My Items

I'm a title. ​Click here to edit me.

Mohammed bin Salman želi drugačiju Saudijsku Arabiju: Vizija 2030

Proteklih dana brojni mediji pišu o tome kako je saudijski princ Mohammed bin Salman postao prvi čovjek engleskog fudbalskog kluba Newcastle. Dok sportski novinari pišu o tome kakav će fudbalski tim sastaviti bogati vlasnik, treba naglasiti da saudijski princ nije samo ljubitelj sporta koji je sebi kupio fudbalski tim zbog prestiža. Radi se o osobi koja godinama vuče konce u svojoj zemlji, a jedan od zadataka koji je sebi postavio jeste i reforma Saudijske Arabije. Pitanje kupovine ovoga kluba izašlo je izvan okvira sportskog takmičenja, a razlog je novi vlasnik. Saudijskog princa brojni mediji i različite organizacije terete za najteže zločine prema svojim I stranim državljanima. Neki od optužbi su da je on autor najveće humanitatne krize današnjice – rat u Jemenu, da vrši javne egzekucije i mučenja u Saudijskoj Arabiji, da nema slobode u državi kojom upravlja i da pere novac ulaganjima u sport. Bez da ulazimo u sve optužbe, posebno zbog činjenica da su se slične stvari odvijale i prije njegovog dolaska na vlast, posvetimo pažnju njegovim idejama zbog kojeg su, također različiti mediji sa Zapada, predstavili kao čovjeka koji će promijeniti konzervativno kraljevstvo. Vizija 2030 je projekat koji je star već pet godina, a sada bi trebao ući u fazu da dobije svoje konačne obrise. Nafta neće teći vječno Kada je Mohammed bin Salman u jednom intervjuu s početka ove godine mjeseca iznio nove informacije o Viziji 2030, strateškom okviru za smanjenje ovisnosti Saudijske Arabije od nafte, te diverzifikaciju njene ekonomije, njegov optimizam je bio znatno prigušeniji nego pri njegovom lansiranju prije pet godina. Ovo teško da je prvi pokušaj ekonomske tranzicije u Kraljevini, niti je, na bilo koji način, jedinstven slučaj u regiji. Iza zaista spektakularne fasade, Vizija nastoji postići nekoliko opipljivih ekonomskih rezultata. Samu srž programa čine spektakularne najave o novoj infrastrukturi. Glavni među megaprojektima je NEOM, ogroman grad veći od cijelog Kuvajta, s posebnom ekonomskom zonom koja bi se trebala fokusirati na biotehnologiju, robotiku i zelenu energiju. Plan takođe uključuje “Liniju”, 170 kilometara dug grad unutar NEOM -a predviđen za milion stanovnika. U određenoj mjeri, cijeli projekat je prepun uobičajenog prenaglašenog entuzijazma sa sklonošću prema PR-trikovima. NEOM bi naime trebao imati leteće taksije i neku vrstu umjetnog Mjeseca. No, u slučaju Saudijske Arabije, politička previranja stvaraju dodatnu neizvjesnost: NEOM je narušen ubistvom novinara Washington Posta Jamala Khashoggija i iseljavanjem jednog cijelog beduinskog plemena u svrhu projekta. Osim ovih skandala, strana ulaganja u zastoju su i zbog ultrakonzervativne klime u zemlji, koja, unatoč nedavnim reformama, ostaje najrestriktivnija u regiji. Na primjer, neboderi u finansijskoj četvrti Kralj Abdullah i dalje su uglavnom prazni, dijelom i zbog toga što Rijad jednostavno nije privlačan zapadnjacima. Jedan od glasina je da će saudijska vlada u ovu svrhu dozvoliti upotrebu alkohola kako bi privukla strane bankare i poslovne ljude, slično kako je nedavno ukinula zabranu rada kina te proslavu Valentinova. Ograničenja poput ovih muče i turistički sektor kojim još uvijek dominira hadždž. Vlada to želi iskoristiti povezivanjem hodočašća s odmorom. Od 2019. godine vlada također izdaje vize "sekularnim" turistima i najavljuje velike planove za ultra-luksuzna odmarališta poput AMAALA-e, drugog projekta u sklopu Vizije 2030. Ova turistička područja, zajedno s odvojenim aerodromima, bit će prikladno udaljena od očiju saudijskog stanovništva i vjerovatno će ublažiti stroge društvene propise u pogledu miješanja spolova, odjeće, zabave i alkohola. Ova probna i selektivna društvena reforma, međutim, stavlja saudijsku vladu u tešku situaciju, jer će stalno ublažavanje ovih normi ili rješenje "jedna zemlja-dva sistema" neizbježno izazvati nezadovoljstvo i otuđiti konzervativnije slojeve stanovništva. Kao na Zapadu Konzervativne norme također otežavaju privlačenje strane radne snage potrebne za njenu ekonomsku transformaciju. Vlada pokušava bolje privući i zadržati strane radnike, pa je nedavno relaksirao svoj sistem kafala (radno sponzorstvo), koji sprečava radnike-migrante da, između ostalog, otvore bankovne račune, promijene posao ili napuste zemlju bez dozvole svog kafeela (sponzora). U