My Items

Vojna vlada Burkine Faso saopštila je u srijedu da su njene obavještajne i sigurnosne službe osujetile pokušaj puča i da aktivno progone druge za koje se vjeruje da su umiješani u, kako je nazvala, pokušaj da se „ naša zemlja baci u haos“, javio je AP. Foto: Ibrahim Traore pored Vladimira Putina tokom samita u Moskvi U saopštenju hunte navodi se da se pokušaj puča dogodio u utorak, bez davanja dodatnih detalja. „Službenici i drugi navodni akteri uključeni u ovaj pokušaj destabilizacije su uhapšeni, a za ostalima se aktivno traga“, rekao je glasnogovornik hunte Rimtalba Jean Emmanuel Ouedraogo . Burkina Faso je jedna od zapadnoafričkih zemalja u kojima je vojska preuzela vlast, optužujući izabrane vlade da nisu ispunile obećanja. Sadašnja hunta je preuzela vlast u septembru 2022. zbacivši vojni režim potpukovnika Paul Henri Sandaogo Damiba oko osam mjeseci nakon što je izveo puč kako bi uklonio demokratski izabranog predsjednika Rocha Marc Kaboréa . Kapetan Ibrahim Traore imenovan je za prelaznog predsjednika. Međutim, od svog početka, hunta se borila da okonča sigurnosne izazove Burkine Faso, upravo razlog za koji je rekla potaknuo ju je da preuzme vlast u septembru 2022. Ouedraogo je rekao da je istraga o pokušaju preuzimanja u toku i da su oni koji stoje iza toga nastojali da uvedu Burkinu Faso „u haos“. Najava je uslijedila dan nakon što su demonstranti marširali u Uagadougouu , glavnom gradu države, izražavajući podršku prelaznoj vladi. Hunta je postavila cilj provođenja izbora kako bi se zemlja vratila pod demokratsku vlast do jula 2024. godine.

U nedjelju je grupa naoružanih osoba izvršila teroristički napad na pripadnike kosovske policije, nakon čega je zvanična Priština reagovala munjevito. Za Kosovo koje svjedoči čestom nasilju, ovakav događaj je novost. Po svemu sudeći naoružana grupa je imala plan koji se na sreću Kosova i premijera Albina Kurtija nije ostvario. Foto: Dio zaplijenjenog oružja od strane kosovske policije Šta se sve dešavalo u selu Banjska, udaljenom oko 55 kilometara sjeverno od Prištine, još uvijek javnosti nije poznato. Kosovska policija danima izvještava o operaciji u Banjskoj, ostavljajući malo prostora zvaničnom Beogradu da popravi nastalu štetu nakon vojnog fijaska grupe koju neki povezuju sa Milanom Radoičićem, saradnikom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Iako je događaj iz Banjske novi momenat u kosovskom sukobu, njegovu najavu imali smo prije dva mjeseca. Sličnost te najave i odgovora na te tvrdnje sa događajem u nedjelju je nevjerovatna. Naime, početkom jula predsjednica Odbora za vanjsku politiku britanskog parlamenta Alicia Kearns optužila je srpsku stranu za transfer oružja preko granice i njegovo skrivanje u manastire Srpske pravoslavne crkve na sjeveru Kosova, te da tamo djeluju naoružane grupe. Kearns je rekla da se oružje prebacuje vozilima hitne pomoći, a kada KFOR dođe da to provjeri, nakon što izgubi jako mnogo vremena čekajući odobrenja, oružje biva sakriveno. Zvanični Beograd i crkva su demantovale njene tvrdnje, ali i KFOR koji je saopštio da „nema dokaza o navodnom krijumčarenju (oružja) koje se vrši preko administrativne granične linije između Kosova i Srbije u pravoslavne crkve vozilima hitne pomoći“. Nakon nedjeljnog napada javnost je dobila informacije da je iz zasjede ubijen kosovski policajac a drugi je ranjen, da je nakon potjere za napadačima grupa završila u manastiru u Banjskoj i da je odatle (pod misterioznim okolnostima) pobjegla u Srbiju. Kosovska policija je poslije objavila fotografije sa ogromnim količinama zaplijenjenog oružja, a dio je zaplijenjen u manastiru. Ko stoji iza napada? Oko dvije sedmice prije upozorenja Alicie Kearns uhapšena su, odnosno oteta, trojica kosovskih policajaca od strane srbijanskih službi. Beograd je tvrdio da su Kosovari neovlašteno ušli na teritoriju Srbije, a Priština je tvrdila da su oteti na Kosovu i prebačeni preko granice. Dodajmo da je Beograd više puta slao vojsku na granicu sa Kosovom, što će reći da je pojačano prisustvo srbijanskih snaga na terenu, kao i sukobe Srba sa policijom i KFOR-om krajem maja u više opština na sjeveru Kosova, kada su albanski načelnici pokušali da preuzmu lokalnu vlast koje su se Srbi, po želji Beograda, odrekli i povukli iz institucija vlasti i policije. Sa druge strane granice, djeluju grupe pod kontrolom Srbije i Radoičića koji se nalazi pod sankcijama Washingtona i Londona. Kosovo je krajem juna proglasilo dvije takve grupe, Civilna zaštita i Brigada Sever, terorističkim organizacijama. Kurti je rekao da su te organizacije „regrutovale i obučavale članove da koriste oružje i borbene metode u vojnim bazama u Srbiji u cilju izvođenja napada na lokalne institucije i međunarodne misije na Kosovu“. Vučić se nakon petnaestak sati od događaja u Banjskoj obratio javnosti i označio Kurtija kao „jedinog krivca“ te „dio međunarodne zajednice koji mu pomaže“ rekavši da je Kurtijeva „želja“ da „uvuče Srbiju u rat s NATO-om“ i da „jedini“ Kurti želi rat. U najavi njegovog obraćanja, mediji bliski vlasti su javili da će Vučić razobličiti laži Prištine. Ali obraćanje je pokazalo u kakvu je klopku upala Vučićeva politika, budući da nije objasnio ko su ljudi koji su napali kosovsku policiju, zašto su to uradili i po čijem naređenju. Ipak, na samom početku obraćanja rekao je da se radi o „grupi Srba sa Kosova“, bez više detalja. Spin majstori iz Srbije raspoređeni od nominalno prozapadnih do onih koji to nisu, plasirali su tezu da Vučić nije znao za napad. U svom obraćanju Vučić nije propustio priliku da proziva Kearns, koja je upozorila da postoje naoružane grupe koje djeluju sa obje strane granice. Da li je moguće da Vučić nije znao šta radi Radoičić, da nije znao za naoružane grupe po Kosovu i da koriste crkve kao skrovišta? Kako je to moguće ako zna detalje sukoba u Banjskoj? „Kurtijev teror“ i srpski nacionalisti U pomenutom obraćanju Vučić je rekao da je jedini način da ne bude sukoba uspostavljanje Zajednice srpskih opština (ZSO) čemu se Kurti protivi. Vučić je rekao da kosovski Srbi „neće da trpe Kurtijev teror“, što su mediji bliski njemu često ponavljali. Taj „Kurtijev teror“, ustvari je želja Kurtija da svi stanovnici Kosova žive po kosovskim zakonima, dok Vučić i srpski nacionalisti odbijaju da Srbi na Kosovu, ili bilo gdje drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, žive kao manjina. Zato se Kurti, kao žrtva režima Slobodana Miloševića, u Srbiji više kritikuje nego bivši komandanti Oslobodilačke vojske Kosova Ramush Haradinaj i Hashim Thaçi koje su u Beogradu teretili za trgovinu organa kosovskih Srba. Kurtijevo držanje tokom događaja u Banjskoj je iznenadilo Vučića. U pomenutom obraćanju Vučić je rekao da „ima tu jedna nevjerovatna stvar. Za svega sat i dvadeset minuta, tih, po našim procjenama nekoliko desetina Srba, bili su u potpunom okruženju. Očigledno je to rađeno sa međunarodnim snagama, logistički i na sve druge načine.“ Dakle, Vučić smatra da je Prištinu neko obavjestio o napadu, ali nije objasnio kako su napadači iz „potpunog okruženja“ pobjegli. Rada Trajković, opozicija kosovskoj Srpskoj listi koju vode Vučić i Radoičić, rekla je da su napadači pobjegli u Srbiju uz pomoć KFOR-a, jer četrdesetak mrtvih Srba bi rasplamsalo sukob. Vučić je optužio KFOR da su Prištini dali „carte blanche... da se obračuna sa teroristima i da pobiju što je moguće više ljudi.“ Vučić je rekao da je međunarodna zajednica ovakve sukobe zaustavila u Sjevernoj Makedoniji, vjerovatno ciljajući na slučaj iz Kumanova, a da su na Kosovu tražili da se napadači pobiju. Ipak, spašavanje napadača iz „potpunog okruženja“ liči na kumanovski slučaj, ali već smo navikli da je zvaničnom Beogradu istina često najveći neprijatelj. ZSO ili sukob Vučić je u obraćanju pozvao međunarodnu zajednicu da se formira ZSO „jer je to jedini način“ da Srbi ne budu protjerani s Kosova ili „da ne bude više sukoba“. Pored toga, pozvao je KFOR da pojača prisustvo na sjeveru Kosova i „da na sjeveru Srbi budu policajci“. Ovo nuđenje „rješenja“ međunarodnoj zajednici možda oslikava plan napadača. Mogući cilj bio je zauzimanje teritorije, držanje dostignutih linija, pozivanje u pomoć dobrovoljaca iz Srbije, a onda da KFOR rastavi sukobljene širom Kosova. Vjerovatno, naredni korak bi bio „kompromis“ koji bi se ogledao u formiranju ZSO, što bi bilo dovođenje Kurtija pred svršen čin. A za to što nema ZSO, Vučić je optužio njemačkog političara Michaela Rotha. „Zahvaljujući Michaelu Rothu imamo ovakvu situaciju na Kosovu“, bio je njegov odgovor na novinarsko pitanje o Rothovoj izjavi da ga zanima kako će Vučić opravdati napad. Podsjetimo, Roth je bio važan dio njemačke diplomatije pod kancelarkom Angelom Merkel, a bivši albanski premijer i predsjednik Ilir Meta je rekao da je Merkel spriječila Vučića i Edija Ramu da podijele Kosovo. Dan poslije napada u Prištinu je stigao specijalni njemački