My Items

Kolumbijski sud je presudio da se ekološke katastrofe, iznenadne ili postepene, zakonski mogu smatrati uzrokom prisilnog raseljavanja, stavljajući državi obavezu da štiti i pomaže pogođene građane, javio je AFP. Foto: Iustracija Ustavni sud je utvrdio da ljudi mogu biti prisilno raseljeni zbog „iznenadnih ekoloških katastrofa ili procesa postepenog pogoršanja životne sredine kao što su klimatske promjene, krčenje šuma ili zakiseljavanje okeana“, navodi se u saopštenju koje je izdao kasno u ponedjeljak. Kolumbija već ima milione ljudi raseljenih zbog šest decenija oružanog sukoba. U revolucionarnom slučaju za Latinsku Ameriku , sud je presudio u zahtjevu jednog seoskog para koji je rekao da ih je rijeka Bojaba u istočnom departmanu Arauca protjerala sa njihove zemlje jer je više puta izlazila korita. Pričinjena šteta značila je da se više nikada nisu mogli vratiti kući, tvrdi par, i kažu da su vlasti pružile „nedovoljnu“ pomoć. Sud je utvrdio da je država imala „obaveze prije, za vrijeme i nakon raseljavanja zbog faktora okoline“. To je uključivalo organizovanje vježbi hitne evakuacije i obezbjeđivanje prostora za premještanje ljudi pogođenih ekološkom katastrofom . Sud je presudio da država mora osigurati osnovna prava supružnika, kao što ima za više od 8,6 miliona ljudi raseljenih zbog oružanih sukoba, od kojih su mnogi pobjegli sa sela kako bi našli utočište u gradovima. Stručnjaci kažu da suše i poplave za koje se očekuje da će se pogoršati klimatskim promjenama ugrožavaju prirodno bogatstvo ove države, koja je u vrhu u svijetu po najraznovrsnijim bioraznolikostima.

Obuzdavanje Kine nova je velika geopolitička briga Washingtona. Već decenijama o tome govore razni autori, kao i najviši američki zvaničnici posljednjih godina. Južno kinesko more je arena u kome se ta politika testira, dok Pacifik postaje centralna pozornica američko-kineskog okršaja. Jedan od nepisanih zakona historije kaže da će se narastajuća sila sukobiti sa vodećom prije ili kasnije, odnosno da će druga sila po jačini u jednom trenutku željeti da preuzme titulu vodeće. Obično to bi se dešavalo upotrebom sile, što pokazuju, na primjer, američki okršaji sa Španijom, Ujedinjenim Kraljevstvom ili Francuskom, ako govorimo o trenutno najvećoj svjetskoj sili. U Washingtonu nemaju sumnje da Kina želi da Sjedinjene Države obori sa trona najveće svjetske sile, a u „doktrini“ američkog predsjednika Josepha Bidena, odnosno u najvažnim dokumentima njegove administracije o nacionalnoj sigurnosti, stoji da Kina ima snagu i resurse da to uradi. Ipak, Kina je specifična po mnogo čemu, pa i u ovoj stvari. Nema sumnje da Kina želi jačati, ali način na koji to radi je specifičan, dok kineski predsjednik Xi Jinping poručuje Washingtonu da je „planeta Zemlja dovoljno velika da dvije zemlje uspiju“. Trenutno kineski način je pogrešan. Naime, Kina u svom dvorištu, u Južnom kineskom moru, svojim susjedima odriče sva prava. Te države očajnički traže pomoć iz vana, a SAD takav poziv čekaju otvorenih ruku. Čije je Južno kinesko more? U septembru prošle godine kinesko ministarstvo za resurse ponovo je objavilo mapu predstavljenu u političkom i pravnom konceptu „linije od deset crtica“, koja prikazuje da Kina polaže suverena prava na gotovo čitavo Južno kinesko more , istovremeno odričući prava Vijetnamu, Maleziji, Brunejima i Filipinima čije obale zapuljuskuje to more. Peking smatra, pozivajući se na historiju, da gotovo čitavo more samo njima, a da druge države nemaju tu šta da traže. Ovakav stav proizilazi i iz kineske snage, pa nikakvi apeli ni presude međunarodnih sudova nisu naveli Peking da promjeni svoje pozicije. I dok Kina presreće brodove ovih država u Južnom kineskom moru, američke brodove i avione ne dira. Oni redovno tuda plove i nadlijeću sporne vode, a Peking se zaustavlja na verbalnim protestima. Južno kinesko more je važan pomorski put, a ima i prirodne resurse. Tuda je tokom 2016. godine prevezeno je 3,37 triliona dolara vrijedna roba, a tokom 2017. godine 40% svjetskog tranzita prirodnog gasa. To je glavni kineski pomorski put prema zapadu Azije i dalje ka Africi i Evropi, odnosno ka Malajskom prolazu koji je žila kucavica za kinesku privredu. Zato je čudno da se Kina tako ponaša, jer je Malajski prolaz izvan njihove kontrole, dok prava odriču susjednim državama. Pomenute 2016. godine Filipini su dobili presudu protiv Kine na Stalnom arbitražnom sudu u Hagu, koji im je priznao da su njihova prava povrijeđena od strane Pekinga. Kina je odbacila presudu, rekavši da je ne priznaje. Tadašnji predsjednik Filipina Rodrigo Duterte je rekao da presuda iz Haga ne vrijedi, jer Kina ima silu i nastavio da sarađuje sa Pekingom. Njegov odlazak sa vlasti i dolazak Ferdinanda Marcosa Juniora, sina i imenjaka bivšeg filipinskog diktatora, promjenio je stvari, budući da je Bidenova administracija otvorenih ruku dočekala pozive iz regije. Čak je i komunistička vlast Vijetnama pružila ruku Washingtonu, otvarajući svoje luke za američke ratne brodove. Vijetnam zbog svoje geografije posebno je zainteresovan za Južno kinesko more, a Paracelska ostrva i Spartly, gdje je Kina napravila vještačka ostrva na postojećem arhipelagu i tamo smjestila ozbiljnje vojne snage sa aerodromima i hangarima čak i za bomabardere, presjecaju vijetnamski izlaz na međunarodne vode. Slično je i u Istočnom kineskom moru gdje se Kina spori s Japanom oko otoka Senkaku, ili kako ih Peking naziva Diaoyu Dao. Malezija, koja kontroliše Malajski prolaz, i Bruneji također se žale na kinesko svojetanje gotovo cjelokupnog mora. Kineski stav prema maloj državi poput Bruneja vjerovatno može proći nekažnjeno, ali iritiranje Malezije koja kontroliše važan pomorski put, Vijetnama s kojim su već ratovali i Filipina čija se teritorija proteže gotovo do Tajvana, koji također po logici da sebe vide kao Kinu polaže pravo na sporne vode, teško je shvatljiva. Američki fokus na Kinu i Pacifik Sve ono što se posljednjih godina dešava u Ukrajini i na Bliskom istoku otežava Washingtonu da se snažnije uključi u borbu u kineskom dvorištu. Bivši predsjednik Barack Obama je govorio da se njegova država mora okretati ka Pacifiku, odnosno tamo prebaciti fokus. Odatle su Kini ratovi u Evropi i na Bliskom istoku došli kao dodatno vrijeme za pripremu. Zato ne treba čuditi Bidenov pokušaj da se dogovori sa Rusijom na početku mandata, samit u Švicarskoj sa Vladimirom Putinom, kao i njegove želje da rat Izraela i Hamasa ne eskalira u regionalni. Naprosto, Washington ima druge planove i oni su vezani za Kinu. Ono što je Obama najavio nastavili su Donald Trump i Biden. Obuzdavanje Kine je jedna od rijetkih politika koja je zajednička za dva posljednja američka