isto vrijeme, politika tawteena ("nacionalizacije", lokalno nazvane „saudizacija“ ili nitakat) pokazuje skroman učinak u suzbijanju „eksplozije populacije mladih“ - 67% stanovništva Saudijske Arabije mlađe je od 35 godina, dok je nezaposlenost mladih blizu 30%. Istovremeno se desilo još nešto nezapamćeno, povećanje PDV-a sa 5% na 15% prošle godine, uz najavu da se radi o privremenoj mjeri koja bi trebala trajati do kraja pandemije, no za sada nema naznaka da će to obećanje biti i ispunjeno. Osim unutrašnjih pitanja, Saudijska Arabija se suočava s oštrom ekonomskom konkurencijom u regiji, a kao glavni rival ističu se Ujedinjeni Arapski Emirati i Dubai kao finansijsko središte regije. Još jedan upečatljiv primjer je Jeddah Tower, čiji je jedini cilj bio nadmašiti Burj Khalifu kao najvišu zgradu na svijetu. A regionalno takmičenje je tek početak. Prelaskom s fosilnih goriva na visokotehnološke, Zaljev će se transformirati iz velikih riba u ribnjak koji se smanjuje u male ribe u ribnjaku koji se širi, pa će se morati mjeriti s globalnim konkurentima poput Južne Koreje, koja ima približno isti BDP i broj stanovnika, te 14 kompanija među Global 500 magazina Fortune - uključujući tehnološke lidere poput Samsunga i LG-a, te automobilske divove Hyundai i Kia. Zaliv u međuvremenu ima samo jednu kompaniju na toj listi: državnu naftnu korporaciju Saudi Aramco. U želji da prežive u novim uvjetima, vlade zemalja Zaljeva se naprosto razbacuju ogromnim količinama novca od nafte. Saudijska Arabija, kao najveći potrošač, najavila je još jedan investicijski program od 1,3 biliona dolara do 2030. No, sam novac nije dovoljan ako završi u istoj staroj slijepoj ulici. Svaka zaljevska zemlja mora se osloniti na svoju jedinstvenu prodajnu ponudu. To bi moglo značiti turizam za Oman, ili finansijske proizvode poput islamskog bankarstva i takafula (islamsko osiguranje) za Bahrein. Saudijska Arabija ima najbolje rangirane univerzitete u regiji, poput Univerziteta Kralj Abdulaziz u Jeddhi i Univerziteta Kralj Fahd u Dharanu. Ovo bi mogla biti velika šansa za ekonomiju zasnovanu na znanju, ako se vlada pozabavi s dva glavna pitanja koja sputavaju visoko obrazovanje, nauku i istraživanje u regiji: potrebno je povećati dotok sredstava, što bi se moglo postići preusmjeravanjem sredstava iz budžeta za vojsku, koji iznosi vrtoglavih 8,4% BDP-a. Mohammed bin Salman možda je upravu kada tvrdi da Zaljev mora težiti da bude "nova Evropa". Norveška je, na primjer, jedna od rijetkih zemalja koja se nosi sa takozvanom "holandskom bolešću" (prekomjernim oslanjanjem na jedan ekonomski sektor) kroz visoku produktivnost zemlje, s nekim od najvećih svjetskih BDP-a po stanovniku i standardima blagostanja. No, ako Saudijska Arabija želi izbjeći katastrofu, koncept Mohammeda bin Salmana mora biti drugačiji: umjesto da se troši na megaprojekte i vojsku, suočena s rastućim fiskalnim ograničenjima i regionalnom utrkom koju karakterizira taština, fokus se mora premjestiti na konkurentnost, obrazovanje i istraživanje. Povjerenje na polju međunarodnog poslovanja mora se ponovo steći kroz manje institucionalne i političke neizvjesnosti, te veću transparentnost i odgovornost. Najveći izazov ostaje ublažavanje ultrakonzervativnih društvenih normi bez daljeg otuđivanja konzervativnih građana. Trka s vremenom Stoga Vizija 2030 nije samo želja saudijskog vladara da se okiti lovorikama velikog ulagača I uticjanog čovjeka. Saudijska Arabija, zaista, treba reforme u mnogim oblastima. Kako će se to izvesti i kada, pitanje je koje je otvoreno. Vrijeme fosilnih goriva, od kojih živi Saudijska Arabija, polahko dolazi kraju zbog tendencija na Zapdu, koje je prihvatila i Kina i mnogo drugih država, okrećući se onome što je podvedeno pod čistu energiju. Mohammed Bin Salman je suočen sa ovim pitanjima i to ne svojom voljom. Bilo koji drugi saudijski vladar bi danas morao da računa na trenutak kada fosilna goriva prestanu da donose profit. Ignoriranje ovoga problema moglo bi Saudijskog Arabiji donijeti udare koje ta država ne pamti. Kupovina fudbalskih klubova, organiziranje sportskih takmičenja, ili bilo koja druga aktivnost koja dopire do milijardi ljudi širom svijeta u ovome slučaju samo je pomoćni kolosijek, što će reći da ukoliko se postigne uspjeh u reformaciji kraljevstva to će biti dodatni impuls u razvoju, a ako ekonomska vizija doživi krah svo udvaranje širokim masama širom svijeta postaje novi uteg oko vrata.