izaslanik za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin koji je osudio „kriminalni i teroristički napad“ i izrazio „solidarnost“ sa Kosovom. Visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Joseph Borell saopštio je da „EU i države članice ponovo pozivaju sve aktere“ na „deeskalaciju“, što je kosovska ministrica vanjskih poslova Donika Gërvalla-Schwarz nazvala „cinizmom“. Američki ambasador u Prištini Jeffrey Hovenier je osudio „nevjerovatno ozbiljan napad“ koji je izvela organizovana grupa. Oglasila se i Alicia Kearns koja je tražila da Sjedinjene Države i EU konačno promijene politiku popuštanja Beogradu i Vučiću, jer vodi u daljnje nasilje i podsjetila na apel koji je američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu, Borellu i ministru vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva Jamesu Cleverlyju poslala grupa parlamentaraca sa Zapada, uključujući nju i Rotha. „Možete nas sve pobiti, ali nećemo priznati nezavisno Kosovo", poručio je Vučić u pomenutom obraćanju. U slučaju ZSO možemo zaključiti, odnosno od ideje da Srbima van Srbije upravljaju Beogradu odani Srbi, beogradska nacionalistička elita neće odustati. Za početak, dok Beograd ne smisli novi spin i ne pronađe nekoga ko će s razumijevanjem gledati na planove nacionalista da pokore okolne narode, proglašen je dan žalosti za nastradale napadače na kosovske policajce. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Na samitu G20 koji je održan u Indiji početkom ovoga mjeseca obznanjena je ideja o uspostavljanju ekonomskog koridora koji će povezati najmnogoljudniju zemlju svijeta, preko Bliskog istoka, sa Evropom. Iako još uvijek nije jasno kako će projekat izgledati, već postoje oni koji to vide kao prijetnju. Najavom projekta bilo je jasno da će biti konkurencija za druga dva slična projekta koja su u podmakloj fazi realizacije. Foto: Indijski premijer Narendra Modi Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joseph Biden je na samitu G20 objavio da se kreće u realizaciju projekta željezničkog i pomorskog povezivanja Indije i Evrope, gdje će jedna od ključnih karika biti Saudijska Arabija. Indija i Saudijska Arabija su odovojeno o tome razgovarali, a kasnije je iz Evropske unije došla podrška projektu. Sporazum je već dobio ime IMEC, kao akornim engleskih riječi za Indiju, Bliski istok, Evropu i koridor. Koliko će koridor koštati i za koliko vremena će biti uspostavljen nije poznato, ali njegove konture, odnosno njegov geopolitički karakter, već je gotovo u potpunosti poznat. Američki stratezi namjeravaju povezati Evropu i Indiju, a shodno tome i svoje brojne saveznike. Zamišljeni koridor bi trebao ići od Grčke, preko Kipra, Izraela, Jordana, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Arapskog mora do obala Indije. Rijad je najavio da će uložiti dvadeset milijardi dolara u koridor, a predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je rekla da bi koridor ubrzao trgovinu između Evrope i Indije za četrdeset posto, nazvavši ga „zelenim i digitalnim mostom preko kontinenata i civilizacija“. Američke postavke Na ovaj način američki stratezi žele ojačati pozicije svojih saveznika, dodatno vezati Indiju za Zapad i „natjerati“ Saudijsku Arabiju da normalizuje odnose sa Izraelom koji istovremeno pokušava provesti zajedničke projekte sa Kiprom i Grčkom i tako se uvezati sa Evropom. Sve države koje bi bile dio koridora imale bi značajnu korist, jer bi osim naplate transporta dobile priliku da se ekonomski povezuju, otvaraju nove firme bliže velikim tržištima te da povećaju svoju geopolitičku važnost. Uz željezničku trasu planiran je cjevovod vodonika, infrastruktura za električnu energiju i telekomunikacije, što praktično znači da bi i najudaljenije tačke mogle postati ekonomski privlačne. Pored toga, ovo je udar na kinesku incijativu „Pojas i put“ koji treba da povezuje Evropu i drugu najveću ekonomiju svijeta te na želje Pekinga da se preko veza s Rijadom i Teheranom na Bliskom istoku nametne kao važan faktor. Istovremeno, to je udar na na rusko-iranski koridor „Sjever-jug“ koji treba da poveže Rusiju, preko Irana, sa Perzijskim zaljevom i dalje sa Indijom. Da je ovo udar na „Pojas i put“ ne bi se složili Saudijska Arabija i UAE, jer su u kineskoj inicijativi zamišljenje kao centralne tačke u povezivanju Evrope i Kine. Međutim, ako Zapad odbije učešće u tom projektu i IMEC se nastavi razvijati, onda će dvije arapske države postati „krajnje stanice“ tog koridora i moraće redefinisati njegovu namjenu. U nekim prošlim vremenima ovakvi koridori bi se smatrali, prije svega, šansom za razvoj ekonomije. Danas kada se u Ukrajini sukobljavaju Zapad i Rusija, odnosno Zapad i Peking u kineskom dvorištu, najavljeno povezivanje Indije i Evrope je udar na konkurentske projekte, ali naravno i važna ekonomska inicijativa koja će doprinjeti razvoju zainteresovanih strana. „Ovo je velika stvar, stvarno velika“, rekao je Biden i dodao da se svijet nalazi na „historijskoj prekretnici“, a odluke donesene u vezi s koridorom „uticaće na nađu budućnost u narednim decenijama“. Otpor i prepreke U sva tri zamišljena koridora, osim kineskog, Indija je na dobitku i vjerovatno će raditi na provedbi oba. Indija želi da postane „fabrika svijeta“ i da tu poziciju otme od Kine koja će se suočiti sa enorminim padom broja radno sposobnog stanovništa. Pored toga, kineska ekonomija se mijenja i sve više zalazi u polje visokih tehnologija, pa se Indiji otvara i ta šansa. Želja Zapada da disciplinuje Kinu šansa je koju Indija ne želi propustiti. Sporazum koji su ljetos potpisali Biden i indijski premijer Narendra Modi govori da New Delhi želi da igra i na tu kartu, uprkos saradnji s Kinom kroz nekoliko organizacija koje vode Peking i Moskva. Krah „Pojasa i puta“ ne bi bila dobra vijest za Kinu i Peking će se tome suprostaviti na različite načine. Međutim, Kina nije jedina kojoj bi povezivanje Indije i Evrope moglo štetiti. Jedna od država kojoj ovaj projekat smeta je i Turska, mada su primjedbe Ankare drugačije vrste. Turska želi da je se ne zaobilazi i spremna je uzeti učešće. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izjavio da „ne može biti koridora bez Turske“ i dodao da je njegova zemlja najprikladniji put da se poveže istok i zapad, a što je stoljećima bio slučaj. Govoreći za Financial Times turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je istakao da stručnjaci sumnjaju da je primarni cilj racionalnost i efikasnost ovog koridora, sugerišući da je u igri „više geostrateških briga“. Fidan smatra da se taj „trgovački put ne odnosi samo na pitanje trgovine. To je također odraz geostrateške konkurencije“. Kao odgovor Turska će, prema tvrdnjama njenih zvaničnika, uskoro prestaviti svoj kordidor koji će povezivati tu državu, preko Iraka, sa Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. To je praktično četvrti kordidor koji se nudi državama Bliskog istoka i koji svojom trasom oblikuje geopolitičke regionalne blokove. Tako bi jedan od najvećih gubitnika mogao postati Egipat čiji Sueski kanal realizacijom bilo koja od ova četiri koridora gubi na važnosti. Narastajuće podjele Ovoliko rivalskih projekata u ekonomskom sektoru u samo jednoj regiji (Bliski istok) pokazuje da se rivalstvo Zapada i sila u usponu prenosi na sve oblasti, slično kako je to bio slučaj tokom Hladnog rata kada su se vodili ideološki, ekonomski, kulturni i ratni okršaji preko posrednika. To dokazuje važnost izjave generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Guterresa kada je sa samita G20 poručio da je budućnost svijeta multipolarna , što je prema njegovom mišljenju zabrinjavajuće. Prije samo tridesetak godina svijet je svjedočio trijumfu jedne sile (Sjedinjenih Američkih Država) nakon sloma SSSR-a, prije samo dvadesetak godina svjedočio je pozivima sa svih strana da se gradi budućnost na novim osnovama i u saradnji svih država, a posljednjih godina velike sile rade na svrstavanje u blokove. Očito je da se svijet ubrzano mijenja i da velike sile imaju različite planove koji čak i najbližu budućnost čine sve teže predvidivom. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Sjedinjene Američke Države i Niue uspostavili su diplomatske odnose u ponedjeljak pošto su američki državni sekretar Antony Blinken i premijer Niuea Dalton Tagelagi potpisali zajedničku izjavu, saopštio je američki State Department . Foto: Niue na mapi Pacifika Sjedinjene Države su ranije rekle da će priznati nezavisnost Niuea, male pacifičke nacije , što je dio američke šarm ofanzive za blokiranje daljnjih kineskih prodora u strateški region koji Washington dugo smatra svojim dvorištem, javlja Reuters. Podsjetimo, Niue je mali otok površine od 261 kvadratni kilometar, na kome živi manje od dvije hiljade ljudi. Aprokisamativno, nalazi se u trouglu između Samoe , Tonge i Cookovih ostrva , na oko 2.400 kilometara sjeveroistočno od Novog Zelanda .