predsjednika. Sjetimo se silnih Trumpovih sankcija Pekingu i tamošnjim tehnološkim kompanijama, zatim uvođenja carina na kineske proizvode i prijetnji američkim kompanijama da se povuku iz Kine i vrate kući. Biden, u mnogo ljepšem maniru, tu je politiku nastavio. Bidenova administracija otišla je korak dalje i traži od saveznika da Kini ne prodaju poluprovodnike, čime želi zaustaviti razvoj naprednih kineskih tehnologija. Potvrdu kontinuiteta te politike u februaru smo dobili i u zvaničnim brojevima koje su objavile američke vlasti – prvi put u posljednjih dvadeset godina, tokom 2023. godine, Sjedinjene Američke Države su kupile više dobara od Meksika nego od Kine. Ovakav odnos Sjedinjenih Država prema Kini dao je i rezultate, odnosno nanio je štetu Pekingu. Zaoštravanje odnosa dvije najveće ekonomije na svijetu desilo se tokom pandemije koronavirusa, pa je teško izračunati koliko se ta šteta odnosi na svaku od te dvije stvari. Ali, navednimo nekoliko podataka za posljednje četiri godine, kao i za četiri godine koje dolaze. Tokom 2020. godine ekonomija Kine rasla je samo 2,2 posto, 2021. visokih 8,5 posto, 2022. godine 3 posto, 2023. godine 5,2 posto, a projekcije kažu da je ekonomija Kine ušla u krizu i smanjivaće se do 2028. kada će rast iznositi 3,4 posto, prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda. To je puno ispod magične brojke od šest posto rasta za koju neki stručnjaci kažu da je potrebna Kini da se razvija u skladu sa svojim potrebama i planovima. Ipak, Kina je i dalje prejaka za susjede i njen razvoj oružanih snaga, posebno mornarice, sve teže prate i SAD, iako u apsolutnim brojevima najveća svjetska sila prednjači. Budžet za odbranu Sjedinjenih Država u 2023. godini iznosio je 858 milijardi dolara, osam posto više nego prethodne godine. Bidenov prijedlog bio je za 45 milijardi dolara manji, ali republikanci i demokrate u zakonodavnim tijelima tražili su povećanje, što je ukazuje da eventualni Trumpov povratak u Bijelu kući za Kinu ne mijenja mnogo. Kinezi su za odbranu prošle godine izdvojili 224 milijarde dolara, što je povećanje od sedam posto u odnosu na prethodnu. Neki u Sjedinjenim Državama smatraju da je kineski budžet za vojsku dva puta veći od onoga što se javnosti predstavlja, a stručnjaci su saglasni da jedan američki dolar ne vrijedi isto u te dvije države. Utrka Sjedinjenih Država i Kine za druge države je neuhvatljiva. Zato je Washington odlučio da preko različitih foruma okuplja saveznike u regiji, koristeći njihov strah od Kine. Pored Indije koja je stari kineski rival, Washington prije svih računa na Filipine, Japan, Južnu Koreju, Tajvan i na koncu na Australiju u širem Pacifiku. Ovog mjeseca Biden je na samitu u Washingtonu ugostio Marcosa i japanskog premijera Fumija Kishidu. Našoj javnosti je poznato da su američke snage u Japanu stacionirane od kraja Drugog svjetskog rata, ali malo je poznata činjenica da su američke veze sa Filipinima i starije. To ilustruje i podatak da su Filipinci prvi mogli služiti u američkoj armiji, a da sporazumi dvije države u polju odbrane datiraju i sedamdeset godina unazad. „Kao što sam već rekao, svaki napad na filipinske zrakoplove, plovila ili oružane snage u Južnom kineskom moru bi se pozvao na naš sporazum o međusobnoj odbrani“, poručio je sa samita Biden. „Odbrambene obaveze Sjedinjenih Država prema Japanu i Filipinima su čelične. One su čelične”, rekao je Biden. Prošle godine, Filipini su Sjedinjenim Državama dali pristup u još četiri vojne baze, a Amerikanci će obučavati filipinske snage. „Današnji samit je prilika da definišemo budućnost koju želimo i kako to zajedno namjeravamo da postignemo“, rekao je Marcos. A ta budućnost, prema dogovoru, značiće zajedničke patrole i vježbe na Pacifiku vojski tri pomenute države, uključivanje Filipina u ekonomske dogovore unutar grupe G7. Biden je rekao da tri na samitu pristuna lidera stvaraju „novu eru“ i predvidio da će „na Indo-pacifiku u narednim godinama biti napisan veliki dio historije našeg svijeta“. Ovog mjeseca SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan su najavile zajedničke vojne vježbe u Indo-pacifiku 2025. godine, nekoliko dana nakon što su se pojavile informacije da se razmatra uključivanje Japana u AUKUS, grupu formiranu 2021. godine s ciljem da Australija nabavi podmornice na nuklearni pogon i napredno konvencionalno naoružanje. Širenje AUKUS-a na Japan upućuju samo na jedno – grupa služi američkom planu obuzdavanja Kine, u okviru „mreže“ (termin korišten od strane zvaničnika Bidenove administracije) saveznika u tom dijelu svijeta. Dokaz tome je i prošlosedmično usvajanja paketa pomoći američkim saveznicima, od čega osam milijardi ide Tajvanu koji je ozbiljna vojna sila i vjerovatno najvažnija tačka spora sa Pekingom. Okršaj koji se zahuktava Kineske kalkulacije su jasnije i prostije, dijelom i zbog toga što trenutno u Južnom Kineskom moru i na Pacifiku mogu računati samo na Sjevernu Koreju i Rusiju. Ostali potencijalni kineski saveznici imaju malu moć i na njih Kina ozbiljno ne računa, osim na neka pacifička ostrva. Međutim, glavni kineski adut je njena neuporedivo veća vojna snaga u odnosu na susjede, čak i kada se radi o ekonomski razvijenim državama. Uz to, Kina računa na američki umor i zauzetost drugim dijelovima svijeta. Bidenova administracija već gotovo četiri godine pokazuje da neće odustati. Biden je dva puta bio u Japanu, a posjetio je i Kambodžu, Indiju, Indoneziju, Južnu Koreju i Vijetnam. Potpredsjednica Kamala Harris je više puta posjetila Aziju nego bilo koji drugi kontinent, državni sekretar Antony Blinken je tokom mandata posjetio šest puta Japan, četiri puta Indoneziju i Indiju, tri puta Južnu Koreju, dva puta Australiju, Kambodžu, Vijetnam, Filipine, Tajland, a stigao je i do Papue Nove Gvineje, Tonge i Fidžija. Ovoliki interes američkih zvaničnika za ovaj dio svijeta pokazuje njegovu važnost, a posao im olakšava to što su tamo, na različite načine, Sjedinjene Države prisutne od Drugog svjetskog rata, kao i činjenica da se mnoge države boje rasta kineskog uticaja. Koliko je taj dio svijeta važan za Washington, odnosno koliko je važan odnos prema Kini govori i Bidenova izjava da će odnosi Sjedinjenih Država i Kine obilježiti 21. stoljeće. A kako će ti odnosi izgledati možda opisuju riječi Bidena i njegove ministrice finansija Janet Yallen. Biden smatra da „konkurencija“ dvije sile „ne bi trebala preći u sukob“, a Yallen kaže da se da se grade dva ekonomska sistema, oko Sjedinjenih Država i Kine, koji nekad sarađuju, a nekad su rivali. Južno kinesko more je jedna od arena gdje će se isprobati dva ekonomka sistema, saradnja i rivlastvo. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net .