Njemačka očekuje porast cijena i probleme u opskrbi

Kupci u Njemačkoj mogu očekivati probleme u nabavci i veće cijene uoči Božića, pišu agencije pozivajući se na istraživanje minhenskog ekonomskog instituta IFO. Tri četvrtine maloprodajnih kompanija požalilo se u istraživanju instituta da je u proteklom mjesecu imalo problema s isporukama robe. Kašnjenje je najraširenije među trgovinama bicikala, ali su sve redom imale problema u prošlom mjesecu, saopštio je institut. U trgovinama opreme za dom i namještaja sve su vidljivije posljedice visokih cijena drvne građe u prvoj polovini godine, a trgovine elektroničkih uređaja su na udaru zbog nestašica mikročipova širom svijeta. To se posebno odnosi na autoindustriju kojoj je u pomoć pritekla njemačka vlast. "Globalna je logistika zapela", istaknuo je voditelj istraživanja u institutu Klaus Wolhrabe, a i cijene prijevoza su snažno porasle.

Odgovornost građana za stanje u državi

U razmatranjima o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini komentatori često govore o tome da sve što se događa u državi zavisi od njenih građana, dok drugi tvrde da su politički, društveni i ekonomski procesi u ovom dijelu Evrope odlučeni i već su u svojoj fazi realizacije, pa od građana zavisi samo brzina provedbe onoga što je neizbježno. Pitanje odnosa pojedinca i države traje onoliko dugo koliko traje i sama država u bilo kojom obliku i u bilo kojem vremenu. O tome je, valjda, sve već napisano, teorijski i praktično objašnjeno i dokazano. Jedna od stvari koja je jasna i očigledna jeste i činjenica da pojedinac može da utiče na društvene procese u manoj ili većoj mjeri, ali da rezultat ne zavisi samo od njega. U Bosni i Hercegovini, koja je zarobljena Daytonskim okovima, to pitanje postaje i važnije činjenicom da se ljude tjera u etničke, vjerske ili političke torove iz kojih se izlazak opisuje kao izdaja. Daytonski sporazum je jedinstven spomenik političkom beščašću u tretiranju žrtve i zločina, ali sve drugo u ovoj zemlji ranije je viđeno na mnogim mjestima širom svijeta. Broj žrtava daytonskog „uređenja“ države već se broji u stotinama hiljada odlazaka iz zemlje i stotinama hiljada neformiranih i razbijenih porodica. Zadnjih nekoliko godina pojačana je ofanziva određenih centara moći protiv BiH. Cilj je pokazati da je BiH kao država nemoguća, pa je logičan nastavak takve politike traženje da se ova država uništi. Planeri računaju da će se nefunkcionalnost države isplatiti prije ili kasnije i da je to dobitna kombinacija u svakom slučaju, jer nefunkcionalna država i loši kadrovi koji trebaju da brane napadnutu državu su recept za propast svakog društva. Staljinu se pripisuje maksima da je jedina prava politika ona kadrovska. Bez obzira kome pripada ta formulacija može se reći da je više nego tačna u mnogim slučajevima. Ako pogledamo neki grad, njegovu uređenost, čistoću i javni red, biće nam jasno kakvu državu gradi rukovodstvo tog grada. U konkretnom slučaju, pogledajmo ko brani i ko napada BiH i biće nam jasni dometi takvih politika. Zarobljena država Još jedna poznata formulacija u našem medijskom prostoru je i „zarobljena država“. Iako mjesto nastanka ove formulacije nije BiH, jasno je da bi u ovoj zemlji ona mogla biti dokazana bolje nego u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Dokaza tome je bezbroj, pa ih nije potrebno ponavljati. U takvom okruženju, ipak, valja djelovati. Razbijanje okova u zarobljenoj državi nije uzaludan posao, budući da su to mnogi širom svijeta uspjeli da postignu. Značajni uspjesi na tom polju biće „nagrađeni“ od strane velikih sila koje gotovo u pravilu pomažu samo one koje imaju realne šanse za pobjedu. Zašto bi neka država ulagala svoju reputaciju na sudionike borbe koji će biti poraženi? Snažno prisustvo stranih sila u BiH pokazuje da je ova zemlja dio nekog mozaika koji različiti centri moći pokušavaju da sklope, iako je BiH samo mali dio šire regionalne i evropske slike. Na takvim geostrateškim mapama oko tri miliona stanovnika ne znači mnogo, pa čak ni nekoliko puta više ljudi, jer logika nalaže da se takve zemlje, prije ili kasnije, priklone snažnim državama ili savezima. Međutim, nekada je sve to presporo i u zarobljenoj državi pojedinac se često pita koja je njegova uloga i šta može uraditi za svoju zemlju. Svaki korak je važan Osnova svakog demokratskog djelovanja je poštivanje zakona u nekoj državi. Pored toga, važno je da pojedinci postanu dio političkih partija, nevladnih organizacija, pokreta, udruženja i različitih grupa koje mogu podići glas i tražiti promjene prije samih izbora. Aktivno učešće u političkom životu jedne zemlje znači svakodnevno praćenje događaja i procesa u društvu, a nakon čega slijedi reakcija putem izabranih predstavnika, ili u vidu protesta bilo koje vrste. Povjerenje građana BiH mnogo puta je prokockano, pa se čini da su sami neprijatelji ove države skovali maksimu da su svi isti i da se u političke stranke, ili organizacije raznih vrsta, ne treba učlanjivati. Ako neko ne želi da bude dio političkih procesa na taj način i dalje postoji mogućnost kvalitetnog političkog djelovanja. Uvijek treba imati na umu da svako društveno djelovanje može biti političko. Shodno tome, navedimo nekoliko važnih stvari koje se svakodnevno mogu uraditi za svoju zemlju. Pored spomenutog, da se zakoni trebaju poštivati i da se treba uključivati u političke procese, navedimo da rad na samom sebi može biti osnova nevjerovatnih političkih dostignuća u bliskoj budućnosti. Obrazovan i svjestan pojedinac krajnji je cilj svake uspješne politike, pa se ulaganje u vlastite kvalitete isplati za cjelokupno društvo. Kao dokaz navedimo uticaj na društvene procese nekog naučnika i uticaj desetina ljudi bez kvalitetnog obrazovanja. Tako, na primjer, 37 miliona Kanađana ima GDP po glavi stanovnika pet puta veći od Nigerije, iako je populacija afričke zemlje pet puta veća. Kupovina domaćih proizvoda svakodnevni je doprinos jačanju svoje države. Zvuči apsurdno, ali je tačno, da prekomjernom kupovinom stranih proizvoda i usluga stanovnici BiH godinama finansiraju one koje im rade o glavi na različite načine. Nije potrebno dokazivati da je bolje novac dati prijatelju nego neprijatelju, ili da je bolje novac dati onome koji nije niti prijatelj niti neprijatelj, u odnosu na onoga koji vam svakodnevno pokazuje da su njemu vaša prava manje važna od njegovih suludih snova o velikodržavnim projektima. Milijarde eura koje se iz ove države odlijevaju svake godine govore o razmjeri okupacije ove države i zaslijepljenosti onih koji ne smiju biti zasljepljeni. Taj novac, ukoliko bi ostao u zemlji, mogao bi biti najbolja investicija u jačanje države i njenog stanovništva, odnosno u njenu ekonomiju kada se podrže svi oni koji razvijaju svoje biznise, male ili velike. U konačnici, koristiti svoje pravo da se učestvuje u političkim i društvenim procesima šansa je koja ne smije biti propuštena. U ovakvom svijetu kakav jeste, nivo sloboda i mogućnosti za napredak, koje postoje u BiH, za stanovnike mnogih država su nedostižan san. U prošlosti možemo pronaći mnogo primjera kada su naše početne pozicije bile lošije nego danas, a na kraju smo izborili pobjedu. Izgradnja države je proces koji nema kraja, a pravo i obaveza svakog građanina je učestvovanje u tom zadatku.

