Srbija će 17. decembra na još jedne vanredne izbore, ovaj put, po riječima predsjednika Aleksandra Vučića, na zahtjev opozicije. Taj navodni zahtjev je uvažio u danima nakon oružanog napada na kosovsku policiju, pa će građani glasati za državni, pokrajinski (Vojvodina) i lokalni nivo u više opština i gradova, uključujući Beograd.
Foto: Premijerka Ana Brnabić i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić
Napad na kosovsku policiju kao i druge važne teme su sklonjeni iz javnog prostora, pa građani u Srbiji još jednom biraju između Vučića i ostalih, između otvoreno ili prikriveno proruskih stranaka, između otvorenih i prikrivenih zagovornika velikodržavnih projekata, između onih koji „ne daju Kosovo“ na različite načine i onih koji bi na Zapad pod njihovim uslovima, te šake onih koji žele zaista drugačiju državu koja će da živi u miru sa susjedima.
Prema informacijama nadležnih organa u Srbiji na biračkom spisku za predstojeće izbore nalazi se 6,5 miliona glasača, a prema prošlogodišnjem popisu stanovništva u toj državi (bez Kosova) živi 6,6 miliona ljudi. Ovi brojevi govore o tome koliko izbori u Srbiji mogu biti neregularni, a na šta upozorava dio medija, aktivista, političkih stranaka...
Ipak, Srbije ide na izbore. Opozicija nema primjedbi na izborne uslove, a prije samo nekoliko godina odbijali su učestvovati na istim. U Beograd su dolazili posrednici iz Brisela da evropskoj državi u 21. vijeku pomognu da održi nekakvu vrstu slobodnih i poštenih izbora. Posrednici nisu uspjeli, ono što je opozicija tražila nije se desilo, baš kao ni sa zahtjevima sa masovnih protesta nakon dva masakra (slučajevi „Ribnikar“ „Dubona i Malo Orašje“).
Opozicija, koja se međusobno optužuje da na različite načine „radi za Vučića“, procijenila je da su nagomilane afere dovoljne da Vučič izgubi izbore, odnosno da sa svojim partnerima ne obezbijedi većinu u skupštini.
Sve te afere nije moguće ni nabrojati. Neke od njih su masovna i pojedinačna ubistva, teroristički napadi i paravojni kampovi, prodaja narkotika s kojima su povezani državni funkcioneri, napadi na novinare i medije, korupcija, američke sankcije Aleksandru Vulinu...
Zato bi iz primjedbi nekih kritičara i vlasti i opozicije ironično mogli zaključiti da je opozicija pozvala na izbore da ih izgubi kako bi proruski nastrojen Vučić zemlju odveo na Zapad.
O čemu se vodi debata?
Na ovogodišnjim izborima u Srbiji možda je najnejasnije šta je glavna tema predizborne debate, pod uslovom da postoji, jer Vučić godinama odbija televizijsko sučeljavanje sa opozicionim liderima, a u emisijama u kojima se pojave neki članovi njegove stranke sve se završi svađom. Ipak, Vučić je glavni akter predizborne kampanje, iako nije kandidat na ovim izborima.
Šta to nudi Vučić i šta nudi opozicija, također je teško definisati. Najkraće rečeno, Vučić nudi nastavak dosadašnjih politika, a najveći dio opozicije smatra da sadašnja vlast mora otići i da je treba naslijediti vlada koja će se radikalno obračunati sa dvanaestogodišnom vladavinom Vučića.
Još jedna karakteristika ove kampanje je da gotovo ne postoje jake stranke ili koalicije koje unutar sebe imaju isti stav o važnim pitanjima. Tako, naprimjer, dio opozicione koalicije „Srbija protiv nasilja“ je za okretanje Zapadu, dok njen drugi dio je skeptičan. Kod Vučića je godinama ista priča, pa u svojoj stranci ima zagovornike približavanja Zapadu, Rusiji i Kini.
Takve razlike o temama iz prošlosti, što je još veći paradoks, još su izraženije. U ovoj kampanji opozicione stranke se pokušava diskreditovati formulacijom da one „priznaju genocid u Srebrenici“, što je ravno izdaji nacionalnih interesa. Istovremeno, vlast poručuje da je Srbija spremna za saradnju sa susjedima i da želi u euroatlantske integracije, u šta dio Zapada vjeruje.