U nedjelju je njemački kancelar Olaf Scholz, sa brojnom privrednom i političkom delegacijom, došao u trodnevnu posjetu Kini. Berlin i Peking sve teže nalaze zajednički jezik u politici, ali ekonomija je ta koja sprječava potpuni raskid dva ekonomska diva. Foto: Xi Jingping i Olaf Scholz Scholzovo putovanje u Kinu pokazuje kompleksnost odnosa koje Zapad ima sa Kinom i drugim državama koje žele igrati nezavisnu ulogu u svijetu. Slučaj Kine je zanimljiviji činjenicom da je za narastuću kinesku ekonomsku snagu, a odatle političku i vojnu, zaslužan Zapad koji je u želji da Peking udalji od Moskve i u potrazi za profitom tamo uložio novac i ustupio tehnologije. Prošle godine deficit Evropske unije u razmjeni sa Kinom iznosio je 291 milijardu eura. Kina je druga ekonomija svijeta, ispred Njemačke koja ima gotovo četiri puta manju ekonomiju. Tendencije govore da će Kina jačati. To je dijelom i zbog trgovinske razmjene dvije države koja je prošle godine iznosila 254,1 milijarde eura. Njemački uvoz u Kinu iznosi 97,3 milijarde dolara. Scholzovo putovanje dio je nastojanja da se trgovinski deficit smanji i da Peking njemačkim kompanijama pruži bolje uslove, budući da se Berlin žalio na tržišne barijere i kineske subvencije domaćim kompanijama. Koliko će Scholz u tome uspjeti pokazat će završni račun na kraju ove i sljedeće godine, kao što su pokazali podaci za prošlu godinu kada je obim ekonomske razmjene dvije države pao za 15,5 posto u odnosu na prethodnu. Pad je dijelom prouzrokovan promjenom njemačke politike prema Kini, odnosno donošenjem niza dokumenata koji u praktičnom smislu Pekingu postavljaju političke i ekonomske prepreke svuda gdje to mogu . Odluka Berlina, oblikovana pod ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock iz redova Zelenih - zagledanih u američke demokrate, bili su šamar Pekingu koji je to pokušao spriječiti. Najveći njemački trgovinski partner osam godina zaredom označen je kao „sistemski rival“. Da stvar bude gora po njemačku privredu, obračun sa Kinom je došao u vremenu kada je zbog ruske agresije na Ukrajinu Berlin gubio tržište Rusije i jeftini prirodni gas. Nema sumnje da bi njemački privrednici zamijenili rusko tržište kineskim, kao i da je Kina za to pogodna ako to želi. Političke razlike Svoje drugo putovanje u Kinu, nakon onoga iz novembra 2022. godine, kancelar Scholz je predstavio i kao razgovor o političkim razlikama, prije svega oko rata u Ukrajini, jer smatra da Kina nije uradila dovoljno u kažnjavanju Rusije. Dan prije nego će doći u Kinu na mreži X je pisao o razgovoru sa predsjednikom Volodimirom Zelenskim, „masovnim“ napadima Rusije na civilnu energetsku infrastrukturu i rekao da će Berlin „nesalomljivo stajati na strani Ukrajine“. Objava se činila kao alibi za eventualni neuspjeh ekonomskih pregovora, a ako tome dodamo druge stavove Scholzove vlade, onda možemo reći da veze s Kinom održavaju veliki ekonomski poslovi i gotovo ništa drugo. Naime, Scholzova vlada smatra da se pitanje odmetnutog kineskog otoka Tajvana treba riješiti pregovorima i da podržava članstvo Tajpeja u međunarodnim organizacijama. Berlin brine i stanje ljudskih i radničkih prava u Kini, kineska politika na Arktiku i Antarktiku, te traži da Peking najavljuje svoje vojne vježbe. Zauzvrat, Njemačka će proširiti saradnju sa zemljama Indo-pacifika i slati svoje ratne brodove pred obale Kine. Ali prije nego se Scholz sreo sa predsjednikom Xi Jinpingom, obišao je nekoliko kineskih gradova i tamošnjih njemačkih fabrika. Posjetio je i industrijsko čvorište Chongqing, koji je proizvodna baza za kinesku automobilsku industriju. Upravo automobliska industrija, odnosno snažan razvoje kineske industrije električnih automobila, brine njemačke firme koje sve teže prate kineske niske cijene. Kina je u julu prošle godine, kao odgovor na uskraćivanje pristupa poluprovodnicima sa Zapada, prekinula izvoz galija i germanija, metala važnih u proizvodnji tih istih poluprovodnika, elektronike, auto i vojne industrije. Kina je svjetski lider u proizvodnji te dva rijetka metala. Kineski stav Scholzov dolazak u Kinu, odnosno njegov prijem, pokrenuo je priče o (ne)poštovanju domaćina prema gostu. Kineska državna televizija prikazala je Scholza kako silazi iz aviona u Chonqingu i odlazi, ali nije dao nikakve komentare kineskoj delegaciji koju su uglavnom činili regionalni funkcioneri. Prijem u Pekingu kod Xi Jinpinga u Velikoj dvorani naroda popravio je utisak. Rezervisanost prema gostu u Chonqingu, osim ako na tome nije insistirala njemačka delegacija, pokazuje da se i Kina mijenja i da sa rastom njene snage raste i njena politička nezavisnost. Pored toga, treba imati na umu da je Berlin bio taj koji je odlučio da ograniči veze sa Pekingom. Kineski mediji prenose da je Xi rekao gostu da se ove godine navršava deset godina od uspostavljanja sveobuhvatnog strateškog partnerstva Kine i Njemačke i da su se u tom periodu, uprkos promjenama međunarodne situacije, njihovi odnosi uvijek stabilno razvijali. On je rekao da Njemačka i Kina treba da razmatraju i razvijaju bilateralne odnose iz dugoročne i strateške perspektive, kako bi zajedno unijele više stabilnosti i sigurnosti u svijet, te da između njih ne postoji fundamentalni sukob interesa i da ne predstavljaju sigurnosnu prijetnju jedna drugoj. Kinesko-njemačka saradnja je korisna za obje strane i za svijet, rekao je Xi i dodao da s obzirom na svjetske turbulencije, dvije strane moraju da pojačaju otpornost i vitalnost bilateralnih odnosa, insistiraju na glavnom tonu saradnje i opštem pravcu razvoja kinesko-njemačkih odnosa kao i da učvrste poziciju sveobuhvatnog strateškog partnerstva dvije države i da će politika Kine prema Njemačkoj održati visok stepen stabilnosti i dosljednosti. Na kraju, Xi je istakao da su njemačka i kineska industrija veoma komplementarne i da su njihova tržišta međusobno zavisna, te da Kina će dalje insistirati na politici otvaranja prema svijetu i nada se da će njemačka strana osigurati fer poslovno okruženje za kineske kompanije u Njemačkoj. Prikrivena kritika i očigledna prepreka Kineska rezervisanost u izjavama dobro je poznata. Navedeno izlaganje Xi Jinpinga je izgleda odudaralo od tog pristupa, jer je njegov govor koji slavi veze dvije države, ustvari, kritika Berlina. Pominjanje sporazuma od prije deset godina, imajući u vidu dokumente koje je Berlin usvojio u julu prošle godine, poruka je gostu da se treba držati potpisanog, posebno zbog toga što dvije države, prema Xi Jinpingu, nisu sigurnosna prijetnja jedna drugoj. Drugim riječima, Xi je gostu poručio da ima sporazume s Kinom koji mu omogućavaju da ne vodi američki rat protiv Pekinga, već da gleda strateški na buduće odnose. Pored toga, on je Berlinu poručio da se moraju zaštititi i kineski interesi dok EU sprema ekonomski obračun sa Pekingom . Scholz je rekao, pored opštih mjesta o saradnji dvije države, da se njihovi odnosi dobro razvijaju i da s Kinom žele raditi na globalnim izazovima, poput klimatskih promjena, međunarodnog poretka, mira u svijetu... Ali Scholz je govorio i o razlikama, dotakavši se Rusije i Ukrajine. On je domaćinu rekao da je ruska invazija na Ukrajinu prijetnja globalnoj sigurnosti i da su njemački „vitalni interesi“ pogođeni tim ratom. Dodao je da niko ne smije prijetiti upotrebom nuklearnog oružja, što je aluzija da izjavu predsjednika Rusije Vladimira Putina da je spreman upotrijebiti sva sredstva da