Talibani pristali da SAD dostave humanitarnu pomoć Afganistanu

Talibani su saopštili da su Sjedinjene Američke Države pristale da dostave humanitarnu pomoć toj siromašnoj zemlji na ivici ekonomske katastrofe, iako i dalje odbijaju da priznaju vlast te ekstremističke grupe. Talibani su naveli da su "dobro prošli" njihovi pregovori sa SAD u Kataru, prvi direktni od američkog povlačenja iz Afganistana krajem augusta, javlja Beta. Dodali su da je Washington pristao da oslobodi humanitarnu pomoć za Afganistan poslije dogovora da se ona ne dovodi u vezu sa zvaničnim priznanjem talibanske vlasti.

SAD su jasno stavile do znanja da pregovori u Dohi ni na koji način nisu uvod u priznanje režima talibana. O tome šta je dovelo do povlačenja, kao i o samom povlačenju SAD, ranije smo detalnije pisali.

Rusija uspostavlja arktičku flotu

Rusko ministarstvo odbrane ima namjeru da reorganizuje svoje mornaričke kapacitete i stvori novu flotu. Kako piše Newsweek, pozivajući se na ruske medije, zvanična Moskva reorganizacijom svoje mornarice želi zaštiti interese Rusije na Arktiku. Ranije je Vladimir Putin, tokom sastanka u Ženevi sa svojim američkim kolegom Josephom Bidenom, odbacio zabrinutost Washingtona da Rusija radi na militarizaciji ovoga dijela svijeta, dodavši da njegova zemlja tamo ne radi ništa što nije bilo rađeno tokom vremena postojanja SSSR-a. Ruska ratna mornarica trenutno ima tri flote: baltičku, pacifičku i crnomorsku te kaspijsku flotilu. Cilj reorganizacije postojeće flote jeste stvaranje nove koja bi imala za cilj osiguravanje ruskih interesa na Sjevernom morskom putu i uz obale Arktika, što je danas zajednička briga baltičke i pacifičke flote. Prema izvorima iz ruske mornarice, na koje se pozivaju ruski mediji, nova flota trebala bi imati sposobnost da izvodi borbene misije, a u svom sastavu će imati brodove i opremu prikladnu klimatskim uslovima na Arktiku. U narednim godinama posebna pažnja svjetskih sila biće posvećena ovome dijelu svijeta. Zbog klimatskih promjena i otapanja leda, plovidba uz obale Arktika postaje najkraći pomorski put između Azije i Evrope. Uz to, Arktik je veoma bogat prirodnim gasom, naftom i različitim mineralima.

Iran i Azerbejdžan: Uvod u katastrofu ili samo kratkotrajni nesporazum?