Šef jemenskog Južnog prijelaznog vijeća , krovne grupe teško naoružanih i dobro finansiranih milicija, rekao je u petak da će dati prioritet stvaranju posebne zemlje u pregovorima s njihovim rivalima, pobunjenicima Husima , javio je AP. Foto: Aidarus al-Zubaidi Komentari Aidarusa al-Zubaidija dolaze nekoliko dana nakon završetka pregovora u Rijadu između Husa i Saudijske Arabije, o čemu smo ranije detaljnije pisali . Primjedbe signalizuju da se njegova grupa možda neće uključiti u rješenje bez uključivanja stvaranja posebne države. Al-Zubaidi ima dvostruku ulogu u jemenskoj politici. On je potpredsjednik zemlje, ali i vođa separatističke grupe koja se pridružila međunarodno priznatoj koalicionoj vladi sa sjedištem u gradu Adenu na jugu zemlje. Njegov odlazak na sastanak visokih lidera Generalne skupštine UN-a imao je za cilj pojačavanje poziva na južnjački separatizam, koji je zauzeo pozadinu diskusija usmjerenih na okončanje šireg rata. Ranije ove godine, šef međunarodno priznate vlade zemlje odbacio je to pitanje. Govoreći za AP al-Zubaidi je istakao da su pregovori u Rijadu bili preliminarni i rekao da njegovo prelazno vijeće planira da učestvuje u kasnijoj fazi. „Tražimo povratak južne države, sa potpunim suverenitetom, a to će se dogoditi kroz početak pregovora sa Husima i pregovori će sigurno biti dugi“, rekao je al-Zubaidi. „Ovo je cilj naše strategije za pregovore s Husima“, dodao je. Rat u Jemenu počeo je 2014. godine kada su Husi krenuli iz uporišta na sjeveru i zauzeli glavni grad Sanu, zajedno sa velikim dijelom zemlje. Kao odgovor, koalicija predvođena Saudijskom Arabijom intervenisala je 2015. s ciljem vraćanja međunarodno priznate vlade na vlast. Konflikt je upleten u širi regionalni proxy rat Rijada i dugogodišnjeg regionalnog rivala Irana . Al-Zubaidi je rekao da pozdravlja napore Saudijske Arabije da posreduje, te da su i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati bili čvrsti saveznici tokom dugotrajnog sukoba. Međutim, zaljevske sile su se ponekad našle na različitim stranama produženih sukoba, pri čemu su separatisti u jednom trenutku preuzeli kontrolu nad Adenom. Na direktno pitanje da li su UAE dali novac ili oružje, nije precizirao.

Jučer su još jednom došle vijesti iz Nagorno Karabaha o obnovljenim sukobima centralne vlasti u Bakuu i armenskih separatista. Obje strane su optužile onu drugu da je pokrenula sukob. Ko je ovaj put počeo sukob manje je bitno od činjenice da se Azerbejdžanu pruža šansa da iskoristi situaciju u Armeniji i na Kavkazu te da ostvari konačnu pobjedu. Duga je historija sukoba Azerbejdžana i Armenije. Decenije ratovanja, milioni raseljenih i desetine hiljada ubijenih samo su dio onoga šta su preživjele dvije zemlje u borbi za Nagorno Karabah koji se nalazi u Azerbejdžanu, a naseljen je Armenima koji ne priznaju vlast Bakua. Brojni pregovori dvije strane, uglavnom, služili su da vojne položaje verifikuju, a nakon toga da se rješavaju humanitarni i drugi problemi. Od raspada SSSR-a to je bilo moguće, jer su dvije strane imale vojni balans, iako je naftom i gasom bogati Azerbejdžan mnogo razvijeni od Armenije, a posebno od Nagorno Karabaha u kome živi nešto više od stotinu hiljada ljudi. Balans je bio moguć iz nekoliko razloga. Prvo, dvije države su imale pretežno rusko oružje. Drugo, Rusija je od raspada SSSR-a i dalje vodila glavnu riječ na Kavkazu, a upliv Turske i drugih sila bio je znatno manji nego posljednjih godina. I treće, armenska strana u Nagorno Karabahu je razvila sistem fortifikacija koji je odolijevao napadima Azerbejdžana. Preokret u korist Azerbejdžana To stanje je trajalo dugo i odgovaralo je Rusiji koja u Armeniji ima vojno prisustvo, kao i odlične veze sa Azerbejdžanom. Službenom Bakuu bilo je jasno da u toj postavci njen međunarodno priznat teritorij Nagorno Karabah sve postaje dalji, pa zato nije mirovao i radio je na modernizaciji vojske, ali i na jačanju svojih diplomatskih pozicija širom svijeta. Azerbejdžanu tradicionalno bliska Turska jačala je vojno decenijama, ali njena politika je bila uslovljena vezama sa Zapadom. Kada je Recep Tayyip Erdogan počeo voditi nezavisniju politiku, često na granici konflikta sa Zapadom ili Rusijom, postalo je jasno da će se Kavkaz mijenjati. Bilo je jasno da će to poljuljati ruske pozicije na Kavkazu i Centralnoj Aziji. Naime, Moskva od raspada SSSR-a traži od Irana da se suprostavi širenju turskog uticaja u tom dijelu svijeta, a što je Teheran iskoristio da ojača svoje pozicije i to bez velikog sukobljavanja sa Turskom. Dvije države imaju različite stavove, ali cijenu plaća Rusija koja gubi uticaj na Kavkazu, iako je pocjepala Gruziju odvajanjem Abhazije i Južne Osetije. Početak ozbiljnih ruskih problema je dolazak na vlast Nikole Pashinyana. Bivši novinar je 2018. godine došao na vlast na talasu protesta protiv proruske vlasti. Neki smatraju da je to bila jedna od „šarenih revolucija“ podržanih sa Zapada. Pashinyan je računao na udaljenju Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države do kojih je put vodio preko Turske koja ne želi da se ruski uticaj u regiji zamijeni uticajem Zapada. Rat iz 2020. godine Kada je počeo rat u Nagorno Karabahu 2020. godine, bila je očita pogrešna procjena koju je donio Pashinyan. Rusija nije branila Nagorno Karabah, Zapad je bio predaleko, a Pashinyan nije poslao regularne armenske trupe u susjednu državu. Za šest sedmica rata Azerbjedžan je slomio pobunjenike. Ulaganja u vojsku i diplomatske veze su se isplatila – Azerbejdžan je uz pomoć turskih i izraelskih dronova rušio pomenute fortifikacije koje su u nekim slučajevima postale klopke iz kojih vojnici nisu mogli pobjeći. Nakon izviđanja i udara iz dronova, azerbejdžanska artiljerija je pogađala gotovo sve. Armenska strana je bila prisiljena da prizna poraz i izgubila je oko trećine teritorije koju su kontrolisali. Pashinyan se suočio sa nemirima kod kuće koji su u jednom trenutku prijetili da obore vladu. Dio javnosti je pitao zašto vojska nije (više) pomogla braći u Azerbejdžanu. Pashinyanovo držanje, onda kada