zaštiti interese Moskve. Scholz je tražio podršku Kine za „pravedan mir u Ukrajini“. Xi je sada bio puno rezervisaniji. On je rekao da Kina podržava sve napore koji vode ka rješenju krize, uključujući i njemački. Drugim riječima, ponovio je ono što je Peking više puta rekao u okviru pokušaja da sklopi mir u Ukrajini, odnosno javno iznio neodređeni kineski stav koji nije moguće provesti, jer se istovremeno zalaže i za jedinstvo Ukrajine i rusko pravo da ostvari svoji ciljeve. Nizozemski premijer Mark Rutte je prije tri sedmice u Pekingu tražio od domaćina „da stavi značajan pritisak na Rusiju kako bi uticali na tok događaja“, a pet dana kasnije, francuski ministar vanjskih poslova Stéphane Séjourné rekao je nakon sastanka sa kineskim kolegom da Francuska očekuje da Kina prenese poruke Rusiji o Ukrajini. A ove sedmice Scholz je tražio slično: „Kineska riječ ima težinu u Rusiji. Zato sam zamolio predsjednika Xija da se drži prema Rusiji kako bi Putin konačno prekinuo svoju ludu kampanju, povukao svoje trupe i okončao ovaj užasni rat“. Dakle, evropski političari od Pekinga traže da privoli Moskvu da okonča rat u Ukrajini, a evropski privrednici da se smanji trgovinski deficit s Kinom i da njihove kompanije dobiju bolje uslove u Kini. Istovremeno, Zapad radi na obuzdavanju Kine, posebno njenih tehnoloških kompanija. Iako se ovi zahtjevi u ovim okolnostima čine nerealnim i teško ostvarivim, mnogi se uzdaju u pomenutu ekonomsku povezanost. Ipak, neki tvrde da Peking možda nije u stanju isporučiti ništa od toga usljed vlastitih ekonomskih problema i nemogućnosti da prisili Moskvu na ustupke u Ukrajini. Nakon posjete Scholza nije još uvijek jasno koje je od ova dva mišljenja tačnije. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Kineski vazduhoplovni regulator saopštio je u petak da je otvorio nove vazdušne rute prema kineskim gradovima Xiamen i Fuzhou sa putanjama koje se nalaze u neposrednoj blizini ostrva Kinmen i Matsu pod kontrolom Tajvana , javio je Reuters. Foto: Ilustracija O važnosti ostrva Kinmen i novoj kineskoj taktici prema Tajvanu ranije smo ovdje detaljno pisali . Tajvanska vlada izrazila je ljutnju u januaru nakon što je Kina „jednostrano“ promijenila putanju leta pod nazivom M503 blizu osjetljive srednje linije u Tajvanskom moreuzu . Nove rute za Xiamen i Fuzhou povezuju se na rutu leta M503. Srednja linija je godinama služila kao nezvanična demarkacija između Tajvana i Kine i nisu je prelazili borbeni avioni ni sa jedne strane. Ali Kina kaže da ne priznaje postojanje linije i da je kineski ratni avioni sada redovno nadlijeću. Kina je u januaru saopštila da otvara rute sa zapada na istok. Drugim riječima, u pravcu Tajvana  dvije rute letova iz Xiamena i Fuzhoua, ali nije objavila kada će početi da rade. Kineski regulator civilnog vazduhoplovstva naveo je jutros u kratkom saopštenju da su te rute sada u funkciji, dodajući da će od 16. maja „dodatno optimizovati“ vazdušni prostor oko aerodroma Fuzhou. Regulator je dodao da će promjene u putanjama leta pomoći u ispunjavanju „razvojnih potreba“ letova duž obale, osigurati sigurnost letova, poboljšati sposobnost odgovora na grmljavinu i poboljšati normalne operacije leta. Nije bilo trenutne reakcije tajvanske vlade, koja je ranije optužila Kinu da ugrožava sigurnost avijacije i da nastoji da koristi rute letova za dalji pritisak na Tajpej u političke svrhe. Kinmen i Matsu imaju redovne letove za Tajvan, a Tajvan ne dozvoljava kineskim avionima da lete u vazdušnom prostoru koji kontroliše Tajpej oko ove grupe ostrva. Letovi za i iz Tajvana i kineskih Xiamena i Fuzhoua idu zaobilaznom rutom koja zaobilazi srednju liniju, a ne lete direktno preko tjesnaca. Tajvan se ranije žalio na rutu M503, 2018. godine, kada je rekao da je Kina otvorila njen sjeverni dio, a da prethodno nije obavijestila Tajpei, što je u suprotnosti sa dogovorom iz 2015. godine da se prvo razgovara o takvim putanjama leta.

Argentina je u četvrtak službeno zatražila da se pridruži NATO-u kao globalni partner, status koji bi otvorio put za veću političku i sigurnosnu saradnju u vrijeme kada desničarska vlada predsjednika Javiera Mileija ima za cilj jačanje veza sa zapadnim silama i privlačenje investicija. Foto: Zastava Argentine Zahtjev je uslijedio dok je z amjenik generalnog sekretara NATO-a Mircea Geoana vodio razgovore u Briselu o regionalnim sigurnosnim izazovima s gostujućim argentinskim ministrom odbrane Luisom Petrijem , javio je AP. Geoana je rekao da pozdravlja nastojanja Argentine da postane akreditovani partner u alijansi - što je cijenjena uloga koja je manja od „saveznika“ za nacije koje nisu u geografskom području NATO-a i koje nisu obavezne da učestvuju u kolektivnim vojnim akcijama. Članstvo u NATO-u je trenutno ograničeno na zemlje Evrope , Tursku , Kanadu i Sjedinjene Američke Države . Članstvo bi moglo omogućiti Argentini pristup naprednoj tehnologiji, sigurnosnim sistemima i obuci koja joj ranije nije bila dostupna, saopštilo je argentinsko predsjedništvo. „Argentina igra važnu ulogu u Latinskoj Americi“, rekao je Geoana u sjedištu NATO-a. „Bliža politička i praktična saradnja mogla bi nam oboma biti od koristi“, dodao je. Milei, sa radikalnom libertarijanskom agendom, ima cilj preokretanje godina protekcionističkih trgovinskih mjera, prekomjerne potrošnje i smanjenja međunarodnog duga koji su gurnuli ekonomiju zemlje u zastoj. U protekla četiri mjeseca kao predsjednik, on je argentinsku vanjsku politiku preoblikovao u politiku gotovo bezuslovnu podršku SAD-u kao dio nastojanja da se Argentina vrati na istaknuto mjesto u globalnoj ekonomiji nakon što su prošle administracije dozvolile da odnosi s Washingtonom i evropskim saveznicima pokvare. Milejeva vlada također traži sigurnosne prednosti kroz otopljavanje veza sa zapadnim zemljama. U četvrtak je američka vlada objavila da daje Argentini četrdeset miliona dolara stranog vojnog finansiranja po prvi put u više od dvije decenije - grant koji omogućava ključnim saveznicima SAD-a poput Izraela da kupuju američko oružje. Sredstva, namijenjena Argentini da opremi i modernizuje vojsku, pomoći će u podmirivanju računa za 24 američka borbena aviona F-16 koje je Argentina kupila od Danske ranije ove sedmice. Ministar odbrane Petri pozdravio je nabavku naprednih aviona kao „najvažniju vojnu kupovinu od argentinskog povratka demokratiji“ 1983. godine. Cijena od 300 miliona dolara izazvala je kritike od strane Mileijevih političkih protivnika dok on smanjuje potrošnju vlade. Za formalno partnerstvo sa NATO-om potreban je konsenzus svih 32 članice NATO-a. Veze Argentine sa ključnim saveznikom u NATO-u Ujedinjenim Kraljevstvom bile su opterećene od 1982. godine, kada su krenuli u rat oko spornih Foklandskih ostrva u južnom Atlantiku . Drugi globalni partneri NATO-a su Afganistan , Australija , Irak , Japan , Republika Koreja , Mongolija , Novi Zeland i Pakistan . Jedini NATO partner u Latinskoj Americi je Kolumbija . Dodjeljivanje statusa „globalnog partnera“ nekoj zemlji ne znači da će saveznici iz NATO-a stati u odbranu zemlje u slučaju napada. Ta obaveza ograničena je na punopravne članice alijanse. Dijalog NATO-a sa Argentinom počeo je 1990-ih. U velikoj mjeri simboličnom potezu da se zahvali tadašnjoj proameričkoj vladi za slanje trupa u mirovne operacije u Bosnu i Hercegovinu , predsjednik Bill Clinton je 1998. označio Argentinu za „glavnog saveznika izvan NATO-a“ .