Iran i Azerbejdžan, dvije susjedne države, ovih dana došli su do tačke kada će se tenzije morati spustiti ili će krenuti u pravcu sukoba koji bi mogao nanijeti nesagledivu štetu čitavoj regiji. Teške riječi, vojne vježbe, upozorenja i upliv drugih sila obilježili su odnose dvije države u proteklih nekoliko sedmica. Ovakav razvoj situacije ne raduje ni Teheran ni Baku. Iscrtavanje granica između država donijelo je mnogo nelogičnosti i mnogo problema širom svijeta. Tako je sjeverni iranski susjed Azerbejdžan unutar svojih granica dobio nešto više od osam miliona Azera, a gotovo duplo više ih je ostalo u Iranu. Nećemo ulaziti u kompleksne i različite teorije o etničkom porijeklu Azera, njihovim vezama (jezičkim, kulturnim, političkim...) sa Irancima, Turcima i kavkaskim narodima (uključujući veze sa Rusima), ali navedimo da su danas u Azerbejdžanu većina turkofoni šiiti koji su snažno zagledani prema Ankari u gotovo svim oblastima života. Azeri koji žive u Iranu decenijama su odani Teheranu, ali povremeni sporovi ipak podsjete da su Azeri i Iranci danas dva naroda sa jasnim razlikama. Historija ovoga dijela svijeta uči da su moguće nevjerovatni obrati mogući i da u održavanje odnosa na visokom nivou treba uložiti mnogo napora sa obje strane. Slučaj Irana i Azerbejdžana nije izuzetak. Ove dvije države posljednjih mjeseci ulaze u vrtlog nepovjerenja, a sve je počelo kada je Azerbejdžan, u legitimnoj i legalnoj operaciji, povratio najveći dio Nagorno Karabakha pod svoju kontrolu, potiskujući armenske snage i izbijajući na iransku granicu. Iran se u ovome sukobu držao uzdržano, računajući na veze sa oba susjeda: Armeniju i Azerbejdžan, kao i na upliv Rusije i Turske. Iran je podržao pravo Azerbejdžana da vrati kontrolu nad svojim teritorijem, ali je i upozorio da Teheran neće dozvoliti upliv drugih sila u regiju, ciljajući prije svih na Izrael koji je Azerbejdžanu dopremio najmodernije naoružanje. Ne tolerišemo Izrael i teroriste Glasnogovornik iranskih oružanih snaga Abu Fadl Shikaraji je u novembru prošle godine poručio da njegova država „neće tolerisati prisustvo terorista na svojim granicama sa Nagorno Karabakhom, niti će dozvoliti uspostavljanje izraelskih baza u blizini svojih granica“. Tada je poručio da je iranski vođa ajatolah Ali Khamenei naglasio da Armenija mora vratiti „okupiranu“ zemlju Azerbejdžanu i da se Iran nada da će to biti riješeno putem dijaloga. „Dvije države, dvije strane, koje se spore oko Karabakha, naši su susjedi i poštujemo oba, a u isto vrijeme podržavamo oslobađanje okupirane zemlje“, rekao je tada Shikaraji. Dalje je poručio da traži od Armenije i Azerbejdžana da ne stvaraju uslove za ulazak terorista u regiju, dodajući da Iran „ne može tolerisati prisustvo takfirskih terorista“, te u konačnici da „prisustvo špijunskih baza koje pripadaju Izraelu je još jedna važna tačka, jer nikada nećemo dozvoliti uspostavljanje njihovih baza u blizini naših granica i na spornim područjima u kojima se vode sukobi. To je odgovornost države koja dozvoljava prisustvo takfira i cionista“. Ovo iransko upozorenje prošlo je ispod radara brojnih medija na Zapadu, ali u Iranu i okolnim državama ozbiljno je shvaćeno. Odlučnost Irana da izvede ono što je planirano pokazala se i sa direktnim raketnim napadom na američke vojnike u Iraku. Jedanaest mjeseci od ovoga upozorenja Iran uz azerbejdžansku granicu, pored graničnih prijelaza Poldahst i Jolfa, organizuje vojne vježbe sa jasnom porukom Bakuu da su spremni za konfrontaciju koji sigurno ne priželjkuju. Iranski general Kioumars Heydari nedavno je izjavio da se Teheran pribojava terorista ISIL-a koje je Azerbejdžan doveo da se bore protiv Armenije i da Iranci nisu sigurni jesu li svi teroristi napustili ovo područje po okončanju borbi. Azerbejdžanska vojska, zajedno sa turskom i pakistanskom, polovinom spetembra održala manevre pod nazivom „Tri brata“ na nekih 500 kilometara od iranske granice. Ove vježbe u Iranu neki su shvatili kao pokušaj te tri zemlje da oko Irana naprave prsten. Iranci su svoje manevre nazvali „Osvajači Khaybara“, što je jasna aluzija na Bitku za Khaybar iz 628. godine kada su muslimani porazili jevreje. Pored toga dvije države su došle u spor zbog vozača kamiona kojima Azerbejdžan naplaćuje takse. Naime, iranski kamioni na putu ka Armeniji i Rusiji dobili su ograničenja, a dvojica vozača bila su uhapšena. Iran je i ovo razumio kao provokaciju. Na koncu, Tehreran je optužio Azerbejdžan da sa Izraelom ima čvrste veze i da je taj potez uperen protiv Irana. Vojne vježbe uz granicu: Zašto baš sada? Azerbejdžanske vlasti nisu oduševljene iranskim vojnim vježbama, posebno što su održane uz samu granicu dvije države i što su bile korištene specijalne jedinice, Revolucionarna garda, avioni, helikopteri, dronovi, lanseri raketa, jedinice za elektroničko i cyber ratovanje i druge iranske snage. Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev je kritikovao Iran zbog ovih vojnih vježbi, dodajući da svaka država ima pravo da na svojoj teritoriji provodi različite aktivnosti, uključujući vojne manevre. Aliyev je postavio pitanje zašto se iranske vježbe održavaju uz granicu sa njegovom državom i zašto baš sada, nakon što su azerbejdžanske snage, nakon trideset godina, potisnule Armene sa područja Jabrayil, Fizuli i Zangilan. Iz Irana je brzo odgovoreno da ta zemlja neće tolerisati prisustvo Izraela na svojim granicama. Međutim, prisustvo Izraela u Azerbejdžanu još uvijek nije dokazano, iako je postojalo naznaka da će u toj državi biti smještene različite snage jevrejske države. Naime, godinama se govori da će Izrael iskoristiti Azerbejdžan kao odskočnu dasku za napad na Iran. Tim procjenama posebno ide u prilog i činjenica da ja Izrael najveći dobavljač oružja za Azerbejdžan. Prema švedskom institutu SIPRI, između 2006. i 2019. godine Izrael je Azerbejdžanu dostavio oružja u vrijednosti od 825 miliona dolara, posebno dronova i druge napredne tehnologije. Tolika količina pomoći vjerovatno obavezuje Bakuu na neke ustupke Izraelu. Na rubu katastrofe Iran je neuporedivo vojno jači od Azerbejdžana i ne treba imati iluzija ko bi pobjedio u sukobu ove dvije države. Međutim, Iran se ne pribojava oružanog konflikta sa Azerbejdžanom. Ono što Iran brine je mogućnost da se Azeri u Iranu pobune protiv centralnih vlasti, što bi bio veliki problem za Teheran. U Iranu misle da bi izraelski stručnjci, iz baza u Azerbejdžanu, medijskim prisustvom, špijunskim operacijama, propagandom i psihološkim ratovanjem Azere mogli okrenuti protiv Irana, stvorivši novu Siriju. Odanost Azera Iranu godinama nije bila upitna, ali sve je više autonomnih glasova. Tokom prošlogodišnjeg rata u Nagorno Karabakhu Azeri su izašli na na ulice određenih iranskih gradova i dali podršku Azerbejdžanu. Nemjerljiva važnost Azerbejdžana za Rusiju i Tursku je garancija da sukob sa Iranom ne može biti lokalnog karaktera. Azerbejdžan, koji izlazi na Kaspijsko more/jezero veoma je bogat naftom i prirodnim gasom. Na taj način ova zemlja, povezana sa Turkmenistanom i Kazahstanom, bi mogla iz posla sa energentima izbaciti Rusiju. Pokušaj susjedne Gruzije da na Kavkaz dovede NATO završio je ruskom agresijom i stvaranjem Južne Osetije i Abhazije. Ako se tome dodaju bliske veze Moskve i Teherana, onda je jasno da Azerbejdžan nema bezgraničnu slobodu djelovanja. Iranci su u petak prijavili napad na svoju ambasadu u Bakuu, ne dajući više informacija, dodajući da su vlasti Azerbejdžana već uhapsili četiri osobe povezane sa napadom. Nakon toga napada iranski ambasador Abbas Mousavi je na Twitteru poručio svom kolegi iz Izraela da „Azerbejdžan i Palestina zauvijek ostaju muslimanske zemlje“ i da se neće ispuniti „cionistički san u ovoj regiji“. Ranije je izraleski ambasador u Azerbejdžanu George Deek poručio da „Iran tlači religijske i etničke manjine, napada Jevreje u drugim zemljama“, a da Izrael, Sjedinjene Američke Države i Azerbejdžan „investiraju u naše različitosti i toleranciju“. Ova rasprava na Twitteru dolazi kao potvrda da se neke stvari u odnosima Izraela i Irana ne mogu više ni sakriti niti to te dvije države pokušavaju. Posljednja dešavanja na Kavkazu pokazaju koliko je ovaj dio svijeta zapaljiv i koliko velikih sila ima interese od kojih neće odustati. Smirivanje tenzija na relaciji Baku – Teheran, interes je obje države i logično bi bilo očekivati da će dvije države pronaći način da ponovo uspostave međusobno povjerenje. Međutim, kako smo već ranije naveli, u ovom dijelu svijeta neočekivani obrati su mogući i učestali.