Što se ide dalje u prošlost distopija je veća. Politički i društveni akteri rade na rehabilitaciji svih vrsta fašizama, tražeći od javnosti da „pravilno čita“ njihove poruke. Recentni primjer je pokušaj vraćanja na javnu scenu, ako je ikad bio ideološki protjeran, Dragoša Kalajića koji je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu tvrdio da se tako brani Balkan od „islamista“ i Rusija od „mondijalista“.
Neizvjesnije ko će biti ispod cenzusa od pobjednika izbora
Pobjednik izbora u Srbiji je poznat, to je vladajuća Srpska napredna stranka (SNS). Ostaje pitanje koliko će procenata dobiti i da li će im to biti dovoljno da vladu formiraju sami ili sa koalicionim partnerima i da li će ti koalicioni partneri uključivati ljude poput Vulina.
Prema različitim anketama na koje se pozivaju mediji u Srbiji, SNS će dobiti od 39 do 45 posto glasova. Da je Vučiću važan svaki glas potvrđuje i to da je u Beogradu u koaliciji sa Vojislavom Šešeljom, a u kampanju se uključio i preostali član radikalskog trija – Tomislav Nikolić.
Na drugom mjestu, prema anketama, bit će pomenuta koalicija „Srbija bez nasilja“ koja bi trebala imati od 15 do 20 procentnih bodova manje od SNS-a. Cenzus će preći i koalicija okupljena oko Ivice Dačića koji je na treće mjesto svoje liste stavio unuka Slobodana Miloševića. Mjesta u parlamentu su vjerovatno osigurale manjinske liste Mađara, Bošnjaka i Albanaca, kao i dvije desničarske koalicije okupljene oko Boška Obradovića i Miloša Jovanovića.
Svi ostali borit će se za prelazak cenzusa, što je i glavno pitanje na ovim izborima, jer glasovi onih koji ne pređu cenzus, prema D'Hondtovom sistemu, presipaju se pobjednicima, pa bi Vučiću odgovaralo da ih što više ostane ispod tri posto podrške. Upravo u tim strankama mnogi su tražili „Vučićevu opoziciju“, čak i među onima koji se ne deklarišu kao desnica.
Zapad, Rusija, Srbija
Iako na izborima „građani biraju“, za ukupne prilike na Balkanu važniji je odnos Zapada i Rusije prema ovim izborima i Srbiji uopšte. Popularnost Rusije među stranaka u Srbiji je dobro poznata i kao takva nije vijest – beogradski akteri se takmiče ko više voli Rusiju, čak i u korist svoje štete. Zato je ruski utjecaj na ovu kampanju istovremeno i vidljiv i nevidljiv, odnosno nije potrebno da se posebno manifestuje, jer politički akteri znaju šta se očekuje od njih.
Ali odnos Zapada prema ovoj predizbornoj kampanji je više nego interesantan fenomen, jer Vučić uživa veću podršku i od onih koji su otvoreno za približavanje Evropskoj uniji i NATO-u. Pred ove izbore u Srbiju je došao i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg kojeg je na aerodromu u Beogradu dočekala nenaoružana počasna garda. U ranijim kampanjama Vučić se u kampanji sastajao sa Vladimirom Putinom, što je bila poruka biračima da Moskva stoji iza njega.
Ipak, jedan od najzanimljivijih detalja posljednjih izbornih ciklusa jeste podrška koju Vučiću pruža Alexander Soros, sin poznatijeg Georga, u punoj većoj mjeri nego onima koji stoje na sličnim ideološkim pozicijama kao bogati i uticajni američki gost. Ovaj fenomen, baš kao i fenomenen „obojenih revolucija“ koje su snažno vezane za Srbiju i neke njene državljane, tek treba ispitati. Kako je Vučić uspio da dobije veću podršku sa ove adrese od svojih protivnika važno je pitanje i za srbijansko susjedstvo.
Tako bi izbori 17. decembra mogli otvoriti nova poglavlja u historiji Srbije, posebno njene opozicije koja je željela izbore u uslovima za koje je ranije tvrdila da su nepošteni i da je Vučić podredio čitav državni aparat svojoj pobjedi. Očito je da opozicija računa na bijes građana i da im je to glavni adut za pobjedu, budući da najveći dio njih, kao ni Vučić, nemaju plan kako Srbiju pretvoriti u državu koja će ličiti na moderne, razvijene i demokratske evropske države.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.