je već rat počeo, moglo bi se gledati na dva načina. Prvi je da nije htio da rasplamsa sukob i da je želio da postigne konačni mir sa Azerbejdžanom, a što je on više puta ponavljao. Drugi, na koji je Azerbjedžan računao, jeste da je rusko oružje nemoćno da zaustavi turske i izraelske dronove. Prethodno su turski dronovi izlašli na kraj sa ruskom protivvazdušnom odbranom u Siriji i Libiji. Pored toga, Pashinyan nije mogao računati na potpunu rusku podršku, jer je on odlučio da okrene leđa Moskvi. Kremlj je tako poručio da je poraz rezultat okretanja leđa Rusiji. Članici Organizacije za kolektivnu sigurnost i saradnju (ODKB) Rusija je poručila da napad na Nagorno Karabah nije napad na Armeniju. Ali i pored toga, Rusija je intervenisala, u dogovoru sa Turskom, i poslala mirovne snage u Nagorno Karabah, posebno uz Lačinski koridor – jedina putna veza pobunjenog regiona sa Armenijom. Rusija je zaustavila Azerbejdžan da posao završi do kraja, a Pashinyanu donijela nove brige – adresa za pregovore opet je bila Moskva. Tri godine kasnije, ta greška je postala očitija, jer je Rusija u ratu sa Ukrajinom i njeni resursi (vojni i diplomatski) smanjuju se tako brzo da otvaraju pitanje pobuna širom ruskih interesnih zona. Nova realnost Jučerašnjom „antiterorističkom operacijom“, kako ju je Baku nazvao, Azerbejdžan je pokazao samouvjerenost da može postići potpunu pobjedu. Baku traži predaju Nagorno Karabaha, ili će nastaviti operaciju. Da li će do predaje doći za sada nije poznato. Ono što je sigurno jeste da je Azerbejdžan jači nego prije tri godine, a da su armenske snage slabije te da Pashinyan opet ne reaguje onako kako bi se očekivalo da će reagovati, što potvrđuju jučerašnje demonstracije u Jerevanu sa istim pitanjima kao prije tri godine, uz povike „izdaja“. Zapad je izrazio zabrinutost i pozvao na prekid sukoba. Najglasnija u osudi Azerbejdžana bila je Francuska u kojoj je jak armenski lobi. U novembru 2020. godine, neki u francuskom Senatu su tražili da se Nagorno Karabah prizna kao nezavisna država. Ipak, Francuska je daleko od Kavkaza, a njeno prisustvo tamo ne žele Turska, Iran i Rusija. I bez Francuske stvari na Kavkazu postaju komplikovanije i ishod novog sukoba u Nagorno Karabahu mogao bi se odrediti negdje drugdje, daleko od bojnog polja i od očiju javnosti. Pashinyanov dolazak na vlast donio je i najveći strah Rusije – dolazak NATO-a na Kavkaz. Nije samo riječ o jačanju turskih pozicija, već se radi o vojnim vježbama koje su u Armeniji počele 11. septembra i završavaju danas. Amerikanci vježbaju s domaćinima koordinaciju „u međunarodnim mirovnim misijama.“ Dolazak američkih trupa u Armeniju, naljutio je Ruse. Rusko ministarstvo vanjskih poslova vježbe je opisalo kao „neprijateljski potez“ Jerevana. Dolazak američkih trupa u Armeniju ne raduje ni susjedni Iran, a ranije je Teheran upozorio Baku da neće tolerisati prisustvo izraelskih trupa u Azerbejdžanu. Neki tvrde da će Azerbejdžan ustupiti teritorij Izraelu da djeluje protiv Irana u kome, prema različitim izvorima, živi dva puta više Azera nego u Azerbejdžanu. Tokom rata 2020. godine iranski general Abu Fadl Shikaraji je rekao da Iran podržava da se Azerbejdžanu vrati „okupirana“ teritorija i da bi to bilo najbolje uraditi dijalogom. Upozorio je Baku da Iran neće dozvoliti izraelske baze blizu svojih granica, kao ni „prisustvo terorista“, što je aludiranje na navode da je Baku doveo militante iz Sirije protiv kojih je Iran ratovao. Svi u New Yorku Obnovljeni sukobi u Nagorno Karabahu poklapaju se sa zasjedanjem Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tamo su i delegacije iz Armenije i Azerbejdžana. Francuska i Armenija traže zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a i osudu azerbejdžanske operacije, dok je Turska izrazila podršku, rekavši da je Baku „prisiljen djelovati na svom suverenom teritoriju.“ Azerbejdžan ima vojnu prednost na terenu koju želi iskoristiti. Tako je jedan od ciljeva i povlačenje ruskih vojnika sa teritorije Azerbejdžana koji su tamo raspoređeni prije tri godine da bi nadgledali uspostavljeni mir, što je dugoročno loše za Baku. Ako bi separatisti bili slomljeni ili ako se postigne novi sporazum, onda ruska vojska tamo ne bi bila potrebna. To upućuje da je pitanje Kavkaza važno i da svako značajno pomjeranje na terenu može imati ogromne geopolitičke implikacije na Evropu i Aziju. Dosadašnje iskustvo sa Pashinyanom na čelu Armenije upućuje da je svaki ishod i obrat moguć, posebno sada kada ima podršku dijela Zapada. Prije samo nekoliko dana je izjavio da je moguće postići trajni mir između Armenije i Azerbejdžana do kraja ove godine, ali nije objasnio kako. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

BRICS ( Brazil , Rusija , Indija , Kina i Južna Afrika ) je alternativna strateška platforma za jačanje saradnje između zemalja u razvoju jer tradicionalne institucije upravljanja međunarodnom ekonomijom gube kredibilitet, izjavio je brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva , prenijela je agencija Tass. Foto: Lideri BRICS-a na samitu 2022. godine „Nedostatak jednakosti i neravnoteže u menadžmentu MMF-a i Svjetske banke su neprihvatljivi... Usred te inercije pojavio se BRICS, koji je strateška platforma za unaprijeđenje saradnje između zemalja u razvoju“, rekao je na 78. sjednici Generalne skupština Ujedinjenih nacija . Nedavna odluka koju je grupa od pet zemalja donijela da pozove nove članice na saradnju u formatu BRICS-a nakon samita u Johanesburgu u augustu pomaže „ jačanju napora za poredak koji bi odražavao ekonomski, geografski i politički pluralizam 21. stoljeća“ , rekao je. „Mi smo sila koja radi na uspostavljanju pravednije globalne trgovine u svjetlu teške krize multilateralnih institucija“ , istakao je. Odluka da Argentina , Egipat , Iran , Ujedinjeni Arapski Emirati , Saudijska Arabija i Etiopija postanu punopravne članice BRICS-a donesena je na samitu koji je održan u Johanesburgu pod predsjedavanjem Južne Afrike krajem augusta. U članstvo će ove države stupiti 1. januara naredne godine.