Sjedinjene Američke Države će ponovo uvesti sankcije naftnoj industriji Venecuele nakon što je vlada predsjednika Nicolasa Madura nastavila s „represijom“ protiv protivnika, rekli su američki zvaničnici u srijedu, prenosi AFP. Foto: Predsjednik Venecuele Nicolas Maduro Karakas je „zaostao“ u ključnim oblastima prije roka 18. aprila koji je Washington odredio za napredak nakon što Madurovim protivnicima nije bilo dozvoljeno da se natječu protiv njega na predstojećim izborima, rekli su visoki zvaničnici administracije. SAD su obustavile neke sankcije nakon što su se Madurova vlada i opozicija prošlog oktobra na Barbadosu dogovorili da održe slobodne i fer izbore tokom 2024. godine uz prisustvo međunarodnih posmatrača. „Iako su venecuelanske vlasti ispunile neke ključne obaveze, one su također podbacile u nekoliko oblasti“, rekao je visoki zvaničnik Bidenove administracije pod uslovom da ostane anoniman. „ Područja u kojima su oni pali uključuju... ono što vidimo kao kontinuirani obrazac uznemiravanja i represije protiv opozicionih ličnosti“, dodao je zvaničnik. Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, ali proizvodnja je opala nakon godina lošeg upravljanja i sankcija.

Nakon višegodišnjih prijetnji da će direktno napasti Izrael, Teheran je to učinio u noći sa 13. na 14. april. Taj datum ostat će upamćen u historiji kao jedan od onih datuma koji su početak kraja jedne ere ili početak neke nove. Iran je Izraelu nanio udarac kakav su rijetki očekivali i stotinama miliona ljudi na Bliskom istoku pokazao na kojim osnovama počiva aktuelni poredak u tom dijelu svijeta. Foto: Djelovanje izraelske protivvazdušne odbrane Bez obzira šta o tome govore zvaničnici sa Zapada i bez obzira što „mjere“ da li je iranski napad na Izrael proporcionalan i odgovarajući, Teheran je uradio ono što bi uradila svaka država koja drži do svog ugleda. „Strateško strpljenje“, kako su rekli iz Teherana, je okončano, a kap koja je prelila čašu je izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Ta de facto objava rata Iranu od strane Izraela, u sklopu rizične politike koju vodi premijer Benjamin Netanyahu , dosegla je vrhunac u noći sa 13. na 14. april kada je Teheran izveo operaciju koju je dugo pripremao. Iz Teherana su rekli da su čekali dvije sedmice da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osudi napad na iransko diplomatsko i konzularno predstavništvo, ali to se nije desilo. Bilo bi naivno vjerovati da Teheran to nije mogao pretpostaviti. Naprosto, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska na Izrael gledaju drugačijim očima nego na druge bliskoistočne države. Iranski odgovor bio je pažljivo pripremljen, prema priznanju samog Irana. Danima su vršili konsultacije sa državama u regiji i slali poruke Washingtonu. A onda, 72 sata prije početka napada informisali su mnoge da će izvesti napad. Dakle, Iran je pripremio teren i onda pokrenuo napad, koji je u političkom smislu bio uspješan, a mnogi tvrde da je na vojnom planu još uspješniji. Administracija Josepha Bidena je shvatila šta Teheran želi i ušla je u igru u kojoj su zaštitili saveznika (Izrael) i dozvolili regionalnoj sili (Iranu) da se dalje etablira kao faktor na terenu i bez da pucaju na američke vojnike. Operacija "Istinito obećanje" Kada je politika postavila pozornicu, onda su iranske vojne formacije i šiitski saveznici iz Libana, Sirije, Jemena i Iraka stupili na scenu. Pokazali su da mogu djelovati sinhronizovano, što je noćna mora za iranske neprijatelje. Pokrenuta je operacija „Istinito obećanje“, prema iranskim medijima. Detalji napada javnosti još uvijek nisu poznati, ali iz onog što je objavljeno vide se neke konture. Prvo su obaviještene države Bliskog istoka da se sprema napad, pa su one zatvorile svoj zračni prostor. Onda su iranski hakeri napali elektroenergetsku mrežu Izraela i navodno neke dijelove države ostavili u mraku, prethodno šireći paniku kod Izraelaca koji su danima očekivali napad. Zatim je Iran poslao dronove u prvom talasu, a onda u drugom i trećem i balističke rakete. O kojim se raketama radi postoje različite informacije, a oko dronova postoji konsenzus – korišteni su uglavnom dronovi „Šehid 136“. The Jerusalem Post piše da je izbor ovih dronova odraz iranske želje da te letjelice svijetu predstavi, kasnije i proda, kao „nove AK-47“, odnosno da pokažu da ih svako može imati i koristiti, baš kao čuvenu sovjetsku pušku. Neki drugi mediji su ustvrdili da se radi o najvećem pojedinačnom napadu dronovima u historiji i da je to prekretnica u ratovanju, odnosno da je Iran pokazao snagu svog oružja i stepen tehnološkog razvoja . Izrael i saveznici su pripremili odbranu. Prema onome što se do sada pojavilo u medijima, pored Izraela i Sjedinjenih Država, teritoriju napadnute države branili su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Jordan te Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati koji su pružali manju pomoć. Spori i relativno veliki iranski dronovi većinom su presretnuti od strane modernih aviona i protivvazdušne odbrane Izraela, Jordana, Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Zakon velikih brojeva I tu se kriju neke od najvećih iranskih pobjeda. Naime, pokazali su ljudima na Bliskom istoku javni i tajni poredak u regionu, otkrili ko je i kako spreman braniti Izrael i koliko jevrejska država ima kapaciteta za borbu, i na kraju ne manje važno - pokušali pomoći Palestincima na bilo koji način. Napad u talasima poslužio je Iranu da vidi kolike kapacitete imaju u Izraelu, odnosno sa koliko to presretača raspolažu baterije širom zemlje i koliko ih brzo mogu ponovo pripremiti za djelovanje. Nakon što su dronovi morali biti srušeni od izraelskih sistema, stvorila se prilika da tlo pogode i iranske rakete. Iako postoje različite tvrdnje o kojim raketama je riječ, neki proiranski mediji tvrde da Teheran nije iskoristio svoje najjače adute, što je posebno zabrinjavajuće za Zapad. Ti izvori kažu da Iran nije koristio hipersonične rakete koje bi mogle doći do Izraela za nekoliko minuta. Također, postoje i različite tvrdnje koliko je to raketa pogodilo Izrael, pa neki tvrde da se radi o jednoj, a neki o devet raketa. Izraelske tvrdnje da nema gotovo nikakve štete dovedene su u pitanje nakon jedne snimke iz Jordana objavljene na društvenim mrežama. Na snimku se vidi veliki požar koji je prouzrokovala oborena raketa. Drugim riječima, fragmenti srušenih raketa sa stotinama kilograma eksploziva i goriva prilikom svog uništenja mogu imati razornu moć. Pored toga, postoje dokazi da su iranske rakete pogodile neke ciljeve u Izraelu. Dio medija se pozabavio i cijenom čitave operacije. Ram Aminach, bivši ekonomski savjetnik šefa izraelskog generalštaba, rekao je da je iranski napad Izrael koštao između 1,08 i 1,35 milijardi dolara, a da trošak uključuje samo obaranje dronova i projektila, ali ne i gubitke na terenu. On smatra da je Iran utrošio samo deseti dio ove sume. Neki mediji naklonjeni Iranu tvrdili su da je ta suma još i manja i da ne prelazi preko 70 milona dolara. Iran šalje poruku Washingtonu Nakon što je napad na Izrael okončan, Teheran je poslao poruku da oni slučaj smatraju završenim i da više neće napadati, ali da će svako ko ih napadne dobiti odgovor. Bidenova administracija, od ranije u sukobu sa Netanyahuovom vladom, poruku je shvatila i poručila Izraelu da sam mora napasti Iran ako to želi, pozivajući na kraj sukoba. Još prije samog napada na Izrael, Teheran je udario tamo gdje najviše boli Zapad – u Hormuškom prolazu zaplijenili su brod. To je bila poruka da Iran može zatvoriti ovaj morski prolaz koji vodi ka naftnim poljima Perzijskog zaljeva. Stratezi u Washingtonu su i ranije bili svjesni narastajuće snage Irana, a Biden kao potpredsjednik u administraciji Baracka Obame želio je postići sporazum sa Teheranom o njegovom nuklearnom programu i ukinuti im sankcije, jer izolacija od Zapada ih tjera u zagrljaj Kine i Rusije. Nakon napada na Izrael u Washingtonu su se sigurno pitali šta ako Teheran sa saveznicima ispali nekoliko hiljada projektila, nakon što je nekoliko stotina napravilo ovaj nered, i šta ako među njima bude oružje za masovno uništenje. Na malom teritoriju kao što je izraelski to bi dovelo do katastrofe. Netanyahuova desničarska vlada stvari ovako ne gleda i najavljuje osvetu. Iz izraelske vojske tvrde da imaju više načina kako da uzvrate, dok oni pesimistični poručuju da će Tel Avivu trebati godine da dodatno ojačaju svoju protivvazdušnu odbranu i da nabavi velike količine dronova. Ranije je Izrael vršio likvidacije (pro)iranskih zvaničnika u regiji i poduzimao druge operacije . Teheran može biti zadovoljan nakon napada, jer se ponovo nametnuo u regionalnim okvirima onako kako i priželjkuje, odnosno kao regionalna sila s kojom se računa te kao sila koja okuplja nezadovoljne protivnike Zapada i Izraela širom Bliskog istoka. Međutim, stvar nije završena i sigurno je da iranski rivali neće sjediti skršenih ruku dok Teheran povećava svoj uticaj. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Administracija predsjednika Joea Bidena pomoći će pedeset zemalja da identifikuju zarazne bolesti i odgovore na njih, s ciljem sprječavanja pandemije poput izbijanja COVID-19 , javio je AP. Foto: Američki predsjednik Joe Biden Službenici američke vlade ponudiće podršku u zemljama, od kojih se većina nalazi u Africi i Aziji , da razviju bolje testiranje, nadzor, komunikaciju i spremnost za takve epidemije u tim zemljama. Strategija će pomoći u „spriječavanju, otkrivanju i efikasnom odgovoru na biološke prijetnje gdje god da se pojave“, rekao je Biden u utorak. Globalna strategija zdravstvene sigurnosti, rekao je, ima cilj da zaštiti ljude širom svijeta i „učiniće Sjedinjene Države jačim, sigurnijim i zdravijim nego ikada prije u ovom kritičnom trenutku“. Najava o strategiji dolazi u trenutku kada se zemlje bore da ispune svjetski sporazum o odgovorima na buduće pandemije. Četiri godine nakon pandemije koronavirusa, izgledi za sporazum o pandemiji koji su potpisale sve 194 članice Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) su slabe. Pregovori o sporazumu su u toku, a očekuje se da će konačni tekst biti dogovoren sljedećeg mjeseca u Ženevi . Zamišljen je da bude pravno obavezujući sporazum koji obavezuje zemlje da prate prijetnje pandemije i dijele naučne nalaze. Ali veliki sporovi su se pojavili oko pravičnosti vakcina i prijenosa tehnologije koja se koristi za proizvodnju vakcina. Čak i ako se postigne dogovor, bilo bi malo posljedica za zemlje koje odluče da se ne pridržavaju sporazuma. Bijela kuća je u utorak objavila web stranicu s imenima zemalja koje učestvuju u programu. Bidenovi zvaničnici traže da stotinu zemalja potpiše program do kraja godine.

Desetak vodećih američkih medijskih organizacija u nedjelju je kolektivno pozvalo predsjednika SAD-a Josepha Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa da se javno obavežu na debatu tokom predizborne kampanje za izbore u novembru, javio je Reuters. Foto: Joseph Biden i Donald Trump „Debate imaju bogatu tradiciju u našoj američkoj demokratiji, koja je igrala vitalnu ulogu na svim predsjedničkim izborima u proteklih 50 godina, koje datiraju od 1976. godine“, navodi se u zajedničkoj izjavi dvanaest medijskih kuća. U saopštenju se sugeriše da debate sponzoriše nestranačka Komisija za predsjedničke debate , kao i svaki izborni ciklus od 1988. godine. „Iako je prerano da se pozivi upućuju bilo kojim kandidatima, nije prerano da kandidati koji očekuju da će ispuniti kriterije podobnosti javno izraze svoju podršku i svoju namjeru da učestvuju u debatama komisije planiranim za ovu jesen.“ Televizijske kuće potpisnice pisma su: ABC News , CBS News i NBCUniversal News Group (koji obuhvata NBC News i MSNBC ), kao i Fox , CNN , C-SPAN , PBS NewsHour , Nextstar's NewsNation i Univision na španskom jeziku. Grupu su zaokružili The Associated Press wire service , National Public Radio i Gannettove nacionalne novine USA Today. Trump, koji je odbio da raspravlja sa svojim rivalima prije nego što je pobijedio u primarnoj trci republikanaca prošlog mjeseca, posljednjih sedmica izaziva Bidena da se upusti u debatu s njim „bilo kada, bilo gdje, bilo gdje“ . Prošlog četvrtka, Trumpov izborni štab poslao je pismo Komisiji za debate pozivajući na ubrzani raspored debata, tražeći više od uobičajena tri i započinjući ih ranije u kampanji nego inače. Biden se nije obavezao da će raspravljati s Trumpom, ali to nije ni isključio, rekavši prošlog mjeseca da će to zavisiti od ponašanja bivšeg predsjednika. Bidenov tabor je zabrinut da se Trump, kada se pojavi na sceni, neće poštovati pravila koja je postavila Komisija, a neki Bidenovi savjetnici kažu da ne žele uzdizati Trumpa stavljajući ga na pozornicu s demokratom. Biden ima prednost među registrovanim glasačima od 41% prema 37% u odnosu na Trumpa, pokazala je anketa Reuters/Ipsos u srijedu. Upitan tokom putovanja u Las Vegas početkom februara o Trumpu koji ga je pozvao na debatu, Biden je rekao: „Da sam na njegovom mjestu, i ja bih želeo da raspravljam o sebi. On nema šta da radi.“ Biden i Trump susreli su se u dvije televizijske debate tokom kampanje 2020. godine.

Posjeta Parizu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i prijem kod predsjednika Emmanuela Macrona važna je iz više razloga, a jedan od njih je francuski povratak na Balkan, odakle se u značajnoj mjeri povukla početkom ovog stoljeća. Stabilnost Balkana, dok traje rat u Ukrajini i navodni „evropski put“ Srbije, odlična su prilika da se Francuska ponovo nametne kao faktor. Foto: Aleksandar Vučić i Emmanuel Macron Uspon Aleksandra Vučića na vlast i održavanje na toj poziciji neki su u Srbiji povezivali sa Francuskom. Prema jednoj od priča koja se vezuje za Pariz i Vučića, navodi se i sastanak iz 2008. godine u jednom luksuznom hotelu, kojem je, pored biznismena, prisustvovao i bivši crnogorski premijer i predsjednik Milo Đukanović. Navodno, tema sastanka bile su prilike na Balkanu. Da Pariz blagonaklono gleda na Vučića vidjelo se tokom godina njegove vlasti. Ozbiljne kritike, kakve je ponekad dobijao iz Washingtona ili Berlina, iz Pariza su izostale. Štaviše, Francuska se snažno uključila u aviosaobraćaj Srbije, što sigurno nije moglo proći bez Vučićevog odobrenja. Nakon toga, Francuska je prodala Srbiji, skromnih, osamnaest protivvazdušnih sistema Mistral 3 sa samo pedeset raketa, te Airbusove helikoptere. To je bila poruka Pariza da na Beograd računaju. Vučić kod Macrona Ono na šta se zvanični Beograd uvijek može pozvati kada je Francuska u pitanju, jeste trajanje savezničkih odnosa. Iako postoje oni koji tvrde da je savezništvo preteška riječ, pritom iznoseći brojne argumente u dokazivanje svoje teze da Francuska nije bila iskren prijatelj Srbije, zvaničnici dvije države će često svoje odnose, barem retorički, temeljiti na tim vezama. „Ponosan sam što sam večeras u Jelisejskoj palati i dugo sam se spremao šta da za pet minuta izgovorim na ovakvom mjestu pred vama, uvaženi predsjedniče. Mi danas obilježavamo 185 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa. Na Francusku smo najviše računali. Rijetki su lideri u Evropi koji žele nekoga da čuju, posebno kad je manji od njih. Macron je želio da sasluša i da čuje i hvala mu na tome“, rekao je Vučić. Francuska je „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi i Beograd je „na Francusku najviše računao i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu“. Ovakve riječi su sigurno prijale domaćinu, ali Vučiću teško da je mogao prijati izbor tema za razgovor. Razgovarano je o Kosovu, Evropskoj uniji, Ukrajini i o Bosni i Hercegovini, dok je u Parizu boravio Milorad Dodik, predsjednik jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta. „Želim da ponovim koliko nam je važno i da BiH ostane ujedinjena zemlja“, rekao je Macron, na šta je Vučić ponovio mantru o teritorijalnom integritetu i države i entiteta. Macron i Vučić su tako razgovor stavili u kontekst regionalne stabilnosti, što je skrivanje činjenice da Beograd destabilizuje regiju, a onda Zapadu prodaje usluge čuvara mira. Naravno, Francuskoj je trik poznat. Sjetimo se da je prilikom raspada Jugoslavije Pariz podržavao Beograd, a nekoliko godina kasnije bombardovao srpske ciljeve u BiH, Srbiji i Kosovu. Tako je Francuska, koja je po Vučiću „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi, zagovornik nezavisnog Kosova, što je još jedan argument onih koji tvrde da je savezništvo dvije države lažno. Provedba „francusko-njemačkog plana“ za Kosovo je posljednji čin te predstave i Macron na tome insistira. Refleks velike sile Ali takvo ponašanje Francuske ne treba da čudi. Francuska nastupa sa pozicije velike sile, što i jeste za male i siromašne balkanske države. Ono što Parizu više ne prolazi u velikim dijelovima Afrike, odakle ih posljednjih mjeseci protjeruju vojne hunte zagledane u Rusiju, na Balkanu prolazi. Nacionalističke elite sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina su toliko devastirale balkanske države da se sada pristajanje na tuđe zahtjeve predstavlja kao izraz savezništva na obostranu korist. Lider „srpskog sveta“ je možda najbolji primjer toga, jer je napravio pun krug od zagovaranja „Velike Srbije“ do „evropske budućnosti“ tog istog prostora gdje je izvršen genocid. Jedna druga sila, koja također koristi beogradske političke elite za svoje interese, preko svojih medija to je plastično objasnila. „Kako je Vučić odgovorio na iskren poziv da se odustane od nacionalnih interesa ostaje nejasno: novinske agencije ne daju njegov odgovor. Po svemu sudeći, šef Srbije je šutio, došao je u Pariz da moli i nije mogao da priušti da se svađa sa glavnim stanovnikom Jelisejske palate“, piše ruska Gazeta, prenijeli su mediji u Srbiji. Ova ruska „briga“ za Vučića je ništa drugo nego ohrabrivanje Beograda da nastavi ratove koje je izgubio devedesetih godina, što govori šta „saveznik“ iz Kremlja očekuje od Srbije. Ipak, postoji razlika između pristupa Francuske i Rusije. Moskva regionu ne nudi mnogo, osim priče o mitskom bratstvu slavenskih naroda. Sa druge strane, Francuska ima mehanizme da djeluje, investira novac i maše ponudom članstva u Evropskoj uniji i NATO-u. Ponuda članstva u Uniji primamljiva je i nakon Macronove izjave da nema proširenja dok se ne srede stvari unutar Unije. Djelovanje Francuske to pokazuje u proteklim godinama. Vučić je rekao da francuski investitori u Srbiji zapošljavaju više od jedanaest hiljada radnika, da je u pet godina trgovinska razmjena dvije države gotovo udvostručena, a Macron je rekao da je Francuska agencija za razvoj u posljednjih pet godina uložila 570 miliona eura u Srbiju te da očekuje da će dvije države u budućnosti sarađivati u zaštiti životne sredine, transportu i nuklearnim postrojenjima. Neki srbijanski mediji su to protumačili kao gradnju metroa u Beogradu, skladištenje francuskog nuklearnog otpada u Srbiji i kupovinu borbenih aviona Rafale koje je Macron već prodao Zagrebu u pokušaju Andreja Plenkovića da dobije naklonost Pariza . Vučić je, iako to nije dio potpisanih ugovora, rekao da se nada da će do 2035. godine Srbija imati nuklearni reaktor. Francuska je za svoje poslove na Balkanu imenovala i izaslanika. Od jeseni prošle godine René Troccaz obilazi balkanske prijestolnice. Njegov posao je da države koje su izvan EU i NATO-a dodatno stavi pod kontrolu Brisela. „Važno je da Srbija nastavi da taj svoj izbor (ka EU) ostvaruje, posebno kroz veće usklađivanje sa našim vanjskopolitičkim odlukama“, rekao je Macron. „Taj izbor također mora biti ojačan nastavkom i ubrzanjem reformi koje se odnose na jačanje vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i medijskog pluralizma“, rekao je Macron i pozvao da se „odgovorni za napad na Banjsku privedu pravdi i da odgovaraju“ te da se „učini sve da se takva tragedija ne ponovi”. Suštinski, Macron je zatražio od Vučića da se Srbija odmakne od Rusije, odnosno da uskladi svoju politiku sa Briselom. Taj poziv ilustruje i kako se vodi politika na Balkanu. Naime, usklađivanje vanjske politike sa Briselom je obaveza svih država koje traže članstvo. Očito je da evropske sile moraju podsjećati balkanske vođe, a neki od njih su bliski Moskvi, da potpis obavezuje. Srbija, Hrvatska, Balkan Pokušaj Vučića da utječe na Macrona možda je povezan i sa nastojanjem zvaničnog Zagreba da dobije naklonost Francuske. To nije iznenađenje, jer HDZ i Srpska napredna stranka malo toga u ideološkom smislu dijele, na primjer, sa aktuelnom američkom ili njemačkom administracijom. Postoje i druge sličnosti. Naime, Zagreb i Beograd žele francuske avione Rafale. Eskadrilu polovnih aviona Zagreb je platio oko milijardu eura, a predsjednik Zoran Milanović tvrdi da će trošak rasti. Beograd želi eskadrilu novih aviona i platit će ih tri milijarde eura. To znači da Hrvatska i Srbija počinju zavisiti od Francuske kada je u pitanju vojna avijacija. Sličnost je i želja Srbije da ima francuske nuklearne reaktore i sporazum o ulasku Elektroprivrede Francuske u Elektroprivredu Srbije, čime će se vezati za francuske dobavljače. Sličan slučaj francuske i američke politike, u namjeri da neku državu otmu iz ruku Rusije, desio se prošle godine kada je Bugarska pristala zamijeniti rusku tehnologiju sa onom sa Zapada . Agresija Rusije na Ukrajinu promjenila je Evropu. Napredak ruskih trupa plaši Zapad i sve su snažniji pritisci na one koji iz Evrope gledaju u pravcu Moskve. Vučićeva kooperativnost u Parizu to pokazuje, nakon godina kupovine vremena dok nacionalističke beogradske elite sanjaju o ruskim vojnicima na obalama Dunava. U ovom trenutku Vučić gubi trku sa vremenom, jer Zapad postaje sve nestrpljiviji da posloži stvari u dijelu svijeta koji decenijama kontroliše. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prema saopštenju libanske armije, u nedjelju je ubijen kršćanski zvaničnik Pascal Sleiman, a onda su na ulice izašle pristalice njegove stranke. U još do kraja nerazjašnjenom slučaju stvari se odvijaju velikom brzinom i neki upozoravaju da Libanu prijeti još jedan građanski rat. Foto: Pascal Sleiman, Facebook Rat u Siriji raselio je milione ljudi, a mnogi od njih su završili u susjednom Libanu. Liban je primio i one koji su bježali od sirijske vojske, kao i one, uglavnom šiite, koji su bježali od pobunjenika i terorističkih grupa koje su tamo djelovale. Neki od njih su se počeli baviti kriminalom i krijumčarenjem preko granice, što je unosan posao budući da je Sirija pod sankcijama Zapada, a Liban više godina na pragu potpunog ekonomskog kraha. Ubistvo Pascala Sleimana, koordinatora kršćanskih Libanskih snaga (LF) u Jbeilu (Byblosu), regionu koji se nalazi sjeverno od Bejruta, još jednom je bacilo svijetlo na Sirijce u Libanu. Prema saopštenju libanske armije, grupa Sirijaca je ukrala automobil koji je pripadao Sleimanu i tom prilikom ga usmrtila, odnosno umro je na putu ka Siriji. Vojska je saopštila da je vojna obavještajna služba uhapsila „gotovo sve“ osumnjičene, njih sedam, u ponedjeljak navečer. Tijelo je pronađeno u Siriji, a Bejrut tražio pomoć Damaska, koji je brzo isporučio trojicu osumnjičenih. Pojavile su se i druge informacije. Tvrdilo se da je Sleiman kidnapovan i da je u Siriji živ, što se vrlo brzo ispostavilo kao dezinformacija. Političko ubistvo? LF, kojem je Sleiman pripadao, odmah je saopštio da se radi o „političkom ubistvu“ dok se ne dokaže suprotno i pozvao pristalice da na sahranu dođu u što većem broju, iako je lider stranke Samir Geagea pozvao na uzdržanost. Dio kršćana je izašao na ulice i u nedjelju i ponedjeljak blokirao ceste u okrugu Byblos, odnosno autoput ka Bejrutu. Na društvenim mrežama su se pojavili snimci na kojima kršćani na ulicama prebijaju sirijske izbjeglice. LF je rekao da njegova krv nije pala uzalud, dodajući: „Krv naših mučenika je održala Liban arenom slobode i dostojanstva.“ Na kraju, saopštava LF: „Nećemo im dozvoliti da gurnu Libance u očaj i da se okrenu imigraciji.“ Stranke Kataeb, Maronitska liga, Progresivna socijalistička partija i Slobodni patriotski pokret izrazili su solidarnost sa LF-om, demonstrantima i Sleimanovom porodicom, a privremeni premijer Najib Mikati, sunit, pozvao je agencije da istraže okolnosti otmice i ubistva, a građane na suzdržanost te da ne nasjedaju na glasine. Na društvenim mrežama i dijelu medija razmjenjuju se optužbe ko je kriv za ubistvo. Dok jedni tvrde da se radi o klasičnom napadu bandi, drugi u njemu vide političku pozadinu. Neki tvrde da su počinitelji ubistva bivši pripadnici sirijskih pobunjeničkih grupa, drugi da iza likvidacije stoji Hezbollah, ili da je barem dijelom odgovoran jer su bande prenijele tijelo kroz dolinu Beqaa i dalje preko granice uz koju je taj šiitska libanska grupa veoma prisutna. Treći vide upliv stranih faktora, odnosno obavještajnih službi iz Izraela i drugih država. Stvari postaju opasnije činjenicom da je LF veliki kritičar Hezbollaha s kojim su se obračunavali i oružjem, pa mnogi strahuju da bi novi konflikt mogao nastaviti po linijama gdje je stao krvavi građanski rat. LF je također oponent službenog Damaska, koji je saveznik Hezbollaha. Hezbollah se ogradio od ubistva. Lider Sayyed Hassan Nasrallah negirao je da je njegov pokret umiješan u slučaj i optužio one koji za to okrivljuju šiitski pokret za raspirivanje sektaških sukoba. Najmanje što Hezbollah treba jeste još jedan front dok gotovo sedam mjeseci ratuju protiv Izraela. Oni koji podržavaju Hezbollah nemaju sumnju kome bi sukob libanskih kršćana i šiita odgovorao. Nastavljajući tom logikom ne bi bilo teško zaključiti da bi kršćani, koji su vojno slabiji od Hezbollaha, imali podršku izvana na sve načine. Stare podjele i novi strahovi LF ne odustaje od traženja krivca. U saopštenju od utorka kažu da su tri faktora povezana sa Hezbollahom doprinijela ubistvu Sleimana. „Prvi faktor je zastupljen u prisustvu Hezbollaha u njegovom trenutnom obliku pod izgovorom otpora ili drugog alibija. Ovo nelegitimno prisustvo Hezbollaha dovelo je do paralizacije uloge države i efikasnosti te uloge, što je omogućilo prisustvo naoružanih bandi i oružani haos“, navodi LF. Pored toga, LF krivi Hezbollah za slabu kontrolu državne granice sa Sirijom i na kraju za „kastriranje državnih pravosudnih, sigurnosnih i vojnih institucija kroz zabranu rada u određenim područjima ili na određenim slučajevima ili po bilo kojem pitanju u vezi s bilo kojom osobom koja pripada Osovini prkosa.” LF-ove optužbe suštinski su skup argumenata koje protiv Hezbollaha neki koriste godinama. Oni tvrde da je Hezbollah, držeći se zvaničnog Teherana i boreći se protiv Izraela, Liban podredio tom cilju, odnosno smjestio ga u kontekst regionalnih kretanja, sukoba Irana i Saudijske Arabije i posebno Irana i Izraela iza kojeg je Zapad. Praktično to je poziv za ukidanje ili reformu Hezbollaha, barem njegovog vojnog krila. Optužbe u slučaju Sleiman su slične optužbama u slučaju Eliasa Hasrounija, još jednog zvaničnika LF-a, koji je nastradao u augustu prošle godine. I tada je LF optužio Hezbollah, ali kontekst je drugačiji jer na granici Libana traje rat gotovo sedam mjeseci. Oni bliski Hezbollahu imaju drugačiji stav. Oni tvrde da je ta grupa jedina garancija da Liban neće pasti pod kontrolu Izraela, Saudijske Arabije ili Zapada. Vojno prisustvo Izraela na jugu Libana do 2006. godine, kada ih je otuda protjerao Hezbollah, jedan je od glavnih argumenata za tu tvrdnju. Na tim osnovama Hezbollah je našao saveznike i među kršćanima. Pokret Amal je saveznik Hezbollaha i rivalska stranka LF-a. LF je trenutno vodeća libanska i kršćanska stranka, iako je opozicija. Nasljednik je kršćanske milicije iz građanskog rata, odnosno vojna koalicija je pretvorena u političku. Tokom invazije na Liban 1982. godine, LF-u je podršku pružao Izrael i tada su uspostavljene zloglasne falange koje su izvršile pokolje šiita i Palestinaca. Jake veze LF-a sa stranim faktorom potvrđene su i njihovom sukobom sa kršćanskim generalom i kasnijim predsjednikom Libana Michelom Aounom. U komplikovanom političkom sistemu kakav je libanski i u društvu u kome su još uvijek rane iz rata žive, slučajevi kao što je ubistvo Sleimana mogu biti uvod u nove sukobe. Očito da sukobi odgovaraju mnogima, najviše onima izvan Libana. Maronitski patrijarh Beshara al-Rahi pozvao je jučer građane Libana na samokontrolu. „U ovim delikatnim i napetim okolnostima, pozivamo na strpljenje i suzdržanost“, rekao je al-Rahi, i pozvao pravosuđe i vlast da „oštro kazne kriminalce“. Al-Rahi je tako precizno skicirao šta je to što Libanu trenutno treba – brza istraga, kazna za krivce i strpljenje naroda Libana. Upravo to troje je decenijama nedostajalo Libanu i dovelo je do mnogih problema. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Kompanija Rostec stvara novu liniju obećavajućih poboljšanih tenkovskih granata na osnovu proučavanja zarobljenih zapadnih oklopnih vozila i podataka o zaštiti perspektivnih zapadnih modela, rekao je u intervjuu za TASS Bekhan Ozdoev , industrijski direktor sistema oružja u ruskoj Državnoj korporaciji Rostec. Foto: Ilustracija „Proaktivni smo i stvaramo novu liniju perspektivne municije sa poboljšanim karakteristikama. Uzimamo u obzir parametre i karakteristike zaštite zarobljenih oklopnih vozila, podatke o zaštiti perspektivnih modela neprijatelja i informacije dobijene od tenkova koji učestvuju u specijalnoj vojnoj operaciji“, rekao je Ozdoev, koristeći termin koji koristi Kremlj da bi opisao svoju invaziju na Ukrajinu . Dodao je da dok neprijatelj stvara nove tenkove sa poboljšanom zaštitom, Rostec stvara novu municiju, „koja će njihove napore pomnožiti sa nulom“ .