Proizvedeno 700 aviona F-35

Lockheed Martin i partnerske kompanije proizvele su već 700 letjelica F-35, a brojne narudžbe i dalje pristižu. Kako je saopšteno je iz ove kompanije, avioni su proizvedeni za potrebe vojske Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika širom svijeta. Ovaj najmoderniji avion na svijetu u narednim godinama predstavljaće osnov američkih zračnih snaga, a već je službeni Washingotn naručio 1763 aviona F-35. Pored SAD, u Evropi ovaj avion već koriste, ili su u procesu nabavke, Velika Britanija, Belgija, Kanada, Danska, Italija, Nizozemska, Poljska, Norveška i Švicarska, a očekuje se da će ova lista zemalja biti i duža. Do 2035. godine na evropskom kontinentu biće operativno 450 ovakvih aviona. Na Pacifiku povjerenje avionu F-35 ukazali su Australija, Japan, Južna Koreja i Singapur. Kako su istakli iz ove kompanije, F-35 već je operativan u 21 bazi širom svijeta, a više od 1460 pilota i 11025 radnika za održavanje aviona već su prošli potrebnu obuku za korištenje ovoga aviona.

Tijesna pobjeda socijaldemokrata na izborima u Njemačkoj

S obzirom na sinošnje rezultate saveznih izbora u Njemačkoj, jasno je da je SPD ostvario prednost sa ukupno 25,7 posto glasova, što je za 5,2% više u odnosu na rezultat iz 2017. godine i malo ispred saveza CDU/CSU sa 24,1%. Taj rezultat predstavlja trijumf za Olafa Scholza, kandidata za kancelara ispred SPD-a. To je poseban udarac za CDU/CSU, najgori od 1949. godine, i za njihovog kandidata za kancelara Armina Lascheta. No, uprkos slavlju SPD -a sinoć, i dalje je blizu svojeg historijski najlošijeg rezultata i daleko ispod 34,2% koliko je osvojio njihov posljednji kancelar Gerhard Schröder kada je izgubio vlast 2005. To što je SPD ipak vodeći, rezultat je fragmentacije njemačkog političkog pejzaža. Sinoćni rezultati bili su dobri i za Zelene, koji su ostvarili 14,8%, što je skok od 5,9% u odnosu na prošle izbore, dok je konzervativno-liberalni FDP osvojio 11,5%, tek nešto malo ispod 1% više u odnosu na prošle izbore. Postkomunistička Ljevica pala je na 4,9%, a krajnje desna AfD na 10,3%. Osim toga, nova stranka ulazi u parlamentarno okruženje: maleni SSW, koji predstavlja dansku manjinsku zajednicu sa krajnjeg sjevera Njemačke koja je kao glas „nacionalne manjine“, izuzeta od uobičajenog praga potrebnog za ulazak u Bundestag. Rezultati daju tri moguće koalicije i scenarija: Semafor-koalicija, prema bojama stranaka SPD-a, Zelenih i FDP-a, držala bi 416 od 735 mjesta u novom sazivu Bundestaga. Jamajka-koalicija, tzv. crno-zeleno-žuta, u bojama zastave te zemlje, i stranaka CDU/CSU, Zeleni i FDP koja bi imala 406 mjesta. Velika koalicija SPD-a i CDU/CSU-a, uz preokret formacije CDU/CSU-SPD s kojom je Merkel vladala 12 od svojih 16 godina, imala bi 402 mjesta. Scholz bi bio kancelar prema prvom i trećem scenariju, Laschet prema drugom. U narednih nekoliko dana nove parlamentarne grupe stranaka u Bundestagu sastat će se u Berlinu, i započet će diskusiju o formiranju vlasti.

Bolivija: Ne želimo MMF, vraćamo im novac

Promjena vlasti u Boliviji dovela je i do promjene ekonomske politike zemlje. Novi predsjednik Luis Arce, bivši ministar finansija u vladi Eva Moralesa, smatra da mu Međunarodni monetarni fond (MMF) ne treba. Političke turbulencije u Boliviji traju više od godinu dana. Prvo je predsjednik države, ljevičar, Evo Morales morao napustiti državu, zatim je na vlast došla privremena predsjednica, desničarka, Jeanine Áñez koju je njen ljevičarski nasljednik Arce poslao u zatvor. Arce je, bivši ministar i britanski student, nasljednik Moralesove politike i od preuzimanja vlasti pokušava da poništi sve poteze svoje prethodnice. Jedan od takvih poteza je i raskid saradanje sa MMF-om koji je uspostavila pomenuta predsjednica. Kako prenosi Telesur, u intervjuu koji je dao ruskoj mreži RT, Arce je izjavio da on ne odobrava ekonomsku politiku MMF-a i da je nikad nije odobravao te da ne pomišlja da uzme kredit od ove međunarodne institucije. Arce je na sličan način objasnio, da je ono što je vlada Jeanine Áñez primila tokom prošle godine, ustvari kredit, govoreći o novcu koji je Bolivija dobila po osnovu specijalnih prava vučenja (SDR), a da je taj novac „kompromitovao bolivijsku valutu“. Zbog toga je odlučio da će Bolivija MMF-u vratiti 350 miliona američkih dolara koji su bili dio sporazuma koje je potpisala Áñez. Arce je dalje izjavio da je njegova zemlja u periodu od 2006. do 2019. godine, što je vrijeme kada je zemljom upravljao Morales, ta zemlja imala održiv ekonomski rast oslanjajući se na vlastite resurse te da bi uzimanje pozajmica od MMF-a kompromitovalo model koji se pokazao uspješnim. Latinska Amerika se suočava sa najvećim ekonomskim padom u posljednjih 120 godina, a politička kriza u Boliviji dodatno otežava napore vlasti da stabilizuju ekonomske prilike u zemlji.

Šta Washington želi od AUKUS-a?

U četvrtak, 16. septembra, najavljeno je novo partnerstvo između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Nespretno nazvana Aukus, koalicija će okupiti tehnološku i sigurnosnu stručnost tri zemlje u razvoju podmornice na nuklearni pogon za potrebe australijske mornarice, u zajedničkom pokušaju odvraćanja Kine od bilo kakvog neprijateljskog ponašanja u regiji. Ovaj potez naišao je na ogroman entuzijazam u Londonu i Canberri, a pogotovo za ove druge, jer aktivnost Kine u Južnokineskom moru postaje sve veći razlog za zabrinutost. Za Veliku Britaniju to bi pak mogao biti povratak na globalnu scenu nakon godina okrenutosti k sebi. U članku za New Statesman Rory Medcalf, profesor i šef katedre Fakulteta za nacionalnu sigurnost na Australskom nacionalnom univerzitetu napisao je: „Trio je nagovijestio veću posvećenost jednih drugima: ništa manje nego spajanje vojnih, industrijskih i naučnih sposobnosti ... na novim vrhunskim mjerama cyber-ratovanja, umjetne inteligencije i kvantnog računarstva.” U međuvremenu su u Francuskoj vijesti o koaliciji protumačene kao snažan diplomatski udarac i dočekane s bijesom. Ne samo da Francuska nije pozvana da bude dio te grupe, već i da će Australija sada otkazati ugovor o nabavci podmornice na nuklearni pogon vrijedan oko 90 milijardi australskih dolara. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian i ministrica vojske Florence Parly kritizirali su SAD zbog izostavljanja saveznika. Le Drian je to nazvao "nožem u leđa". Le Drian je rekao da ga ovaj potez podsjeća na Bidenova prethodnika, Donalda Trumpa. To je poštena usporedba u smislu njegovog fokusa na Kinu. No, u stvari ovo nije jednostran, već jasno multilateralni potez. Stvari su otišle toliko daleko da je Francuska u znak protesta povukla ambasadora iz Washingtona na konsultacije, što je prava rijetkost u diplomatskoj praksi i odnosima dvije države Zapada, te otkazala svečanost u znak proslave francusko-američkog pomorskog saveza. Bidenova administracija ovdje je jasno stavila do znanja da je, pored klimatskih promjena, jedan od njenih glavnih vanjskopolitičkih prioriteta pozicioniranje SAD na načine koji bi omogućile bolji nadzor nad aktivnostima Kine u ovoj regiji. Nasuprot tome, na skorašnjem sastanku G7, francuski predsjednik Emmanuel Macron je navodno bio jedan od lidera koji se s Bidenom razišao u njegovom pristupu Kini, rekavši da on G7 ne vidi kao neprijateljski klub. Nadalje, ideja o zasebnoj koaliciji koja nadopunjuje već postojeće u kojima su i SAD i Francuska članice, također je u skladu s načinom na koji Biden i njegovi kreatori politike vide svijet današnjice.

Očekivana Putinova izborna pobjeda

Na ruskim parlamentarnim izborima ubjedljivu pobjedu odnijela je stranka Jedinstvena Rusija na čijem je čelu Vladimir Putin. Do danas je prebrojano 98 posto glasova, a izborna komisija objavila je da je Jedinstvena Rusija osvojila gotovo 50 posto glasova. Komunisti su osvojili 20 posto te nacionalistička stranka LDPR i Pravedna Rusija 7 posto. Sve tri stranke u pravilu podržavaju Putina u ključnim pitanjima. U Dumu je s nešto više od 5 posto ušla i nova stranka, imena "Novi ljudi", koju neki kritičari smatraju Putinovim pokušajem stvaranja lažne opozicije, a koja bi potinsula onu pravu, napisao je New York Times. Na glasanje je izašlo oko 47 posto glasača, što neki tumače kao pad zainteresovanosti građana za izbore na kojima se unaprijed zna pobjednik. Da bi malu izlaznost popravio, Putin je pred same izbore dijelio novac određenim kategorijama stanovništva Rusije. Jedinstvena Rusija je na prošlim izborima, održanima 2016. godine, osvojila 54 posto glasova. Pobjeda na nedeljenim znači da će stranka imati više od dvije trećine zastupnika u Dumi, donjem domu u parlamenta koji broji 450 mjesta, što znači i da će moći donositi zakone bez podrške drugih političkih stranaka. Zapad je osudio izbore u Rusiji, smatrajaći da su pogaženi svi principi slobodnog odlučivanja i prava građana na fer izbore te da su provedeni bez međunarodnih posmatrača iz Evrope i Sjedinjenih Američkih država. Kao primjer neregularnosti izbora navodi se i sudbina Alexeia Navalnog koji je u zatvoru, a njegovi saradnici i drugi opozicionari su u izgnanstvu. Zatim što su vodeći nezavisni mediji, među kojima su website Meduza i TV kanal Dozhd, označeni su kao "strani agenti", a istraživački medij "Proekt" kao "nepoželjna organizacija." O tome da li Putin ima opoziciju i koja je njihova snaga te da li neko može na izborima da pobjedi Jedinstvenu Rusiju, detaljnije smo pisali smo početkom godine.

Kineski plan oživljavanja BRICS-a: Smijenjivost vlasti je problem

Kada je prije dvanaest godina u Yekaterinburgu održan prvi zajednički sastanak lidera Rusije, Brazila, Indije i Kine mnogi su počeli govoriti o političkom i ekonomskom bloku koji će biti protivteža Zapadu. Pridruživanjem Južne Afrike toj grupi zemalja, godinu kasnije, govorilo se već o narastućoj snazi koju neće biti moguće zaustaviti i kako budućnost upravljanja svijetom pripada njima. Posljednjih godina nameću se neka druga pitanja. Kada se na jednom forumu pojave lideri Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike onda se može govoriti izuzetnoj važnost samita. Brazil je najmnogljudnija zemlja Južne Amerike i njena najveća ekonomija, Rusija je površinski najveća zemlja svijeta i nuklearna sila, Indija i Kina su države sa najvećom populacijom na svijetu, a Južna Afrika u trenutku pridruživanja ovoj grupi bila je najveća ekonomija Afrike. Nastanak BRICS-a tih godina je privukao pažnju mnogih, a nakon toga pojavio se veliki broj analiza o dometima ove grupe država. Pored ekonomskog rasta svih država BRICS-a, najvažnija tema tih radova je bila razmatranje mogućnosti da li taj novouspostavljeni savez može odnijeti prevagu u odnosu na Zapad. Tih godina ponešto je i učinjeno u tom pravcu, ali ubrzo je se grupa izgubila kao zajednički glas i zajednička snaga. Naime, smjena vlasti u Brazilu (konzervativac Jair Bolsonaro je došao na čelo Brazila nakon Lula da Silve i Dilme Rousseff) i Indiji (nacionalista Narendra Modi je zamjenio umjerenijeg i pragmatičnog predsjednika Manmohana Singha) te politički nemiri i previranja u Južnoj Africi znatno su oslabili BRICS. Vladmir Putin i Xi Jinping, koji je na mjesto prvog čovjeka u Kini došao 2013. godine, ostali su okosnica grupe koje je nekada obećavala. Kina je zadržala i snažno prisusutvo u Južnoj Africi, ali to nije dovoljno da se uspostavi vlast koja može da se bavi regionalnim i globalnim temama, što je bila ideja BRICS-a. Etnički, rasni, politički i klasni nemiri potresaju Južnu Afriku godinama. Već ima sedam godina kako su Nigerija i Egipat prestigli Južnu Afriku u ukupnom obimu ekonomije, iako još uvijek BDP po glavni stanovnika je veći u državi sa juga kontinenta. Međutim, ono što se dešava u Južnoj Africi ne daje optimizam da će se ta država brzo vratiti na stanje u kojem je bila kada je postala član BRICS-a. Toga su svjesni i u Pekingu i stoga pokušavaju da ožive ovaj savez, tražeći dodatni alat u borbi sa Zapadom. Kako se je BRICS prvenstveno bavio ekonomskim temama, logično je da Kina bude predvodnik u oživljavanju zamrlih veza između država. Bolsonaro i Modi ograničeni su izbornim mandatima, pa Kina računa i na tu činjenicu. Ako Bolsonara zamijenje ljevičari Brazil će se vjerovatno vratiti svom snagom u BRICS, a odlazak Modija bi mogao značiti vraćanje Indije na ranije pozicije. Sa Boslonarom i Modijem održavani su samiti, ali veliki koraci nisu napravljeni. Bolsonaro je bio veliki pristalica Donalda Trumpa i kao takav imao je oprez u odnosima sa Kinom i Rusijom, dok je Modi pokušavao da sebe predstavi kao lidera čija velika država neće pasti pod kineski uticaj te da Indija vodi nezavisnu politiku. Apel kineskog predsjednika Prije desetak dana održan je samit BRICS-a. Indija je bila domaćin online sastanka, ali značajniji dogovori nisu postignuti, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je svijet u velikoj krizi zbog koronovirusa. Na online samitu govorio je i kineski predsjednik Xi Jinping, zalažući se „jačanje praktične saradnje“, svjestan da svakom savezu trebaju konkretne stvari koje će ih držati na okupu. On je predložio da pet država zajednički rade u jačanju saradnje u oblasti javnog zdravlja, u oblasti vakcinisanja i jačanju ekonomske saradnje na korist svih strana uključenih u saradnju. Kinesko interesovanje za rad BRICS-a nije slučajno. Šta više, Kina je država koja bi iz ovog vida saradnje mogla najviše izvući. Naime, za multilateralizam u međunarodnim odnosima Kina se zalaže decenijama, želeći da Zapad u glavne ekonomske i političke tokove uključi mnoge zemlje, ali ne samo kao učesnike, već kao donosioce odluka. Iako su Sjedinjene Američke Države još uvijek najveća sila, odnosno jedina sila koja može da djeluje u svim dijelovima svijeta, politički i ekonomski procesi vode ka tome da će svijetom u narednim godinama biti upravljano iz više centara moći. Rusija, Kina, Iran i Indija su toliko ojačale da se u dijelovima svijeta gdje su smještene mora poštovati njihov stav. Od prvih godina po uspostavljanju BRICS-a Kina je snažno jačala, a dobri odnosi sa Brazilom i Južnom Afrikom pomogli su im u lakšoj penetraciji na ostatak kontinenta. Mnoge države u Africi i Latinskoj Americi, zahvaljujući Kini, mogli su doći do naprednih tehnologija za mnogo manje novca nego da su kupovinu obavili na Zapadu. Kineski uticaj u Africi i Latinskoj Americi širio se u oblasti ekonomije, tehnologije, vojske, medicine i u konačnici politike. Taj je trend posljednjih godina nastavljen u Južnoj Africi, ali ta je zemlja teško uzdrmana unutrašnjim krizama. Međutim, u Boslonarovom Brazilu politički uticaj Kine se smanjio, a najveća država Latinske Amerike otvoreno je nastupala protiv kineskih saveznika u regiji, poput Venecuele ili Kube. Lideri se (ne)mijenjaju Za samo nekoliko godina BRICS je se našao pred izazovima s kojim se drugi savezi suoče u decenijama svog postojanja. Naime, promjena vlasti u članicama BRICS-a značila je i promjenu državne politike, što je ogroman udarac za ekonomske veze. Posljednjih godina države češće nego ikada posežu za ekonomskim i političkim sankcijama, udaljavajući države jedne od drugih. Američke sankcije kineskim kompanijama navele su mnoge države da se odreknu usluga koje su ranije koristile. Sjetimo se slučaja sa kompanijom Huawei i prekida saradnje sa Kinom u oblasti 5G tehnologije od strane Velike Britanije, Švedske i drugih zemalja. Xi Jinping, koji dodatno ojačava svoju vlast i namjerava da vlada Kinom i narednih godina, tako se suočio sa pitanjem kako ekonomske dogovore sa velikim državama pretočiti u starteške političke sporazume. Dolazak Trumpa na vlast pokazatelj je da se nagle promjene u odnosima sa Kinom mogu brzo dogoditi, što je rijedak slučaj za odnose sa državama na Zapadu ili onim državama koje su im bliske. Bolsonaro na čelu Brazila otupio je političku oštricu BRICS-a, a Modijevo držanje i kalkulisanje sa podrškom birača na izborima je Pekingu pokazalo da u aktulenom rasporedu snaga ova grupa država zajednički može imati isključivo ekonomske projekte koji neće biti upereni protiv drugih centara moći, odnosno da unosni ekonomski ugovori nisu garancija da će se BRICS etablirati kao važan politički igrač. Promjena lidera ipak je i kineski problem.