Prema izvještaju saudijskih i brojnih svjetskih medija, delagacija jemenskih Husa stigla je u Saudijsku Arabiju na razgovore o uspostavljanju trajnog mira. Trenutno primirje i popravljeni odnosi sa Iranom prilika je koju Rijad ne želi propustiti. Rat košta mnogo, Husi nisu poraženi, a viziji nove Saudijske Arabije, kako je zamišlja prijestolonasljednik Mohammad bin Salman, ne treba rat protiv najsiromašnije države arapskog svijeta. Izvori bliski vlastima u Rijadu su potvrdili da je delegacija Husa došla u Saudijsku Arabiju i da će se voditi razgovori o okončanju rata. Dolazak Husa u Saudijsku Arabiju pozdravile su Sjedinjene Američke Države i ujedno zahvalile Omanu na posredničkoj ulozi. Dakle, pregovori se vode, posrednik je Oman (kao mnogo puta do sada u različitim bliskoistočnim konfliktima), a Rijad i Teheran još jednom pokazuju da žele popraviti odnose. Zadnji dolazak delegacije Husa, koji svoj pokret nazivaju Ansar Allah, u Saudijsku Arabiju bio je 2014. godine, što pokazuje koliko je nova posjeta važna. U aprilu, delegacije iz Omana i Saudijske Arabije posjetile su Sanu, gdje su pregovarali sa Husima. Posjeta je došla paralelno sa otopljavanjem odnosa između Rijada i Teherana , što je bio signal da bi primirje koje vlada u Jemenu od oktobra, iako je zvanično bilo ograničeno na šest mjeseci, moglo prerasti u mir. Pored toga, pregovarali su i u Ženevi uz posredstvo Ujedinjenih nacija i tada su dogovorene razmjene zarobljenika. Prije gotovo decenije počeo je jemenski rat koji je u jednom trenutno na terenu imao nekoliko vojski i desetine država koji podržavaju neku od strana. U većini svjetskih medija jemenski rat je pojednostavljeno predstavljen kao okršaj šiita, podržanih od strane Irana, i centralne vlaste koju je podržala Saudijska Arabija aktivno ratujući protiv Husa. Međutim, stvari su puno komplikovanije od postavke da su se Husi samo borili protiv centralne vlaste i na koncu je zbacili, zauzimajući glavni grad Sanu. U Jemenu djeluju ISIL i Al Qaida koje Sjedinjene Američke Države napadaju iz zraka, Ujedinjeni Arapski Emirati su imali favorite koji su se borili protiv Husa, ali ne i za opciju koju je podržavao Rijad i njegovi saveznici. Zatim, dijelovi vojske, suniti, dali su podršku Husima, a na terenu su se pojavili i plaćenici iz raznih država s kojima su, uglavnom, ratovali protiv Husa. Rat koji Rijad nije mogao dobiti Tokom rata pojavile su se informacije da Washington nagovara Rijad da okonča rat u Jemenu, jer tamo ne može pobjediti. Američke procjene su bile tačne, a njihova nagodba sa talibanima u Afganistanu govori da ni najveća svjetska sila ne može pobjediti u ovakvim vrstama rata. Saudijska vojska nema iskustva ratovanja, a Husi su se dokazali kao dobri ratnici koji su, vjerovatno uz pomoć Irana, pravili dronove i modifikovali balističke rakete Scud i njima gađali Saudijsku Arabiju, uključujući vojne baze, glavni grad, aerodrome i naftna postrojenja. Pored toga, na Rijadu je mrlja da vodi rat protiv države gdje milioni ljudi umiru od gladi. Prema procjenama, oko 16 miliona ljudi u Jemenu trpi glad i suočeno je sa neuhranjenošću, od čega je 2,3 miliona djece. U ratu je ubijeno oko 370 hiljada ljudi. Na ugled Rijada ide i to što nisu mogli pobjediti Huse, iako imaju pristup najmodernijem oružju i finansijske resurse. Gotovo decenija rata strane na terenu je stavila u pat poziciju, gdje Husi ne mogu da poraze protivnike, ali ni protivnici nisu u stanju da ih vrate na sjever zemlje gdje imaju najjača uporišta. Bin Salman i Iran Iako je Mohammad Bin Salman, ili MBS kako ga zove dio medija, prijestolonasljednik i još uvijek nije kralj, njegov dolazak na čelo države pokazao sa prekretnica za Saudijsku Arabiju. Princ godinama nastoji da reformiše Saudijsku Arabiju i u tome je za sada prilično uspješan. Pored toga što je pokazao nezavisniji stav u odnosu na Washington i što provodi reforme u Saudijskoj Arabiji, MBS je promjenio i vanjsku politiku. Dogovor o normalizaciji odnosa sa Iranom, uz posredovanje Kine, pokazuje da mladi vođa prioritet daje saradnji i da je spreman pregovarati sa svima, ako će to doniijeti benefite državi kojom upravlja. Kraj rata u Jemenu sigurno bi donio brojne koristi Saudijskoj Arabiji, bez obzira na pojedine kritike da tu zemlju predaje u naručje Irana. Naprosto, to nije tačno jer Huti mirom ne dobijaju ništa više na terenu od onoga što su imali. Dobitnik mogu biti prosaudijske snage koje bi se mogle u perspektivi vratiti u glavni grad kojeg kontrolišu proiranske snage. Činjenica da Iran kontroliše još jedan arapski glavni grad (prethodno imao kontrolu nad druga tri – Bejrut, Damask i Bagdad) žestoko je odjeknula u Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim zemljama. Sporazumom sa Husima MBS se bi mogao vratiti dio uticaja u Sani, a kasnije taj uticaj povećati. To je jasno i Iranu i ratom izmučenim Husima kojima očajnički treba mir. Uslovi sporazuma i šansa za mir Pored toga, prema izvorima upućenim u pregovore Husa i Rijada, eventualni sporazum dovešće do otvaranja međunarodnog aerodroma u Sani, zatim morskih luka koje kontrolišu Husi i koje su presudne za dostavnu humanitarne i duge pomoći, isplate plata državnim službenicima, pomoć u rekonstrukciji razorene zemlje i prihode od prodaje nafte i gasa. Na kraju, pregovara se o tome da zemlju napuste sve strane naoružane formacije. Podsjetimo, da UAE, kao regionalni rival Rijada, ima svoje snage na terenu i one ratuju protiv Husa. To posebno raduje Rijad, a pored navodnih iranskih instruktora, zemlju bi morali napustiti i pripadnici terorističkih grupa (Al-Qaida i ISIL) koji su konstantna prijetnja bilo kojoj vlasti. Ipak, ono što je Rijadu najvažnije je mir i približavanje stavova sa regionalnim rivalom. Njihovi podjeljeni stavovi o regionalnim pitanjima izvor su stalnih kriza, koje trebaju samo onima koji bi željeli potčiniti i Saudijsku Arabiju i Iran. MBS-ova „Vizija 2030“ neće biti moguća ako će na granicama Saudijske Arabije bijesniti ratovi i ako će krize odnositi energiju i novac Rijada. Rekordne cijene energenata su napunile kasu Rijada i taj novac se može pametnije potrošiti. Odluka Saudijske Arabije i Irana da normalizuju odnose dočekana je sa optimizmom gotovo u cijeloj regiji i islamskom svijetu koji je umoran od sukoba i kriza. To se posebno odnosi na Liban, Siriju, Irak i Jemen gdje su dvije regionalne sile na suprotnim stranama. Povratak Sirije u Arapsku ligu zasluga je MBS-a i čin dobre volje učinjen izolovanom iranskom savezniku, a što je dokaz da Rijad želi dogovor. Ne treba se zanositi da će Rijad i Teheran uspjeti riješiti sve regionalne krize, ali i odsustvo rata bolje je od beskrajnog razaranja. Demografski potencijal dvije regionalne sile je ogroman i treba ga iskoristiti. Preko šezdeset posto stanovništva u obje države ima manje od 30 godina. MBS, koji je u kasnim tridesetim godinama, možda bolje razumije desetine miliona mladih ljudi koji žele drugačiji Bliski istok. A razorenom Jemenu mir je hitno potreban. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Od raspada SSSR-a brojne države koje ne pripadaju Zapadu govore o multipolarnom svijetu kao potrebi, a posljednju deceniju novi poredak percipiraju kao realnost. Priznanje da svijet postaje multipolaran nije često od strane zvaničnika sa Zapada, ali prošlog petka i to se desilo. Foto: António Guterres Generalni sekretar Ujedinjenih nacija uoči samita G20 održanog u Indiji je o tome govorio. Samit G20 (devetnaest najrazvijenijih ekonomija svijeta plus Evropska unija i od prošle sedmice Afrička unija) koji je održan u New Delhiju po mnogo čemu je bio zanimljiv i značajan. Pored brojnih bilateralnih sporazuma koje su sklopile države učesnice, zajedničke deklaracije o Ukrajini i očitih i očekivanih podjela među učesnicama samita, pažnju je privukao generalni sekratar Ujedinjenih nacija António Guterres. Iako Guterres svojom funkcijom predstavlja sve države članice UN-a, ipak ovaj portugalski socijalista pripada Zapadu i otuda je dobio podršku da bude generalni sekretar UN-a u dva mandata. Njegovo obraćanje novinarima u petak, dan prije početka samita lidera najrazvijenijih država svijeta, bilo je poprilično neuobičajno čak i za generalnog sekretara UN-a koji svojim izjavama pokušava probuditi lidere i motivisati ih da zajednički rade. Nefunkcionalna porodica „Ako smo zaista jedna globalna porodica - danas ličimo na prilično nefunkcionalnu“, rekao je Guterres novinarima. „Podjele rastu, tenzije se rasplamsavaju, a povjerenje erodira, što zajedno podiže bauk fragmentacije, a na kraju i konfrontacije“, nastavio je. „Ovo lomljenje bi bilo duboko zabrinjavajuće u najboljim vremenima, ali u naše vrijeme to znači katastrofu“, dodao je Guterres. „Naš svijet je u teškom trenutku tranzicije. Budućnost je multipolarna, ali naše multilateralne institucije odražavaju prošlo doba.” Ove Guterresove riječi rijedak su primjer priznanja sa Zapada da se svijet ubrzano mijenja i da se postojeći međunarodni poredak mora promjeniti. Nema sumnje da bi ove riječi sa radošću potpisali vlasti Kine, Rusije, Indije i brojnih drugih država širom svijeta. To se posebno odnosi na države tzv. „globalnog juga“ koje imaju najveći procenat svjetskog stanovništva, mnoštvo resursa, ali malo uticaja i ekonomske moći. One Zapadu zamjeraju da ne želi da promjeni poredak koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, kada su pobjednici dogovorili međunarodni politički i finansijski okvir. Pored kontrole tokova novca preko Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, Zapadu su pripala tri mjesta u Vijeći sigurnosti UN-a. Tako u Vijeći sigurnosti nema Japana, Njemačke, Indije, odnosno treće, četvte i pete ekonomije svijeta. Nema niti jedne većinski muslimanske države, niti jedne afričke, bliskoistočne ili južnoameričke. Ove godine Indija je postala najmnogoljudnija država i dugo je „najveća demokratija na svijetu“. Nema ni Italije, Kanade i Brazila koje imaju veće ekonomije od Rusije. „Globalna finansijska arhitektura je zastarjela, nefunkcionalna i nepravedna. To zahtijeva duboku, strukturnu reformu, a isto se može reći i za Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija“, rekao je Guterres. Stečenu prednost 1945. godine Zapad ne želi ispustiti, što smeta mnogim državama. Reformu UN-a i drugih međunarodnih organizacija te države traže, ali nema naznaka da će do toga skoro doći. Zato su proteklih decenija nastale brojne organizacije koje se suprostavljaju postojećem poretku, poput Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) ili BRICS-a. Podjele su očite, pa Guterres upozorava na „fragmentaciju“ i „konfrontaciju“ velikih sila, što bi moglo dovesti do „katastrofe“. On je pomenuo i nedostatak dogovora velikih sila o klimatskim promjenama koje sve više uzimaju zamaha. Brojne države se suočavaju sa sušom, a neke otočne i priobalne države doslovno nestaju jer se podiže nivo mora. Samit je pokazao da je sve teže na jedno mjesto dovesti lidere velikih sila. U Indiju nije došao ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping. Ako znamo da su vojni budžeti velikih sila na rekordnim nivoima, onda su Guterresova upozorenja još alarmantnija. Poziv na promjene Guterresov nastup je svojevrsni poziv za prihvatanje drugačije realnosti i činjenice da svijet nije isti kao prije nekoliko decenija. Generalni sekretar UN-a nema sumnje da je „budućnost multipolarna“ te da se postojeće svjetske institucije i pristupi međunarodnoj politici moraju mijenjati. Izrečeno uoči samita na kome su se okupile države koje čine oko 85 posto svjetskog BDP-a i dvije trećine svjetske populacije ima dodatnu vrijednost. Također, to što je izrečeno u Indiji, državi koja pokušava da dobije stolicu u Vijeći sigurnosti UN-a, posebno je važno. Slučaj Indije pokazuje da se u svijetu međunarodne politike ništa ne podrazumjeva i da gotovo da nema nikakvih garancija. U oktobru 2020. godine indijski premijer Narendra Modi u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a pitao je koliko dugo traje reforma te međunarodne organizacije i kada će njegova zemlja dobiti ulogu koju zaslužuje. Na samitu G20 Modi je još jednom istakao želju da Indija dobije mjesto stalne članice u Vijeću sigrunosti. Nastojanje New Delhija da dobije mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a ranije je podržao Washington, ali je istakao da se tome protivi Kina. Istovremeno, Indija je s Kinom kroz BRICS i ŠOS pokušala poljuljati dominaciju Zapada. Ovaj primjer pokazuje da multipolarni svijet neće donijeti potrebne promjene ukoliko pristup ostane isti. Razumjevanje multipolarnosti kod stratega u Pekingu i Moskvi ogleda se u tome da različite sile dobiju dijelove svijeta kojima će upravljati, a onda između sebe da postave globalni okvir. To bi možda bio korak unazad, jer bi neke države tako ostale „zarobljene“ na duži vremenski rok kod velikih sila koje uspostavljaju pravila igre u svom dvorištu. Sljedeće sedmice održava se novo zasjedanje Generalne skupštine UN-a, što će biti nova prilika da se o ovome pitanju, barem daleko od očiju javnosti, ponovo razgovara. Malo je vjerovatno da će obraćanje Guterresa u New Delhiju nekoga ubjediti da djeluje, iako je svima jasno da se sukobi velikih sila zaoštavaju. Postojeći svjetski pored je uzdrman, a malo je ideja kako ga napraviti boljim i održivim na duže staze. U pomenutom obraćanju ni Guterres nije govorio kako taj problem riješiti, ali je konstatovao da svijet ima veliki problem i da je tranzicija moći u toku. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Google je odbacio tvrdnje da je najveći svjetski pretraživač zbog nezakonitih praksi, rekavši da je za prelazak na drugu kompaniju potrebna „bukvalno četiri dodira“ , javio je BBC. Advokat kompanije je to izjavio na sudu u utorak u Washingtonu DC-u , gdje se suočava sa optužbom da je riječ o monopolu . Slučaj je glavni test moći američkih regulatora nad tehnološkim divovima. Tužioci su rekli da se u predmetu radi o „budućnosti interneta“ . Očekuje se da će suđenje trajati deset sedmica i uključivaće svjedočenje šefa Googlea Sundara Pichaija , kao i rukovodilaca iz Applea . Sudija Amit Mehta , kojeg je bivši predsjednik Barack Obama imenovao na u okružni sud u DC-u, odlučiće u slučaju - najvećem za ovu industriju u posljednjih 25 godina. Vladina tužba se fokusira na milijarde plaćanja koje je Google izvršio Appleu, Samsungu , Mozilli i drugima kako bi se unaprijed instalirala kao zadani internet pretraživač. Sjedinjene Američke Države kažu da Google obično plaća više od deset milijardi dolara godišnje za tu privilegiju, osiguravajući svoj pristup stalnom izlivu korisničkih podataka koji su mu pomogli da zadrži svoju poziciju na tržištu. "Postoje li drugi kanali distribucije? Drugi načini distribucije pretrage? Da.... Da li su oni moćni kao zadani? Ne“, rekao je advokat Ministarstva pravde Kenneth Dintzer , obraćajući se sudiji. „ Najbolje svedočanstvo za to, za važnost zadanih vrijednosti, časni sude, je Google-ova čekovna knjižica." Kada je Apple prvi put instalirao Google kao zadani pretraživač 2002. godine, nije bilo plaćanja, rekli su tužioci. Ali do 2005. godine, zabrinut zbog erozije svog vodstva, Google je predložio da plati kompaniji, kasnije prijeteći otkazivanjem plaćanja ako druge firme dobiju sličan pristup, saopštila je vlada. Kompanija je takođe obeshrabrila Apple da proširi sopstvene proizvode za pretragu i Samsung, koji proizvodi Android telefone , od saradnje sa kompanijom koja je koristila drugačiju vrstu metoda pretraživanja. „Ovo je monopolista“, rekao je Dintzer. Odgovor tuženog Google je rekao da se suočio sa intenzivnom konkurencijom, ne samo od strane generalnih firmi za pretraživače, kao što je Microsoftov Bing , već i specijalizovanijih sajtova i aplikacija koje ljudi koriste za pronalaženje restorana, letova avio-kompanija i još mnogo toga. „Postoji mnogo načina na koji korisnici pristupaju webu, osim putem zadanih pretraživača, a ljudi ih koriste cijelo vrijeme“ , rekao je advokat kompanije John Schmidtlein . „Dokazi u ovom slučaju će pokazati da se Google natjecao na osnovu zasluga u osvajanju statusa prije instalacije i zadanog, te da su njegov pretraživač i Android partneri ocijenili da je Google najbolji pretraživač za svoje korisnike“, dodao je. Schmidtlein je rekao da uprkos tome što su Windows računari broj jedan koji se koriste na desktopu i imaju Bing unaprijed podešen kao podrazumjevani pretraživač, većina korisnika Windowsa se i dalje odlučuje da koristi Google – demonstrirajući Googleovu superiornost kao platformu za pretragu. Suđenje je najnoviji regulatorni izazov s kojim se suočava Google, koji je nedavno riješio još jedan slučaj u vezi sa svojom trgovinom aplikacija koju su pokrenule američke države. Kompanija se također suočava sa federalnom tužbom zbog svog reklamnog poslovanja i našla se na nišanu u Evropi , gde je kažnjena milijardama u slučajevima monopola. Vlada je zatražila „strukturalno olakšanje“ ako pobijedi, što bi moglo značiti raspad kompanije. Tužba dolazi dok vještačka inteligencija i novi oblici pretraživanja, kao što je ChatGPT , predstavljaju ozbiljniju prijetnju Googleovoj dominaciji od one s kojom se kompanija susrela godinama.

Prije nekoliko dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski smjenio je ministra odbrane Oleksija Reznikova, a na njegovo mjesto je došao Rustem Umerov. Iako Umerov nema vojno iskustvo, njegov izbor nije slučajan. Tako je službeni Kijev pokazao dio svojih planova. Foto: Rustem Umerov, Ministar odbrane Ukrajine Jedan od onih koji su od početka ruske agresije na Ukrajinu 24. februara prošle godine bili najviše medijski eksponirani je i već sada bivši ministar Reznikov. On je imao zadatak da uvjeri vlade širom svijeta da pomognu armiji koja se reformiše i istovremeno ratuje s Rusijom i pobunjenicima koji kontrolišu velike dijelove zemlje. Reznikov je smjenjen u sklopu napora predsjednika Zelenskog da se bori protiv korupcije. Zelenski je nedavno tražio od parlamenta da usvoji zakon koji će strožije kažnjavati korupciju „izjednačavajući je sa veleizdajom u ratu“, kako je tada rekao. Proteklih sedmica, a ranije je bilo drugih slučajeva, Ukrajinu je potresalo niz korupcijskih skandala. Zelenski je smjenio čelnike regionalnih vlada zbog načina regrutacije, a Reznikov je otišao zbog skandala iz septembra prošle godine kada je ministarstvo na čijem je čelu kupilo ljetne vojne uniforme umjesto zimskih. Pri tome, jakne od 29 dolara plaćane su po 86 dolara, prema dokumentima ministarstva. Reznikov nije optužen da je uzeo novac, a njegov zamjenik Vječeslav Šapovalov je podnio ostavku ranije ove godine. Ministar je rekao da je njegova „savjest apolutna čista“. Ukrajinski mediji navode da Reznikov ostaje da služi vladi i da će možda postati ambasador u Londonu. Domaća javnost i saveznici sa Zapada Odlazak Reznikova Zelenski je opisao potrebom za „novim pristupima“, rekavši da su potrebni „drugi formati interakcije sa vojskom i društvom u cjelini.“ Zato odluka Zelenskog ne čudi, jer vojsci i stanovništvu želi poručiti da njihova borba nije uzaludna i da je niko neće koristiti za lično bogaćenje. Prema podacima Transparency Internationala Ukrajina se nalazi na 116. mjestu od 180 rangiranih zemalja po indeksu percepcije korupcije. Ukrajinski predsjednik ovim činom je poručio javnosti da će se borba borba protiv korupcije nastaviti, a donatorima da će se država mijenjati u sklopu njenog puta ka euroatlantskim integracijama. Naime, neki na Zapadu su Ukrajini zamjerali visok stepen korupcije dok se milijarde dolara strane pomoći slijevaju u tu zemlju. Tako će Kijev dijelu kritičara izbiti argument da zbog korupcije Ukrajini treba obustaviti ili smanjiti pomoć, mada su se pojavili i nevjerovatni zahtjevi nekoliko američkih senatora. Krajem augusta u Kijev je došao republikanski senator Lindsey Graham i tražio izbore. Zelenski mu je rekao da je spreman i da „ti i ja treba da pošaljemo posmatrače na prve linije kako bismo imali legitimne izbore za nas i za cijeli svijet.“ Na brifingu za novinare, koji je održao u bunkeru, zajedno sa demokratskim senatorima Richardom Blumenthalom i Elizabeth Warren, Graham je rekao da „trebaju nam izbori u Ukrajini sljedeće godine. Želim vidjeti da ova zemlja ima slobodne i poštene izbore čak i dok je pod napadom.“ Onima koji nemaju sumnje da Ukrajinu treba pomagati, a oni su trenutno većina unutar administracije predsjednika Josepha Bidena, Zelenski je smjenom Reznikova i ostankom generala Valerija Žaluznog na čelu vojske poručio da je spreman da se bori kao i do sada. Zato je izbor Umerova značajan i na vanjskom i unutrašnjem planu. Na čelo Ministarstva odbrane dolazi krimski Tatar, sunitski musliman, koji zajedno sa protjeranim sunarodnicima želi da se vrati na poluostrvo koje je Rusija anektirala 2014. godine, što je svojevrsna poruka povratka kući sa puškom u ruci. Naime, neki zagovaraju da se Ukrajina odrekne Krima i sklopi mir sa Rusijom. Izborom Umerova za ministra odbrane Kijev je o toj ideji dao sud. Rusija, Bliski istok, Afrika i Centralna Azija Umerov je prisutan u vrhu ukrajinske politike nekoliko godina kao državni parlamentarac, a prije imenovanja na mjesto ministra vodio je Fond za državnu imovinu. Kao ekonomisti, njegov posao je bio i prodaja ukrajinskih dobara stranim kompanijama kako bi se finansirao rat. Bio je i pregovarač u ime Ukrajine u mirovnim pregovirima s Rusijom. Njegovim izborom stanovništvu Rusije šalje se poruka, posebno manjinskim narodima. Umerov je potomak sa Krima protjerane porodice koji je je rođen u Uzbekistanu. Dakle, zvanična Moskva već u dvije generacije protjeruje istu porodicu. To neće proći neopaženo u Rusiji koja u Ukrajini vodi operaciju „denacifikacije“ većinski pravoslavne države koju vode jevrejski predsjednik i musliman kao ministar odbrane. Zelenski je, prema ukrajinskim medijima, saopštio da će Umerov imati pet glavnih zadataka kao ministar odbrane. Prevashodno, treba ojačati centralnu ulogu ministarstva u odbrani zemlje, a onda tretirati vojnika kao „najvišu vrijednost“, širiti međunarodnu saradnju, suzbijati korupciju i kroz digitalizaciju i reforme vojsku približiti se standardima NATO-a. Ipak, Umerov bi mogao imati drugi važan zadatak, a to je da uvjeri većinski muslimanske države, posebno na Bliskom istoku i u Centralnoj Aziji, da daju snažniju podršku Kijevu, što nije lagan zadatak obzirom na jake pozicije Rusije. Borba za Bliski istok između Zapada i Rusije u vezi sa ratom u Ukrajini počela je prošle godine. Biden je došao na Bliski istok da traži pomoć Saudijske Arabije i drugih država. Tražio je od članica OPEC-a da povećaju proizvodnju nafte da bi oslabio Rusiju koja prodajom energenata finansira rat. Saudijska Arabija je to odbila iz ekonomskih razloga, jer više cijene nafte donose Rijadu više novca. Ukrajina se morala zadovoljiti novčanom pomoći Rijada i posredništvom u razmjeni zarobljenika, a stradanje te zemlje nije bio dovoljan razlog da se promijeni stav. Ni poslije posjete Saudijskoj Arabiji od strane Zelenskog stvari se nisu bitno promijenile. Umerov bi sada mogao drugačije nastupiti, kada je cijena energenata postala manja bitna od činjenice da dvije države hitno trebaju napredno oružje, a Ukrajina i novac. Pored toga, Ukrajini je potrebna diplomatska podrška, iako je većina arapskih država u Ujedinjenim nacijama više puta podržava Kijev. Od početka ruske agresije Ukrajina se nametnula kao važan faktor na tržištu hrane, posebno žitarica. Ukrajinski udio na tržištu Rusija pokušava kompenzovati davanjem žitarica besplatno siromašnim afričkim državama. Činjenica da je Ukrajina značajan proizvođač hrane mogla bi pomoći Umerovu u traženju saveznika, ili barem da se neka zemlja distancira od Moskve. Pored toga, Ukrajina bi mogla biti važan dobavljač oružja i opreme iz vremena SSSR-a, jer su brojne fabrike bile smještene u toj zemlji. I pored toga što je mnoge Rusija vjerovatno oštetila i uništila raketnim napadima, znanje kako proizvesti i servisirati je ostalo. Izborom Umerova poslan je poruka i Tatarima koji su ostali na Krimu, ali i onima koji su izbjegli, da je Ukrajina voljna da ih integriše u sve političke tokove. To se odnosi i na Tursku gdje Tatari imaju jak lobi, kao i na Centralnu Aziju gdje je mnoštvo turkijskih naroda. Ipak, izborom Umerova Ukrajina bi mogla imati najviše koristi od Zapada. Zelenski izborom Umerova, kojeg poznaju mnogi na Zapadu jer su poslovali ili planiraju poslovati u Ukrajini, poručuje da je spreman da gradi državu, na vrijednostima koje važe u Evropskoj uniji i SAD. Koliko će u tome biti uspješni Umerov i Zelenski zavisi i od odnosa na bojnom polju, a jačina ukrajinske vojske će zavisiti i od sposobnosti njih dvojice da postojeću pomoć zadrže i da nađu nove saveznike. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Okršaj dvije najveće svjetske sile se zaoštrava. Washington i Peking ne kriju da im je cilj poraziti suparnika, iako još uvijek pozivaju na saradnju. Stvari su otišle toliko daleko da se raspravlja o dolasku NATO-a pred kineske obale. U kojoj formi će Sjevernoatlantski savez doći u kinesko dvorište, pitanje je o kome se intezivno raspravlja. Foto, ilustracija: Joseph Biden i Xi Jinping Tokom ovog ljeta bilo je više dokaza da se pojačava konfrontacija između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Washington je radio na ograničenjima za kinesku ekonomiju , prijetio sankcijama i okupljao države spremne da se suprostave Kini . Peking, iako mnogo manje pompezno od američkih rivala, radio je na „dedolarizaciji“ svjetske ekonomije, proširivanju BRICS-a, okretanju kineske ekonomije prema domaćem tržištu i jačanju vojske. Da će ljeto upravo tako biti jasno je bilo početkom maja kada je Kina pozvala na „oprez“, jer se NATO širi ka istoku i planira otvoriti ured u Japanu. Naime, NATO je planirao naredne godine otvoriti ured u Japanu, kako bi održao veze sa zemljom domaćinom, Južnom Korejom, Australijom i Novim Zelandom. Ovaj, za NATO rutinski korak u proširenju saradnje na saveznicima, Kina je vidjela kao strateški upliv u kinesko dvorište i uz ruske istočne granice. Na julskom samitu NATO-a karte su potpuno otvorene. Kina je predstavljena kao prijetnja sigurnosti i vrijednostima saveza, odnosno prijetnja u gotovo svim oblastima svog djelovanja na međunarodnoj političkoj sceni. Ta formulacija, gdje se Kina vidi većom prijetnjom od Rusije, već je predstavljena u doktrini Josepha Bidena u kojoj se tu azijsku državu označava kao jedinu svjetsku silu koja može i ima resurse da parira američkom vodstvu u svijetu. Na samit NATO-a u Vilnius došli su premijer Australije Anthony Albanese, premijer Japana Fumio Kishida, premijer Novog Zelanda Chris Hipkins i južnokorejski predsjednik Yoon Suk Yeol. Njih je brinula želja Kine da dominira regijom i Sjeverna Koreja koja posljednjih mjeseci ispaljuje različite rakete. Iako je Kishida prije samita rekao da Japan nema namjeru postati članica NATO-a ali da želi saradnju, Kinezi nisu imali dileme da je forma manje bitna od suštine. Kina je osudila širenje NATO-a na „azijsko-pacifičku regiju“ i poručila da će Kina odlučno odgovoriti. Kineska novina „Global Times“, često megafon zvanične politike Pekinga koja se krije iza umjerenosti, oštro je reagovala. U svom uvodniku su napisali da je NATO „sjekira, koplje i lopata Washingtona“ i da je „izvor rata“ gdje god se pojavi. Dalje pišu da većina država u Aziji NATO „vidi kao strašno čudovište koje treba izbjegavati po svaku cijenu“. Koliko je to tačno, manje je bitno od toga da Kina NATO vidi kao produženu američku ruku i da strahuje od njegovog prisustva u regiji, odnosno da strahuje od onog što će se dešavati u narednom periodu. Hegemon u svom dvorištu Širenje NATO-a na Pacifik nije realno u ovome trenutku, a tome se protive i neke članice. Teret suprostavljanja Rusiji uzima danak. Najveći broj članica NATO-a u vojnom smislu ne bi mogli pomoći na Pacifiku. Zato je kinesko strahovanje od NATO-a, ustvari, strahovanje od Washingtona i saveznika u regiji koji bi mogli početi graditi neku drugu alijansu. Veliki broj azijskih država svijet poima drugačije od Zapada. Tamošnje ulaganje u vojsku je iznuđeno, jer je prioritet prehraniti stotine miliona ljudi. Ali kinesko ponašanje kao hegemona u Aziji, što je suštinski vođenje politike kao što je to radio Zapad stoljećima, mnoge države tjera da se okrenu za pomoć. Sjedinjene Države te pozive neće ignorisati. Prošle sedmice kinesko ministarstvo za resurse ponovo je objavilo mapu predstavljenu u konceptu „linije od deset crtica“, koja prikazuje da Peking ima suverena prava na gotovo čitavo Južno kinesko more, odričući prava Vijetnamu, Maleziji, Brunejima i Filipinima. Kinu u namjeri da gotovo čitavo more sa svim resursima i plovnim putevima prisvoji sebi, nije zaustavila ni presuda Stalnog arbitražnog suda iz Haga, kome se Manila obratila 2016. godine, tvrdeći da su prava Filipna u Južnom kineskom moru narušena. Kina je presudu odbacila, a tadašnji predsjednik Filipina Rodrigo Duterte je konstatovao da papir iz Haga ne vrijedi ništa, jer Kina ima silu. Iako nije bio ljubitelj politike Washingtona, poseban problem Duterteu predstavljao je Donald Trump koji je želio obuzdati Kinu, ali nije bio voljan da to radi zbog neke druge, njemu vjerovatno ne tako važne, države. Decenijski saveznici i novi sporazumi Dolaskom Bidena stvari su se preokrenule. Barack Obama je govorio da se fokus američke politike prebacuje na Pacifik, a mnogo prije njega to su izrekli brojni američki stratezi i zvaničnici, ne ostavljajući nikakve sumnje u krajnje namjere Washingtona. Agresija Rusije na Ukrajinu nije došla u pravo vrijeme za Bidena koji je već prije formalnog preuzimanja dužnosti poslao svoje ljude u više azijskih država da razgovaraju o odnosu prema Kini. Od dolaska Bidena i Kamale Harris na vlast, potpredsjednica je više puta posjetila Aziju nego bilo koji drugi kontinent. Državni sekretar Antony Blinken je tokom mandata posjetio pet puta Japan, četiri puta Indoneziju, a stigao je i do Papue Nove Gvineje, Tonge i Fidžija, što govori o važnosti ovog regiona za američku vanjsku politiku. Posao američkoj diplomatiji u ovom dijelu svijeta olakšavaju dvije činjenice. Prva je da su Sjedinjene Države u ovom dijelu svijeta prisutne od Drugog svjetskog rata i da u nekim državama imaju vojne baze, a druga je strah od Kine kao regionalnog hegemona. Ako se opet osvrnemo na posljednji mjesec, onda ćemo vidjeti glavne stubove američke politike. Polovinom augusta Biden je ugostio Kishidu i Yoona i dogovorio proširivanje sigurnosne i ekonomske saradnje Sjedinjenih Država, Japana i Južne Koreje. Biden je samit opisao kao „historijski“, jer je uspostavljena institucionalna osnova za zajedničke korake na Pacifiku. Dogovorena je „dužnost konsultovanja“ tri države u polju sigurnosti s ciljem da prijetnja jednoj od njih bude prijetnja svima, zatim godišnji samiti i zajedničke vojne vježbe. Čitav samit, iako je Biden rekao da „nije bio o Kini“, ličio na slanje poruka Sjevernoj Koreji i Kini. Poručili su da se zalažu za međunarodno pravo, dok je Kishida rekao da se „nastavljaju jednostrani pokušaji da se silom promijeni status quo u Istočnom i Južnom kineskom moru.“ Ovaj samit je potvrdio da Washington igra na svoje savezništvo i strah od Kine. Naime, iako su Južna Koreja i Japan američki saveznici, te dvije države imaju neslaganja o Drugom svjetskom ratu, odnosno o pitanje japanske okupacije još uvijek visi u zraku. Nakon pomenutog samita, saopšteno je da Biden ide u Vijetnam nakon samita G20 u Indiji i da će tamo potpisati „strateški sporazum“. Prema navodima, Biden će pomoći Vijetnamu da za zemlja razvija napredne tehnologije, čipove i vještačku inteligenciju. Ranije je Biden to isto, ali u mnogom većem obimu, dao i Indiji. Ubrzo, nakon toga Washington je dogovorio svoje pojačano vojno prisustvo na Filipinima. Prije desetak dana ministar odbrane Austin Lloyd ugostio je kolegu iz Indonezije kako bi ojačali vojsku te azijske države i osudili kineske poteze u Južnom kineskom moru koji „nisu u skladu sa međunarodnim pravom.“ Washington ne želi samo ojačati Indoneziju. To radi i sa Tajvanom koji dobija ogromne količine oružje, čak kroz program za nezavisne države. Kina na ove poteze odgovorila je pokušajem da dobije saveznike u Pacifiku, ali ipak glavni oslonac su Rusija i Sjeverna Koreja koji bi mogla biti ojačana u narednom periodu. Međutim, glavni kineski adut je njena narastajuća vojna snaga i trenutna slabost brojnih kineskih susjeda. Historija uči da se okršaj dvije najveće svjetske sile mora desiti prije ili kasnije, ako slabija želi zauzeti vodeću poziciju. Da li je Kina izabrala pravi momenat da izazove Sjedinjene Države drugo je pitanje. Alternativa sukobu je dogovor, ali posljednjih mjeseci Washington i Peking ne mogu da pronađu zajedničku riječ, dok se trude da uvjere druge zemlje da se svrstaju u njihov tabor. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba