My Items

Nakon godina optužbi za oduzimanje zemlje od strane sada raspuštene katoličke grupe, najviše crkvene vlasti u andskoj zemlji u subotu su održale simboličnu ceremoniju reparacije za autohtone narode čija je zemlja oduzeta, javio je AP. Foto: Panorama Lime Organizaciju Sodalitium Christianae Vitae sa sjedištem u Peruu raspustio je 2025. godine papa Franjo, nakon godina pokušaja reformi i vatikanske istrage koja je otkrila seksualna zlostavljanja od strane njenog osnivača, finansijsko loše upravljanje od strane njenih vođa i duhovna zlostavljanja od strane njenih vodećih članova. Ceremonija u Peruu održana je pred autohtonim narodom Tallána, u sjevernoj zajednici Catacaos. „Ovdje smo da vas zamolimo za oproštaj u ime Crkve“, rekao je monsinjor Jordi Bertomeu, apostolski povjerenik koji je bio zadužen za proces raspuštanja Sodalitiuma, pred punom crkvom. „Kasnimo. Trebali smo doći prije dvadeset godina i zaista nam je žao.“ Sodalitium je osnovan 1971. godine kao jedno od nekoliko katoličkih društava nastalih kao konzervativna reakcija na lijevo orijentisani pokret teologije oslobođenja koji je zahvatio Latinsku Ameriku 1960-ih. Na svom vrhuncu, grupa je brojala oko 20.000 članova širom Južne Amerike i Sjedinjenih Američkih Država, te je bila izuzetno utjecajna u Peruu. 2011. godine, bivši članovi su se žalili nadbiskupiji u glavnom gradu Perua, Limi, na zloupotrebe koje je počinio njen osnivač, Luis Figari. Ali ni lokalna crkva ni Sveta Stolica nisu poduzele konkretne mjere sve dok jedna od žrtava i novinar nisu napisali knjigu 2015. godine. Nakon pokušaja reforme, Franjo je poslao svoja dva najpouzdanija istražitelja, Bertomeua i nadbiskupa Charlesa Sciclunu, da istraže optužbe za zloupotrebu Sodalitiuma. Njihov izvještaj je otkrio „sadističke“ zloupotrebe moći i duhovnosti slične sektama, finansijske zloupotrebe u upravljanju crkvenim fondovima, pa čak i slučajeve uznemiravanja kritičara. Tokom subotnje ceremonije, Bertomeu je podsjetio na poruku koju je Franjo poslao zajednici 2024. godine, rekavši im: „Borite se za svoju zemlju, ja sam s vama.“ Sporovi oko zemlje datiraju najmanje deset godina unazad, od kada su kompanije povezane sa Sodalitiumom pokrenule pravne postupke za deložaciju ljudi sa hiljada hektara u Catacaosu nakon nekoliko prenosa imovine koje poljoprivrednici ne priznaju. Desetine poljoprivrednika procesuirane su zbog navodne „uzurpacije“, a dvojica vođe zajednice su ubijena tokom sukoba koji su proizašli iz napora deložacija. Vjerska ceremonija održana je mjesecima nakon što je Peruanska episkopalna konferencija najavila moguću posjetu pape Lava XIV ovoj južnoameričkoj zemlji krajem godine. „Oprostite nam, ponudite nam svoj oproštaj, jer i nama je potreban“, rekao je Bertomeu, koji je Catacaos opisao kao zajednicu „uplašenu i slomljenu“. Tania Pariona, sekretarica Peruanske Nacionalne komisije za ljudska prava, rekla je da je ceremonija „historijski gest“ u kojem crkva „preuzima vodstvo nad državom, koja nije uspjela zaštititi ruralne zajednice“.

Američka vojska je u subotu izvela vježbu iznad glavnog grada Venecuele Caracasa, svoju prvu vojnu vježbu u toj južnoameričkoj naciji otkako su američke trupe napale glavni grad i otele predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores 3. januara, javio je Reuters. Foto: Panorama Caracasa Venecuelanske vlasti kažu da je u tom napadu poginulo najmanje stotinu ljudi. Vježba, za koju je venecuelanska vlada rekla da ju je odobrila kao vježbu evakuacije za moguće medicinske hitne slučajeve ili katastrofe, uključivala je dva aviona MV-22B Osprey koji su sletjeli u blizini američke ambasade i plovila koja su ušla u venecuelanske vode u Karipskom moru. Američka ambasada je u saopštenju navela da ostaje „posvećena osiguranju implementacije“ trofaznog plana predsjednika Donalda Trumpa, „posebno stabilizaciji Venecuele“. Ambasada je saopštila da je Francis Donovan, komandant Južne komande SAD-a, koja nadgleda američke vojne operacije u Americi, bio prisutan u Caracasu. Trumpova administracija podržala je vladu Delcy Rodriguez, bivša Madurova potpredsjednica, koja je donijela zakone kojima se naftne rezerve i rudarski resursi Venecuele otvaraju SAD-u.

U utorak i srijedu u Kini je boravio ruski predsjednik Vladimir Putin. Povod njegovog novog dolaska u Kinu je sastanak s predsjednikom Xi Jinpingom i drugim kineskim zvaničnicima. Foto: Putin i Xi tokom sastanka u Kini Xi Jinping je u razmaku od pet dana ugostio američkog predsjednika Donalda Trumpa i Putina. Ovako gust raspored kineskog predsjednika posljedica je odgađanja sastanka s Trumpom, koji je posjetu Kini odgodio zbog američko-izraelskog rata protiv Irana. Trump je, prema ranijim planovima, trebao doći nekoliko sedmica ranije. Kina je ove godine bio važna adresa za mnoge. Krajem januara došli su britanski i kanadski premijeri Keir Starmer i Mark Carney, početkom aprila njihov španski kolega Pedro Sánchez Pérez-Castejón te mnogi drugi. Sve ove posjete pokazuju snagu Kine i rast ugleda njenog lidera Xi Jinpinga koji se nameće kao sagovornik i Zapadu i onome što se naziva „globalni jug“. Putinova posjeta tempirana je da se poklopi s 25. godišnjicom Ugovora o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji Kine i Rusije, koji je ove sedmice novim potpisom produžen. Putinova posjeta Iako je Putin lice s međunarodne potjernice zbog zločina u Ukrajini, u Kini je primljen na najvišem nivou. Neki tvrde da je dobio bolji tretman od Trumpa, jer je proveo više vremena s kineskim vođom, razgovarajući uz čaj. Taj detalj ruski mediji su posebno isticali, a pomoćnik Kremlja Jurij Ušakov nazvao ga „najznačajnijim događajem Putinove službene posjete, jer je takva prijateljska atmosfera idealna za razgovor o osjetljivim pitanjima“. Da je Putin srdačnije dočekan od Trumpa pokazuju i izvještaji medija iz obje države, ali i zajednička izložba fotografija novinskih agencija TASS i Xinhua, Putinov sastanak s inženjerom Peng Paijem - bivšim studentom u Rusiji i dječaku kojeg je sreo tokom davne posjete Kine, razni sporazumi i to što nijedna strana nije istakla probleme u odnosima dvije države. Putinova posjeta bila je drugačija od Trumpove i kvalitativno. Putin nije došao na pregovore kao Trump, već da potvrdi privrženost kinesko-ruskim odnosima. Putin je prvi čelnik iz Moskve koji je u Peking više puta došao kao mlađi partner u rusko-kineskim odnosima. Ta tendencija da Peking preuzima ulogu jačeg u odnosu Kine i Rusije mogla se i ranije pratiti, a svoj stabilan tok dobiva nakon ruske agresije na Ukrajinu i početka diplomatske izolacije Putina u velikom dijelu svijeta. Ovaj uspjeh Xi Jinpinga ostaće zabilježen u historiji, a ovosedmična Putinova posjeta još je jedna važna kineska pobjeda. Naime, neki su smatrali, iako je to bilo malo vjerovatno, da će Trump pokušati navesti Rusiju da promijeni stranu i da se okrene saradnji sa Zapadom, a što se kao navodna mogućnost spominje od kada je ugostio Putina na Aljasci. Prema klasičnoj geopolitičkoj postavci, Trumpu je kao lideru najveće svjetske sile trebao sukob druge i treće sile, odnosno Kine i Rusije. Iako Indija nije sretna s postavkom da su kao sila u usponu na toj listi iza Rusije, jasno je da je Rusija i dalje geopolitički div bogat resursima i s nuklearnim naoružanjem možda i boljim od američkog, uprkos svim Putinovim promašajima i porazima od Ukrajine, preko Sirije, do Latinske Amerike i drugih dijelova svijeta. Kina je izbjegla tu zamku, a Putinova posjeta pokazala kurs koji će Rusija slijediti. Desetine potpisanih sporazuma i navodno jednoglasje o svijetu kakav žele da vide glavno je dostignuće ovoga samita. Rusko-kineska ideja uzgajana od sloma SSSR-a da svijet treba biti multipolaran ovih dana ima sve više zagovornika. Kina, uz pristanak Rusije, sada je lučonoša te ideje. Dokaz tome je i izjava pomenutog Ušakova. Govoreći o geopolitičkom trouglu koji uključuje Rusiju, SAD i Kinu, on je medijima istakao da ne zna ništa o „duhu Anchoragea“, za razliku od „duha Pekinga“ i dodao: „Ne samo da ga možete osjetiti, već ga i osjetiti, po mom mišljenju“. Ušakov je ovu izjavu uputio i Washingtonu i Pekingu, ali i nekim (pro)ruskim krugovima koji vjeruju da je postignut sporazum na Aljasci između Trumpa i Putina, i da dvije države u „duhu Anchoragea“ usaglašavaju svoje političko djelovanje. Izjava Putinovog pomoćnika sugeriše da je Kremlju bliži Peking od Washingtona i Xi Jinping od Donalda Trumpa. Deklaracija o novom svijetu Kina i Rusija potpisale su razne sporazume, a dva predsjednika dala izjave koje pokazuju bliskost njihovih politika. Tako su, na primjer, dogovorili da će nastaviti raditi na trgovini u nacionalnim valutama, osigurati komplementarnost navigacijskih sistema GLONASS i Beidou i zajednički razvijati vještačku inteligenciju. Zatim, izraženi su politički stavovi, poput toga da se protive korištenju vještačke inteligencije od nekih država „radi održavanja dominantnih pozicija“, osudili su jednostrane sankcije i carine, zabrinuti su zbog „militarizacije“ SAD-a i saveznika, posebno Japana, protive se širenju NATO-a na Aziju, nuklearnim probama i proliferaciji takvog oružja. Zatražili su poštivanje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava, ali ne i kraj napada na Ukrajinu, i kažu da je imunitet od krivičnog gonjenja šefova država garancija stabilnih međunarodnih odnosa. Osudili su akcije u Latinskoj Americi i na Karibima koje krše Povelju UN-a, što je jasna aluzija na američku politiku u tom dijelu svijeta. Osudili su i američko-izraelski napad na Iran i nazvali ga ilegalnim i diskriminaciju država u razvoju pod izgovorom „zelene agende“. Neki od stavova djeluju pomalo i čudno, poput onoga da pozivaju novu vladu Sirije, na čijem je čelu bivši vođa Al-Qaide, da se bori protiv terorizma. Ovo nije konačna lista zahtjeva, deklaracija i apela. Čini se da su Xi i Putin željeli istaći što više politika u kojima se slažu, iako je primarni cilj ruske strane bio da se postigne sporazum o gasovodu „Snaga Sibira 2“, kojim bi još više ruskih energenata došlo do Kine. Konačan sporazum o tome još nije postignut, a ruski zvaničnici su to objasnili razlozima tehničke prirode. Uprkos tome, Putin je na samom početku samita rekao da Rusija ostaje pouzdan dobavljač raznih energenata Kini, što je izgledalo kao jedini adut Moskve na razgovorima u Pekingu. Među svim sporazumima i deklaracijama jedan dokument je posebno istican od ruske i kineske strane, a naslanja se na slične dokumente koje su ranije potpisale te dvije države. To je kinesko-ruski pogled na budućnost svijeta, upakovan u primamljive fraze o jednakosti i obostranoj koristi, u svijetu koji bi trebao biti multipolaran. Odnosi Kine i Rusije „s pravom se smatraju modelom za novi tip odnosa između velikih sila“, rekao je Xi, a Putinu je to vjerovatno bilo drago čuti i podijeliti s ruskom i svjetskom javnošću. Međutim, stvari stoje drugačije. Čini se da Kina preuzima ulogu lidera, u Moskvi i Pekingu zamišljenom multipolarnom svijetu, na način kao što to rade Sjedinjene Američke Države na Zapadu u namjeri da stvore unipolarni svijet. Dokaz tome je da Putin osim energenata nije mogao donijeti gotovo ništa drugo za pregovarački stol, uz apel da se poštuje međunarodno pravo koje on decenijama krši u Ukrajini i drugdje i pri tome traži imunitet od krivičnog gonjenja. Žrtvama koje padaju pred zagovornicima unipolarnog i multipolarnog svijeta vjerovatno ta pojmovna razlika nije mnogo bitna, a što je Kina decenijama i sama isticala osuđujući ratove i sukobe širom svijeta. Na koncu, ovaj samit bio je još jedna pobjeda za Xi Jinpinga, a Rusija se ponovo svrstala na listu onih koji traže načina da ostanu bliski Kini i naslonjeni na njenu ekonomiju. Očigledno je da to postaje kineski adut, baš kao što to Trump mjesecima radi iz drugih motiva i s drugim državama. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Iranska novoosnovana Uprava Perzijskog zaljeva za moreuz saopštila je u srijedu na društvenoj mreži X da će u Hormuškom moreuzu biti „kontrolisana pomorska zona“, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Uprava, koja je trebala upravljati moreuzom, odredila je zonu kao „liniju koja spaja Kuh-e Mobarak u Iranu i južno Fujairah u UAE-u na istočnoj strani moreuza, do linije koja spaja kraj otoka Qeshm u Iranu i Umm Al Quwain u UAE na zapadnoj strani moreuza“. Navedeno je da bi tranzit kroz područje radi prolaska kroz moreuz zahtijevao koordinaciju i odobrenje od strane uprave.

Krajem protekle sedmice oči svjetske javnosti bile su uprte u Kinu. Predsjednici i predstavnici dvije najveće svjetske sile i šefovi velikih kineskih i američkih kompanija razgovarali su dva dana. Foto: Donald Trump i Xi Jinping Američki predsjednik Donald Trump u svojim javnim nastupima vrlo često govori da nekog stranog političara „poznaje veoma dobro“ i da stoga razumije njegovu politiku bolje od drugih. Svog prethodnika u Bijeloj kući, govoreći o Rusiji ili Kini, kritikovao je uz „objašnjenje“ da je američka politika pogrešna i da bi on to drugačije uradio, jer poznaje lidere tih država. To znanje, možda prvi put tako jasno i praktično, pokazao je i na samitu u Kini. Nakon opaske kineskog predsjednika Xi Jinpinga da dvije najveće sile ne trebaju upasti u takozvanu „Tukididovu zamku“, ciljajući na teoriju iz političkih nauka da se sila u usponu mora sukobiti sa silom u opadanju u borbi za primat, Trump je na društvenim mrežama naveo da je to razumio kao stav kineskog predsjednika da su Sjedinjene Države „nacija u opadanju“, a onda je to američkoj javnosti predstavio kao ocjenu o najvećoj svjetskoj sili u vremenu Josepha Bidena u Bijeloj kući. Ova hrabra izjava kineskog vođe, koji se iz jasnog razloga poziva na starogrčke temelje civilizacije Zapada čiji su lider Sjedinjene Države već stotinjak godina, možda najbolje sumira raspoloženje u Pekingu dok su čekali da im gosti ponude plan kako da se Kina prizna kao svjetska sila. Od Irana do ekonomije Trump se ovaj put zaista pripremio i u Kinu došao u najboljoj namjeri, nakon što je njegov plan da slomi Iran za sada propao. Rat protiv Irana bio je razlog zašto je samit Xijem bio pomjeren za nekoliko sedmica. Trumpu naprosto, njegovim rječnikom, nije ostalo mnogo „karti" u rukama, jer taj rat nije bio uspješan kao operacija u Venecueli, a što je Kini važno zbog njenih energetskih potreba. Trumpova impresivna delegacija sastavljena od direktora i vlasnika najvećih američkih kompanija pokazuje da je primarna namjera Washingtona bila ekonomska saradnja, jer je jasno da onaj koji želi ekonomsku saradnju tog nivoa ne želi veće poremećaje u odnosima dvije države, odnosno u najgorem slučaju želi rivalstvo u kome su neki različiti stavovi obje strane predvidivi. Uostalom, to je jedino što je mogao i uraditi. Prvi Trumpov sastanak sa Xijem u njegovom drugom mandatu u Bijeloj kući bio je fijasko. Kineski vođa nije bio impresioniran trikovima američkog biznismena i zabavljača koji se predstavlja kao čovjek koji ima sve u svojim rukama. Svojim ekonomskim ratom protiv Kine, ali i protiv drugih država, Trump je odavno naljutio Peking i stavio ga u poziciju da se kao nikada ranije ponaša na međunarodnoj sceni. Međutim, Trump nije slomio Kinu, iako je kineski izvoz u SAD pao za deset posto, što je posljedica carina koje je nametnuo. Kineski izvoz je u prva dva mjeseca ove godine rastao za dvadeset posto, tri puta više od predviđanja stručnjaka. To je, smatraju stručnjaci, siguran put da Kina nadmaši svoj rekordni trgovinski suficit ostvaren prošle godine. Trgovina s evropskim državama i članicama ASEAN-a, na primjer, porasla je za gotovo trideset posto. Ovo pokazuje da su se mnoge države usljed Trumpovih carina okrenule Kini, što je očigledna greška u procjeni Washingtona. Ta ekonomska snaga, čak i u kriznim vremenima, pokazuje stanje u Kini. U pomenutom periodu, za koji zbog kineske Lunarne nove godine koja uvijek pada na drugi datum Peking objavljuje zbirne rezultate za januar i februar, rastao je izvoz elektroničkih uređaja, industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, Kina je proizvela i izvezla sve što druge države traže. Trump je u Kinu poveo najvažnije ljude iz kompanija koje se bave vještačkom inteligencijom (AI), počevši od onih koji su uključeni u proizvodnju komponenti, pa do onih koji plasiraju finalni proizvod. Njihov dolazak je priznanje da mnogo njihovog posla još uvijek zavisi od Kine, koja je najveći i često jedini ozbiljni igrač na tržištu sirovina koje su potrebne za ovu oblast. Na vještačku inteligenciju u SAD-u mnogi polažu sve svoje nade. Od Trumpovog povratka u Bijelu kuću očit je savez najvećih kompanija u ovoj oblasti i politike, pa AI sve više uzima primat u američkoj vojsci, dok preuzima dio po dio ekonomskih aktivnosti. U nekim drugim vremenima Washington bi Pekingu poručio da će im uskratiti mikročipove i tako usporiti kineski razvoj u ovoj oblasti. Ali, i to se promijenilo, jer Kina sada proizvodi i to. Prije nekoliko mjeseci Kina je odbila da im američka kompanija Nvidia isporuči slabije mikročipove u odnosu na one koje prodaje američkim lidera u ovoj oblasti. Tajvan i Kina kao sila Da su američko-kineski odnosi ušli u novu fazu govori i to da zvaničnici iz Washingtona nisu govorili o ljudskim pravima u Kini, a što je dugo godina bio slučaj. Američki zvaničnici o ovom pitanju su govorili, uglavnom za američke medije, uz puno opreza i ne želeći da naljute domaćina. To se posebno vidjelo na temi Tajvana, kojeg Peking želi pod svojom kontrolom. Ovo odmetnuto kinesko ostrvo Washington priznaje kao dio Kine, iako je Taipei tretiran američkim zakonom koji mu garantuje pomoć Sjedinjenih Država u njegovoj odbrani. Ali, i s tako postavljenim stvarima ostaje dilema da li bi Sjedinjene Države branile Tajvan u slučaju napada kineske vojske. Trump je poslije samita ove dileme dodatno podgrijao. „Ne želim da neko postane nezavisan“, rekao je za Fox News nakon samita. „Znate, trebali bismo putovati 9.500 milja (15.289 kilometara) da bismo vodili rat. To ne tražim. Želim da se oni ohlade. Želim da se Kina ohladi.“ Trump je priznao novinarima na letu za Washington da je „mnogo“ razgovarao o Tajvanu s Xijem, ali je odbio jasno odgovoriti hoće li SAD braniti ostrvo ako Kina odluči da upotrijebi silu. Xi „ima veoma snažne osjećaje“ u vezi s Tajvanom i „ne želi vidjeti pokret za nezavisnost“, rekao je Trump. Interesovanje Xi Jinpinga za Tajvan nije novost. Neki smatraju da Xi želi ući u historiju Kine kao neko ko je vratio Tajvan pod okrilje Pekinga. Da bi uspio potrebno je da najveća svjetska sila popusti pred kineskim naletom, što bi bilo priznanje snage Pekinga i promjene na terenu. „Pitanje Tajvana je najvažnije pitanje u odnosima Kine i SAD-a“, rekao je Xi u razgovoru s Trumpom. „Ako se s tim loše postupa, dvije nacije bi se mogle sudariti ili čak doći u sukob.“ Trump, s druge strane, isključio je mogućnost vojnog sukoba s Kinom. „Ne, ne mislim tako. Mislim da ćemo biti dobro. (Xi) ne želi vidjeti rat“, rekao je Trump američkim novinarima. Trump odbija da kaže hoće li Tajvanu nastaviti isporučivati oružje. Nedavno je tajvanski parlament izglasao da se potroši novih 25 milijardi dolara za američko naoružanje. Trumpova politika pali alarme na Tajvanu od prošle godine, kada je promjena američke politike prema Ukrajini i Rusiji prijetila da uzdrma postojeće odnose prema saveznicima i spornim teritorijama. Od augusta prošle godine Trump Kini šalje različite signale o Tajvanu. Odmah poslije samita Xija i Trumpa oglasio se i tajvanski predsjednik Lai Ching-te, koji je poručio da s Tajvanom niko neće „trgovati“ i da odbijaju biti, kako je to američki predsjednik rekao, „vrlo dobar pregovarački adut za nas“ i objasnio da Tajvanci ne govore o nezavisnosti, već o održavanju statusa quo, jer ne žele da izgube svoj demokratski poredak i potčine se komunističkom Pekingu. Šta je Trump dogovorio s kineskom stranom nije javnosti poznato, ali ostaje činjenica da je od Pekinga tražio da pritisne Iran da otvori Hormuški moreuz i da ne pravi nuklearno oružje. To je suštinsko priznanje da je Kina sila koja ima uticaj tamo gdje Sjedinjene Države nemaju. Ipak, pitanje Irana vjerovatno nije bilo na vrhu agende Xija i Trumpa, jer se pita i Teheran koji se ne bi slijepo pokorio zahtjevima s bilo koje strane. Međutim, dva pitanja sigurno su bila na stolu. Prvo je pitanje trgovine između dvije sile, a što će nužno uticati na ostatak planete. I drugo, razvoj i regulacija vještačke inteligencije, a shodno tome i Tajvan i po ovom osnovu, jer je to jedan od centara u toj oblasti. Zato bi majski susret ova dva predsjednika mogao biti historijski važan. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ujedinjeno Kraljevstvo je odobrilo uvoz dizel goriva i mlaznog goriva proizvedenog od ruske nafte u trećim zemljama, kako je navedeno u dozvoli koju je izdalo Ministarstvo za poslovanje i trgovinu, javio je u ponedjeljak navečer TASS. Foto: Naftna platforma na moru „Opšti nosilac trgovinske dozvole za sankcionisane prerađene naftne proizvode dozvoljava uvoz u UK sljedeće zabranjene robe prerađene u trećim zemljama od ruske sirove nafte: dizel …mlazno gorivo“, navodi se u dokumentu. Izuzeća od pravila sankcija stupaju na snagu 20. maja i traju neograničeno. Ovo dolazi nakon više godina sankcija Rusiji i ruskim kompanijma i nakon poremaćaja na tržištu nafte zbog američko-izraelskog rata protiv Irana.

Američki tužioci optužili su Alexa Saaba, poznatog kao „čovjek s vrećama“ bivšeg venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, za pranje novca zbog navodne eksploatacije venecuelanskog plana socijalne pomoći, prema sudskim dokumentima, javio je Reuters. Foto: Stranica Saabovog pasoša objavljena tokom hapšenja na Zelenortskim Ostrvima Saaba, Madurovog saveznika, deportovala je privremena predsjednica Delcy Rodriguez tokom vikenda u SAD, u potezu za koji je ona rekla da je „opravdan nacionalnim interesima“. Deportacija je signalizovala novi nivo koordinacije između administracije Donalda Trumpa i Rodriguez, bivše potpredsjednice pod Madurom. Saab, pedesetpetogodišnji bivši venecuelanski ministar industrije, kovao je zavjeru da podmiti venecuelanske zvaničnike i prebacio novac preko američkih bankovnih računa kako bi se obogatio, tvrde tužioci. Prvi put se pojavio na sudu u ponedjeljak poslijepodne na saveznom sudu u Miamiju. Optužbe dolaze dok se administracija predsjednika Donalda Trumpa priprema da sudi Maduru, kojeg su američke specijalne snage zarobile u Caracasu ranije ove godine. Reuters je ranije izvijestio da bi Saab mogao američkim vlastima pružiti informacije kako bi ojačao njihov krivični slučaj protiv Madura. U sudskim podnescima, tužioci opisuju rasprostranjenu shemu koja je započela 2015. godine u kojoj su Saab i drugi koristili lažne kompanije, evidenciju o otpremi i fakture kako bi ukrali stotine miliona dolara namijenjenih kupovini hrane za Venecuelance. Počevši od 2019. godine, Saab i njegovi navodni saučesnici koristili su pristup venecuelanskoj vladi, koja se borila s plaćanjem stranih dugova usred američkih ekonomskih sankcija, kako bi prodali milijarde dolara nafte pod lažnim izgovorima, napisali su tužioci, tvrdeći da je novac od te prodaje također prebačen preko američkih bankovnih računa. „Ove optužbe su direktan rezultat kontinuirane posvećenosti DEA-e razbijanju korumpiranih mreža koje djeluju širom Venecuele“, rekao je administrator američke Uprave za suzbijanje droga Terrance Cole. Ovo nije prvi put da su američke vlasti optužile Saaba za mito. Godine 2020. pritvoren je na Zelenortskim Ostrvima, a zatim odveden u SAD. Predsjednik Joseph Biden ga je kasnije, 2023. godine, pomilovao u zamjenu za oslobađanje Amerikanaca pritvorenih u Venecueli.

Polovinom ove sedmice mediji sa Zapada zatresli su bliskoistočnu političku scenu – u tajnu posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima došao je izraelski premijer Benjamin Netanyahu i to navodno dok je trajao američko-izraelski rat protiv Irana. Foto: Zastava Ujedinjenih Arapskih Emirata Vijest je došla u sedmicama nakon što su Ujedinjeni Arapski Emirati napustili OPEC i OPEC+ i kada je postalo očito da ova bogata država preispituje svoj politički i ekonomski kurs. Vrijeme plasiranja ove „ekskluzivne vijesti“, kako su je neki opisali, tjera na zaključak da je ova informacija i Netanyahuova posjeta UAE-u i sastanak s predsjednikom šeikom Mohammedom bin Zayedom na neki način povezana u političku sliku koja je šira od samog sastanka dvojice političara. Vijest da su se bin Zayed i Netanyahu sastali saopštena je i iz kabineta izraelskog premijera, pa bi to mogla biti još jedna kockica u mozaiku koji je nešto ranije najavljen iz Tel Aviva. Naime, pred sami napad na Iran 28. februara, Netanyahu je rekao da se stvara novo savezništvo na i oko Bliskog istoka, što su mnogi protumačili kao približavanje, između ostalih, Izraela, Indije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Demant i nove sumnje Iz UAE-a su demantovali da je bilo Netanyahuove posjete i dodali da su „odnosi s Izraelom javni i uspostavljeni u okviru dobro poznatih i javno proglašenih Abrahamovih sporazuma. Ovi odnosi nisu zasnovani na tajnosti ili tajnim dogovorima“. Prije nego je Netanyahuov kabinet iznio ovu tvrdnju, Reuters je pisao čak i o lokaciji sastanka s bin Zayedom, navodeći grad Al-Ain u blizini granice s Omanom. Mediji sa Zapada tu nisu stali. Napominjući da Izrael i UAE imaju diplomatske veze od prvog mandata Donalda Trumpa u Bijeloj kući, kroz pomenute Abrahamove sporazume, neki tvrde da je ta mala arapska država sa američkom i izraelskom vojskom učestvovala u nekim napadima na Iran. Mediji sa Zapada nisu bili jedini u tvrdnjama da je saradnja između Izraela i UAE-a podignuta na vrlo visok nivo. Tako je, na primjer, američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee u utorak rekao da je Izrael u Ujedinjene Arapske Emirate poslao svoj sistem „Željezna kupola“, kako bi branio tu državu od iranskih napada raketama i dronovima. Da je u UAE-u bilo nešto što je Iran silno želio pogoditi, pokazuje i izvještaj Ministarstva odbrane ove arapske države od 10. maja. Prema izvještaju, UAE je pokušao presresti „551 balističku raketu, 29 krstarećih raketa i 2.265 dronova od izbijanja rata krajem februara“, javio je BBC. Namjeru da nanese ogromnu štetu UAE-u Iran nije krio ni u jednom trenutku. Žestina napada mnoge je navela da se pitaju zašto to rade i zašto svoj odgovor ne usmjere na druge države. Preciznog odgovora još uvijek nema, a Iran se i nakon primirja sa SAD-om prema UAE-u odnosio neprijateljski u više navrata. Iz UAE-a su poručili da zadržavaju pravo odgovora na te napade. Izraelska javna i tajna mreža saveznika Saopštenje iz kabineta izraelskog premijera uzdrmalo je arapsku javnost koja se decenijama nada da je moguće neko arapsko ili muslimansko jedinstvo. Ta pomalo naivna želja, barem s trenutnim arapskim vladarima, kao da se već ranije nije suočila s realnošću na terenu – Izrael je bliži mnogim arapskim državama nego neke od njih međusobno. Odnos arapskih država prema Palestini i pružanje pomoći Sjedinjenim Državama i Izraelu u ratu protiv Irana to dokazuje. Ono što se pokušavalo sakriti u ratu u Siriji, od Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra 2023. godine postalo je jasno svima koji to žele da vide. Zato je saopštenje Netanyahuovog kabineta iznenađenje. Zašto bi želio uzdrmati rukovodstvo UAE-a? S kojim ciljem? Postoji nekoliko mogućih objašnjenja zašto bi to Netanyahu uradio. Prvo, da arapskoj i svjetskoj javnosti poruči da nastaje novi Bliski istok i da Izrael više nije na strani manjine. Ako bi se razmotrio odnos arapskih i drugih država Bliskog istoka prema ratu Izraela protiv Palestine, Libana i Irana, onda bi se moglo vidjeti da je Teheran u manjini. Ako je ovo slučaj, onda će Izrael sve teže na Zapadu zastupati stav da je ugrožena država koju susjedi žele da zbrišu s regionalne mape. Drugo, insistiranjem da ima bliske političke i vojne odnose s UAE-om, pored ekonomskih kojim se obje strane hvale, Netanyahu možda želi potaknuti daljnje arapske i muslimanske podjele, navodeći neke vladare na sumnju da možda postoje tajni sporazumi u regiji i da su oni možda odgovor na one javne, poput onog Saudijske Arabije i Pakistana o međusobnoj odbrani. Treće objašnjenje možda leži u nezadovoljstvu Izraela i Zapada ponašanjem rukovodstva UAE-a, jer je ta država nedavno pokazala da računa i na Kinu kao na važnog ekonomskog partnera. Treba se sjetiti da se tada, kada su razmatrani budući odnosi s Kinom, govorilo o navodnoj pobuni u jednom od emirata, koji je bio navodno spreman napustiti državu Ujedinjeni Arapski Emirati. Američko-iranski faktor Američko-izraelski napad na Iran i potom pregovori Teherana i Washingtona donose tektonske promjene. Iako javnosti nije poznato šta je sve na stolu i hoće li biti nastavka rata ili nastavka pregovora, neke stvari u odnosima SAD-a i Irana dobivaju vlastitu dinamiku i razvijaju se same po sebi. To se moglo vidjeti i u slučaju Iraka, gdje se Sjedinjene Države i Iran bore za prevlast. Borba za novog mandatara za sastav nove iračke vlade okončana je čestitkama iz Washingtona i Teherana Aliju al-Zaidiju, kojeg su predložile šiitske stranke. Trump mu je uputio čestitku preko društvenih mreža zadnjeg dana aprila, a isto je jučer uradio i šef iranske diplomatije Seyed Abbas Araghchi nakon što je vlada izabrana. Al-Zaidi, novajlija u politici, pojavio se kao jedan od prijedloga za mandatara, nakon što je početna ideja bila da to bude iskusni političar Nouri al-Maliki koji otvoreno naginje Iranu. Financial Times jučer piše da Saudijska Arabija razgovara sa saveznicima o mogućem sporazumu o nenapadanju s Iranom te da su mnoge evropske prijestolnice i Evropska unija podržale taj plan. Prije dva dana Bloomberg piše, pozivajući se na pakistanskog ministra odbrane Khawaju Asifa, da postoji mogućnost da se pomenutom sporazumu o međusobnoj odbrani Saudijske Arabije i Pakistana pridruže Turska i Katar. Ovih nekoliko primjera daje obrise mogućih blokova koji se formiraju na Bliskom istoku, nakon što Amerikanci i Izraelci nisu slomili Iran. To grupisanje neće zaobići ni Izrael ni Ujedinjene Arapske Emirate, mada se može tvrditi da je Tel Aviv pokrenuo to regionalno pregrupisavanje. Za Izrael, koji je dugo bio gotovo usamljen među arapskim susjedima, svaki novi saveznik je uspjeh, posebno ako se radi o bogatoj ili vojno jakoj državi. Zato je važno pitanje hoće li Ujedinjeni Arapski Emirati u blok okupljen oko Rijada, Teherana ili Tel Aviva. Ako odaberu Tel Aviv, to bi bio novi udar na arapsko jedinstvo i namjeru Rijada da predvodi arapske države, posebno one u Perzijskom zaljevu. To što su Ujedinjeni Arapski Emirati već okrenuli stranicu u polju energetike, napuštajući OPEC i OPEC+, naslućuje da će okrenuti i novu stranicu u svojoj politici. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne želi završiti rat u Libanu i to šiitski Hezbollah stavlja u poziciju da se bori za opstanak, smišljajući razne načine političke i vojne borbe. Foto: Zastava Hezbollaha Američki predsjednik Donald Trump nije zaustavio Izrael u namjeri da Liban pokuša trajno promijeniti. Netanyahu ne želi da se u aprilu postignuto primirje s Iranom prenese na Liban, iako su i pakistanski posrednici potvrdili da se dogovor odnosi i na tu malu arapsku državu. Ta iranska diplomatska pobjeda nije omela planove Netanyahua, koji želi slomiti Hezbollah i s Libanom vjerovatno postupati kao sa Zapadnom obalom ili Sirijom nakon pada Bashara al-Assada. Netanyahu je, sa Sjedinjenim Državama i Saudijskom Arabijom, krenuo i u političku bitku u Libanu s ciljem da se Hezbollah udalji iz vlasti i razoruža. Šiiti su to shvatili kao prijetnju svom opstanku i kao pokušaj njihovog protjerivanja s juga Libana, koji se naslanja na Izrael. Oružani otpor Hezbollahovi neprijatelji su vjerovali da se stvari odvijaju po planu, jer je Assad pao s vlasti i Iran se činio oslabljen nakon prošlogodišnje razmjene napada s Izraelom i Sjedinjenim Državama. Tada se dešava važan preokret za Hezbollah. Svjesni promjena u regiji, počeli su tražiti novu ulogu za stranku i njeno oružano krilo. Dobri rezultati kandidata koje su podržali na lokalnim izborima dokaz su straha šiitske populacije i želje da Hezbollah ne položi oružje koje je, smatraju oni, garancija da neće proći kao Palestinci. Potom je vojno krilo provelo unutrašnje reforme. Budući da su kopneno odsječeni od iračkih šiitskih milicija i dalje od Irana, vratili su se svojim korijenima, posvetivši pažnju jugu Libana i dolini Beqaa, oslanjajući se na vlastite resurse. Za promjene na vojnom planu „krivac“ je Izrael. Nakon likvidacije Hassana Nasrallaha i izraelske okupacije libanskih sela i gradića uz izraelsku granicu, Hezbollah je decentralizovao jedinice i počeo s gerilskom borbom, baš onako kako je oružano krilo zamišljeno formiranjem. Kada su 28. februara Sjedinjene Države i Izrael napali Iran, Hezbollah se uključio u rat i iznenadio protivnika količinom raketa i dronova koje je lansirao. Netanyahu je mjesecima tvrdio da je Hezbollah potrošio gotovo sav arsenal koji je imao, ili je isti bio uništen u izraelskim napadima. Hezbollah je tada krenuo u frontalni sukob s više izraelskih divizija, onemogućavajući im prodor. U četrdesetak dana rata, Izrael je uspio pomjeriti Hezbollah nekoliko kilometara u dubinu Libana. Primirje u kojem se ratuje Pomenuti dogovor u aprilu o prekidu vatre ne važi za Liban u punom obimu. Izraelska vojska je bombardovala Liban više puta, ubila brojne civile i razorila čitave stambene blokove, a sve pod izgovorom da gađaju mete koje pripadaju „militantima Hezbollaha“. Onima koji prate situaciju u Libanu jasno je da se radi o primjeni izraelske „doktrine Dahiye“, a što podrazumijeva kažnjavanje šiitske zajednice zbog vojnih uspjeha Hezbollaha. Netanyahu tu nije stao. Stvaranje „tampon zone“ na jugu Libana podrazumijeva da se čitava sela doslovno uklone s lica zemlje upotrebom eksploziva i građevinskih mašina. To se radi i nakon primirja i nakon što je Trump privolio Netanyahua da ne vrši masovna bombardovanja Libana. Ali, rezultat za šiitska i neka kršćanska sela na jugu Libana bio je isti - stanovništvo je spriječeno da se vrati u svoja sela i gradove. Zbog moguće osude javnosti na Zapadu, Izrael je neka kršćanska sela poštedio razaranja i to pokazao svijetu, dok je razarao šiitska sela. Ipak, nekoliko slučajeva skrnavljenja kršćanskih simbola od strane izraelskih vojnika izazvalo je val kritika kod nekih krugova na Zapadu, što je natjeralo neke izraelske zvaničnike da se pravdaju pred javnošću savezničkih država. Hezbollah uči u Ukrajini Ovakva situacija za Hezbollah dugoročno nije bila održiva. Šiiti su ostajali bez sela i gradova, vojno krilo je primalo udarce, a vlast u Bejrutu stezala obruč i po nalogu Sjedinjenih Država i Izraela pokušava razoružati šiite, efektivno državu gurajući u građanski rat. Pored toga, američko-iranski pregovori traju i teško je predvidjeti hoće li i kada do dogovora doći. Pomenuta „prisilna“ decentralizacija Hezbollaha i vraćanje na gerilsko ratovanje dovela je do toga da počnu koristiti FPV dronove s optičkim vlaknima protiv izraleskih snaga i da za nikada manje novca i manje truda postignu ogromne uspjehe. Proteklih sedmica Hezbollah gotovo svaki dan, i nekada više puta dnevno, objavljuje video materijale na kojima se vidi da kako dronovi pogađaju izraelske tenkove, oklopna vozila, vojnike, komandna mjesta i sisteme protivvazdušne odbrane. Hezbollah je ovakav pristup naučio iz rata u Ukrajini, gdje obje strane koriste sve vrste dronova. Ipak, niti jedna nije našla efikasan odgovor na ove dronove. Dron s optičkim vlaknima i kamerom za snimanje iz prvog lica (FPV – First Person View) pokazao se kao gotovo nezaustavljiv. Pojednostavljeno rečeno, radi se o dronu koji košta nekoliko stotina dolara i ima kameru koja omogućava precizno navođenje, a povezanost operatera i drona tankim optičkim kablom onemogućava protivničko ometanje. Napadač tako donosi različite vrste granata na željenu lokaciju, bilo da je ispusti s visine ili dron s eksplozivom usmjeri u metu. Jeftin i široko dostupan za maksimalnu štetu Ovakvi dronovi u Ukrajini koriste se od kraja 2024. godine i postižu odlične rezultate za napadače. Brojni video materijali pokazuju ukrajinske i ruske dronove dok lete iznad protivničkih teritorija i biraju metu, ulijeću u rovove i bunkere, ganjaju vozila u pokretu ili vojnike. Prije par dana ruska vojska je takav dron koristila da položi cvijeće na spomenik borcima iz Drugog svjetskog rata, a koji je pod kontrolom Ukrajine. Dron je doletio do spomenika i ostavio cvijeće, izbacujući ga s male visine. Kamera na dronu je sve zabilježila i video je postao dio ruske propagande na društvenim mrežama. Ako je to moguće na ukrajinskim ravnicama i gdje se napadi vrše desetinama kilometara u dubini, onda je jasno da je moguće i na brdovitom, vegetacijom bogatom i površinski malom jugu Libana, ili u naseljenim mjestima. Hezbollah to sedmicama uspješno radi, uredno bilježi kamerom i pokazuje javnosti. Izrael za sada, baš kao ni Ukrajina i Rusija, nema odgovor na ove napade. „Logična“ rješenja da se ovi mali dronovi hvataju mrežama, kako se to radi u ratu Ukrajine i Rusije, u izraelskom slučaju trenutno nisu moguća, jer izraelska vojska pokušava da se ukopa u Libanu i tamo prebaci snage, a građevinska operativa da ukloni postojeće objekte ili napravi nove. Drugim riječima, mobilnost ne dozvoljava primjenu ovakvih rješenja. Hezbollah to koristi, napada i nanosi gubitke. Neki iranski mediji pišu da se ovakvi napadi na izraelske snage mogu vršiti i na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i drugdje, šaljući još jednu poruku Washingtonu u svom asimetričnom ratu. Takvi napadi na američke mete u Iraku zabilježeni su tokom američko-izraelskog rata protiv Irana. Nova taktika Hezbollaha dala je toj grupi nadu da mogu Izrael potisnuti iz Libana. Hezbollahovi operativci rade kao gerila u malim grupama i ne moraju da se približe neprijatelju da bi mu nanijeli udarac za koji je ranije bilo potrebno ulaziti u direktne borbe i riskiranje vlastitog života. Iz Izraela kažu da vojska razvija sisteme za odbranu od ovih dronova, a Hezbollah nastavlja napade i propagandni rat u namjeri da uvjeri neprijatelja da će napad na Liban napadača koštati mnogo. Tako je otvoreno još jedno poglavlje u ratu Sjedinjenih Država, Izraela i saveznika protiv Irana i njegovih šiitskih saveznika, a dronovi se opet pokazuju kao vrlo važni za moderno ratovanje. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Dan pobjede u Moskvi se slavio drugačije, oslikavajući dio onog što se dešava u Rusiji i na ukrajinskom ratištu. Foto: Vladimir Putin Ni ova godina nije izuzetak. Obilježavanje 81. godišnjice pobjede nad fašizmom drugačije je od ranijih godina, a kuriozitet je da nije bilo prikazanog oružja niti brojnih čelnika stranih država. Spisak onih koji su posjetili Moskvu ove godine je kraći nego prošle. To što nije bilo izložene vojne tehnike plastično pokazuje koliko predsjedniku Vladimiru Putinu loše ide u ratu u Ukrajini. Ratni napori ostavljaju malo toga za pokazivanje, dok ostaje pitanje šta to slavi velika sila koja napada jednu od najsiromašnijih država Evrope i koja je dala ogroman doprinos u pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Narativ o napadu na Ukrajinu zato što želi biti bliža Zapadu postaje tragičnija po Moskvu činjenicom da Putin pokušava da oživi veze sa zvaničnim Washingtonom i nekim evropskim prijestolnicama. Skromno obilježavanja 9. maja ove godine, rezultat je i straha od ukrajinskih napada. Rusija je de facto priznala da nije sigurna da može zaštititi svog predsjednika i njegove goste u Moskvi. Ovo poniženje zvanične Moskve, a što je krivica Putina koji se dugo obračunava s oficirima ruske vojske i vrši masovne smjene i imenovanja nakon što im je naredio napad na Ukrajinu, došlo je četiri godine nakon što je ukrajinska vojska preklinjala Zapad da im isporuči bilo kakvo oružje. Kijev sada prijeti dronovima i raketama domaće proizvodnje, koji ovih dana pogađaju mete u Rusiji udaljene hiljadama kilometara od fronta. Putinu najbolje ne ide ni u diplomatiji. Pored nešto separatista, a među njima i onih koji slave saveznike Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, došlo je malo predstavnika drugih država. Neki nisu došli zbog neslaganja s Putinovom politikom, a neki vjerovatno iz straha za vlastitu sigurnost. Parada pod znakom pitanja I takva parada je bila rizična nakon što Ukrajina nije isključila mogućnost napada na Moskvu tog dana, što je unazad nekoliko godina bilo nezamislivo. Rusija je Ukrajini zaprijetila da će za odmazdu gađati državne institucije u Kijevu i dijelove grada gdje su smještene ambasade Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih država. Da spriječila ukrajinski napad, Rusija je jednostrano proglasila trodnevno primirje, a koje je počelo u petak. Ukrajina se danima nije izjašnjavala da li prihvata takvo primirje. Ali, onda na scenu stupa američki predsjednik Donald Trump. Jučer je rekao da je dogovorio, s Putinom i ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, trodnevno primirje za 9. 10. i 11. maj, što je dan duže od prijedloga Rusije, i dan nakon 8. maja kako je Moskva tražila. Trump je dodao da će tokom primirja biti razmijenjeno po hiljadu zarobljenika s obje strane. Ovaj Trumpov potez u Rusiji su vjerovatno očekivali. Još od samita na Aljasci, u augustu prošle godine, u ruskim medijima govori se o „duhu Anchoragea“. Drugim riječima, dio Rusa smatra da su Putin i Trump tada postigli neki sporazum i da u tom duhu zajedno rade. Trump je tako Putinu učinio uslugu, dok su pregovori oko Ukrajine u zastoju, jer Kijev ne želi da odustane od svoje teritorije i u tome ima podršku evropskih sila. Ovom gestom Trump je dodatno podgrijao tezu o „duhu Anchoragea“. Čemu takva parada? Spisak Putinovih gostiju govori koliko mu loše ide kod kuće i u svijetu. To što je postojala mogućnost da siromašna Ukrajina dronovima i raketama gađa goste ruskog predsjednika u srcu Moskve pokazuje stanje u Rusiji. U Moskvi su danas bili najavljeni malezijski kralj Sultan Ibrahim, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, predsjednik Laosa Thongloun Sisoulith i slovački premijer Robert Fico koji nije išao na paradu već na sastanak s Putinom. Zatim su kao gosti najavljeni kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev i njegov uzbekistanski kolega Šavkat Mirzijajev, koje je kamera tokom jutrošnjeg prijenosa ceremonije više puta pokazala. Ovakav Putinov debakl u četvrtak je pokušao „ispeglati“ pomoćnik Kremlja Juri Ušakov. On je rekao da Rusija nije slala pozivnice za proslavu 81. godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu, a da su „neke strane ličnosti izrazile proaktivnu želju“ da dođu u Moskvu ovim povodom. Ušakov je ovo rekao u danima kada je američki CNN špekulisao o mogućnosti vojnog ili državnog udara u Rusiji, navodeći da su mnogi nezadovoljni Putinovom politikom i stanjem na ratištu u Ukrajini. Pobuna plaćenika Wagnera u junu 2023. takvim izvještajima daje mogućnost tačnosti, iako američki novinari nisu naveli uvjerljive dokaze da je njihova priča tačna. Današnji Putinov govor trebao je otkloniti sumnje o stanju ruske vojske na ukrajinskom frontu te pokazati da on drži konce u svojim rukama i nakon četvrt stoljeća na čelu najveće države na svijetu. Ceremonija u Moskvi trebala je da poveže Drugi svjetski rat i rusku agresija na Ukrajinu. Putin je, uglavnom, govorio o sovjetskoj borbi u Drugom svjetskom ratu, da bi na jednom mjestu istakao da će u Ukrajini pobijediti ruska vojska protiv „agresivne sile koju podržava NATO“. U povezivanju današnje ukrajinske države s najmračnijom ideologijom prošlog stoljeća najdalje je otišao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On je jučer rekao da bi Rusija „odgovorila“ ako bi „nacisti pokušali ostvariti svoje prijetnje i poremetiti proslavu Dana pobjede“. Ipak, sumnje ostaju. Mali broj stranih gostiju poruka je Putinu šta o njegovoj politici misle oni koji imaju mogućnost da se s njim ne slažu, današnja vojna parada je blijeda sjena sile koja se ranijih godina ponosno pokazivala svijetu, a više od četiri godine rata u Ukrajini i zastoj u pregovorima sa Zapadom govori da stvari ne idu po planovima Kremlja. Činjenica da je Trump privolio Zelenskog da prihvati trodnevno primirje i da Putin i dalje polaže nade u „duh Anchoragea“, videći nepredvidivog američkog predsjednika kao svoju najveću šansu za pobjedu u Ukrajini i drugdje, možda najbolje sumira protekle četiri godine ruske politike i ovogodišnji skup u Moskvi. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki predsjednik Donald Trump u jednoj stvari dosljedan je u oba svoja mandata – Evropska unija nije dovoljno prijateljska prema Washingtonu i to se mora promijeniti. Foto: Donald Trump Ipak, riječ prijateljstvo u Trumpovom slučaju treba objašnjenje, odnosno preciziranje, jer on pod tim ne misli na saradnju utemeljenu na povjerenju i obostranim interesima. Za Trumpa prijateljstvo znači odnos u kome Sjedinjene Države uvijek izlaze kao pobjednik i neko ko vodi sve procese. Trumpa se za to u potpunosti ne može kriviti. Neke stvari su ga zatekle kada je ušao u Bijelu kuću i štetile njegovim nastojanjima da reformiše najveću svjetsku silu. Na primjer, Sjedinjene Države daju ogromna finansijska sredstva za vojnu zaštitu mnogih evropskih država, što će one i priznati odlukom da povećaju svoja izdvajanja za odbranu u skladu s dogovorom NATO-a. Evropska unija, svjesna važnosti Sjedinjenih Država za ukupne odnose na evropskom kontinentu, također je razumjela poruku i pokušala udovoljiti Trumpovim željama. Trgovinski sporazum ispunio je sve Trumpove zahtjeve, vjerovatno na štetu evropske strane. Od automobila do energenata Trump se nije zadovoljio ni ovim. Sada optužuje evropsku stranu da se ne drži tog sporazuma i u znak odmazde prijeti s carinama od 25 posto na uvoz evropskih automobila. Evropljani su odgovorili da se drže sporazuma i da će uvesti kontramjere, ako Trump poveća carine. Uvjeriti Trumpa, odnosno pobijediti ga u raspravi, uzaludan je posao. Njegovi istupi u javnosti, posebno njegovo obraćanje preko društvenih mreža, čini se da kao glavni cilj imaju da sve druge podsjete da je predsjednik najmoćnije države svijeta spreman na sve. Međutim, u objašnjenju zašto želi uvesti nove carine evropskim proizvođačima automobila, Trump navodi jako važnu stvar koja dijelom objašnjava zašto se tako ponaša. U jednoj objavi na društvenoj mreži naveo je da se u Sjedinjenim Državama grade brojne tvornice automobila i kamiona. Vrijednost tih projekata je procijenio na više od stotinu milijardi američkih dolara. Reindustrijalizacija Sjedinjenih Država više nije dalek san. Trump je za kratko vrijeme pretvorio Sjedinjene Države u energetsku silu, vodećeg izvoznika energenata svih vrsta i nekoga ko može prodati i ugalj i naftu i prirodni gas. Njegovi napadi na Veneceulu i Iran dio su tog nastojanja da zagospodari najvećim dijelom energenata koji su potrebni i drugim državama. Energenti pokreću svijet i kao takvi važni su i proizvođačima i korisnicima. Trump sada u svojim rukama ima značajan procenat svjetskog tržišta i pitanje je na koji će način s njim upravljati. U skladu s tim treba gledati i njegov odnos prema Rusiji, pregovore o miru s Iranom i politiku prema Kini. Naravno, tu spada i Evropska unija koja je Iranu i Rusiji uvela sankcije, a zatvaranjem Hormuškog moreuza smanjen je njen pristup i arapskim energentima. Neki vjeruju da su Trumpove prijetnje Evropskoj uniji novim carinama, ustvari, prijetnja da će povlačiti i teže poteze, ako evropska strana ne pristane na nabavku energenata pod američkim uslovima. Sklapanje takvog sporazuma sa sadašnjim cijenama donijelo bi američkoj strani ogromne prihode, čak i ako bude posrednik u slučaju preprodaje venecuelanske ili ruske nafte. Od vojne do geopolitičke važnosti Da takva teza nije pogrešna, makar jednim svojim dijelom, pokazuje i Trumpov obračun s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom, koji je nedavno rekao da Iran „ponižava“ cijelu američku naciju u pregovorima s američkom stranom. Merzova izjava najmanje veze ima s Iranom kao takvim. Čini se da je Merz indirektno ciljao na to da se u američko-iranskim pregovorima crta i neka vrsta energetske mape svijeta i da za tim stolom nema evropske strane. Trumpov odgovor je bio ekspresan. Pored standardnih diskvalifikacija svojih oponenata kao „užasnih“ u poslu kojim se bave, Trump je odgovorio i smanjenjem broja američkih vojnika u Njemačkoj, a zatim najavio da će se to možda desiti i drugdje, u Italiji ili Španiji, na primjer. I ovaj Trumpov potez je upozorenje šta se može desiti. Smanjenje broja američkih vojnika u Evropi je očekivano i dugo vremena takvi planovi postoje. Pored toga što su američki vojnici američkom rukovodstvu potrebniji na drugim mjestima, to se uklapa i u politiku smanjenja troškova, modernizaciju borbenih sistema i jačanja evropskih saveznika u skladu s dogovorom iz NATO-a. Američka vojska, u skladu sa svojim planovima, prolazi kroz reorganizaciju i repozicioniranje. Ali, Trumpova najava povlačenja američkih vojnika iz evropskih država je bila pompezna i danima jedna od glavnih vijesti u medijima na Zapadu, jer ako se takav trend nastavi logično pitanje je kuda to vodi i šta će Evropa raditi bez američke vojne pomoći. U Evropi su podijeljeni na tom pitanju. Nema nikakve sumnje da među NATO članicama postoje oni koji žele manje američkog uticaja u Evropi i da postoje oni koji više vjeruju Washingtonu nego Briselu. U nekim državama takva odanost Washingtonu dolazi iz historijskih razloga, odnosno sudbine njihovih država pod ruskom, njemačkom ili nekom trećom čizmom. Američki stratezi to znaju i Trumpove poruke upućene su i jednim i drugim. Pojednostavljeno rečeno, Trump Evropljanima poručuje da je vrijeme za svrstavanje uz Washington i da nema vremena za rasprave i blokade kakvima Evropska unija svjedoči decenijama. Za razliku od bivših američkih administracija, Trump sada traži bespogovornu poslušnost koja se za potrebe domaće politike može nazvati i prijateljstvom i savezništvom. Takav Trumpov pristup doći će na udar kritika, a kao jedan od glavnih argumenata vjerovatno će se isticati da NATO koristi Sjedinjenim Državama i izvan vojne sfere. I biće upravu. Međutim, američki stratezi sada računaju da Sjedinjene Države kontrolišu dobar dio energenata, da je Rusija sada neprijatelj gotovo svih evropskih država, a da Bliski istok nakon rata protiv Irana više nije tako blizu i da će možda postati i još dalji ako Teheran uspije da zadrži sadašnji odnos snaga. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Japan je kupio pošiljku ruske nafte usred pogoršanja situacije oko Irana i zatvaranja Hormuškog moreuza, javio je TASS u petak navečer. Foto: Naftni tanker Kroz Hormuški moreuz je ta istočnoazijska zemlja uvozila 95% nafte s Bliskog istoka, saznao je novinar TASS-a nakon analize podataka praćenja. Naftni tanker Voyager koji plovi pod zastavom Omana trenutno se nalazi kod južne obale ostrva Kjušu, navodi ruska agencija. Očekuje se da će 3. maja stići u luku Kikuma na ostrvu Šikoku, gdje se nalazi rafinerija nafte Taiyo.

Evropskoj uniji ostvaruje se dugogodišnja želja – neke stvari moraju raditi sami i bez pomoći Sjedinjenih Američkih Država, čak i kada je s druge strane Rusija. Foto: Ilustracija Decenijama se čuju glasovi iz Evropske unije da bi Brisel morao biti samostalniji u svojoj politici i da ne zavisi od Sjedinjenih Američkih Država, posebno u oblasti odbrane i vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump tu želju Evropljana ispunjava s ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Iako taj dvojac to radi iz različitih razloga, ishod je isti – evropske sile ne mogu biti za stolom gdje se odlučuje o budućnosti Ukrajine, a što će se nužno odraziti i na druge dijelove starog kontinenta. Trump nije zaljubljenik u Evropsku uniju, a ima i druge prioritete, počevši od Izraela i Bliskog istoka do Kine i Latinske Amerike. Tjeranje Evropljana od stola za kojim se pregovara o Ukrajini, a kasnije i pretvaranje evropskih država u pasivne posmatrače ekonomskih i političkih procesa u Evropi i svijetu, bila je želja zvanične Moskve gotovo od početka ruske agresije na svog susjeda. Rusija tvrdi da su Evopska unija i evropske države krivci što rat u Ukrajini traje toliko dugo, tražeći da im se Kijev ostavi na milost i nemilost. Putin je to više puta tražio i od Trumpa i raznim političkim i ekonomskim ponudama privlačio američku stranu u tom pravcu. Rat traje, gubici se zbrajaju Međutim, posljednjih sedmica se čini da se taj pristup mora promijeniti, ako se želi ostvariti bilo kakav pozitivan rezultat. Rusija uviđa da nije dovoljno razgovarati samo s Trumpom da bi ostvarili ratne ciljeve, budući da Evropljani ne žele ostaviti Ukrajinu, a Evropska unija osjeća potrebu da se s Moskvom mora pregovarati čak i kad je u Kremlju neko poput Putina. U samo par dana došle su dvije izjave koje bi mogle odškrinuti vrata razgovorima Brisela i Moskve, nakon što je to prije par sedmica predlagao francuski predsjednik Emmanuel Macron. U nedjelju je ruski ambasador u Berlinu Sergej Nečajev, pripremajući se za obilježavanje pobjede nad nacistima u Drugom svjetskom ratu, rekao da je mnogo ljudi spremno da učestvuje u takvim manifestacijama i zaključio da „nije sve izgubljeno u bilateralnim odnosima“ dvije države, jer mnogi u Njemačkoj razumiju ruske interese. Njemačka je decenijama za Moskvu najvažnija država Evropske unije, jer su decenijama ruski energenti pokretali njemačku privredu. U suprotnom pravcu išla je njemačka tehnologija. U konačnici, to je dovelo do prisnih odnosa rukovodstva dvije države, do te mjere da je Berlin gledao kroz prste Putinu čak i onda kada je napadao druge države. Jučer je o pregovorima, doduše u drugom tonu, govorila i šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kallas. Poznata kao oštra protivnica Putina, ova estonska političarka je gotovo neprijateljskim tonom govorila o pregovorima s Rusijom, ali svjesna da su pregovori potrebni. „Ne bismo se trebali ponižavati i biti ti koji mole: 'Molimo vas, preklinjemo vas, razgovarajte s nama'. Umjesto toga, trebamo ih dovesti u položaj u kojem će s glumljenja pregovora prijeći na stvarne pregovore“, poručila je Kallas i dodala da je „cilj osigurati da Rusija više ne predstavlja prijetnju nijednoj od ovih zemalja ni Evropi u cjelini, jer je to bio problem. Zato se, prije nego što s njima razgovaramo, moramo doista dogovoriti o čemu želimo razgovarati.“ Potom je reagovao estonski predsjednik Alar Karis, rekavši da se sada treba pripremati za odnose s Rusijom nakon što se ukrajinski rat okonča, smirujući euforiju Kaje Kallas da će Moskvu dovesti u položaj kakav Brisel priželjkuje. Ruska računica Stvari za Brisel nisu tako ružičaste kako ih Kallas vidi, posebno ne nakon što Rusija nije slomljena vojno u Ukrajini, ni ekonomski nakon brojnih američkih i evropskih sankcija. Rusija, najveća država na svijetu i najmnogoljudnija evropska država, ostaje na granicama Evropske unije sa svojim vojnim, ekonomskim i drugim potencijalima. Povratak Trumpa u Bijelu kuću Moskva je silno željela, jer se tako stvaraju pukotine u savezništvu na Zapadu. Još od raspada SSSR-a Rusija računa da je Evropska unija tvorevina privremenog trajanja i da će se prije i kasnije raspasti kao SSSR, te da će doći do kraha američke moći kao što se to desilo Moskvi raspadom komunističkog bloka. Zato Rusija nema ništa protiv da se neka država pridruži Evropskoj uniji, ali se opire širenju NATO-a. U Kremlju računaju da je Trump vjetar u leđa toj politici, jer njegov pristup politici i njegove ambicije stvaraju teške sukobe na Zapadu. Trump ide tako daleko da prijeti da će Danskoj, članici EU i NATO-a, uzeti Grenland ako treba i upotrebom vojne sile. Trumpov rat protiv Irana, a što je dovelo do porasta cijena energenata širom svijeta i veliki dio Zapada stavilo u zavisnost o nafti i prirodnom gasu koji kontroliše Washington, prilika je za Rusiju da baci još jedan mamac Evropljanima, što bi oni po logici stvari morali prihvatiti ako nema energenata s Bliskog istoka i ne žele zavisiti od Sjedinjenih Država. Prijatelj mog prijatelja Ove sedmice Trump i Putin su još jednom razgovarali. Iz Kremlja je saopšteno da su teme bile Iran i Ukrajina, a Trump je rekao da je telefonski razgovor, uglavnom, protekao u razgovorima o Ukrajini. Iz tih istupa ne može se mnogo zaključiti osim da pregovori dva predsjednika i dvije države traju, čak i ako nema pompeznih samita kao na Aljasci. Jesu li Putin i Trump blizu dogovora javnosti nije poznato. Ali, sama činjenica da pregovaraju i u javnosti izbjegavaju teške riječi za suprotnu stranu poruka je da je neka vrsta dogovora moguća. Za evropske sile, koje su izvan tih pregovora, pravo je pitanje šta su dogovorili i šta će Brisel raditi dan poslije. Rusi će postaviti isto pitanje o odnosu s Evropskom unijom, koja bi se mogla naći u situaciji da nema uticaja na dogovor u Ukrajini, ima narušene odnose s Trumpom i gotovo da nema nikakve odnose s Moskvom. Drugim riječima, prijatelj Brisela i Moskve, zvanični Washington, postaje glavna spona u njihovim odnosima, što je situacija koju Evropljani koji razmišljaju žele izbjeći. To se posebno odnosi na Rusiju čiji saveznici jedan za drugim padaju pod Trumpovim naletom. Takav razvoj situacije bio bi težak poraz Brisela, ne samo zato što je izgubio inicijativu u Ukrajini. Dogovor Trumpa i Putina o Evropi bez Evropljana bio bi geopolitički poraz Brisela, a veze SAD-a i Rusije mogle bi biti razlog za nove pukotine među saveznicima na Zapadu, čak i u samoj Evropi. Za Rusiju bi to mogla biti prilika na koju Kremlj dugo čeka. Zato ne bi trebalo čuditi ako Brisel na neki način pokuša pružiti Moskvi ruku, zadržavajući sadašnji kurs ali ne i ton Kaje Kallas. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Američki predsjednik Donald Trump sada je u situaciji na koju su ga upozoravali mnogi američki političari i analitičari – svaki naredni korak znači manju ili veću štetu po američke interese. Foto: Mapa Hormuškog moreuza Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, iako od Trumpa i Teherana prisiljen da ograniči operacije razaranja Libana pod izgovorom da na svakom ćošku gađa „skrovišta“ šiitskog Hezbollaha, može biti donekle zadovoljan razvojem situacije u ratu protiv Irana koji je toliko želio. Napad na Iran nije dao željene rezultate za Netanyahua, štaviše u nekim segmentima je ojačao vlast u Teheranu i njegovu moć da djeluje izvan iranskih granica, ali je izraelskom premijeru dao važnu taktičku pobjedu – rat protiv Irana postao je Trumpova briga i na američkog predsjednika se gleda kao nekoga ko će popraviti što se popraviti može, ako već nije u stanju da vojno porazi Iran i promijeni vlast u Teheranu. U takvoj postavci Izrael se u medijima sve manje spominje. To je u ponedjeljak primijetio i njemački kancelar Friedrich Merz, rekavši da rat protiv Irana nije prošao onako kako je zamišljeno i da je Teheran sada jači nego prije rata. Merz se tu nije zaustavio, pa je dodao da je američka „nacija ponižena“ od iranskog rukovodstva. Merz, koji je vatreni branilac Izraela, ovom opaskom udario je na Trumpov ego, jer je jasno da Iranci nisu ponizili američki narod i da od prvog dana rata vode politiku kojom ne žele da razljute američki narod, kojeg žele kao saveznika u obračunu s američkom političkom elitom. Dan kasnije, Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social odgovorio Merzu. Uz tvrdnju da mu ide dobro u politici prema Iranu, Trump je rekao da Merz „nema pojma“ o čemu govori i da „nije čudo“ što Njemačka pod njim izgleda tako „jadno“ i „ekonomski“ i „na druge načine“. Teški pregovori Srž zastoja u pregovorima Sjedinjenih Država i Irana je Hormuški moreuz, mada i jedni i drugi u javnosti tvrde drugačije. Amerikanci poručuju da se Iranci moraju odreći želje za nuklearnim oružjem, a iz Teherana traže da Amerikanci uklone „blokadu“ iranskih luka koju provode na otvorenom moru i stotinama kilometara od iranskih obala. To su, navodno, glavne prepreke za sporazum. Ali, stvari stoje drugačije: Iranci godinama tvrde da ne žele nuklearno oružje i pitanje je samo do koje granice će obogaćivati uranij, a Amerikanci „ulove“ po neki brod u odgovoru na iransku kontrolu prolaza kroz Hormuški moreuz. Pregovori u Pakistanu, prema raznim izvještajima, vrtjeli su se oko Hormuškog moreuza, jer kontrola tog koridora znači kontrolu nad dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa. Iranski Hormuški moreuz Amerikancima, Izraelcima i mnogim drugim se ne sviđa ideja da Iran kontroliše Hormuški moreuz, jer to Teheran pretvara u važnog svjetskog igrača, što je puno više od uloge koju su imao pred američko-izraelski napad 28. februara. Iran kontrolom Hormuškog moreuza može da utiče na politiku Trumpa, Zapad i više arapskih država. Od kraja februara, tvrde iranski izvori, Iran prodaje rekordne količine nafte i istovremeno naplaćuje prolaz kroz moreuz kome i kada hoće, birajući čak i valutu. Američka strana je svjesna toga i očigledno to trpi iz dva razloga, pokazujući da još uvijek ima prostora za diplomatiju. Prvi razlog je izbjegavanje nastavka rata ako upotrijebe silu u moreuzu, nakon dvosedmičnog primirja koje je isteklo i niko ga ne produžava, što tehnički znači da rat traje, iako na Iran i iz Irana niko ne puca. Drugi je pristanak da Iranci kontrolom moreuza naplate dio pretrpljene štete u ratu. Naime, Iran je tražio od Washingtona da plati odštetu kao dio mirovnog sporazuma. To američka strana ne može prihvatiti i to bi bilo poniženje, ako se poslužimo Merzovim terminima. Treba podsjetiti da je u prvim danima rata u opticaju bio iranski prijedlog da Washington plati odštetu u vrijednosti od oko stotinu milijardi dolara. Ta cifra se podudara s iznosom zamrznutih iranskih sredstava u bankama, kojima Iran ne može da pristupi zbog američkih sankcija. Kontrola nad Hormuškim moreuzom Iranu može donijeti taj novac, a Washington ne mora ukinuti sankcije. Prije 28. februara kroz moreuz je dnevno prolazilo u prosjeku 128 brodova s raznim teretom, odnosno preko 46 hiljada u godini. Iran je od tada prolaz naplaćivao do dva miliona dolara po brodu. Dakle, uz rekordnu prodaju nafte, na koju je Washington privremeno ukinuo sankcije, i naplatu prolaska kroz moreuz, Iran bi vrlo brzo mogao doći do iznosa od stotinu milijardi dolara. Diplomatija koja košta Polovinom aprila Trump je u jednoj objavi na društvenim mrežama Hormuški moreuz nazvao „Iranskim moreuzom“, a Bijela kuća na svojim profilima to podijelila. Nešto kasnije, nezadovoljan držanjem evropskih saveznika prema vojnoj opciji u otvaranju Hormuškog moreuza, Trump je poručio da njegovo otvaranje Sjedinjenim Državama nije potrebno i da bi ga mogli otvarati oni kojima nafta i prirodni gas trebaju. Ove izjave pokazuju da je Trumpu jasno ko kontroliše moreuz i šta to znači. Trump zna da bi iranska kontrola nad moreuzom mogla donijeti korist i Sjedinjenim Državama kao velikom izvozniku nafte i upravljaču venecuelanske nafte, pod uslovom da cijene nafte ostaju visoke. Ono što Trumpa brine je inflacija kod kuće i nevolje koje imaju evropski i arapski saveznici. Naplata tankerima prolaska kroz Hormuški moreuz najmanji je problem za Trumpa, jer će na koncu to platiti krajnji potrošači. Ono što Trumpa brine jeste što to Iran pretvara u svjetsku silu. Primjera radi, Rusija kontroliše oko dvanaest posto svjetske nafte, oko sedamnaest posto prirodnog gasa, petinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko šest posto aluminija. Iran kontrolom Hormuškog moreuza u svojim rukama ima oko četvrtine svjetske nafte, petine tečnog gasa, trećinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko petine svjetske proizvodnje aluminija. Takav razvoj situacije bi Iran za kratko vrijeme pretvorio u regionalnog hegemona, koji ima novac, vojsku, saveznike, kulturu i ideologiju. To se ne sviđa nekim arapskim državama, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ova država je jučer odlučila da napusti OPEC i OPEC+, što upućuje da taj američki i izraelski saveznik ima druge planove kako i kome prodavati svoju naftu i kako voditi politiku. Zbog ovoga, ali i drugih faktora, Trumpova pregovaračka pozicija je teška. Iranska vojska je u ratu, koji je trajao četrdesetak dana, iranskim pregovaračima osigurala da ne moraju pristati na svakakav dogovor, a Trump je shvatio upozorenje da s Iranom nema lahkih odluka i brzih pobjeda. Trajni dogovor Washingtona i Teherana, pored njih samih, priželjkuju mnogi širom svijeta. Ali, do tada neki procesi i poslovi idu svojim tokom i dvije strane tako sebi daju dodatno vrijeme za pregovore o brojnim temama. Zato ne bi bilo iznenađenje da se ovakvo stanje na terenu produžava, ili da u svakom trenutku ponovo počne rat. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana svakim danom stvara posljedice širom svijeta. Ovo važno pitanje došlo je i u Evropu pred one koji se ubrajaju u političku desnicu i ljevicu. Foto: Evropski lideri u Briselu Početkom prošle godine argentinski predsjednik Javier Milei je s puno zanosa govorio o novoj desnici koju predvodi američki predsjednik Donald Trump, a čiji je dio izraelski premijer Benjamin Netanyahu i nekoliko evropskih političara. Ta nova desnica će se razlikovati od postojeće, objašnjavao je Milei. Cilj je definitivni poraz postojećih ljevičara. Iza Mileija stoji krupni kapital, prvenstveno američki, koji ga podržava da u Argentini provede politički, ekonomski i socijalni eksperiment, ispitujući do koje mjere stanovništvo može da trpi odsustvo vlastite države. Na takav zaključak tjera Mileijev stav da, na primjer, obrazovanje nije ljudsko pravo, da teško bolesnim i penzionerima ukida lijekove a državu zadužuje kod stranih kreditora. Takva politika dovela je do redova za besplatan obrok širom Argentine, države poznate po poljoprivredi i broju goveda koji je veći nego u Rusiji, Turskoj i Francuskoj zajedno. Nedavno se na policama argentinskih mesara pojavilo meso magaraca, jer drugo građani ne mogu priuštiti, a mediji bliski vlastima daju recepte za njegovu pripremu i ističu njegove nutritivne vrijednosti. Dakle, Mileijeva desnica očito ne namjerava da se bavi kvalitetom života stanovništva. Glavni problem takve desnice je, barem tokom nastupa pred glasačima, „ideologija“ sadašnje ljevice koju oni vide kao „woke“ i sa širom otvorenim vratima za migrante i manjine svih vrsta. Evropska scena Bogatstvo Evrope, akumulisano stoljećima, Evropljanima možda daje nadu da im se argentinski scenarij neće desiti. Ali, politike koje se vode u Argentini i drugdje već su na evropskim, odnosno na vratima država širom svijeta. Polovinom ovog mjeseca u Barceloni su se okupili evropski i svjetski ljevičari, oni istinski i oni koji sebe tako zovu u skladu s gorepomenutom podjelom s desnicom. Španski premijer Pedro Sánchez Pérez-Castejón ugostio je, između ostalih, ljevičarske predsjednike Brazila, Kolumbije, Meksika, ali i neke evropske političare koji nikada nisu dovodili u pitanje postojeći ekonomski i politički model koji sve više odgovara desnici i centrima moći koji su izvan političkog sistema. Skup je završen s optimističnim porukama, ali s nepisanim i realističnim zaključkom da dobar dio Zapada ne želi tražiti kraj rata protiv Irana, spašavanje Pojasa Gaze i Libana od potpunog uništenja i tretiranje Netanyahua kao ruskog predsjednika Vladimira Putina nakon agresije na Ukrajinu. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva sastao se tom prilikom sa Sánchezom i rekao da ne želi rat bilo gdje i da se svijetu mora dati nada, „u suprotnom, ponoviće se ono što se dogodilo s Hitlerom.“ Pozvao je na poštivanje međunarodnog prava i nastavio zagovarati multilateralizam. Rat na Bliskom istoku još jednom je pokazao slabosti Evrope. Evropska unija i veći dio evropskih država ne može ni da osudi rat koji nanosi veliku štetu Evropljanima suočenim s rastom cijena energenata, mogućim robnim nestašicama, širenjem konflikta i prilivom migranata. Stvari postaju čudnije činjenicom da Trump nanosi udarce Evropi, prijeti oduzimanjem Grenlanda od Danske i uvodi carine dok Evropljani nastoje ispuniti ono što od njih traži. Nedavno je za Financial Times šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kallas rekla da Sjedinjene Države „žele podijeliti Evropu“ i da „ne vole Evropsku uniju“. Istovremeno, Kallas ne osuđuje američko-izraelski napad na Iran, a Teheranu uvodi sankcije. Šutnja ne pomaže Ovako zaplitanje evropskih država, na temama koje su same po sebi jasne i koje samo zahtijevaju dosljednost, nagovještava posljedice. Naime, ovih dana nekoliko država Evropske unije pokušava na neki način sankcionisati Izrael, ali u tome nemaju uspjeha. Španija, Irska i Slovenija ne dobivaju podršku od većine koju predvode Njemačka i Italija. Belgijski europarlamentarac Rudi Kennes je ovo nazvao „skandaloznim“, jer je to politika duplih aršina i imaće „dugoročne posljedice za globalni položaj“ Evropske unije. Njegov kolega Marc Botenga je rekao da je „Evropska komisija najavila sankcije Venecijanskom bijenalu jer ugošćuje ruske umjetnike, ali nije u stanju sankcionisati Izrael“ za zločine u više bliskoistočnih država. Šutnja većine evropskih lidera na dešavanja na Bliskom istoku pokazuje stanje i ljevice i desnice, jer većina njih nije spremna da se drži onoga za šta se navodno zalaže. Silni zagovornici ljudskih prava nisu u stanju da konstatuju da Palestinci, Izraelci, Libanci ili Iranci također imaju ljudska prava, pravo na mir i da ih treba štititi kao i druge. Tragikomično izgledaju neki samoproglašeni zagovornici „kršćanskih vrijednosti“ u politici na Zapadu koji nisu u stanju da podrže papu, ni sadašnjeg ni njegovog prethodnika, u apelima za mir na Bliskom istoku i širom svijeta. Apeli pape Lava XIV da se zaustave ratovi na Bliskom istoku nemaju većinsku podršku onih na Zapadu koji sebe nazivaju konzervativna kršćanska desnica. Zvuči nevjerovatno da su se svrstali uz Trumpa i Netanyahua i protiv Vatikana kada traži prestanak ubijanja i rušenja sela i gradova na prostorima odakle su potekle abrahamske religije. Ovakav stav katoličke crkve znači da ovo pitanje neće biti zaboravljeno. Štaviše, takav stav Vatikana doći će do vjernika, barem kao lekcija o moralnim vrijednostima koje Zapad gubi, iako je sve više onih koji to navodno žele zaustaviti tražeći krivca u ljevici, manjinama ili migrantima. Posljedice će osjetiti evropski zagovornici realpolitike koji moralu i etici u politici pridaju malo važnosti. Dugo trajanje američko-izraelskog rata protiv Irana može Evropskoj uniji donijeti brojne probleme, baš kao što donosi rat u Ukrajini, uz mogući dodatak oštrih unutrašnjih podjela koji u slučaju odnosa prema Moskvi i Kijevu gotovo da nisu postojale. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američke odbrambene kompanije prijavljuju porast potražnje za vojnom opremom, jer rat na Bliskom istoku izaziva nove narudžbe vlada širom svijeta, javlja AFP. Foto: Ilustracija Objavljene zarade u utorak signalizuju da će 2026. biti još jedna snažna godina nakon robusne 2025. godine uslijed nastavka rata u Gazi i Ukrajini, ruskih upada u evropski zračni prostor, kineskih manevara prema Tajvanu i napetosti u Crvenom moru. Sve više vlada naručuje vojnu opremu usred rastućih geopolitičkih sukoba. Za one koji su već u sukobu, postoji potreba da troše više na obnavljanje zaliha ili održavanje mašina. Američke odbrambene kompanije RTX, Northrop Grumman i GE Aerospace prijavile su povećanje narudžbi u prvom kvartalu. Nadajući se „održivom rješenju“ sukoba na Bliskom istoku, izvršni direktor RTX-a Chris Calio rekao je analitičaru s Wall Streeta da kompanija radi s Pentagonom „kako bi ubrzala proizvodnju municije“. Američki zvaničnici su posljednjih mjeseci najavili nove sporazume o povećanju proizvodnje raketa Tomahawk, Patriot i GEM-T, između ostalih sistema naoružanja. RTX jedinica Raytheon prethodno je najavila pet „značajnih“ sporazuma s Pentagonom koje je Calio opisao kao „vitalno važne za nacionalnu sigurnost“. Kompanija je već investirala skoro 900 miliona dolara u proširenje kapaciteta. „Trenutna situacija jasno naglašava potrebu za municijom, dubinom, integrisanom tehnologijom protivzračne i raketne odbrane i naprednijim mogućnostima za suprotstavljanje rastućim prijetnjama“, rekao je Calio. „Vidimo zaista, zaista snažnu potražnju, kako na domaćem tako i na međunarodnom nivou“, dodao je dok je kompanija iznosila nekoliko cjelogodišnjih finansijskih projekcija. GE Aerospace je opisao prvi kvartal kao „snažan“, s prihodima koji su porasli za 25 posto zbog onoga što je glavni izvršni direktor Larry Culp opisao kao „dinamični geopolitički pejzaž“. Culp je na konferencijskom pozivu rekao da kompanija očekuje da će rat na Bliskom istoku i njegovi efekti potrajati tokom ljeta. U svojim odbrambenim programima, GE Aerospace nastavlja „brzo izvršavati visokoprioritetne vojne potrebe u podršci američkim i savezničkim ratnim avionima“, dodao je Culp. Ali kompanija, koja proizvodi motore za Boeing i Airbus, pretrpjela je neke negativne posljedice rata. Smanjenje putovanja na Bliskom istoku pogodilo je poslovanje kompanije u oblasti održavanja. Novi pogoni Cilj Northrop Grummana je što brža isporuka narudžbi za sisteme naoružanja. Kompanija je dodala dvadeset novih proizvodnih pogona u Sjedinjenim Državama u posljednje dvije godine, prema riječima izvršne direktorice Kathy Warden. „Jasno je da je sukob s Iranom stvorio pojačan osjećaj hitnosti“, rekla je. Calio iz RTX-a rekao je da će nedavni ugovori s Pentagonom „dati vrstu dugoročne vidljivosti koju će lanac snabdijevanja morati ulagati, što je od kritične važnosti“. Podsekretar odbrane SAD-a Jules Hurst rekao je da je budžet predsjednika Donalda Trumpa za fiskalnu 2027. godinu zahtijevao 1,5 biliona dolara, opisujući potražnju kao „generacijsko ulaganje u vojsku Sjedinjenih Država, arsenal slobode“, rekao je na brifingu u Pentagonu. „Ovo povećanje od 42 posto će dodatno ojačati našu odbrambenu industrijsku bazu proširenjem proizvodnje glavnih sistema naoružanja, istovremeno jačajući lance snabdijevanja i podržavajući desetine hiljada malih i srednjih preduzeća“, rekao je Hurst.

Američko-izraelski napad na Iran potresa Bliski istok i svijet. Ali, dok ostatak svijeta uglavnom računa s cijenama nafte i prirodnog gasa, na Bliskom istoku se računa i s najmanjim detaljima. Foto: Mapa Bliskog istoka Čini se da su još jednom bili upravu oni koji kažu da je u ratu najlakša odluka pokrenuti isti, a da je sve poslije toga lavina događaja koji mogu napraviti katastrofu na obje strane. Američko-izraelski rat protiv Irana to do sada dokazuje u svakom svom danu trajanja. Nakon rata koji je trajao četrdesetak dana i dvosedmičnog primirja zaraćene strane su ostale na istim pozicijama i pred njima je mnogo posla ako nastave ratovati ili pregovarati. Previše je toga u igri i nema jednostavnih rješenja koja neće imati dalekosežne posljedice, odnosno nema rješenja koja neće uzdrmati postojeći poredak na Bliskom istoku i izvan njega. Velike sile, a što Sjedinjene Američke Države na svjetskom i Izrael i Iran na regionalnom nivou svakako jesu, gotovo uvijek imaju više opcija u bilo kakvim političkim previranjima. Ogromna moć koju imaju dijelom može biti trošena u namjeri da se na kraju izvuče najbolji rezultat za svoju državu. Zato u narednom periodu od te tri države možemo očekivati razne poteze i niko sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati. Uostalom, to su pokazali i američko-iranski pregovori u Pakistanu i gomila oprečnih izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa. Iračke brige i planovi UAE-a Međutim, tu moć nemaju manje države, posebno ne one koje zavise samo od jedne grane ekonomije ili čiji se temelji sigurnosti mogu narušiti uništavanjem nekoliko desalinizatora vode. Tu moć danas nemaju ni nekada važne i jake države na Bliskom istoku, poput Iraka. U nekoliko država Bliskog istoka traju procesi koji su direktna posljedica američko-izraelskog rata protiv Irana. To se posebno odnosi na Bahrein i Liban, ali i puno regionalno značajnije države, poput naftom bogatog Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji nastoje da postanu finansijsko, informatičko i turističko sjedište. Takvi procesi su bili očekivani, ako rat potraje. U slučaju Iraka procesi su krenuli ranije, jer se nakon tamošnjih parlamentarnih izbora otvorilo pitanje hoće li novi premijer biti odan Washingtonu ili Teheranu. U novembru prošle godine šiitske stranke, čiji je saveznik Teheran, došle su u priliku da predlože mandatara za sastav vlade države koja je de facto okupirana, jer ima više stranih vojnih baza na svojoj teritoriji, a novcem od prodaje nafte raspolaže Washington, što je pravo koje je sebi priskrbio nakon što je uništio Irak pod optužbom da ima „oružje za masovno uništenje“ i da „podržava terorizam“. Šiitske stranke su za mandatara predložile bivšeg premijera Nourija al-Malikija, a Trump zaprijetio da će Iraku ukinuti američku pomoć, faktički tražeći da vlast u Bagdadu ne bude proiranska. Al-Maliki je potom poručio da se neće povući, odbacujući miješanje u unutrašnje poslove Iraka, ali ističući važnost saradnje s Washingtonom. Iza Malikijeve „brige“ za veze s Washingtonom krije se želja da se zatvore američke vojne baze u Iraku u skladu s ranije postignutim dogovorom, i tako ojača šiitski faktor u regionu, te da ne spriječi Bagdad da prodaje naftu i dođe do svog novca, a devedeset posto ga dolazi od prodaje nafte. Izbor al-Malikija za premijera bi bila važna pobjeda Irana. Koliko je to Trumpa naljutilo pokazuju i tvrdnje Reutersa da je zbog neuspjeha da spriječi takav razvoj događaja krajem januara otpustio američkog izaslanika za Irak Marka Savayu, koji je na tu poziciju postavljen u oktobru. UAE s desetak miliona stanovnika, od kojih je oko devedeset posto imigrantskog porijekla, dugo godina „udara“ iznad svoje kategorije. Faktor je u Jemenu, Sudanu, Libiji, ali još važnije saveznik SAD-a i Izraela. Takva politika smeta i Saudijskoj Arabiji, koja želi da bude vodeća arapska sila. Paralelno s političkim procesima nizali su se poslovni uspjesi za Ujedinjene Arapske Emirate. Davanjem boljih uslova investitorima od gotovo bilo koje druge države, UAE je postao finansijsko, informatičko, saobraćajno i turističko središte Bliskog istoka s ambicijom da raste. U konačnici, UAE je dobio veliku političku i ekonomsku snagu. Regionalni (dis)balans To političko-poslovno balansiranje, u slučaju i Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ovih dana je na ispitu pod pritiskom rata Washingtona i Tel Aviva protiv Teherana. U samo nekoliko dana pojavile su se vijesti koje bi mogle promijeniti poziciju i Iraka i UAE-a. U ponedjeljak, javili su arapski mediji, šiitske stranke su predložile kao kandidata za mandatara Bassema al-Badryja, što se može gledati kao pokušaj da se američka strana smekša i ne može biti odvojeno od onoga što se dešava u odnosima Washingtona i Teherana. Dan kasnije, britanski The Telegraph piše da su iz UAE-a uputili Trumpu upozorenje, jer im se ne sviđa njegova politika prema Iranu i da zbog toga namjeravaju da se okrenu Kini, navodeći da je sedam dana ranije u posjetu toj državi otišao predsjednik šeik Khaled bin Mohamed bin Zayed Al Nahyan i tamo potpisao 24 trgovinska i investiciona sporazuma. U ponedjeljak je The Wall Street Journal pisao da je UAE tražio od američke strane zajmove, jer je njegova ekonomija teško pogođena. Iran je, čini se, posebno bio bijesan na UAE. Američko-iranska razmjena vatre istrošila je dobar dio vojne opreme UAE-a. Iran je pogodio razne vojne, energetske i civilne objekte. Zatvaranje Hormuškog moreuza dalje je pogoršalo stanje u UAE-u. Nešto ranije, Bloomberg je pisao da UAE razmatra preslagivanja svojih ulaganja u Kinu, nekih 350 milijardi američkih dolara, ali i da je spreman izdvojiti još 300 milijardi za slične namjene. Iako se ovi medijski izvještaji čine kao protivriječni, logika pokazuje drugačije. Iran je u ovom ratu uništio imidž UAE-a kao sigurne lokacije za život i poslovanje, američke vojne baze nisu bile dovoljne da zaštite saveznika, opao je broj letova ka UAE-u i shodno tome broj turista, a Teheran se s Washigtonom „nadmudruje“ hoće li Iranci naplaćivati prolazak kroz Hormuški moreuz. Međunarodni monetarni fond je smanjio prognozu ekonomskog rasta UAE-a u ovoj godini sa 5 na 3,1 posto, dok se istovremeno pojavljuju špekulacije da se ta država raspituje o mogućnosti da naftu prodaje u kineskim juanima, što bi za Washington bio veliki problem. Američko-iranski okvir Slučajevi Iraka i UAE-a govore o važnosti američko-iranskih pregovora. Procesi u ovim državama ukazuju da se orijentišu prema toku tih pregovora, nakon što je za četrdesetak dana rata svaka tačka na Bliskom istoku mogla biti uništena za kratko vrijeme. Čini se da Amerikanci i Iranci u pregovorima na stolu imaju dobar komad Bliskog istoka. Ako bi se taj trend nastavio i Iran nastavio da bude ravnopravan sagovornik Washingtonu, onda bi to mogla biti važna pobjeda za Teheran, a lista gubitnika bi zavisila od Trumpa. Iračani su, čini se, spremni da dogovor prate, a UAE unaprijed upozorava Trumpa da im se to ne sviđa. Trumpa u tome sprječava Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu radi da dogovora s Iranom ne bude. Prije desetak dana izraelski predsjednik Isaac Herzog je to, za njemački list Bild, objasnio riječima da za rat protiv Irana nije važan vremenski okvir, već „krajnji rezultat“. U prenesenom značenju, Herzog želi poraz Irana vojnim ili diplomatskim sredstvima. Kako će se stvari dalje odvijati niko ne zna, čak ni Trump. U samo par dana on javnosti Iran opiše kao jednu od najjačih država na svijetu i potpuno vojno poraženu, ili kaže da je Hormuški moreuz otvoren i istovremeno zatvoren. U jednoj od objava na društvenim mrežama ga je nazvao „Iranskim moreuzom“, čime možda nesvjesno priznaje javnosti da pregovori o miru imaju i važnu stavku – kontrola dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa. Ipak, u širem okviru stvari su jasnije. Ako Iran bude imao vojne i ekonomske snage da izdrži američko-izraelski pritisak, onda bi za pregovaračkim stolom mogao dobiti više nego što je imao na dan napada 28. februara. Ta opcija se ne sviđa ni Tel Avivu, ni Washingtonu, ni nekim arapskim državama. Odatle je jasno da će mnogi ohrabrivati Trumpa da nastavi s politikom koja traži poraz Irana, čak i po većoj cijeni nego što je plaćena u ratu koji još uvijek traje za pregovaračkim stolom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana od kraja februara zaokuplja pažnju svjetske javnosti. Ipak, to ne znači da se svi važni politički i ekonomski procesi odvijaju samo na Bliskom istoku. Foto:Ilustracija Kada je u novembru 2024. postalo jasno da će se Donald Trump vratiti u Bijelu kuću, mnogi su smatrali da će zapadna hemisfera biti jedan od njegovih prioriteta. Izbor Marca Rubija za državnog sekretara, koji je kubanskog porijekla i zagovornik obračuna s ljevičarima u Centralnoj i Južnoj Americi, bila je potvrda takvih procjena. Trump je to više puta rekao, a prijetnje silom upućenje Danskoj zbog Grenlanda, Panami zbog kineskog uticaja na Panamski kanal i njegov poznat stav prema vlastima Venecuele i Kubi to su praktično dokazali. U planu Washingtona da se na prostoru Sjeverne, Centralne i Južne Amerike poraze svi rivali, a što se prije svih odnosi na ljevičarske vlade i upliv komunističke Kine, nije se mijenjalo ništa ni dok je trajao rat na Bliskom istoku. Štaviše, Washington je još jednom vidio koliko je važno da kontroliše taj dio svijeta i njegove resurse. U svom ritmu Da rat na Bliskom istoku nije okupirao pažnju javnosti širom svijeta, neke od važnih vijesti u proteklih četrdesetak dana vjerovatno bi bile iz Južne Amerike. Tako je, između ostalog, desničarska vlast u Čileu došla pod udar Washingtona zbog kineskog optičkog podmorskog kabla, brazilski Kongres je odobrio trgovinski sporazum Mercosura i Evropske unije, američki i kubanski zvaničnici su počeli pregovore, argentinski predsjednik Javier Milei istakao je pozitivne posljedice rata na Bliskom istoku za ekonomiju svoje države koju opet spašava od ekonomskog kraha kreditom kod Međunarodnog monetarnog fonda, privremenoj predsjednici Venecuele Delcy Eloíni Rodríguez Gómez ukinute su američke sankcije, a američke naftne kompanije zbrajaju profit usljed povećanja cijena energenata. Energenti su jedna od važnijih stavki u politici ove i bivših američkih administracija. Rat protiv Irana, a prethodno protiv Iraka, Libije ili Sirije bio je dijelom i zbog nafte i prirodnog gasa. Energenti su jedan od razloga zašto je Trump naredio otmicu venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa. Trump nije krio da mu je cilj domoći se venecuelanske nafte. Kruna američke energetske politike u Latinskoj Americi je kontrola Venecuele, barem u dijelu koji se odnosi na naftu i prirodni gas. Od svrgavanja Madura zvanični Washington odlučuje kome se venecuelanska nafta može prodati, a zvanični Caracas čini se nema ništa protiv. Privremenoj predsjednici Trumpova administracija je prije dvije sedmice ukinula sankcije, što je manje od tri mjeseca od kada je američka vojska otela Madura. Sedmicu dana prije toga, Rodríguez je putem video linka govorila na investicijskom samitu u Miamiju. Nije spomenula Madura, ali jeste reforme koje je poduzela da strani investitori budu zaštićeni u Venecueli, ispunivši ono što je od nje tražio Washington. Jedna od tih reformi podrazumijeva da nadležni sud u slučaju sporova između vlade i ulagača ne bude u Venecueli. Naizgled idilične odnose Caracasa i Washingtona dvije države namjeravaju pojačati ponovnim uspostavljanjem diplomatskih odnosa. „Ponavljamo našu spremnost da gradimo dugoročne odnose zasnovane na međusobnom poštovanju, jednakosti i međunarodnom pravu, s ciljem promovisanja radne agende koja jača saradnju u korist obje zemlje“, rekla je Rodríguez u objavi na društvenoj mreži X upućenoj Trumpu, koji je više puta hvalio njen rad. Od ljevice do crkve Trumpov drugi mandat došao je u vremenu zamora ljevičarskom politikom u više država Latinske Amerike. Trump je, bez ikakvog napora, u svoj tabor dobio bogatu resursima Boliviju. Sukob unutar bolivijske ljevice kao posljedicu je imao pobjedu proameričke desnice. Desničari su pobijedili i u Čileu, nakon što su ranije odnijeli pobjedu u Argentini i Ekvadoru. Dakle, ljevičarima je, od značajnijih država u tom dijelu svijeta ostala Kolumbija, Kuba, Meksiko, Brazil i Venecuela koja još uvijek nije potpuno izgubila svoje socijalističko uređenje. Venecuelanska nafta je u Trumpovim rukama i to je važna činjenica. Američku žeđ za naftom početkom prošlog mjeseca komentarisala je i glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova. Ona je rekla da Sjedinjene Države „preoblikuju energetski pejzaž, ne politički, već energetski pejzaž, kako bi odgovarao vlastitim potrebama. Čine, ili žele učiniti, sve ovisnima o vlastitim resursima, i fizički i u smislu cijene“ i da to dolazi iz činjenice da je ta država „u suštini bankrotirala“ usljed stanja u ekonomiji i američkih dugova. Nastojanje Washingtona da kontroliše energente nije jedini faktor koji oblikuje njegovu politiku južno od rijeke Rio Grande. Osim što ne želi druge sile u onome što zove „američkim dvorištem“ u skladu s „Monroe doktrinom“ koju je prije dva stoljeća artikulisao predsjednik James Monroe, Washington se decenijama na sve načine borio protiv ljevičarskih pokreta u tom dijelu svijeta. U namjeri da porazi latinoameričke ljevičare Washington je nekada imao saveznika u Vatikanu, odnosno u katoličkoj crkvi koja bi se u nekim državama stavila na stranu desnice. U nekim drugim slučajevima katolička crkva je bila protiv Washingtona. Mnogi će se odmah sjetiti biskupa Oscara Arnulfa Romera y Galdámeza, koji se u El Salvadoru borio protiv desničarske diktature koju je podržavao Washington, stajavši uz siromašno većinsko stanovništvo. Papa koji (ni)je po Trumpovoj volji Siromašni, a njih još uvijek ima mnogo širom Latinske Amerike, glavni su razlog za jaku ljevicu. Te ljude nije teško mobilisati protiv bogate manjine. Razni marksistički pokreti, ili ono što bi moglo ličiti na takve pokrete inspirisane sovjetskom Moskvom, bili su često i radikalni. Ali i to se počelo mijenjati i ti pokreti na izbore izlaze kao stranke, a njihove vođe više nisu zagovornici ateizma, već često religiozni ljudi, uglavnom katolici. Ta promjena donijela je novu dinamiku u političkom životu nekih latinoameričkih država. Tako su neki dijelovi crkve, koji se opiru ugnjetavanju svojih vjernika, postali prirodni saveznici ljevičarskih stranaka i pokreta. Zato je važan okršaj Trumpove administracije s Vatikanom, odnosno papom Lavom XIV. Papa iz Chicaga na udaru je Trumpa, jer poziva na mir na Bliskom istoku. Od Trumpa je dobio napade i uvrede, pa čak i „poduke“ o vjeri od američkog ministra odbrane Petea Hegsetha. Trumpov okršaj s Lavom, koji je naveo italijansku vladu Giorgije Meloni i njenu opoziciju da stanu u zaštitu pape, mogao bi se odraziti i na politiku Washingtona u Latinskoj Americi, gdje katolička crkva ima najveći broj pristalica, odakle je potekao prethodni papa Franjo i gdje je Lav služio kao svećenik. U moru loših vijesti za latinoameričke ljevičare, sukob Trumpa i Vatikana možda bude prekretnica ili barem vjetar u leđa ljevici. Okršaj Washingtona i ljevice je i na Kubi, koju vode ljudi koji se nisu izjasnili kao vjernici i koji su nedavno pustili dio političkih zatvorenika na zahtjev Vatikana. Trump je rekao da nakon što završi posao u Iranu na red dolazi Kuba, koju mjesecima drži pod pomorskom blokadom. To je dovelo do problema u snabdijevanju električnom energijom, privredi, školstvu, zdravstvu, saobraćaju... i siromašna zemlja prisiljena je na pregovore s Trumpovom administracijom, dok istovremeno očekuje pomoć od bilo koga. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki predsjednik Donald Trump za manje od dvije godine uzdrmao je gotovo sve što je dotakao. Nisu pošteđeni ni najbliži američki saveznici i ključni savezi poput NATO-a. Foto: Sánchez i Zelenski Kada se bude pisala historija svijeta, posebno Zapada, dva Trumpova mandata u Bijeloj kući sigurno će biti ocijenjeni kao prekretnice za mnogo stvari. Trumpu to polazi za rukom i onda kada to ne želi. Naprosto, njegov stil u politici, pod uslovom da se takvi nastupi mogu nazvati stilom i politikom, tjera i najbliže američke saveznike na oprez. Ovdje nije samo riječ o Trumpovim prijetnjama da će Dansku, članicu NATO-a, ostaviti bez dijela teritorije. Trump svojim postupcima potkopava NATO u njegovom temelju i najbliže američke saveznike drži u neizvjesnosti. Od prijatelja do neprijatelja, od jakih do slabih Ne tako davno Trump je tražio jačanje NATO-a i povećano ulaganje u odbranu država članica – pet posto bruto društvenog proizvoda. Taj opravdani zahtjev iz Washingtona, iako se o postocima može diskutovati, članice NATO-a, s izuzetkom Španije premijera Pedra Sáncheza Pérez-Castejóna, odlučile su da ispune. Američke kompanije tako mogu dobiti poslove vrijedne milijarde dolara, jer u mnogim oblastima nemaju konkurenciju na Zapadu. Međutim, brzo je došlo do preokreta i NATO je za Trumpa postao „tigar od papira“, kako je to nedavno rekao. To je došlo nakon što mnoge evropske države nisu bile spremne (ni vojno, ni politički) da ratuju protiv Irana zarad interesa izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U par sedmica Trump je tražio pomoć od evropskih saveznika, pa konstatovao da oni svakako nemaju snage da mu pomognu i da to nije ni potrebno jer američka vojska uništava iransku. Potom je otišao korak dalje i zaprijetio da će Sjedinjene Države možda napustiti NATO, što je u prenesenom značenju poruka da će ostaviti Evropu da se sama bori s Rusijom Vladimira Putina. Mediji su izvijestili o njegovom prošlosedmičnom sastanku u Bijeloj kući s generalnim sekretarom NATO-a Markom Rutteom, koji je bio sve osim ugodan. Rutte je priznao da je Trump „razočaran“ ponašanjem saveznika iz NATO-a. Trump ne pravi razliku između napada na jednu članicu NATO-a i napada bez jasnog povoda jedne članice na drugu državu. Čini se da on smatra da sve države u NATO-u moraju slijediti SAD bez pogovora, čak i u Netanyahuovim ratovima. S druge strane, mnoge evropske države smatraju da je NATO „kišobran“ pod koji se sklanjaju u cilju kolektivne odbrane. Zelenski kojem je sve jasno i Sánchez kome postaje jasno Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ima iskustvo rada s Trumpom. Teško će se zaboraviti mučne scene iz Bijele kuće kada mu Trump, zajedno s američkim državnim vrhom, „drži lekcije“ iz pristojnosti i tjera ga da se pred kamerama preda Rusiji. Trump mu je tada rekao da „nema karte“ na koje bi igrao, a Zelenski pokušavao štititi dignitet Ukrajine i pokazati zahvalnost domaćinu koji je pod administracijom Josepha Bidena najzaslužniji zašto Kijev nije kapitulirao u prvim danima ruske agresije. Zelenski je naučio da s Trumpom stvari ne idu lahko ni kada ste njegov saveznik. Čini se da Trump traži apsolutnu poslušnost i poniznost i u javnim istupima. To je na svojoj koži osjetio Zelenski i nedavno saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, kome će ako preuzme kraljevski tron u titulu pisati „Čuvar dvaju Harema“, kojeg je vrijeđao na nezapamćen način u diplomatiji. Od početka američko-izraelskog rata protiv Irana, Zelenski se posvetio Bliskom istoku. Uz to što podržava SAD i Izrael, Ukrajina nastoji pomoći arapskim državama da razviju odbranu od iranskih dronova i raketa, ali i da sklopi druge sporazume u oblasti sigurnosti. Prije desetak dana Zelenski se sastao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, a glavne teme su bile vezane za sigurnost Ukrajine, regije Crnog mora i čitave Evrope. Protekle sedmice bavio se mogućnošću povlačenja američke vojske iz Evrope i pred ukrajinske saveznike izašao s hrabrom idejom, predlažući sigurnosni blok sačinjen od evropskih država koji uključuje države Evropske unije, Ujedinjeno Kraljevstvo, Tursku, Norvešku i Ukrajinu. „Bez Ukrajine i Turske, Evropa neće imati vojsku uporedivu s ruskom. Sa Ukrajinom, Turskom, Norveškom i Britanijom, kontrolisaćete sigurnost na moru – i ne samo na jednom“, rekao je. Zelenski je iznio staru ideju da evropske države prave zajedničku vojsku, ili barem savez u namjeri stvaranja nove sigurnosne arhitekture na kontinentu i to bez Washingtona i Moskve. Zelenski bi u taj blok država uključio i države koje nisu članice Evropske unije, ali su vojne sile i smještene su na rubovima Evrope, poput Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Turske. Zelenski, koji se godinama bavi ovim temama, dobio je saveznika u Španiji, koja pod Sánchezom mjesecima poziva na mir na Bliskom istoku. Unutar vladajuće koalicije u Madridu postoje i stranke koje zagovaraju i izlazak Španije iz NATO-a, a što je u ovom trenutku malo vjerovatno. „Spremni smo napredovati prema zajedničkoj evropskoj vojsci, ne za deset ili dvije godine, nego odmah. Već sutra, ako se mogu tako kolokvijalno izraziti“, poručio je Sánchez u subotu. „Evropska unija se sastoji od osrednjih sila u području odbrane i sigurnosti, a kao takvi možemo biti značajni jedino ako izgradimo zajednički vojsku“, dodao je, jer je to nužno kako „drugi ne bi koristili“ ranjivost zemalja Evropske unije u toj oblasti. Uzdrmani Zapad Sánchezov istup došao je u vremenu kada Netanyahu prijeti Španiji zbog njene politike prema Palestini, Iranu i Bliskom istoku u cjelini. Ni ovaj put evropski saveznici, niti oni iz NATO-a, nisu priskočili u odbranu Španije. To nedavno nije uradio ni njemački kancelar Friedrich Merz, kada je Trump u njegovom prisustvu vrijeđao Španiju i njeno rukovodstvo. To ukazuje da na Zapadu podjele postaju sve dublje. Zelenski i Sánchez, koji vode dvije važne i velike evropske države, sa ovakvim stavovima refleksija su tih podjela i njihovi istupi dolaze kao posljedica brige za vlastite interese. Zelenski razmatra može li Ukrajina preživjeti rusku agresiju, a Sáncheza brinu ekonomske brige i jačanje političkih rivala u Španiji, iako se dio njegovih stavova prema Trumpu može obrazložiti događajima u Venecueli, gdje su španske kompanije imale važne projekte u sektoru nafte, a stavovi prema Netanyahuu onim što od njega, iako je zakleti ljevičar, možda očekuje katolička crkva. Ipak, katalizator promjena na Zapadu je Trump. Oni koji su ga podržavali i podržavaju teško mogu navesti puno primjera koji dokazuju da su Sjedinjene Države i Zapad sada u boljem položaju u odnosu na stanje od prije dvije ili dvanaest godina. S druge strane, suprotnih primjera ima mnogo. Trump je uzdrmao američki ugled, NATO, evropske saveznike i Ukrajinu koja vodi četverogodišnji rat u namjeri da se odmakne od Moskve i primakne Zapadu, američke bliskoistočne saveznike doveo je u situaciju da sami zaključe da riječ „saveznik“ možda za njih ne važi, a američko društvo podijelio kao niko decenijama unazad. Nezadovoljstvo Trumpovom politikom raste i kod kuće i širom svijeta. Američki saveznici od političke elite u Washingtonu očekuju odgovor na pitanje kuda ide najveća svjetska sila, iako mnogi nemaju hrabrosti da to javno traže. Zato je očekivati da će biti još onih koji će postavljati stvari kao Zelenski i Sánchez, sijući sjeme koje jednog dana možda postane ozbiljan plan. Riječi Zelenskog i Sáncheza sada zvuče kao krik za spas Zapada ili onoga što od njega ostaje. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Oružje je utihnulo na dvije sedmice, nakon što su u utorak navečer Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili primirje i razgovore u Islamabadu. Otvoren je teren za diplomatiju. Foto: Ilustracija Po završetku svih modernih ratova neka vrsta sporazuma je postignuta. Iranska vojska je, nakon četrdesetak dana rata protiv američke i izraelske vojske podržane nekim arapskim i evropskim državama, iranskoj diplomatiji omogućila da na pregovore u Islamabad ne ode kao slabija strana. Sam Islamabad kao mjesto pregovora je rezultat činjenice da je vojska iranskim pregovaračima dala bolje početne pozicije nego što je Teheran imao. Od pregovora u Švicarskoj i Omanu, komunikacije s Amerikancima preko posrednika i naknadnih napada Izraela i Sjedinjenih Država na iranske pregovarače, došlo se do pregovora, uz posredovanje Pakistana, licem u lice. Pakistan je i u ovoj rundi američko-izraelskog rata protiv Irana stajao uz Teheran. Za razliku od nekih iranskih susjeda nije dao svoju teritoriju kao bazu za američke napade, pakistanska vojska nije presretala iranske rakete i dronove, iako su Sjedinjene Američke Države saveznik Pakistana. Iranska delegacija je dočekana uz najveće počasti. Šef iranskog parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf i šef iranske diplomatije Abbas Araghchi dočekani su kao pakistanski prijatelji. Američku delegaciju prevodio je potpredsjednik JD Vance. Došli su i posebni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steve Witkoff i predsjednikov zet Jared Kushner. Neki iranski zvaničnici su, dok je trajao rat, rekli da žele pregovarati samo s Vanceom, što je bilo implicitna poruka da Witkoffu i Kushneru ne vjeruju. Put za Islamabad: Od prijetnji do razgovora Razgovori američkih i iranskih zvaničnika dočekani su širom svijeta s radošću, osim u Izraelu. Da bi razgovore potkopao prije nego su počeli, Izrael je, nakon što je obznanjen prekid vatre na svim frontovima, napao Liban ubivši stotine i ranivši hiljade ljudi. Premijer Benjamin Netanyahu je još jednom pokazao da ne želi mir i da želi nastavak rata protiv Irana. Trump će Iranu nešto ranije dati rok za dogovor, ili u protivnom „cijela civilizacija će večeras umrijeti i nikada više neće biti vraćena“. Tada na scenu stup pakistanski premijer Shehbaz Sharif, koji je na društvenoj mreži X napisao da su Iran i Sjedinjene Države dogovorile primirje, koje uključuje i Liban. Iran je rekao da će se pregovarati na osnovu deset tačaka koje je ranije kandidovao, a Trump i Vance da Liban nije uključen u prekid vatre, iako je američki predsjednik u najavi primirja napisao na društvenim mrežama da je iranskih deset tačaka osnova za pregovore. Vjerovatno je to navelo pakistanskog ministra odbrane Khawaju Asifa da na X-u napiše, pa potom obriše, da je „Izrael zlo i prokletstvo za čovječanstvo“, da vrši genocid u Gazi, Iranu i Libanu i da potkopava pregovore u Islamabadu. „Nadam se i molim da ljudi koji su stvorili ovu kancerogenu državu na palestinskoj zemlji uklone evropske Jevreje i gore u paklu“, naveo je. Ipak, do razgovora je došlo. Delegacije su stigle u Pakistan, uprkos masakru u Libanu, lažnim vijestima sa svih strana i maksimalističkim zahtjevima kao osnovi za pregovore. Pobjedu su odnijeli oni koji su željeli pregovore, a pored Irana i SAD-a to su Pakistan i prema nekim tvrdnjama Kina koja je ohrabrila Teheran i Islamabad da krenu tim putem. Iza zatvorenih vrata: Kako otvoriti Hormuški moreuz? Iako su oči svijeta bile uprte u pregovore, samo mali broj ljudi je znao šta se dešava iza zatvorenih vrata. Periodični izvještaji američkih i iranskih medija bili su namijenjeni kontroli vlastite javnosti, a manje ka tačnom izvještavanju. Ipak, obje strane su bile saglasne da su razgovori trajali satima. Međutim, iako je oružje utihnulo to nije značilo definitivan kraj rata. Dodatne snage američke vojske upućene su na Bliski istok, a britanski premijer Keir Starmer je rekao da traju razgovori o tome kako otvoriti Hormuški moreuz. Starmer je rekao da se radi na formiranju koalicije od tridesetak država koja ne isključuje ni mogućnost upotrebe vojne sile. Upravo je Hormuški moreuz u središtu američko-iranskih pregovora. U spomenutom planu od deset tačaka stoji da će Teheran imati kontrolu nad moreuzom i da će brodovima naplaćivati prolaz kako bi namirio štetu koju je pretrpio u ratu, a ostale tačke su garancije da Iran neće biti ponovo napadnut, da će biti oslobođen sankcija te da će oružje utihnuti širom Bliskog istoka. Kontrola nad Hormuškim moreuzom Iranu daje sve to i pregovori u Islamabadu su posljedice toga što je prolaz kroz moreuz zatvoren. Oko četvrtine svjetske nafte, petine tečnog gasa, trećine sirovina za proizvodnju vještačkih gnojiva i petine aluminija, sada su čip u iranskim rukama. Trump je Iran učinio velikom silom, jer prije ovog rata nije kontrolisao prolazak kroz Hormuški moreuz. Primjera radi, Rusija kontroliše oko dvanaest posto svjetske nafte, sedamnaest posto prirodnog gasa, dvadesetak posto sirovina za proizvodnju vještačkih goriva i oko šest posto aluminija. Iran je nakon primirja izašao kao politički i ekonomski pobjednik. Pregovori u Islamabadu su mu trebali da bi tu pobjedu ovjerio i barem nakratko uživao u ulozi pobjednika. Američka strana je to na pregovorima željela spriječiti, istovremeno pokušavajući da zadrži vojsku na Bliskom istoku i pristup državama koje su u zavisnom položaju u odnosu na Washington. Trump je više puta rekao da ne želi Iran s nuklearnim oružjem i da traži da Hormuški moreuz bude otvoren. Ali, Trumpova administracija to ne može Iranu dati, ne samo zbog vlastitih interesa. Protivljenje Netanyahua je velika prepreka. U noći kada je primirje obznanjeno neki proizraelski glasovi u Sjedinjenim Državama su to vidjeli kao katastrofu, upozoravajući da Iran ne može dobiti ono što je naveo u pomenutih deset tačaka. Javio se i Netanyahu i rekao da će se rat protiv Irana nastaviti. Dogovor ili rat Kada se pregovaralo prije par mjeseci, Iran je bio slabija strana. Sankcije, američke vojne baze u blizini iranskih granica i prijetnja najveće svjetske sile da će napasti, visile su iznad iranskih glava. Sada, iako teško stradali u američkim i izraelskim udarima, Iranci su eliminisali brojne američke baze, s Hezbollahom Izraelu nanijeli teške udarce, ogolili politiku mnogih arapskih država, u Iraku preuzeli inicijativu i prvi puta u nekoliko decenija dobili razumijevanje nekih vlada Zapada. Uz to, Iran kontroliše Hormuški moreuz i direktno utiče na cijene nafte, prirodnog gasa, vještačkih goriva, aluminija i drugih roba. Svijetu prijeti nezapamćena ekonomska kriza. Tako su Iranci pritisak prebacili na Trumpa od kojeg većina njegovih glasača traži kraj rata, a Netanyahu i proizraelski lobi u Washingtonu to ne žele ni čuti i sve to pred novembarske izbore za američka zakonodavna tijela. Neki predviđaju težak izborni poraz republikanaca, a raspadanje Trumpovog pokreta MAGA ovih dana može se pratiti i kroz istupe samog predsjednika. Iranska i američka strana teško su stradale u ovome ratu. Štete na opremi, infrastrukturi i u ljudstvu su ogromni i bilo bi očekivano da obje strane postignu mir. Delegacije su danas otišle iz Islamabada uz tvrdnju da suprotna strana ne želi da prihvati njihove zahtjeve, ali ne zatvarajući vrata novim pregovorima. Dogovor je moguć i Teheran i Washington su ga bili postigli u vremenu administracije Baracka Obame. Trump je ulaskom u Bijelu kuću, po želji Netanyahua, sporazum napustio. U junu prošle godine pregovori su išli u dobrom pravcu, a onda ih je prekinuo iznenadni izraelski napad u kome je ubijen veliki dio iranskog političkog i vojnog vrha. Prije napada na Iran 28. februara pregovori su se odvijali u dobrom pravcu i to je potvrdio omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi. I ta šansa je uništena novim iznenadnim američko-izraelskim napadom kada je ubijen i vrhovni vođa Irana i šiita ajatolah Ali Khamenei. Iranska i američka strana teško su stradale u ovome ratu. Štete na opremi, infrastrukturi i u ljudstvu su ogromni i bilo bi očekivano da obje strane postignu mir. U junu prošle godine pregovori su išli u dobrom pravcu, a onda ih je prekinuo iznenadni izraelski napad u kome je ubijen veliki dio iranskog političkog i vojnog vrha. Prije napada na Iran 28. februara pregovori su se odvijali u dobrom pravcu i to je potvrdio omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi. I ta šansa je uništena novim iznenadnim američko-izraelskim napadom kada je ubijen i vrhovni vođa Irana i šiita ajatolah Ali Khamenei. U tim pregovorima Iran je pokazivao volju za dogovorom i na svoju štetu. Odbijanje dogovora ili njegovo kršenje uvijek je dolazilo s američke strane, a od juna prošle godine u namjeru da se slomi Islamska Republika uključeni su i vojni napadi. Zato je logično zaključiti da Sjedinjene Države i sada biraju između rata i mira i Iran tu ne može ništa uraditi, ako se ne želi pokoriti Washingtonu i Tel Avivu kao većina država i pokreta Bliskog istoka. Pregovori u Islamabadu to su i pokazali, a što je bio jedan od ciljeva iranske diplomatije ako sporazum sa Washingtonom ne bude postignut. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana iz dana u dan, na razne načine, utiče na procese u drugim dijelovima svijeta. Jedan od takvih primjera je i pitanje Ukrajine. Foto: Ilustracija Dok je američki predsjednik Donald Trump mjesecima gomilao snage na Bliskom istoku, u namjeri da napadne Iran po želji i volji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, javnost je bila podijeljena u procjenama hoće li do napada doći. Ruska vojska nije imala tu dilemu. Znala je da će američka vojska sa sobom na Bliski istok ponijeti dio raketnih presretača, posebno sistema Patriot, i druge opreme, čak i ako do napada ne dođe, i da će to značiti da će istih tih sredstava biti manje za Ukrajinu. Od kraja februara, od perioda pred američko-izraelski napad na Iran, ruska vojska je danima i noćima raketama i dronovima zasipala mete u Ukrajini, u očiglednoj namjeri da natjera ukrajinsku vojsku da troši presretače ili da iskoristi činjenicu što će dio njih završiti na Bliskom istoku. U najgorem slučaju po Rusiju, čak ako bi bilo dovoljno presretača i za američku i za ukrajinsku vojsku, to je bila prilika da se zalihe takve opreme smanje u Ukrajini i na Zapadu, odnosno da se neke važne mete pogode. Kijev je govorio o nezapamćenom intenzitetu ruskih napada. U brojnim gradovima zabilježeni su udari na civilne objekte i civile. Tako je ruska agresija na Ukrajinu dobila novu epizodu izvan rusko-ukrajinskih granica, nakon što su okršaji dvije države zabilježeni čak i u Africi. Zelenski kao spas za Bliski istok Od tada traju i pojačani ukrajinski napadi na rusku naftnu i gasnu infrastrukturu. Ukrajina je, od početka američko-izraelskog rata protiv Irana, Rusiji nanijela štete koje se mjere u milijardama dolara i sedmice prekida izvoz dijela ruskih energenata. Paralelno s tim, arapskim državama, Izraelu i Sjedinjenim Državama, Ukrajina je nudila ekspertizu u presretanju iranskih dronova, jer su, kažu, to specijalizovali u svojoj zemlji nakon napada ruskih dronova koji su pravljeni po iranskom modelu Shahed-136. Kijev je tako poručio Iranu da nije zaboravio iransku pomoć Rusiji, a svojim saveznicima pružio ruku saradnje. Neki tvrde da Iranci sada imaju bolje varijante vlastitog drona. Naime, iranski dronovi imaju rješenja ruskih stručnjaka u vidu ruskog drona Geran-2, koji je testiran u Ukrajini na protivvazdušnoj odbrani napravljenoj na Zapadu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je prije desetak dana posjetio Ujedinjene Arapske Emirate i ponudio pomoć u borbi protiv iranskih dronova, a ubrzo nakon toga iranski mediji su javili da je u toj arapskoj državi pogođeno skladište s ukrajinskom opremom i stručnjacima. Zelenski je posjetio i Siriju kojom upravlja Ahmed al-Sharaa, bivši vođa Al-Qaide. Zelenski je rekao da postoji interes obje strane da sklope sporazume u oblasti odbrane, dok Sirija ostaje zarobljena između interesa država koje su al-Sharaau dovele na vlast u Damasku. Veze Ukrajine s al-Sharaaom su postojale dok je bio u Idlibu. Ukrajinski mediji su izvijestili da su Ukrajinci uvježbavali njegove borce, koji su se borili protiv sirijske i ruske vojske. Ovakvim držanjem Zelenski poručuje Zapadu da se na Ukrajinu može osloniti i izvan njenih granica. Planovi i mogućnosti Ali, u ovim potezima Zelenskog krije se velika opasnost za Ukrajinu, odnosno prilika koju ruski predsjednik Vladimir Putin nije imao dugo vremena. Sjedinjene Države su zauzete svojim ratom i evropske države nisu pomogle na način na koji bi to Trump želio, što je američkog predsjednika navelo da im poruči da možda u budućnosti ni Washington neće braniti evropske saveznike. Putin dobija i „prenapregnutost“ (overstretch) i „prezauzetost“ (overcommitment) američkih i možda čak ukrajinskih snaga, što su važni pojmovi u američkim strategijama ratovanja od kraja Hladnog rata i što se pokušava izbijeći. Pored toga što će manje američke opreme dolaziti u Ukrajinu, Kijev ne bi bio prioritet Washingtona ni država koje daju prednost Izraelu. To je priznao i sam Zelenski, posebno istakavši strah da će Ukrajina ostati bez pomenutog sistema Patriot. Ovakvu priliku Putin je dugo čekao, nakon što je mjesecima posmatrao kako se Trump obračunava s ruskim saveznicima širom svijeta. I tada je bilo jasno da bi neka velika Trumpova greška mogla promijeniti tok stvari u korist Kremlja. Tako su dva rata, na istoku Evrope i Bliskom istoku, postali dio obračuna Zapada i Rusije. Od početka napada na Iran ruski energenti postali su traženiji, iako s višom cijenom nego koju sedmicu unazad. Napadi na elektroenergetske objekte u Ukrajini, Rusiji, Iranu, Izraelu i širom Bliskog istoka uklapaju se u rat za naftu i prirodni gas. Svaki udar na elektroenergetsku infrastrukturu dio je šire strategije o pristupu, kontroli i cijeni energenata, a što se odražava na čitav svijet. Zelenski je otišao i korak dalje i ponudio Washingtonu i državama u Perzijskom zalivu da se Ukrajina uključi u osiguranje plovidbe kroz Hormuški moreuz, jer ima iskustva s koridorima u Crnom moru i izvozu ukrajinskog žita. Ovaj prijedlog je pokušaj Kijeva da ostane u planovima Washingtona, odnosno da rat u Ukrajini i dalje bude američka briga. Naime, Ukrajina nema načina da pomogne u Hormuškom moreuzu, a što se vidjelo i u slučaju ukrajinskog žita. Kijev je tada zavisio od pregovaračkih uspjeha Ankare, Washingtona i drugih. Turneja Zelenskog po Bliskom istoku poklapa se s dolaskom proljeća. U prethodne četiri godine upravo tada su pokretane ofanzive, većinom ruske. Rijetko kada su donosile veća teritorijalna osvajanja, ali uvijek su imale za posljedicu veliko trošenje ljudi i materijala. Sada kada američka i izraelska vojska trebaju američko oružje i oruđe, to može biti važna stavka u ruskim planovima. Zato je Zelenskom, koji je bez sumnje na strani SAD-a i Izraela, u interesu da se rat na Bliskom istoku okonča čim prije. Dugotrajan američki rat na Bliskom istoku za Rusiju bi bila odlična vijest. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Krize širom svijeta, u koje su neke evropske države uključene direktno ili indirektno, otvaraju pitanja o budućnosti Evropske unije. U samo nekoliko mjeseci, od optimističnih najava o spremnosti Brisela za novi svijet do kataklizmičnih predviđanja evropske budućnosti. Foto: Donald Tusk „Prijetnja od raspada NATO-a, ublažavanje sankcija Rusiji, ogromna energetska kriza u Evropi, zaustavljanje pomoći Ukrajini i blokiranje kredita Kijevu od strane Orbana - sve to izgleda kao Putinov plan iz snova“, napisao je u četvrtak poljski premijer Donald Tusk na društvenoj mreži X, u još jednoj razmjeni stavova poljskih i mađarskih zvaničnika na ovoj platformi. „Evropa ide ka jednoj od najtežih ekonomskih kriza u svojoj historiji. Svijet se suočava s ozbiljnom energetskom krizom. Evropa je u ozbiljnoj opasnosti. Jedini izlaz je ukidanje sankcija nametnutih na rusku energiju. Odmah. Ne smijemo razmišljati o Putinu, već o našoj zemlji i našim narodima. Umjesto huškanja na rat, voli i spašavaj svoju zemlju, Donalde!“, napisao je istog dana i na istoj mreži mađarski premijer Viktor Orban. Ova rasprava Tuska i Orbana, premijera dvije države koje su se međusobno udaljile nakon ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, pokazuje bezidejnost i krivi smjer evropske politike posljednjih godina. Dok je za jednog Rusija pod Vladimirom Putinom izvor svih problema koje Evropa i Zapad imaju, za drugog je Rusija rješenje za sve probleme. Sve to u vremenu dok jedni tvrde da je Rusija pred slomom i istovremeno opasnost za neke evropske države, a drugi da je Rusija svjetska sila koja može pomoći Zapadu uprkos tome što ne može da porazi siromašnu Ukrajinu i kada gotovo svi evropski narodi bježe od politike Moskve. Kako Evropa vidi svijet? Na pitanja kako su Evropa i Zapad dospjeli tu gdje danas jesu još uvijek nema odgovora, barem ne od onih kojima je to posao. Štaviše, neki koji pokušaju dati odgovore na ova i slična pitanja često budu prokazani kao neprijatelji država, politika, naroda, ideologija... Takav pristup lidera Evropske unije i velikih evropskih sila, u koje se dugo ne ubrajaju Poljska i Mađarska, oslikava okvir u kome oni promišljaju evropsku i svjetsku politiku. Čini se da sadašnja generacija političara na Zapadu ni idejno, a kamoli praktično, ne može da izađe iz začaranog kruga uslovljenih i pogrešnih politika. Tako su, naprimjer, dozvolili Putinu da bez posljedica otme Krim od Ukrajine, ostavili Kijev da zavisi od Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva u prvim danima rata, da bi sada od predsjednika Donalda Trumpa slušali poruke da se moraju uključiti u rat protiv Irana, ako ne žele da Washington promijeni politiku prema Evropi. A rat na Bliskom istoku, odakle u Evropu dolaze milioni imigranata i velike količine energenata - nakon prestanka dotoka istih iz Rusije, nije bio u interesu Evropske unije. Razlog za sve evropske probleme, pa čak i na prijetnju raspada NATO-a, Tusk traži u Putinu i ne zagovara promjene u politici Evropske unije prema bližem i daljnjem susjedstvu. Takvo poimanje svijeta, koji se mijenja nevjerovatnom brzinom, bez sumnje će dovesti do pogrešnih odluka i posljedica po Evropu i evropske narode. I to neće biti Putinova krivica. Ko su (ne)prijatelji Evropske unije? Ipak, promašaji nisu omeli evropske zvaničnike da maštaju o novom svijetu. U tom novom svijetu predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen vidi Evropu snažnu i autonomnu u odnosu prema Sjedinjenim Državama, Kini, Rusiji, Indiji... U vremenu ratova na evropskim granicama i bližnjem susjedstvu i kada postoji realna mogućnost da Evropa ostane bez jeftinih ili bilo kakvih energenata, Brisel nema plan da to spriječi, ili barem ga javnosti ne pokazuje. Stihija u djelovanju i protivljenje Sjedinjenim Državama, Rusiji, Iranu, Izraelu, Kini... pokazuje se od krize do krize i gotovo uvijek kao upravljanje štetom. Ako je Tusk upravu da Evropi prijeti raspad NATO-a i energetska kriza, onda bi trebao i postojati plan kako da se to spriječi. To su Poljaci od njega očekivali kada su mu na izborima dali povjerenje u odnosu na konzervativce koji vjeruju u snažnu vojsku, čvrstu politiku prema Rusiji i slijeđenje Sjedinjenih Država. Ali, takvog plana nema. Francuska i Njemačka, od kojih se očekuje da predvode Evropsku uniju, nemaju plan. Nema ni Poljska pod Tuskom. Štaviše, krize se umnožavaju i evropski saveznici su sve češće na suprotnim stranama. Zato neki pitaju da li bez Sjedinjenih Država može biti sigurnosti na evropskom kontinentu i gdje nabaviti energente, ako Brisel zadrži sadašnji kurs prema Rusiji i nastavi podržavati ratove izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Na koncu, ko su evropski saveznici i neprijatelji? Trumpov povratak u Bijelu kuću ova pitanja opet je stavio u prvi plan, pored toga što je donio i nove probleme za transatlantsko savezništvo, kao na pitanju Grenlanda i Danske. Evropa nije bila spremna ni za drugi Trumpov mandat, nakon izborne pobjede u novembru 2024. godine. Evropski saveznici kasne u odnosu na aktuelnu američku administraciju koja ruši sve pred sobom i ne obazire se na kritike i apele, iako Trump traži da zajednički snose dio posljedica. U Washingtonu su svjesni evropske inertnosti. Državni sekretar Marco Rubio je polovinom februara evropskim saveznicima poručio da Washington nema vremena za čekanje, da ne podržava neke evropske politike i da od njih očekuje da se svrstaju uz Trumpovu administraciju. Nekoliko sedmica nakon obraćanja Marca Rubia, baš kao i u puno prilika prije toga, jedan od omiljenih i najčešćih evropskih odgovora glasi – Putinova Rusija je i uzrok i rješenje problema. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana trese Bliski istok i važna je tema za medije širom svijeta. Da taj rat ne traje vjerovatno bi vijest dana bila da evropske prijestolnice obilazi bivši šef Al-Qaide. Foto: Ahmed al-Sharaa i Keir Starmer Kako je Ahmed al-Sharaa, bivši šef sirijske Al-Qaide i lice s američke potjernice pod optužbom za terorizam, došao na vlast u Siriji dobro je poznato, uključujući njegove kontakte s britanskim ekspertima i pomoć koju je dobio od Zapada i Turske. Kome će njegov dolazak na vlast najviše koristiti pokazat će se u narednom periodu, dok Sjedinjene Američke Države i Izrael ratuju protiv Irana koji je doživio težak poraz u Siriji padom Bashara al-Assada. To su dvije važne činjenice u sagledavanju položaja Sirije i njenog privremenog predsjednika koji je nedavno sam odabrao članove državnog parlamenta, i približio se Zapadu koji mu je ukinuo sankcije u zamjenu za zatvaranje očiju pred svim što radi Izrael čak i u predgrađima Damaska. Gdje su sirijske granice? Po dolasku na vlast u Damasku al-Sharaa je isticao nekoliko stvari. Prvo, da je Sirija umorna od ratova. Drugo, kao veliki problem za svoju državu vidi utjecaj Teherana izvan iranskih granica. Izrael i Sjedinjene Države koriste sirijski zračni prostor za napade na Iran. Sirija je sada, kao i neke druge arapske države, mjesto odakle se napada na Iran i brani Izrael od raketa i dronova. Oni koji brane politiku al-Sharaae ističu umor Sirije od rata i ograničene vojne sposobnosti države. Njegovi kritičari kažu da takav stav nije imao kada je jurišao na režim Bashara al-Assada, napadao sirijske manjine (Druze i Alavite) i dok toleriše Izrael koji okupira dijelove Sirije. I u takvim okolnostima al-Sharaa je imao uspjehe – razoružao je sirijske Kurde i dobio ukidanje sankcija. To je dobra vijest za Ankaru koja ne želi naoružane Kurde te za neke arapske države koje najavljuju investicije u Siriju, kao što je nedavno uradio američki naftni gigant Chevron. Liban, Irak i Sirija Međutim, to nije dovoljno Siriju ostave na miru. Neki, u (pro)iranskim redovima, strahuju da će al-Sharaa iskoristiti stanje na Bliskom istoku i u Liban poslati vojsku da se obračuna sa šiitskim Hezbollahom. Historija odnosa grupa kojima je al-Sharaa pripadao i Hezbollaha dovoljna je da rat krene u bilo kojem trenutku. Al-Sharaa je dodatno uplašio libanske šiite kada je podržao odluku vlade u Bejrutu da se Hezbollah razoruža, a onda i odlukom da pošalje sirijsku vojsku uz granicu s Libanom, gdje više od mjesec dana ta šiitska grupa ratuje protiv Izraela. Mediji bliski Hezbollahu su tvrdili da je Izrael neke napade na Liban izveo iz Sirije, jer se na sirijskoj strani planine Hermon nalazi izraelska vojska od pada Bashara al-Assada. Izraelski mediji su tvrdili da al-Sharaa nije prekinuo snabdijevanje oružjem Hezbollaha preko Sirije, što vide kao saučesništvo u ratu protiv Izraela i pomaganje proiranske grupe. Budući da se Hezbollah nalazi u teškom položaju, a uživa podršku libanskih šiita, iračke šiitske milicije su poručile da su spremne napasti Siriju ako al-Sharaa napadne šiite u Libanu. Ovakav odnos snaga na terenu govori da je širenje rata i na kopno Sirije više nego moguće, dok od al-Sharraae svi imaju očekivanja koje on ne može ispuniti tako da udovolji svima. Bliski istok Berlinu i Londonu nije tako blizak Zato je al-Sharaaina posjeta Berlinu i Londonu važna. Pored brojnih tema koje se tiču tri države, od sirijskih izbjeglica do mogućnosti ekonomske saradnje, javnost se zanimala kako će se sirijski vođa postaviti kod kancelara Friedricha Merza i premijera Keira Starmera, koji ne kriju naklonost prema Izraelu. Ono što je al-Sharaa poručio u utorak iz Londona ne raduje Izrael i SAD, a dobra je vijest za Iran. „Ako Sirija ne bude meta bilo koje strane, Sirija će ostati izvan bilo kakvog sukoba“, rekao je al-Sharaa. „Dosta nam je rata. Platili smo veliki račun. Nismo spremni za još jedno ratno iskustvo.“ Ovaj stav al-Sharaae nije iznenađenje u ovom trenutku, jer arapske države oklijevaju da poduzmu ofanzivne akcije protiv (pro)iranskih snaga, a Turska traži prekid rata protiv Irana i optužuje Izrael da Arape, Turke, Kurde i Irance gura u rat. Zato bi bilo previše očekivati od Sirije pod al-Sharaaom da uzme učešće u ratu, uprkos starim ranama i saveznicima koji žele uništiti (pro)iranske snage. Za Iran i Hezbollah bila bi dobra vijest da ne dobiju još jedan front. „Želimo da Sirija ima idealne odnose s cijelom regijom, s Libanom, Irakom, Turskom, Saudijskom Arabijom i svjetskim silama poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i SAD-a. Mislim da je Sirija kvalifikovana za pokretanje mreže strateških odnosa“, rekao je al-Sharaa u Londonu, odgovarajući na pitanje hoće li Sirija ostati neutralna u ratu koji traje. Iz ovih riječi može se vidjeti da al-Sharaa ne pominje Iran i Izrael. Iran vjerovatno zbog činjenice da ga i dalje vidi kao neprijatelja (političkog, ideološkog i vjerskog). Izrael vjerovatno zbog činjenice da službeni Damask ne priznaje susjednu državu, iako pokušava s Tel Avivom pronaći zajednički jezik uz asistenciju i želju službenog Washingtona. Njegove riječi zvuče optimistično, ako se uzme u obzir da rat traje i da mnogi govore o eskalaciji. Djela al-Sharaae pokazuju da je on toga svjestan, jer je rasporedio vojsku na granice prema Libanu i Iraku, dok ne pruža otpor izraelskim snagama koje su ušle u Siriju i koriste sirijski zračni prostor. „Ne želimo da Sirija bude ratno polje. Ali nažalost, danas stvarima ne upravljaju mudri umovi. Situacija je nestabilna i promjenjiva“, poručio je jučer al-Sharaa iz Londona. Ta nestabilnost i nepromjenjivost bit će sve veća ako rat Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana potraje. Novi i stari ratovi, nova i stara savezništva, za novi i stari Bliski istok koji ne živi mir, već vodi tuđe ratove i krvari za tuđe interese.


Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Zajedničko ulaganje kompanija QatarEnergy i Exxon Mobil Corp. započelo je proizvodnju ukapljenog prirodnog gasa iz prve od svoja tri trake u postrojenju u Texasu, što označava važnu prekretnicu za američki izvoz goriva u vrijeme smanjenja globalnih zaliha, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Ovaj potez postavlja temelje za isporuku prvog tereta Golden Pass LNG-a iz svojih postrojenja smještenih u Sabine Passu u Texasu, saopštio je jučer QatarEnergy. Očekuje se da će globalni izvoz iz projekta od osamnaest miliona tona godišnje početi u drugom kvartalu ove godine. Golden Pass, terminal u blizini granice Texasa i Louisiane, spreman je postati ključni izvor snabdijevanja nakon što je iranski napad oštetio katarski gigantski objekt Ras Laffan u Perzijskom zaljevu. Trgovci su pomno pratili projekt jer je to jedno od rijetkih postrojenja za izvoz gasa na američkoj obali Meksičkog zaljeva koje je blizu završetka. Oko dvadeset posto svjetske ponude ukapljenog prirodnog gasa je zaustavljeno jer Iran gotovo blokira Hormuški moreuz, paralizujući protok robe iz regije. Većina tog LNG-a otišla je u Aziju, gdje su cijene goriva porasle za oko devedeset posto od početka rata. Exxon je u ponedjeljak u saopštenju naveo da će izvoz iz Golden Passa vjerovatno početi u drugom kvartalu ove godine. Konačna investicijska odluka za projekat, partnerstvo 70-30 posto između QatarEnergyja i Exxona, objavljena je 2019. godine. „Golden Pass LNG će ojačati proizvodnju energije u SAD-u i učvrstiti ulogu nacije kao pouzdanog dobavljača globalnim tržištima, poboljšavajući energetsku sigurnost i pomažući u zadovoljavanju svjetske potražnje“, naveo je Exxon u saopštenju. Sjedinjene Američke Države su već najveći svjetski izvoznik LNG-a, proizvodeći više od 116 miliona metričkih tona godišnje u 2025. godini, prema podacima koje je prikupio Bloomberg.

Američko-izraelski napad na Iran već sada proizvodi posljedice širom svijeta. To nije zaobišlo ni BRICS – ambicioznu ideju da nezadovoljni i resursima bogati prekinu dominaciju Zapada. Foto: Detalj s jednog samita BRICS-a Zadnjeg dana februara iranski mediji su s ushićenjem izvještavali o upravo završenoj vojnoj vježbi članica BRICS-a, njih devet, pred obalama Južne Afrike i govorili o bloku koji će se suprotstavljati Sjedinjenim Američkim Državama. Do kraja tog istog dana, Sjedinjene Američke Države i Izrael još jednom su napali Iran. Nekoliko dana prije tog napada u Izraelu je boravio indijski premijer Narendra Modi, a premijer Benyamin Netanyahu govorio o novim regionalnim savezništvima na i oko Bliskog istoka. Taj savez vjerovatno uključuje i Indiju – najmnogoljudniju državu svijeta i osnivačicu BRICS-a s Brazilom, Rusijom i Kinom, kojima će se priključiti Južna Afrika i upotpuniti ovaj čudni akronim za grupu država koje su sebi dale zadatak da prekinu dominaciju Zapada. Ko je saveznik? Odgovor Irana na američko-izraelske napade bio je žestok. Pored Izraela, iranske snage gađale su američke vojne baze u više država, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, gdje Teheran gađa i mete izvan pomenutih baza. Iran i UAE su se priključili BRICS-u 1. januara 2024. godine. UAE se u ratu SAD-a i Izraela protiv Irana stavio na stranu onih koji su pokrenuli rat i nije iskazao negodovanje što je njegova teritorija korištena u napadima na drugu državu članicu BRICS-a. Ali, gledati na ponašanje UAE-a u kontekstu odnosa u BRICS-u bilo bi pogrešno. Ta grupa država, kao i sama organizacija, ni ranije nije pokazala brigu za članice kada se nađu u ratu. Na primjer, ostali su gotovo indiferentni nakon ruske agresije na Ukrajinu i odgovora Zapada uvođenjem sankcija protiv Moskve. Slično su se ponašali i tokom prethodnih napada na Iran od strane SAD-a i Izraela. Naprosto, BRICS nije uradio ništa za države članice. Ovo je navelo neke da se pitaju šta je smisao BRICS-a i je li vrijeme da se nešto mijenja. Čini se da je Indija i na ovo pitanje dala odgovor, kao što je pokazala da su joj veze s Izraelom i Sjedinjenim Državama važnije od onih s Iranom, jer to New Delhiju sada donosi više koristi. Takav stav nije puko svrstavanje protiv nekog ili za nekog, iako se i Indiji i takva pozicija može pripisati nakon dogovora s administracijom američkog predsjednika Josepha Bidena, u sporazumu koji je suštinski uperen protiv interesa BRICS-a i posebno Kine i Rusije. Dio odgovora zašto se Indija tako ponaša možemo tražiti u ovogodišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. Na jednom od panela govorili su njemački i indijski ministar vanjskih poslova. Johann Wadephul je rekao da se odnosi država u svijetu koji nastaje više mogu gledati kao „koalicije“, a manje kao „savezi“. Takvo stanovište podržao je Subrahmanyam Jaishankar i dodao da je Indija dio više od dvadeset grupa kakve su Quad (kojeg čine Indija, SAD, Australija i Ujedinjeno Kraljevstvo i koji je uperen protiv Kine) ili BRICS (koji je uperen protiv Zapada). Problemi i šanse za BRICS Ovakvu slobodu u svrstavanju u suprotstavljene blokove nemaju svi, štaviše rijetki imaju. Indija nastoji i uspijeva da ima dobre odnose s Washingtonom, Tel Avivom, Briselom, Moskvom, Teheranom, Rijadom..., a u BRICS-u s rivalskom Kinom razmatra promjenu postojećeg političkog i ekonomskog sistema koji Zapadu daje prednost u odnosu na ostatak planete. Indija nije osudila napad na prijateljsku državu Iran, što bi morala uraditi i kao članica Ujedinjenih nacija, kao što nije osudila ni Rusiju koja je napala siromašnu Ukrajinu. U političkom smislu to je suština onog o čemu „globalni jug“ govori i zbog čega se okuplja u raznim formama. Iransko držanje prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima od kraja februara također pokazuje koliko je BRICS slab i da su Johann Wadephul i Subrahmanyam Jaishankar možda upravu kada govore o budućnosti, ali i sadašnjosti odnosa u interesima povezanom svijetu. Realpolitički interesi država i ovaj put nadilaze ideološka, politička ili vjerska uvjerenja. Ono što se trenutno dešava s članicama BRICS-a to odlično pokazuje, dok se formiraju razne „koalicije“. To se može vidjeti i na primjeru Saudijske Arabije, koja se posljednjih godina približila BRICS-u u nekim pitanjima, popravila odnose s Teheranom, s Pakistanom potpisala sporazum o međusobnoj odbrani, zadržala strateške veze s Washingtonom i s Tel Avivom razgovara o normalizaciji odnosa, a sada ugošćava američke vojne baze koje se koriste u ratu protiv Irana koji odgovara napadima na ciljeve unutar saudijske teritorije. Trumpova i Netanyahuova politika je za kratko vrijeme uzdrmala BRICS kao niko ranije i otvorila brojna pitanja, posebno za Kinu i Rusiju koje decenijama zagovaraju multipolarni svijet kroz razne organizacije, grupe, forume i koalicije. To su suštinska pitanja o budućnosti BRICS-a, uključujući ko može biti član i kakve su mu obaveze činom članstva. Primjer Indije, Rusije, Irana i UAE-a pokazuje koliko su ti odgovori potrebni. Rusija je pred samit BRICS-a u Kazanju u oktobru 2024. rekla da se protivi primanju novih članica, jer postaje teško pronaći zajedničke ciljeve za države članice. Drugim riječima, zvanična Moskva priznaje da unutar BRICS-a postoje veliki problemi, a američko-izraelski rat protiv Irana pokazao je da su neke razlike suštinske i možda nepremostive. Trump i Netanyahu su BRICS doveli u situaciju da nastavi s praznim hodom do konačnog gubljenja svoje relevantnosti ili da pokrene reforme i akcije, makar po receptu „koalicije“ kako to vidi šef indijske diplomatije Subrahmanyam Jaishankar. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prošlo je 26 dana od početka napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran i mnogi se pitaju da li američki predsjednik Donald Trump drži konce ovog rata u svojim rukama. Foto: Donald Trump „Svakako saosjećam s Amerikancima koji su iscrpljeni sa 25 godina stranih zapleta na Bliskom istoku. Razumijem zabrinutost, ali razlika je u tome što smo tada imali glupe predsjednike, a sada imamo predsjednika koji zapravo zna kako ostvariti ciljeve američke nacionalne sigurnosti. Dakle, ovo neće biti neka duga i iscrpljujuća stvar. Ušli smo, obavili smo posao unazađivanja njihovog nuklearnog programa, sada ćemo raditi na trajnom demontiranju tog nuklearnog programa u narednim godinama, i to je ono što je predsjednik naumio da uradi.“ Ovako je u junu prošle godine u intervjuu za NBC američki potpredsjednik JD Vance objasnio zašto je Trump iznenada napao Iran i tvrdio da su Sjedinjene Države i svijet u sigurnim rukama, jer u Bijeloj kući, prema njegovim riječima, više ne sjede glupani. JD Vance, koji je od početka rata s kraja februara neobično tih, jedan je od favorita za Trumpovog nasljednika u predsjedničkoj utrci u ime republikanaca, tako je objasnio rat koji je trajao dvanaest dana i u kojem su navodno uništeni iranski nuklearni kapaciteti. Uništeno treba opet uništiti i opet pobijediti Ali odluka Sjedinjenih Država i Izraela da još jednom napadnu Iran, i ovaj put dok su pregovori trajali i u iznenadnom napadu ubijene političke, vjerske i vojne vođe, opet je na scenu vratila stari argument – Iran ne smije imati nuklearno naoružanje i zbog toga ih moramo napasti. Tako je Trump došao u situaciju da javnost sumnja je li govorio istinu u junu prošle godine. Iran naprosto nije mogao razviti nuklearni program za osam mjeseci, koliko je vremena prošlo između dva napada. Dakle, tadašnje ili sadašnje Trumpove tvrdnje nisu tačne. Komentarišući Vanceovu pomenutu izjavu bivši američki ambasador u Rusiji Michael McFaul rekao je: „Ovo je jedan od najglupljih argumenata koje sam čuo od bilo kojeg visokog američkog zvaničnika.“ Novinar Michael Tracey je ocijenio da „kako se rat zahuktava, propaganda postaje sve gluplja“, prenio je tada britanski Independent. McFaulovo i Traceyevo zapažanje tada može se primijeniti i na novu rundu napada na Iran, jer je Trump u kratkom vremenu zastupao sve moguće pozicije. U prvim danima rata govorio je da je Iran uništen, potom tražio pomoć saveznika i naknadno rekao da mu ne trebaju jer je američka vojska obavila posao, zatim prijetio novim napadima, govorio o pregovorima s Teheranom, da bi na koncu odlučio da eskalira rat i ka regiji uputio dodatne ratne avione i brodove, te nekoliko hiljada marinaca koji bi po svemu sudeći trebali učestvovati u borbama na kopnu. Međutim, postoji i mogućnost da Trump zna šta radi i da je sve ovo dio predstave koja vodi u proširenje rata protiv Irana i njegovih saveznika širom Bliskog istoka, dok istovremeno pokušava spriječiti posljedice takvih odluka. Neki su, uključujući iranske zvaničnike, primijetili da Trumpove izjave o kraju rata i pregovorima dolaze uglavnom pred otvaranje trgovanja na američkim berzama, s ciljem da se ulagači umire i da se cijena barela nafte drži ispod stotinu američkih dolara. U prilog tome navode da je Trump ukinuo sankcije na dio ruske i iranske nafte, što znači da daje novac onima koje želi slomiti, dok glasačima pokušava da isporuči ono što im je obećao. Srušiti režim ili zadovoljiti zahtjeve Teherana Ova Trumpova kalkulacija zato nije bez osnova, jer mu je propao prvobitni plan da brzo sruši vlast u Teheranu po uzoru na ono što je uradio u Venecueli. Sada Trump bira između totalnog rata, koji bi po svemu sudeći uvukao još država i pokreta na Bliskom istoku, ili okončanja rata na način da se ispuni dio zahtjeva Irana. Drugim riječima, Trump vodi i psihološki i propagandni rat u namjeri da dobije na vremenu, a Iran mu nije jedina meta. Naime, Teheran je poručio da ne prihvata primirje kao prošli put, jer je već bio izigran i napadnut. Teheran za kraj rata ima nekoliko uslova. Traži garancije da se američki napad neće ponoviti, nadoknadu štete prouzrokovanu ratom (spominje se cifra od stotinu milijardi dolara, što otprilike odgovara iznosu zamrznutih iranskih sredstava u raznim bankama usljed sankcija), mir u Libanu koji bi zadovoljio interese tamošnjih šiita i zatvaranje američkih baza širom Bliskog istoka. To podrazumijeva da se Iran neće odreći svog raketnog programa i saveznika, ali da je spreman da se pitanje iranskog nuklearnog programa riješi. Ako bi Trump prihvatio ove zahtjeve to bi bio njegov vojni i politički poraz. Ako bi Iran prihvatio mnogo manje od ovoga što traži to bi bio njegov poraz. Ako SAD i Iran pronađu dogovor na bazi zahtjeva obje strane to bi bio izraelski poraz i premijer Benjamin Netanyahu to možda ne bi prihvatio, a što Trumpa stavlja u loš položaj kod proizraelskog lobija u Washingtonu. Trumpa bi čak i pregovori s Iranom u političkom smislu stavili u nepovoljan položaj. Naime, on je tvrdio da je ubio čitavo iransko rukovodstvo, uništio iransku vojsku i mornaricu, paralizovao iransku industriju i uništio sposobnost te države da se brani. Ako je to tako, s kim i zašto bi Trump pregovarao? Ne bi li bilo logičnije da izdiktira uslove predaje koju je već ranije od Teherana tražio? Zato je za Trumpa trenutno, na kraći rok, rat najisplativija opcija, ako cijenu nafte i prirodnog gasa drži niskom, arapski saveznici opstaju i američka vojska ne trpi teške gubitke. Takav razvoj situacije dao bi mu vremena za izlaz iz rata koji se, očigledno, ne odvija onako kako je zamislio. Međutim, na srednji rok stvari izgledaju drugačije. Sposobnost Irana da napada i da se brani veliki je udar na američke interese i reputaciju. Iran napada brojne američke vojne baze i neke od njih se prazne, natjerao je Washington da ukine sankcije na naftu Moskvi i Teheranu, Izraelu nanio teške udarce, posvađao Trumpa i saveznike koji odbijaju da se uključe u rat, pretvorio Teheran u najvažnijeg aktera u regiji koji može da blokira Hormuški zaljev i napada mete u desetak država. Dakle, ako Iran nastavi s ovakvom politikom i održi sadašnji nivo vojnih sposobnosti, Trump bira između dogovora koji bi išao na ruku Teheranu, ili nastavka rata koji bi doveo do uključivanja novih aktera i veće upotrebe američke vojske i resursa. Trumpovim prethodnicima u Bijeloj kući, od kojih su neki u velikom dijelu svijeta viđeni kao nada da je bolji i pravedniji svijet moguć i koje je JD Vance nazvao glupanima, ovakvo nešto se nije desilo. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Prošle su tri sedmice od kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran. Američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu su ovih dana na ovaj rat bacili novo svjetlo, a Iran pokazao da je spreman igrati i takvu igru. Foto: Ilustracija Moderna historija Bliskog istoka je i historija borbe za kontrolu energenata. Bilo da su svoj uticaj projektovali Zapad ili Moskva uvijek su jedan od glavnih razloga nafta i prirodni gas. Takva politika je odnijela milione života, stvorila i uništavala države i kako se čini tome nije došao kraj. Jedna od teorija kaže da je kraj režima Bashara al-Assada počeo s njegovim odbijanjem ponude iz Washingtona da se nafta i gas preko Sirije, iz Perzijskog zaljeva, transportuje do Mediterana i Evrope, a što bi značilo da se Damask mora odreći iranskog i ruskog uticaja. Assad je ponudu odbio i izgubio rat u kojem su na razne načine učestvovale brojne države. Govoreći o Iranu ovakva teorija također je primjenljiva. Naime, Iran ima energente i kontroliše Hormuški moreuz kroz koji prolazi oko dvadeset posto svjetske nafte i ukapljenog gasa. To znači da Iran, a shodno tome i Rusija i Kina, imaju polugu koju mogu koristiti protiv Washingtona i njegovih arapskih i drugih saveznika. U konačnici, ako se svijet bude dijelio u blokove, okupljajući se oko velikih sila kakve su SAD, Kina i Rusija, to znači prednost u pristupu resursima. Trump i nafta Pomenuti Assad je jednom prilikom rekao da je Trump najbolji američki predsjednik ikada. Kada je Trump poslao američku vojsku da zauzme sirijska naftna polja i to javno priznao, Assad je ironično pohvalio njegovu iskrenost i svom neprijatelju dao ovu laskavu titulu. Trump svoju žeđ za naftom nije krio ni na drugim mjestima i ovih dana slično je govorio o iranskoj nafti i gasu. Od Venecuele je uzeo naftu, ili kako on to kaže „vratio“, objašnjavajući da je to američka nafta, čime je želio ojačati američke naftne kompanije i potisnuti kineske. Osam dana ranije Trumpova vojna intervencija desila se i u Nigeriji, također bogatoj naftom, gdje je navodno štitio ugrožene kršćane. U toj afričkoj državi napao je za katolički Božić grupe koje su, kako je rekao, povezane s ISIL-om. Poruka nigerijskim vlastima bila je jasna, jer je ta afrička država, baš kao i neke druge u Africi, jedna od onih na koju Kina računa u nabavci nafte. Malo nakon Božića, novi momenat koji se ne može zanemariti ako se posmatra borba velikih sila za kontrolu energenata. Izrael je priznao Somaliland kao nezavisnu državu, a koja ima izlaz na more blizu strateški važnog prolaza Bab el-Mandeb kojeg su proiranski jemenski Husi efektivno zatvorili zbog rata u Pojasu Gaze i kroz Crveno more puštali ruske i kineske brodove. Zadnjeg dana februara na red je došao i Hormuški moreuz, odnosno napad na Iran, ogrnut i u vjerski rat, strah od iranske nuklearne bombe i balističke prijetnje čak i Sjedinjenim Državama, nakon što je Teheran po istoj američkoj matrici bio prijetnja evropskim državama i što je dovelo do toga da Washington izgradi antiraketni štit uz ruske granice. Trump je ovim manevrima pokušao da ovlada sa što više nafte i gasa i Kinu ostavi bez energenata. Koraci ka tome cilju bili su disciplinovanje Nigerije, ohrabrivanje stvaranja države na teritoriji Somalije, otmica venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura i pokušaj rušenja vlasti u Iranu. Iran i nafta Objašnjavajući Amerikancima posljedice zatvaranja Hormuškog moreuza od strane Irana i skok cijena goriva, Trump je rekao da takav potez niko nije očekivao. U Trumpove riječi nije povjerovao niko ko je znao bilo šta o Iranu i ko je pratio šta se dešava u toj državi posljednjih mjeseci. Naime, analitičari su govorili da će se upravo to desiti i to je na koncu rečeno više puta iz samog Teherana. Trump je potpuno bio toga svjestan, uprkos ovakvim izjavama. Kada je Iran zatvorio Hormuški moreuz u američko-izraelskom bombardovanju pogođen je depo s gorivom u Teheranu i gradu je prijetila ekološka katastrofa. Crni oblaci nadvili su se nad gradom, a snimke pokazivale ulice koje doslovno gore, jer je plamen pratio gorivo koje se razlijevalo. Potom je Trump prijetio da će bombardovati ostrvo Kharg s kojeg Iran svoju naftu šalje u svijet. U srijedu navečer oštećen je dio iranskih kapaciteta za crpljenje prirodnog gasa, a Trump je u objavi na društvenim mrežama za taj čin optužio Izrael i rekao da o tome nije bio obavješten. U uzvratnim napadima Irana jučer su pogođene najveća izraelska rafinerija nafte, naftna i gasna infrastruktura u Kataru, Saudijskoj Arabiji i drugdje, baš kako je Teheran obećao ako njegova energetska infrastruktura bude meta. Istog dana cijene nafte su opet porasle, a arapske države došle u situaciju da traže odobrenje Irana da izvoze naftu i gas kroz Hormuški moreuz. Mediji su izvijestili da je Teheran do sada dozvolio tankerima povezanim s Turskom, Kinom, Indijom, Pakistanom i Irakom da plove kroz Hormuški moreuz i da Iran prodaje svoju naftu i gas. Dakle, sada Iran odlučuje ko može doći do nafte i gasa u Perzijskom zaljevu. Ovakav odgovor Irana natjerao je Trumpa da obeća privremeno ukidanje sankcija na naftu iz Rusije, kako bi se smanjila cijena na svjetskom tržištu. A jučer je američki ministar finansija Scott Bessent, što niko nije očekivao, najavio da Washington možda ukine sankcije i na dio iranske nafte iz istog razloga kao u slučaju ruske nafte. Crtanje mapa Ako Iran istraje s ovakvom politikom doći će do povećanja cijene energenata u najvećem dijelu svijeta i shodno tome do blaže ili snažnije ekonomske krize. Na to su Trumpa i bivše američke predsjednike upozorili svi koji poznaju Iran. Naprosto, država koja ratuje za svoj opstanak protiv nuklearnih sila i suočava se s teškim sankcijama, iskoristiće svaki alat koji ima na raspolaganju. Da bi promijenio stanje na terenu Trump je poduzeo razne aktivnosti. Više puta je ponovio da je uništio Iran, iransku vojsku i mornaricu, zaprijetio novim napadima i slanjem marinaca te na koncu počeo da okuplja koaliciju država koje bi izvršile deblokadu Hormuškog moreuza. Odziv je bio toliko slab da se Trump kritički osvrnuo na budućnost NATO-a i na odnose sa saveznicima. Jučer je i Netanyahu dao svoj doprinos ovom pitanju - u obraćanju za koje mnogi na društvenim mrežama tvrde da je plod rada vještačke inteligencije i da je izraelski premijer zapravo mrtav. Predložio je da se gradi naftovod iz Perzijskog zaljeva, preko Arapskog poluostrva, do Izraela. Ovaj prijedlog nije novost, jer se uklapa u ranije planove ove vrste, kao dio velike igre trgovačkih koridora koji bi prolazili kroz Iran i Saudijsku Arabiju, ka Rusiji ili Izraelu i Evropi. Međutim, ova izjava važna je iz više razloga, posebno ako se ima na umu Trumpova tvrdnja da je Izrael gađao iransku energetsku infrastrukturu bez konsultacija s njim. Prvo, jer Izrael smatra da se treba povezivati i s arapskim državama koje ga ne priznaju i to protiv interesa Irana. Drugo, što bi gradnja takve energetske mreže značila da je sadašnja iranska vlast pobijedila i svrstala se u drugi blok u odnosu na Zapad. U konačnici, to bilo efektivno crtanje mapa u novom multipolarnom svijetu kojeg zagovaraju Rusija, Kina, Brazil, Indija, Iran i drugi. Ako SAD, Izrael i Iran nastave s ovakvom politikom i ne bude jasnog poraza jedne od strana u bliskoj budućnosti, rat bi mogao ličiti na onaj u Ukrajini, gdje Washington i Moskva nastoje povući crtu razgraničenja dva različita svijeta. Na Bliskom istoku to bi značilo da su neke države, male i slabe, dovedene pred svršen čin i žrtvovane u ime energetskih interesa velikih sila. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski napad na Iran globalno je važna tema. Evropska unija i neki evropski političari, uz kašnjenje u odnosu na neke druge, oglasili su se o ovoj temi i rekli stvari suprotne od onog za šta se zalažu unutar svojih granica. Foto: Zastava Evropske unije Kada se govori o vrijednostima Evropske unije uvijek se napominje da je to „mirovni projekt“, da je to ideja da evropski narodi konačno žive u miru. Na većem dijelu evropskog kontinenta ta ideja živi već osamdeset godina i kao takva je jedna od najvećih postignuća Zapada. Ideja evropskog jedinstva i mira među evropskim državama je stoga sama po sebi veličanstvena. Međutim, stvari za Evropsku uniju počinju da se komplikuju na njenim granicama, gdje često evropske ideje i vrijednosti ne važe. Tamo Evropska unija nekada zastupa ideje koje kod kuće odbacuje. To na svojoj koži osjećaju stanovnici Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Količina nepravde i duplih standarda u odnosu prema Bosni i Hercegovini je zapanjujuća, počevši od uskraćivanja prava na odbranu od oružane agresije, pa sve do danas kada, na primjer, neki ljudi nemaju pravo da na izborima biraju ili budu birani. I sve to na navodnom „evropskom putu“ Bosne i Hercegovine i pod palicom svemoćnog Ureda visokog predstavnika (OHR). Pogrešne procjene Sličnih primjera ima mnogo, ali da bi se razumio odnos Evropske unije prema ratu na Bliskom istoku treba obratiti pažnju i na drugi veliki rat – rusku agresiju na Ukrajinu koja je počela prije četiri godine, a kojoj je bio uvod aneksija Krima 2014. godine. Osam godina od tada Vladimir Putin bio je partner Evropskoj uniji, dok se istovremeno Ukrajini obećavalo članstvo. Da Joseph Biden tada nije bio u Bijeloj kući, Evropska unija bi možda prešla i preko napada na Kijev. Biden je pred rusku agresiju na Ukrajinu govorio da se ona sprema, a od evropskih saveznika dobivao odgovor da se to neće desiti. Onda kada se desilo nastup nekih evropskih država bio je tragikomičan. Njemačka je, na primjer, Kijevu nudila medicinsku pomoć, šljemove i šatore, kao da je Ukrajinu pogodio zemljotres i kao da ne traje oružana agresija na siromašnu državu. Biden je potom ubijedio Evropljane da stanu iza Ukrajine, što su oni učinili i što čine i danas kada Sjedinjene Američke Države šalju pomiješane signale. Brisel je svijetu poručio da ne treba napadati suverenu državu i da je mir bolja opcija od rata. Pored oružja, novca i pomoći svake vrste Kijevu, Brisel je uveo sankcije Rusiji i zauzeo stav da se u Ukrajini brani ideja Evropske unije. Evropskoj uniji ta pozicija je prirodna. Opiranje ratu kao takvom i kršenju međunarodnog prava je temeljna ideja Evropske unije. Ali, nakon manje od dvadeset mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu, Brisel mijenja ploču – šutnja na izraelsko razaranje Pojasa Gaze, Libana i potom na napad na Iran. Štaviše, za takvo ponašanje Izrael je dobio podršku većeg dijela Evropske unije. Brisel i Bliski istok: Historija pogrešnih odluka Zašto Evropska unija na Bliskom istoku ne brani mir? Takav stav bi, baš kao u Ukrajini, bio svojstven njenim temeljnim idejama. Na koncu, mir na Bliskom istoku znači smanjen priliv ilegalnih migranata u Evropu, dostupnost energenata koji bi zamijenili one iz Rusije i jačanje trgovinskih veza na obostrani interes, ako već mnogima na Zapadu ništa ne znače ljudi koji tamo žive. Polovinom prošle godine njemački kancelar Friedrich Merz objasnio je politiku svoje države, a shodno tome i stanje u Evropskoj uniji. „Izrael ima pravo braniti svoje postojanje i sigurnost svojih građana. Iran želi uništiti državu Izrael. Naš državni razlog je braniti državu Izrael u njenom postojanju“, rekao je. „Bez Irana, (napadi) u Izraelu 7. oktobra 2023. ne bi bili mogući. Hamas, Hezbollah i pobunjenici Husi su terorističke organizacije koje finansira i oprema Iran.“ Iz ovih izjava može se zaključiti da Merz smatra da Izrael želi mir na Bliskom istoku, da Iran želi rat i da Njemačka odbacuje terorizam. Merz to smatra i nakon američko-izraelskog napada na Iran posljednjeg dana februara. „Što prije režim mula stane, to će prije ovaj rat završiti. Isključivo je na tom režimu i takozvanoj Revolucionarnoj gardi da prekinu neprijateljstva“, rekao je Merz prošle sedmice i akcije SAD-a i Izraela protiv Irana nazvao nastavkom „svoje odbrane“. Ovakve verbalne vratolomije njemačkog kancelara prate konkretni potezi. Pored toga što pomaže Izrael, borbu protiv terorizma Njemačka i neke druge države Evropske unije su nastavile kroz saradnju s bivšim vođom Al-Qaide Ahmedom al-Sharaaom - sadašnjim liderom Sirije. Ta Merzova odanost Izraelu i Washingtonu po cijenu (ne)mira kod kuće pokazala se i tokom njegovog nedavnog sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom koji je prijetio Španiji, jer se zvanični Madrid usudio tražiti mir na Bliskom istoku. Potpredsjednica španske vlade Yolanda Díaz je potom rekla da je Merz među liderima Evropske unije „koji nemaju pojma kako upravljati historijskim trenutkom u kojem živimo“ i optužila ga za „vazalstvo“ prema Trumpu. Merz nije jedini s takvim stavom. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je slao vojsku da brani Izrael od iranskih napada, zabrinut za stradanje civila i stanje mira na Bliskom istoku. Francuske snage su presretale iranske rakete i dronove, ali im nije palo na pamet da presretnu nijedan projektil koji je išao prema Pojasu Gaze ili civilima u Libanu. Slično je ponašanje i ljudi na čelu Evropske unije. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas, koja se svrstala na stranu Izraela, iranskim zvaničnicima uvela je sankcije. Ako bi se cijenila takva odluka po njenom objašnjenju, onda je pitanje kako takve slučajeve nije pronašla na drugoj strani od početka rata u Pojasu Gaze, pa sve do nedavne likvidacije preko 160 djevojčica u školi u Iranu. Ideja o Evropskoj uniji kao velikoj sili Ovakvo svrstavanje nekih država Evropske unije na jednu stranu, u ratu koji je veoma nepopularan i među Trumpovim biračima i dijelovima njegove administracije, vodi do gubljenja uloge strane koja često pokušava da se ostatku svijeta predstavi kao moralni svjetionik. To je onaj isti Trump koji Evropsku uniju ucjenjuje carinama, otimanjem Grenlanda i prekidom pomoći Ukrajini. To se posebno odnosi na navodne zaštitnike kršćanstva i Zapada. Onima koji zagovaraju rat papa Lav je u petak poručio da trebaju ići na ispovijed i procijeniti da li slijede Isusova učenja i pozvao na prekid rata protiv Irana, koji se može pretvoriti u sukob s milionima žrtava. U razmiricama s Trumpom brojni evropski zvaničnici su pozvali na veću samostalnost Evropske unije, jer se, kako to nedavno kaže šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen, međunarodni poredak urušio i „Zapad kakvog znamo više ne postoji“. Ideja da Evropska unija bude nezavisnija u odnosu na ratoborne Trumpa i Putina od mnogih je dočekana kao hvale vrijedna. Ali, kako je moguće taj stav zastupati ako se Evropska unija ovako odnosi prema ratu na Bliskom istoku? S kim to Evropska unija misli da sarađuje ako Rusiju vidi kao neprijatelja, želi se distancirati od Trumpa i zvaničnog Washingtona, na Bliskom istoku ima duple standarde i želi parirati Kini? Odakle bi, na primjer, Evropska unija mogla nabavljati energente ako ovako stanje potraje? Ova i brojna druga pitanja izgleda ne opterećuju najvažnije političke figure u Evropskoj uniji. I to je legitiman stav, čak i plan - ako postoji. Ali, u tom slučaju nije racionalno distancirati se od Trumpa ako on radi ono što Brisel podržava. U sveopštoj krizi u svijetu i Evropi čini se da starim evropskim silama više od bilo čega nedostaju političari kakve su ranije imali. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prošle su samo dvije sedmice od kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran. Međutim, i to je bilo dovoljno da neke bliskoistočne države budu stavljene pred nove izazove. Foto: Ilustracija Samo nekoliko dana prije nego što će Izrael još jednom napasti Iran, premijer Benjamin Netanyahu govorio je da radi na stvaranju regionalnog saveza uperenog protiv Irana i Muslimanskog bratstva. Savez koji nastaje „uključuje mnoge zemlje“, rekao je Netanyahu. „Neke nas posjećuju, čak i ovih dana. A druge, mi posjećujemo. Govorim o čitavom krugu koji obuhvata Bliski istok.“ Tih dana u Izraelu je boravio indijski premijer Narendra Modi i postignuti su razni sporazumi. Ukratko, Indija želi izraelsku tehnologiju, a Izrael indijsku radnu snagu i tržište. Takav razvoj odnosa između Izraela i Indije odlično se uklapa u ono što je zamislio bivši američki predsjednik Joseph Biden u namjeri da New Delhi odvoji od Rusije i ojača ga u odnosu na Kinu. Mnogi nisu imali dilemu da Netanyahu u pomenute saveznike ubraja Indiju. Indijsko ponašanje prema Iranu od početka američko-izraelskog napada upućuje da Modi ne želi da izgubi Netanyahua i posredno američkog predsjednika Donalda Trumpa. Indija, koja je poslovično protiv svih ratova, izrazila je zabrinutost povodom dešavanja na Bliskom istoku, ne navodeći da se radi o napadu na suverenu državu, koja je uzgred indijski saveznik iz BRICS-a. Ovakav stav Indije nije iznenađenje, jer se ta država pod Modijevim vodstvom ne obazire na bilo čije primjedbe i radi ono što smatra da joj koristi. Netanyahu može biti siguran da će Indija dogovoreno s njim provesti, ali isto tako sigurno zna da to ne znači da će dobiti ništa više od onoga što je u interesu Indije i da dobri odnosi s New Delhijem nisu bjanko pristanak na izraelske želje. Nove podjele Međutim, potrebno je odgonetnuti na koga to računa Netanyahu na Bliskom istoku, posto je već jasno rekao da će se boriti protiv Irana i Muslimanskog bratstva čiji su sadašnja turska vlast i Katar najistaknutiji predstavnik. Većina drugih država na Bliskom nisu sile kakve su Indija, Iran ili Turska i stoga Netanyahuova politika za njih znači da bi se mogli probuditi s novim ulogama. Američko-izraelski rat protiv Irana i njegovih regionalnih saveznika dugo vremena uključuje likvidacije vjerskih, političkih i vojnih vođa, ali i istaknutih naučnika, što je fenomen o kome Zapad šuti. Likvidacija najpametnijih ljudi unutar jedne države nije ništa drugo nego pokušaj da se čitavo društvo uništi guranjem u haos i besperspektivnost. Čini se da je red došao i na druge. U srijedu su, u centralnom dijelu Bejruta koji je bio pošteđen napada Izraela, četiri rakete pogodile višespratnicu. Libanski mediji navode da su pogođeni šesti, osmi i deveti sprat, što ukazuje da je napadač znao koga cilja. Libanske vlasti su odmah nakon napada saopštile da je najmanje četvero ljudi ranjeno, a Izrael nije preuzeo odgovornost. Izraelski kanal „Channel 12“ saopštio je da su meta bile prostorije grupe Jamaa al-Islamiya, koja je libanski sunitski, politički i društveni pokret, koji se smatra ogrankom Muslimanskog bratstva. Libanski medij LBCI navodi da je meta bio Ahmad Abdallah, pripadnik palestinskog Hamasa - grupe koja također ima veze s Muslimanskim bratstvom. Jamaa al-Islamiya, koja u zadnje vrijeme ima bolje odnose sa šiitskim Hezbollahom nego ranije, negirala je da su njeni članovi bili meta i ponovila svoju osudu izraelskih napada na Liban. Izrael nije jedini koji Muslimansko bratstvo vidi kao terorističku grupu i prijetnju. Ta grupa ima isti ili sličan status u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a nedavno je Washington dijelove tog panislamskog pokreta počeo označavati kao terorističke organizacije. Ujedinjeni Arapski Emirati su, uz Jordan, vjerovatno najbliži saveznik Izraela među arapskim državama i najraspoloženiji za saradnju. Zato mnogi u Netanyahuov najavljeni regionalni savez ubrajaju ovu bogatu pustinjsku monarhiju, koju protekle dvije sedmice Iran drži pod vatrom. Stotine iranskih dronova i raketa zasule su tu državu, a pogađane su mete izvan američkih vojnih baza. Intenzitet napada možda sugeriše da i Teheran tu državu vidi kao dio Netanyahuove koalicije. Od Saudijske Arabije do Egipta Ipak, važnije pitanje za budućnost tog saveza je držanje Egipta i posebno Saudijske Arabije koja će za sobom povući druge arapske monarhije koje nemaju jake vojske, ali imaju novac, energente i geografski položaj važan za regionalnu raspodjelu moći. Također, Rijad sa sobom nosi i savez o međusobnoj odbrani s nuklearnom silom Pakistanom koji je decenijski rival Indije. Saudijska Arabija s posebnom pažnjom prati američko-izraelski rat protiv Irana. Zvanični Rijad ima odlične veze s Washingtonom, s Ankarom i Teheranom ih godinama popravlja, a Izrael ne priznaje kao državu iako su u mnogim pitanjima interesi dvije države isti ili slični. Oprez Rijada od početka rata govori o procjepu u kojem se država našla, a koji se ogleda u nekoliko scenarija. Slom Irana i njegovih saveznika značio bi širenje uticaja Izraela i Turske. Pobjeda Irana značila bi jačanje uticaja Teherana. Poraz Izraela i Sjedinjenih Država možda bi značio i odlazak američke vojske iz više država Bliskog istoka i neke bi od njih usljed toga mogle da se slome pod pritiskom izvana ili iznutra, a što bi možda oslabilo pozicije Saudijske Arabije koja se decenijama oslanjala na američku vojnu zaštitu. U ovom strateškom promišljanju Rijada i Kairo traži svoje mjesto. Dobri odnosi s Rijadom Egiptu daju oslonac u bilo kakvim preslagivanjima u regiji. Egipat je, podsjetimo, imao demokratski izabranog predsjednika Mohameda Mursija, koji je bio dio Muslimanskog bratstva. Egipat, također, decenijama ima dobre odnose s Izraelom. Dvije države razvijaju energetske projekte koji uključuju Kipar i Grčku, a koje se posljednjih godina nameću kao važni saveznici Izraela. Velike ili male promjene? Nakon američko-izraelskog rata protiv Irana mnoge stvari na Bliskom istoku neće biti iste. Pobjeda ili poraz u velikom ratu donosi i velike promjene i to je jasno Sjedinjenim Državama, Izraelu i Iranu koji se sa svojim šiitskim saveznicima sada bori za opstanak. Promjene se posebno odnose na male države, kakve su Bahrein, Katar ili Kuvajt, ali i na one koje su razorene dugogodišnjim ratovima, poput Iraka, Sirije, Jemena ili Libana. Ishod ovog rata odrediće i budućnost Palestine, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske koja je članica NATO-a, ali i država koja ima svoje ambicije koje nadilaze nacionalne granice. Brzi završetak rata bi neke stvari na Bliskom istoku kratkoročno ostavio na sadašnjim pozicijama, ali dugotrajni rat bi donio promjene. Bahrein se trese, šiiti u Iraku imaju inicijativu, Hezbollah je ohrabren držanjem Irana, rastu pukotine u izraelskom društvu, iranska ekonomija i vojska trpe teške udarce, baze američke vojske su pod napadima bez presedana, Liban je opet zasut bombama, mnogi se pitaju hoće li se, kome i kada Turska i neke druge države prikloniti u ovome ratu, UAE i drugi imaju poteškoće u ekonomiji, Saudijska Arabija se nalazi pod političkim i ekonomskim pritiskom, iračke i iranske Kurde se gura u rat protiv Teherana, širom svijeta cijene nafte rastu... Netanyahu je tačno znao šta želi kada je napao na Iran, ali teško bi se to moglo reći za Trumpa koji danima daje kontradiktorne odgovore na jednostavna pitanja. Američki stratezi su bili svjesni stanja na Bliskom istoku i zato prethodni američki predsjednici nisu htjeli ratovati protiv Irana, ne samo zbog iranske vojne moći nego i zbog onoga što može doći poslije. Sada kada Washington želi da obuzda Kinu velika geopolitička igra na Bliskom istoku mu ne treba i teško ju je uspješno igrati onako kako to trenutno radi Trump. A igra je počela i traje, što je poziv mnogim da se uključe i probaju ostvariti svoje interese. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Novi čileanski predsjednik José Antonio Kast suočava se s teškim izborom u svojim prvim sedmicama na vlasti, javlja AFP. Foto: José Antonio Kast Hoće li se slomiti pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država da odbaci projekat povezivanja Kine i Čilea preko Pacifika putem podmorskog optičkog kabla? Ili će Kast, koji je preuzeo dužnost u srijedu, oživjeti inicijativu koju njeguje najveći trgovinski partner Čilea, riskirajući da izazove gnjev Washingtona? Čile-Kina Express bi prenosio podatke skoro 20.000 kilometara pod morem od Hong Konga do luke Valparaiso, što bi omogućilo Pekingu da smanji ovisnost o internet rutama koje prolaze kroz Sjevernu Ameriku. Ali se zapleo u intenzivno rivalstvo između Washingtona i Pekinga za utjecaj u Latinskoj Americi. Američki State Department nazvao je to prijetnjom regionalnoj sigurnosti u onome što naziva „našom hemisferom“. Bivši čileanski ministar saobraćaja u januaru je odobrio projekat, koji je predložila državna kompanija China Mobile. Dva dana kasnije vlada je povukla odobrenje zbog pritiska Washingtona. Sjedinjene Države sankcionisale su trojicu čileanskih zvaničnika, uključujući ministra saobraćaja, zbog projekta, što je rijetka kritika jednog od najbližih latinoameričkih saveznika Washingtona. Kineski kabel „u osnovi ostavlja Sjedinjene Američke Države nesposobnim da vide šta se dešava“ u regionalnom prometu podataka, rekao je za AFP stručnjak za telekomunikacije Jonathan Frez, profesor na Univerzitetu Diego Portales u Santiagu. To bi omogućilo Kini da se direktno poveže sa Latinskom Amerikom, uključujući i Brazil, članicu BRICS-a, dodao je Frez, misleći na grupu velikih ekonomija u razvoju. Kast se suočava sa delikatnim balansiranjem u pokušaju da pomiri trgovinske veze Čilea sa Kinom sa svojom željom da produbi veze sa Donaldom Trumpom, koji ga je prošle sedmice ugostio na svom samitu „Štit Amerike“ na Floridi. Projekat kabla stvorio je trenje između Kasta i njegovog ljevičarskog prethodnika Gabriela Borica u posljednjim danima njegovog predsjedništva. Kast je optužio prethodnika da je zadržao informacije o kablu i obustavio saradnju s njim prilikom primopredaje vlasti na nekoliko dana. 'Upozorenje' Kast je najdesničarskiji predsjednik Čilea još od diktature generala Augusta Pinocheta od 1973. do 1990. godine, izabranog na osnovu obećanja da će se obračunati s organizovanim kriminalom i ilegalnim migracijama. Washington je zainteresovan za podršku Kastu po tim pitanjima, koja su ključna za Trumpovo predsjedništvo, ali i za „uskraćivanje Kini pristupa resursima i tržištima“, rekao je za AFP Gilberto Aranda, stručnjak za međunarodne odnose na Universidad de Chile. On je sankcionisanje čileanskih zvaničnika vidio kao „upozorenje“ novoj Kastovoj administraciji. Da bi izbjegao sukob s bilo kojom supersilom, Čile bi trebao razviti nova tržišta, kaže Aranda. Kina je glavna destinacija za čileanski izvoz. U 2025. godini, Čile je prodao Kini proizvoda u vrijednosti od preko 38 milijardi dolara, prvenstveno bakra, trešanja i litijuma. Tehnološki centar Čile je povezan s najmanje tri međunarodna podmorska kabla i svi su povezani sa Sjevernom Amerikom. Uzastopne vlade desnice i ljevice pozicionirale su zemlju, koja ima šestu najbržu brzinu interneta na svijetu, prema Speedtest Global Indexu, kao tehnološko središte. Humboltov kabel dug 14.800 kilometara, koji se trenutno gradi između Valparaisa i Sydneya, biće prvi između Južne Amerike i azijsko-pacifičke regije. Razvija se u partnerstvu s Googleom. Stručnjaci koje citira čileanski finansijski dnevnik Diario Financiero kažu da ako Santiago odbaci kabel Čile-Kina Express, Peking će ga vjerovatno odnijeti u Peru koji je drugi najveći primatelj kineskih investicija u Latinskoj Americi.

Dvanaest dana je prošlo od početka američko-izraelskog napada na Iran. Kao i kod prethodnih napada na ovu državu, mnogi se pitaju da li Rusija i Kina pomažu svog saveznika. Foto: Vladimir Putin i Xi Jinping Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da zadnjeg dana februara, po volji i želji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua napadne Iran, bila je iznenađujuća zbog dinamike američko-iranskih pregovora. Mnogo toga je ukazivalo da je neki dogovor moguć. Ali, velike sile se oslanjaju i na druge pokazatelje u procjeni političkih tokova. Uostalom, Trump je mjesecima gomilao vojsku na Bliskom istoku i s Netanyahuom prijetio Teheranu, čak podržavao proteste koji su trebali voditi do promjene vlasti u Iranu. Stoga napad nije smio biti iznenađenje za Rusiju i Kinu. Samo vrijeme početka napada moglo je biti iznenađenje, a sve nakon toga trebalo bi biti obuhvaćeno pripremljenim planom djelovanja. Tačna procjena Iran, Rusija i Kina, u danima pred američko-izraelski napad, izvodile su vojnu vježbu od Hormuškog moreuza, preko Omanskog zaljeva i Arapskog mora do obala Južne Afrike, odnosno u vodama gdje se tih dana nalazio američki nosač aviona USS Gerald R. Ford. Neki mediji tvrde da i danas tamo plovi kineski brod s opremom za praćenje i komunikaciju i da je na usluzi Iranu. Pomoćnik predsjednika Rusije Nikolaj Patrušev, dugo godina blizak saradnik Vladimira Putina, vježbe je, prije oko tri sedmice, opisao kao „pravovremene i strateški relevantne“. Da Kinezi pomažu Iran bilo je jasno i u danima pred napad. Mediji su objavljivali snimke s kineskih satelita koji su bili usmjereni prema američkim vojnim bazama na Bliskom istoku. Takve snimke i danas dospijevaju u javnost i pokazuju stanje u američkim vojnim bazama nakon iranskih napada. Drugim riječima, kineska i ruska vojska pokušavaju Iranu osigurati ono što već imaju Sjedinjene Države i Izrael – informacije s bojnog polja u realnom vremenu. Također, dok je Trump gomilao snage na Bliskom istoku, u Iran je sletjelo više ruskih teretnih aviona i mnogi smatraju da je Teheran tada dobio nešto od opreme koja mu je potrebna da se što bolje pripremi za predstojeći napad. Ovakvo kinesko i posebno rusko držanje pokazuje da su te dvije sile hrabrije nastupile u odnosu na prošli američko-izraelski napad na Iran. To je posebno bitno u kontekstu Rusije, jer Putin decenijama ne želi za Iran uraditi ništa što će ugroziti Izrael. To se vidjelo u ratu u Siriji, ali i u odsustvu osude Izraela nakon silnih napada na Iran i druge države na Bliskom istoku... Ako padne Iran... Međutim, dobar dio ruske javnosti i političara nedvosmisleno je stao na stranu Irana. To se desilo i u Kini, a što pokazuje i jedan neobičan događaj. Iranska ambasada u Pekingu je izdala saopštenje da ne prima donacije od kineskih građana koji masovno šalju upite u vezi s tim. To pokazuje da dio Kineza rat protiv Irana vide kao nešto što je važno i za njih same. Ruski filozof Aleksandar Dugin, za kojeg neki tvrde da ima veliki uticaj na Putina, komentarišući likvidaciju iranskog ajatolaha Alija Khameneija, zaključio je da isto čeka Rusiju ako ne promijeni politiku. „Danas Iran, sutra Rusija“, poručio je Dugin i tražio od ruske države da konačno pokaže svoju pravu snagu, postavi crvene linije i da likvidira sadašnju vlast u Ukrajini i sve druge koji će doći. Dugin rat protiv Irana vidi kao vjerski, kao sukob civilizacija. Vojnu operaciju protiv Irana Amerikanci su nazvali „Epski bijes“ (Epic Fury), a Dugin ju je preimenovao u „Epsteinov epski bijes“ (Epstein’s Epic Fury), ciljajući na veze američkog državnog vrha i zloglasnog Jeffreya Epsteina čiji slučaj mjesecima izaziva interesovanje širom svijeta. Dosadašnje držanje Irana, sposobnost da se brani i napada širom Bliskog istoka, raduje Kinu i Rusiju, kao i sve one koji traže multipolarni svijet, a što je ideja pod kojom Peking i Moskva decenijama okupljaju američke neprijatelje. Kina od ovog koncepta ne odustaje, čak i onda kada se čini da je napuštena od drugih država. Za razliku od pozivanja na vjerske ratove i sukobe civilizacija (iz Izraela, Sjedinjenih Država, Irana i sada iz Rusije), kineski komunisti imaju drugačiji pristup politici. Važan segment toga djelovanja je ekonomsko povezivanje u vremenu kada Trump uvodi carine i najbližim saveznicima. U nedjelju je Kina, u sjeni rata na Bliskom istoku, saopštila da za 53 afričke države od 1. maja ukida sve carine na uvoz. Izuzetak je Esvatini - država koja ima diplomatske veze s Tajvanom. Ovo je saopštio kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, a što je ranije odlučeno. Naglašavanje ekonomske saradnje u vremenu kada Trump pod raznim izgovorima napada širom svijeta (Iran, Jemen, Venecuela, Nigerija, Irak...) važna je politička poruka iz Pekinga. Koliko dugo Iran može da izdrži? Važnost Irana za kinesku strategiju dobro je poznata. To nije samo još jedno kinesko savezništvo. Radi se o kineskom izvoru energenata, važnoj tački na mapi inicijative „Pojas i put“ i kineskom uporištu na Bliskom istoku gdje neki vode vjerske ratove i imaju oružje za masovno uništenje. I tu nije kraj važnosti Irana za kineske planove. Naime, kineskim stratezima je poznat američki plan da se posvete obuzdavanju Kine, ali da ih u tome ometa nedovršen posao na Bliskom istoku. O tome je govorio američki predsjednik Barack Obama. Dakle, zauzetost Washingtona na Bliskom istoku znači manji pritisak na Kinu i trošenje američke snage i ugleda. Na koncu, proučiti američko ponašanje u ratu protiv jake vojske odlična je prilika za Kinu, dok Washington troši resurse kojih svakako nema mnogo. Pored Duginove brige o tome „ko je sljedeći“ na američkom spisku za napad, Rusija računa i s drugim stvarima koje su vezane za ovaj rat. Prvo, trošenje Sjedinjenih Država i drugih država znači manje pomoći za Ukrajinu. Drugo, odluka Irana da zatvori Hormuški moreuz dovela je do povećanja cijene nafte i to je za Rusiju odlična vijest, pa Putin ovih dana govori o mogućnosti da Evropi ne prodaje ni naftu ni gas, odgovarajući na plan Brisela da se to desi do kraja ove godine. Tako je Trump za manje od dvije sedmice doveo Sjedinjene Države u situaciju da izgube mnogo, čak i kad Iranu nanose ogromne štete. Američkim stratezima, a što je Trump godinama zastupao, dugotrajan rat nije u interesu. Trump sada, ako ne želi ratovati i upustiti se u igru s neizvjesnim ishodom, mora pronaći izlaz, bilo da se jednostrano povuče s bojnog polja, čeka početak šireg rata u regiji ili naprosto traži dogovor s Iranom. Ali, tim putem je Trump već išao. Pregovore je prekinuo napadima, slavio smaknuća vjerskih i političkih vođa države s kojom pregovara. Ko želi pregovarati s Trumpom i ko mu može vjerovati? Ovakve greške u promišljanju politike zvaničnom Washingtonu su se rijetko dešavale i na mnogo manje važnim temama. Rusija i Kina imaju priliku koju su dugo čekale, ali ishod zavisi od sposobnosti Irana da nastavi uspješno ratovati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i njihovih saveznika. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Danas je sedmi dan od početka napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Već sada je jasno da se čitav Bliski istok nalazi pred katastrofom. Foto: Mapa Bliskog istoka Kontrola narativa o nekoj temi ne ostvaruje se samo tako da se neke informacije objave u javnosti, a druge pokušaju cenzurisati. Kontrola narativa vrši se i zadavanjem pojmovnog i kategorijalnog aparata. Dobar dio američkih medija i zvaničnika napad na Iran pokušava „objasniti“ u terminima koji će, čak i ako budu logično korišteni, neminovno dovesti do pogrešnog zaključka. Na glasanju u američkom Kongresu predsjedniku Donaldu Trumpu nije uskraćeno pravo da vodi rat protiv suverene države na drugom kraju svijeta. Zakonodavno tijelo stalo je iza predsjednika, pa napad na Iran ne može biti više posmatran samo kao odluka jednog čovjeka da ispuni želju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Zato je, vjerovatno koordinisano, pojačana kritika prema Trumpu, ali ne prema samom ratu protiv Irana. Dio kritika upućenih Trumpu temelji se na konstataciji da on ne zna „šta raditi dan poslije“ rata i navodi se kao primjer slučaj Iraka kada je s vlasti oboren diktator Saddam Hussein. Zna li Trump šta će se desiti za dan, mjesec ili godinu manje je važno od činjenice da napad, baš kao i u slučaju drugih napada na suverene države (na primjer, američki napadi na Irak, Libiju ili Siriju, ruski napad na Ukrajinu i Gruziju, francuski napadi na alžirske snage otpora...) donosi uništenje protivnika na duži period. Drugim riječima, uništenje demografske, ekonomske, vojne i naučne baze jedne države posljedica je napada velikih sila. Regionalni rat Zato je potpuni promašaj baviti se raspravama o tome da li Trump ima plan za dan poslije i kakav je to plan. Suština napada na Iran je pokušaj njegovog slamanja na svaki način kako ta država ne bi bila regionalna sila sposobna da parira Izraelu i drugim državama. Sedam dana nakon početka napada na Iran svima je jasno da Trump i njegovi regionalni saveznici znaju šta rade – nanijeti Iranu i iranskim saveznicima što teže udarce. Također, jasan je i iranski stav – borba svim sredstvima i svim resursima koji se nalaze i izvan iranskih granica, odnosno oslanjanje na šiite i bilo koga drugog na Bliskom istoku ko je spreman pomoći. Rezultat toga mogao bi biti regionalni rat ili niz građanskih ratova. Više nego ikada govori se o „vjerskom ratu“ i to govore visoki zvaničnici Sjedinjenih Država, Izraela i Irana. U takvoj podjeli karata jasno se vidi podjela na sunitske i šiitske snage u regiji, na države koje su saveznici sa Sjedinjenim Državama, Izraelom ili Iranom te na manji broj država koje pokušavaju zadržati neutralnost. Također, bitno je primijetiti da u izvještavanju najvećeg broja američkih medija Izrael polahko „curi“ iz čitave priče i stvar se predstavlja kao američko-iranski rat, gdje se skriva razlog obnavljanja sukoba. Ta tendencija u izvještavanju tih medija mogla se pratiti mjesecima prije početka rata. Bezbroj članaka je napisano o tome hoće li „Trump napasti Iran“, kao da je to samo njegova ideja i jedina misija američkog predsjednika. Iran je gađao desetine američkih baza u više država (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Bahrein, Irak...), hotele i objekte za koje je tvrdio da su tamo američke snage i operativci, napao diplomatsko-konzularna predstavništva SAD-a tvrdeći da su tamo operativci tajne službe CIA, ali je odbacio da stoji iza nekih napada na baze u Omanu, Azerbejdžanu i drugdje. Ovaj hod po tankoj žici, bilo da Iran stoji iza tih napada ili da se radi o takozvanim „false flag“ napadima koji će im biti pripisani, uvod je u katastrofu na regionalnom nivou. Dok projektili padaju po Bliskom istoku pitanje je kada će neko vojno odgovoriti i dovesti do dodatne eskalacije. Odluka Irana da pokuša zatvoriti, dijelom ili u potpunosti, Hormuški prolaz mogla bi dovesti do ekonomske katastrofe. Cijene nafte i prirodnog gasa širom svijeta će rasti, biće ograničena trgovina niza arapskih država od koje neke zavise od uvoza hrane, projektili će otjerati turiste i investicije. Od Libana do Iraka Regionalni lomovi odraziće se na one najslabije. Tačnije, već se odražavaju na etnički i sektaški podijeljene i porušene Liban i Irak. I pitanje je hoće li tu stati. U znak podrške Iranu, svom najvećem savezniku, libanski šiitski Hezbollah napao je Izrael raketama i dronovima i prekinuo svoje suzdržavanje od operacija koje je trajalo petnaest mjeseci. Svih tih petnaest mjeseci Izrael je napadao mete u Libanu pod raznim izgovorima. Nema sumnje da će izraelski odgovor na ove napade biti snažan. Izraelska avijacija će, kao i do sada, uništavati sela i gradske blokove u namjeri da slomi Hezbollah, odnosno šiitsku zajednicu i sve one koji žive s njima i pored njih. Taj fenomen je već opisan kao „doktrina Dahiye“, nazvana po južnom dijelu Bejruta kojeg Izrael kažnjava zbog djelovanja Hezbollaha. Generalni sekretar Hezbollaha Naim Qassem u obraćanju u srijedu rekao je da se grupa bori za opstanak i da se neće predati, uprkos tome što su Izrael i Sjedinjene Države neusporedivo jače. Ali, to je samo dio problema koje Hezbollah ima. Libanska vojska, podržana od Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije, pokušava da razoruža Hezbollah, što je dio ranijeg dogovora kojeg ta stranka, libanska vlada i Izrael različito tumače. Sukobi Hezbollaha i vojske mogli bi biti uvod u novi građanski rat u Libanu. Slične probleme imaju i u Iraku. Tamošnji većinski šiiti stali su uz Iran i napali američke baze, iako ima šiitskih frakcija koje oklijevaju kome se prikloniti. U Iraku, na sjeveru države, postoje kurdske grupe koje imaju odličnu saradnju s Washingtonom i Tel Avivom. Ovih dana neki špekulišu da bi irački Kurdi, udruženi s iranskim Kurdima, mogli napasti iranske snage. O tome kao opciji američki CBS je izvještavao i tokom januarskih protesta u Iranu. Po uzoru na sirijske „umjerene pobunjenike“ kurdske milicije, podržane od Zapada, navodno su spremne da pređu iračko-iransku granicu i napadnu snage odane Teheranu. Iran je ove sedmice gađao kurdske baze u Iraku, a grupisanje i naoružavanje šiita brine Tursku. Nedavno je Turska, i uz pomoć Washingtona, razoružala sirijske Kurde i potčinila ih vlastima u Damasku u kome sada stoluje bivši vođa Al-Qaide Ahmed al-Sharaa. (Ne)kontrolisani rat U samo sedam dana američko-izraelskog rata protiv Irana postalo je jasno koliko je Bliski istok daleko od katastrofe neviđenih razmjera. Sve ono na šta su mnogi upozoravali, protiveći se ratu, tako je postalo očito i onima koji ne žele da vide. Zato pitanje s početka teksta „šta raditi dan poslije“ rata treba preformulisati u „šta raditi danas“ dok rat traje, jer se Bliski istok, više tamošnjih država, nalazi pred okršajima koji bi mogli potrajati dugo vremena i izbrisati sela, gradove, zajednice, pa čak i države. Najvažnije pitanje bi trebalo biti kome je u interesu da se takav rat desi? Kome je u interesu da stane ekonomija Bliskog istoka, da se unište tamošnji univerziteti i naučne institucije, da se najpametniji ljudi rasele ili pobiju, da milioni ljudi postanu izbjeglice, da se uništi etnička, vjerska i kulturna raznolikost tamošnjih društava, da nekada moćne države (p)ostanu samo kolonije bez šanse da se oslobode? Ako se to desi pitanje „šta raditi dan poslije“ rata neće imati nikakvog smisla. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Cijene energije su dramatično porasle otkako su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli napad na Iran u subotu, a to će gotovo sigurno rezultirati većim profitom, javlja AFP. Foto: Ilustracija Ipak, ostaje pitanje da li novi rat na Bliskom istoku dovodi do povećanih ulaganja u naftna polja. Geopolitičke krize povećavaju profit naftne industrije ako poremećaj u snabdijevanju uzrokuje nagli porast cijena roba. To se dogodilo nakon što je Rusija napala Ukrajinu. U trećem kvartalu 2022. godine, ExxonMobil i Chevron prijavili su profit od preko trideset milijardi dolara. Rezultate je potaknuo nagli porast cijena sirove nafte i prirodnog gasa. Fjučersi nafte Brent nakratko su porasli iznad 85 dolara po barelu u utorak, dok su cijene prirodnog gasa u Evropi dostigle najviši nivo od 2023. godine. Povećanja pokazuju reakciju tržišta na efektivno zatvaranje Hormuškog moreuza, plovnog puta koji čini oko dvadeset posto globalnih zaliha sirove nafte. Skok na tržištu prirodnog gasa posljedica je obustave proizvodnje tečnog prirodnog gasa (LNG) od strane kompanije QatarEnergy. „Svakako, proizvođači imaju koristi kada cijene ovako porastu“, rekao je John Kilduff iz Again Capitala. „Ovo će definitivno pomoći njihovom profitu.“ Hoće li američke kompanije investirati u proizvodnju više nafte i prirodnog gasa? Analitičari energetske industrije ne očekuju da će kompanije bušiti više bušotina ili povećavati kapitalne budžete, osim ako ne zaključe da će prekidi biti dugotrajni. Ulaganja u projekte koji se ne pokreću mjesecima ili godinama zahtijevaju povjerenje da će cijene ostati visoke. „Ono što bi američke kompanije trebale vidjeti bila bi održivo viša cijena“, rekao je Dan Pickering iz Pickering Energy partnera u Houstonu, koji smatra da bi cijene nafte mogle dostići 100 dolara po barelu ako Hormuški moreuz ostane prazan tokom značajnog perioda. Ali tako dug prekid je daleko od sigurne stvari. Predsjednik Donald Trump, koji je upoznat s političkim implikacijama cijena benzina uoči međuizbora, izjavio je jučer da će američka mornarica po potrebi pratiti tankere za naftu kroz Hormuški tjesnac i naredio Washingtonu da osigura osiguranje za brodove. Objava je izazvala blagi pad cijena nafte, koje su završile ispod najviših nivoa na današnjoj sesiji. Cijene nafte mogle bi se dodatno smanjiti ako SAD, Kina i druge zemlje iskoriste hitne zalihe, rekao je Ken Medlock, saradnik Baker instituta za javnu politiku na Univerzitetu Rice u Houstonu. Fjučers tržišta trenutno pokazuju postepeno smanjenje cijena nafte u drugoj polovini 2026. godine, što implicira da „tržište to vidi kao kratkoročni“ poremećaj, rekao je Medlock. Koliko bi mogla porasti opskrba energijom u SAD-u i gdje bi išla ulaganja? Dok je američka energetska industrija spremna da profitira od prekida u snabdijevanju naftom i gasom na Bliskom istoku, Sjedinjene Države „ne mogu jednostavno 'okrenuti prekidač' da bi zamijenile velike, iznenadne prekide na Bliskom istoku“, rekao je Brian Kessens, portfolio menadžer u Tortoise Capitalu. Neki elementi naftne industrije već su profitirali od previranja. Kessens je rekao da su rafinisani proizvodi, dislocirani zbog prekida u Hormuzu, povećali profitne marže rafinerija na obali Meksičkog zaljeva. Ostali kratkoročni dobitnici uključuju izvoznike LNG-a koji nemaju ugovorom osiguran kapacitet. Uprkos tome, „značajna dodatna ponuda obično zahtijeva mjesece do godine“, rekao je Kessens. Među potencijalnim kandidatima za uzvodne naftne i gasne eksploatacije, analitičari su rekli da bi najvjerovatniji izbor za dodatna ulaganja bila nalazišta škriljevca poput Permskog bazena u SAD-u, gdje su naftne kompanije već aktivne i koja imaju kraći rok otplate u poređenju s drugim potencijalima. „Fokus bi bio na aktivnostima kratkog ciklusa i brzih rezultata. Američki škriljevci, možda malo Venecuele“, rekao je Pickering. „Zatim bi se prešlo na dugoročne projekte poput istraživanja i priobalnih projekata.“

Napad Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran posljednjeg dana prošlog mjeseca događaj je nakon kojeg Bliski istok više nikada neće biti isti. Foto: Netanyahu i Trump u Bijeloj kući U petak je omanski šef diplomatije Badr Albusaidi, koji je bio posrednik u razgovorima između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, rekao da se Teheran obavezao da „nikada neće posjedovati nuklearni materijal sposoban za proizvodnju bombe“ i da je „mirovni sporazum nadohvat ruke“. Albusaidi je ovo rekao u intervjuu za američki CBS News nakon sastanka s američkim potpredsjednikom J.D. Vanceom u Washingtonu. Prema njegovim riječima, Iran je pristao i na ono na šta nije pristao u pregovorima s administracijom Baracka Obame. Nekoliko sati kasnije američki predsjednik Donald Trump naredio je iznenadne napade na Iran, što je drugi put u sedam mjeseci i opet dok su razgovori dvije strane trajali. U prvom slučaju Izrael je pokušao da ubije glavnog iranskog pregovarača o nuklearnom programu, a sada su ubili iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija u njegovoj 86. godini. Trumpove tvrdnje o razlozima za napad na suverenu državu zato i ne treba ozbiljno razmatrati, jer je jasno da se isključivo radi o interesu Washingtona i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, da unište državu koja odbija da im se pokori, a koju nedavno nisu slomili protestima. Zašto baš sada? Međutim, bitno je pozabaviti se trenutkom napada na Iran i likvidacijom duhovnog vođe stotina miliona šiita. Napad se desio za vrijeme trajanja ramazana, pred važan iranski praznik Novruz i malo prije jevrejskog Purima. Tokom ramazana ubijen je i Ali, prvi imam kojeg šiiti slijede. Simbolikom napada bavio se i američki i proizraelski CNN. Novinarka Tal Shalev navodi: „'Prije 2.500 godina, u drevnoj Perziji, tiranin se pobunio protiv nas s istim ciljem, da potpuno uništi naš narod', rekao je Netanyahu o priči koja se odvija na području današnjeg Irana. 'I danas, na Purim, pala je sudbina i na kraju će i ovaj zli režim pasti.'“ Dan kasnije je izraelski ambasador u Ujedinjenim nacijama Danny Danon također govorio o Purimu u kontekstu napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Dan kasnije je američki ministar rata Pete Hegseth, koji na desnoj ruci ima istetoviran poklič iz križarskih ratova protiv muslimana - „Deus Volt“, rekao da „režim koji vjeruje u islamske proročke zablude“ ne može imati nuklearno oružje. Desetak dana prije napada na Iran, američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee je američkom novinaru Tuckeru Carlsonu rekao da Izrael ima pravo na manje više cijeli Bliski istok, jer to piše u Bibliji. Nešto ranije je državni sekretar Marco Rubio, koji se u javnosti pojavljivao s iscrtanim krstom na čelu, rekao da je teško pregovarati s Iranom, jer oni „geopolitičke odluke donose na osnovu čiste teologije“. Još ranije Rubio je rekao da šiiti vjeruju u imama Mahdija i da imaju „apokaliptičku viziju budućnosti“ te da s njima „diplomatija ne daje rezultate“. Dakle, u dijelu svijeta gdje su većina suniti, političari vođeni jevrejskim i kršćanskim vjerovanjima žele da uklone šiitsku teokratsku vlast i pri tome očekuju pomoć od sljedbenika bilo koje religije, sekte ili ideologije. Ko je započeo rat koji može zahvatiti cijeli Bliski istok? „Nismo počeli ovaj rat, ali ćemo ga, pod predsjednikom Trumpom, završiti“, rekao je prije dva dana Hegseth, objašnjavajući javnosti zašto su Sjedinjene Države napale Iran, iako je po američkim zakonima predsjednik o ratu trebao konsultovati Kongres. Istog dana Rubio je napad pokušao vratiti u polje ovozemaljskog i planskog djelovanja. „Znali smo da će doći do izraelske akcije. Znali smo da će to izazvati napad na američke snage i znali smo da ako ih preventivno ne napadnemo prije nego što pokrenu te napade, pretrpjećemo veće žrtve“, rekao je. „Apsolutno je postojala neposredna prijetnja, a neposredna prijetnja je bila to što smo znali da ako Iran bude napadnut, a vjerovali smo da će biti napadnut, da će odmah krenuti na nas“, dodao je. Mnogi su zaključili iz Rubijovih riječi da ovo znači da je Izrael „uvukao“ Sjedinjene Države u rat protiv Irana, odnosno da Netanyahu usmjerava Trumpove vanjskopolitičke poteze. Jučer je sekretarka za štampu Bijele kuće Karoline Leavitt na društvenoj mreži X tvrdila da Rubio nije rekao da je „Izrael uvukao Trumpa u rat s Iranom“, što je suštinski pokušaj popravljanja načinjene štete imidžu američkog predsjednika i američke vanjske politike uopšte. Naime, samo minutu prije ove Rubijove izjave, za tvrdnju da neki (pro)izraelski faktor presudno utiče na odluke Washingtona u Sjedinjenim Državama bi bili optuženi za širenje teorija zavjere i antisemitizam. Leavitt također pokušava sanirati štetu u Trumpovoj izbornoj bazi, koja od njega traži da ispuni obećanje da američka vojska više neće ratovati širom svijeta. Novembarski izbori za zakonodavna tijela mogli bi pokazati količinu tog nezadovoljstva nakon što je Trump prevario birače, pa čak i zbog Netanyahua koji se nalazi na međunarodnoj potjernici. Rat se širi Ubrzo nakon američkih i izraelskih napada Iran je žestoko uzvratio. Pored Izraela, napao je američke vojne baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu, Kuvajtu, Iraku, Jordanu..., a navodno i francusku i italijansku bazu. Dronom je pogođena britanska baza na Kipru, a Iran je odbacio navode da stoji iza nekih napada koji mu se propisuju, poput onog na baze u Omanu. Iran je ciljao i hotele u nekim državama Perzijskog zaljeva, tvrdeći da se tamo kriju američki vojnici i operativci. Od ponedjeljka navečer na meti su diplomatska i konzularna predstavništva Sjedinjenih Američkih Država u više arapskih država. Sjedinjenim Državama i Izraelu su pomogle brojne arapske države obarajući iranske rakete i dronove usmjerene prema američkim i izraelskim bazama širom Bliskog istoka. To je uradilo i Ujedinjeno Kraljevstvo, a Francuska najavila isto. Dakle, četiri nuklearne sile ratuju protiv Irana. Iranu su u pomoć pritekle šiitske milicije širom regije, a neki tvrde da im podršku pružaju Rusija i Kina na razne načine, bilo oružjem i opremom, bilo kroz obavještajni rat. U rat se uključio i libanski Hezbollah koji je dronovima i raketama napao Izrael i sukobio se s izraelskim kopnenim trupama koje su na libanskoj granici od primirja postignutog prije petnaest mjeseci. Tako se za kratko vrijeme nešto što se činilo kao rješiv problem kroz pregovore, što potvrđuju i riječi omanskog šefa diplomatije Badra Albusaidija, pretvorilo u egzistencijalni rat za šiite koji najavljuju osvetu i džihad zbog ubistva njihovog vrhovnog vođe. I pored toga, (pro)iranskim snagama u regiji je jasno da je ovaj rat doslovno borba za opstanak. Gubitak rata značio bi dolazak u inferioran položaj prema Sjedinjenim Državama i Izraelu, ali i radikalnim i drugim sunitskim grupama koji više žele pad moći Teherana nego Washingtona ili Tel Aviva. U takvom poimanju ovog rata nisu sami. Sjedinjene Države se bore za opstanak u regiji, jer su mnoge njihove baze oštećene ili uništene. Desilo se nezamislivo – desetine američkih baza u desetak država došle su pod vatru protivnika. Neke od baza su evakuisane, a Iran želi da ostanu zauvijek napuštene. Odlaskom Sjedinjenih Država iz nekih država pokrenula bi se spirala opadanja američke moći na Bliskom istoku i neki arapski režimi možda bi pali prilikom velikih izazova kod kuće ili izvan granica. U konačnici, Izrael bez američke zaštite našao bi se u veoma teškoj poziciji. Međutim, niko zasigurno ne zna kako će se ovaj rat odvijati i koliko će drugo trajati. Jedini koji tvrde da će sigurno pobijediti su Washington, Tel Aviv i Teheran. Čini se da je američka i izraelska strategija da brzo unište iranske kapacitete, posebno one za proizvodnju i lansiranje raketa i dronova, a iranska rat iscrpljivanja, računajući da će (pro)američke i (pro)izraelske snage brzo ostati bez resursa i suočiti se s logističkim i drugim problemima. Drugim riječima, Iranci vjeruju da bi Trump u ratu s njima mogao proći kao Vladimir Putin u ratu protiv Ukrajine, koji je također kao njegov američki kolega opravdavao argumentima u koje je teško vjerovati. Stvari izmiču kontroli, posebno nakon što su pregovori sabotirani više puta. Iran je prijavio stotine civilnih žrtava, uključujući preko 160 djevojčica u školi u gradu Minab. Ubistvo djevojčica desilo se dok Izrael i Sjedinjene Države tvrde da znaju gdje se nalaze iranske vođe koje likvidiraju kada žele. Stradali su i civili u Izraelu i Libanu. Ubijeni su i američki vojnici, ali navodno i kuvajtski. Štete na iranskoj, izraelskoj, američkoj i infrastrukturi više arapskih država mjere se u desetinama milijardi dolara. Iranska odluka da zatvori Hormuški moreuz donijeće nove gubitke i nove krize. Sve ovo je posljedica Trumpove politike. On je 2018. godine, u svom prvom mandatu, povukao Sjedinjene Države iz sporazuma Irana i velikih sila iz 2015. godine po kojem Teheran ne bi imao nuklearno oružje, ali bi bio oslobođen sankcija. Po želji Netanyahua Trump je sporazum uništio, a osam godina kasnije zapalio Bliski istok, odbacio diplomatiju, iznevjerio očekivanja svojih birača i nanio ogroman udarac američkom ugledu širom svijeta. Osipanje ugleda Zapada, koje ubrzano traje od početka rata u Pojasu Gaze kojeg američki predsjednik Joseph Biden nije zaustavio, Trump dodatno ubrzava. Jučer je, na primjer, zaprijetio Španiji prekidom trgovinskih odnosa, jer Madrid neće da dozvoli da se njegova teritorija koristi u ilegalnim napadima na Iran. Trump ne staje, a ostatak Zapada ga ne zaustavlja. U ponedjeljak, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, sjednicom na temu „Djeca, tehnologija i obrazovanje u sukobu“ predsjedavala je njegova supruga, bivša manekenka Melania Trump. To je prvi put u historiji da supruga predsjednika države predsjedava tijelom koje treba da se bavi očuvanjem mira u svijetu i to dva dana nakon što su Sjedinjene Države i Izrael napali Iran. Svima koji žele da vide jasno je da su Amerikanci glasali za drugačijeg Trumpa od onoga kojeg sada imaju, iako je i prije povratka u Bijelu kuću bilo očito da je to drugi političar u odnosu na svoj prvi mandat na čelu najveće svjetske sile. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Čile je odbio dozvolu kineskom bolničkom brodu da pruža medicinske usluge, rekavši da brod nema ovlaštenje za liječenje lokalnog stanovništva, odluka koja je donesena usred pojačanog pritiska Sjedinjenih Američkih Država zbog predloženog projekta podmorskog kabla, javile su agencije. Foto: Zastava Čilea Medicinski brod Silk Road Ark trenutno plovi prema desetak zemalja i stigao je u vode kod čileanskog lučkog grada Valparaiso u srijedu. Čileansko Ministarstvo zdravstva saopštilo je putem svog regionalnog ureda da je preispitivalo zahtjev podnesen Ministarstvu vanjskih poslova krajem 2025. godine da brod nudi medicinske usluge lokalnom stanovništvu na brodu, ali neće dati ovlaštenje. „Utvrdili smo da nije prikladno ovlastiti ovu zdravstvenu operaciju da funkcioniše na brodskim objektima“, saopštilo je ministarstvo zdravstva, pozivajući se na lokalni zdravstveni kodeks koji ograničava takve usluge na profesionalce akreditovane u zemlji. Čile se suočava s pritiskom Washingtona zbog svojih veza s Kinom. Sjedinjene Države su saopštile da će uvesti vizna ograničenja trojici čileanskih zvaničnika za koje tvrde da su ugrozili ključnu telekomunikacijsku infrastrukturu i potkopali regionalnu sigurnost. Čileanski ministar vanjskih poslova Alberto van Klaveren rekao je da je prijedlog dvije kineske kompanije za izgradnju podmorskog kabla koji povezuje Čile i Hong Kong zabrinuo Sjedinjene Američke Države, koje su vjerovale da bi projekat mogao predstavljati prijetnju sigurnosti. Čileanski zvaničnici su rekli da je projekat u ranoj fazi i da još nije potvrđen.

Predsjednik Donald Trump u petak je rekao američkoj vladi da „odmah“ prestane koristiti Anthropicovu tehnologiju nakon što je startup za vještačku inteligenciju (AI) odbio zahtjev Pentagona da pristane na bezuslovnu vojnu upotrebu svojih Claude modela, javio je AFP. Foto: Ilustracija Anthropic insistira da se njegova tehnologija ne bi trebala koristiti za masovni nadzor američkih građana niti se raspoređivati ​​u potpuno autonomnim sistemima naoružanja, dok Pentagon tvrdi da djeluje u skladu sa zakonom i da ugovorni dobavljači ne mogu postavljati uslove o tome kako se njihovi proizvodi koriste. „Nalažem SVAKOJ saveznoj agenciji u vladi Sjedinjenih Država da ODMAH PRESTANE s korištenjem Anthropicove tehnologije. Ne treba nam, ne želimo je i nećemo više poslovati s njima!“, rekao je Trump u objavi na svojoj platformi Truth Social. „Postojaće šestomjesečni period postepenog ukidanja za agencije poput Ministarstva rata koje koriste Anthropicove proizvode, na različitim nivoima“, rekao je misleći na Ministarstvo odbrane. „Anthropic bi trebao da se sabere i bude od pomoći tokom ovog perioda postepenog ukidanja, ili ću iskoristiti punu predsjedničku moć da ih natjeram da se pridržavaju, što će imati velike građanske i krivične posljedice“, dodao je Trump. Pentagon je rekao da Anthropic mora pristati da se pridržava njihovog zahtjeva do 17:01 (22:01 GMT) u petak ili će se suočiti s prisilom prema Zakonu o odbrambenoj proizvodnji. Zakon iz doba Hladnog rata, posljednji put primijenjen tokom pandemije Covida, daje saveznoj vladi široka ovlaštenja da usmjerava privatnu industriju prema prioritetima nacionalne sigurnosti. Pentagon je također zaprijetio da će Anthropic označiti kao rizik za lanac snabdijevanja - oznaku koja je obično rezervisana za kompanije iz neprijateljskih zemalja - što bi moglo ozbiljno oštetiti njegovu sposobnost da sarađuje s vladom SAD-a i naštetiti njegovom širem ugledu. Ostanimo zajedno Usred spora, izvršni direktor Anthropica Dario Amodei rekao je u četvrtak da „ove prijetnje ne mijenjaju naš stav: ne možemo mirne savjesti prihvatiti njihov zahtjev.“ Sukob je izazvao solidarnost kod drugih u industriji, a stotine zaposlenih u AI divovima Google DeepMind i OpenAI pozivaju svoje kompanije da se okupe i podrže Anthropic u otvorenom pismu pod nazivom „Nećemo biti podijeljeni“. „Nadamo se da će naši lideri ostaviti po strani svoje razlike i zajedno se držati kako bi nastavili odbijati trenutne zahtjeve Ministarstva rata za dozvolu korištenja naših modela za domaći masovni nadzor i autonomno ubijanje ljudi bez ljudskog nadzora“, navodi se u pismu. „Pokušavaju podijeliti svaku kompaniju iz straha da će druga popustiti. Ta strategija funkcioniše samo ako niko od nas ne zna gdje drugi stoje“, dodaje se. Izvršni direktor OpenAI-a, Sam Altman, rekao je zaposlenima u četvrtak da i on traži sporazum s Pentagonom koji bi uključivao crvene linije slične Anthropicovim, te da se nada da će pomoći u posredovanju u rješavanju. „Dugo smo vjerovali da se AI ne bi trebao koristiti za masovni nadzor ili autonomno smrtonosno oružje i da ljudi trebaju ostati u toku s automatiziranim odlukama s visokim ulozima“, napisao je u dopisu zaposlenima, prema američkim medijima. Predstavnici industrije u Washingtonu snažno su vršili pritisak za pregovarački ishod spora između Antropotera i Pentagona, upozoravajući da sukob riskira da ošteti AI sektor u cjelini. „Odluke o vojnoj vještačkoj inteligenciji ne mogu se rješavati ad hoc sukobima između Pentagona i pojedinačnih firmi“, rekao je Daniel Castro, potpredsjednik Fondacije za informacijsku tehnologiju i inovacije. „Ako se određene sposobnosti vještačke inteligencije smatraju bitnim za nacionalnu odbranu, o tim očekivanjima treba otvoreno raspravljati i upisati ih u zakon.“

U noći s utorka na srijedu američki predsjednik Donald Trump, pred oba doma Kongresa, obratio se naciji. U još jednom showu svojstvenom samo njemu, Trump je slavio svoju politiku. Foto: Trump u obraćanju američkom Kongresu u februaru 2026. godine Nastupi američkih predsjednika u javnosti pomno se planiraju od mnoštva stručnjaka u raznim oblastima. Čak i oni među njima s najmanje karizme s pripremljenim govorima izgledaju besprijekorno i često veoma uvjerljivo bez obzira o kojoj temi govore. U slučaju Donalda Trumpa takve vrste stručnjaka nisu potrebne, što nikako ne znači da ne postoje i da ne stoje iza njegovih nastupa. Trump u svojim nastupima drži pažnju i onih koji ga ne vole, a svako ponavljanje u javnosti izgleda tako da iz toga američki mediji mogu „izvući“ više vijesti koje mogu staviti na svoje naslovnice. Trump voli kamere i kamere vole njega. Njegovo drugo obraćanje iz Kongresa naciji, u svom drugom mandatu, u noći s utorka na srijedu bio je još jedan show program s njim kao glavnom i često jedinom ulogom. Po Sjedinjene Američke Države i svijet loša je vijest da je to predsjednik najveće sile na svijetu. Stare teme, isti neprijatelji Prošlogodišnje obraćanje republikanskog predsjednika Trumpa s istog mjesta bilo je rekordno dugo i dalo je naznake ponašanja njegove administracije. Ovosedmično obraćanje bilo je još duže, čak sat i 48 minuta, i dalo je potvrdu da Trump nastavlja pravcem koji je zauzeo. Trumpa su prekidali brojni aplauzi prisutnih, a govor su obilježile i njegove prepirke s demokratima u publici uz lične uvrede koje su razmjenjivali. Demokrate je nazvao „ludima“, jer mu nisu ustale da plješću nakon jedne od njegovih rečenica. Iako je jedan tako dug govor teško sumirati, najkraće bi se moglo reći da je Trump poručio da su demokrate sve najgore što se moglo desiti Sjedinjenim Državama i da on sada najveću svjetsku silu spašava i u tome je nevjerovatno uspješan. I ovaj put je češće nego bilo koji drugi visoki američki zvaničnik svoju politiku ocjenjivao s riječima „nikad viđena“, „historijska“, „najbolja“ i rekao da je još mnogo pobjeda pred njima, iako su Sjedinjene Države već sada u „zlatnom dobu“. Brojne tvrdnje koje je iznio o stanju ekonomije, poreza, inflacije i zdravstvene zaštite, mnogi su osporili kao naprosto netačne. I to nije novo za političara koji će ući u historiju kao neko ko je godinama radio na razobličavanju „lažnih vijesti“ (fake news) koje plasiraju njegovi rivali i najveći američki mediji koji mu nisu bili naklonjeni u njegovom prvom mandatu. U govoru je, na primjer, rekao da „više Amerikanaca radi danas nego u bilo kojem trenutku u historiji naše zemlje“, iako zvanična statistika Sjedinjenih Država kaže da je trenutni broj zaposlenih manji nego u januaru prošle godine kada je preuzeo mandat predsjednika. Od drugih uspjeha svoje administracije istakao je smanjen priliv ilegalnih migranata na rekordnih nula u prvih devet mjeseci i rekordni broj deportacija istih, smanjenje poreza, smanjenje rekordne inflacije koju mu je ostavila administracija Josepha Bidena, porast državnih prihoda i stranih investicija, poboljšanje zdravstvene zaštite, sniženje cijena lijekova i goriva, historijski rezultati u borbi protiv kriminala, uspješne vojne operacije u Iranu i Venecueli... Još dok je govor trajao mnogi su na društvenim mrežama iznosili dokaze da mnoge od ovih i drugih tvrdnji nisu istina. Kako promijeniti percepciju javnosti? Međutim, ostalo je upadljivo da Trump nije rekao ni riječ o zloglasnom Jeffreyu Epsteinu, iako milioni dostupnih dokumenata iz tog slučaja pokazuju razmjere zločina. Iz dijela objavljenih dokumenata, dok mnoge druge njegova administracija odbija objaviti uprkos naredbi Kongresa, vidljivo je da bi se država trebala u ovom slučaju pozabaviti raznim vrstama kriminala. Ova tema koja mjesecima zaokuplja američke građane i mali broj američkih političara iz obje stranke, iz nekog razloga nije tema za Trumpa, iako je davno obećao da će sve dokumente iz ovog slučaja objaviti, a najbogatiji čovjek na svijetu i njegov nekada bliski saradnik Elon Musk tvrdio da se sadašnji predsjednik nalazi u tim dokumentima. Ovaj primjer govori da Trump medijskim istupima, proizvodnjom skandala i manipulacijom činjenicama usmjerava političke i društvene procese, odvlačeći pažnju javnosti s onoga što je važno i što se zaista dešava. I to nije bio jedini primjer te večeri. Trump je još jednom ponovio tvrdnju da je okončao „osam ratova“, na što su neki u sali odgovorili smijehom, a on replicirao da to nije smiješno, nazvao ih „bolesnim ljudima“ i nastavio. Između ostalog, zaustavio je rat između Egipta i Etiopije (koji se nije desio), zatim između Srbije i Kosova (koji nije vođen za vrijeme njegovog mandata), kao i između Konga i Ruande te Tajlanda i Kambodže gdje borbe traju. Prava istina je da je Trump napao više država za deset mjeseci mandata nego bilo koji drugi američki predsjednik u modernoj historiji, iako se proglasio mirotvorcem i obećao kraj američkih vojnih intervencija. Od januara prošle godine Trump je, koliko je javnosti poznato, po raznim osnovama napao mete u Iranu, Jemenu, Nigeriji, Siriji, Iraku, Venecueli i Somaliji, a Kubu stavio pod ekonomsku i pomorsku blokadu. Ova dva primjera prikazuju da Trump uspješno vlada narativom u američkim i drugim medijima, što nije bio slučaj u njegovom prvom mandatu. Vijesti koje sam proizvodi smjenjuju jedna drugu na naslovnicama i fokus nije na najvažnijim procesima. U njegovom drugom mandatu u tome mu pomaže dobar dio američkih medija, koji su ga u prvom mandatu kritikovali po raznim osnovama. Sve to ne može biti slučajno. Čini se da Trump, uprkos protivljenju nekih saveznika sa Zapada, ima agendu koju provodi i u tome mu se mnogo žuri, a koja je mnogo drugačija od onoga za šta se zalaže u svojim istupima. Rekordan broj navodno okončanih ratova u direktnoj je suprotnosti s rekordnim brojem izvedenih napada širom svijeta i činjenicom da mjesecima svojom politikom prema Iranu čitav Bliski istok drži u predratnom stanju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Jučer se navršila četvrta godina ruske agresije na Ukrajinu. Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne susjednu državu donijela je ubijanje i uništenje s obje strane granice i novu dinamiku odnosa u Evropi i na Zapadu. Foto: Mapa Ukrajine i Vladimir Putin Kada je Vladimir Putin 24. februara 2022. godine naredio napad ruskih trupa na Ukrajinu iz više pravaca bio je uvjeren da će Kijev brzo pasti. Duge i nezaštićene kolone oklopnih vozila na ukrajinskim putevima kroz nepregledne ravnice pokazivale su da Kremlj smatra da će Ukrajinci, iako im je ranije u svojim tekstovima i istupima Putin poricao postojanje nacije i njihove vođe nazivao „nacistima“ i „narkomanima“, otvorenih ruku dočekati rusku vojsku. To se, naravno, nije desilo i Ukrajinci su pružili herojski otpor koji traje do danas. I danas među zagovornicima proruske politike kruži pitanje kako je moguće, kako to oni kažu, da je za tako kratko vrijeme „Ukrajina postala antiruska“. Ti krugovi neće postaviti pitanje kako je Rusija izgubila ugled kod mnogih naroda koji žive s Rusima i pored njih. To pitanje nisu postavili ni u Kremlju kada su naredili ruskoj vojsci da napadne Ukrajinu i pokušaju je spriječiti da se približi ostatku Evrope, iako redovno govore o Rusiji kao zaštitnici slavenskih naroda, a koji su većinski odabrali stranu suprotnu Moskvi. Na primjer, i prije ruske agresije na Ukrajinu, ali i danas, Putinu su na Balkanu bliže politike koje su počinile genocid, nad kako Rusi kažu „bratskim slavenskim narodom“, od njihovih žrtava i Kremlj ne propušta priliku da to naglasi. Putinov razlog Milioni mrtvih, ranjenih i raseljenih u Ukrajini i Rusiji trebali bi biti razlog da ruska strana sebi postavi pitanje kako je do toga došlo i da se sjeti kako je Putin opravdavao rat. Opravdanje da se uništi „bratska“ država, a što se ogleda i u masovnim napadima na energetsku infrastrukturu i proizvodne pogone Ukrajine, nađeno je u namjeri Kijeva da se približi NATO-u. Nedugo nakon napada na Ukrajinu, Švedska i Finska su ušle u NATO. Baltičko more je postalo „NATO more“, a Putinov rodni Sankt Petersburg našao se na oko 120 kilometara od NATO granice. Putin je tada rekao da to nije prijetnja Rusiji. Tu nije bio kraj Putinovih loših procjena. Za agresiju na Ukrajinu nije dobio podršku velikog broja država, što se pokazalo na brojnim glasanjima u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija čak i nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koji Sjedinjene Američke Države na takvim glasanjima drži suzdržanim. Putinov rat u Ukrajini podijelio je društvo, kao i sigurnosni i vojni sektor u Rusiji. Bezbrojne smjene i misteriozne smrti ruskih oficira, međusobne optužbe i pobuna plaćenika iz grupe Wagner pokazuju koliko je loše Putin procijenio stanje u Ukrajini, odnosno koliko je loše vodio politiku, kod kuće i van granica, koja je prethodila odluci o vojnom napadu na susjednu državu. Na međunarodnoj sceni Rusija je postajala sve izolovanija, posebno u Evropi koja se odriče ruskih energenata i nanosi sebi i Moskvi veliku štetu. Taj potez Evrope govori da mnogi na Starom kontinentu vjeruju da saradnja s Putinovom Rusijom nije moguća i da Kremlj saveznike mora tražiti na drugim mjestima. Zauzetost Rusije u Ukrajini dovela je i do drugih posljedica za Kremlj. Azerbejdžan je slomio armensku pobunu i Rusiji uzeo važnu kartu u pozicioniranju na Kavkazu, pala je vlast Bashara al-Assada u Siriji nakon godina pogrešne ruske politike prema sukobu Damaska i Izraela, u Venecueli je Trump oteo predsjednika Nicolása Madura Morosa, Kuba je ostala bez goriva i pod američkom je blokadom, a Iranu mjesecima prijeti novi američko-izraelski napad. Ukrajinske brige i Putinova šansa Ukrajina trpi ogromne ljudske i materijalne gubitke. Stotine hiljada ljudi je ubijeno ili ranjeno, milioni su raseljeni širom svijeta. U ponedjeljak su Svjetska banka, Ujedinjene nacije i Evropska komisija iznijele procjenu da će obnova Ukrajine koštati 588 milijardi dolara, a tome dodajmo da Trump uslovljava Kijev da dugove i zaštitu plati koncesijama američkim kompanijama. Ipak, Ukrajina se još uvijek drži, dok vojska posljednjih dana postiže simbolične uspjehe u manjem kontranapadu na jugu zemlje. Ali niko ne zna koliko dugo će biti tako. Ukrajinu od početka rata brinu dvije stvari: nedostatak materijalno-tehničkih sredstava i mogući manjak ljudstva. Prvu brigu evropski saveznici, koje je okupio bivši američki predsjednik Joseph Biden, nekako rješavaju, a pitanje mobilizacije u Ukrajini ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Rusi dugo vremena računaju da će Ukrajina brzo ostati bez vojnika, a Evropljani tvrde da od ukrajinske vojske prave najmoćniju evropsku silu. Povratak Trumpa u Bijelu kuću donio je novu brigu Ukrajini. Novi američki predsjednik spreman je predati dijelove ukrajinske teritorije Rusiji, ispuniti razne zahtjeve Putina i faktički potkopati zajedničku politiku Zapada koja se vodila u posljednje četiri godine. Trumpova namjera da pregovorima s Putinom i bez učešća evropskih saveznika završi ukrajinski rat i dokopa se ukrajinsko-ruskih resursa, koristeći činjenicu da su obje strane umorne od rata i da žele mir, pojavila se kao nova velika Putinova šansa za bilo kakvu pobjedu u Ukrajini. Trumpova politika, koju nekad ne odobravaju ni njegovi republikanci, prilika je za Putina. Istovremeno, šanse Rusije da u Ukrajini ostvari ono što bi mogla proglasiti kao pobjedu svakim danom su manje, osim ako u tome ne pomogne Trump ili Zapad pogrešnom politikom, jer Moskva trpi žestoke udarce sa više strana. Međunarodne sankcije i ekonomski problemi u Rusiji, prekid isporuke energenata ka Evropi i na druga tržišta, širenje NATO-a i povećani izdaci za odbranu država članica, ukrajinski udari na strateški važne baze, pogone i elektroenergetsku mrežu, pad s vlasti ruskih saveznika širom svijeta i milionski gubici u ljudstvu cijenu eventualne pobjede u Ukrajini čine izuzetnom velikom. Drugim riječima, čak i ako Putin pobijedi ostaje pitanje hoće li to biti makar Pirova pobjeda za Rusiju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ove sedmice svijet obilaze snimke Kube - razbacano smeće po ulicama, oronule zgrade i očajni građani. Zaključak velikog broja medija sa Zapada - Kuba i tamošnja vlast su na rubu ponora. Foto: Ilustracija „Pokušavate li ugušiti Kubu“, pitala je prije dvije sedmice novinarka američkog predsjednika Donalda Trumpa. U dvadesetak sekundi, koliko je odgovarao na to pitanje, Trump je prvo rekao da mu se riječ gušenje čini teškom. Zatim, da je Kuba nacija koja propada i onda odgovorio odrično na njeno pitanje, ali potom dodao da „izgleda kao nešto što neće biti u stanju preživjeti“. Koja je tačna riječ za ono što Trump poduzima protiv Kube može biti samo semantička dilema, ali s političkog aspekta stvari su jasne – Sjedinjene Države vrše svojevrsnu pomorsku i ekonomsku blokadu suverene države, koju decenijama drže pod sankcijama uprkos desetinama rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u kojima se traži da se s tim prestane, i prijeti svima koji bi zvaničnoj Havani i Kubancima željeli pomoći. Slomiti komuniste po svaku cijenu Pitanje Kube dugo je na stolu raznih američkih predsjednika, još od kada je Fidel Alejandro Castro Ruz s grupicom revolucionara uspio srušiti proameričku vlast diktatora Fulgencia Batiste y Zaldívara. U godinama koje su uslijedile komunistička diktatura je zamijenila desničarsku diktaturu, što je u konačnici značilo da se na Kubi mijenja sve. Gabriel José García Márquez, u čuvenom tekstu o početku američke blokade, slikovito opisujući stanje na otoku, navodi: „Te noći, prve noći blokade, na Kubi je bilo 482.560 automobila, 343.300 frižidera, 549.700 radio-prijemnika, 303.500 televizora, 352.900 električnih pegli, 286.400 ventilatora, 41.800 automatskih veš-mašina, 3.510.000 ručnih satova, 63 lokomotive i 12 trgovačkih brodova. Sve to, osim satova, koji su bili švicarski, bilo je napravljeno u Sjedinjenim Državama.“ „Nema nafte, nema novca, nema ničega“, rekao je Trump u ponedjeljak govoreći o Kubi i ponovio da se režim mora smijeniti. Dodao je da pregovore vodi državni sekretar Marco Rubio, koji vuče korijene s Kube i dugogodišnji je protivnik tamošnjih komunista. Na žalost po mnoge Kubance, kojima prijeti humanitarna katastrofa, Trump govori istinu. Novi val nevolja za Kubu, nakon decenija raznih sankcija, počeo je nakon što je Trump oteo venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovim nasljednicima na vlasti u Caracasu naredio da Kubi više ne isporučuju naftu. Nova vlast je poslušala Trumpa, a ubrzo je od takve prakse odustao i Meksiko, čija je ljevičarska predsjednica Claudia Sheinbaum Pardo nastojala pomoći Kubi slanjem goriva, kako je rekla, iz „humanitarnih razloga“. Nakon pada Madura mnogi su ocijenili da je vlada u Havani sljedeća. Trump je 29. januara potpisao naredbu kojom se dozvoljava uvođenje carina državama koje Kubu snabdijevaju naftom. Meksiko, čija ekonomija zavisi od izvoza u Sjedinjene Države, za sada nije preuzeo rizik nastavka isporuka nafte, pa su oči zvanične Havane sada uprte u daleke države poput Rusije i Kine, koje su decenijama na razne načine pomagale režimu da opstane. Trump je također, produžio uredbu o nacionalnom vanrednom stanju iz 1996. godine, koju je donio demokratski predsjednik Bill Clinton nakon što je Kuba srušila dva aviona američke humanitarne organizacije, a koja omogućava zadržavanje svih brodova koji plove prema otoku. Osam godina kasnije naredbom su obuhvaćene i zabrane finansijske i materijalne podrške Kubi, a onda i proširene u narednim godinama kao i u prvom Trumpovom mandatu. Koliko dugo Kuba može izdržati? „Riječ je o režimu koji propada. Država im se raspada i zato vjerujemo da je u njihovom najboljem interesu da što brže provedu dramatične promjene“, rekla je prije dva dana glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt. Leavitt nije pogriješila. Naprosto, ako nema energenata, strane pomoći, dotoka novca, dolaska turista, uvoza i izvoza onda je jasno da će se kubanski sistem srušiti prije ili kasnije, a prethodiće mu nestašice hrane, lijekova i raznih drugih potrepština. Neki Kubi daju nekoliko sedmica, procjenjujući kubanske zalihe goriva i računajući na „racionalizaciju potrošnje“ koju je vlast uvela. Drugi, računajući na „žilavost“ režima i činjenicu da su Kubanci navikli da žive pod blokadom, procjenjuju da će komunistička vlast opstati te i dalje prkositi Washingtonu. Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel Bermúdez rekao je Kubancima da pripreme „kreativni otpor“ i pređu na faktički ratne uslove. „Jesti ćemo ono što proizvedemo na svakom pojedinom mjestu. Ako sada ima manje goriva, hrana neće moći stizati iz jedne opštine u drugu“, rekao je. Vlast je uvela razne mjere, kao i u ranijim krizama, skratila broj radnih sati i časove u školama te isključila neke dijelove države s elektro mreže. Prekidi u snabdijevanju strujom zabilježeni su i prije Trumpovog povratka u Bijelu kuću. Nedostatak nafte znači gašenje elektrana koje pokreće mazut. Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Eduardo Rodríguez Parrilla je u srijedu bio kod predsjednika Rusije Vladimira Putina, u uvjerenju da se jedino države poput Rusije ili Kine usuđuju probiti američke blokade i prekršiti američke propise. Putin nije rekao na koji način će Rusija pomoći, ako će to uraditi. „Uvijek smo bili na strani Kube u njenoj borbi za nezavisnost, za pravo da slijedi vlastiti put razvoja i uvijek smo podržavali kubanski narod. Znamo koliko su ove protekle decenije bile teške za kubanski narod dok se borio za pravo da živi po vlastitim pravilima i brani svoje nacionalne interese“, rekao je Putin. Neki su počeli špekulisati da je Putin naredio ruskim tankerima da Kubi dostave naftu. Kina je također obećala pomoć prije desetak dana. Također, špekuliše se o tome da će kineska pošiljka sadržavati, pored nafte, solarne panele, hranu i lijekove. Kubi je potrebna pomoć brzo. Već su otkazani neki letovi za Havanu, jer na aerodromu nema dovoljno goriva za avione. Stanje se rapidno pogoršava u državi koja ima nešto manje od deset miliona stanovnika i gomilu problema. Trump je izjavio da je njegova administracija na pragu dogovora s Kubancima, ali nije dao detalje o čemu se pregovara i šta od Havane traži. U jednoj od izjava nije odbacio upotrebu vojne sile protiv Kube, ali je i rekao da to „neće biti potrebno“, uvjeren da će nastavkom sadašnjih trendova slomiti komunističku vlast u Havani, koja je bila opsesija mnogim američkim predsjednicima. Washington želi dokazati, na primjeru Kube, da komunizam ne može uspjeti i na sve načine ga pokušava uništiti, a Trump želi biti predsjednik koji je porazio kubansku revoluciju. S druge strane, ljevičari u Latinskoj Americi kubanske komuniste vide kao simbol borbe protiv imperijalizma i zbog toga su na razne načine podržavali vlast braće Castro. To smatraju i Kina i Rusija. Nakon što je u Siriji pala vlast Bashara al-Assada, u Venecueli pao Maduro i dok Trump Iranu prijeti vojnim napadom, Kuba je postala još jedan test isplativosti savezništva s Rusijom, ali i s Kinom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

U subotu je Evropska unija opet strepila – u Minhenu se obraćao američki državni sekretar Marco Rubio, godinu dana nakon što je to s istog mjesta uradio američki potpredsjednik JD Vance. Foto: Marco Rubio u Minhenu Prošlogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija šokirala je mnoge evropske zvaničnike, jer im je američki potpredsjednik JD Vance bez uvijanja rekao da uništavaju civilizaciju Zapada, podrivaju demokratiju i istovremeno od Sjedinjenih Američkih Država traže zaštitu usljed svoje slabosti. Taj govor mnogi su vidjeli kao historijski, iako Vance suštinski nije rekao ništa novo. Ove godine podijum, u ime Washingtona, zauzeo je Rubio i održao dvadesetominutni govor koji prema Evropljanima zvuči dosta pomirljivije. Upravo takav nastup ovog američkog zvaničnika bio je očekivan, jer je i ranije važio za osobu koja bolje razumije evropske saveznike od ostatka administracije predsjednika Donalda Trumpa. Ovakav nastup tandema Vance i Rubio, mogućih predsjedničkih kandidata na sljedećim izborima, Evropljani su već vidjeli. Navodno su tokom jednog od sastanaka saveznika s obje strane Atlantika o ukrajinskom ratu njih dvojica podijelili uloge – Vance je bio loši, a Rubio dobri policajac. Subotnji govor Zbog toga su mnogi nestrpljivo očekivali govor američkog državnog sekretara. Nadali su se da će iz njegovih pomirljivih riječi moći iščitati da je Washington još uvijek tu za evropske saveznike. To su i dobili. Pred kraj svog govora Rubio je rekao da će Sjedinjene Države „uvijek biti dijete Evrope“ i prije i poslije toga pozvao evropske sile da zajednički „grade novo stoljeće Zapada“, što je u skladu s njegovim ranijim porukama saveznicima širom svijeta. Ali, govor vodećeg američkog diplomate puno je više od toga, posebno nakon njegovog početka kada je objašnjavao zašto se Zapad danas nalazi u ovakvom stanju. Rubio je rekao da je Sjedinjene Države i evropske saveznike „euforija odvela u obmanu“ u godinama nakon što su u sukobu „komunizma i slobode“ odnijeli pobjedu. Pobjedu u Hladnom ratu nazvao je pobjedom civilizacije, a grešku sumirao u vjerovanju mnogih da se desio „kraj historije“ i da se više nema potrebe boriti, jer budućnost svijeta leži u liberalnoj demokratiji. Da je Francis Fukuyama pogriješio u toj postavci, na koju se mnogi referišu po automatizmu i u raznim prilikama, bilo je jasno svima koji su ikada proučavali historiju, ali i onima koji su tada i površno poznavali svijet u kome se u ta doba vršila primjena raznih političkih ideja. Tih godina je, na primjer, Kina uspješno razvijala svoj model upravljanja državom i danas parira Zapadu. Rubio je rekao da su, dok je Zapad praktikovao liberalnu demokratiju, drugi štitili svoje tržište, ojačavali industriju i proizvodnju, koristeći ugalj i sve druge energente kojih se Zapad odricao. Sada se Sjedinjene Države pod predsjednikom Trumpom, rekao je Rubio, oporavljaju od posljedica te pogrešne procjene i to će nastaviti raditi sami ili „s našim prijateljima u Evropi“. Razlozi pada Zapada i način da se oporavi Ovakva analiza vjerovatno nije bila sporna nikome u sali ili onima koji su obraćanje pratili preko brojnih medijskih i drugih platformi. Rubio je iznio poznate postavke Zapada u kojima je komunizam sve najgore što se jednoj državi moglo desiti, a liberalni kapitalizam lijek za sve. Ali, Rubio tu nije stao. Za njega pad moći Zapada počinje 1945. godine nakon što su se „ubrzale bezbožničke komunističke revolucije i antikolonijalni ustanci“ na šta je Zapad pristao. Za negativan stav prema komunizmu kao takvom ima dokaza napretek, ali da je loše oslobađanje od kolonijalizma stav je koji mnogi zvaničnici nikada javno ne bi rekli. To je posebno čudno da kaže potomak ljudi - o kojima je govorio na kraju obraćanja u Minhenu, koji su se na Kubi i širom Latinske Amerike oslobodili, doduše nedovoljno i na kratak period, od kolonijalnih sila. Rubio je komunizam povezao sa oslobađanjem od kolonijalizma i u tome nije prvi. Prethodnik na njegovoj funkciji Antony Blinken je to primijetio kada se bavio nedovoljnom osudom Rusije od strane afričkih država nakon početka agresije na Ukrajinu. Blinken je tada priznao da Moskva u mnogim dijelovima Afrike stoji bolje od Washingtona, jer je tokom Hladnog rata podržavala antikolonijalne pokrete dok je Zapad stajao na suprotnoj strani. Ovo je posebno važno primijetiti zato što je Rubio govorio o lancima snabdijevanja, resursima i rijetkim mineralima koje Zapad mora da osigura za naredni period. Rubio je rekao i da postojeće međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih nacija, trebaju „reforme“ i ne mogu da riješe niti jedan problem i naveo kao primjere da se Trump bavio Palestinom, Ukrajinom, Iranom i Venecuelom. Rubio kaže da se neki režimi kriju iza loših propisa međunarodnih organizacija. Način na koji se Trump bavi ovim pobrojanim krizama ne odobravaju ni mnogi njegovi glasači, a kamoli milioni ljudi u tim državama. Ako se tome doda da, pored navedenog, želi osigurati resurse za svoja demokratska društva, da u borbu poziva Evropljane, da su antikolonijalni pokreti bili prijetnja Zapadu i da saveznike s obje strane Atlantika povezuje „kršćanska vjera, kultura, naslijeđe, jezik“, onda je pitanje šta mogu očekivati, na primjer, afričke i azijske države bogate resursima koje ne baštine takve vrijednosti i ne pripadaju civilizaciji Zapada. Rubio kaže da se mora raditi brzo i da poziva Evropljane da ga prate u tome, jer su svi dio „zapadne civilizacije“, osuđujući masovne migracije i ovom prilikom. „Želimo da Evropa bude jaka. Vjerujemo da Evropa mora preživjeti“, poručio je. Na samom početku govora, raspravljajući o saveznicima s obje strane Atlantika, rekao je da dijele „zajedničku sudbinu“ i za to dobio snažan aplauz prisutnih. O Grenlandu nije govorio. Rubio je govor začinio i važnom konstatacijom da je fundamentalno pitanje „šta ustvari branimo“, a da su manje važna tehnička pitanja i načini izvedbe. I to je zaista važno pitanje. Primjeri Pojasa Gaze, Irana, Ukrajine i Venecuele, koje je naveo, pokazuju da Sjedinjene Države odlučno nastupaju kao sila koja se vodi realpolitičkim ciljevima, bez obzira jesu li s druge strane Jevreji, muslimani (suniti i šiiti), kršćani (pravoslavci i katolici). To govori nešto drugo – svijet se suočava sa značajnim promjenama i velike sile crtaju granice svog uticaja i pri tome ne prezaju od upotrebe sredstava koja su im na raspolaganju. U konkretnom slučaju, Rubio je poručio Evropljanima, u i izvan Evropske unije i NATO-a, da su dobrodošli u američku zonu uticaja. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu posjetio je ove sedmice američkog predsjednika Donalda Trumpa, a glavna tema opet je bio Iran. Foto: Trump i Netanyahu Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću prije trinaest mjeseci Netanyahu ga je posjetio najmanje sedam puta. Učestalost posjeta govori o hitnosti i važnosti tema o kojima se razgovara. Postojeći kanali stalne komunikacije između dvije savezničke države očigledno nisu dovoljni. Zašto je Netanyahu često kod Trumpa nema dileme. Netanyahu vjeruje da ima pravu priliku da slomi vlast u Iranu, šiitski Hezbollah u Libanu i palestinski otpor. Proteklih mjeseci povukao je niz poteza s tom namjerom. Jedan od njih je usvajanje zakona koji omogućava lakše oduzimanje palestinske zemlje na Zapadnoj obali i stvaranje pretpostavke da se s okupacije pređe na aneksiju, a u Pojasu Gaze, uprkos primirju, traju napadi u kojima su ubijene stotine Palestinaca. Netanyahu smatra da je Iran oslabljen na razne načine i da je sada najbolja prilika da se tamošnja vlast sruši, ili potčini Washingtonu i Tel Avivu. Iz ranijih napada Netanyahu zna da to Izrael ne može izvesti sam i da mu je potrebna pomoć Washingtona i nekoliko arapskih država. Naime, nije dovoljno vojno napasti Iran, koristeći zračni prostor drugih država i američke baze širom regije, već Netanyahu želi osigurati da Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i arapske države presreću dronove i rakete koje bi Iran mogao poslati ka Izraelu, kao što je to radio ranije. Protesti koji su u Iranu trajali od kraja decembra do polovine prošlog mjeseca bili su dio plana destabilizacije vlasti u Teheranu. Trump je obećavao pomoć demonstrantima, a Izrael poručivao da su njegovi ljudi na ulicama Irana. Igra otvorenih karata Protesti su za sada ugušeni. Zbrajaju se štete i traže krivci. Zapad tvrdi da su iranske vlasti ubile hiljade, a neki kažu desetine hiljada civila. Iran kaže da se obračunavao s oružanom pobunom podržanom izvana. Za razliku od nekih ranijih intervencija širom svijeta, kada se pokušalo sve „upakovati“ u brigu za neku grupu koju treba zaštititi, mogući američki napad na Iran prati se i objašnjava bez rukavica, a često na društvenim mrežama najviši državni zvaničnici objašnjavaju svoje pozicije. Tako je, na primjer, prije tri sedmice američki potpredsjednik JD Vance na društvenoj mreži X, u osvrtu na domaće teme, napisao da je „plan“ američkih vlasti „veoma jednostavan: Ako napadnete crkvu ili državnog službenika, uradićemo sve što možemo da vas pošaljemo u zatvor.“ Onda je iranski ministar vanjskih poslova Seyed Abbas Araghchi podijelio Vanceovu objavu i naveo bilans štete tokom protesta u Iranu: „305 ambulantnih vozila, 24 benzinske pumpe, 700 prodavnica, 300 privatnih domova, 750 banaka, 414 vladinih zgrada, 749 policijskih stanica, 120 Basidž centara, 200 škola, 350 džamija, 15 biblioteka, 2 armenske crkve, 253 autobuske stanice, 600 bankomata, 800 privatnih automobila. Ukupno 3.117 mrtvih. Civila i snaga sigurnosti 2.427. Terorista 690.“ Nešto ranije je Trump poručio Iranu da ne izvršava smrtne kazne nad uhapšenim demonstrantima ili će u protivnom narediti vojni napad. Nekoliko dana kasnije je rekao da ga je Iran poslušao i da nema izvršenja smrtnih kazni, pa stoga odgađa napad. Ovakav okršaj čelnika SAD-a i Irana medijima nije ostavio prostor za imaginaciju. Britanski Financial Times je pisao o svjedočenjima ljudi da je među demonstrantima u Iranu bilo onih koji su „izgledali kao komandosi“, navodeći da su protesti bili mirni do 8. januara. Drugi, ipak, nisu odstupili od matrica. Američki CBS je tih dana izvještavao iz iračkih planina o kurdskim milicijama u stilu sirijskih „umjerenih pobunjenika“, koji su spremni ratovati protiv režima u Iranu. Netanyahu želi slomiti Iran Stvari su jasne. Netanyahu sada želi promjenu vlasti u Teheranu ili odricanje Irana od nuklearnog programa, raketa dugog dometa i regionalnih saveznika. Iran, s druge strane, želi zaustaviti Netanyahua na izraelskim granicama, sporazum s Washingtonom i ukidanje sankcija. Trump, suočen sa slučajem Jeffreya Epsteina, ne želi da razočara birače kojima je obećao kraj američkih ratova, nastoji ugoditi Netanyahuu i proizraelskom lobiju u Sjedinjenim Državama koji mu je pomogao da se vrati u Bijelu kuću, i konačno se riješiti pitanja Irana na bilo koji način. Trumpove poruke nakon ovosedmičnog sastanka s Netanyahuom zvuče kao da želi pregovore s Iranom, odnosno njihov nastavak nakon najnovije runde u Omanu. Treba podsjetiti da je Izrael u prošlogodišnjem napadu pokušao ubiti glavnog iranskog pregovarača s Washingtonom, državni i vojni vrh, i bombardovao, s Amerikancima, iranska nuklearna postrojenja te podržao pokušaj smjene vlasti kroz pomenute proteste. Takva razlika u nastupu Netanyahua i Trumpa upućuje da na američkoj strani postoji barem neka spremnost da se postigne dogovor s Iranom na zadovoljstvo obje strane, dok Netanyahu ne prihvata ništa manje od kraha sadašnje iranske politike. Drugim riječima, dogovor je moguć ako se neka strana puno odmakne od svojih sadašnjih pozicija. Iz Irana poručuju da su spremni pregovarati o svom nuklearnom programu, kao i 2015. godine sa svjetskim silama, u dogovoru koji je razvalio Trump u svom prvom mandatu. Sjedinjene Države, a posebno Izrael, traže puno više od toga. Ako Iran ne pristane na njihove zahtjeve druga strana ima dvije opcije. Prva je zadržavanje sadašnjeg stanja i stezanje vlasti u Teheranu dodatnim sankcijama, a druga je neka vrsta vojne operacije. Iranci su, svjesni da bi Trump i to mogao poduzeti, rekli da bilo kakav vojni napad znači rat koji će zahvatiti cijeli Bliski istok, što znači da bi razvoj situacije bio drugačiji nego nakon napada u junu. Demonstracija sile i prilika za diplomatiju Mediji izvještavaju da Trump gomila vojne snage u regiji, a Iran proizvodi nove rakete i ojačava protivvazdušnu odbranu. U psihološkim i propagandnim trikovima s obje strane pokazalo se ustvari koliko je toga u igri i kako će biti teško postići dogovor kojim će biti svi zadovoljni. Tako su Iranci počeli ponovo da stavljaju naslage zemlje na ulaze u nuklearne objekte koje je Trump gađao, što je poruka da objekti nisu uništeni. Zatim, iz Irana je došla vijest da je na jednoj od takvih lokacija pronađena neeksplodirana američka bomba GBU-57, namijenjena uništavanju objekata duboko ispod površine zemlje. Pored toga što Amerikancima žele reći da njihov napad nije uspio, šalje se poruka američkoj vojsci da bi još njihovog naprednog oružja moglo završiti u rukama Irana, a dalje Rusije ili Kine. Amerikanci su, s druge strane, poslali nosač aviona na Bliski istok i razmatraju slanje novog. Specijalni Trumpov izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner posjetili su nosač aviona u Arapskom moru, što je poruka da oni kontrolišu stvari. Trumpovo taktiziranje s Iranom pokazuje da američka strana još uvijek nije sigurna u ishod rata, ako do njega dođe. Treba podsjetiti da je Trump, tokom napada u junu prošle godine, na društvenim mrežama zatražio od Irana „totalnu predaju“, a sada ponovo pokušava da pregovara. Za sada se Trump odlučuje na ekonomski i diplomatski pritisak, dok Iran traži način da preživi. Washington zna da je Iran jači od bilo koje druge države s kojom je ratovao od kraja Drugog svjetskog rata i da vlast u Teheranu ima podršku velikog dijela iranskog naroda, da su vojska i ekonomija osposobljeni da trpe udare, kao i sistem državne uprave koji se nije raspao ni nakon pomenutog napada Izraela i likvidacije desetine važnih zvaničnika civilnih i vojnih zvaničnika. Međutim, to ne znači da najveća svjetska sila, sa svojim regionalnim saveznicima, nema načine da Iranu nanese teške udarce. To je jasno i Iranu, pa godinama želi dogovor s Washingtonom sličan onome iz 2015. godine, u namjeri da se oslobodi teških američkih sankcija koje toj državi nanose ogromne štete. U političkom smislu takav dogovor bi bio presuda Trumpovoj politici, jer ga je on poništio u svom prvom mandatu. Iranci kažu da je njima neprihvatljivo bilo kakvo veće odstupanje od tog sporazuma. A za Netanyahua sve osim poraza sadašnje iranske vlasti, uništenja nuklearnog i raketnog programa i prekida veza sa regionalnim saveznicima, nije opcija. Dok Washington odluči kako dalje s Iranom, drugi frontovi ne mogu čekati. Tokom Netanyahuove posjete Washingtonu Izrael je pristupio Trumpovom „Odboru za mir“ koji treba da se bavi mirom u Pojasu Gaze, ali i u drugim dijelovima svijeta. Pored toga što u vrhu odbora nema nijednog Palestinca, Trumpu ne smeta ni što je Netanyahu na međunarodnoj potjernici zbog ratnih zločina. To upućuje da Trump neke poteze vuče u iznudici, odnosno da bilo koji njegov potez u ovoj velikoj geopolitičkoj igri nije neočekivan. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki potpredsjednik JD Vance 14. februara prošle godine održao je govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji i mnoge šokirao. Ove sedmice francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je intervjuu za više evropskih medija, što je neka vrsta odgovora Washingtonu. Foto: Macron u Bijeloj kući kod Trumpa Govor JD Vancea iz Minhena mnogi smatraju historijskim, iako suštinski nije ništa rekao što nije dio političkih programa država Zapada i u šta se zvaničnici Zapada decenijama zaklinju. Vance je rekao da Evropljani moraju preuzeti odgovornost za svoj kontinent i da se Sjedinjene Američke Države moraju posvetiti drugim dijelovima svijeta, što je opcija koja je na stolu još od kada se shvatilo da Kina postaje svjetska politička i ekonomska sila. Vance je govorio i o stanju demokratije u više evropskih država i kritikovao saveznike zbog suzbijanja slobode govora, poništavanja izbora, sprječavanja ljudi da ispovijedaju religiju i što su otvorili vrata milionima migranata koji uništavaju civilizaciju kojoj pripadaju Evropljani i Amerikanci. Dakle, Vance je podsjetio saveznike na ono što je ne tako davno bila zajednička vrijednost i ono što brojni građani širom Evrope traže glasajući za antimigrantske stranke. Brojni Evropljani su govor dočekali u nevjerici, ne samo zbog toga što je Vance rekao i dio istine. Naime, i američka vlada bi se mogla po istim osnovama teretiti za kršenje slobode govora na primjeru suzbijanja propalestinskih protesta i glasova na američkim univerzitetima. Taj šok u Evropi suštinski je proistekao iz činjenice da Sjedinjene Države zauzimaju drugačiji politički kurs i da od evropskih saveznika traže maksimalnu poslušnost, jer su zadnjih godina pokidali veze s Rusijom i sada se s Washingtonom pripremaju za obračun s Kinom. To znači, na primjer, da u polju uvoza nafte, prirodnog gasa i rijetkih metala Evropa sada zavisi od Washingtona. Macronov intervju kao odgovor Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u Parizu okupio grupu novinara iz velikih evropskih medija i govorio o pitanjima koja se odnose na sadašnjost i budućnost Evrope. Intervju je došao uoči samita Evropske unije u Briselu i 62. Minhenske sigurnosne konferencije na kojoj će, prema najavama organizatora, učestvovati „blizu pedeset šefova država i vlada“, ali i američki državni sekretar Marco Rubio za kojeg se vjeruje da dobro razumije brige evropskih saveznika. Rubijove poruke i nastup Evropljani će s pažnjom pratiti i vidjeti je li se stav Washingtona promijenio u proteklih dvanaest mjeseci. Najmanje što od njega očekuju je da bude blaži od Vancea koji ovih dana u Armeniji i Azerbejdžanu pokušava ubijediti domaćine u ispravnost okretanja prema Zapadu i gradnju koridora koji bi mogao promijeniti Kavkaz. Macron će američkog gosta dočekati s jasnim stavom, ako je suditi po pomenutom intervjuu koji je izgleda pažljivo tempiran. „Evropa je sama“ i „moramo postati svjetska sila“, rekao je. „Svjetska tržišta sve više zaziru od američkog dolara. Žele alternative“, rekao je francuski predsjednik i pozvao Evropljane da „zaštite“ svoje zajedničko tržište kao što to rade Sjedinjene Države i Kina. Macron je nezadovoljan potezima američkog predsjednika Donalda Trumpa i rekao je Evropljanima da „ne vjeruju ni sekundu“ ako Washington nakratko popusti u svojim zahtjevima. Macronov istup suštinski je nastavak poruka koje stižu iz Evrope. Sjetimo se da je ubrzo nakon prošlogodišnjeg Vanceovog nastupa predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla da Zapad kakav smo poznavali više ne postoji i da Brisel mora zauzeti svoju poziciju u novom svjetskom poretku, a nakon nje to su rekli i neki drugi važni evropski političari. Pronaći zajednički jezik ili nastaviti sukob? Ovakve žestoke sukobe na Zapadu javnost ranije nije mogla pratiti. Znalo se da nekada postoje neslaganja evropskih država i Washingtona, ili neslaganja među evropskim silama, ali nikada nije bilo tako snažnog javnog razračunavanja sa suprotnom stranom. Neke stvari i možda teške riječi ostajale su iza vrata sala u kojima su se sretali šefovi savezničkih država. Zato je važno pitanje kako će izgledati ovogodišnja Minhenska konferencija, ili svaki drug javni skup saveznika sa dvije strane Atlantika. Hoće li se Amerikanci opet postaviti kao Vance ili će poslati drugačije poruke? Skup u Davosu, održan prije tri sedmice, bio je šokantan. Iz nastupa nekih evropskih i američkih saveznika činilo se da svi gube konce igre i da najbliži saveznici sada postaju neprijatelji. Kanadski premijer Mark Carney okomio se na Trumpa i pozvao na savez država srednje veličine protiv velikih sila. Belgijski premijer Bard de Wever je Washingtonu objašnjavao razliku između „sretnog vazala“ i „nesretnog roba“ govoreći o Grenlandu. Macron je pozvao na više kineskih investicija u Evropu, osudio američke carine i napad na suverenitet drugih država. Von der Leyen je konstatovala da „nostalgija neće vratiti stari poredak“, a Trump je, uz žestok govor, objavio privatnu Macronovu poruku u kojoj navodi da se slaže s njegovom politikom prema Siriji, poziva ga da se zajedno bave Iranom, ali da „ne razumije“ šta Washington želi s Grenlandom. Takvo stanje na Zapadu ne raduje one koji bi željeli najbliže odnose Sjedinjenih Država i saveznika u Evropi i Kanadi. Nema sumnje da najveći broj zvaničnika na svim stranama želi da se odnosi poprave, svjesni njihove važnosti i energije i resursa koji su utrošeni da se veze izgrade i održe. Ali Zapad, posebno Sjedinjene Države kao najveća svjetska sila i jači pol u transatlantskom savezništvu, ima ozbiljne probleme u temeljima svoje ekonomije, a što se reflektuje na sve druge politike. Deindustrijalizacija, nedostatak raznih resursa i rijetkih minerala, starenje stanovništva i promjena demografske slike u mnogim državama, dok Kina jača i s Rusijom okuplja države koje su nezadovoljne politikom Zapada, tjera Washington i neke evropske prijestolnice na političke poteze koji nekad nanose štetu i najbližim saveznicima. Iznuđeni potezi unose nervozu na svim stranama, a zajednički javni nastupi zvaničnika pretvaraju se u politički okršaj „slobodnim stilom“ i poslije toga ostaju pitanja je li kriza na Zapadu toliko duboka ili se s njom slabo nose političari koji iz generacije u generaciju izgledaju bezidejnije, ako ih uporedimo s njihovim prethodnicima na vlasti u Washingtonu, Parizu, Berlinu, Londonu... Iz takvih rasprava ovih dana neki postavljaju pitanje šta će američki zvaničnici reći u Minhenu vezano za budućnost NATO-a. Sumnju u američke stavove unose i nedavna povlačenja nekoliko američkih oficira iz NATO-a raspoređenih u evropskim bazama. Washington to objašnjava namjerom da Evropljani preuzmu više odgovornosti, a iz Evrope sumnjaju u krajnje namjere. Međutim, stvari stoje drugačije. Samit NATO-a koji je održan prije osam mjeseci ispunio je sva očekivanja Washingtona. Evropljani su se obavezali da će kupovati više (američkog) oružja, da će preuzeti više odgovornosti za sigurnost u Evropi i omogućiti Sjedinjenim Državama da se posvete Kini. To je ono što je Rubio izričito tražio od NATO saveznika samo par mjeseci ranije. Trumpov odnos prema Evropi, nakon što je administracija Josepha Bidena zbog agresije Rusije na Ukrajinu pokušala biti stariji brat evropskim saveznicima, poziv je na promjene. U više navrata Washington je Evropi poručio da moraju preuzeti više odgovornosti i vojno jačati, što je nekima od njih zasmetalo. Paradoksalno, kao odgovor Amerikancima neki evropski zvaničnici traže više samostalne politike i pretvaranje Evrope u svjetsku silu. U nekim drugim vremenima američki i evropski političari od formata ovaj bi problem vjerovatno brzo riješili, ali sa sadašnjim političarima s obje strane Atlantika pitanje je hoće li prvi naredni javni zajednički skup postati mjesto međusobnog okršaja, uz „argument“ s obje strane da samo oni brane Zapad, demokratiju, civilizaciju i ljudska prava i da svi drugi neoprostivo griješe. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Slučaj zloglasnog Jeffreya Epsteina ponovo je zatresao Sjedinjene Američke Države. Svaki novi sudski i policijski materijal otvara brojna pitanja. Foto: Ilustracija Kada je predsjednički kandidat Donald Trump obećao da će objaviti sve dokumente koje vlast ima u slučaju Jeffreya Epsteina, ako se nakon izbora vrati u Bijelu kuću, vjerovatno nije računao da će stvari otići u ovom pravcu. U namjeri da Epsteina pokaže kao čovjeka s kojim su bliske veze imali rivali iz Demokratske stranke, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pokazao je da je i on imao kontakte s osobom koja je 2008. godine priznala na sudu da podvodi maloljetnice. Druga velika objava sudskih i policijskih izvještaja iz ovog slučaja, koja je došla nakon što su to američki zakonodavci zahtijevali od izvršne vlasti, pokazala je obrise svijeta koji je do sada postojao samo u teorijama zavjere. Predsjednici, premijeri, članovi kraljevskih porodica, ministri, milijarderi, poznate ličnosti... u stalnom su kontaktu s Epsteinom i nakon 2008. godine. Milioni dokumenata, koji su na internet stranicama američke vlade objavljeni prošle sedmice, pokazuju da je Epstein, osoba bez formalno bilo kakve važne funkcije u američkom društvu, iz nekog razloga važan nekima koji odlučuju o sudbini ljudi širom svijeta. Demokratska kongreskinja Alexandria Ocasio-Cortez rekla je da ostaju da se objave još šokantniji detalji u ovom slučaju. Niko nije znao? Prije nego su dokumenti objavljeni vlast je, u namjeri da zaštiti žrtve Epsteina i njegovih drugova, neke dijelove zatamnila. Ipak, to nije sakrilo sve ono što neki žele da sakriju – Epstein nije bio osoba od koje su bježali ni oni koji su godinama pričali potpuno drugu priču u odnosu na ono što je ovaj osuđenik radio. Neki njegovi poznati i uticajni gosti nisu vidjeli ništa loše u Epsteinovom ponašanju i vjerovatno daljnju istragu pokušavaju onemogućiti na razne načine. Ljudi iz cijelog svijeta danima „kopaju“ po elektronskoj arhivi iz ovog slučaja i nalaze frapantne podatke, bilo da dolaze iz usta Epsteina, njegovih sagovornika ili žrtava. Iz tih dokumenata sudski nije moguće utvrditi nečiju odgovornost, a da je moguće neki bi bili uhapšeni zbog pedofilije, kanibalizma, ubistva, otmice djece, zavjere, podmićivanja, ucjene... S druge strane, reputacije mnogih ljudi su uništene objavom ovih dokumenata, jer nisu učestvovali u kriminalnim aktivnostima, već su iz raznih razloga imali kontakt sa osuđenikom koji je kasnije postao slobodan. Neki su, ipak, Epsteinu pisali da su mu odani prijatelji bez obzira na presudu. Istovremeno, zabunu u ovaj slučaj unose neki korisnici društvenih mreža, koji navodno objavljuju detalje iz tog slučaja, često lažno. Na taj način mnogi su optuženi za djela koja nisu počinili, što otežava stvaranje potpune slike u ovom slučaju i targetiranje stvarnih krivaca. Iz dostupnih dokumenata vidi se da je Epstein imao kontake s ljudima iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Izraela, Švedske, Norveške, Slovačke, Srbije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Španije... Dakle, Epstein je imao veze širom svijeta. Stoga je opravdano pitati kako to da niko nije znao šta Epstein radi i za koga sve to radi, jer je očito da je njegova mreža davno izašla izvan njegove lokalne zajednice i izvan granica Sjedinjenih Država. Odgovor na ova pitanja američka vlast ne daje i čini se da za sada nema namjeru. Tvrdili su da u ovom slučaju nema ništa važno, dok istovremeno odbijaju da objave sve što od dokumenata imaju. Također, veći broj medija sa Zapada šuti o ovim dilemama i u svojim izvještajima nekad želi zamagliti sliku. Tako, na primjer, neki mediji Epsteina povezuju s ruskom tajnom službom FSB i predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Ne treba biti pretjerano pronicljiv i zapitati se da li bi administracije predsjednika Josepha Bidena i Donalda Trumpa objavile nešto što bi teško kompromitovalo Rusiju, Iran, Sjevernu Koreju ili Kinu. Ne bi li se sjajno u narativ o režimima koji masovno krše ljudska prava uklopili dokazi iz Epsteinovog slučaja? Zavjera šutnje i demokratija Dakle, ne treba imati sumnju da dio američke vlasti prikriva detalje iz slučaja Epstein. Trump je u više navrata napao republikanskog kongresmena Thomasa Massieja koji je jedan od najglasnijih zagovornika da se slučaj Epstein dovede do kraja. Najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk, i nekadašnji blizak Trumpov saradnik, ne tako davno prije nego će napustiti administraciju, tvrdio je da se i aktuelni predsjednik pominje u slučaju Epstein. Neka svjedočanstva iz objavljenih dokumenata teško terete Trumpa, ali nisu izneseni dokazi koji bi se mogli koristiti na sudu. Neke žrtve su u iskazima policiji i sudu Trumpa optužili za razna nedjela. Ipak, za sada sve ostaje na tvrdnjama, kao i onda kada je Musk o tome pisao na svojoj društvenoj mreži X. Ali, Trump ne može sanirati štetu svom ugledu kod velikog broja svojih dojučerašnjih pristalica. Iz dana u dan oni traže još dokumenata u ovom slučaju i žele da vide hapšenja. Njegov pokret MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom) doslovno se raspada na ovoj temi. Epsteinova partnerica Ghislaine Maxwell je u zatvoru i dostupna je vlastima. Njeno svjedočenje moglo bi dovesti do otkrivanja novih detalja. Neki smatraju da bi vlast od nje mogla dobiti korisne informacije, iako ona godinama odbija da govori o ovom slučaju. Međutim, američka demokratija ima načine da se bori za ono što njeni građani traže. Bivši predsjednik Bill Clinton i bivša državna sekretarka Hillary Clinton pojaviće se pred Kongresom i svjedočiti u ovom slučaju. Bivši predsjednik je imao kontakte s Epsteinom, iako on poriče bilo kakve nezakonitosti. To je samo dio onoga što američki političari i pokreti rade. Njihovo djelovanje ulijeva nadu da će država biti jača i od tako moćnih pojedinaca kao što su Epsteinovi gosti na njegovom otoku i na njegovim imanjima. Budući da je Epstein djelovao globalno, i da su žrtve po nalazima iz objavljenih materijala bile iz raznih država, javnost širom svijeta očekuje odgovore. Prije otprilike šest mjeseci Biden se na kratko vratio iz predsjedničke penzije i održao govor u Chicagu. On je tada rekao da Trump ima namjeru da sruši američku republiku i demokratiju, ali nije se konkretno osvrtao na slučaj Epstein. Biden nije jedini koji to tvrdi. To su tvrdili i neki ljudi bliski Trumpu, navodeći da sadašnji predsjednik želi potpuno drugačiju državu nego što je ona danas. Čak se govori i o mogućem trećem mandatu na čelu države, što bi bilo protivno važećim propisima. Međutim, ako postojeći sistem do kraja riješi slučaj Epstein i odgovorne za nedjela izvede pred sudove, može se reći da se američka republika još uvijek dobro drži. Ako se tako moćni ljudi mogu privesti pravdi, onda nema sumnje da sistem ima načine da prebrodi svaku krizu. Na koju će stranu klatno prevagnuti biće jasnije nakon prvih narednih izbora. Na tim izborima bi se mogli pojaviti oni koji će obećati da će se pridružiti Massieju i Ocasio-Cortez i oni koji će tvrditi da slučaj Epstein ne postoji i da se tom temom nije potrebno baviti. Tako bi nastala još jedna podjela u američkom društvu i politici bez obzira kako okonča slučaj Epstein. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Hrvatska je u ponedjeljak u Zagrebu slavila još jedan uspjeh svojih sportista i upalila zvona za uzbunu kod antifašista, a Srbija već neko vrijeme nema veće studentske proteste ni opoziciju. Foto: Ilustracija Ove sedmice uspavana politička javnost u Hrvatskoj je nakon duže vremena uzdrmana, što je bilo očekivano. Osvojeno treće mjesto na Evropskom prvenstvu u rukometu značilo je organizaciju dočeka u Zagrebu za reprezentativce i shodno tome, po želji osvajača medalja, nastup pjevača Marka Perkovića Thompsona. Fascinacija mnogih hrvatskih sportista Thompsonom priča je za sebe, ali uticaj tog pjevača na politički život u Hrvatskoj je fenomen koji mnogi ne žele osvijetliti. Hrvatski intelektualci nisu dali odgovor na dva važna pitanja: Šta to tjera stotine hiljada mladih ljudi na koncerte čovjeka kojeg dio sugrađana optužuje za nacizam i fašizam i čije nastupe zabranjuju pojedine države, i kako to da se glasovi tih mladih ljudi ne čuju onda kada dođu izbori. Ovo se pitanje može postaviti i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i sadašnjem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću, kojeg mnogi s hrvatske desnice vide kao „komesara“ Brisela i nekoga ko „ubija“ hrvatski identitet. Za dio hrvatske desnice Plenković je naprosto ljevičar. Tehnokratija po svaku cijenu Hrvatska vlast naravno neće dati iskren odgovor na ovo pitanje, ali da je svjesna tog pitanja pokazuje način na koji mu pristupa. Nepropuštanje prilike da se nacionalna politika „vodi“ na sportskim stadionima i koncertima govori o namjeri da se s tim nastavi i da se sve drži daleko od političke debate u parlamentima i sterilnim političkim kampanjama. Za ispunjavanje te „nacionalne dužnosti“ uvijek postoji spremnost vlasti i opozicije, što se moglo vidjeti i polovinom prošle godine, na još jednom Thompsonom nastupu pred pola miliona ljudi. Koncert je pokazao svu paradoksalnost političkog života u Hrvatskoj, odnosno činjenicu da je politika i ideologija otuda protjerana i da tehnokrati već dugo upravljaju procesima u Zagrebu, nezavisno od želja Hrvata. Tehnokratima tako pripada vlast i moć koja s njom dolazi, a „patriotskoj desnici“ sport, muzika i obilježavanje par dana u godini. Ostatak godine javni prostor preplave, na nezadovoljstvo desnice, kultura i sadržaji iz, kako to oni kažu, „propale Jugoslavije“. Zato se taj koncert, kao i ovosedmični doček u Zagrebu, može posmatrati kao bildanje osjećaja na desnici pod upravom vlasti, kao regrutacija u HDZ-ovu politiku, dok se paralelno radi na vraćanju obaveznog vojnog roka i kada Ministarstvo odbrane izdaje, kako su to prenijeli hrvatski mediji, „vodič za zabrinute mame“ momaka koji se pozivaju u kasarne. Doček u Zagrebu, kojim upravlja Tomislav Tomašević i čija stranka ljevice ima malu podršku izvan hrvatskog glavnog grada, održan je nakon što je isti otkazan zbog Thompsonovog nastupa. Grad nije dozvolio da Thompson nastupi, a rukometaši nisu željeli na doček bez tog pjevača. Onda je na scenu stupio premijer Plenković i Vlada je na sebe preuzela organizaciju dočeka na kojem je nastupio Thompson i to bez dozvole vlasti u glavnom gradu. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iz Socijaldemokratske partije (SDP), koja se dugo gotovo ne razlikuje od HDZ-a, tome se usprotivio. „Zaključak Vlade Republike Hrvatske - temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu - neustavan je, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove“, rekao je Milanović. „Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka...“ i „...zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima.“ Odbrana od neprijatelja ili ko će na izborne liste Plenković je tako omogućio da desetine hiljada ljudi pjevaju s rukometašima i Thompsonom. Rukometaši su slavili uz svog omiljenog pjevača u Zagrebu, kada im to organizator turnira nije dozvolio u Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj. Domaćini turnira su, kao i brojni ljudi u Hrvatskoj, nezadovoljni likom i djelom Thompsona, jer u nekim pjesmama i nastupima slavi poraženu Nezavisnu Državu Hrvatsku - tvorevinu iza koje su stajale nacistička Njemačka i fašistička Italija. Događaji iz Zagreba dugo će vremena biti tema u političkom životu Hrvatske. Vlada može slaviti što je štitila desnicu, narod i rukometaše, a opozicija što je Zagreb pokušala odbraniti od fašizma. To će biti važnija činjenica u narednom periodu od toga je li Plenković, kako to tvrdi Milanović, pogazio ustavni poredak. Podjela uloga u državi koje po demografskim pokazateljima nestaje baš kao i nekoliko susjednih slična je onoj u Srbiji, gdje dugo godina vlada Aleksandar Vučić s navodnom namjerom da zemlju uvede u Evropsku uniju i NATO. Još veći majstor održavanja na vlasti, koji je u politici preko trideset godina, više od godinu dana suočavao se s pobunom studenata i miliona građana. Svoju popularnost je sveo na nivo koji mu u ovom trenutku ne garantuje ubjedljivu izbornu pobjedu, ali zadržao je podršku Zapada. Ipak, to ne znači da se Vučić predao. Studentski protesti počeli su da jenjavaju i to je prilika koju je čekao. Više se ne očekuju novi veliki protesti, jer su studenti prešli na teren koji je vlast pripremila – pravljenja lista za izbore koji će biti raspisani kada to bude želio Vučić. Studenti su upali u živo blato, pa se svaki potencijalni kandidat na izbornoj listi dočekuje kao razočarenje kod dijela onih koji ih podržavaju. Gotovo svako zvučno ime koje je dospjelo u javnost dočekano je kao udarac jedinstvenom frontu koji treba poraziti Vučića. Glavne diskvalifikacije su „rusofil“ ili „natofil“, ovisno kome nekoga treba ogaditi. Tako se, ustvari, došlo do situacije da studenti odlučuju o budućnosti opozicije, odnosno šta će od nje ostati nakon prvih narednih izbora. Naime, svrstavanje u jedinstveni studentski pokret mnoge male stranke u Srbiji će zbrisati s političke scene, a one koji odbiju da se potčine doći će pod udar onih koji stoje iza studenata. To što se Zapad komeša također Vučiću ide u prilog i moći će po potrebi da igra, kao i do sada, na karte „pomirenja“ ili prijetnje „srpskog sveta“. Protiv sebe i drugih Ova dva primjera iz Hrvatske i Srbije pokazuje koliko je teško promijeniti vlast na Balkanu. U slučaju Zagreba i Beograda radi se o vlasti i sistemu koji je uspostavljen devedesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija i počinjen genocid i zločini protiv čovječnosti. Vlast istim trikovima drži javnost u stanju stalne napetosti. Bosna i Hercegovina je više od tri decenije žrtva te politike, jer joj Beograd i Zagreb brane da skine „luđačku košulju“ koja joj je navučena u Daytonu. Nova faza nasrtanja na Bosnu i Hercegovinu, i shodno tome na regionalnu stabilnost, počela je prije trinaest godina kada je Hrvatska postala članica Evropske unije i kada je Vučić postajao prvi čovjek vlasti u Beogradu. Zato bi se gotovo svaki eksces zvaničnog Zagreba i Beograda mogao adresirati i Zapadu koji je Plenkoviću i Vučiću omogućio da vode ovakvu politiku. Ta 2013. godina tako je na neki način postala referentna tačka za ono što danas imamo na prostoru bivše Jugoslavije. Zagreb i Beograd su od tada mnogo puta pokazali da mogu uznemiriti javnost u više država čak i kada se slave sportski uspjesi, održavaju koncerti ili traže slobodni i fer izbori. Usmjeravanje susjednih naroda jednih protiv drugih navodi na pomisao da drugačiji politički program nemaju i da će i dalje protiv vlastitog i drugih naroda koristiti sve instrumente koji su im na raspolaganju. To uključuje i poticanje mladih ljudi da sportske uspjehe drugih slave kao vlastite i od sudbinske važnosti za čitavu naciju te da na sportskim stadionima i ulicama kliču poraženim fašističkim pokretima, dok se najpametnije među njima proglašava stranim plaćenicima i tjera iz vlastite države ako ne žele da završe u rovovima koje vlast decenijama kopa. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U srijedu je britanski premijer Keir Starmer došao u posjetu Kini. Posjeta dolazi u vremenu pojačanih tenzija širom svijeta i na samom Zapadu. Foto: Starmer i Xi u Pekingu „Kažu da je osam dana dugo vrijeme u politici. Zamislite samo - osam godina, jer prošlo je osam godina otkako je zadnji britanski premijer kročio na kinesko tlo. Dakle, u ovoj delegaciji stvarate historiju“, rekao je Starmer pred gotovo šezdeset poslovnih ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva koje je poveo na putovanje u Kinu. „Dio ste promjene koju činimo... Jer sve što ovdje radite i napravite, sve što ja ovdje radim usmjereno je na to da budemo korisni ljudima kod kuće“, rekao je prije sastanka s predsjednikom Xijem Jinpingom i premijerom Li Qiangom. Brojna delegacija iz Ujedinjenog Kraljevstva nije slučajna. Kina je ekonomska sila koja i dalje raste i predstavlja „tvornicu svijeta“. Ta Starmerova odluka, ako se poslužimo njegovim riječima kada je nedavno govorio o vezama između Ujedinjenog Kraljevstva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom – „ja sam pragmatičar, britanski pragmatičar koji primjenjuje zdrav razum“, stoga je potpuno logična. Mediji su postavljali razna pitanja o razlozima njegove četverodnevne posjete Kini, poput odnosa Pekinga i Rusije, slučaja Jimmyja Laija, vezama Washingtona i Pekinga, položaju Evropske unije..., ali Starmer je ostao tajanstven. Komunisti za slobodno tržište i kapitalisti izolacionisti To što Starmer nije rekao što će od kineske strane tražiti, a što je bilo normalno do unazad nekoliko godina kada bi evropske i američke diplomate dolazile u Peking da domaćinu dijele lekcije, znak je da „britanski pragmatičar“ prihvata da su nastupile nove okolnosti. Šezdesetak biznismena i otvorena ruka za poslovanje najbolji je pristup koji je mogao izabrati. U nekom drugačijem pokušaju posjeta je mogla izgledati kao kada šeficu njemačke diplomatije Annalenu Baerbock u oktobru 2024. godine na aerodromu u Pekingu nije čekao niti jedan kineski zvaničnik, u jasnoj poruci Kine šta misli o politici gošće i njene države. Starmer je dočekan uz najveće državne počasti, nakon mjeseci priprema njegove posjete. Sastanak sa Xi Jinpingom u četvrtak prošao je u tonu koji diktira Kina kao velika sila. Kineski predsjednik je rekao Starmeru „da su u porastu već neko vrijeme unilateralizam, protekcionizam i politika sile i da je međunarodni poredak ozbiljno pogođen“, što je očigledna ocjena ponašanja administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Xi je rekao da se „Kina uvijek pridržava puta mirnog razvoja, da nikada nije preuzela inicijativu o pokretanju rata, nikada nije okupirala pedalj teritorije drugih država, i bez obzira na to kako se razvija i raste, neće predstavljati prijetnju drugim državama“, prenijeli su kineski mediji. Ova lekcija kineskog predsjednika gostu iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje koliko se svijet promijenio. Ne tako davno bilo je normalno da kapitalistički Zapad poziva na slobodnu trgovinu i poštivanje međunarodnih pravila. Sada to rade kineski komunisti i Zapadu upućuju kritike. „Nadamo se da će Velika Britanija osigurati pošteno, pravedno i nediskriminatorno poslovno okruženje kineskim kompanijama. Kina je spremna da aktivno razmotri primjenu jednostranog bezviznog režima za Veliku Britaniju“, rekao je Xi. Ubrzo nakon ove izjave Ujedinjeno Kraljevstvo je saopštilo da će njegovi državljani biti izuzeti od kineskih viza za putovanja do mjesec dana, a datum početka primjene nije bio poznat. Starmeru je ovo bilo važno kako bi i Britanci imali povlasticu kao državljani pedesetak drugih država, što će olakšati poslovanje britanskim kompanijama koje žele raditi s Kinom. Starmerov hod po žici Tokom posjete Starmera izražena je spremnost obje strane da razvijaju ekonomske veze u raznim poljima. To je zajednički interes i važni sporazumi će prije ili kasnije ugledati svijetlo dana, jer radi se o drugoj i šestoj ekonomiji svijeta koje žele poslovati i onda kada im se politike sudaraju. Međutim, teško bi bilo povjerovati da su lideri dvije stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija razgovarali samo o ekonomiji. Trumpov juriš na (ne)prijatelje širom svijeta sigurno brine Kinu, posebno nakon što je došlo do smjene vlasti u Siriji i Venecueli i dok se Iranu prijeti vojnim napadom ako se ne pokori volji Izraela. Starmer je, kao britanski premijer, možda najbolja osoba koja bi u ovom trenutku mogla približiti stavove suprotstavljenih strana, počevši od onih na Zapadu, pa sve do Istoka. London decenijama gaji najbolje odnose s Washingtonom, a posljednjih godina pokušava da se uključi u evropske tokove nakon napuštanja Evropske unije. Glas Londona bitan je i za Dansku (Grenland), Ukrajinu, Izrael, Kanadu kao i za Rusiju, Indiju i Kinu. Stoga, može se pretpostaviti da je Starmer u Kinu došao s važnim porukama koje će prenijeti i odgovorima koje će sa sobom ponijeti, iako ne stoji najbolje kod sadašnje američke administracije. Ni historijski važni dogovori Londona i Washingtona nisu popravili njegovu poziciju kod Trumpovih ljudi, ali to ne znači da Starmer može odustati. Trumpov juriš, od Venecuele preko Grenlanda i Ukrajine do Irana i Kine, nosi brojne opasnosti za Zapad. Dok Kina ekonomski i politički jača, Trump udara na temelje savezništva na Zapadu, prijeteći da svojim potezima obesmisli NATO. Trumpov neuspjeh na jednoj od tih velikih tema svjetske politike imao bi i kratkoročne i dugoročne posljedice za Zapad, što London ne želi da se dogodi. Na primjer, plan Washingtona i Londona da obuzdaju Kinu mogao bi pasti u vodu ako ga ne podrže najvažnije evropske države. Starmerova posjeta Kini mogla bi biti poziv za buđenje u Washingtonu, barem u dijelu administracije koji uviđa važnost zajedništva Zapada. Također, Starmerova posjeta bi mogla imati i suprotan efekt od toga. Nedavno je Trump poručio Kanadi da će joj uvesti stopostotne carinske stope ako dođe do sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom. Ovaj Starmerov hod po žici zato je i opasan i potreban, bilo da želi sačuvati jedinstvo Zapada, bilo da želi pokazati otpor Trumpu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Pentagon i kompanija za razvoj vještačke inteligencije Anthropic ne slažu se oko potencijalnog ukidanja zaštitnih mjera koje bi mogle omogućiti vladi da koristi njihovu tehnologiju za autonomno ciljanje oružja i provođenje domaćeg nadzora u Sjedinjenim Američkim Državama izjavile su za Reuters tri osobe upoznate s tim pitanjem. Foto: Ilustracija Razgovori predstavljaju rani test slučaja za to da li Silicijska dolina, koja je u milosti Washingtona nakon godina napetosti, može utjecati na način na koji američko vojno i obavještajno osoblje raspoređuje sve moćniju vještačku inteligenciju na bojnom polju. Nakon sedmica pregovora o ugovoru, Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država i Anthropic su u zastoju, reklo je šest osoba upoznatih s tim pitanjem, pod uslovom anonimnosti. Stav kompanije o tome kako se njeni alati vještačke inteligencije mogu koristiti intenzivirao je neslaganja između nje i administracije Donalda Trumpa, čiji detalji ranije nisu objavljeni.

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom se Sjedinjenim Američkim Državama daje ovlaštenje da uvedu carine na robu iz zemalja koje snabdijevaju Kubu naftom. Foto: Bijela kuća Prema dokumentu, javio je TASS, objavljenom na web stranici Bijele kuće, „dodatna ad valorem carina može se uvesti na uvoz robe koja je proizvod strane zemlje koja direktno ili indirektno prodaje ili na drugi način snabdijeva Kubu naftom.“ Tačna stopa carina još nije precizirana. U uredbi se kao jedan od razloga za tu mjeru navodi saradnja između Kube i Rusije.

Prošle sedmice je finalizovan sporazum po kojem kineski TikTok može ostati na američkom tržištu. Ali, to znači da ovom aplikacijom neće upravljati Kinezi. Foto: Ilustracija Godinama je trajala politička i pravna bitka o TikToku, odnosno o kineskoj kompaniji ByteDance kao vlasniku. Ovo pitanje je u Sjedinjenim Američkim Državama tretirano kao sigurnosno, iako je ono bilo puno više od toga. Naime, TikTok je za kratko vrijeme postao prvi izbor mladih Amerikanaca i važan medij u političkoj borbi. Tako je, na primjer, Donald Trump u svom prvom predsjedničkom mandatu želio zabraniti rad TikToka u Sjedinjenim Državama, da bi u kampanji za povratak u Bijelu kuću tamo otvorio svoj profil. Na koncu, Trump je prisilio kineske vlasnike da urade ono što je od njih tražio – kompanijom će na američkom tržištu upravljati Amerikanci. Američka briga o kineskom „prikupljanju podataka“ samo je dio priče oko TikToka, jer je ta mreža važan faktor u američkom kulturnom, ekonomskom i političkom životu. Kineski uspjeh u oblasti u kojoj dominiraju američke kompanije natjerao je Washington na drugačiji pristup, nakon što je Peking neočekivano dobijao bitku za duše mladih Amerikanaca. Kineski, a američki TikTok je za kratko vrijeme postao jedan od ključnih izvora informacija mladim Amerikancima, što se posebno moglo vidjeti nakon 7. oktobra 2023. godine. Američka i izraelska strana su tvrdile da na TikToku dominira propalestinski sadržaj i da vlasnik favorizuje takve stavove, odnosno da algoritmi jednoj strani daju prednost. Oni koji su branili TikTok govorili su da je to rezultat stvarnog mišljenja korisnika mreže i da kao takvi prevladavaju, jer nema cenzure, otvorene ili prikrivene, kao na drugim društevnim mrežama. Zakonodavci u Sjedinjenim Državama, kao i sam Trump i njegov prethodnik Joseph Biden, na tom primjeru su vidjeli koliko je važno da ova mreža bude u američkim rukama. U nizu pokušaja da se rad TikToka reguliše, odlučeno je da ByteDance mora prodati vlasništvo nad kompanijom koja rukovodi mrežom u Sjedinjenim Državama ili će se suočiti sa zabranom rada u toj državi. Kinezi su popustili i upravljanje mrežom u Sjedinjenim Državama predali novim vlasnicima za četrnaest milijardi dolara, što je malo ako se zna da je Elon Musk za Twitter 2022. godine platio 44 milijarde i na mreži dobio puno manje korisnika, posebno mladih ljudi. Novi vlasnik će odlučivati o algoritmima i onome što je na mreži dopušteno. A novi vlasnik dolazi iz središta onoga što neki zovu duboka država. Larry Ellison, vlasnik kompanije Oracle (koja je razvijala baze podataka za američku agenciju CIA) sada je glavni čovjek TikToka u Sjedinjenim Državama, iako su u vlasništvo ušli i drugi. Sposobnost upravljanja bazama podataka od strane Oraclea pokazuje koliko malo će mu biti potrebno da algoritme TikToka prilagodi svojim stavovima. Govoreći o algoritmima nema dileme šta će biti odluka ovog milijardera, kojeg neki često nazivaju „najvećim privatnim donatorom“ izraelske vojske. Ellison u većoj ili manjoj mjeri, tvrdi WikiLeaks, kontroliše CBS Paramount, MTV, Comedy Central, Showtime, Nickelodeon, Channel 10 u Australiji i Channel 5 u Ujedinjenom Kraljevstvu i na putu je da preuzme Warner Bros. Discovery što uključuje CNN, HBO i Discovery Channel. Krajem prošle godine mediji su pisali da je Ellison na pragu preuzimanja kontrole nad Hollywoodom. Zabava, društvene mreže i politika Ellisonovo interesovanje za svijet medija i zabave nije samo radi stjecanja dodatnog bogatstva. Ellison, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u svojoj dugoj poslovnoj karijeri pokazao je da njegov interes seže dalje od svijeta medija i zabave, odnosno da su takve akvizicije nekada rezultat njegovih političkih i drugih stavova. Tolika moć koncentrisana u rukama jednog čovjeka, veoma bliskog Trumpu, sada je ojačana nakon što je dobio priliku da upravlja TikTokom. Očito je da Ellison osim poslovnih ima i druge planove. To smatra i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je u septembru, nakon što je bilo poznato da će njemu bliski Ellison vjerovatno biti novi šef TikToka, doputovao u Sjedinjene Države i održao sastanak s kreatorima sadržaja na društvenim mrežama. Tada je rekao da su „društvene mreže oružje“ i da je „TikTok najvažnija kupovina“, objašnjavajući važnost društvenih mreža za imidž Izraela na političkoj desnici. Netanyahuova izjava je jedna u nizu dokaza da vlade širom svijeta žele kontrolu nad društvenim mrežama i to pod izgovorom nacionalne sigurnosti. U augustu 2024. godine na svojoj koži to je u Francuskoj osjetio osnivač, vlasnik i direktor Telegrama Pavel Durov. Američki zvaničnici su dugo vremena objašnjavali da je TikTok štetan za mlade ljude. Onda kada je TikTok preuzet od Kineza, te brige su nestale. Medijski izvještaji su brzo izbacili formulaciju „špijuniranje“ u korist vlasnika i zamijenili je s formulacijom „prikupljanje podataka“. Toliko teških kvalifikacija i pritisaka da se TikTok ugasi nisu doživjele ni web stranice koje nude eksplicitan sadržaj ili one na kojima se u zamjenu za novac nude takve usluge. Jasno je da se ovdje radi o borbi velikih kompanija i država za političku i ekonomsku moć, a ne o brizi za mlade ljude. Okršaj velikih sila na ovom polju postao je očit kada je Kina zabranila neke američke društvene mreže i internet stranice odlučivši da Kinezi koriste samo „provjerene sadržaje“, i sada kada države Zapada u strahu od Pekinga zabranjuju kineske tehnologije i društvene mreže. Okršaj postaje sve žešći i opsežniji kako vještačka inteligencija (AI) ulazi u sve pore naših života. Velike sile žele da iskoriste alate na raspolaganju i da utječu na javnost kod kuće i širom svijeta. U toj utrci za sada su usamljene Sjedinjene Države i Kina, odnosno par njihovih kompanija iza kojih na razne načine, kao i u slučaju TikToka, stoji država. Nomadi na društvenim mrežama Ali, ljudskoj inventivnosti nema granica, odnosno želji da se stvari promijene. Palestinac s australijskom adresom Issam Hijazi pozvao je ljude širom svijeta na otpor velikim kompanijama i milijarderima koji stoje iza njih, predlažući da udruže svoje snage i naprave svoje platforme. Hijazi je prošle godine pokrenuo platformu UpScrolled, kako bi, kako je rekao, bili „nezavisni“ od velikih kompanija koje vrše cenzuru i brišu objave korisnika. Odnos društvenih mreža prema Pojasu Gaze, gdje su ubijeni članovi njegove porodice, navelo je Hijazija, rođenog u Jordanu kao dijete izbjeglica, da pokrene „alternativu“ postojećim društvenim mrežama i platformama. Neki od popularnih korisnika na društvenim mrežama pozvali su svoje pratitelje da ih potraže na ovoj mreži, kao alternativi TikToku i u znak protesta prema novom vlasniku. Aplikaciju već koriste ljudi širom svijeta, a posljednjih dana, usred promjena na TikToku, broj novih korisnika raste. UpScrolled se pohvalio jučer da je trenutno jedna od aplikacija koja se najviše preuzima u Sjedinjenim Državama, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako se ovakav trend nastavi i ako se UpScrolled po broju korisnika i uticaju primakne postojećim mrežama, nema sumnje da će privući pažnju vlada širom svijeta koje će biti „zabrinute“ za svoje građane. Također, ako Hijazi uspije da stvori popularnu mrežu bez pomoći velikih kompanija i vlada, pitanje je vremena kada će i drugi ljudi pokušati isto ili slično. Tekst je ranije ovjavljen na portalu nap.ba

Ove sedmice je predsjednica Venecuele Delcy Eloína Rodríguez Gómez smijenila Álexa Saaba, ministra industrije i nacionalne proizvodnje. Saab je primjer politike koja se vodi u tajnosti. Foto: Nicolás Madur i Álex Saab Našoj javnosti malo je poznat Álex Naib Saab Morán, kolumbijsko-venecuelanski državljanin libanskog porijekla. Priča o Saabu u tajnoj latinoameričkoj i svjetskoj politici počinje u zadnjim godinama vlasti predsjednika Huga Rafaela Cháveza Fríasa. Kod Nicolása Madura Morosa Saab je bio na vrhuncu moći, a privremena predsjednica Rodríguez sada ga udaljava iz vlade u Caracasu. Slučaj Saab, odnosno postupanje Sjedinjenih Američkih Država kao velike sile prema njemu, pokazuje javne i tajne dogovore između glavnih političkih aktera u nekom dijelu svijeta. To što je njegovo protjerivanje iz venecuelanske politike došlo u prvim danima vlasti privremene predsjednice Rodríguez i odmah nakon što je u Caracas došao John Ratcliffe, šef američke agencije CIA, govori o njegovoj važnosti za odnose dvije države i njegovoj moći, ali i o tome šta se očekuje od Rodríguez nakon što je Maduro otet i prebačen u američki zatvor. Saabov rad, hapšenje na Zelenortskim Ostrvima i izručenje Sjedinjenim Državama, zatim oslobađanje i vraćanje u Madurovu Venecuelu, i na koncu njegovo udaljavanje iz vlasti, pokazuje kompleksnost odnosa velikih sila i država koje žele da vode politiku izvan zadanih okvira. Kriminalac ili heroj? Da bi shvatili zašto je Saab ekspresno udaljen iz vlade u Caracasu potrebno se vratiti dvadesetak godina unazad i barem malo osvijetliti ulogu čovjeka kojeg je Washington i Interpol progonio širom svijeta, a koji je istovremeno od vlasti u Venecueli proglašen za „heroja“. Najjednostavnije rečeno, Saab je bio zadužen za izbjegavanje američkih sankcija i za trgovinu Venecuele. Mnogi smatraju da je Saab bio Maduru važniji od bilo kojeg ministra i da je omogućio državi da opstaje uprkos sankcijama. S druge strane, Saaba su vlasti i mediji teretili za finansijske prevare, ilegalne transakcije, prodaju kokaina, pranje novca, krijumčarenje nafte, stvaranje kanala za ilegalne aktivnosti u više evropskih i azijskih država... Koliko je Saab bio tajanstven, a istovremeno sveprisutan, pokazuje sastanak Cháveza i njegovog kolumbijskog kolege Juana Manuela Santosa 2011. godine. Dvije države su dogovorile posao izgradnje stanova vrijedan 530 miliona dolara, a Saab je bio izvođač radova. Prema tvrdnjama medija, Santos nije znao da je Saab, koji je bio u Chávezovoj delegaciji, državljanin i Kolumbije. Tih godina počinje interesovanje javnosti za biznismena Saaba koji će narednih petnaestak godina biti ključni čovjek u venecuelanskoj trgovini, bilo da se radi o legalnim ili ilegalnim poslovima. Saaba od tada prate američke agencije i rade na njegovom hapšenju. Godine izbjegavanja američkih potjera okončane su polovinom 2020. kada je njegov avion, na povratku iz Irana, sletio na Zelenortska Ostrva zbog dopune goriva. Saab je sletio na ostrvo Sal, a Washington, preko Interpola, zatražio izručenje i tamo poslao ratni brod da bi spriječio njegov bijeg. To je bila greška koja ne priliči čovjeku takvog statusa i imidža. U oktobru 2021. Saab je izručen Washingtonu, a Maduro je to nazvao „otmicom“. U znak protesta Maduro je napustio pregovore s venecuelanskom opozicijom u Meksiku, na kojima je ulog bio ukidanje sankcija, i uhapsio dvoje američkih državljana koji su radili za naftnu kompaniju Citgo. Bidenova razmjena i Trump koji ne prašta Mnogi u Venecueli su strahovali da će Saab, baš kao neki drugi odbjegli zvaničnici te države, odati tajne i prikloniti se politici Washingtona. Ali, po mišljenju Madura njegov čovjek od povjerenja to nije uradio, iako se pojavio pred američkim sudom pod prijetnjom dugogodišnje robije. U decembru 2023. godine, u razmjeni zatvorenika s administracijom predsjednika Josepha Bidena, koji je Saaba pomilovao, vraćen je u Venecuelu, a već u oktobru 2024. postaje ministar. Nakon što je Trump odstranio Madura 3. januara iz venecuelanske politike, sada odlaze i neki njegovi saradnici. Delcy Rodríguez nema puno izbora ako želi izbjeći nove američke napade na Venecuelu i mora se povinovati zahtjevima Washingtona, barem onim glavnim. Ratcliffe je prošlog petka posjetio Caracas i tražio „mjere izgradnje povjerenja“, kako je to za medije formulisao neimenovani zvaničnik Trumpove administracije. Dodao je da su Ratcliffe i Rodríguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. U nedjelju je Rodríguez na društvenoj mreži X navela da je Saab smijenjen, a ministarstvo koje je vodio spojeno je s ministarstvom trgovine. „Zahvaljujem kolegi Álexu Saabu na njegovom radu u službi domovine“, napisala je i dodala da će on dobiti „nova zaduženja“, bez preciziranja. Dio poslova koje je Saab vodio u sektoru ulaganja predat je u ruke bivšeg američkog studenta. Calixto Ortega Sánchez je bivši šef venecuelanske centralne banke i diplomata u venecuelanskoj misiji u Houstonu - američkom centru prerade nafte. Može li ljevica u Venecueli preživjeti Trumpa? Uklanjanje Saaba i imenovanje čovjeka kojeg Amerikanci dobro poznaju jasan je signal Caracasa da želi bolje odnose s Washingtonom. Jučer je, na primjer, Rodríguez izvršila 28 smjena i novih imenovanja u vrhu vojske, a već danima vrši rekonstrukciju vlade i vladinih tijela. Rodríguez želi dobre odnose s Washingtonom i poslovanje s američkim naftnim kompanijama. To nužno ne znači izdaju interesa Madurove politike koji je američkoj strani nudio saradnju u zamjenu za političku nezavisnost Venecuele. Pitanje granica slobode u djelovanju latinoameričkih ljevičara tako i dalje ostaje otvoreno. U tu dilemu uklapa se i sudbina Saaba koji je radio legalne i ilegalne poslove za vlast. U petnaestak godina vodio je poslove vrijedne milijarde dolara, zatim bio uhapšen i odveden u Sjedinjene Države, pa potom vraćen u Venecuelu gdje je postao ministar. I nije prvi s takvom biografijom. Nedavno je Trump oslobodio Juana Orlanda Hernándeza, bivšeg predsjednika Hondurasa i osuđenika u Sjedinjenim Državama za trgovinu drogom. To oslobađanje iskorišteno je kao pomoć opoziciji da na predsjedničkim izborima pobijedi tamošnje ljevičare. Odatle i ne čudi što neki misle da bi i Maduro i njegova supruga Cilia jednog dana mogli biti vraćeni u Venecuelu, ako Rodriguez i drugi obave posao kako to od njih Washington traži. Slučaj Álexa Saaba pokazuje da je gotovo sve u politici moguće i da tajni kanali komunikacije često imaju presudan uticaj na ishod određenih procesa. Saab je radio što je tražila njegova vlada, a sada je odstranjen iz vrha venecuelanske vlasti u znak približavanja s bivšim neprijateljem. Je li to još jedan politički trik venecuelanskih ljevičara, u namjeri da spase šta se spasiti može od zahuktalog Trumpa ili Rodríguez mijenja politički tabor, biće brzo poznato. Saabova karijera, ali i brojni primjeri u historiji Latinske Amerike, govore da su obje opcije moguće. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

U subotu su Evropska unija i Mercosur potpisali historijski važan sporazum. Ova velika pobjeda zagovornika otvorenog tržišta došla je u vremenu ekonomskih ratova koje je pokrenuo američki predsjednik Donald Trump uvodeći carine, blokade, ograničenja i sankcije mnogim državama. Foto: Detalj s potpisivanja sporazuma u Paragvaju Nakon više od 25 godina pregovora Evropska unija i Mercosur su postigli sporazum o slobodnoj trgovini. Sporazum potpisan u glavnom gradu Paragvaja, Asuncionu, sada treba potvrdu Evropskog parlamenta i nacionalnih parlamenata država članica Mercosura. Dva bloka zajedno čine oko trideset posto svjetskog BDP-a i to dovoljno govori o važnosti sporazuma. Ovim potpisom stvorena je zona slobodne trgovine sa 700 miliona potrošača. Otpor Francuske i evropskih poljoprivrednika Za razliku od trgovinskog sporazuma Evropske unije i Sjedinjenih Država, dogovorenog veoma brzo, sporazum Brisela i Mercosura zainteresovanim stranama poznat je do detalja. Zato je ovaj sporazum stvorio dva jasna politička bloka – oni koji su za i oni koji su protiv, jer su pojedini sektori mogli procijeniti kako će to uticati na njihovo poslovanje. Južnoamerički blok (Brazil, Argentina, Urugvaj, Paragvaj i Bolivija na koju se sporazum odnosi) mijenjali su svoje stavove zavisno o promjeni vlada. S druge strane, neke države i sektori dugo su bili protiv. Tako su, na primjer, poljoprivrednici širom evropskog kontinenta strahovali od jeftinih proizvoda iz Južne Amerike. Najistrajniji su bili francuski poljoprivrednici, koji su bili protiv ovog sporazuma i svoje nezadovoljstvo su pokazivali i na ulicama. Na koncu, Francuska je preglasana i evropska strana je pristala na sporazum. Neki evropski poljoprivrednici tvrde da u Južnoj Americi ne postoji jaka kontrola kvaliteta proizvoda i da će to dovesti do poplave jeftinih i neispravnih proizvoda na evropskom tržištu. To tvrdi, na primjer, i francuska desnica, koja dio svoje snage posljednjih godina izvlači iz podrške poljoprivrednika. Zanimljivo, slične stavove je prije dva dana imao hrvatski SDP, tvrdeći, između ostalog, da se „u zemljama Mercosura dopušta upotreba hormona rasta, određenih pesticida i genetski modifikovanih organizama“ i da je to u Evropskoj uniji zabranjeno. Slične stavove su zastupale i vlade Francuske, Poljske, Austrije, Mađarske i Irske, a Italija je dala podršku sporazumu nakon garancija Brisela da će italijanski poljoprivrednici biti zaštićeni. Pobjeda Brazila, Njemačke i Španije Pojedine države i političari su snažno zagovarali sporazum. Jedan od njih je i brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva koji je i u svom prvom mandatu radio na tome. Mediji su izvijestili da je pred kraj prošle godine upozorio evropske partnere da ukoliko sada ne potpišu sporazum, Brazil ga neće potpisati u njegovom mandatu. Lula da Silva je sporazum s Briselom vidio kao priliku za daljnji razvoj brazilske ekonomije, koja je po svom obimu prestigla sve članice Evropske unije osim Njemačke, Francuske i Italije. Ovim sporazumom Brazil dobija nova izvozna tržišta, ali i priliku da jeftinije i lakše nabavlja, na primjer, razne mašine od evropskih proizvođača. To smatraju i druge južnoameričke države. Pred tim argumentima zašutio je i samoproglašeni „anarho-kapitalista“ Javier Milei na čelu Brazilu rivalske Argentine. Milei je podržao sporazum, koji je u skladu s njegovom vizijom o slobodnoj ekonomiji, a što se vjerovatno ne sviđa njegovom zaštitniku u Bijeloj kući. Njemačka je, također, bila glasan zagovornik ovog sporazuma. Čelnica Evropske unije Ursula von der Leyen (bivša njemačka ministrica) i vlada kancelara Friedricha Merza sporazum su vidjeli kao historijski važan. Von der Leyen ga je opisala kao „generacijski uspjeh“. Berlin želi ovaj sporazum, jer njemačkoj privredi otvara vrata Južne Amerike, odnosno vrata 280 miliona potrošača unutar Mercosura. Tamošnja rastuća srednja klasa, smatraju stručnjaci, može biti važan kupac njemačkih automobila, a rastuće ekonomije mogle bi tražiti još više njemačkih mašina i uređaja u vremenu Trumpovih carina i pojačane kineske konkurencije. Uz to, ako određeni poljoprivredni proizvodi postanu jeftiniji na evropskom tržištu, Berlinu će koristiti za popravljanje ekonomskog statusa miliona Nijemaca. Vlada u Madridu također je zagovarala ovaj sporazum, uprkos negodovanju dijela opozicije i poljoprivrednika. Premijer Pedro Sánchez smatra da će sporazum donijeti korist španskoj privredi. Madrid računa da će španske kompanije sporazum iskoristiti bolje od drugih zbog historijskih, kulturnih, jezičkih i ekonomskih veza. Španske banke i kompanije u oblasti telekomunikacija, infrastrukture i energetike uspješno posluju širom Latinske Amerike i sporazum će im vjerovatno dodatno pomoći da se dalje razvijaju. Globalna važnost sporazuma Iako sporazum mora da dobije odobrenja (o čemu će odlučiti Sud Evropske unije ili Evropski parlament) i iako sadrži kvote za ograničenje trgovine, jasno ja da je to korak ka slobodnoj trgovini. Postepeno će se ukinuti devedeset posto carina u industriji, uslužnom i poljoprivrednom sektoru i barijere će s vremenom slabiti. To je bilo jasno i 1999. godine kada su dva bloka počela pregovore. Sporazum će biti predmet interesovanja širom svijeta. Evropska unija ovim činom želi dokazati da može sklapati ovakve sporazume, istovremeno štiteći svoje interese, lokalne proizvođače i njihove autentične proizvode. Ovaj sporazum, ako dobije podršku, biće ogledni primjer za pregovore koji traju te političke i ekonomske procese koje je nedavno pokrenuo Trump. Brisel, kao i Brazil i južnoameričke države, želi pokazati da je moguće voditi politiku i ekonomiju na dogovorenim pravilima i bez intervencije vlade, protivno Trumpovim praksama. Evropljani žele pokazati Trumpu i Kini da se spremaju za globalnu trku. To se vidjelo i u istupima zvaničnika iz Berlina i Madrida dok su branili sporazum. Oni su tvrdili da sporazum s Mercosurom Evropi daje šansu da dođe do sirovina i rijetkih minerala kojima Južna Amerika obiluje. Pored toga, što je jasno samo po sebi, evropske kompanije dobijaju tržišta izvan američkog i kineskog. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas jučer je sporazum dva bloka opisala kao „geostratešku odluku“. Rekla je da se sporazum potpisuje kada „neki saveznici odustaju od Evrope“ i da sada „Evropa traži nove saveznike“. Da je ovo možda početak neke nove evropske politike, dok Trump drma temelje transatlantskog savezništva insistiranjem na isključivo američkim interesima, potvrdila je i Von der Leyen. Ona je jučer iz švicarskog Davosa poručila da Brisel radi na sporazumu o slobodnoj trgovini s Indijom, odnosno uspostavljanju zajedničkog tržišta s dvije milijarde ljudi. Ako Briselu i to pođe za rukom, onda je to činjenica koju ne mogu ignorisati ni Washington ni Peking. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ovosedmični pregovori vlasti Sjedinjenih Američkih Država, Danske i Grenlanda nisu promijenili stav predsjednika Donalda Trumpa - resursima bogat i strateški važan otok mora biti pod kontrolom Washingtona bez obzira šta o tome misle evropski saveznici. Foto: Donald Trump Godinama su evropski zvaničnici ponavljali da je pitanje dana kada će Rusija napasti neku evropsku državu i da je agresija na Ukrajinu samo stanica u planovima Kremlja. To je tvrdio i američki predsjednik Joseph Biden, pozivajući Evropljane da, pod vodstvom Washingtona, zbiju redove do konačne pobjede Ukrajine na Rusijom. Rusija od tada nije uzela ni komadić te teritorije, a ruska vojska trpi teške udarce u Ukrajini. Ali, to ne znači da neka evropska država neće izgubiti dio svoje teritorije. Kako stvari stoje, najveća svjetska sila želi teritoriju savezničke države Danske i to po svaku cijenu. Ovakav scenarij Evropljani nisu mogli ni zamisliti kada su odlučili da gotovo bezrezervno podrže Bidenov plan da istočna Evropa postane neprobojna barijera za svako rusko napredovanje ka zapadu kontinenta i da tako dokažu posvećenost transatlantskom savezništvu. Trump ne prihvata „ne“ kao odgovor Ovakav zaokret u planovima Washingtona mogao bi dovesti do brojnih problema u odnosima saveznika, ali i trajno narušiti ugled Sjedinjenih Država. Grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen rekao je, dan pred sastanak u Washingtonu, da „ako moramo birati između Sjedinjenih Država i Danske ovdje i sada, biramo Dansku“. Preuzimanje Grenlanda ne želi ni većina Amerikanaca. Samo sedamnaest posto Amerikanaca to odobrava, prema anketi Reutersa/Ipsosa koja je obavljena početkom ove sedmice. Međutim, Trumpa ne dotiču takve „sitnice“ poput volje suverenih država, međunarodnog prava i savezničkih odnosa. U nedavnom intervjuu za The New York Times (NYT) Trump je rekao: „Moj vlastiti moral. Moj vlastiti um. To je jedina stvar koja me može zaustaviti.“ Majstor improvizacije i skretanja pažnje sa suštine problema i ovaj put je taj talenat pokazao i to kroz izjave bliskog saradnika. Njegov izaslanik za Grenland i republikanski guverner Louisiane Jeff Landry ove sedmice je rekao da nema interes da pregovara s diplomatama, već želi razgovor s ljudima na Grenlandu kojeg će posjetiti u martu. Prošlog mjeseca je Landry rekao da želi „poboljšati kvalitet života“ ljudi na Grenlandu u zamjenu za veće prisustvo američke vojske i pristup rijetkim mineralima. Aludirajući na poznatu kuhinju savezne države Louisiana, Landry je taj pristup opisao kao „kulinarska diplomatija“. Upotreba sile i protiv saveznika Evropski saveznici još uvijek nemaju odgovor na Trumpove prijetnje. Dosadašnji otpor Trumpu bio je samo verbalni, nudili su sporazume i odlučili da tamo pošalju za sada simboličan broj vojnika iz više država. Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt u četvrtak je izjavila da će Trump „preuzeti“ Grenland bez obzira na vojno prisustvo savezničkih evropskih država. Ova izjava je došla par sati nakon sastanka delegacija Danske i Grenlanda s američkim potpredsjednikom JD Vanceom i državnim sekretarom Marcom Rubiom. Neki mediji su izvijestili da je na tom sastanku američki dvojac nastupio s taktikom „dobrog i lošeg policajca“, gdje je Vance prijetio silom a Rubio pokazivao spremnost da se postigne obostrano prihvatljiv sporazum. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen rekao je dan ranije da i dalje postoji „temeljno neslaganje“ s Washingtonom i da Kopenhagen ne prihvata „ideje koje ne bi poštovale teritorijalni integritet Kraljevine Danske i pravo grenlandskog naroda na samoodređenje“. U podršci Danskoj do sada je najglasniji bio francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg Trump zadnjih sedmica često ismijava prepričavajući njihove navodne razgovore. Macronu je jasno da bi američko otimanje Grenlanda od Danske napravilo trajne posljedice, koje vjerovatno u ovom trenutku ne može niko u potpunosti ni sagledati. „Kad bi bio ugrožen suverenitet neke evropske zemlje i saveznika, posljedice toga bile bi neviđene. Francuska vrlo pomno prati situaciju i djelovaće u potpunosti solidarno s Danskom i njenim suverenitetom“, rekao je Macron, što je suštinski stav Pariza i Evrope o Ukrajini i ruskoj agresiji. Macron nije najavio koje će mjere Francuska preduzeti ako Grenland bude oduzet od Danske, što je ranije opisao kao „novi kolonijalizam“. Pored pomenutih vojnika na Grenlandu, od kojih je dio iz Francuske, Macron je najavio da će na Grenland poslati vojne avione i brodove. Insistiranje Francuske na podršci Danskoj može dovesti i do problema u odnosima Washingtona i Evropske unije. To ne raduje Trumpa nakon što je nedavno od evropskih saveznika u trgovinskom sporazumu dobio sve što je želio. To je možda i najjača karta na koju mogu igrati Evropljani, barem onaj dio koji se neće svrstati uz Trumpa. Već sada se vide nagovještaji da neke evropske države neće izabrati Dansku ispred Sjedinjenih Država. To se podjednako odnosi na države članice Evropske unije i NATO-a, za kojeg je Trump u pomenutom intervju za NYT rekao da je beskoristan bez Sjedinjenih Država. Evropljani imaju malo opcija u konfrontaciji s Trumpom. Neki s obje strane Atlantika rade na tome da se tenzije oko Grenlanda spuste i pokuša postići sporazum koji bi bio prihvatljiv i Trumpu i Danskoj. Međutim, pitanje je šta zadovoljava Trumpa. U ofanzivi koja traje već godinu dana Trump napada američke prijatelje i neprijatelje širom svijeta i nema naznaka da će stati dok ne dobije ono što je zamislio, a Grenland je na vrhu njegove liste želja. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Šef CIA-e John Ratcliffe otputovao je u Venecuelu i sastao se s privremenom predsjednicom te zemlje Delcy Rodriguez oko dva sata, rekao je u petak američki zvaničnik, javile su agencije. Foto: Ilustracija Posjeta visokog američkog zvaničnika nazvana je „mjerom izgradnje povjerenja“ nakon šokantnog svrgavanja venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura 3. januara. Predsjednik Donald Trump poslao je šefa obavještajne službe u Caracas u četvrtak na sastanak koji je trajao otprilike dva sata, rekli su američki izvori, manje od dvije sedmice nakon što su Maduro i njegova supruga zarobljeni u američkoj vojnoj operaciji. „Po uputama predsjednika Trumpa, direktor Ratcliffe otputovao je u Venecuelu kako bi se sastao s privremenom predsjednicom Delcy Rodriguez da prenese poruku da Sjedinjene Države očekuju poboljšani radni odnos“, rekao je zvaničnik Trumpove administracije pod uslovom anonimnosti. Zvaničnik je dodao da su Ratcliffe i Rodriguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. Posjeta se dogodila dan nakon što je Trump prvi put razgovarao s Rodriguez i istog dana kada je liderka venecuelanske opozicije Maria Corina Machado uručila Trumpu Nobelovu nagradu za mir u Bijeloj kući. Trump je do sada podržavao Rodriguez, bivšu potpredsjednicu pod Madurom, da ostane na vlasti sve dok venecuelanska nafta teče. Ratcliffe prisustvuje sastancima Trumpovog kabineta i najviši je zvaničnik koji je putovao u Venecuelu otkako su Sjedinjene Države svrgnule ljevičara Madura. Američki izvori su posjetu šefa CIA-e opisali kao „mjeru izgradnje povjerenja“ koja je utrla put kontinuiranoj komunikaciji između Washingtona i Caracasa. Posjeta je koordinisana između Bijele kuće, američkog State Departmenta i Pentagona, dodali su.

Kolumbija je u petak pokrenula projekat vrijedan 1,68 milijardi dolara za razvoj takozvanog štita protiv dronova kako bi se zemlja zaštitila od napada ilegalalnih naoružanih grupa, rekao je ministar odbrane, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Kolumbija je šest decenija uključena u tekući unutrašnji oružani sukob u kojem je poginulo više od 450.000 ljudi. U sukobu su učestvovale vojne i policijske snage, ljevičarski gerilci, kriminalne bande koje su formirale bivše desničarske paravojne formacije i karteli droge. „Kolumbija se upušta u jednu od najsmjelijih i najinovativnijih strategija za našu nacionalnu sigurnost i odbranu“, rekao je ministar odbrane Pedro Sanchez u video izjavi. Kolumbijska vlada odobrila je budžet od 271,1 milion dolara za prvu fazu projekta, dodao je. Sastanak sa zemljama i kompanijama zainteresovanim za projekat održan je u petak u Bogoti, iako nisu otkriveni detalji. Između 2024. i 2025. godine, Kolumbija je zabilježila 264 napada bespilotnih dronova napunjenih eksplozivom. Registrovani su pretežno u gustim džunglama i planinskim regijama zemlje posvećenim uzgoju listova koke, osnovnog sastojka u proizvodnji kokaina. Napadi su pripisani gerilcima Nacionalnooslobodilačke armije (ELN) i disidentima iz gerilske grupe Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC). U napadima dronovima između 2024. i 2025. godine poginulo je petnaest vojnika, a dodatnih 153 je ranjeno, prema zvaničnoj statistici. U novembru je Kolumbija potpisala sporazum vrijedan 3,1 milijardu eura sa švedskom kompanijom Saab o kupovini sedamnaest borbenih aviona Gripen u narednih pet godina.

Trećeg januara ove godine američka vojska je otela venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovu suprugu Ciliju Flores. Taj čin stvorio je nove okolnosti u Venecueli. Foto: Delcy Rodríguez i Nicolás Maduro Američki predsjednik je više puta pokazao, a nedavno i priznao, da ga ne zanima međunarodno pravo. Otmicu predsjednika suverene države predstavio je kao otklanjanje prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je mjesecima tvrdio da se Maduro bavi trgovinom drogom. Da je to Trump radio potpuno svjesno nema nikakvih dilema. Dovoljno se vratiti na njegov prvi mandat u Bijeloj kući i njegovo naknadno priznanje da ga je zanimala venecuelanska nafta koju je želio „uzeti“. Ili, podsjetiti se da je par dana nakon Madurovog dovođenja u Sjedinjene Države iz optužnice protiv njega izbačena tačka o trgovini drogom. Drugim riječima, Trump je u slučaju Madura uradio ono što je najavljivao da će uraditi – ukloniti ga s vlasti i pokušati u Caracasu instalirati sebi odanu vlast. Ta vlast bi imala nekoliko zadataka. Trump očekuje da Caracas preda naftna bogatstva američkim i drugim stranim kompanijama, da prekine veze sa saveznicima (prije svih s Kinom, a onda i s Kubom, Rusijom, Iranom i ljevičarima u Latinskoj Americi) i da zaustavi implementaciju bilo kakvog političkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je različit od liberalno kapitalističkog, jer ono što je radio Madurov prethodnik na predsjedničkoj poziciji Hugo Rafael Chávez Frías, prema strategiji službenog Washingtona, treba čim prije iskorijeniti širom Latinske Amerike. Ali, Trump za sada nije završio posao. Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez dobila je vlast u ruke i sada su sve oči uprte u nju. Venecuelanska politika Da bi shvatili ko je Rodríguez i odakle vuče svoju moć u venecuelanskoj politici, treba se osvrnuti i na venecuelansku političku scenu prije Madurovog uklanjanja iz Caracasa. Naime, oni koji prate prilike u Venecueli znaju da su se za prevlast u Caracasu borile najmanje četiri političke struje. Prvu je vodio Maduro sa suprugom i sinom koji nosi isto ime kao otac. Drugu je vodio ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, treću ministar odbrane Vladimir Padrino López, a četvrtu potpredsjednica države Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao prvi čovjek državnog parlamenta. Prema medijskim izvještajima i svjedočenjima ljudi upoznatih sa stanjem u Venecueli, pripadnici sve četiri struje su u različitim prilikama godinama unazad kontaktirali s Washingtonom, pokušavajući postići dogovore između dvije države, ili samo riješiti neka tekuća pitanja. Rodríguez je već dugo u venecuelanskoj, regionalnoj i međunarodnoj politici. Ranije je bila i šefica diplomatije i njeni kontakti s ostatkom svijeta su sigurno intenzivniji nego u slučaju Cabella i Padrina. To se posebno odnosi na kontakte s državama Zapada. Zato su mnogi vjerovali, i o tome pisali i govorili na raznim mjestima, da je upravo ona trebala biti nasljednica Madura. Naprimjer, španski desničarski list El Mundo je 25. decembra prošle godine pisao o njoj kao o političarki koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. U istom članku, čudnom i za poslovičnu netrpeljivost španske desnice prema ljevici u Latinskoj Americi, navodi se i da Delcy Rodríguez svoju političku moć vuče iz ljubavnih veza s bogatim i uticajnim ljudima, ali joj se priznaje njeno obrazovanje i poznavanje stranih jezika. Tvrdnje ovog lista, kao i mnogih drugih medija, mogu se gledati i iz drugačijeg ugla – propagandni rat protiv važne karike u Madurovoj vlasti i osobe koja po slovu zakona može biti njegova nasljednica, jer prema Ustavu Venecuele potpredsjednica u odsustvu predsjednika obnaša vlast i u roku od mjesec dana raspisuje izbore za tu poziciju. Veliki broj venecuelanske opozicione desnice, bilo političara ili biznismena, nastanio se u Španiji i tu činjenicu ne treba zaboraviti kada se sudi o navodima u pomenutom članku. Da li Delcy Rodríguez ima šanse? Dok je nova predsjednica polagala zakletvu pred svojim bratom Jorgeom, Trump je nastavio u istom tonu. Poručio je Venecueli da ga mora slušati i nije isključio nove vojne napade, zadržavajući pomorsku blokadu te južnoameričke države. Drugim riječima, najavio je da je spreman i dalje sputavati rad vlasti u Venecueli, proglašavajući se gubernatorom te naftom bogate države. Od odvođenja Madura pred američki sud njegova je politička struja izbačena iz utrke za prijestolje u Caracasu, ali neki brane njegovo naslijeđe, barem formalno. Rodríguez je više puta rekla ono što bi vjerovatno i sam Maduro rekao, tražeći njegovo oslobađanje i tvrdeći da će braniti suverenitet države koju Trump želi pokoriti. Međutim, sve je mnogo lakše reći nego izvesti. To zna i Trump i Rodríguez. Trump je svjestan da su u Venecueli još uvijek na važnim mjestima mnogi Madurovi ljudi i da je taj sistem ostao. Njihove gotovo svakodnevne demonstracije sile po ulicama venecuelanskih gradova to potvrđuju i to moraju imati na umu svi oni koji namjeravaju voditi tu državu. Treba podsjetiti da je Maduro gradio sistem vladavine koji je ušao u svaki kutak Venecuele. Najmanje zajednice imaju svoje odbore, a zatim delegiraju predstavnike u više nivoe – sve do Caracasa. Stotine hiljada ljudi su uključeni u tu mrežu, a Maduro je neke od njih i naoružavao. Neki od tih ljudi imaju privilegije i ne može se isključiti pretpostavka da ih žele zadržati. Drugim riječima, Rodríguez mora tražiti balans na domaćem terenu, pokušavajući zadovoljiti Trumpove zahtjeve, ako je uopšte na takvu igru pristala. Prve najave o prodaji venecuelanske nafte mogu se shvatiti i kao da neki dogovor postoji, ali i kao da je Caracas nastavio da radi sve kao pod Madurom. Prodaja venecuelanske nafte američkim kompanijama zvuči kao da Trump upravlja procesima, ali istovremeno i kao da je sve po volji Caracasa, jer je Maduro više puta ponovio da je spreman naftu prodavati svima koji je žele kupiti. Za Madura je granica, barem javno, bilo državno vlasništvo nad naftom i naftnom industrijom Venecuele, koja je desetljećima bila okrenuta ka američkom tržištu i potom prema Kini usljed američkih sankcija. Odatle, vjerovati samo riječima zvaničnika iz Washingtona i Caracasa bilo bi pogrešno, posebno onda kada daju oprečne izjave. Također, šutnja u tim okolnostima nije priznanje ili poraz, već taktičko prilagođavanje novonastalim promjenama, baš kao što je to bio slučaj i godinama unazad. Naprimjer, neke američke kompanije bile su izuzete iz sankcija kako bi mogle poslovati s Venecuelom. Službeni Washington je to radio u svom interesu, zatim u namjeri da smanji ovisnost savezničkih država o ruskoj nafti i utiče na cijenu tog energenta, a Venecuela u namjeri da režim preživi. Je li dogovor moguć? Trump od Venecuele očekuje poslušnost. To je javno rekao više puta. Njegov stav proizlazi iz odluke da Sjeverna, Centralna i Južna Amerika moraju biti pod dominacijom službenog Washingtona. Ta nova verzije Monroeove doktrine treba dati sličan rezultat kao u njenom originalnom značenju – protjerivanje uticaja svih drugih država iz tog dijela svijeta. Međutim, svijet je od tada drugačiji. Protjerati nekoga iz Južne Amerike prije dva stoljeća nije isto što i danas. Svijet se od tada dodatno povezao. Tako, venecuelansko odricanje od američkog uticaja u Caracasu početkom ovog stoljeća nije značilo i odricanje od američke ekonomije, tehnologije, načina života ili čak mode. Zato je teško očekivati da se Venecuela preko noći odrekne svega što Washingtonu smeta, a vezano je za Kinu ili neke druge države. U tom smislu, ideološki raskid bi bio mnogo lakši, a preusmjeravanje naftnih tankera od Kine prema Sjedinjenim Državama ne bi zahtijevao nikakav napor. Odatle je realnije očekivati da će Venecuela proći neku vrstu transformacije koja bi mogla zadovoljiti samo jednu ili obje strane. To je u srži pitanja da li postoji neka vrsta dogovora između Delcy Rodríguez i Donalda Trumpa i kakav je stav drugih aktera na venecuelanskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti da je Maduro na sve načine pokušao sklopiti dogovor s Trumpom, pa su čak o tome i telefonski razgovarali. Pitanje postojanja nekog dogovora obavijeno je velom tajne, dok Trump vodi propagandni rat protiv Venecuele. Naime, javnost još uvijek ne zna kako je došlo do Madurove otmice i kakva je uloga venecuelanske vojske i policije u svemu tome. Cabello i Padrino bi trebali dati odgovore na to pitanje, posebno zašto nije bilo odlučnijeg odgovora policije i vojske. Stručnjaci su složni u ocjeni da onakav upad američke vojske nije bio moguć bez pomoći iz Venecuele i Madurovog najbližeg kruga, a pitanje je zašto venecuelanska vojska nije korištena u barem simboličnom aktu osvete prema američkoj vojsci koja je pred venecuelanskim obalama. Kako stvari stoje Maduro ne nedostaje mnogim važnim akterima venecuelanske politike, kao ni saveznicima Caracasa širom svijeta. U proteklim godinama Maduro je pokazao da nije bio na visini zadatka i da je država pod njegovom upravom imala katastrofalne propuste. Stoga je zagovornicima sadašnje politike Caracasa bitnije da preživi sistem, ne njen vođa. Odnosno da preživi politika koju je utemeljio Chávez i koju je oslabio Maduro. Ako je to plan zvaničnog Caracasa i ako to uspije, to bi bila velika pobjeda aktuelne vlasti. Trump, naravno, ne želi da se to dogodi. Još nije jasno hoće li predsjednica Rodríguez ispuniti njegove zahtjeve i da li dogovor s njom postoji. Ono što je jasno jeste da Washington i dalje ima mehanizme pritiska na Caracas, a Rodríguez malo manevarskog prostora za djelovanje. Dio odgovora na sva ova pitanja biće jasan veoma brzo, prvo kada se približi rok za ustavnu obavezu odabira novog predsjednika i drugo kako će se Trump postaviti prema toj činjenici. Ono što je sigurno jeste da Rodríguez ima težak zadatak ako planira voditi Chávezovu politiku, ili ako je odlučila da promijeni stranu. I prva i druga opcija koja je pred predsjednicom već je viđena u Latinskoj Americi i bile su samo epizoda u društvenim i političkim previranjima koja su proizašla iz ideoloških razlika i ekonomske nejednakosti. Opcija koja bi bila neko rješenje između dvije navedene vjerovatno bi ubrzala pomenuta previranja. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net

Donald Trump u svom drugom mandatu agresivniji je nego bilo koji njegov prethodnik u Bijeloj kući u ovom stoljeću. Pred naletom američkog predsjednika padaju i najbliži ruski saveznici, ali odgovora iz Moskve nema. Predsjednik Rusije Vladimir Putin, koji sebe decenijama predstavlja kao osobu koja ima veliku moć, nijemo posmatra Trumpove poteze. Foto: Donald Trump i Vladimir Putin Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, već sada je sigurno, historijski važan događaj. Trump u svom drugom mandatu želi zaustaviti daljnje jačanje sila u usponu i pri tome ne bira sredstva. Zvuči gotovo nevjerovatno da je Trump, koji silno želi Nobelovu nagradu za mir, u prvoj godini svog drugog mandata naredio vojne napade na Jemen, Iran, Siriju, Venecuelu, Nigeriju i prijetio upotrebom sile Panami, Kubi, Meksiku, Kolumbiji i Danskoj u slučaju Grenlanda. Česta upotreba vojne silne od strane Bijele kuće kao da je navikla međunarodnu javnost da je to normalno i tome nema otpora na način kako je to bilo u slučaju ratova koje je pokretao i vodio George W. Bush početkom stoljeća. Otpor ne pružaju ni savezničke evropske države, od kojih su neke poslovično proteklih decenija bile protiv politike Washingtona na Bliskom istoku i drugdje. Rijetki glasovi, poput Španije i Irske, utopljeni su u šutnju evropskih država. Nema sumnje da Putina raduje raskol na Zapadu, kao u slučaju Grenlanda. Također nema sumnje da Putina i Rusiju brine svaki pad nekog savezničkog režima. Iako Putin i Kremlj o tome šute, Rusija trpi ogromnu štetu od Trumpovih poteza. Od Ukrajine do Venecuele Jedno od omiljenih „objašnjenja“ proruskih medija i analitičara za Putinove neuspjehe je da ruski lider „igra šah“ i da je shodno tome svaki ruski poraz, ustvari, dugoročno pobjeda. Ta maestralna propagandna postavka, koja cilja na činjenicu da neki Rusi odlično igraju šah, primijenjena je u svakom poraza Kremlja u zadnje dvije decenije. Tako je predstavljen i ruski rat u Ukrajini, koji već sada traje duže nego što je SSSR-u trebalo da slomi nacističku Njemačku. Navodno, Putin dugim ratom iscrpljuje resurse Zapada i podstiče unutrašnji konflikt. Ustvari, radi se o tome da ruska agresija na Ukrajinu ne ide po planu, ali to Kremlj ne želi priznati ni nakon četiri godine rata. Ukrajinci, podržani Zapadom, ruskoj vojsci su nanijeli stravične gubitke i uzdrmali Rusiju i njenu ekonomiju. Putin očekuje da Trump prisili Ukrajinu na mirovni sporazum koji bi ispunio ruske zahtjeve. U međuvremenu, Trump je demontirao vlast Bashara al-Assada u Siriji (iako je sirijski vođa pao dok je Joseph Biden boravio u Bijeloj kući), bombardovao jemenske Huse koji su otežali planove Zapada na Bliskom istoku i Rogu Afrike, napao na Rusiji saveznički Iran, oteo iz Caracasa venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i tako Kubu gotovo ostavio bez energenata. Oni koji vjeruju da su Trump i Putin na Aljasci dogovorili raspodjelu zona uticaja, čak i daleko od granica Ukrajine, teško bi mogli odbraniti takvu tezu nepunih šest mjeseci od tog događaja, jer ispada da je ruska strana prepustila uticaj u ostatku svijeta u zamjenu za istok Evrope. Proruski glasovi ne žele priznati da u sudaru dva lidera koji grade imidž nepobjedivosti Trump pobjeđuje Putina. I to nije prvi put da Trump na isti način baca u sjenu ruskog kolegu. Treba se sjetiti vremena pojave koronavirusa i načina na koji su dva predsjednika vodili svoje države. Dok se Putin samoizolovao i s ostakom svijeta komunicirao preko video veze, šest godina stariji Trump se i zaražen tim virusom pojavljivao u javnosti. Ruska (ne)moć, Trumpova ofanziva Ovakvom politikom, iako to nije njen primarni cilj, Trump je, ustvari, pokazao granice ruske moći i praktično potvrdio ono što se godinama provlači kroz američke strateške dokumente – Rusija nije svjetska sila i ne može parirati Sjedinjenim Državama daleko od svojih granica. Drugim riječima, nekada globalni američki rival sada je regionalna sila koja ima nuklearno oružje i ogromne zalihe energenata i prirodnih resursa svih vrsta. To što u Trumpovom naletu padaju ruski saveznici, nije ishod koji raduje Kremlj. Serija poraza ruskih saveznika negativno utiče na imidž Rusije kao sile koja može da zaštiti svoje saveznike. Rat u Ukrajini pokazuje da Rusija ne može da zaštiti ni vlastite interese, jer pored gubitaka na bojnom polju i sankcija koje otežavaju funkcionisanje njene ekonomije, ukrajinski odabir Zapada u odnosu na „bratsku“ Moskvu govori i o gubljenju ideološke privlačnosti Kremlja. Odbijanje brojnih država širom svijeta da se svrstaju uz Moskvu u ratu protiv Ukrajine govori i o trenutnom ugledu Rusije. To je poraz Rusije na više frontova i Putin i dalje nema načina da odgovori Trumpu, niti da se izvuče iz ukrajinskog rata neporažen i snagu Moskve usmjeri na druge dijelove svijeta. Čini se da je sada Putinova i ruska strategija čekanje na dogovor s Trumpom, koji bi mogao dovesti do trajnih podjela na Zapadu i posebno nanijeti štetu evropskim silama, a da je rezervna varijanta tog istog plana očekivanje da će Trump još negdje doživjeti neuspjeh, kao što se desilo u ratu protiv Husa. Rusko prepuštanje Trumpu da prvi vuče poteze širom svijeta govori o stanju u kome se nalazi Rusija, odnosno o tome gdje je tu državu svojom politikom doveo Vladimir Putin. Pored toga što je Kini odavno prepustio ring za direktan okršaj s Washingtonom u borbi za svjetsku silu broj jedan, Kremlj nema snage da zaštiti svoje vitalne interese, poput onih u Siriji i Venecueli. Možda još bolnije za Ruse je činjenica da Kremlj trenutno ne može da iskoristi katastrofalne propuste Trumpa koji širom svijeta nevjerovatnom brzinom stvara neprijatelje, čak i tamo gdje to niko nije očekivao samo nekoliko mjeseci unazad. Naprosto, Rusija pod Putinom nema mnogo čega ponuditi onima koji bi Trumpu željeli reći „ne“. Trump to odlično razumije i zato ne preza od upotrebe sile ni protiv najbližih ruskih saveznika. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Više od dvije sedmice traju protesti u Iranu. Protesti su počeli zbog stanja u ekonomiji. Ali, ubrzo su od grupe demonstranata pretvoreni u nasilne proteste s kojih se traži rušenje postojećeg sistema. U tome imaju podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Foto: Ilustracija Brzina i količina važnih događaja, posebno vezanih za političke i ekonomske prilike u Sjedinjenim Američkim Državama, nekad ne dozvoljava medijima ni minimum vremena da im se detaljnije posvete. Tako je, na primjer, krajem prošle i početkom ove godine fokus javnosti brzo prebačen sa slučaja zloglasnog Jeffreya Epsteina na američku akciju u Venecueli i najavu Trumpa da će možda poduzeti slične akcije prema Meksiku, Kolumbiji, Kubi i Danskoj (Grenlandu). Ni ovo nije konačna lista važnih procesa u koje je Trump uključen. Dvije sedmice traju protesti širom Irana, a koje brojni zagovornici američko-izraelske politike na Bliskom istoku vide kao „kraj režima“ u Teheranu. Pored Irana, na Bliskom istoku Trump se bavio i Libanom, odnosno razoružavanjem šiitskog proiranskog Hezbollaha, pregovorima s Turskom i Sirijom, pa je čak i tražio od izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga da pomiluje Netanyahua u sudskom procesu za korupciju. Protesti u Iranu Razlog za mirne proteste u Iranu, koji su počeli krajem decembra, bilo je stanje u ekonomiji. Naime, iranska valuta rial je tokom prošle godine, prema nekim procjenama, izgubila oko šezdeset posto svoje vrijednosti. Mirne proteste su predvodili iranski trgovci u velikim gradovima. Vlast, svjesna da problem postoji, rekla je da su protesti legitimni. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian je rekao da će vlast saslušati zahtjeve demonstranata i zadužio ministre da pregovaraju i pokušaju riješiti probleme. Pezeshkian je rekao da vlada ima namjeru da poduzme „fundamentalne mjere“ u „monetarnoj reformi“. Kakve će rezultate najavljene reforme donijeti još je rano i pretpostaviti, jer glavni uzrok iranskih ekonomskih problema za sada ostaju – višedecenijske sankcije i ekonomski pritisak Zapada u namjeri da se Teheran povinuje zahtjevima Washingtona i Tel Aviva. Izraelsko-američki vojni napad na Iran polovinom prošle godine još jednom dokazuje cilj te politike. Taj ekonomski pritisak decenijama usporava iranski rast. Slabljenje vrijednosti valute dovodi do stalne inflacije, pa neki ekonomski stručnjaci kažu da su te mjere Zapada osmišljene da izbrišu srednju klasu njenim osiromašenjem i tako je okrenu protiv vlasti. Ali, to je samo dio problema koje imaju vlastu u Iranu. Posljednjih sedmica Trump i Netanyahu prijete Iranu novim vojnim napadima i priznaju miješanje u iranske unutrašnje prilike. Trump je poručio iranskim vlastima da ne ubijaju demonstrante, jer će u protivnom platiti cijenu. Netanyahu je pozvao iranski narod na ustanak i poručio im da je Izrael uz njih. Tajna policija Mossad na svom profilu na društvenoj mreži X je napisala na farsiju: „Izađite zajedno na ulice. Vrijeme je došlo. Uz vas smo. Ne samo iz daljine ili riječima. Uz vas smo i na terenu.“ Nekoliko dana od početka mirnih demonstracija situacija se počela mijenjati. Prema snimcima sa društvenih mreža, neki demonstranti su postali nasilni i skandirali „smrt“ ajatolahu Aliju Khameneiju. Neki tvrde da su to najveći protesti u Iranu od smrti Mashe Amini 2022. godine. Iranska vlast je odgovorila hapšenjima. U medijskim izvještajima pokazali su čak i oružje i raznu vojnu opremu koja je, prema njihovim tvrdnjama, nađena kod nekih učesnika nemira. Vlast tvrdi da su ubijeni brojni pripadnici snaga sigurnosti i najavljuje nova hapšenja. Na ulice su izašle i pristalice vlasti u mnogo većim brojevima od onih koji traže kraj islamske republike. Vlast proteste nastoji pokazati kao djelo Izraela i Sjedinjenih Država, koji žele da Iran pokore ili gurnu u dugogodišnji rat sličan onom u Siriji ili Iraku. Netanyahu i Trump ne žele propustiti priliku U postavci najvećeg broja medija sa Zapada iranski protesti su ništa drugo nego pravedna borba Iranaca za demokratiju i slobodu, a što bi konačno donijelo mir na Bliskom istoku. Iz perspektive iranske vlasti, protesti su nastojanje Washingtona i Tel Aviva da izvrše prevrat u državi, kao što je to učinjeno u brojnim državama, odnosno slamanje Irana kao sile koja ima uticaj izvan svojih granica i koja želi da vodi nezavisnu politiku. Netanyahu ne krije da mu je to cilj. Više puta je ponovio da želi slom postojećih vlasti Irana, a što je dio njegovih planova da Izrael sam upravlja Bliskim istokom. Netanyahu smatra da je ovo pravo vrijeme da slomi Iran, posebno nakon što je u Siriji srušen Bashar al-Assad, libanski Hezbollah odsječen od Teherana, palestinski Hamas gotovo uništen i dok mu Trump iz Bijele kuće pruža bezrezervnu pomoć. Promjena vlasti u Teheranu uklapa se i u planove zvaničnog Washingtona. Dobiti poslušnu vlast u Iranu značilo bi, baš kao u slučaju Venecuele ovih dana, priliku da se Washington domogne iranskih naftnih i drugih resursa. U široj slici, to bi bio snažan udarac ambicijama Kine da se odupre američkom pritisku. Međutim, u ovom trenutku nema naznaka da su Trump i Netanyahu blizu ostvarenja tog cilja. Iranske vlasti za sada stvari drže pod kontrolom i najveći dio Iranaca nije uz demonstrante, uprkos brojnim problemima. Glavno pitanje sada je ko će povući naredni potez i da li će Sjedinjene Države i Izrael još jednom vojno napasti Iran i kakav će biti odgovor Teherana. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da trećeg januara ove godine nasilno s vlasti ukloni venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa otvorila je brojna pitanja, ali i dala jedan odgovor - sadašnji stanar Bijele kuće ne bira sredstva da dođe do cilja i to ne krije. Foto: Ilustracija „Nije me briga šta kažu Ujedinjene nacije“, rekao je američki državni sekretar Marco Rubio početkom ove sedmice braneći odluku da se Madura otme iz Caracasa pod optužbom za trgovinu drogom. To je bio njegov odgovor na konstataciju jednog novinara da razni nalazi Ujedinjenih nacija ne povezuju Madura s trgovinom droge. Ovaj istup Rubija, iako je ovdje sekundarno pitanje je li Maduro trgovao drogom, odgovor je svima onima koji, s pravom, tvrde da je ovom američkom operacijom prekršeno međunarodno pravo. Predsjedniku strane države u New Yorku se sudi po zakonima Sjedinjenih Država i to dovoljno govori šta Trumpova administracija misli o međunarodnom pravu. Ali i ta „formalnost“ morala je biti izvršena u velikoj igri uklanjanja nepodobnih režima u „američkom dvorištu“, u kome Trump, prema Monroeovoj doktrini, planira raditi šta želi, svjestan da obuzdavanje Kine mora početi od američkih granica. Ko je (pro)dao Madura? Nakon što je Rubio potvrdio, a što je i ranije bilo jasno, da sadašnja američka administracija ne brine za međunarodno pravo ako ono sprječava Sjedinjene Države da ostvare svoje interese, treba se pozabaviti i drugim važnim pitanjem – kako je pao Maduro. Venecuelanski i američki mediji, i brojni drugi na španskom i engleskom jeziku, pokušavaju rekonstruisati šta se desilo prije četiri dana u Caracasu i kako je Maduro, kao predsjednik države i štićena ličnost, pao u ruke američke vojske koja sedmicama prijeti napadima na njegovu državu. Odgovor na ovo pitanje javnost će prije ili kasnije dobiti, jer neki su slučaj pratili iz neposredne blizine. Onda kada dobijemo detalje biće jasno je li venecuelanski vojni i policijski vrh do nezamislive mjere nesposoban ili je korupcija cvjetala i kod Madurovih ličnih čuvara. U ovom trenutku obje opcije djeluju kao moguće, jer je Maduro godinama pokazivao da njegova vlast nije sposobna ni za jednostavne zadatke, dok je korupcija bila široko rasprostranjena. Maduro, takav kakav je, postao je lahka meta za Washington koji je decenijama nastojao da slomi vlast u Caracasu. Sankcije, pomorska blokada, likvidacije ljudi pred obalama Venecuele, medijska kampanja, potjernice za ličnostima iz državnog vrha... samo su dio operacija koje su poduzete protiv države koja nije htjela da se pokori službenom Washingtonu. Od prvog Trumpovog mandata, što je on tvrdio više puta, američki interes za Venecuelu dolazi zbog njene nafte, a zatim što tamo uporište imaju Kina, Rusija, Kuba i drugi. Da bi do nafte došao, Trump je uklonio Madura. Trump nije mogao s Madurom postići dogovor kakav je želio, pa je istovremeno igrao na druge igrače u venecuelanskoj politici. Posmatrači prilika u Venecueli znaju da u tamošnjoj vlasti imaju četiri glavne struje. Pored Madura i njegove porodice (supruge i sina), ostala tri su ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, ministar odbrane Vladimir Padrino López, Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao čelnik državnog parlamenta. Prema ranijim medijskim izvještajima, svi oni su u raznim prilikama pregovarali s Washingtonom. Dogovor dok Trump steže omču Uklanjanjem Madura, iako je u Caracasu ostao njegov sin koji nosi isto ime kao otac, broj mogućih kombinacija u „igrama prijestola“ se smanjio. To što Trump ne računa na opoziciju, a što je i rekao kada je odbacio mogućnost da dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca preuzme vlast u Caracasu, dovoljno govori o tome koliku podršku opozicionari uživaju u državi protiv koje su prizivali stranu vojnu intervenciju i na kraju je dobili. Trump je, čini se, odabrao Rodríguez kao sagovornicu, jer su ranije Cabello i Padrino pokazali da ne mogu ispuniti ono što od njih Washington traži. Uloga njih dvojice u upadu američke vojske u Venecuelu jedno je od važnijih pitanja za potpunu sliku. Sigurnosni stručnjaci su složni da takav američki upad ne bi bio moguć bez pomoći iznutra. Kubanski mediji javljaju da su tu noć ubijena 32 Kubanca koja su štitila Madura, a iz Caracasa kažu da je stradalo dvadesetak venecuelanskih vojnika. Da je Rodríguez i prije trećeg januara bila moguća sagovornica Washingtona i ranije se slutilo. Tako je, na primjer, desničarski španski list El Mundo 25. decembra o njoj pisao kao osobi koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. Taj pomalo bizaran članak govori o njenom djelovanju u venecuelanskoj politici, kao šefici diplomatije i potpredsjednici države, njenom obrazovanju, poznavanju stranih jezika, ali i kao ženi kojoj mnogi muškarci nisu mogli odoliti. Autorica članka tvrdi da je Delcy Rodríguez dio svoje moći u politici vukla iz ljubavnih veza s bogatim i moćnim ljudima. Ali, stvari se mogu gledati i na drugačiji način, odnosno prethodno navedeno shvatiti kao dio obavještajnog i propagandnog rata. Odstranjivanjem Madura država nije potonula u anarhiju. Ustav kaže da u odsustvu predsjednika vlast prelazi u ruke potpredsjednika koji raspisuje izbore unutar mjesec dana. Delcy Rodríguez je tako postala vršiteljica dužnosti predsjednice i položila zakletvu pred svojim bratom Jorgeom. Tokom polaganja zakletve zaklela se i svojim bratom da će u interesu Venecuele raditi najbolje što može. Trumpova odluka da podrži Rodríguez odatle je logičan izbor, čak iako nikakav dogovor s njom ne postoji. Američkoj strani je jasno da aktuelna vlast u Venecueli ima veliku moć, ili preciznije rečeno moć nije vezana za samo jednu osobu, posebno ne iz opozicije. Razvijajući demokratiju, kako je vide venecuelanski socijalisti, sistem je građen da dođe do svakog sela i svake ulice. Grupe građana predstavljaju svojevrsne mini vlade na određenom prostoru i sistemom delegiranja mreža se sužava u Caracasu, ali djeluje i samostalno. Sedmicama unazad Maduro je naoružavao pristalice vlasti. Takav sistem je mnogima dao neke vrste privilegija. Iako je Trump iz igre izbacio Madura, posao nije završen. Trump nije isključio nove vojne napade, dok pomorska blokada i sankcije ostaju. To Trumpu daje mogućnost da steže omču oko Venecuele, prisiljavajući zvanični Caracas na poslušnost. To znači da svakome ko bude došao u Miraflores mora biti jasno da mu se može desiti isto kao Maduru. Trump bi tako mogao dobiti priliku da izabere venecuelansku vlast, ako druge opcije propadnu, na izborima kroz ekonomsku pomoć i političku podršku, slično kao u nedavnoj izbornoj pobjedi Javiera Mileija u Argentini. S druge strane, Delcy Rodríguez sada ima malo prostora za djelovanje. Venecuelanski saveznici u ovoj krizi nisu se najbolje postavili, što je bilo i očekivano s obzirom da odlazak Madura niko od njih ne vidi kao tragediju i ako imamo na umu poznatu meksičku izreku da je „Bog tako daleko, a Sjedinjene Države tako blizu“. Naprosto, Maduro nije bio dorastao funkciji koju je obnašao, ali je imao pristalice na platformi koju je postavio Hugo Rafael Chávez Frías. Venecuelanskim saveznicima je zato bitnije da preživi sistem, geografski mnogima tako dalek, a ne Madurova vlast. I to je jedna od rijetkih karti na koju predsjednica može igrati ukoliko želi zadržati sadašnji politički kurs Caracasa i ne želi postići sporazum s Trumpom - osloniti se na ono što se podvodi pod „chavismo“, budući da se „madurismo“ nema čime pohvaliti. Ovih dana mnogi u Venecueli i širom Latinske Amerike se sjećaju Cháveza i njegovog nastojanja da Venecuela upravlja sama sobom, dok Trump poručuje da u „američkom dvorištu“ odlučuje samo Washington. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Lideri Latinske Amerike bili su podijeljeni između osude i slavlja nakon iznenadnog napada na Venecuelu rano u subotu, za koji je američki predsjednik Donald Trump rekao da je rezultirao hapšenjem venecuelanskog lidera Nicolasa Madura, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Dok je veći dio regije dugo bio oprezan zbog povratka američkim intervencijama tokom 20. vijeka koje su pomogle u uspostavljanju autoritarnih vlada od Čilea do Hondurasa, Maduro je bio sve nepopularniji i izolovaniji lider. Mnoge latinoameričke zemlje također su na nedavnim izborima doživjele pomak ka desničarskijim vladama, a mnogi od njihovih lidera smatraju vojne režime iz prošlog vijeka koje podržavaju Sjedinjene Države neophodnim bedemima protiv socijalizma. Reakcije podijeljene po ideologiji Najoštrija osuda napada stigla je u nizu objava na društvenoj mreži X od predsjednika susjedne Kolumbije Gustava Petra, ljevičara koji se često sukobljavao s Trumpom, a kojem je prijetio i američki predsjednik. „Kolumbijska vlada odbacuje agresiju na suverenitet Venecuele i Latinske Amerike“, rekao je Petro, pozivajući na hitan sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, čiji je Kolumbija članica. Njegov brazilski kolega, Luiz Inacio Lula da Silva, ponovio je Petrove komentare. „Bombardovanje teritorije Venecuele i hapšenje njenog predsjednika prelazi neprihvatljivu granicu“, rekao je Lula u saopštenju. Odlazeći predsjednik Čilea Gabriel Boric osudio je napad, ali novoizabrani predsjednik Jose Antonio Kast, koji je došao na vlast obećavajući da će se obračunati s migracijama i kriminalom, rekao je u objavi na društvenoj mreži X da je Madurovo hapšenje odlična vijest za region. „Sada počinje veći zadatak. Vlade Latinske Amerike moraju osigurati da cijeli aparat režima napusti vlast i bude pozvan na odgovornost“, rekao je Kast, koji će položiti zakletvu 11. marta. U Meksiku, predsjednica Claudia Sheinbaum također je osudila američku intervenciju u Venecueli. Na pitanje o komentarima koje je Trump dao u subotu za Fox News, kada je rekao da su SAD ponudile da „izbace kartele“ iz Meksika i da „moramo nešto poduzeti“, Sheinbaum je odgovorila da Meksiko ima vrlo dobre odnose sa SAD-om po pitanju sigurnosti. Argentinski predsjednik Javier Milei, Trumpov najbliži saveznik u regiji, dugo je kritikovao Madura i objavljivao video zapise i izjave na X-u u korist napada. U Ekvadoru, desničarski predsjednik Daniel Noboa rekao je da Venecuelanci koji se protive Maduru i njegovom političkom kumu Hugu Chavezu imaju saveznika u Ekvadoru. „Svi kriminalni narko-chavisti će imati svoj trenutak“, rekao je Noboa na X-u. „Njihova struktura će se konačno urušiti širom kontinenta.“

Godina pred nama biće još jedna koju će vjerovatno oblikovati potezi Sjedinjenih Američkih Država – najveće svjetske sile, i njenog predsjednika Donalda Trumpa koji vodi politiku kakvoj ni najbolji poznavatelji političke historije te države ne mogu pronaći slične primjere. Foto: Donald Trump tokom obraćanja u Ujedinjenim nacijama Sumirati 2025. nije nimalo lahak zadatak, jer sve ono što se dogodilo u protekloj godini po svom obimu zahtijeva puno više prostora nego što jedan članak dozvoljava. To je rezultat činjenice što se neki ekonomski i politički procesi ubrzavaju, a što na svojim leđima prije svih osjete države i pokreti koji se odbijaju povinovati interesima velikih sila. Jedan od onih koji je na tome najviše radio bio je Trump. On je u prvoj godini svog drugog mandata istovremeno radio na održavanju postojećeg odnosa snaga, ali i na promjeni pozicije svoje države. U ovaj paradoks Trump je dospio nakon jačanja brojnih država, prije svih Kine i njenih saveznika, koje se opiru američkoj prevlasti. To je proces koji Washington želi zaustaviti i onda okrenuti u svoju korist, a što je bilo jasno i prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću. Zato se možda lakše osvrnuti na godinu koja je pred nama, jer će se tu vidjeti rezultati Trumpove politike u protekloj godini prema Evropi, Bliskom istoku koji u viziji američkog predsjednika treba biti podređen interesima Izraela, Latinskoj Americi gdje Washington ponovo zagovara Monroeovu doktrinu i Kini koju još uvijek nije obuzdao uprkos pokrenutom carinskom i ekonomskom ratu. Trumpova kalkulacija Jedna od postavki kojom su se vodili svi američki predsjednici od raspada SSSR-a, iako kao takva nije direktno bila dio američkih strateških dokumenata, glasi da Sjedinjene Države trebaju imati dovoljno snage da vode dva rata istovremeno. Iako je ovdje prije svega riječ o vojnoj snazi, to podrazumijeva i sposobnost američke ekonomije i društva da te iste ratove podnesu. Ako se svijet gleda Trumpovim očima, onda je front svuda. Pod udar Trumpa došli su i saveznici u Danskoj i Evropskoj uniji, a teret finansiranja Ukrajine prebacuje na Evropljane, stvarajući pretpostavke za poslovanje s Rusijom i za ideološki obračun na Zapadu. Sve ono što je Trump radio u protekloj godini na Bliskom istoku brzo će biti podvrgnuto testu vremena, dok Washington i Tel Aviv traže načine da nanesu nove udarce Iranu i njegovim saveznicima u regiji. Nakon što su Sjedinjene Države, uz pomoć Turske i par arapskih država, srušile režim Bashara al-Assada i na vlast doveli bivšeg pripadnika Al-Qaede Ahmeda al-Sharaau, sada se Trump želi pobrinuti da Izrael dobije sve što želi u Siriji, Libanu, Palestini i širom Bliskog istoka. Nema sumnje da će i ove godine posebna pažnja Washingtona biti posvećena Srednjoj i Južnoj Americi, odakle nastoji potisnuti uticaj bilo koje druge sile. U protekloj godini Trump je pokazao da je fokus njegove vanjske politike na tom dijelu svijeta. Pored Argentine, Ekvadora, Brazila i Kolumbije, Trump se miješao i u prilike u Hondurasu, nakon što je već ranije imao riječi hvale za vlast u El Salvadoru. Trump će nastaviti da pokušava da sruši kubansku i venecuelansku vlast i promijeni predsjednike u Kolumbiji i Brazilu. Procesi u Latinskoj Americi su usko vezani za američki pokušaj obuzdavanja Kine. U „američkom dvorištu“, prema Washingtonu, nema mjesta za Kinu. Suzbijanje kineskog uticaja širom svijeta zavisi i od rezultata takvih pokušaja na američkim granicama. Odatle Trump namjerava potisnuti Kinu, a onda i iz mnogih dijelova Evrope, Afrike, Azije i Pacifika. Odgovor pobunjenih Zbog ovakve Trumpove politike i dalje će trajati „pobuna“ onoga što se naziva „globalni jug“. To je nedavno u svom članku opisivao finski predsjednik Alexander Stubb, tvrdeći da već postoje jasni blokovi koji se sukobljavaju i desetine država koje moraju odabrati stranu. Taj obračun se dešava pred našim očima, dok se ruše sadašnje postavke međunarodnog sistema, ruše vlade širom svijeta, cijepaju međunarodno priznate države i likvidiraju političke vođe, a Kina suočava s ratovima na svojim granicama. Par godina unazad to nije bilo zamislivo. Držanje Kine biće presudno za uspješnost američkih planova. Ne samo da Kina iznad vode drži rusku ekonomiju izloženu sankcijama, već i mnogim drugim državama služi kao motor razvoja. Kina ne izvozi samo ideologiju. Kina jedina parira Zapadu u mnogim oblastima, uključujući tehnologiju, što je Evropi i Washingtonu stoljećima bila prednost u odnosu na ostatak svijeta. Jedno od polja obračuna Washingtona i Pekinga biće i vještačka inteligencija (AI), u borbi u kojoj postoje samo dva ozbiljna takmaca i ostatak svijeta koji to posmatra. U Kini mnogi vide spas. To se posebno odnosi na brojne afričke i azijske države, ali i njih nekoliko u Latinskoj Americi kao i na članice BRICS-a. Svi oni računaju na kineske kredite, tržište, tehnologiju, ulaganja... Trumpova politika dovela je do toga da Evropa počne sumnjati u namjere Washingtona. Sukob Trumpa i dijela evropskih vlada doći će do izražaja u ovoj godini. Tom sukobu najviše se raduje Rusija, ali i Kina koju Washington vjerovatno neće moći slomiti bez evropske pomoći. Procesi kojima se slabi prilagođavaju Tako bi ono što je počelo da se dešava od ruske agresije na Ukrajinu i od početka rata u Pojasu Gaze, moglo ove godine dobiti svoju narednu fazu, bilo kroz nastavak okršaja na tim istim linijama ili postizanja nekih dogovora o raspodjeli uticaja između velikih i regionalnih sila. Ovi geopolitički sukobi stvaraju novo stanje na terenu i dovode do brojnih promjena. Nema sumnje da će zaoštravanje odnosa između Sjedinjenih Država i Kine dovesti do takvog stanja i u drugim dijelovima svijeta. Ovo je posebno opasno za male države i za one koje pokazuju nestabilnost bilo koje vrste. Veliki politički zaokreti donose nove realnosti na terenu i slabiji akteri se tome moraju prilagoditi. To se odnosi i na Balkan, koji je osiromašen i opustošen na razne načine. Okršaj Zapada i Rusije stvorio je tu nove realnosti, a zaoštravanje okršaja Washingtona i Pekinga možda dovede do novih situacija koje podsjećaju na priču o Naftnoj industriji Srbije (NIS). Sve u svemu, godina pred nama mogla bi biti burna kao i prethodna. Ono što su mnogi godinama najavljivali, kada su govorili o promjeni svjetskog poretka, dešava se pred našim očima i nekada je nezamislivo brzo. U takvim okolnostima od velikih sila se može očekivati da se ponašaju isključivo u skladu sa statusom koji imaju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, hvala vam na još jednoj godini druženja na ovom blogu. Vaše povjerenje, komentari, sugestije, pomoć i interakcija na društvenim mrežama, kao i dijeljenje naših tekstova na drugim web stranicama, čini nas istinski zahvalnim. U 2025. godini dio svog sadržaja smo prevodili na engleski jezik, što je privuklo nove čitateljice i čitatelje te blogu dalo novu dimenziju. Pored Bosne i Hercegovine i susjednih Srbije, Hrvatske i Crne Gore, značajan broj naših čitatelja dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Austrije, Španije, Turske, Norveške, Kipra, Grčke… U ranijim godinama pravili smo rekapitulaciju onoga što smo pisali u prethodnih dvanaest mjeseci. Međutim, ove godine, baš kao i prethodne, odstupamo od te prakse zbog rekordnog broja objavljenih članaka i raznovrsnosti tema koje smo obrađivali. Od pokretanja bloga u aprilu 2020. godine nijedna godina nije bila bogatija sadržajem od 2025. godine. Tokom proteklih 365 dana, za veći dio svijeta burnih, na ovom mjestu mogli ste pročitati više od 130 autorskih analiza o najvažnijim svjetskim i regionalnim događajima, kao i brojne vijesti, prikaze i izvještaje. Pratili smo važne teme širom svijeta, razlikujući procese od pojedinačnih događaja. Također, objavljivali smo ekskluzivne autorske fotografije koje ste mogli vidjeti samo na našem blogu. Za pretraživanje tema i tekstova koji vas zanimaju, preporučujemo korištenje tagova koji se nalaze na kraju svakog teksta ili u posebnoj sekciji namijenjenoj za pretragu. Pretražujući tagove poput „SAD, Rusija, Kina, tehnologija, vještačka inteligencija, Bliski istok, Južno kinesko more, Latinska Amerika, ekonomija, Ukrajina, Joseph Biden, Donald Trump, Vladimir Putin...“, možete pronaći teme koje vas zanimaju. Kao i ranijih godina, i ove godine vam obećavamo da ćemo u narednoj biti još bolji. Vidimo se u 2026. godini koja će po svemu sudeći biti jednako burna kao ova na izmaku.

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću poremetio je transatlantske odnose do te mjere da zvanični Washington uvodi sankcije bivšim zvaničnicima Evropske unije. To pokazuje da su saveznici na Zapadu ušli u fazu odnosa kojoj ranije nismo svjedočili. Foto: Donald Trump Polovinom septembra američki Bloomberg je u jednoj analizi naveo da se Evropom više ne može upravljati, jer više lidera „ne može obaviti posao“. Evropa je, navodi se, razapeta između interesa Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, ali i manjih evropskih sila poput Španije i Poljske. Dalje se navodi da stanje u Evropi pogoršava rat u Ukrajini, povratak Trumpa u Bijelu kuću, dok kod kuće raste jaz između onoga što sebe predstavlja kao politička desnica ili ljevica. Promjene su došle Iz američkog ugla to znači da nije moguće voditi ozbiljnu politiku s Evropom, jer postoji previše prepreka. Trump je taj problem imao i u prvom mandatu. Poznat je njegov razgovor s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kojoj je na sastanku više puta nudio da Washington i Berlin sklope trgovinski sporazum, a ona odbijala uz objašnjenje da je Njemačka članica Evropske unije. U svom drugom mandatu Trump je zatekao isto stanje. Evropske sile su po mnogim pitanjima na suprotnim stranama, čak i unutar Evropske unije. Brisel se proteklih godina mučio i s donošenjem najjednostavnijih odluka, pa čak i pukih saopštenja koja nikoga ne obavezuju. Saradnici su još prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću osuli paljbu po evropskim silama. Najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk je posebno bio oštar prema britanskom premijeru Keiru Starmeru, a kasnije se kritikama pridružio i američki potpredsjednik JD Vance. Ratobornom Vanceu smetao je evropski stav o migracijama, izborima širom kontinenta, odnosu prema nekim strankama koje sebe svrstavaju u desnicu, cenzuri u medijima i regulaciji rada društvenih mreža. Ta borba i dalje traje. Washington je ove sedmice donio zabranu ulaska u SAD za pet građana evropskih država, uključujući bivšeg zvaničnika Evropske unije Thierrya Bretona, koji je široj američkoj i evropskoj javnosti postao poznat nakon komentara da bi Brisel mogao poništiti izbore u Njemačkoj ako pobijedi Alternativa za Njemačku (AfD), baš kao u Rumuniji. Pored Bretona, koji je bio jedan od ključnih ljudi u kreiranju evropskog Akta o digitalnim uslugama – a koji je na meti šefova američkih društvenih mreža, sankcionisani su i Imran Ahmed - osnivač Centra za suzbijanje digitalne mržnje SAD/UK, Clare Melford - osnivačica Globalnog indeksa dezinformacija sa sjedištem u UK-u, te Anna-Lena von Hodenberg i Josephine Ballon iz njemačke nevladine organizacije HateAid. Oni su, prema tvrdnjama Washingtona, bili saučesnici u pokušaju uvođenja cenzure američkim građanima i kršenju njihovog prava na slobodu govora. Trumpova administracija ih je povezala s Josephom Bidenom, kao partnerima na istom poslu. Ideološke razlike Na sankcije pomenutim licima reagovali su mnogi - vrh Evropske unije, Francuske, UK-a, Njemačke... U njihovim slično iskazanim rekacijama tvrdi se da je ovaj potez Washingtona udar na demokratiju i da oni čvrsto stoje na stanovištu slobode govora. S druge strane, američki državni sekretar Marco Rubio je rekao da sankcionisana petorka predvodi „napore prisiljavanja američkih platformi da kažnjavaju stajališta kojima se oni protive“. Pomenuti zakon Evropske unije je, prema Rubiju, „napad stranih vlada na sve američke digitalne resurse i sam američki narod“. Američki državni sekretar je potom upozorio da bi ovo mogao biti početak borbe protiv evropskih i drugih cenzora. Dakle, spor Washingtona i Brisela je i ideološki, iako obje strane ne dovode u pitanje poredak zasnovan na liberalnom kapitalizmu. Dvije strane, očigledno, na različit način gledaju na definiciju slobode govora, posebno na društvenim mrežama. Iza ovog razilaženja krije se odnos prema politici, (ilegalnim) migracijama, LGBT+ osobama, medijima i ljudskim pravima uopšte. Ta podjela određuje Trumpov odnos prema nekim evropskim državama. U klubu njegovih desničara nalaze se neki od „loših momaka“ evropske politike, uključujući pomenuti AfD, stranke desnice u Francuskoj, Italiji, UK-u, Španiji, Poljskoj ili Mađarskoj. Radi se, uglavnom, o opozicionim strankama koje imaju šanse da dođu na vlast usred brojnih kriza unutar evropskih država. Svi oni računaju da Trump može usmjeravati političke tokove u Evropi, kao što je to nedavno uradio u Argentini. Pomenute sankcije pokazuju kako se produbljava jaz između Trumpa i evropskih sila. Trumpova namjera da brani američke građane od cenzure mogla bi biti testirana i u Sjedinjenim Državama. Na primjer, i njegove pristalice mu prigovaraju da njegova administracija mjesecima sprječava objavljivanje svih informacija koje država ima u slučaju zloglasnog Jeffreya Epsteina. Evropski izbor U procesima koji se odnose na društvene mreže, vještačku inteligenciju i medije, evropske države su patuljci u odnosu na Washington, iako Evropska unija pokušava da se nametne kao faktor pišući zakone koje brojne američke kompanije vide kao prijetnju svom razvoju. Međutim, to bi moglo biti samo jedno od polja obračuna Trumpa i evropskih lidera, ili uvod u mnogo ozbiljniji sukob koji bi zahvatio više oblasti. Nema sumnje da će Trump ponovo podržati nekog kandidata na predstojećim izborima i možda tako dovesti do rušenja neke evropske vlade. Oni koji „prežive“ Trumpa tada bi mogli početi razmišljati o drugačijem odnosu prema Bijeloj kući dok god u njoj sjede pobornici aktuelne američke politike. U tom kontekstu posebno su važni Vance i Rubio koji bi mogli biti šefovi naredne američke administracije, i po riječima samog Trumpa koji nema pravo da ponovo bude predsjednički kandidat. Tako bi se moglo desiti da Evropljani budu birali kvalitet odnosa prema Washingtonu na prvim sljedećim izborima. Treba se sjetiti da je Trump u svom drugom mandatu svoj prvi veliki vanjskopolitički poraz doživio na ovogodišnjim njemačkim izborima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ne prestaje da šokira prijatelje i neprijatelje. Prije par dana imenovao je republikanskog guvernera Louisiane Jeffa Landryja posebnim izaslanikom za Grenland. Dovoljno da se zvanični Kopenhagen ponovo zapita kakve su namjere najveće svjetske sile i predvodnice NATO-a kome je Danska decenijama odana. Foto: Jeff Landry i Donald Trump „Jeff razumije koliko je Grenland važan za našu nacionalnu sigurnost i snažno će promovisati interese naše zemlje za sigurnost, zaštitu i opstanak naših saveznika, pa i svijeta“, napisao je Trump prije par dana u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social u objašnjenju zašto je ovaj političar imenovan da se bavi dijelom savezničke države. Landry će u svojoj objavi na društvenoj mreži X navesti da mu je čast služiti na „volonterskoj poziciji kako bi Grenland postao dio SAD-a“, a u januaru ove godine na istom mjestu napisati: „Predsjednik Donald J. Trump je apsolutno u pravu! Moramo osigurati da se Grenland pridruži Sjedinjenim Državama. ODLIČNO za njih, ODLIČNO za nas! Učinimo to!“. U sličnom potezu nekog američkog rivala najveći dio medija sa Zapada bi vjerovatno konstatovao da je ovo poziv na rasparčavanje suverene države, uz dodatak da se radi o naprednoj demokratiji i članici Evropske unije. Ali, u slučaju Trumpa stvar se često želi predstaviti kao potez koji možda i nije tako loš, kao iznuđen i možda pravedan potez geopolitičkog genija iz Washingtona. Ko su Trumpovi (ne)prijatelji? Međutim, neki nemaju dileme o ozbiljnosti situacije kada se Trump bavi Evropom. Prošle sedmice je poznati britanski novinar Martin Wolf u jednom intervjuu rekao da je „Evropa jedini dio svijeta prema kojem je Trump neprijateljski nastrojen“. Wolf ovu tvrdnju brani objašnjenjem da se Evropa razlikuje od Trumpa na raznim pitanjima, uključujući odnos prema politici, pravu i kulturi. Prije desetak dana tamošnja obavještajna služba (DDIS) je u izvještaju, prema The Guardianu, navela da je Washington prijetnja Danskoj. „Sjedinjene Države koriste ekonomsku moć, uključujući prijetnje visokim carinama, kako bi nametnule svoju volju, a mogućnost primjene vojne sile, čak i protiv saveznika, više nije isključena“, naveli su. Kod ovog logičnog zaključka jedino ostaje dilema zašto je Dancima trebalo skoro dvanaest mjeseci da sebi priznaju ono što je bilo očigledno pri Trumpovom povratku u Bijelu kuću. Danci su sada zabrinutiji nego što su bili u januaru. Nakon imenovanja Landryja kao specijalnog izaslanika na razgovor je pozvan američki ambasador u Danskoj. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen je ovo imenovanje opisao kao „potpuno neprihvatljivo“. Reagovali su i danska premijerka Mette Frederiksen i grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen. „To smo već vrlo jasno rekli. Sada to ponavljamo: ne možete anektirati druge zemlje“, naveli su u zajedničkoj izjavi. „Grenland pripada Grenlanđanima, a SAD ne bi trebao preuzeti Grenland. Očekujemo poštovanje našeg zajedničkog teritorijalnog integriteta“, napisali su u odgovoru na pomenuto imenovanje, nazvavši Washington „saveznikom“ koji ih je doveo „u tešku situaciju“. Podršku Danskoj dali su predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa. „Teritorijalni integritet i suverenitet temeljna su načela međunarodnog prava. Ta su načela bitna ne samo za Evropsku uniju, već i za sve nacije svijeta“, objavili su na društvenoj mreži X. Francuski predsjednik Emmanuel Macron poručio je da daje podršku „suverenitetu i teritorijalnom integritetu Danske i Grenlanda“. Ovakve formulacije iz Evrope nalazimo u pozivima Rusiji da prekine agresiju na Ukrajinu. Američki nacionalni interes i Trumpova volja Ubrzo nakon brojnih, i odmjerenih, reakcija evropskih saveznika, Trump je izjavio da Sjedinjene Države „trebaju Grenland zbog nacionalne sigurnosti“, odbacivši da su u pitanju nafta i minerali, već da mu se ne sviđa da u blizini ovog otoka budu kineski i ruski brodovi. Ovako sročeno Trumpovo objašnjenje ostavlja malo dileme o namjerama zvaničnog Washingtona. Decenijama je jasno šta znači kada Sjedinjene Države brane svoju nacionalnu sigurnost. U slučaju Grenlanda, prema toj postavci, Arktik je krajnji cilj, jer to je najkraća ruta za rakete koje bi mogle poletjeti između Sjedinjenih Država i Rusije, tu su novi plovni putevi koji nastaju otapanjem leda i Kina koja je sve prisutnija u ovom dijelu svijeta. Odatle, nije iznenađenje ovakav Trumpov nastup. Posljednjih sedmica odlučnost upotrebe vojne sile pokazao je i pred obalama Venecuele, dok je ranije slao delegacije na Grenland i ponavljao svoje ponude da kupi otok, ili ga naprosto preuzme od višedecenijskog saveznika. Zato bi Danska, baš kao i drugi evropski saveznici, mogli biti žrtva Trumpove vizije podjele zona uticaja između Washingtona, Pekinga i Moskve. Obrisi takve politike mogli su se vidjeti i na samitu na Aljasci, gdje je u augustu ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ovaj zastrašujući nastup sile bio je najavljen od onih koji su upozoravali šta bi donio Trumpov povratak u Bijelu kuću. Prva godina dana njegovog drugog mandata pokazuje da u toj ideji nije sam i da iza njega stoje razni centri moći u Sjedinjenim Državama, koji sadašnjeg predsjednika navode da brani poziciju da je nacionalni interes, čvrsto ukorijenjen u geopolitičke planove stratega u Washingtonu, iznad bilo kakve vrijednosne politike i ideologije. Najava Trumpa da je spreman oteti od savezničke države teritoriju možda je najbolji opis onoga što je nedavno finski predsjednik Alexander Stubb pokušao predstaviti u svojim razmatranjima o kraju liberalnog poretka, iako takvu mogućnost u svom tekstu nije spominjao. Stubbovi komentari, kao direktno svjedočanstvo visokog zvaničnika sa Zapada o promjenama u tom geopolitičkom bloku, također nisu bili ex nihilo. Naznake da je Trump došao sa spremnom agendom mogli smo vidjeti i ranije na više primjera. Trump je to pokazao i u svom martovskom obraćanju pred oba doma američkog Kongresa. Tada će Americi i svijetu poručiti da je odbacio gotovo sve ideološke i vrijednosne postavke svojih prethodnika u Bijeloj kući i naznačiti da Sjedinjene Države pod njegovom palicom imaju interese koji stvaraju saveznike i saveze i da je to nova činjenica u djelovanju najveće svjetske sile. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ove sedmice govorio je o pregovorima između Moskve i Sjedinjenih Američkih Država. Iako dvije strane razgovaraju o zaustavljanju rata u Ukrajini, potpuno je jasno da odlučuju i o drugim pitanjima koja su važna za Evropu. Foto: Sergej Lavrov Kada je Rusija u februaru 2022. godine pokrenula agresiju na Ukrajinu bilo je jasno da Evropu čekaju epohalne promjene. Rusija je tada podigla novu gvozdenu zavjesu prema Zapadu, a onda snagom svoje armije pokušavala odrediti granice svog uticaja. Dok je Joseph Biden bio u Bijeloj kući bilo je jasno da će ruski uticaj stati tamo gdje se zaustavi ruska vojska, bez obzira na želje ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tih dana govorio o „historijskim pravima“ Rusije na razne teritorije, uz besmislene tvrdnje kojim je pokušao opravdati svoju odluku da napadne susjednu državu. Vladaru iz Kremlja nije bilo ni na kraj pameti da bi tom logikom, na primjer, Njemačkoj morao vratiti današnji Kalinjingrad. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću mnogo toga se promijenilo. Prije svega, Trump je promijenio stavove Zapada. Trump smatra da je sve na stolu, čak i ono što niko dugo vremena nije dovodio u pitanje - granice država u Evropi. Lavrov - karijera koja bi se mogla ocjenjivati učinkom u Ukrajini Učinak Lavrova kao šefa ruske diplomatije jednog dana sigurno će dobiti pažnju politologa i historičara širom svijeta. Decenije provedene uz Putina izgradile su ga u aktera mnogih važnih političkih i ekonomskih procesa širom svijeta. Ali, ruska agresija na Ukrajinu promijenila je i njegovu poziciju. Zapad je od tada često ignorisao Lavrova, a Putin je bio jedina adresa za dijalog s Rusijom. Lavrov je bio meta i ruskih analitičara i novinara, koji su između redova poručivali da decenije provedene na funkciji šefa ruske diplomatije trebaju značiti i veći uticaj širom svijeta. To se posebno vidjelo kada je Rusija došla pod udar sankcija mnogih država. Mjesecima se govori o pregovorima američkih delegacija s Rusima, rijetko kada s Lavrovom. Čini se da Amerikanci ne računaju na Lavrova, odnosno vjeruju samo Putinu. Lavrov je sada, iz nepoznatog razloga, otkrio detalje s pregovora, ponovivši ono što je pisao dio medija sa Zapada - Washington želi da Ukrajina preda dijelove teritorije, čak i one koje ruska vojska nije osvojila. Lavrov tvrdi da je Washington shvatio da „teritorija gdje su Rusi živjeli stoljećima trebaju ponovo postati dio Rusije“. Šef ruske diplomatije, prenose mediji, mislio je na Donjeck, Luhansk, Herson, Zaporižju i Krim. Drugim riječima, ono što je Moskva anektirala 2014. godine, ono što je osvojila u ovom ratu i ono što je Putin uvrstio u Ustav kao dio Rusije i gdje ruska vojska još nije došla. Ruski zahtjevi Prihvatanje da se preda teritorija koju ruska vojska nije osvojila bila bi bolna za Kijev, posebno za ukrajinsku vojsku koja se gotovo četiri godine hrabro bori protiv jedne od najvećih armija na svijetu. Takva odluka Kijeva teško da bi imala podršku dobrog dijela stanovništva, posebno što je Ukrajina pristajala na razne ustupke nakon raspada SSSR-a i sve to uz garancije Zapada. Drugi ruski zahtjev, koji također pominje Lavrov, jeste garancija da Ukrajina neće postati članica NATO-a, mogao bi imati smisla samo ako je Ukrajina cjelovita, jer ako Kijev ne želi da preda svoje teritorije Moskvi, onda članstvo u ovoj vojnoj alijansi svakako nije moguće. Lavrov tvrdi da i taj ruski zahtjev Washington uvažava. „Naš stav je jasan. Korijenski uzroci sukoba moraju biti eliminisani“, rekao je. „To uključuje prijetnje Rusiji stvorene širenjem NATO-a na istok prema našim granicama i naporima da se Ukrajina uvuče u savez. Dobro je što je SAD to razumio. Jasno su izjavili da je članstvo Ukrajine u NATO-u neprihvatljivo“, dodao je Lavrov. Ruski zahtjevi o članstvu Ukrajine u NATO-u mogu se gledati kao dio američke strategije prema Kijevu i Moskvi i kao takva mogla bi biti razumljiva. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je ranije rekao da je spreman odustati od članstva njegove države u NATO-u, ako Sjedinjene Države daju sigurnosne garancije. Mediji su izvijestili, pozivajući se na neimenovane izvore, da bi te garancije trebale biti slične članu 5. NATO-a, što znači američka vojna zaštita za Kijev. Navodno ta američka ponuda, prema istim izvorima, „neće biti zauvijek na stolu“, što je navelo neke da zaključe da je to pritisak na Zelenskog da pristane na mirovni sporazum koji o Ukrajini dogovore Washington i Moskva. Trump je ove sedmice izjavio: „Mislim da smo sada bliže nego ikada prije“. Nova Evropa Ovakav sporazum o Ukrajini mnogi evropski zvaničnici su više puta odbacili. Mnogi od njih su pominjali „pravedan mir“ za Ukrajinu, ako već nije moguće Putina i Rusiju baciti na koljena. Evropa je, uprkos želji da udovolji Trumpu na mnogim poljima, do sada zadržala čvrst stav o ovom pitanju. Takav stav Evropljana ne čudi. Pored tog što bi čitava generacija evropskih političara ovakvim razvojem situacije mogla biti poražena, posljedice po evropsku sigurnost mogle bi biti dugoročne. Insistiranje Rusije da im Zapad prizna pravo da mijenja državne granice silom moglo bi biti uvod u razne slične scenarije širom Evrope, čak i unutar Evropske unije i između članica NATO-a. Da li je Trump zaista pristao na ove ruske zahtjeve još uvijek nije objašnjeno iz Washingtona. Ako jeste onda bi to bio težak poraz Zapada, ne samo zbog toga što se teško narušava jedinstvo između saveznika, nego što bi se pogazilo međunarodno pravo koje im je omogućilo da decenijama upravljaju najvažnijim svjetskim političkim i ekonomskim procesima. Ako se Putinu dozvoli da silom mijenja granice, posljedice bi bile pogubne i za ugled Zapada, posebno Evropljana koji su na razne načine stali iza napadnute države. Ko bi nakon toga vjerovao Zapadu i ko bi se oglušio na Putinove ponude za savezništvo s Rusijom? Kakva će biti budućnost Ukrajine i Evrope još uvijek nije poznato vjerovatno ni Lavrovu. Štaviše, sve teže je definisati i sadašnjost u odnosima Zapada i Rusije. Nedavno je komandant španskih zračnih snaga general Francisco Braco, govoreći o odnosima NATO-a i Rusije, rekao da „nismo u ratu, ali ne mogu potvrditi ni da smo u miru“. Četiri godine rata na istoku Evrope izgleda da tjera i na redefinisanje pojmova koji su do jučer sami po sebi bili razumljivi. Možda upravo otuda Lavrov crpi optimizam u spremnost Washingtona da se povinuje interesima Moskve. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Na nedjeljnim izborima u Čileu, u drugoj najbogatijoj državi Južne Amerike, pobjedu je odnio José Antonio Kast, što i nije bilo iznenađenje. Kastova pobjeda ima uticaja na brojna pitanja koja su važna i izvan granice države koja je svjetski lider u proizvodnji bakra i litijuma. Foto: José Antonio Kast Decenijama se Čile smatra jednom od najstabilnijih država u Južnoj Americi, a snaga njegove ekonomije privlači milione legalnih i ilegalnih migranata, posebno iz susjednih Perua i Bolivije. Pobjeda Gabriela Borica u predsjedničkoj utrci u martu 2022. godine bila je najava da je drugačiji Čile moguć. Na talasima popularnosti latinoameričkih ljevičara Boric se dokopao predsjedničkog mjesta, ali nije uspio opravdati očekivanja onih koji su od njega očekivali čuda. Etablirani politički sistem Čilea i moć krupnog kapitala mladom predsjedniku ograničilo je prostor za djelovanje, ako se pretpostavi da je Boric bio iskren kada je obećavao šta će uraditi kada dođe na vlast. Postoje i drugačija mišljenja od ovoga. Španski desničarski list El Mundo citirao je jednog profesora koji je bio razočaran, jer Boric nije ispunio obećanje da će Čile biti „grobnica neoliberalizma“ i rekao da je predsjednik „vladao za biznismene“. Zato je, ono što sebe naziva ljevicom, na ovim izborima u iznudici podržalo ministricu iz aktuelne vlade. Jeannette Alejandra Jara Román, članica Komunističke partije Čilea, bila je izbor ljevice i pozicije. Ali, uprkos nazivu partije iz koje potiče nije se zalagala za ono što se podrazumijeva pod komunističkim idejama. Mješavina ljevičarskih ideja, libertarijanskih postavki, iznuđenih pozicija milenijalaca i želja onih čija su očekivanja više puta bila iznevjerena bio je njen politički program. Zato pobjeda Kasta u drugom krugu predsjedničkih izbora nije bila iznenađenje. Čak 58 posto osvojenih glasova u utrci čiji su ishod znali svi u Čileu. Poražena strana može računati da bi u budućnosti ovi izbori mogli biti početak neke nove politike, ali to je sada samo opcija. Ono što je činjenica jeste da je Kast pobijedio i u mnogim tradicionalnim uporištima ljevice. Latinska Amerika ide udesno Kast je iskusan političar, a njegova biografija za mnoge zvuči zastrašujuće. Između ostalog, Kast je političar koji dolazi s desnice i sin je njemačkog naciste iz Drugog svjetskog rata, a brat mu je bio ministar u vremenu zloglasnog Augusta Pinocheta te šef centralne banke. Njegov program za ove izbore bio je jednostavan. Tražio je red i popravljanje stanja u Čileu, jer je pod Boricem bilo raznih kriza (ankete su govorile da je za šezdeset posto birača sigurnost glavni problem). Neki problemi su došli iz činjenice da je Boric često bio na suprotnim stranama od Sjedinjenih Američkih Država i posebno predsjednika Donalda Trumpa. Ekonomija je također patila. U periodu od 2004. do 2013. prosječno je rasla 4,8 posto, a od 2014. do 2023. godine 1,9 posto. Kast je to predstavio kao posljedicu jačanja ljevice. Drugi problemi su nastali promašajima Borica, dolaskom stotina hiljada ilegalnih migranata i bliskim odnosima mladog predsjednika s nekim ljevičarskim vođama Latinske Amerike. Kast je ponudio rješenje - dobri odnosi s Washingtonom i liberalni kapitalizam koji je Čileu ranije donio impresivan ekonomski rast. Kastovu pobjedu pozdravili su iz Washingtona, a od ranije je poznato da je izrazito proizraelski raspoložen. To što je Washington podržao čileanskog desničara i nije iznenađenje - to je uradio i u slučaju Pinocheta. Ali to što je čovjek takve biografije proizraelski orijentisan govori koliko se politička scena širom svijeta mijenja. Iako se Boric ogradio od nekih od njih nakon pobjede, ostaje činjenica da je na vlast došao na talasu uspjeha ljevičara širom Južne Amerike. Pobjeda Kasta je kretanje u suprotnom pravcu, jer će sada desničari upravljati Argentinom, Bolivijom, Paragvajom, Peruom, Ekvadorom, Bolivijom i Čileom od marta naredne godine. Ipak, Kastovi birači ne mogu još uvijek očekivati čuda, jer državni parlament ostaje podijeljen, a stranke koje se nominalno i suštinski protive desnici imaju veliku snagu. Smatra se da će Kast s nekim od njih morati praviti razne vrste kompromisa kada u martu preuzme funkciju. Ljevičarima na ovom kontinentu ostaje vlast u Urugvaju, Brazilu, Kolumbiji i Venecueli koja se mjesecima suočava s prijetnjom Trumpove vojne intervencije. Ko je ljevica, a ko desnica? Kastova pobjeda otvorila je i druga pitanja važna za budućnost Latinske Amerike, u širem smislu i Zapada i svih dijelova svijeta gdje se održavaju izbori. Čileanski izbori su opet pokazali da krajnji desničari širom svijeta stoje uz Izrael, a oni koji za sebe tvrde da su ljevica stoje uz Palestinu. Iako postoji brojna palestinska i jevrejska zajednica u ovom dijelu svijeta ova podjela nije važna samo zbog toga. Naime, ovo je jedno od rijetkih pitanja na kome se sada razilaze mnogi kandidati širom svijeta. Na primjer, na ovim izborima poražena komunistkinja kao aktuelna ministrica u Boricevoj vladi bila je daleko od ideologije koju navodno zastupa. Takav slučaj je i s Boricem koji je podržavao Palestinu i osudio Izrael, distancirao se od Venecuele i Nikaragve, sukobljavao se s brazilskom ljevičarskom vladom, stajao uz Washington, bio miljenik mnogih mainstream medija... Drugim riječima, ideološke podjele, onakve kakve poznajemo, blijede i zamjenjuju ih neke druge. Oni koji poznaju prilike u Čileu tvrde da će i Kast biti bitno drugačiji od onoga što se u javnosti očekuje i što je bilo dio njegovog programa u kampanji. Gotovo svi odbacuju mogućnost da će krenuti stopama Pinocheta, a svi su saglasni da neće kopirati Javiera Mileija iz susjedne Argentine, koji državu lišava propisa i regulativa... Smatra se da će Kast akcenat staviti na ekonomiju i pokušati predstaviti lice nove latinoameričke desnice, s obzirom na to da će naredne godine biti održani izbori u Kolumbiji i Brazilu. Kastov stil na vlasti će neki opisati riječju portaliano, što je pozivanje na Diega Portalesa, koji je tridesetih godina devetnaestog stoljeća razvijao ideju republikanskog i konzervativnog uređenja Čilea, a što je novoizabrani predsjednik pokazao u svojim istupima tražeći „red“ u državi. Kastov ekonomski program sigurno će biti podržan od poslovne zajednice Čilea, koja je stala na njegovu stranu na ovim izborima. Također, sigurno je i da će se Kast svrstati uz politiku Washingtona i Donalda Trumpa. Kastova izborna pobjeda je još jedan Trumpov uspjeh, iako ga nije morao pomagati američkim novcem kao Mileija u Argentini. Činjenica da Trump usmjerava razne političke procese širom svijeta, i to ne samo silom, pokazuje koliko se politička scena mijenja. Ono što su pokušali njegovi prethodnici u Bijeloj kući (Joseph Biden ili Barack Obama, na primjer) uz upotrebu silnih resursa, Trump uspijeva ne obećavajući ništa osim da kaže da nudi bolje od toga. Trump, ipak, neke stvari mijenja i to velikom brzinom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

I ove sedmice kontradiktorne izjave iz Beograda skrojene da navedu na krivi trag. Dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zagovara Evropsku uniju i bolje odnose u regionu, sveprisutni i njemu bliski Aleksandar Vulin zagovara „srpski svet“ i kraj evropskog puta. Sve to pred očima Zapada. Foto: Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin U vremenu raspada Jugoslavije i dok su tu trajali ratovi koji su osmišljeni u Beogradu, Slobodan Milošević, kao predsjednik Srbije i neprikosnoveni lider na teritorijama koji su željeli ostati pod njegovom vlašću, imao je jednostavnu taktiku prema Zapadu. Računajući na površnost i strah Zapada od navodne snage Beograda, Milošević je sagovornike plašio Vojislavom Šešeljom. U jednom presretnutom telefonskom razgovoru između Miloševića i ratnog zločinca Radovana Karadžića, Milošević je vođu Srpske radikalne stranke opisao riječju „lud“. Upravo bi „ludi“ Šešelj došao na vlast, poručivao je Milošević, ako dođe do promjene odnosa Zapada prema njemu. Od NIS-a do Evropske unije Tu matricu u odnosu sa Zapadom više puta je koristio Vučić. Kao ministar propagande pod Miloševićem i sekretar Šešeljeve stranke, Vučić je imao priliku da uči od ovog dvojca. Više puta je Zapadu, posebno Evropskoj uniji, prodavao priču o Srbiji kao garantu stabilnosti na Balkanu i lideru u evropskim integracijama, dok je istovremeno pravio požare širom regiona. Zadnji takav slučaj imamo ove sedmice. Najavljujući da će u četvrtak prisustvovati radnoj večeri s čelnicima Evropske unije Ursulom von der Leyen i Antoniom Costom u Briselu, on je poručio da će od sagovornika tražiti da sve države Balkana zajedno prime u punopravno članstvo. „Ako neko izostane, šta ćete raditi s tim zemljama? I znam da svi pričaju o usklađenosti, ali ovdje se radi ne samo o budućnosti regiona već o budućnosti Evrope. Da nas prime sve zajedno, bez izuzetka, svi će se bolje osjećati, i Albanci i Bosanci… Čujem samo dobre reakcije na ovu ideju“, rekao je Vučić. Da bi dao dodatni ton svojoj „ideji“ koju Evropska unija neće sada prihvatiti, dolazeći na press konferenciju s Von der Leyen i Costom, Vučić je glasno rekao da je „sada dobio poruku iz Moskve“. Von der Leyen ga je prekinula riječima „hajde da sačekamo“, vjerovatno misleći da nije ni vrijeme ni mjesto za takve razgovore. U Srbiji su neki ovaj Vučić istup okarakterisali kao diplomatski gaf, ali vjerovatno se radi o smišljenom potezu kojim Briselu nešto nudi ili prijeti da Beograd ima alternativu, dok se „poruka iz Moskve“ na taj način upućuje i javnosti u Srbiji. Muzika za uši naivnih, oličena u pozivu za članstvo u Evropskoj uniji, došla je po Miloševićevoj matrici. Vučićeva navodna zabrinutost za okolne narode i briga da neko „izostane“ ustvari je navođenje na krivi trag. Naime, Srbija pod njegovom vlašću ne može da organizuje ni poštene i slobodne izbore, dok se Albanci i Bosanci bore s pipcima Beograda. Separatizam u Bosni i Hercegovini decenijama ima centralu u Beogradu, a kosovski Albanci su više puta bili meta beogradskih paravojnih formacija. Pokušaj prebacivanja lopte u dvorište Brisela dolazi u vremenu kada se Vučić suočava s američkim sankcijama Naftnoj industriji Srbije (NIS), kompaniji u vlasništvu Rusije - zbog čega je došla pod američki udar. Vučić mjesecima odbija da izbaci Ruse iz NIS-a, iako stručnjaci predlažu razna rješenja. Rusija se neće tek tako odreći svog važnog alata na Balkanu, a Vučić neće da im taj alat uzme iz ruku, dok od Evropske unije vjerovatno traži usluge i u ovom slučaju. Vulin kao čuvar plamena Vučićevo zapažanje da čuje „samo dobre reakcije na ovu ideju“ po logici stvari u srbijanskoj politici mora imati i potpuno drugačije viđenje. Njegov blizak saradnik, bivši ministar u više resora i šef tajne policije, u potpunosti odbacuje „evropski put Srbije“ i traži „srpski svet“. U autorskom tekstu za „Večernje novosti“, koji mnogi u Srbiji vide kao medij koji je više od drugih proruski nastrojen – ako je to uopšte moguće mjeriti čak i u vremenu kada Srbiji zbog Rusa u NIS-u prijete sekundarne sankcije i mogući ekonomski kolaps, Vulin navodi da su evropske integracije Beograda „u direktnom sukobu s idejom ujedinjenja Srba“. Vulin kaže da građani Srbije na referendumu moraju odlučiti da li žele Evropsku uniju ili „srpski svet“. Prevedeno, Vulin želi da pita građane da li žele mir i saradnju sa susjedima, ili žele sukobe za teritorije drugih država. U normalnim okolnostima takav referendum bi vlast tražila, jer bi svako prije sukoba i ratova izabrao mir i saradnju. Ali, u zemlji u kojoj vlada Vučić to se neće desiti, jer bi Vulinov prijedlog na referendumu vjerovatno pobijedio, što je jedno od glavnih „dostignuća“ vlasti u Beogradu od Miloševića do danas. Proruski orijentisani Vulin, a koji je pod američkim sankcijama, i ranije je iznosio ovakve ideje. Svih tih godina Vulin je imao isti cilj – kreirati nestabilnost u regiji, spriječiti evropski put Srbije i susjednih država, te ostati u sferi uticaja Moskve. Novi beogradski mamac Zapadu Vučićeva briga za osjećaje Bosanaca i Albanaca je lažna. Broj ratnih zločinaca koje Srbija ne izručuje Bosni i Hercegovini govori šta Vučić misli o susjednim narodima i koliko mu je stalo do pomirenja, a Vulinovi prijedlozi govore šta bi im se moglo desiti ako nisu spremni da se odupru. Ali, ono što je posebno zanimljivo u ova dva istupa Vučića i Vulina jeste držanje bivšeg šefa tajne policije. On, naime, traži „promjenu nacionalne politike“ u korist svoje ideje, što bi trebalo da znači da je dosadašnja Vučićeva politika bila proevropska i različita od njegove proruske. To što je takvu politiku Vučić uspio „prodati“ Briselu, tragedija je koja je regionu uzela više od deceniju evropskih i NATO integracija, dodatno podijelila ljude i iskopala nove rovove. U novom pokušaju, dok studentska i narodna pobuna traje, Vučić se Briselu ponovo nastoji predstaviti kao mirotvorac koji želi da region postane dio Evropske unije i NATO-a. Pitanje je hoće li Brisel još jednom povjerovati zvaničnom Beogradu da je moguće s proruskom politikom i proruskim ministrima ići na Zapad i poništiti učinke politike koja je odnijela preko stotinu hiljada života, raselila milione ljudi, razorila društvo, deindustrijalizovala region i pretvorila ga u evropsku periferiju koji se povinuje svakakvim zahtjevima kada Washington, Moskva, Berlin ili Brisel dovoljno ozbiljno zaprijete. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Ove sedmice dva evropska zvaničnika su u svojim istupima naznačili kako bi mogla izgledati budućnost evropskog kontinenta. Dok jedan vidi kraj Evrope kakvu smo poznavali, drugi predlaže da se ta ista Evropa vrati na staro, barem u oblasti sigurnosti. Istovremeno, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump svojim potezima daje argumente za obje tvrdnje. Foto: Ukrajinski artiljerijski položaj. U utorak je, u časopisu Foreign Affairs, finski predsjednik Alexander Stubb objavio prilično opširan članak. Za razliku od članaka u kojima zvaničnici ponavljaju opšta mjesta i plediraju za samo jednu politiku, Stubb se bavi strateškim pitanjima. Finski predsjednik razmatra, što nije čudno za jednog politologa, strateška pitanja za Evropu i svijet i pokušava dati rješenja. Ali da bi predložio neka rješenja Stubb je morao krenuti u historiju i to ne u onu daleku. Članak je počeo konstatacijom da se „svijet u zadnje četiri godine promijenio više nego u prethodnih trideset“ i potom podsjeća na ratove u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Africi. Čini se, piše Stubb, da „demokratija propada“ i konstatuje da je „posthladnoratovsko doba završeno“. Za jednog Finca ovakve konstatacije su očekivane. Zbog ruske agresije na Ukrajinu Finska je pristupila NATO-u, nakon decenija u kojima je nastojala da ne isprovocira Moskvu i što se u međunarodnim odnosima opisivalo kao „finlandizacija“. Članstvo Finske u Evropskoj uniji, kojoj se pridružila nakon raspada SSSR-a, nije mijenjalo tu postavku, a Finci su u zadnje četiri godine mogli vidjeti krizu demokratije širom Evrope. Izvan Evrope stanje je još gore, pa se sada može reći da više ne stoji ocjena filozofa Johna Graya s početka ovog stoljeća da „demokratija cvjeta tamo gdje nije postojala, a propada tamo gdje je odavno uspostavljena“. Stubb: Kraj liberalizma „Živimo u novom svijetu nereda. Liberalni poredak zasnovan na pravilima koji je nastao nakon završetka Drugog svjetskog rata sada umire“, napisao je Stubb i konstatovao da „rivalstvo između Kine i Sjedinjenih Država postavlja okvir geopolitike“ te da su „srednje sile u nastajanju, uključujući Brazil, Indiju, Meksiko, Nigeriju, Saudijsku Arabiju, Južnu Afriku i Tursku“ one koje donose promjene na svjetskoj pozornici. „Oblikuje se trouglasto takmičenje između onoga što nazivam globalnim Zapadom, globalnim Istokom i globalnim Jugom. Birajući da ojača multilateralni sistem ili teži multipolarnosti, globalni Jug će odlučiti hoće li geopolitika u sljedećoj eri težiti saradnji, fragmentaciji ili dominaciji“, piše Stubb. „Sljedećih pet do deset godina vjerovatno će odrediti svjetski poredak u decenijama koje dolaze.“ U globalni Zapad Stubb ubraja pedesetak država s tržišnom ekonomijom i okupljene su u NATO, Evropsku uniju i anglosaksonsku zonu uticaja. U globalni Istok ubraja Kinu i Rusiju i još dvadesetak država. Globalni Jug čini oko 125 država, a za čiju se naklonost bore Zapad i Istok. Stubb nije jedini koji ovako misli. Polovinom aprila ove godine predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je rekla da „Zapad kakvog smo poznavali više ne postoji“ i da se „svjetski poredak“ pretvara u „svjetski nered“, jer traje borba između SAD-a, Kine i Rusije. Da bi se ovaj trend zaustavio Stubb predlaže „popravku“ postojećih multilateralnih organizacija, a Von der Leyen promovisanje Evropske unije u globalnog igrača. Stubb žali što era američkog unilateralizma i liberalnog kapitalizama i demokratije nije trajala duže, nakon kolapsa SSSR-a, a onda uzroke tome traži u jačanju Kine, američkim ratovima nakon 11. septembra 2001. i ruskoj agresiji na Ukrajinu u februaru 2022. godine. Stubb zagovara „realizam“ i suočavanje s činjenicom da postoje drugačiji svjetonazori. Na koncu, smatra Stubb, potrebna je „raspodjela moći između globalnog Zapada, Istoka i Juga“ da bi se stvorio „rebalansirani svjetski poredak“. Putin: Kraj Evrope U sedmici kada je ruski predsjednik Vladimir Putin poručio Evropi da želi mir, ali da je spreman ratovati ako to Evropljani žele, jedan drugi važan ruski zvaničnik dao je drugačiju ponudu. Ruski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu Andrej Kelin u srijedu je rekao za Sky News Arabia da Moskva želi s Evropljanima postići dogovor o stvaranju sigurnosne arhitekture o „Starom svjetskom poretku“ koja bi odgovarala interesima svih država i da je Rusija spremna evropskim državama dati pismena uvjeravanja da ih neće napasti. Ove izjave s ruske strane došle su u vremenu kada traju intenzivni pregovori Washingtona i Moskve o okončanju rata u Ukrajini. Na tim pregovorima, jasno je to svima, ne odlučuje se samo o sudbini Ukrajine, nego o mnogim važnim stvarima za evropski kontinent. Nakon što je Putin tražio da u pregovorima evropske sile ne učestvuju, Trump je to prihvatio. Putinova ruka ispružena Trumpu može značiti kraj za čitavu generaciju evropskih političara. Putin ima komotniju poziciju u pregovorima s Washingtonom, jer nema pregovora s evropskim silama. To dovodi do udaljavanja saveznika na Zapadu i rastu nepovjerenja među njima. Znajući da mu se takva prilika nudi Trumpovim ulaskom u Bijelu kuću, Putin je izričito tražio da na pregovorima o Ukrajini ne budu evropske države, optužujući ih za rat na istoku Evrope. Takvu poziciju Putin može držati sve dok njegova vojska u Ukrajini ne bude zaustavljena ili dok ne bude pretrpjela teške udarce koji će natjerati ruske elite i građane da od Kremlja traže odgovore. Ovu Putinovu igru, dok se na Zapadu suočavaju s činjenicom da se svijet mijenja u pravcu koji ne odgovara Washingtonu i posebno Briselu, u ovom trenutku mogu okončati samo dvije sile - Kina i Sjedinjene Države. Kina nema interes da okonča proces koji slabi Zapad, a Trump sada vodi politiku koja, prema njegovom mišljenju, treba donijeti benefit samo njegovoj državi. Trumpova odluka Vjerovatno je sve ovo na umu imao i Stubb kojeg je Trump neočekivano dobro prihvatio i više puta doveo za stol za kojim sjede Washington i stare evropske sile. Štaviše, Stubb je bio Trumpov gost na njegovim privatnim imanjima. Trump je tako dobio priliku da odredi budućnost evropskog kontinenta, ne samo Ukrajine i Rusije. U nekim drugim okolnostima Evropljani bi bili presretni da to može uraditi američki predsjednik. Ali ne i u slučaju Trumpa. Još od njegovog povratka u Bijelu kuću Evropljani razmatraju da li postoji način da mu se odupru, kada već ne postoji način da se s njim dogovore. Washingtonu, Briselu i Moskvi poznate su sve karte koje imaju učesnici u velikoj geopolitičkoj igri na istoku Evrope, dok se svakim danom računa da li ukrajinska vojska i ruska privreda mogu izdržati daljnje gubitke. Dakle, naredni potezi zavise od političkih kalkulacija svih strana i manje od ideoloških ubjeđenja. Također, jasno je da je u tom trouglu evropska strana najslabija, ne samo činjenicom da nije vojna sila, već i što se evropsko jedinstvo može narušiti svakim novim izborima. Poraz Ukrajine bio bi još jedan kolac u srce evropskog jedinstva. Drugim riječima, pored svoje reputacije evropske sile ulažu i planove o vlastitoj budućnosti. Stoga ne čudi da su, iako spremne na gotovo svaki ustupak Trumpu, podigle svoj glas protiv unilateralnih poteza Washingtona. Stubbovoj analizi i njegovim stavovima možda mnogi na Zapadu neće moći pronaći zamjerke, a pragmatični među njima bi baš na osnovu njihove ispravnosti mogli razmotriti Kelinovu ponudu. Da se svijet promijenio prihvatili su konačno i na Zapadu, ali otežavajuća okolnost za njih je da je do buđenja došlo u vremenu kada u Bijeloj kući sjedi Trump, koji svijet vidi bitno drugačije nego njegovi prethodnici i američki saveznici u Evropi, i upravo to je Putinova najveća šansa. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Sirijski predsjednik Ahmed al-Sharaa sastao se s delegacijama američkog naftnog giganta Chevrona i Sirijske naftne kompanije kako bi razgovarali o saradnji u istraživanju naftnih i gasnih polja na sirijskim obalama, saopštila je u utorak sirijska državna novinska agencija, prenio je Reuters. Foto: Benzinska pumpa Chevron Sastanku su prisustvovali i predstavnici katarskog UCC Holdinga, saopštila je sirijska državna novinska agencija. Kompanija je nedavno predvodila konzorcij međunarodnih kompanija koje su potpisale memorandum o razumijevanju za razvoj velikih projekata proizvodnje energije sa stranim ulaganjem vrijednim oko sedam milijardi dolara. Zbog uništenja energetske infrastrukture tokom četrnaestogodišnjeg rata, Sirija danas proizvodi samo dio električne energije koja joj je potrebna, iako se snabdijevanje električnom energijom znatno poboljšalo posljednjih mjeseci zahvaljujući gasu iz Azerbejdžana i Katara. Damask se nedavno obavezao da će povećati snabdijevanje električnom energijom. Procjenjuje se da je domaća proizvodnja prirodnog gasa u Siriji zbog rata pala na tri milijarde kubnih metara u 2023. godini sa 8,7 milijardi kubnih metara u 2011. godini.

Od svog povratka u Bijelu kuću u januaru ove godine, Donald Trump daje primat sili i ne obazire se na bilo kakve kritike i dobronamjerne apele. Vođen idejom da je upravu samo zato što je jači, Trump razara ono što je zvanični Washington gradio decenijama. Foto: Donald Trump Od ulaska Donalda Trumpa u politiku mnogi su govorili da se Sjedinjene Američke Države „vraćaju“ i da najveća svjetska sila postaje onakva kakvom su je milijarde ljudi decenijama doživljavale – mjesto slobode, moralni uzor, sila koju se slijedi iz političkih ubjeđenja. Trump i njegovi ljudi su tu postavku prihvatili, iako sadašnji američki predsjednik na početku svoje političke karijere sebi nije želio pripisati nikakve mesijanske misije. Govorio je o američkim greškama i tražio pragmatičan pristup da bi se popravilo ono što se popraviti može. Trumpove pristalice govorile su kako će novi predsjednik „Ameriku opet napraviti velikom“ (MAGA), kako će SAD povratiti svoj ugled širom svijeta koji su narušile administracije demokrata u ovom stoljeću i kako će ta država opet da vodi saveznike na osnovu vrijednosti. U zagovaranju tog stava Trumpove pristalice su, očekivano, ubacile i pitanje religije, govorile o obećanoj zemlji, izabranom narodu, ideji osnivača Sjedinjenih Država, kršćanskom moralu, tradiciji... Mnogi su ovu političku postavku vidjeli kao platformu na kojoj mogu ostvariti svoje politike, jer ono što su Trumpovi ljudi govorili zvučalo je toliko široko, ili „inkluzivno“ kako bi rekli njegovi rivali iz Demokratske stranke, da su se u njoj mogli pronaći od latinoameričkih desničara, preko evropskih (neo)fašista, do balkanskih i azijskih višedecenijskih vlastodržaca. Sila prije vrijednosti Problem s ovom postavkom nastao je kada se izgovoreno moralo pretvoriti u djela. Doduše, Trump to nije ni obećavao da će se desiti. U jedanaest mjeseci svog drugog mandata Trump nije pokazao ništa drugo osim klasičnih postavki geopolitike – kontrola nad teritorijem, ljudima, resursima, procesima i ostvarivanje svojih interesa po svaku cijenu čak i na račun najbližih saveznika. Carine, sankcije, ograničenja, uslovljavanje i prisiljavanje drugih da se pokore njegovoj volji obilježilo je prvu godinu njegovog drugog mandata. Ove mjere Trump nije koristio protiv neprijatelja i rivala, već protiv najbližih saveznika. Treba se sjetiti odnosa prema evropskim državama, NATO saveznicima, Ukrajini, arapskim državama, pa i gotovo do skora nezamislivog rušenja ugleda vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu od strane njegovih najbližih saradnika. Tako je Trump riješio dilemu koju je pred američke političare postavio Zbigniew Brzezinski. Ovaj čuveni američki političar i politolog postavio je pitanje da li Sjedinjene Države žele biti „svjetionik slobode“ ili samo još jedan „imperij“. Njegov učenik Barack Obama je ovoga bio svjestan, Trump je u prvom mandatu imao neki kontakt s ovakvom postavkom, a Joseph Biden je pokušao Sjedinjene Države predstaviti kao svjetionik. U drugom svom mandatu Trump je jasno izabrao stranu i smatra da imperij ima pravo da radi šta želi. To posljednjih sedmicama vidimo i pred obalama Venecuele, u Latinskoj Americi gdje desetljećima traje borba za pravedniji odnos Washingtona prema ovom dijelu svijeta. Ta Trumpova odluka ima dugoročne posljedice bez obzira hoće li njegove politike trijumfovati na kraći ili srednji rok. Politika sile dugoročno stvara neprijatelje. Dovoljno je pogledati primjere Vijetnama, brojnih država Latinske Amerike, Afganistana, Iraka, Irana..., gdje je američki ugled teško narušen. Nije teško zaključiti kako će Ukrajinci i veliki dio Evropljana gledati na Washington ako s Vladimirom Putinom dogovori mir na štetu Kijeva. Brzezinski je to znao i zato je predlagao da Sjedinjene Države budu uzor drugima državama, da pokažu na vlastitom primjeru da je bolji svijet moguć i da je jedna od temeljnih postavki takve politike sloboda i sigurnost za svakog pojedinca. U drugoj varijanti, Sjedinjene Države, smatra Brzezinski, bi bile hegemon koji nameće pravila i od koje druge države strahuju. Doba nesigurnosti Trump je silu u politici izabrao i kod kuće. Mnogi upozoravaju da nakon ovog Trumpovog mandata u Sjedinjenim Državama ništa neće biti isto. Neki upozoravaju na kršenja zakona i propisa od strane predsjednika, dok se on obračunava sa neistomišljenicima, često uz teške uvrede. Snaga američkih institucija, koje su građene da se nikada ne dozvoli da nečija samovolja prevlada, velika je prepreka mnogim Trumpovim namjerama. Još od prvog mandata Trump je u stalnim konfliktima s državnim institucijama, braneći svoje pravo da uradi ono što od njega traže oni koji su ga doveli na vlast. Ta bitka traje i danas i nije jasno kako će završiti. Međutim, već je jasno da pod Trumpom Sjedinjene Države nemaju predvidivu politiku i da su obrati mogući. To potvrđuju brojni događaji u proteklim mjesecima. Tako je, na primjer, ove sedmice njemački general Christian Freuding rekao da Pentagon nije obavijestio njemačko Ministarstvo odbrane o prekidu isporuka nekih vrsta naoružanja Ukrajini. Freuding je rekao da su postojali kanali za redovnu komunikaciju između njemačke i američke strane, ali sada ne. Ovaj slučaj nije izuzetak. Ako pogledamo slučaj Naftne industrije Srbije (NIS), može se uočiti da ni najviši zvaničnici u Beogradu nemaju informacije šta će Trumpova administracija uraditi, čak i nakon što su članovima njegove porodice obećali unosne poslove u centru srbijanskog glavnog grada i nakon što su, prema tvrdnjama opozicije, prekršili više zakona. Namjera da se ovlada energetskim tokovima u regionu iskazana je skoro i u Bosni i Hercegovini kada je američka Ambasada u Sarajevu okupila domaće političare da riješe pitanje Južne interkonekcije. Nekoliko sedmica ranije, sa sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, poručeno je stranama u Bosni i Hercegovini da se Washington više neće uključivati u unutrašnje probleme u ovoj državi, ubrzo nakon famoznog „dogovora“ američke administracije i ljudi bliski Miloradu Dodiku. Iako je Trumpovo ponašanje nepredvidivo, iz primjera Srbije i Bosne i Hercegovine da se zaključiti da njegova administracija ima očekivanja od balkanskih političara i da ih oni moraju ispuniti, čak i kada zahtjevi odudaraju od onoga što je njima prihvatljivo. U protivnom, doći će pod udar kao i drugi širom svijeta. Ovi primjeri pokazuju koliko se američka politika pod Trumpom promijenila, bilo da se radi o globalnim ili regionalnim krizama. Trump je izabrao politiku imperije, kako je to formulisao Brzezinski, ostavljajući po strani, možda samo za neko drugo vrijeme, politiku koju je Washington decenijama zastupao. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Vrhovni sud Perua osudio je bivšeg ljevičarskog predsjednika Pedra Castilla na više od jednaest godina zatvora zbog pokušaja raspuštanja Kongresa i vladavine dekretom kako bi izbjegao opoziv, javio je AFP. Foto: Pedro Castillo (na konju, desno) tokom izborne kampanje za predsjednika Nazvan prvim siromašnim predsjednikom Perua, bivši učitelj u seoskoj školi, koji nikada prije pobjede na predsjedničkim izborima nije obavljao izabranu funkciju, opozvan je od strane Kongresa i zatvoren nakon pokušaja preuzimanja vlasti u decembru 2022. godine. Tokom svojih šesnaest mjeseci na vlasti više puta se sukobljavao s Kongresom kojim dominira opozicija, optužujući ih da pokušavaju zadržati vlast u rukama elita. Presuda dolazi dan nakon što je drugi ljevičarski bivši predsjednik, Martin Vizcarra, osuđen na četrnaest godina zatvora zbog primanja mita dok je obavljao funkciju regionalnog guvernera. Vizcarra se pridružio dvojici bivših predsjednika koji su već bili iza rešetaka u specijalnom zatvoru za bivše lidere u policijskoj bazi istočno od Lime zbog optužbi za korupciju: Ollanta Humala (2011. – 2016.) i Alejandro Toledo (2001. – 2006.). Castillo (56) također je bio zatvoren u tom objektu do okončanja suđenja, koje se održalo u sudnici pored zatvora. Bivši sindikalist, koji je osvojio vlast 2021. godine obećanjem da će pomoći siromašne, donio je šokantnu odluku da raspusti Kongres kako bi pokušao izbjeći opoziv zbog navodne korupcije. Međutim, njegov podvig je spektakularno propao, jer su se članovi njegove vlastite vlade opirali onome što su tužioci nazvali pokušajem puča. Donoseći presudu na višesatnoj sjednici, Vrhovni sud ga je osudio za „zavjeru za pobunu“ protiv „državnih ovlasti i ustavnog poretka“. Sud ga je oslobodio po odvojenim optužbama za zloupotrebu ovlasti i remećenje javnog reda. Osuđen je na jedanaest godina, pet mjeseci i petnaest dana zatvora. Tužioci su tražili kaznu od 34 godine zatvora. Castillo je uhapšen dok je sa porodicom putovao prema meksičkoj ambasadi kako bi tražili azil. Njegova supruga i dvoje djece od tada žive u egzilu. Sukob s Meksikom Castillova bivša premijerka, Betssy Chavez, optužena da je bila njegova saučesnik u zavjeri, također je osuđena na jedanaest i po godina zatvora. Međutim, meksička ambasada joj je odobrila azil prije završetka osmomjesečnog suđenja, što je razbjesnilo Peru, koji je odmah prekinuo veze s Meksikom zbog miješanja u peruanske poslove. Privremeni predsjednik Perua, Jose Jeri, nije isključio mogućnost da će policija upasti u meksičku ambasadu kako bi je uhapsila. Castillovo hapšenje i opoziv izazvali su masovne proteste 2022. godine među radničkom klasom u ruralnim područjima. Protesti su oštro ugušeni, s najmanje pedeset smrtnih slučajeva. Njegova izuzetno nepopularna nasljednica, bivša potpredsjednica Dina Boluarte, vodila je zemlju burnih 22 mjeseca obilježenih dubokom sigurnosnom krizom prije nego što je također opozvana u oktobru. Zamijenio ju je Jeri, tadašnji predsjednik Kongresa. Ovo je sedmi predsjednik Perua od 2016. godine. Kongres je smijenio tri predsjednika, dva su dala ostavke kako bi izbjegla sličnu sudbinu, a jedan je završio svoj privremeni mandat.

Jedan od posljednjih uspjeha američkog predsjednika Josepha Bidena bilo je postizanje prekida vatre između Izraela i libanskog šiitskog Hezbollaha. Dvije strane su, uz američko posredovanje, 27. novembra prošle godine, dogovorile prekid vatre bez potpisivanja bilo kakvog sporazuma. Foto: Ilustracija U vremenu kada se Biden pripremao da napusti Bijelu kuću, najvažniji američki saveznik Izrael bio je u ratu na više frontova. Jedan od njih zadavao mu je posebne probleme, jer je Hezbollah uprkos svim udarcima koje je pretrpio ostao na izraelskoj granici. Pored toga što su izraelskoj vojsci nanijeli teške gubitke, Hezbollah je raselio i paralisao sjever Izraela. U rat protiv Izraela Hezbollah je krenuo odmah nakon Hamasovog napada 7. oktobra 2023. godine. Prema tvrdnjama najviših zvaničnika Hezbollaha, napad Hamasa je za njih bio iznenađenje i nisu bili spremni za taj scenarij. Ipak, odlučili su pomoći Palestince u znak solidarnosti, što je činjenica koja će ostati zapisana u historiji Bliskog istoka. Šiitska grupa je podržala sunitsku, iako su samo par godina ranije bili na suprotnim stranama u Siriji. Hamas je zahvalio Hezbollahu na pomoći koja ga je koštala gotovo čitavog rukovodstva, brojnih komandanata, vojnika i hiljada ubijenih i ranjenih civila u izraelskim napadima u sklopu „doktrine Dahiya“ - kažnjavanja čitave zajednice zbog jednog političkog ili vojnog pokreta. Prisiljeni na primirje Iz razumljivih razloga Izrael svoje gubitke u ratu protiv Hezbollaha krije, a svima je jasno da ih je bilo. To su potvrdili brojni snimci i medijski izvještaji raznih strana. Mediji bliski Hezbollahu tvrde da je šiitska grupa u Libanu ubila preko 130 izraelskih vojnika i preko 1.250 ranila, uništila 59 tenkova Merkava, jedanaest buldožera, šest oklopnih vozila, osam dronova i kvadrikopter. Ovi gubici, tvrde oni, ne uključuju mete unutar Izraela koje je Hezbollah gađao gotovo svakog dana. Teški gubici na obje strane, i zauzetost Izraela na drugim frontovima, naveli su dvije strane na prekid vatre. Izrael je slavio pobjedu, jer je obezglavio rukovodstvo Hezbollaha i nanio teške udarce njegovoj infrastrukturi širom Libana. Hezbollah je slavio pobjedu, jer izraelske snage nisu prodrle duboko u Liban i da je jedan pokret u još jednom ratu s državom uspio da preživi. Ali, odmah je bilo jasno da se tu neće stati. Sjedinjene Američke Države, Izrael i Saudijska Arabija nastoje da razoružaju Hezbollah i de facto ga ugase. Novoformirana vlada Libana je krenula tim putem, a zauzvrat Zapad obećava finansijsku i svaku drugu pomoć razorenoj državi. Hezbollah je do sada odbijao da položi oružje, smatrajući da im je to jedina garancija da libanski šiiti neće proći kao Palestinci u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, ili biti okupirani kao jug Sirije. U političkoj debati Hezbollah zagovara svoje pravo na samoodbranu i poziva se na Rezoluciju 1701 Ujedinjenih nacija te traži povlačenje Izraela iz par libanskih mjesta uz granicu, što izraelski premijer Benjamin Netanyahu odbija. On prisustvo svoje vojske u Libanu pravda činjenicom da se Hezbollah nije razoružao, iako je to obećao. Hezbollah tvrdi da dogovor podrazumijeva da se njegove snage povuku sjeverno od rijeke Litani, ali ne i da se u potpunosti razoružaju. Padom režima Bashara al-Assada u Siriji Hezbollah vjeruje da se nalazi u smrtnoj opasnosti i odbija položiti oružje, čak i kada to traži vlada u Bejrutu. To je Liban dovelo na rub građanskog rata, ili Hezbollah pred nestanak. Netanyahuove kalkulacije Netanyahu očigledno ima plan da zauvijek porazi Hezbollah. To potvrđuju i stotine napada koji su izvedeni u Libanu od postizanja prekida vatre. Ubijene su stotine ljudi, a Izrael tvrdi da gađa mete povezane s Hezbollahom. Posljednji slučaj je bombardovanje Libana prije dva dana i nešto ranije likvidacija Hezbollahovog komandanta Haythama Alija Tabtabaija u Bejrutu. Osvetu za ovo ubistvo obećao je i iranski Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), saveznik Hezbollaha. Silni napadi u kojima su stradali civili, a prema Ujedinjenim nacijama njih 127 uz ogradu da bi broj mogao biti puno veći, još uvijek nisu naveli Hezbollah da odgovori Izraelu. Iz Izraela svako malo dolaze prijetnje da će ući na jug Libana, tražeći od vlade u Bejrutu da razoruža Hezbollah. Iz ovih izraelskih poteza vidi se jasna kalkulacija da je sada vrijeme da se oslabljeni Hezbollah porazi, posebno zato što Tel Aviv ima bezrezervnu podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa, kao i mnogih arapskih država koje su više puta pomogle Izraelu u razmjeni vatre s Iranom. Povrh toga, neke od njih Hezbollah vidi kao prijetnju, nakon što su se pripadnici ove grupe, kao iranski saveznici, pojavljivali na raznim ratištima Bliskog istoka. Netanyahuu, kao iskusnom političaru, jasno je da se sada stvorila prilika koju mora iskoristiti. Preživljavanje i pregrupisavanje Hezbollaha i nemogućnost da ga potisne s izraelske granice za Netanyahua znači poraz. On u ovom slučaju želi barem neki dogovor sličan onome o Pojasu Gaze, koji mu daje prostor da koristi silu i istovremeno se poziva na dogovoreni sporazum. Mnogi vjeruju da je izraelski napad na Hezbollah i jug Libana samo pitanje vremena, dok se drugi pitaju kada će Hezbollah odgovoriti na silne napade. Komotniju poziciju ima Izrael i može birati i vrijeme i mjesto napada, dok Hezbollah mora misliti kako da preživi. Ratoborni pokliči generalnog sekretara Naima Qassema ne znače da Hezbollah nije svjestan da je u okruženju i odsječen od Irana. Libanska vlada ukidala je i letove prema Teheranu, a i iz susjedne Sirije predsjednik Ahmed al-Sharaa poručuje da je njegov jedini neprijatelj u regiji iranski uticaj. Zato neki smatraju da je taktika Hezbollaha da trpi udarce Izraela i da ne daje povod za daljnje razaranje šiitske zajednice, čekajući povoljnije okolnosti u Libanu i regiji. To što ih vlada u Bejrutu ne može zaštititi od napada Izraela, može značiti njen slom i jačanje pozicije i ugleda Hezbollaha u libanskom društvu. Ta računica poznata je i Netanyahuu koji zna da je ovo prilika koju ne smije propustiti. Nešto više od dvije godine nakon Hezbollahovog napada na Izrael, Netanyahu ima priliku da neprijatelju zada težak, možda odlučujući udarac, nakon dvanaest mjeseci napada manjeg intenziteta. Pomenutu nespremnost Hezbollaha za napad Izrael sebi neće dozvoliti. Sve ostalo je pitanje političke odluke. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Proteklih godina, pozivajući zvanični Washington da promijeni svoju politiku, neki su govorili da Sjedinjenim Američkim Državama ponestaje vremena za reforme koje bi ih održale na tronu najveće svjetske sile. To je od ulaska u politiku govorio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump. Odluke koje je donio u nedjelju i ponedjeljak govore da Trump to i sada misli. Foto: Donald Trump u Bijeloj kući Proces donošenja odluka u Sjedinjenim Američkim Državama nekada dugo traje i komplikovan je ako nema konsenzusa unutar administracije, birokratije i zakonodavnih tijela. To su građani Sjedinjenih Država mogli osjetiti i nedavno, kada je uslijed „zatvaranja vlade“, odnosno njenog prelaska na privremeno finansiranje, država prestala pružati neke usluge. U svom prvom mandatu Trump je nailazio na otpor čak i unutar administracije koju je imenovao. Prvi mandat obilježile su i razne smjene najvažnijih dijelova tadašnje administracije. Ali, od januara ove godine Trump upravlja Sjedinjenim Državama drugačije. Izvršne naredbe su dio mehanizama koje koristi, ne želeći da gubi vrijeme i ne osvrćući se na kritike. Trump ubrzano radi i na drugim frontovima. U otprilike 24 sata Trump je uzdrmao svijet zbog Ukrajine i izvršnih naredbi o Venecueli, Muslimanskom bratstvu i vještačkoj inteligenciji (AI). Ukrajinski rat: Kako zadovoljiti sve strane? Brzina u odlučivanju nekada je velika greška, a nekada strateška prednost. Ali, ono što radi Trump ne govori samo o njegovom pristupu i birokratiji kao takvoj. Trump naprosto vuče neke poteze, jer je primoran uslijed procesa koji se dešavaju širom svijeta. U nedjelju je Trumpova administracija bila u centru događaja koji je uzdrmao Ukrajinu i evropske saveznike. Naime, u javnosti se pojavio plan o kraju rata u Ukrajini, a autori su navodno Moskva i Washington. Najkraće rečeno, bio je to popis želja ruskog predsjednika Vladimira Putina i značio bi poraz Ukrajine, Evropske unije i Washingtona. Plan je razbjesnio neke američke kongresmene i senatore. Oni su tvrdili da to nije američki plan, već prijedlog Moskve, iako su taj plan iz Trumpove administracije i njegovog tabora bezrezervno podržali. Neki su zaključili da je to ruski plan koji je pokazan Trumpovom specijalnom izaslaniku Steveu Witkoffu i istovremeno pušten u medije kao navodni američko-ruski prijedlog. Dokument je bio šok za evropske sile koje podržavaju Ukrajinu, posebno za Kijev. Govorilo se i o rokovima koje ima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski da prihvati ili odbaci ponuđeno. Onda, novi preokret. Američki državni sekretar Marco Rubio došao je u nedjelju u Ženevu, gdje je s Ukrajincima i evropskim saveznicima pregovarao o kraju rata u Ukrajini. Prethodno, Evropljani su iznijeli svoje želje, kao plan za kraj rata, koji bi u ovom trenutku značio ruski poraz. Sastanak u Ženevi i razmjena prijedloga za mir u kratkom vremenu pokazuje Trumpovu žurbu da okonča rat. Rubio je u Ženevi rekao da će Kijev u „razumnom roku“ odgovoriti na američki prijedlog. Prethodno je Trump zaprijetio da bi to mogla biti „konačna ponuda“, a Zelenski zaključio da bi se Ukrajina „mogla suočiti s vrlo teškim izborom - ili izgubiti dostojanstvo ili riskirati gubitak ključnog partnera“. Venecuelansko živo blato Trump je, prema nekim procjenama, pred obale Venecuele u proteklim mjesecima nagomilao više od petine američke ratne mornarice - kojoj po kvaliteti i obimu u svijetu nema premca. Cilj je, iako to Trump sada podvodi pod borbu protiv droge, svrgavanje ili potčinjavanje Nicolása Madura – predsjednika države s najvećim rezervama nafte na svijetu. To je ove sedmice, možda i nenamjerno, u intervjuu za Fox News potvrdila i María Salazar, republikanska zastupnica u američkom Predstavničkom domu. Rekla je da će uskoro Sjedinjene Države „ući“ u Venecuelu i to će biti sjajan dan za američke naftne kompanije. Ona je potom dodala da iz Venecuele protiv Sjedinjenih Država djeluju Kina, Rusija, Iran i libanski Hezbollah, a neki mediji koji podržavaju Trumpa iznijeli su istu tezu, predstavljajući kao „otkriće“ da američka vojska pred obalama nezavisne države ipak nije samo zbog borbe protiv droge. Trump je prethodno, prema Reutersu, odobrio novu fazu operacija protiv Venecuele. Prethodno je američka CIA dobila predsjedničko ovlaštenje da djeluje unutar Venecuele, da bi Trump novom izvršnom naredbom kao terorističku organizaciju proglasio Cartel de los Soles. Prema Trumpu to je kartel kojim upravlja Maduro, a prema nekim stručnjacima taj kartel uopšte ne postoji i ne liči na ono što označava ta riječ kada se govori o meksičkim ili kolumbijskim kartelima. To što pomenuti kartel (ne)postoji Maduru nije od velike pomoći. Nakon što je stavljen na američku potjernicu i njegova glava ucijenjena na pedeset miliona dolara (pet puta više nego za Ahmeda al-Sharaau kao lidera Al-Qaide i današnjeg sirijskog predsjednika i saveznika Zapada), on je u Washingtonu povezan i s terorističkim ćelijama i mogao bi biti meta na razne načine. U međuvremenu, po Trumpovoj naredbi, kaže američki senator Richard Blumenthal, izveden je 21 vojni napad na Karibima i Pacifiku i ubijene su 83 osobe. Senator, s grupom kolega, traži da se objave dokumenti o ovim napadima, koje je grupa eksperata Ujedinjenih nacija opisala kao „vansudska pogubljenja“. Trumpova nervoza da se riješi Madura, ili ga pokori, ovih dana ušla je u novu fazu, jer je ometan avio saobraćaj iznad Venecuele od strane američke ratne avijacije. Brojne kompanije su otkazale letove ka Venecueli. Neki smatraju da je to uvod u napad na Venecuelu i da sve podsjeća na ovogodišnji američki napad na Iran. Maduro poziva na mir i pregovore, što Trumpu ne daje povod za eskalaciju. Međutim, stvari se zaoštravaju i Trump traži način da se završe tenzije s Venecuelom, jer za sada od gomilanja vojske na Karibima nema nikakve koristi. Stručnjaci navode da preko sedamdeset posto svjetskog kokaina u svijet ide preko Ekvadora i da Venecuela u tom poslu ne igra bitnu ulogu. Muslimansko bratstvo: I prijatelji i neprijatelji Još od svog prvog mandata Trump je koketirao s idejom da za terorističku organizaciju proglasi Muslimansko bratstvo, jedan od najstarijih pokreta u islamskom svijetu. U ponedjeljak, Trump je to i napravio, ali s manjom ogradom. Izvršnom naredbom označio je kao terorističke organizacije neke ogranke Muslimanskog bratstva, ali ne i cjelokupni pokret. Ovaj put sankcionisani su ogranci ovog pokreta u Libanu, Jordanu i Egiptu, pod optužbom da pomažu palestinski Hamas, napadaju Izrael i druge američke partnere na Bliskom istoku. Tako je Trump ispunio ono što su od njega dugo tražili neki republikanci, ali i arapski saveznici. Naime, Muslimansko bratstvo je zabranjeno u Saudijskoj Arabiji, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i u nekim američkim saveznim državama. Prošle sedmice je to uradio Texas. Iz ovog u brzini iznuđenog Trumpovog poteza vidi se jasna kalkulacija. Tako, na primjer, Trump nije kaznio čitav pokret, jer bi to moglo negativno uticati na Tursku, Katar ili Siriju. Trumpovo parcijalno označavanje daje dovoljno vremena prijateljima i neprijateljima da se distanciraju od tog pokreta, koji često ne postoji kao jasna struktura, ali se čini da je prisutan širom muslimanskog svijeta. Tako je, na primjer, nedavni američki prijedlog o prekidu vatre u Sudanu propao, nakon što ga je pobunjeni RSF (Snage za brzu podršku) prihvatio i vojska odbila. Iz RSF-a su rekli da su spremni na razgovore sa „svim akterima osim terorističkog islamističkog pokreta Muslimanske braće i Nacionalnog kongresa“, sada zabranjene stranke bivšeg sudanskog lidera Omara al-Bashira. Sudanska vojska poriče da ima veze s Muslimanskom braćom, a u zamršenom sudanskom sukobu iza vojske stoje Saudijska Arabija, Egipat, Turska i Iran, dok UAE podržava RSF. Sve karte na AI Jedna od glavnih Trumpovih politika u drugom mandatu je razvoj vještačke inteligencije (AI). Stotine milijardi dolara su spremne za ulaganje u Sjedinjene Države i savezničke zemlje. To je oblast za koju američki stručnjaci vjeruju da će im dati komparativnu prednost u odnosu na Kinu, koja je jedini američki takmac u ovom polju. Trump je u ponedjeljak potpisao još jednu izvršnu naredbu. „Genesis Mission“ je naziv projekta kojim se ujedinjuju naučnici i tehnologije iz sedamnaest nacionalnih laboratorija u „jedan kooperativni sistem za istraživanje“, a superračunari i baze podataka biće integrisani u „platformi za eksperimentisanje vještačke inteligencije zatvorenog tipa“, navodi se u Trumpovoj naredbi. Neki su važnost projekta uporedili s misijom „Apolo“, kada je prvi čovjek sletio na Mjesec. Bijela kuća je to usporedila s projektom „Manhattan“, kada su Sjedinjene Države razvile svoju prvu nuklearnu bombu. Naredba podrazumijeva korištenje baza podataka državnih institucija i agencija, laboratorija i najboljih univerziteta u cilju mašinskog učenja. Drugim riječima, to je sastavljanje baza podataka na kojima će biti trenirana vještačka inteligencija. Iako se ovakve ocjene nekome čine kao pretjerane, Trump smatra drugačije. On, s grupom velikih američkih kompanija, računa da će AI pomoći Sjedinjenim Državama da imaju prednost u nauci ekonomiji, vojsci, zdravstvu... i da je to tehnologija koja će promijeniti svijet kao niti jedna ranije. Nedavno je pozvao američki Kongres da donese zakon o vještačkoj inteligenciji, upozoravajući ih da ne smije biti takav da će ograničiti rast ove oblasti. Pozvao je savezne države da ne donose svoje zakone, a zakonodavce u Washingtonu da zakon o vještačkoj inteligenciji uključe u zakone o odbrambenoj politici ili kao zaseban zakon „i niko nikada neće moći konkurisati Americi“. Jedna od prednosti koju vještačka inteligencija daje onima koji je koriste je i brzina. Procesuiranje gomile informacija u djeliću sekunde i pronalaženje rješenja jedan je od parametara kojim se mjeri kvalitet vještačke inteligencije. Dok AI još više ne zaživi u američkom sistemu donošenja odluka, Trump radi brzinom kao da konsultuje AI na dnevnoj bazi i potom potpisuje izvršne naredbe. Na to je primoran. Mnogo problema u Sjedinjenim Državama i procesi širom svijeta traže hitne odgovore. Trumpu je jasno da se nekad lakše popeti na vrh nego se tamo zadržati. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Vrhovni sud Brazila naredio je da bivši desničarski predsjednik Jair Bolsonaro počne služiti zatvorsku kaznu od 27 godina i tri mjeseca zbog planiranja državnog udara nakon što je izgubio na posljednjim izborima, javio je BBC. Foto: Detalj s protesta u Brazilu Sudija Alexandre de Moraes u utorak je presudio da je slučaj dobio konačnu presudu i da daljnje žalbe nisu moguće. Bolsonaro (70) proglašen je krivim za vođenje zavjere s ciljem održavanja na vlasti nakon što je izgubio izbore 2022. godine od svog ljevičarskog rivala Luiza Inacija Lule da Silve. Počeće služiti kaznu u zatvorskoj ćeliji savezne policije u glavnom gradu Braziliji, gdje je pritvoren od subote, nakon se smatralo da postoji opasnost od bijega, i pušten iz kućnog pritvora. Na saslušanju u nedjelju, Bolsonaro je priznao da je pokušao otvoriti monitor na svom gležnju (nanogicu) lemilicom dok se nije „osvijestio“, pokazuju sudski dokumenti. Rekao je da nije imao namjeru bježati i za štetu koju je nanio monitoru okrivio je „paranoju“ izazvanu lijekovima. Sudija Moraes je u utorak naložio da se Bolsonaru, čiji je medicinski tim ranije izjavio da mu se zdravlje pogoršava, pruži stalna medicinska njega. Sudije Vrhovnog suda su u septembru, kada je Bolsonaro proglašen krivim za planiranje državnog udara, izjavile da je znao za planove za atentat na Lulu i njegovog potpredsjedničkog kandidata Geralda Alckmina, te za hapšenje i pogubljenje Moraesa, koji je nadgledao Bolsonarovo suđenje. Zavjera nije dobila podršku komandanata vojske i zračnih snaga. Lula je položio zakletvu bez incidenata 1. januara 2023. godine. Ali sedmicu dana kasnije, 8. januara, hiljade Bolsonarovih pristalica upale su u vladine zgrade u Braziliji. Snage sigurnosti su intervenisale i oko 1.500 ljudi je uhapšeno. Sudije su utvrdile da je izgrednike podstakao Bolsonaro, čiji je plan, kako su rekli, bio da vojska interveniše i vrati ga na vlast. Bolsonaru je također zabranjeno kandidovanje za javnu funkciju do 2060. godine - osam godina nakon isteka kazne. Bivši predsjednik je suđenje nazvao „lovom na vještice“ osmišljenim da ga spriječi da se kandiduje na predsjedničkim izborima 2026. godine. Sudija Moraes je u utorak također naredio da i drugi koji su proglašeni krivima kao Bolsonarovi saučesnici moraju započeti služenje svoje kazne. Među njima su general Augusto Heleno, bivši ministar institucionalne sigurnosti, i general Paulo Sérgio Nogueira de Oliveira, bivši ministar odbrane.

Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je uredbu o odobravanju Strategije nacionalne politike Rusije do 2036. godine, javio je TASS. Foto: Vladimir Putin Dokument ima 61 odredbu podijeljenu u šest dijelova. Osim opštih odredbi, dokument sadrži pregled trenutnih međuetničkih odnosa u Rusiji. Ostali dijelovi posvećeni su ciljevima, principima i prioritetima nacionalne politike zemlje, kao i provedbi nacionalne politike u ruskim regijama. Dokument također sadrži ciljane brojke. U skladu s dokumentom, strategija je osmišljena kako bi se „očuvalo historijski formirano jedinstvo i teritorijalni integritet Rusije, njena unutrašnja stabilnost, skladan razvoj i prosperitet naroda Rusije, kao i ojačalo jedinstvo multietničkog stanovništva Rusije (ruske nacije) kao temelja jedinstvene civilizacije-države“. Dokument strateškog planiranja Strategija je opisana kao dokument strateškog planiranja u sferi nacionalne sigurnosti Rusije, koja je složene međusektorske društveno orijentisane prirode. Njena svrha je pomoći vladinim agencijama da uspostave zajedničke pristupe nacionalnim politikama Rusije u dogovoru s institucijama civilnog društva. Prethodna Nacionalna strategija politike usvojena je 2012. godine i ostaje na snazi ​​do 2025. godine. Izmijenjena je dva puta, 2018. i 2024. godine. Nova strategija je šira od svog prethodnika od 37 tačaka, uključujući i one u pogledu ciljanih brojki i očekivanih rezultata. Putin je zadužio vladu da odobri plan implementacije dokumenta i preporučio regionalnim vlastima i tijelima lokalne samouprave da se oslanjaju na novu Strategiju u rješavanju srodnih zadataka.

Rat u Ukrajini približava se svojoj četvrtoj godišnjici. Ovih dana, nešto više nego ranije, govori se o njegovom brzom okončanju. Zašto baš sada i je li to moguće? Foto: Ilustracija Kako je Ukrajina, a shodno tome i Zapad, došao u situaciju u kojoj je danas, pitanje je koje će proganjati generacije političara i istraživača u tom dijelu svijeta. Postoje mnoga pitanja koja traže odgovor, dok sadašnji američki predsjednik Donald Trump ponavlja da se taj rat nikada ne bi dogodio da je on bio u Bijeloj kući. Trump vjerovatno cilja na to da Rusija ne bi izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, u vremenu kada je Joseph Biden bio američki predsjednik. To smatraju i neki istraživači koji su bliži ruskim pozicijama. Jedan od njihovih glavnih argumenata, nakon što pokušaju uvjeriti da je Trump razumniji od ostatka političara sa Zapada i spreman da uvaži stavove druge strane, jeste i nepredvidivost sadašnjeg američkog predsjednika. Drugim riječima, oni tvrde da Rusija ne bi smjela napasti državu koju brani ratoborni Trump, jer njegov odgovor nije moguće predvidjeti. Je li rat mogao biti izbjegnut poslije ruske aneksije Krima 2014. godine, jedno je od glavnih pitanja na koje na Zapadu moraju odgovoriti prije ili kasnije. Je li Zapad trebao biti agresivniji prema Rusiji nakon aneksije ukrajinskog Krima 2014. godine i je li bila greška ruskog predsjednika Vladimira Putina i dalje držati za sagovornika, dok su ruski energenti dominirali na evropskom tržištu? Kritičari ideje da je Zapad trebao još jače raditi na uvlačenju Ukrajine u svoju orbitu, godinama tvrde da je upravo ta namjera razlog za rat na istoku Evrope. O tome su posljednjih mjeseci govorili i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg. Merkel odbacuje svaku odgovornost za rat u Ukrajini i odnos Zapada prema Putinu, a Stoltenberg objašnjava da Biden nije htio da NATO ratuje protiv Rusije zbog Ukrajine. Kraj 2025. godine U ovakvoj postavci Zapada i Rusije ni nakon gotovo četiri godine rata Ukrajina ne može da pronađe odgovor, jer sve ponuđene opcije koštaju. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je više puta govorio o tome da se njegova država nalazi između dva izbora: Patnje zbog gubitaka koje podnosi i opcije da izgubi čast i prihvati zahtjeve Rusije. Ta dilema predsjednika Zelenskog u potpunosti opisuje situaciju u kojoj se nalazi Ukrajina. Zelenskom je potpuno jasno da nastavak rata donosi ogromne gubitke Ukrajini. To se posebno odnosi na demografske gubitke koje ne može nadomjestiti ni sav novac Zapada. Hrabro držanje ukrajinske vojske ima veliku cijenu i glavno pitanje za Kijev i Zapad je koliko to dugo ukrajinski narod može podnijeti. Uz to, Ukrajina trpi ekonomske i svake druge gubitke, dok Trump američku pomoć uslovljava unosnim ugovorima za američke kompanije. Pojednostavljeno rečeno, ukrajinski vojnik mora braniti od ruskog neprijatelja teritoriju koju njegova vlada namjerava dati bogatim Amerikancima. Na ruskoj strani situacija je slična, jer Putin također Trumpu nudi iste takve ugovore i otvoreno kaže da Rusija ima više takvih resursa nego Ukrajina. Ogromne demografske i svake druge gubitke trpi i Rusija. Čitav plan Zapada, nakon što su donijeli odluku da NATO neće braniti Ukrajinu, jeste da će se pod teretom gubitaka ruska vojna sila urušiti, ili da će cijena rata postati neprihvatljiva za neke strukture u Rusiji koje će početi jurišati na Putinovu vlast. Taj slom Rusije trebale su ubrzati silne sankcije Zapada. Iako je tokom 2025. godine ruska vojska napravila određene pomake na frontu, potiskujući ukrajinsku vojsku s jednih utvrđenih pozicija na druge, to nije dovoljno da se ukrajinska odbrana raspadne i Putin diktira uslove mira u Ukrajini. Zato se Putin ovih dana više uzda u pregovore s Trumpom koji će obuhvatiti Ukrajinu i druge dijelove svijeta. Drugim riječima, Putin je spreman za pobjedu u Ukrajini svojim američkim rivalima prepustiti neke druge dijelove svijeta. Neki nagađaju da je na stolu Bliski istok, Balkan, pa čak i Venecuela i niz drugih država u Južnoj i Centralnoj Americi. Dva plana Tako je ovih dana u javnost procurio navodno ruski plan o kraju rata u Ukrajini, a onda nedugo zatim i evropski plan. Zelenski bi za oba oba plana mogao reći kao i ranije – biramo između podnošenja teških žrtava i poniženja. Ali, to je činjenično stanje za ovu veliku državu koja se našla između dva geopolitička tabora. Prvo se u javnosti pojavio plan koji favorizuje ruske interese. Prema njemu bi, kratko rečeno, Putin dobio sve što želi. Dakle, dijelove ukrajinske teritorije, ukidanje sankcija Zapada, ukrajinska vojska bi bila smanjena, Kijev se ne bi pridružio NATO-u, garancije da više neće biti napadnuti u budućnosti bile bi predmet nekih novih pregovora… Taj plan je razljutio i rastužio evropske saveznike Ukrajine. Iako su znali da je Trump spreman na sve, ovo je bilo više nego što su mogli zamisliti. Dok su se Evropljani oporavljali od šoka, američki političari i mediji pokušali su otkriti kako se došlo do tog plana. Navodno, plan je bio ruski spisak želja koji je predat specijalnom Trumpovom izaslaniku Steveu Witkoffu i koji je medijima od Rusa dostavljen kao usaglašeni američko-ruski prijedlog. U nastavku, Trumpovi ljudi su svojim smušenim reakcijama, ali automatskim, taj plan počeli braniti kao dobar. Trumpove kritike Zelenskog su pojačale utisak da američka administracija stoji iza plana koji je dospio u javnost. To se poklopilo s pisanjem dijela američkih medija, koji su gotovo u pravilu bliski krupnom kapitalu, o korupciji unutar ukrajinske vlasti. Međutim, Trumpovi ljudi nisu taj plan u potpunosti odbacili kao tuđi, što ukazuje da su s njim saglasni, ili da su naprosto svjesni sramote koju im je priredila zvanična Moskva. Onima koji ukrajinski rat prate površno to je bio krunski dokaz da je Trump i Washington otpisao Zelenskog i Ukrajinu. Upravo je to i bio cilj ove ruske operacije, pod uslovom da su pomenuti nalazi dijela američkih medija i političara tačni. Ubrzo nakon toga Evropljani u javnost daju svoj plan, koji pojednostavljeno rečeno daje pečat porazu Putina u Ukrajini. Kijev bi po tom planu dobio sve što mu je trenutno važno, uključujući prekid vatre, kontrolu nad elektroenergetskim objektima, ruski novac za obnovu zemlje, put ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u te sigurnosne garancije Sjedinjenih Država i evropskih sila, a sva druga teška pitanja bila bi ostavljena za pregovore u narednom vremenu. I za ovaj plan, kao i za prethodni ruski, slobodno se može reći da se radi o spisku želja. Malo ko može i zamisliti da će Putin prihvatiti da Ukrajina dobije sve ovo, jer je on pokrenuo rat da Kijev ne dobije ni dio toga. Uz to, ruska vojska nije slomljena i nije moguće Moskvi izdiktirati uslove mira u Ukrajini u ovom trenutku. Trump čudotvorac Nakon što se pojavio prvi plan o miru u Ukrajini i nakon što su Evropljani i dio američkih političara burno reagovali, Trump je rekao da on Zelenskom nije dao „konačnu ponudu“, nakon što su se pojavile informacije da se o tome Kijev mora izjasniti do četvrtka ove sedmice. Američki državni sekretar Marco Rubio taj rok je malo rastegao, pa je u nedjelju navečer govorio o „narednom ponedjeljku“, odnosno o „razumnom roku“. Zelenski je svjestan šta znači odbiti američku ponudu. Prošle sedmice je govorio o tome bi se Ukrajina „mogla suočiti s vrlo teškim izborom – ili izgubiti dostojanstvo ili riskirati gubitak ključnog partnera“. Ta odluka bi mogla pasti na Zelenskog, iako bi po logici stvari o takvoj dilemi morali odlučivati i neki drugi Ukrajinci. Zelenski, koji je nepopularan u Sjedinjenim Državama i koji se s Trumpom pred kamerama obračunavao u Bijeloj kući, tako je dobio priliku da popravi svoj položaj u Washingtonu i uništi ga kod kuće. Međutim, tu odluku neko mora donijeti, a Trump nastoji da se to desi čim prije. Ukrajinski rat crpi američku snagu, a dogovor s Rusijom otvara brojne mogućnosti za američke kompanije. Dogovor Trumpa i Putina mogao bi značiti unosne sporazume u oblasti energetike, rijetkih metala i minerala, trgovine, ali i redefinisanja odnosa prema Evropi, Kini, Bliskom istoku i Centralnoj i Južnoj Americi. Ali, da bi se to desilo potrebno je natjerati Kijev ili Moskvu da promijene svoje stavove. To što je Putin dijelove ukrajinske teritorije uvrstio u Ustav Rusije znači da se rat sada vodi za teritoriju i da sada nije moguće da dvije države istovremeno kontrolišu jednu tačku, posebno ako se radi o toliko velikim prostranstvima kao ukrajinskim, u kojima se nalaze razna bogatstva koja privlače američke kompanije. Isključivi zahtjevi su i ukrajinsko (ne)pridruživanje NATO-u, američke sigurnosne garancije, ratna šteta, sankcije Rusiji i mnogi drugi. Dakle, Trump ta pitanja ne može riješiti po principu da svi budu zadovoljni i da se svi osjećaju kao pobjednici. Neko bi u bilo kojem dogovoru, u skladu s dva plana koja su se u javnosti pojavili u proteklim danima, bio teško poražen. U širem smislu, neki aspekti tog plana bi mogli značiti i poraz evropskih sila i Zapada uopšte. U nekoj varijanti sva ova pitanja bi mogla biti pomjerena za neko drugo vrijeme. Ali, ako do dogovora ne dođe dvije strane će računati kao što to rade godinama – krah protivničke vojske i države. Ko je tome bliži također je otvoreno pitanje i odgovor na njega znaju samo oni koji imaju detaljni uvid u stanje dvije države i dvije vojske. Tako je dilema koju je ponavljao Zelenski – biranje između teških gubitaka i dostojanstva, postala važeća i za Putina i Rusiju, ali i za evopske sile i američki kredibilitet. Članak je ranije objavljen na portalu PISJournal.net.

Sudanske paravojne Snage za brzu podršku (RSF) u ponedjeljak su objavile jednostrano tromjesečno primirje, dan nakon što je vojska odbacila američki prijedlog primirja od međunarodnih posrednika, javio je AFP. Foto: Pozicija Sudana na mapi Afrike RSF, koje se bore protiv redovne sudanske vojske od aprila 2023. godine, saopštile su da proglašavaju primirje „kao odgovor na međunarodne napore, uključujući inicijativu američkog predsjednika Donalda Trumpa i posrednika Quada“. Quad čine Sjedinjene Američke Države, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat. Potez RSF-a uslijedio je nakon što je UAE oštro kritikovao načelnika sudanske vojske Abdela Fattaha al-Burhana zbog odbacivanja američkog prijedloga primirja i optužile Washington da ponavlja stavove Emirata o sukobu. UAE je široko optužen za naoružavanje RSF-a, ali Abu Dabi je više puta negirao tu optužbu. U ponedjeljak su RSF objavile „humanitarno primirje koje predviđa prekid neprijateljstava na tri mjeseca“. Objava je data u snimljenoj video poruci Burhanovog bivšeg zamjenika, a sada ljutog rivala, komandanta RSF-a Mohameda Hamdana Dagloa. U nedjelju je Burhan nazvao prijedlog primirja koji je poslao američki izaslanik Massad Boulos u ime posredničke grupe Quad „najgorim do sada“ i neprihvatljivim za njegovu vladu, koja ima sjedište u Port Sudanu na Crvenom moru. Nazvao je grupu Quad „pristrasnom“ sve dok je UAE član i optužio Boulosa da ponavlja argumente iz Abu Dabija. U ponedjeljak je državna ministrica UAE-a za međunarodnu saradnju, Reem bint Ebrahim Al Hashimy, oštro kritikovala Burhana zbog „dosljednog opstruktivnog ponašanja“. „Ovo se mora raspraviti“, rekla je. Odbacujući američki plan, Burhan je rekao da prijedlog „eliminiše oružane snage, raspušta sigurnosne agencije i zadržava miliciju tamo gdje jesu“. Civilna vlast Dana 6. novembra, RSF su objavili da su pristali na prijedlog humanitarnog primirja koji su predložili međunarodni posrednici. Vlada, koja je podržavala vojsku, odbacila je raniji plan u septembru kojim bi se i vojska i RSF isključili iz poslijeratnog političkog procesa u Sudanu. Taj prijedlog uključivao je tromjesečno humanitarno primirje, nakon čega slijedi trajno primirje i devetomjesečni prelazak na civilnu vlast. Prošle sedmice, Trump je rekao da će se potruditi okončati rat u Sudanu, nakon što ga je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman pozvao tokom posjete Washingtonu da se uključi. Burhan se zahvalio dvojici lidera na onome što je nazvao njihovom „iskrenom“ inicijativom, ali je pozvao posrednike da „dođu s pozitivnim i pravilnim pristupom“. Među generalovim kritikama američkog prijedloga bile su tvrdnje da on „eliminiše oružane snage, raspušta sigurnosne agencije i zadržava milicije tamo gdje jesu“ bez njihovog razoružavanja. Ponavljajući da je sukob „rat za opstanak“, insistirao je da svaki mirovni sporazum mora prisiliti RSF da se u potpunosti povuče sa zauzete teritorije i da bude ograničen na određene zone. Burhan je napao i ponovljene tvrdnje Dagla da vojsku kontroliše Muslimansko bratstvo. „Gdje su ovi takozvani članovi Muslimanske braće unutar sudanske vojske? Ne poznajemo ih. Takve tvrdnje čujemo samo u medijima“, rekao je Burhan. Daglo je u ponedjeljak izjavio da su RSF otvoreni za razgovore sa „svim akterima osim terorističkog islamističkog pokreta Muslimanske braće i Nacionalnog kongresa“, sada zabranjene stranke bivšeg sudanskog lidera Omara al-Bashira. Daglo je godinama radio za Bashira prije nego što se udružio s Burhanom kako bi ga svrgnuo 2019. godine kao dio sudanske revolucije. Njih dvojica su potom ugušili mladu civilnu vladu Sudana. Međunarodna pažnja prema sukobu porasla je otkako su RSF prošlog mjeseca zauzeli ključni darfurski grad El-Fašir nakon nemilosrdne opsade koja je izazvala upozorenja na zločine protiv čovječnosti i genocid. U protekle dvije godine, zaraćene strane u Sudanu prekršile su svaki sporazum o prekidu vatre, a pregovori o zaustavljanju rata još nisu postigli nikakav napredak.

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću u Sjedinjenim Američkim Državama sve češće se govori o onome što je u Monroeovoj doktrini iz 1823. godine nazvano „američko dvorište“. Ali, taj dio svijeta nije isti ni u odnosu na Trumpov prvi mandat, jer je Kina prisutnija nego ikad prije. Foto: Donald Trump i Gustavo Petro Nije tajna da je naredni veliki cilj američke vanjske politike obuzdavanje Kine, koju je u septembru prošle godine tadašnji zamjenik državnog sekretara Kurt Campbell nazvao „najvećim izazovom“ u američkoj historiji. Ta ocjena je tačna, jer se Sjedinjene Države nikada nisu suočile s državom te veličine i tolike ekonomske i tehnološke moći, koja sada doseže do američkih granica. U Washingtonu su pravilno procijenili da će suzbijanje kineskog uticaja ići mnogo lakše ako se krene doslovno iz pomenutog „dvorišta“, gdje je Kina decenijama jedan od ključnih igrača. Odabir Marca Rubija za državnog sekretara logičan je potez, jer se radi o dugogodišnjem protivniku svega što ima veze s ljevicom, socijalizmom, Kinom, komunizmom... Pored toga, njegovo porodično porijeklo i poznavanje španskog jezika dodatna mu je kvalifikacija za ovaj posao. Tako se u prvim danima Trumpovog mandata nazirala nova politika Washingtona, koji sve u Sjevernoj, Centralnoj i Južnoj Americi vidi kao dio svijeta u kojem nema mjesta za druge sile. Ubrzo je Trump ušao u sukob s Kanadom, a iz Paname je protjerao Kineze, nakon prijetnje upotrebe vojne sile protiv te male države u kojoj se nalazi kanal koji povezuje dva okeana. Tu je i slučaj Argentine, gdje Trump i dio američke poslovne elite stoje iza predsjednika Javiera Mileija, dok se tamo testiraju politički i ekonomski modeli. Petro je prvi Trumpu rekao „ne“ Iako je Panama pod Trumpovim prijetnjama istupila iz kineske inicijative „Pojas i put“, drugi dio nekada zajedničke države je to odbio. Ljevičarski kolumbijski predsjednik Gustavo Francisco Petro Urrego je odbio da se pokori Trumpu na bilo koji način, što je bio dvostruki šok. Prvo, jer je Petro na čelu države koja je decenijama jedan od najbližih američkih saveznika u tom dijelu svijeta. Drugo, jer je Petro pokazao da je spreman sve staviti na stol, čak i samo savezništvo. Prvi okršaj Petra i Trumpa krenuo je ubrzo po povratku američkog predsjednika u Bijelu kuću. Tih dana su Sjedinjene Države deportovale migrante u razne države, a rijedak pobunjenik je bio Petro. On je odbio da primi sunarodnike koje u Kolumbiju prebacuju u američkom vojnim avionima. Tražio je da se poštuje njihov dignitet i rekao da će ih njihova država sve rado primiti. Dok su avioni još uvijek bili na pola puta između dvije države, Trump je najavio carine na uvoz iz Kolumbije. Petro je u realnom vremenu, preko društvenih mreža, svijetu javio da uvodi carine Sjedinjenim Državama. Onda su proradili diplomatski kanali i stvar je „ispeglana“ na kratko. Ali, Petro nije stao. Neki će reći da mu sukob s Trumpom odlično dolazi zbog unutrašnje politike, dok drugi u tome vide dugoročni plan. Petro je ubrzo postao jedan od najvećih kritičara Izraela zbog „genocida“ u Pojasu Gaze i počeo je kidati veze s Tel Avivom. Protjerivanje diplomata, prekid trgovine i verbalni obračuni s (pro)izraelskim stavovima i glasovima na društvenim mrežama dio su njegovih poteza. Čak je svoju vojsku lišio rezervnih dijelova od izraelskih proizvođača aviona, a nedavno je iz Švedske naručio borbene avione Gripen za 3,1 milijardu dolara. Petro je svoj stav prema Izraelu pokazao i u New Yorku u septembru. Potpuno nediplomatski, pridružio se propalestinskim demonstrantima na ulicama ovog američkog grada i pozvao američku vojsku da odbije poslušnost Trumpu. Odgovor iz Washingtona je stigao brzo. Zamrznuta je pomoć Kolumbiji, Petru ukinuta viza za SAD i uvedene sankcije pod optužbom da nije uspio suzbiti trgovinu drogom i da je dozvolio kartelima da „cvjetaju“ u Kolumbiji. To je dio iste politike koju Washington vodi prema Venecueli – državi s najvećim rezervama nafte na svijetu. Petro je žestoko odgovorio na optužbe da ima ikakve veze s kolumbijskim kartelima i najavio da će svoju nevinost dokazati pred američkim sudovima u procesima koje će voditi američki advokati. Rekao je da nema imovinu u Sjedinjenim Državama i da su najveći trgovci drogom stanovnici američkih, evropskih i bliskoistočnih gradova i da to nisu oni koje američka vojska ubija na brodovima posljednjih mjeseci. Tvrdio je da su on i njegova država Trumpova meta, jer ne želi da pomogne invaziju na Venecuelu, odbacujući bilo kakav strani intervencionizam u regiji. „Velika Kolumbija“ drugi put Strateška važnost Kolumbije za Washington je dobro poznata. U toj državi i na njenim granicama traje veliki obračun Sjedinjenih Država i rivala. Ovog mjeseca Petro je govorio o „Velikoj Kolumbiji“, državi Simona Bolívara, koja je postojala u 19. stoljeću, a koja je obuhvatala današnju Kolumbiju, Venecuelu, Ekvador i Panamu. „Nije li vrijeme za Veliku Kolumbiju“, upitao se dok je govorio o dešavanjima u regiji, iako je posve jasno da od te ideje trenutno nema ništa. Ali, upravo u ove četiri države Trump vodi bitke za kontrolu kontinenta. Nakon uspjeha u Panami, stvari s Kolumbijom i Venecuelom ne idu lahko, a u nedjelju je doživio težak udarac u Ekvadoru. Slučaj Ekvadora je više nego važan za više Trumpovih politika. Tu nekada sigurnu državu su karteli, uključujući balkanske, pretvorili u jedno od najopasnijih mjesta na svijetu s rekordnim stopama ubistava. Kako ta država nije imala mehanizme da se bori protiv trgovine drogom, jer su susjedne Kolumbija i Peru bile centar takvih ilegalnih aktivnosti, karteli su prešli preko granice i za kratko vrijeme uništili Ekvador. Prema nekim podacima, preko sedamdeset posto svjetskog kokaina, koji uglavnom potiče iz Kolumbije i Perua, prođe kroz Ekvador i ode u svijet. Na talasu želje da se suzbije kriminal u Ekvadoru na vlast je došao Daniel Noboa, prvo kao predsjednik koji će završiti mandat prethodnika. Onda je na izborima u aprilu pobijedio ljevičarku Luisu González. U Ekvadoru se pred te izbore pojavio blizak Trumpov saveznik i osnivač zloglasnog Blackwatera Erik Prince, koji se trebao uključiti u borbu protiv kartela. Priča o drogi i kartelima u Ekvadoru više je od lokalne priče. Prvo, neki mediji i politički rivali predsjednika Noboe tvrde da je njegova porodica uključena u trgovinu drogom, pa se u tom kontekstu pominju i balkanske države. Zatim, Noboin dolazak na vlast, na izborima za koje opozicija kaže da su pokradeni, značio je obračun s ljevičarskom politikom njegovih prethodnika. Ustav Ekvadora zabranjuje prisustvo stranih trupa na ekvadorskoj teritoriji i Noboa je to pokušao promijeniti na referendumu. Plan je bio dovesti američku vojsku, odnosno omogućiti im povratak nakon što su ih ljevičari Luise González izbacili iz Ekvadora. U nedjelju, uz ogromnu izlaznost birača, preko šezdeset posto je bilo protiv - težak udarac za Trumpa i njegovog saveznika Nobou. Bitka za Južnu Ameriku Trumpova sveprisutnost u medijima i bavljenje Bliskim istokom i Ukrajinom često ne odaje utisak da se nešto važno dešava u Južnoj Americi. Međutim, stvari stoje potpuno drugačije. Tamo Trump bilježi pobjede i poraze, sklapa sporazume i kažnjava rivale. Tako je prošlog mjeseca upisao, iako za to nema gotovo nikakve zasluge, važnu pobjedu u Boliviji, gdje je nakon dvije decenije s vlasti otišla antiamerička ljevica. Ogromna država bogata resursima, uključujući litijum, vratila se u američko okrilje. Novi predsjednik Rodrigo Paz Pereira je, između ostalog, obnovio diplomatske veze s Izraelom i prekinuo s Iranom. Od povratka u Bijelu kuću, Trump se bavio Panamom, Venecuelom, Brazilom, Kolumbijom, Ekvadorom, El Salvadorom, Argentinom, Paragvajom... To upućuje da je Latinska Amerika epicentar njegove vanjske politike. Čak je i preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev, što je i simbolična poruka da ne želi da se dovodi u pitanje liderstvo Washingtona u tom dijelu svijeta. Pored toga, Trump je uvodio sankcije i carine neposlušnim i prijetio upotrebom vojske, pomagao odanim, a s rijetkim odlučio da pregovara, kao što je to slučaj s Brazilom. „Zapadna hemisfera je američko susjedstvo i mi ćemo je zaštititi“, rekao je američki ministar odbrane Pete Hegseth, jasno pokazujući cilj. Ranije su Sjedinjene Države u ovom dijelu svijeta pribjegavale i nasilnom rušenju vlasti i čini se da se pod Trumpom to doba može vratiti. Američki mediji su izvijestili da je nedavno dao agenciji CIA naredbu da može djelovati na području Venecuele. Trumpov cilj je protjerati kineski uticaj iz ovog dijela svijeta, a njegovi rivali nastoje suprotno. U maju su predsjednici Brazila, Čilea i Kolumbije rekli da žele proširenje ekonomske saradnje s Kinom i odbacili „trgovačke ratove“, što je jasna kritika Trumpove politike carina. „Američko dvorište“ je poprište okršaja Pekinga i Washingtona i obje strane imaju adute. Dvije sile nude različite aranžmane i u nekim dijelovima svijeta čak koegzistiraju. Ali, u Južnoj Americi oni koji se oslanjaju na Kinu i Sjedinjene Države nemaju taj luksuz. Pobjeda jedne strane znači sveobuhvatan obračun s drugom. Drugim riječima, okršaj u Južnoj Americi, bilo kinesko-američki, ili okršaj lokalnih snaga, politika je koja jednu stranu ostavlja teško poraženom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Jučer je u posjetu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu došao saudijski prijestolonasljednik i princ Mohammed bin Salman, javnosti poznat i kao MBS. Brojne teme su bile na stolu, ali ona o kojoj su njih dvojica najmanje govorila u javnosti vjerovatno je bila najvažnija – kakav to Bliski istok želi Washington i da li neko može zaustaviti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Mohammed bin Salman i Donald Trump u Bijeloj kući Posjeta MBS-a Washingtonu i Trumpu najavljivala se sedmicama. To je njihov drugi sastanak u šest mjeseci, nakon što je u maju u Saudijsku Arabiju došao Trump. I tada i jučer iste teme su bile na stolu, iako su vodeći američki mediji akcenat stavili na prethodnu najavu da će MBS u Bijeloj kući ponoviti da će Saudijska Arabija u Sjedinjene Američke Države uložiti do bilion dolara. Doček za MBS-a bio je spektakularan i rijedak za protokole američkih predsjednika. Ispred Bijele kuće postrojena je počasna garda, konjanici su nosili državne zastave domaćina i gosta, a borbeni avioni nadlijetali američki glavni grad. Trump je, čini se, MBS-u želio ukazati iste ili veće počasti nego ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu kojeg je u augustu ugostio na Aljasci. Tim gestom je Trump želio pokazati gostu koliko velike stvari očekuje od njega, baš kao što je to radio i u slučaju Putina. Na koncu, MBS to zaslužuje više od Putina, jer je Saudijska Arabija decenijama veoma važan dio bliskoistočnog mozaika po želji Washingtona. Čak ni ekscesi Trumpa s novinarima, koji su povezivali MBS-a s ubistvom Jamala Khashoggija 2018. godine u Istanbulu, nije mogao pokvariti utisak da je Bijela kuća ukazala gostu veliku čast. Saudijski novac Trump treba MBS-a da bi proveo američke planove kod kuće, na Bliskom istoku i širom svijeta, jer Saudijska Arabija ima ogromne količine novca i nafte i predstavlja jedan od vodećih glasova u arapskom svijetu. Iako je jasno ko je snažniji u odnosu te dvije države, Trump želi imati MBS-a na svojoj strani, jer želi u kratkom vremenu iskoristiti ono što ima ispred sebe. Naime, Trumpove ekonomske reforme trebaju pomoć iz Saudijske Arabije. To se prije svega odnosi na sektor energetike, jer su Sjedinjene Države pod Trumpom postale veliki proizvođač nafte. Dogovor sa Saudijskom Arabijom mu garantuje da nema nižih cijena nafte, što bi značilo da će se Trumpu isplatiti odluka da se Sjedinjene Države tako snažno vrate u ovaj posao. Još prije nego će MBS doći u Sjedinjene Države, Trump je poručio da će Saudijskoj Arabiji prodati avione F-35, što je značajna politička odluka. Rijad sada ulazi u ekskluzivni klub onih koji imaju ove moderne avione. Na Bliskom istoku niko osim Izraela ih ne posjeduje. Saudijska Arabija je zatražila 48 aviona, što bi ovoj državi dalo veliku prednost u odnosu na mnoge regionalne rivale. Trump treba i saudijske investicije u mnogim poljima. Mediji danima izvještavaju o interesu američke i saudijske strane da zajednički ulažu novac u tehnologije i sektor odbrane, a kao posebna oblast od interesa za Rijad spominje se vještačka inteligencija, u čemu su Sjedinjene Države, uz Kinu, apsolutni svjetski lider. MBS-ov pristanak Sve navedeno su procesi u kojima MBS želi i može učestvovati. Kada se penjao na vlast u Rijadu, pokazao je da želi reformisati Saudijsku Arabiju i graditi dobre odnose s mnogima i poslovne sa gotovo svima. Ruski napad na Ukrajinu u februaru 2022. godine i Hamasov na Izrael 7. oktobra 2023. godine, što je bio uvod u novu rundu ratova širom Bliskog istoka, usporio je njegove planove. Tada je MBS bio spreman i za kraj rata u Jemenu i približavanje Iranu. Ali, tada nastaju promjene u saudijskom bližem i daljnjem susjedstvu i MBS sada mora da se bavi teškim geopolitičkim temama. Administracija Josepha Bidena ga je pritiskala da normalizuje odnose s Izraelom, Arapi očekivali njegov odgovor zbog Pojasa Gaze, a regionalne sile (poput Irana i Pakistana) pružali su mu ruku saradnje u strahu od regionalnih kretanja. I Trumpova administracija traži od Rijada da prizna Izrael. MBS je to do sada odbijao, osim ako se ne napravi jasan put za stvaranje nezavisne palestinske države. Netanyahu je više puta ponovio da se to neće desiti. Od tada Sjedinjene Države žele MBS-a prisiliti da promijeni taj stav. Odnos prema Izraelu vjerovatno je glavna tema za Rijad. To je za njih posebno važno nakon što je Izrael bombardovao Katar, a prethodno i šest drugih država na Bliskom istoku i likvidirao brojne civilne i vojne lidere. Pitanje je da li Trump želi obuzdati Netanyahua u ideji da Izrael kontroliše Bliski istok, ili kao do sada pokušava druge „uvjeriti“ da je to u njihovom interesu. Ta priča zadire u drugo važno pitanje na Bliskom istoku - odnos arapskih država i Izraela prema Iranu. Posljednjih godina MBS igra različito na raznim frontovima. Tako, na primjer, u Siriji podržava novu vladu koja je neprijateljska prema Iranu i spremna na ustupke Izraelu. U Libanu, Saudijska Arabija i Izrael žele uništenje šiitskog i proiranskog Hezbollaha. U Jemenu, MBS želi dogovor s Iranom i mir s Husima. U Sudanu, Iran i Saudijska Arabija su na istoj strani. Trumpova moć Upravo bi rat u Sudanu mogao biti dobar parametar za praćenje kako napreduje dogovor Trumpa i MBS-a. Naime, tamo se sudanska vojska bori protiv Snaga za brzu podršku (RSF) koje pomažu Ujedinjeni Arapski Emirati - saudijski rivali u arapskom svijetu. Saudijci i Iranci podržavaju sudansku vojsku. Američka pomoć vojsci da konsoliduje stanje u Sudanu mogla bi biti Trumpova usluga MBS-u i potvrda da nekakav dogovor postoji i važi. Iako je Saudijska Arabija važna država u arapskom svijetu i na međunarodnoj sceni, njena vojna snaga je skromna, uprkos najsavremenijem naoružanju koje kupuju po čitavom svijetu. To je pokazao i rat protiv Husa u kojem nisu mogli pobijediti ni uz pomoć desetina drugih država, jemenskih snaga na terenu i plaćenika iz trećih država uključujući Sudan. Zato Saudijska Arabija treba i Trumpove garancije da će biti zaštićena. Ovaj put vjerovatno od Netanyahua ako procijeni da mu je to interes, budući da niko drugi nema interes da napadne Saudijsku Arabiju. Želja Izraela da pokaže da na Bliskom istoku može raditi šta želi izaziva nelagodu širom regije. Jedan od odgovora Rijada bio je i sporazum o međusobnoj odbrani s nuklearnom silom Pakistanom. Trumpova nepredvidivost ne raduje MBS-a, iako je logično da bi moćni američki predsjednik i biznismen bio odličan partner reformisti u Rijadu. Zato je u Washington MBS došao da pokuša napraviti barem privremene aranžmane u regiji, jer neka pitanja nije moguće brzo riješiti. Spektakularni doček, teške i zapaljive riječi u Bijeloj kući i stotine milijardi dolara kojima se maše pred očima javnosti, dio su kulisa iza kojeg se vode pregovori o dalekosežnijim sigurnosnim i svakim drugim aranžmanima. Neki od tih aranžmana, koje zanimaju MBS-a, su sigurnosne garancije Washingtona da Saudijska Arabija neće biti napadnuta i da će biti na putu da postane nuklearna sila. Ali, to neće biti besplatno za Rijad čak i kada bi Trump želio uraditi nešto protiv interesa Izraela. Bilo kakav dogovor Trumpa i MBS-a neće biti moguće sakriti ili upakovati u neku drugu formu osim da se radi o nečemu veoma važnom. Iako su decenijski saveznici, pojačavanje tih veza neće biti neprimijećeno i sigurno će imati uticaja na čitav Bliski istok i muslimanski svijet. Tekst je ranije obvajljen na portalu nap.ba

Jens Stoltenberg, bivši generalni sekretar NATO-a i sadašnji ministar finansija Norveške, dao je za britanski The Times pomalo čudan intervju, nakon što je objavio knjigu. Stoltenberg je, između ostalog, rekao da se NATO mogao raspasti u njegovom mandatu. Foto: Jens Stoltenberg Visoki zvaničnici po završetku svoje političke karijere, i najčešće s dužim vremenskim odmakom od onoga o čemu pišu, objavljuju memoare ili na druge načine pokušavaju objasniti učinke svojih politika. Najčešće tako pokušavaju opravdati svoje odluke i braniti svoje političko naslijeđe. Nekada takva svjedočenja o nekim događajima daju nove i značajne informacije. Međutim, Stoltenberg nije čekao vremenski odmak, štaviše još je u politici. Nakon što je u oktobru prošle godine napustio mjesto generalnog sekretara NATO-a, nakon deset godina na toj funkciji, objavio je i knjigu „On My Watch: Leading NATO in a Time of War“ koja sedmicama privlači pažnju medija, a sada obnaša funkciju ministra finansija u norveškoj vladi. U pomenutom istupu u The Timesu, Stoltenberg je govorio o onome što mu je jedna od tema u knjizi - stanje u NATO savezu od 2014. do 2024. godine. To se posebno odnosi na dva događaja koja će obilježiti njegov mandat: povlačenje međunarodne koalicije iz Afganistana i ruska agresija Ukrajinu. Također, Stoltenberg je predvodio NATO i u prvom mandatu Donalda Trumpa u Bijeloj kući. Tada je Stoltenberg pomislio da će se taj vojni savez raspasti. Porazi od Krima do Afganistana Zašto Zapad nije snažno kaznio Vladimira Putina za aneksiju ukrajinskog Krima 2014. godine, pitanje je koje će proganjati generacije političara na Zapadu. Sada je svima jasno da je taj potez Kremlja bio uvod, generalni ispit, za ono što će se desiti 24. februara 2022. godine. To što je vlada u Kijevu preživjela prije tri godine, vjerovatno leži u činjenici da je u Bijeloj kući bio Joseph Biden, a na čelu vlade Ujedinjenog Kraljevstva Boris Johnson. Stoltenberg smatra da je ruski upad na Krim bio prilika da se Ukrajina naoruža i smatra da se to tada desilo, ruski predsjednik Vladimir Putin ne bi naredio invaziju osam godina kasnije. Stoltenberg kaže da je strah od ruske invazije na Ukrajinu spriječio NATO da pomogne Kijev nakon aneksije Krima. „NATO saveznici su pružili gotovo nikakvu vojnu podršku, ili premalu, i gotovo nikakvu smrtonosnu pomoć jer smo se bojali da će to izazvati Rusiju na invaziju.“ To što tada nisu pomogli, NATO je, kaže Stoltenberg, Rusiji omogućio da „mnogo lakše izvrši invaziju“. To nije jedino što je Putina ohrabrilo da napadne Ukrajinu 2022. godine. Povlačenje iz Afganistana 2021. godine Stoltenberg će nazvati „najvećim porazom“ NATO-a, koji je tamo htio da vidi „slobodnu i demokratsku“ državu. U knjizi će napisati da su im afganistanski zvaničnici tih dana rekli da ih je NATO „iznevjerio“. To je, kaže Stoltenberg, ohrabrilo Putina da računa da će NATO zakazati u Ukrajini godinu dana kasnije. NATO se budi, ali ne sluša Zelenskog Stoltenberg u intervjuu nije rekao ko je zaslužan zašto je NATO snažno stao iza Kijeva nakon ruskog napada 2022. godine. Ali, s ove distance jasno je da su za to najviše zaslužni SAD, UK, Poljska i baltičke države, kojima je bilo jasno šta će se desiti Kijevu ako se vrati pod rusku čizmu. Ipak, na samom početku nije sve išlo kako treba. Stoltenberg kaže da ga je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski „zvao iz bunkera“ i tražio da NATO zatvori ukrajinski zračni prostor. „I rekao je također da 'znam da NATO to može učiniti jer su to već radili'. NATO je zatvorio zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine 1990-ih kako bi spriječio zločine. A saveznici NATO-a, uključujući UK, zatvorili su zračni prostor iznad sjevernog Iraka kako bi zaštitili Kurde“, prisjetio se Stoltenberg apela ukrajinskog predsjednika. „Prihvatam da ne šaljete kopnene trupe NATO-a, iako se ne slažem. Ali molim vas, zatvorite zračni prostor. Spriječite ruske avione, dronove i helikoptere da lete i napadaju nas.“ Stoltenberg je odbio zahtjev, znajući da je „u opasnosti život“ Zelenskog. „Razumijem zašto to tražite. Ali to se neće dogoditi, jer ako NATO zatvori zračni prostor Ukrajine, prvo što moramo učiniti je uništiti ruske sisteme protivzračne odbrane u Bjelorusiji i Rusiji, jer ne možemo letjeti iznad ukrajinskog zračnog prostora s ruskim raketama protivzračne odbrane koje ciljaju NATO avione. A ako se u zraku nalazi ruski avion ili helikopter, moramo ga oboriti i onda smo u punom ratu između NATO-a i Rusije. A mi nismo spremni na to. Kao što je rekao Biden, koji je u to vrijeme bio predsjednik SAD-a, nećemo riskirati treći svjetski rat za Ukrajinu“, rekao je Stoltenberg za The Times, opisujući razgovor sa Zelenskim. Ubrzo, NATO se konsolidovao. Prvo su samo neke članice NATO-a Ukrajini pružile pomoć, a kasnije su se neke države utrkivale ko će pomoći više. Za kratko vrijeme Kijev će dobiti mnogo pomoći svake vrste, iako je s ove distance jasno da je sve išlo presporo. Naime, da su na početku ruske agresije saveznici iz NATO-a Ukrajini isporučili sve ono što su isporučili kasnije, vjerovatno bi tok rata bio drugačiji. Sve to vrijeme govorilo se o ruskim „crvenim linijama“, koje su do sada puno puta pređene. U Ukrajinu su stigli tenkovi, rakete, dronovi, helikopteri, avioni... Stoltenberg je ovako to objasnio. „Ujutro 24. februara, kada se dogodila potpuna invazija, sve nacije su se sastale u sjedištu NATO-a i donijeli smo dvije odluke“, rekao je. „Jedna je bila da pojačamo našu podršku Ukrajini, kao što smo i učinili. Druga je bila da učinimo sve što možemo kako bismo spriječili da se ovaj rat proširi izvan Ukrajine i postane rat velikih razmjera između Rusije i NATO-a.“ „Naravno, postoji element kontradikcije u ta dva cilja jer da je jedini cilj bio osigurati pobjedu Ukrajine, onda smo mogli poslati NATO trupe i zračne snage i boriti se na bojnom polju. To nismo učinili jer nismo željeli rat velikih razmjera između Rusije i NATO-a. Zato smo poslali oružje i municiju“, objasnio je Stoltenberg. Rat u Ukrajini traje, a NATO je jači nego 2022. „Dakle, nastavljamo podržavati Ukrajinu i omogućili smo im da se zaista bore, ali nismo spremni poslati NATO trupe i biti direktno uključeni u vojni sukob s Rusijom. I dalje vjerujem da je to pravi pristup“, rekao je. Rat u Ukrajini traje i u drugom Trumpovom mandatu, a u prvom je prijetio napuštanjem NATO-a. „Na samitu NATO-a 2018. godine, gdje je predsjednik Trump zapravo rekao da razmatra napuštanje saveza, bio sam zabrinut da ću biti generalni sekretar koji će nadgledati kraj NATO-a“, prisjetio se Stoltenberg. „Tada smo uspjeli pronaći kompromis - evropski saveznici su obećali da će se više angažovati i zapravo su učinili više i to je održalo savez na okupu. Većina sada plaća mnogo više nego prije samo nekoliko godina, a postoje i planovi za daljnje povećanje potrošnje na odbranu.“ Ta poruka iz Washingtona, koju je Trump iznio kao prijetnju, probudila je saveznike. Još za vrijeme mandata predsjednika Bidena, Evropljani su počeli uvećavati vojne budžete, a ove godine ljestvicu podigli visočije i faktički Trumpa upisali kao američkog predsjednika u čijem je mandatu NATO postao jači, samo sedam godina nakon što je zaprijetio da će SAD napustiti taj savez. Tako je ukrajinski rat NATO-u dao novu snagu, jer se ispravnost američkog stava pokazala na istoku Evrope. Evropljani su konačno vidjeli da decenije zanemarivanja vlastitih vojnih snaga, i oslanjanja na američku vojsku, nekada može donijeti više štete nego koristi. Nije teško zamisliti šta bi se desilo u Ukrajini da Washington nije pomogao Kijevu, a zatim na razne načine privolio saveznike da također pomognu i ojačaju svoje vojske. To bi mogao, po Stoltenbergu, biti i ključ kraja rata u Ukrajini, jer Putin trpi gubitke na bojnom polju. „Ne mislim da možemo promijeniti Putinovo mišljenje. On želi kontrolisati Ukrajinu. Ali mislim da možemo promijeniti Putinovu računicu. Ako je cijena koju plaća za to previsoka, onda bi možda bio spreman sjesti. Zelenski je ponudio razgovore. Rekao je da je spreman prihvatiti primirje. Do sada je Putin odbijao te ponude“, rekao je za The Times Stoltenberg. Stoltenberg je sa Zelenskim razgovarao o takozvanom finskom rješenju, odnosno po modelu po kojem je Finska odustala od deset posto teritorije u korist Moskve da bi okončala rat 1940. godine. Ipak, Stoltenberg smatra da o tome mora odlučiti Kijev, a da NATO mora dati „podršku Ukrajini“. Da to neće biti lahak zadatak, svima je odavno jasno. I Ukrajina i Rusija imaju probleme na bojnom polju, u ekonomiji i drugdje. Uz to, neki njihovi saveznici razmišljaju da promijene svoje pozicije. Ovih dana aktivan je i sadašnji generalni sekretar NATO-a Mark Rutte. On je iz Rumunije pozvao na pripreme za „dugoročnu konfrontaciju“ s Moskvom i poručio saveznicima da „ne smiju biti naivni“ u vezi s namjerama Rusije, nazivajući je silom koja destabilizuje Evropu. Čini se da NATO ne želi da ih Rusija kao 2014. godine „uhvati na spavanju“. NATO je sada spremniji nego tada i jača svoje kapacitete, što se sigurno ne sviđa Rusiji koja to vidi kao prijetnju. A ako je NATO tada bio prijetnja u očima Kremlja, sada je još veća. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

U ponedjeljak je američki predsjednik Donald Trump primio Ahmeda al-Sharaau. Bivšem pripadniku al-Qaide i ISIL-a trebalo je dvadesetak godina da od američkog zatvora u Iraku i američke potjernice i sankcija dođe do Bijele kuće kao sirijski predsjednik i saveznik Washingtona. Ahmed al-Sharaa i Donald Trump u Bijeloj kući Ahmed al-Sharaa postao je prvi sirijski predsjednik koji je došao u Bijelu kuću. To je samo po sebi važna stvar, jer je Sirija decenijama bila neprijatelj Zapadu. Promjena strane neke države nije ništa novo – to se dešava od kada su nastale. Ipak, slučaj sadašnjeg, formalno privremenog, predsjednika Sirije izlazi iz tih okvira, posebno kada se radi o zvaničnom Washingtonu i činjenici da je Trump sreo al-Sharaau tri puta u šest mjeseci. Naime, al-Sharaa je od Washingtona bio označen kao terorist, a njegova glava ucijenjena na deset miliona dolara. Bivši zatvorenik u američkom zatvoru u Iraku postao je planetarno poznat kada se pojavio u sirijskom ratu kao vođa al-Qaide pod imenom Abu Mohammad al-Golani. Danas je al-Sharaa američki saveznik na kojeg Washington ozbiljno računa. Posjeta Washingtonu Al-Sharaain dolazak u Washington dugo je pripreman. Za tu posjetu gostu iz Sirije ukinuta su razna ograničenja. Trump je prije dva dana rekao da mu je ukinuo američke sankcije nakon apela iz Turske i Izraela. Samo ova informacija dovoljno govori šta Washington očekuje od svog gosta. Formalno, al-Sharaa je došao u Washington kako bi tražio ukidanje američkih sankcija, koje su finansijski iscrpile prethodni režim Bashara al-Assada. Američki Cezarov zakon iz 2019. godine, odnosno sankcije, toliko su bile stroge da su iscrpile i Siriji susjedni Liban kojem te kaznene mjere nisu uvedene. Novi sirijski vođa je tražio potpuno ukidanje sankcija, a dobio je tromjesečnu suspenziju pomenutog zakona od američkog Ministarstva finansija. Da bi zakon bio u potpunosti ukinut, Kongres mora to izglasati. Zato se al-Sharaa sastao i s nekim kongresmenima. Jedan od sagovornika bio mu je i republikanac Brian Mast, glasni zagovornik američke pomoći Izraelu na sve načine. Već sada poznata fotografija njega i al-Sharaae govori više od riječi – zajedno bivši vođa al-Qaide i bivši američki vojnik koji je izgubio obje noge u Afganistanu, u jednom od američkih „ratova protiv terorizma“. Ahmed Al-Sharaa i Brian Mast Još jedan važan proizraelski glas u američkoj politici i Trumpov saveznik, republikanski senator Lindsey Graham, insistirao je da se sankcije Siriji ukinu ako al-Sharaa osigura zastupljenost etničkih manjina u vlasti, ukloni strane borce iz vladinih i sigurnosnih institucija i garantuje „održavanje mirnih odnosa s drugim državama u regiji, uključujući Državu Izrael“. Da je ovo prilika da se Sirija trajno promijeni ne sumnja ni demokratska senatorica Jeanne Shaheen, tražeći potpuno ukidanje Cezarovog zakona. „Trenutno imamo pravu priliku na Bliskom istoku kakvu nismo imali u mom životu“, poručila je ova iskusna američka političarka. Nova Sirija Koja je važnost ove posjete za Bliski istok ne vidi se iz onoga što su akcentovali neki američki mediji. Kao glavne crtice epohalne promjene za Bliski istok, koja se desila u Bijeloj kući, mediji su izdvojili Trumpove izjave da je njegov sagovornik „snažan vođa“ i „svi smo imali tešku prošlost“, uz obećanje da će njegova administracija učiniti „sve što možemo da Sirija bude uspješna“. Druga vijest koju su američki mediji izdvojili jeste da se Sirija priključuje koaliciji za borbu protiv ISIL-a, a koja sada broji čak devedeset država. Da se radi o ozbiljnoj koaliciji koja zaista želi poraziti šaku fanatika koji su dovedeni u Siriju i Irak da sruše te države, vjerovatno bi ti isti mediji postavili pitanje protiv koga se to onda godinama borila al-Assadova vlada i kako to da je od svih pobunjenih sirijskih vođa u decembru prošle godine kao pobjednik u Damask umarširao al-Sharaa. Ali, upravo u ideji da se nova sirijska vlada bori protiv svojih starih drugova krije se ono važno o čemu je prošle sedmice izvijestio Reuters – Sjedinjene Države planiraju uspostaviti vojno prisustvo na aerodromu u Damasku. Tako bi pored ruskog prisustva, koje je sada uslovljeno dobrom voljom Damaska, Ankare i Tel Aviva, i američki vojnici mogli doći u Siriju. Veze dvije države će biti i formalno dovedene na najviši nivo, jer će Sjedinjene Države uskoro ponovo otvoriti ambasadu u Damasku. Paralelno, sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Shibani u Washingtonu se sastao s državnim sekretarom Marcom Rubijom i njihovim turskim kolegom Hakanom Fidanom. Dogovoren je nastavak integracije većinskih kurdskih Sirijskih demokratskih snaga u sirijsku vojsku. Također, američke i sirijske delegacije razgovarale su o međusobnom priznanju Damaska i Tel Aviva, čime bi okončale decenije rata između dvije države. O tome se govori od al-Sharaainog dolaska na vlast, dok izraelske snage okupiraju jug Sirije i periodično bombarduju tu državu. Novi Bliski istok: Ko su novi teroristi? Padom al-Assada jedna era na Bliskom istoku je završena. Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine pokrenuo je lavinu. Teheran je izgubio kopnenu vezu između (pro)iranskih snaga od iranskih granica do Libana gdje se šiitski Hezbollah sada bori za opstanak. Udarac koji je pretrpio Iran možda najbolje opisuju riječi novog predsjednika Sirije da je njihov jedini problem u regiji iranski uticaj, a mediji su izvještavali da je zvanični Damask počeo s gašenjem palestinskih organizacija u Siriji. Nema sumnje da će se odnos zvaničnog Damaska prema Iranu i Zapadu na razne načine odraziti na iračke šiitske milicije i Hezbollah, koji ostaje predmet izraelskog interesa, nakon što je Trump regionalne lidere naveo da prihvate njegov plan za Pojas Gaze. Ni ovdje nije kraj liste promjena koje je prouzrokovao Hamasov napad. Od uspostave nove vlade, prema raznim izvještajima, u Siriji je ubijeno preko 2.500 ljudi i najveći broj žrtava dolazi iz redova manjina. To se posebno odnosi na alavite, koji su ostali bez zaštite bijegom al-Assada u Moskvu, nad kojima je nova vlast počinila brojne zločine. Tu su i sirijski Kurdi razapeti između interesa Washingtona, Ankare i Damaska i na koncu Druzi čije sada interese zastupa Izrael. Trumpovo djelovanje prema Siriji je realpolitičko i bilo je očekivano da će iskoristiti situaciju na terenu koju mu je ostavio prethodnik Joseph Biden, nakon decenija američkih nastojanja da se al-Assad sruši. Tako će nova sirijska vlada ojačati pozicije Sjedinjenih Država i njenih saveznika na Bliskom istoku. Za te namjene podoban je i neko kao Ahmed al-Sharaa. Ovo igranje s narativom o dobrim i lošim momcima, muslimanima, posebno je bitno dok Trump i njegove pristalice mjesecima lansiraju uvrede na račun svog zemljaka Zohrana Mamdanija, novoizabranog demokratskog gradonačelnika New Yorka. Trumpove pristalice mladog američkog političara optužuju da u najveći američki grad uvodi šerijat, da je džihadista i ekstremista i traže njegovu deportaciju iz Sjedinjenih Država, a američki predsjednik poručuje Nigeriji da će braniti tamošnje kršćane od Boko Harama, saveznika ISIL-a. Istovremeno, Trump ostaje nijem na stradanje kršćana u Siriji, Libanu i Palestini i drugdje. Na koncu, ignorisane su američke i žrtve širom svijeta, stotine hiljada civila u više država koje su razorene u „ratu protiv terorizma“, nakon terorističkog napada 11. septembra 2001. godine. Tada je George W. Bush svijetu poručio: „Ili ste s nama, ili ste s teroristima“. Iako Trump nikada nije hvalio Bushovu politiku, bilo bi zanimljivo ako bi sadašnji predsjednik svoju politiku pokušao opisati sažeto kao bivši. Možda bi ta poruka mogla glasiti: „Ili ste s nama, ili ste loši.“ Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Zadnjih desetak dana u medijima širom svijeta piše se o pokolju u sudanskom gradu Al-Faširu, glavnom gradu sudanske države Sjeverni Darfur. To je još jedna mračna epizoda u sudanskim ratovima koji traju decenijama, a u koje su do grla uključene regionalne i svjetske sile. Foto: Zastava Sudana Malo je država koje imaju takvu historiju ratova kao Sudan. Od sticanja nezavisnosti 1956. godine, odnosno od formalnog kraja egipatsko-britanske uprave, u Sudanu, s manjim ili dužim prekidima, traju ratovi koji su odnijeli milione života. Tačan broj ubijenih niko ne zna, već postoje procjene koje se mjere u milionima, uz ogradu istraživača i međunarodnih organizacija da broj nije konačan. Dokaz nestabilnost u Sudanu je i jedan rekord koji se veže za tu državu – najviše (ne)uspješnih vojnih udara u svijetu od 1956. godine. Šta bi se moglo nazvati vojnim udarom u Sudanu, također postoje sporenja, pa se tako navodi da je bilo između 19 i 40 pokušaja nasilnog svrgavanja vlasti. U sjeni rata u Pojasu Gaze i širom Bliskog istoka traje nova runda okršaja u Sudanu. Od aprila 2023. godine, prema procjenama – jer zvaničnih podataka nema, ubijeno je i do 150 hiljada ljudi. Tada je počeo okršaj sudanske vojske i Snaga za brzu podršku (RSF) koje su bile i rival i dio državne strukture, a koje se terete za pokolj u Al-Faširu. Neki mediji navode da se krv žrtava mogla vidjeti na satelitskim snimcima, što govori o obimu pokolja, a što RSF poriče. Vođa RSF-a Mohamed Hamdan Dagolo poznat kao Hemedti i general i šef sudanske vojske Abdel Fattah al-Burhan glavni su akteri nove sudanske drame. U izvještajima se navode da mnoge države stoje iza jedne od zaraćenih strana, što pokazuje kompleksnost rata u državi s 1,8 miliona kvadratnih kilometara površine i 48 miliona ljudi, od kojih trećina nema dovoljno hrane. Ujedinjene nacije raseljavanje u Sudanu nazivaju trenutno „najvećim raseljavanjem“ u svijetu. Borba za vlast u Kartumu Okršaj između dvojice vojnih komandanata počeo je u aprilu 2023. godine, četiri godine nakon što je s vlasti svrgnut dugogodišnji vladar Omar al-Bashir, koji je bio pod američkim sankcijama. Sudan je pokušavao da izgradi demokratske institucije nakon promijene vlasti, ali problem je nastao nakon što se vojska odbila potčiniti civilnim vlastima, iza kojih su stajale Sjedinjene Američke Države.Sudan tada pristupa Abrahamskim sporazumima, koje je inicirao Donald Trump u svom prvom mandatu, i 2020. godine priznaje Izrael. Al-Burhan i i Hemedti su od tada vodili državu i dijelili prihode od prodaje zlata kojim Sudan obiluje. Problem je nastao nakon što je drugi u komandi, Hemedti, želio biti prvi i nakon što je al-Burhan želio RSF u potpunosti potčiniti vojsci. Kako dogovora nije bilo, Hemedti je RSF okrenuo protiv vojske. A RSF nije ništa drugo nego preimenovana zloglasna milicija Džandžavida, koji su počinili genocid u Darfuru između 2002. i 2005. godine. Ipak, to je samo dio priče zašto su zaratila dva saveznika, što se pokazalo i kroz veze koja su stvorili. Uz al-Burhana, odnosno vladu u Kartumu, stali su Egipat, Saudijska Arabija i Iran. Uz Hemedtija stali su libijski vođa Khalifa Haftar, Ujedinjeni Arapski Emirati i ruski plaćenici iz grupe Wagner, koji će promijeniti stranu, jer im je al-Burhan navodno dao bolju ponudu – rudnike zlata sjeverno od Kartuma. Na samom početku rata Moskva je stala iza al-Burhana, jer je obećao Rusiji vojnu pomorsku bazu u Port Sudanu na Crvenom moru. Postoje i izvještaji da je Hemedti bio američki izbor u odnosu na al-Burhana, upravo zbog toga što se njegov rival nije odrekao Rusije, iako je šef vojske u početku bio američki favorit. Geopolitika Afrike i Crvenog mora Ovoliki interes za Sudan nije slučajan. Pored zlata, nafte, uranijuma i drugih prirodnih bogatstava, Sudan ima važan geostrateški položaj na sjeveroistoku Afrike, odnosno između Crvenog mora i središta kontinenta. Sudan graniči s Egiptom, Libijom, Čadom, Centralnoafričkom Republikom, Južnim Sudanom, Etiopijom, Eritrejom i izlazi na Crveno more, na „suprotnoj strani“ od Saudijske Arabije i nešto južnije od Jemena – dijelova koji kontrolišu Husi, te Džibutija gdje postoje američke i kineske vojne baze.Sudanska obala je na kapijama Sueckog kanala. Koliko je sve ovo važno, navedimo da je pod sličnim okolnostima 2011. godine nastala „najmlađa država“ na svijetu – Južni Sudan. Većinski kršćanski dio Sudana, u kome je smješteno oko sedamdeset posto sudanskih rezervi nafte, po volji Sjedinjenih Država, postao je nova država. U građanskim ratovima juga i sjevera Sudana, koji su trajali desetljećima počevši od 1955. godine, milioni ljudi su izgubili život. Oslabljeni Kartum je pristao na nezavisnost Južnog Sudana i zbog činjenice da se nafta otuda izvozi kroz gasovode koji završavaju u pomenutom Port Sudanu. Geografski položaj Sudana privlači razne države iz različitih interesa. Tako, Kartum treba Egiptu, između ostalog, jer u Sudanu nastaje Nil (spajanjem Bijelog i Plavog Nila) na kome Etiopija gradi veliku hidrocentralu koja bi mogla smanjiti nivo rijeke nizvodno. Saudijska Arabija želi stabilnost u susjedstvu i ima jake veze s Kartumom, Iran ne želi da se u Sudanu utabore Sjedinjene Države i Izrael i tako oslabe pozicije Husa, a Kina je 2003. godine dobila koncesije na crpljenje nafte u Darfuru.Turska želi ojačati svoje pozicije u Sudanu, ali iu Somaliji gdje iz separatističkih država Puntland i Somaliland, navodno lete avioni s kolumbijskim plaćenicima i oružjem za RSF.UAE, prema izvještajima, RSF snabdijeva i preko Čada i dijela Libije pod Haftarom. UAE to poriče. Sadašnji rat u Sudanu ima veze s ratom u Jemenu, u kome su se od Irana podržani Husi borili protiv snaga iza kojih su stale Saudijska Arabija, UAE i drugi. UAE u jednom trenutku okreće leđa Rijaduisamostalno podržava snage na jugu Jemena. U Jemen stižu kolumbijski i drugi plaćenici, uključujući borce RSF-a. I sudanska vojske je ratovala rat protiv Husa, a komandant tih snaga je bio al-Burhan. Uplitanje UAE-a u Sudan jei zbog resursa, ali i zbog rivalstva s Rijadom. UAE uvozi zlato iz Sudana, a Hemedtijeva porodica je bila najveći sudanski izvoznik zlata. Napomenimo i da je Sudan dugo godina bio važno mjesto za teroriste Al-Qaede. U Sudanu je od 1991. do 1996. godine lično boravio Osama bin Laden. Iako jeotuda protjeran pod pritiskom nekih država, nije isključeno da su ostale ćelije koje se mogu aktivirati, posebno sada dok traje rat. Ko će odlučiti ishod rata? Nakon što je RSF preuzeo kontrolu nad Al-Faširom, svjetska javnost za kratko se počela baviti Sudanom, iako nikome nije jasno kako će se sukob odvijati. Ne radi se samo o tome ko je jači na terenu u datom trenutku, već i o tome kako će reagovati države koje su uključene u rat. Tako je, na primjer, u aprilu prošle godine vojska napravila preokret na terenu, prvi u desetak mjeseci rata, nakon što su im stigli iranski dronovi, javio je tada Reuters pozivajući se na izvore. Prema izvještajima medija, ovo je bila rijetka zajednička akcija Saudijske Arabije i Irana. Tada je sudanska vojska povratila teritorije oko Kartuma. Ogromna prostranstva Sudana i činjenica da tamo živi više od pet stotina etničkih grupa i podgrupa stvari dodatno komplikuje za svaku vlast u Kartumu, jer strane sile uvijek mogu naći nekoga koga treba braniti od drugog i potom ga ojačati. Početkom ovog mjeseca sudanski premijer Kamil Idris žalio je se u intervjuu za jedan švicarski list da međunarodna zajednica nije uradila dovoljno za njegovu državu. Tražio je od svih članica Ujedinjenih nacija da se RSF proglasi terorističkom organizacijom, ali odbacio ideju da se bilo kakve međunarodne snage rasporede u njegovoj državi, jer bi „potkopale suverenitet i teritorijalni integritet Sudana. To je ilegalno, samo bi povećalo konfuziju i bilo bi kontraproduktivno.“ Intervju je došao nakon pada Al-Fašira, koji je odolijevao napadima RSF-a osamnaest mjeseci, a Idris je obećao da će „vojska i narod osloboditi“ taj grad. Tako je RSF dobio kontrolu nad svih pet glavnih gradova u Darfuru, gdje je proglašena nova vlada. SadaKartum pod svojom kontrolom ima centralne, istočne i sjeverne dijelove Sudana, a RSF južne i ima inicijativu na terenu. Ali, pobjeda bilo koje strane je daleko i neki predviđaju da će ovo biti rat iscrpljivanja. Međutim, Sudanom dugo ne upravljaju samo ljudi iz Sudana. Od početka rata traju pregovori između mnogih država, a nevjerovatni obrati na terenu svjedoče da je svaki ishod moguć, osim da uskoro u Sudanu zavlada mir i da tamošnji ljudi koriste prirodna i druga bogatstva koje ta država ima. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prije četiri dana Srbija je obilježila prvu godišnjicu pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Tada je život izgubilo šesnaest osoba, a sudski proces o tome ko je odgovoran za tu tragediju i dalje traje. Ali, protesti su pokrenuli političke procese koje Zapad ne može ignorisati. Foto: Detalj s protesta u Beogradu Prvog novembra prošle godine Srbija je još jednom zavijena u crno. Nakon dva pokolja, u školi u Beogradu i u selima kod Mladenovca, Srbija je opet oplakivala žrtve. U Novom Sadu život je izgubilo četrnaest ljudi, da bi se broj kasnije povećao na šesnaest. To je bio povod za proteste s kojih je traženo da se odgovorni za tragediju sudski kazne. Vlast je odgovorila omalovažavanjem i pokušala čitav slučaj zataškati raznim trikovima. Na ulice su prvo izašli studenti, a protest se za nekoliko mjeseci pretvorio u narodnu pobunu. Pored traženja odgovornosti za pad nadstrešnice, građani su od protesta do protesta iznosili razne zahtjeve. Svaki novi protest, a bilo je i onih na kojima su bile stotine hiljada ljudi, porađali su nove zahtjeve, dok su paralelno rasli policijska brutalnost i pritvaranja demonstranata pod raznim izgovorima. Neki su kažnjeni teže nego oni privedeni zbog pada nadstrešnice. Ono što je srbijanske građane posebno zaboljelo jeste da je vlast predsjednika Aleksandra Vučića razbijala proteste uz pomoć, kako ih opozicija i demonstranti zovu, „batinaša“ - ljudi s kriminalnim dosjeima, koji brane prostorije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), državne institucije, prebijaju demonstrante, zavode red po sportskim priredbama, blokiraju ulice, ojačavaju policijske kordone... Šutnja Zapada Sve ovo se dešavalo uz šutnju Zapada. Evropska unija se uglavnom zadovoljila kritikama u svom parlamentu, a što nikoga ne obavezuje da poduzme bilo kakve poteze. Suštinski, tako je ubijana ideja dijela građana Srbije da bi njihova zemlja trebala postati članica Evropske unije i zasnovati svoju politiku na stavovima koji su različiti od onih koji dominiraju beogradskom politikom više od tri desetljeća - politika koju su vodili Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Takav stav Zapada je legitiman i legalan, ali je višestruko opasan, ne samo za one koji žive u Srbiji. Osim što je Vučić, prema optužbama opozicije i demonstranata, u odgovoru na proteste studenata pokušao izazvati nemire u većinski bošnjačkom Novom Pazaru i slovačkom Bačkom Petrovcu, slične optužbe protiv Beograda vežu se i za događaje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Tako, na primjer, ovih dana neki terete vlast u Beogradu za nemire u Crnoj Gori - gdje su podivljale mase gonile po ulicama državljane Turske, a iz Prištine poručuju da je na kosovskoj strani granice ranjen i kidnapovan kosovski državljanin i etnički Srbin kojem se ljekari u Nišu bore za život. Taj incident umnogome podsjeća na smrtonosne događaje kod pravoslavnog manastira Banjska u septembru 2023. godine, koji do danas srbijanski sudovi nisu riješili. Takav način upotrebe raznih grupa podsjeća na devedesete godine prošlog vijeka, kada je zvanični Beograd na hrvatska, bosanskohercegovačka i kosovska ratišta slao vojnike, policiju i kriminalce skrivene pod velom „dobrovoljačkih“ jedinica. Kasnije je i na sudovima dokazano da su ta lica radila za javne i tajne srbijanske službe. Po priznanju haškog osuđenika i „četničkog vojvode“ Vojislava Šešelja, kod kojeg je Vučić u Srpskoj radikalnoj stranci stjecao političko iskustvo prije nego će formirati SNS, Miloševićeva vlast je naoružavala njegove „četnike“ kojima se pripisuju zločini u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Ako je tokom raspada Jugoslavije Zapad mogao tvrditi da nije bio upućen u rad njenih tajnih službi, a koje su decenijama uspješno djelovale širom svijeta, danas to nije moguće reći. Zapad je stavio pod kontrolu gotovo sve segmente društva u državama nastalim raspadom Jugoslavije. To implicitno znači da je Zapadu jasno na koga se Vučić oslanja, čak i dok regiji prijete sukobi i dok novcem Zapada kupuje rusko i kinesko oružje. Izražavanje „zabrinutosti“ zvaničnika sa Zapada došlo je u fazu kada ljudi o tome na društvenim mrežama govore kao o lošoj šali, uvjereni da je Evropska unija u politici prema Srbiji napustila norme koje važe za njene članice, zaboravila sve vrijednosti koje agresivno zagovara na međunarodnoj sceni i okrenula se realpolitičkom djelovanju u svom dvorištu. Godišnjica događaja koji je podijelio Srbiju Obilježavanje prve godišnjice pada nadstrešnice u Novom Sadu bilo je dostojanstveno. Studenti i građani su došli iz raznih dijelova Srbije, uprkos tome što je bio zakrčen saobraćaj prema Novom Sadu. Kao i kod ranijih velikih protesta u proteklih dvanaest mjeseci, prekinut je željeznički saobraćaj, dojave o postavljenim bombama paralisale su neke institucije, a ceste su bile zakrčene. Ipak, desetine hiljada ljudi su odale počast nastradalim. To je istovremeno šokiralo i uplašilo Vučića, koji se izvinjavao za svoje ružne riječi koje je uputio demonstrantima u proteklih godinu dana, a u danima prije i poslije toga nastavio s vrijeđanjem tih isti ljudi. Takva reakcija pokazuje da mu je bilo važno da taj skup ne prođe onako kako je prošao, jer su jedan od zaštitnih znakova Vučićeve politike veliki skupovi na kojima se slave njegovi uspjesi. Skupovi koje organizuje Vučić, koristeći stotine autobusa da iz Srbije i okolnih država dovede ljude, više nisu masovni kao ranije. To možda znači da se dio Vučićeve biračke baze umorio ili da njegova stranka taktizira s ovim aktivnostima, štedeći resurse za nove bitke. Protesti protiv Vučićeve vlasti ne jenjavaju, iako je umor prisutan i na toj strani. To što je počela školska godina u mnogim obrazovnim institucijama, nakon višemjesečnog štrajka, važna je pobjeda za vlast, ali ne i konačni trijumf nad pobunjenim građanima. Pojedina istraživanja javnog mnijenja u Srbiji, prema pisanju tamošnjih medija, pokazuju da je Vučić ušao u fazu kada nastoji da održi svoje biračko tijelo, jer više nema gdje tražiti nove birače. Ako uspije da zadrži svoje biračko tijelo to će mu omogućiti da i dalje bude dominantna ličnost na političkoj sceni, jer ne postoji niti jedna druga ličnost koja ima približno takvu podršku. To znači da će se obračun s pobunjenim građanima nastaviti na dosadašnjim linijama i da će jedna od dvije strane prevagnuti - jer vlast ne želi da popusti, pošto je postalo očito da se ne mogu približiti u stavovima. Poraz studenata i ljudi koje okupljaju znači da bi mnoge od njih Srbija mogla izgubiti, budući da bi zbog represije mogli napustiti svoju domovinu. Nakon što su stotine hiljada mladih i školovanih ljudi napustili Srbiju tokom devedesetih godina, ne želeći da učestvuju u Miloševićevim ratovima, sada bi poraz demonstranata mogao biti novi udarac ideji da zvanični Beograd prestane biti prijetnja svojim i građanima susjednih država. Takav scenarij neminovno vodi jačanju politika koje su izašle ispod šinjela Miloševića i Šešelja. Zapad politikom prema zvaničnom Beogradu može odrediti da li će ljude koji žele promjene ostaviti u Srbiji ili će im otvoriti svoja vrata kao i ranijih godina. To što je Srbija dovedena u situaciju da svaki ishod ovog političkog okršaja bude poraz, isključiva je krivica zvaničnog Beograda, odnosno onih koji tamo vladaju od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Peru je odlučio prekinuti diplomatske odnose s Meksikom, izjavio je ministar vanjskih poslova te andske nacije, nakon što je pokrenut proces odobravanja azila bivšoj premijerki Perua. Foto: Ilustracija Ministar vanjskih poslova Hugo de Zela rekao je novinarima da je Meksiko počinio „neprijateljski čin“ otvaranja procesa azila bivšoj premijerki Betssy Chavez, koja je služila pod predsjednikom Pedrom Castillom, javio je Reuters. Castillo je smijenjena s dužnosti i uhapšena krajem 2022. godine nakon što je pokušao raspustiti Kongres. Castilo je trenutno u zatvoru i čeka sudski proces.

Nakon šest godina američki predsjednik Donald Trump i njegov kineski kolega Xi Jinping ponovo su se našli za pregovaračkim stolom. Iako je nekada u politici velikih sila to kratak period za ishod strateških planova, taj razmak je bio dovoljan da istom Trumpu preko puta bude novi Xi Jinping. Foto: Donald Trump i Xi Jinping u Južnoj Koreji Kina je „najveći izazov u našoj historiji“, reći će u septembru prošle godine Kurt Campbell, tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara i dugo godina ključna osoba u američkoj vanjskoj politici koja zagovara okretanje Washingtona prema Aziji. „Iskreno, Hladni rat blijedi u poređenju sa višestrukim izazovima koje Kina predstavlja“, rekao je. Campbell nije jedini koji tako misli. Još od administracije Baracka Obame govori se o američkom okretanju ka Aziji, odnosno obuzdavanju Kine. To stoji i u američkim strateškim dokumentima, gdje se naglašava da je Kina jedina država koja Sjedinjenim Američkim Državama može parirati na ekonomskom, tehnološkom i ideološkom planu, dok njena vojna moć iz godine u godinu raste. Trumpov prvi mandat u Bijeloj kući prošao je u obračunima s Kinom. Uveo je sankcije kineskim tehnološkim i drugim kompanijama, prijetio američkim kompanijama koje imaju pogone u Kini, pozivao na razgovore, nudio podsticaje... s ciljem da zvanični Peking dovede u podređen položaj u pregovorima, istovremeno jačajući razne kineske rivale u Aziji i na Pacifiku. Kineski odgovor na Trumpove poteze bio je tada blag, gotovo simboličan. Primjera radi, kada bi Trump ciljao kineske tehnološke kompanije, Peking bi odgovarao mjerama na uvoz američkog vina. To je jasno pokazivalo kinesku paniku i strah od direktne konfrontacije s Washingtonom koji je Kinu već označio kao državu čiji se rast i razvoj mora suzbiti. Oko za oko Predsjednik Joseph Biden je nastavio sa istom politikom, ali je teške Trumpove riječi i bombastične izjave zamijenio pomirljivim tonom dobroćudnog lidera starog kova. Cilj zvaničnog Washingtona i tada je bio isti – ograničiti rast kineske snage i uticaja širom svijeta. Ali, Trump u svom drugom mandatu ispred sebe ima drugačiju Kinu. Na njegove carine na kineski uvoz dobio je identičan odgovor, na otežavanje kineskog poslovanja u Sjedinjenim Državama odgovor Pekinga je bio prestanak kupovine soje od američkih farmera, odluka da onemogući kineske kompanije da dođu do američkih čipova dovela je do prekida kineskog izvoza rijetkih metala koji su potrebni za uređaje koje bi ti čipovi trebali pokretati. Xi ovoga puta nije pristao da Kina bude u podređenom položaju. Na Trumpove poteze i političke performanse odgovara mjerama koje zaista bole američke kompanije i narušavaju planove zvaničnog Washingtona. To pokazuje da se osjeća snažno, ili barem stvar tako predstavlja. Taj novi pristup se mogao vidjeti i na jučerašnjem sastanku u južnokorejskom Busanu, na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC). Jedan takav detalj su uhvatile kamere. Prilikom susreta s Trumpom, koji je izvodio jedan od svojih „napada šarmom“ na sagovornika, Xi je ostao hladan, više gledajući prema kamerama nego u Trumpa koji najavljuje „veoma uspješan sastanak“ njih dvojice i dok kineskog predsjednika hvali kao dobrog pregovarača. Xi je prethodno ostavio Trumpa da ga kratko čeka pred zastavama dvije države. Rovovi su iskopani Pred sastanak s kineskim liderom u Južnoj Koreji, Trump je sreo predsjednika zemlje domaćina Lee Jae Myunga i japansku premijerku Sanae Takaichi. Američki saveznici u Aziji nisu krili zadovoljstvo što vide Trumpa, obasipajući ga pohvalama i vrijednim poklonima. Zvanični Seul i Tokio su i ovaj put iskazali odanost Washingtonu i Trumpu. S kineskim predsjednikom stvari stoje potpuno drugačije. Odnosi Sjedinjenih Država i Kine nisu se promijenili nabolje. Simbolični potezi načinjeni s obje strane na sastanku u Južnoj Koreji više su napravljeni zbog forme nego suštine. Ali, Trump se nije dao omesti u predstavljanju sebe kao čovjeka koji drži sve konce u svojim rukama. Na skali od jedan do deset, sastanak je ocijenio s dvanaest, rekavši da je to bio „nevjerovatan sastanak“. Šta je to dogovoreno da je Trump tako zadovoljan? Trump kaže da će Kina raditi na suzbijanju ilegalne trgovine fentanilom, od Sjedinjenih Država će kupovati soju i druge kulture i američke energente te će ponovo Amerikancima prodavati rijetke metale. Zauzvrat, Trump će smanjiti carine na kineski uvoz s 57 na 47 posto i s 20 na deset 10 za trgovinu prekursorima fentanila. Na kineskoj strani nije bilo tako velikih riječi o sastanku dva lidera. Čini se da čitav sastanak vide kao jedan u nizu onih na kojima se prešutno kaže da su dvije strane svjesne da druga postoji i da se s tim moraju nositi. „Kina i SAD imaju različite nacionalne okolnosti, te su određene razlike neizbježne. Kao dvije najveće svjetske ekonomije, povremeni nesporazumi su sasvim normalni. Suočeni s olujama i izazovima, predsjednik Trump i ja, kao kormilari, treba da održimo pravac i kontrolišemo situaciju, kako bi brod kinesko-američkih odnosa plovio stabilno naprijed“, poručio je Xi Jinping. Kineska delegacija je bila veoma aktivna na samitu APEC-a, nastojeći se prikazati kao pouzdan i miroljubiv partner svim državama. Xi Jinping želi, navode kineski mediji, „otvorenu i inkluzivnu ekonomsku globalizaciju“, što je u suprotnosti s Trumpovim ekonomskim protekcionizmom. Za razliku od Trumpa, koji mjesecima prijeti uvođenjem carina i sankcijama svakoj državi s kojom se ne slaže, kineski predsjednik na čelu komunističke države traži još više slobodne trgovine. Trumpove riječi nakon samita s Xi Jinpingom, čini se, nisu ubijedile ni njegove vjerne pristalice u nekim američkim medijima. Nije bilo euforije zbog uspjeha njihovog lidera, odnosno izvještavano je o svemu s dosta zadrške, baš kao što je to bio i slučaj prije samita, jer niko nije vjerovao da će Trump napraviti čuda u pregovorima s Kinom koja se osjeća ojačanom do te mjere da je trgovinu počela koristiti kao oružje u odnosima s Washingtonom. U samo par desetljeća svjetska ekonomija promijenjena je do te mjere da se kineski komunisti bore za otvoreno tržište, a šampioni kapitalizma iz Washingtona uvode carine u namjeri da se zaštite i od najsiromašnijih država. Namjera Trumpa i Xija da ih historija pamti kao važne lidere na taj način biće ispunjena – tokom njihovih predsjedničkih mandata desila se epohalna promjena. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U nedjelju su Argentinci, drugi put u manje od dva mjeseca, izašli na birališta da odluče sudbinu politike predsjednika Javiera Mileija. Za razliku od septembarskih izbora, Milei je sada izašao pred birače s direktnom podrškom američkog predsjednika Donalda Trumpa i ostvario sjajan rezultat. Foto: Javier Milei i Donald Trump Javier Milei i njegov politički program nisu poraženi, barem do narednih predsjedničkih izbora. Samoproglašeni „anarho-kapitalista“ i „libertarijanac“, a od nekih protivnika viđen kao „krajnji desničar“, ojačao je svoje pozicije na argentinskoj političkoj sceni, uprkos predviđanjima mnogih da će međuizbori za argentinski Kongres i Senat biti početak njegovog kraja. Naime, Argentinci su izašli na još jedne izbore koji su mogli okončati Mileijevu političku karijeru, barem kada je riječ o obećanim reformama koje mora završiti prije nego se ponovo za dvije godine pojavi pred biračima u utrci za predsjednika. Za ove izbore dobio je „pomoć“ iz Washingtona vrijednu četrdeset milijardi dolara. Trumpova administracija je odlučila da stabilizuje argentinsku valutu pezo, Buenos Airesu da pozajmice i otvori mogućnost američkih ulaganja u Argentinu. Trump je na ovim izborima uložio i svoj politički ugled, jer je Milei važan dio američke politike prema Južnoj Americi, budući da u Argentini provodi politički i ekonomski model koji se sviđa ljudima u Trumpovoj administraciji i grupi biznismena koji stoje iza njega. Oktobarska pobjeda Jedan argentinski korisnik društvenih mreža, razočaran pobjedom Mileijeve stranke, napisao je da je Trump „kupio argentinske izbore za četrdeset milijardi dolara“. Ova konstatacija nije daleko od istine, jer je Milei u manje od dva mjeseca dobio više od milion glasova samo u provinciji Buenos Aires, uprkos krizama koje potresaju zemlju. Čini se da su neki Argentinci povjerovali Trumpu da će pomoći njihovoj državi da izađe iz ekonomskih kriza koje se desetljećima periodično vraćaju. Mileijeva stranka "Sloboda napreduje" osvojila je četrdeset posto glasova, što je deset posto više od onoga što su očekivali, odnosno kako su pokazivale ankete. To je za deset posto više od peronističke opozicije, u svim stranačkim varijantama, koja je izgubila u 18 od 24 argentinske provincije, čak i u onima u kojima je vlast. Mileijeva stranka pobijedila je i u Buenos Airesu, nakon teškog poraza u septembru. Da stvar bude gora za peronističku opoziciju u nekim provincijama nisu bili ni drugi, već tek reći iza lokalnih stranaka kojima Milei sada nudi saradnju. To znači da će Milei u Kongresu sada imati, sa svojim saveznicima, 101 od 257 mjesta. Prije nedjeljnih izbora imao je 37. U Senatu koji ima 72 mjesta, Milei će sada imati 20 senatora. Prije izbora, samo šest. To je najbolji rezultat nekog argentinskog predsjednika na međuizborima još od 1985. godine. Izbori su pokazali da Trump ima uticaj u Argentini. Ali, to je samo dio odgovora zašto je Milei odnio ovako ubjedljivu pobjedu i zašto opozicija nije iskoristila njegove greške. Izlaznost od 66 posto, najmanja na međuizborima u četrdeset godina, jedan je od razloga zašto opozicija nije ostvarila bolje rezultate. Zatim, septembarski izbori zasitili su stranačku bazu, a lokalni lideri i stranačko članstvo pokazali da su im bitniji izbori na kojima su oni kandidati. Naime, puno manje kandidata na glasačkim listićima na ovim izborima, u poređenju sa septembarskim, dovelo je do toga da je bila manja mobilizacija stranačke baze nego obično. Novi Milei Milei i njegova stranka nisu očekivali ovakav rezultat, a javnost nije očekivala Mileijev zaokret nakon izbora. Neki argentinski komentatori su složni u ocjeni da je Milei nakon ovih izbora neki „novi“ političar, jer je nakon izborne pobjede održao pomirljiv govor kakav mu nije svojstven. Uz vrlo malo kritika i teških riječi prema peronističkoj opoziciji, Milei se dugo zahvaljivao brojnim ljudima koji su mu pomogli u kampanji, a onda nudio ruku saradnje. „Danas počinje izgradnja velike Argentine“, rekao je Milei na početku svog govora. „U naredne dvije godine biće nastavak reformi“, poručio je, jer „dva od tri Argentinca ne žele se vraćati u prošlost“. Argentincima je rekao da „žive u najslobodnijoj državi na svijetu“ i pozvao stranke u parlamentu na saradnju u konkretnim stvarima. To se posebno odnosi na pomenute regionalne stranke i njihove guvernere, čime sebi želi stvoriti još više saveznika, vjerovatno računajući da će se peronistička opozicija, narodski rečeno, zabaviti o sebi. Nešto slično se desilo u susjednoj Boliviji, donijevši promjenu ljevičarske vlade nakon dvije decenije. Stari Trump i dužnik Milei Argentinski izbori imaće odjek i izvan argentinskih granica. Geopolitička važnost Argentine za Latinsku Ameriku i Antarktik dobro je poznata. Tamo se Sjedinjene Države sukobljavaju s Kinom, što je i primarni cilj mnogih vanjskopolitičkih poteza Trumpa još iz njegovog prvog mandata. U toj bici s Kinom Trump je već zabilježio uspjehe, ali i poraze. Tako će u Argentini susjednoj Boliviji ubrzo biti uspostavljena proamerička vlada koja će bolivijske resurse ponuditi stranim ulagačima, a pogoršani su odnosi s višedecenijskim američkom saveznikom - Kolumbijom. Trump sada vrši diplomatski pritisak na Brazil, najveću i najmoćniju državu Južne Amerike, želeći da tamošnju ljevičarsku vlast privoli na razne koncesije i potčini američkim interesima, dok naftom bogatoj Venecueli prijeti na razne načine. Sve ovo se desilo za deset mjeseci Trumpa u Bijeloj kući. Ovakav razvoj situacije u Latinskoj Americi mnogi nisu očekivali, ali je bilo jasno da će neke od država u tom dijelu svijeta u odnosu s Trumpom morati računati na saradnju, pritiske, ucjene, prijetnje i sukobe. Naprosto, Trump nema milosti u ostvarivanju ciljeva u „američkom dvorištu“, kako ovaj dio svijeta označava „Monroeva doktrina“, koju u Bijeloj kući slijede već dva stoljeća. Međutim, Trumpov pristup prema Argentini je nešto novo u njegovoj politici. Objašnjavajući zašto pomaže Mileija, Trump je opisao „Argentinu kao umiruću zemlju“, rekavši da „nema novca, nema ništa i da se žestoko bori da preživi“ i nastavio: „Oni umiru, je li to jasno? Oni umiru.“ Mnogi Argentinci se ne slažu s ovom Trumpovom izjavom, ali priznaju da kriza postoji. Mileijevi kritičari nisu daleko od Trumpove tvrdnje. Oni se pitaju šta će biti s Argentinom naredne godine kada na red dođe otplata dugova prema Međunarodnom monetarnom fondu i američkoj administraciji koja je intervenisala pred izbore i spasila argentinsku ekonomiju. Milei je pobjedom na izborima dobio priliku da opoziciji pokaže da griješi, vjerovatno računajući na novu Trumpovu pomoć ako bude potrebno. Ali, kako nema „besplatnog ručka“ u politici, posebno u američkoj, pitanje je šta će Trump tražiti zauzvrat. Pored toga što je dobio još jednog dužnika i saveznika u Buenos Airesu, Trump je pokazao da i van granica Sjedinjenih Država postoje milioni ljudi koji mu vjeruju i onda kada treba podržati nekoga koga su prije dva mjeseca odbacili na izborima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine u Evropi se govori o alternativama za ruske energente. Priča je došla u naše bliže i daljnje susjedstvo i nema sumnje da će se to prije ili kasnije i na razne načine odraziti i na Bosnu i Hercegovinu. Foto: Ruski gasovodi u Evropi Kada se za neku silu kaže da geopolitički kontroliše određeni dio svijeta misli se i na kontrolu energetskih resursa, na vlasništvo na energetskom infrastrukturom i na energetsku sigurnost koja podrazumijeva sposobnost da se energija iskoristi za pritisak na rivala ili da se vodi nezavisna politika u odnosu na rivale koji ne mogu ucjenjivati energentima. Te stvari u mnogim dijelovima svijeta su jasnije nego u Evropi. Rusija je decenijama energentima snabdijevala veliki dio Evrope, iako je u geopolitičkom smislu primat pripadao drugima, prvenstveno Sjedinjenim Američkim Državama koje su tu stacionirale svoju vojsku, kontrolisale finansijske tokove, obezbjeđivale tehnologiju, vodile diplomatske inicijative i određivale zvanični politički i društveni narativ kroz svoju „mehku moć“ (soft power). Taj neobičan „poklon“ Zapada za Rusiju, mada je snažno oslonjen na geografiju i ekonomske interese evropske privrede, po logici stvari morao je doći do svog kraja onda kada se Kremlj i evropski partneri nađu na različitim stranama u suštinski važnim pitanjima. Od ruske agresije na Ukrajinu traje udaljavanje Rusije i Evrope, iako američki predsjednik Donald Trump želio okrenuti novi list u odnosima s Moskvom, nakon što je njegov prethodnik Joseph Biden Evropljane okupio u front protiv Kremlja. Energetska mapa Evrope Dok traje rat u Ukrajini širom Evrope vodi se bitka ko će zamijeniti Rusiju u oblasti energetike, što uključuje i dobavljanje prirodnog gasa, nafte, uglja i nuklearnog goriva za nuklearne elektrane koje su u više evropskih država izgradile ruske kompanije. Vrlo brzo su neke države prestale da kupuju rusku naftu i prirodni gas, nakon što su Sjedinjene Države počele da rade na LNG terminalima u Poljskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj. Godinu dana od početka ruske agresije na Ukrajinu napravljeni su pomaci i na polju nuklearnih elektrana kada su francuske i američke kompanije dogovorile da zamijene ruske u Bugarskoj i drugdje. Još tada je bilo jasno da će u narednom koraku, uprkos negodovanju pojedinih država istočne Evrope i Balkana, na red doći i najmanji potrošači ruskog gasa i nafte te da velike sile neće imati milosti prema njihovoj potrebi da energente plaćaju jeftinije od onoga što se nudi kao alternativa. Jedan takav primjer je i Naftna industrija Srbije (NIS) koja je većinski u ruskom vlasništvu. Mjesecima srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić govori o američkim sankcijama koje ciljaju rusko vlasništvo u kompanijama ove vrste, da bi nedavno rekao da su sankcije stupile na snagu. To znači, tvrdi Vučić, da više nije moguće koristiti bankovna plaćanja u poslovanju s NIS-om. Ali, NIS i dalje radi i nafta i prirodni gas još uvijek dolaze u Srbiju. Stručnjaci tvrde da Srbija iz ove situacije može izaći samo na dva načina: smanjenjem ruskog vlasništva u NIS-u ispod pedeset posto ili prestankom američkih sankcija. Vučićevo nedjelovanje u ovom slučaju, iako su jasne političke implikacije bilo kojeg njegovog poteza, čini se da potiče iz očekivanja da će se američko-ruski pregovori o Ukrajini, a potom i o energetskoj mapi Evrope, zahuktati i da će donijeti rješenje na koje on nije uticao. Taj pristup Vučića možda dijelom leži i u izbjegavanju mogućih pravnih zavrzlama. Neki tvrde da je uništenje gasovoda „Sjeverni tok 2“, koji je direktno povezivao Njemačku i Rusiju, bio način da se izbjegne pravni spor o tome ko nije isporučio/preuzeo ugovorene količine gasa. Kako je gasovod uništen u nikad do kraja rasvijetljenom slučaju, gas nije moguće ni isporučiti ni preuzeti. Borba je počela Međutim, mnogi nemaju vremena da čekaju. Tačnije, ne žele da čekaju da se Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin dogovore o Evropi bez Evropljana. Ove sedmice je saopšteno iz Brisela da se većina država Evropske unije složila da se do kraja 2027. godine zabrani uvoz ruskog prirodnog gasa, a da će od početka naredne godine, nakon odluke Vijeća Evropske unije, zabraniti tranzit ruskog gasa kroz države članice. Komesarka za proširenje Marta Kos je zatim rekla da se to neće odnositi na države koje nisu članice Evropske unije, a koje se snabdijevaju ruskim gasom kroz gasovode koji su u državama Evropske unije. Da će prekid biti bolan, i nasilan ako je potrebno, potvrđuju i najviši državni zvaničnici. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski je u srijedu na društvenim mrežama dao podršku ukrajinskoj vojsci da onesposobi gasovod „Družba“, kojim se snabdijevaju neke evropske države. Nešto ranije je sud u Poljskoj donio odluku da Berlinu ne izruči jednog Ukrajinca osumnjičenog za uništavanje gasovoda „Sjeverni tok 2“. Sličnu odluku ranije je donio sud u Italiji. Neki ovaj evropsko-ruski raskid u polju energetike gledaju i kroz prizmu nedavnih požara na rafinerijama u Mađarskoj, Slovačkoj i Rumuniji u samo 48 sati. Sve te rafinerije povezuje ruska nafta, bilo da pripadaju kompanijama u ruskom vlasništvu ili da se tamo ista prerađuje. Ukrajinci nemaju problem da svoj stav jasno iskažu – ako će Rusija uništavati našu infrastrukturu onda ćemo vratiti istom mjerom. U proteklih nekoliko mjeseci Ukrajinci su uništili brojne ruske pogone važne za preradu nafte, pa su čak i Rusi prinuđeni da čekaju u redovima za gorivo. Neke procjene kažu da su do sada Ukrajinci uništili oko dvadeset posto svih ruskih kapaciteta za preradu nafte i da će u narednom vremenu vjerovatno uništiti i mnoge druge u evropskom dijelu Rusije. Posljedice će osjetiti svi Gotovo četiri godine nakon što je počela ruska agresija na Ukrajinu u Moskvi se vjerovatno mnogi pitaju je li sve moralo biti tako. Da je Putin znao da će ovako proći u ratu u Ukrajini, pitanje je da li bi se usudio da napadne. Rusija trpi ogromne gubitke i ne samo na vojnom planu. Ovih dana na red su došli i ruski energenti. Trump je jučer uveo sankcije ruskim kompanijama Rosnjeft i Lukoil, što će vjerovatno natjerati velike kupce da razmisle prije nego kupe rusku naftu. To se prije svih odnosi na Indiju i Kinu, koje više od tri godine koriste situaciju da je evropsko tržište sve zatvorenije za ruske energente i kupuju rekordne količine po nižim cijenama. Trumpova odluka dolazi u sedmici u kojoj je Evropska unija odlučila zadati novi udarac ruskim energetskim interesima u Evropi i nakon što su (ne)namjerno uništena ili oštećena brojna naftna postrojenja povezana s Rusijom. Te iste sedmice je zvaničnik važne države Evropske unije i NATO-a, kako smo gore naveli, pozvao Ukrajinu da uništi ruski gasovod. Udar Zapada na Rusiju širom Evrope nije iznenađenje. Zapad želi Kremlju odsjeći krakove uticaja rezanjem energetskih veza, a što će biti i finansijski udar na Rusiju. Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu neki su tvrdili da Evropa ne može bez ruskih energenata i da će se Evropljani „smrzavati“ u svojim domovima. Danas se vidi da je to bio spin Kremlja i da je Evropska unija spremna platiti finansijsku i svaku drugu cijenu tog poteza, a ko će više izgubiti vidjeće se u narednom vremenu. Članak je raniije objavljen na portalu nap.ba.

Javier Milei od svog ulaska u politiku stvara situaciju u kojoj mu ishod njegovih politika uvijek donosi sve ili ništa. Argentinci će 26. oktobra na izborima o tome još jednom odlučiti. Foto: Milei i Trump Argentinski predsjednik Javier Milei šokira i onda kada je za njega to samo još dan na poslu. Njegova „šok terapija“ za posrnulu argentinsku ekonomiju postala je od regionalne i možda čak svjetske važnosti. Milei, samoproglašeni „anarho-kapitalista“ i „libertarijanac“, postao je u samo par godina važan za procese i van Argentine. Ta važnost Argentine nije došla zbog toga što je predsjednik Milei svoju državu pretvorio u veliku vojnu silu, važnog ekonomskog aktera ili posrednika u sukobu trećih država. Naprotiv, Milei je Argentinu pretvorio u državu slučaj, gdje se testiraju razne ekonomske i druge politike. Milei testira da li se država može voditi kao kompanija i da li se efikasnost može nadrediti čak i osnovnim životnim potrebama ljudi u nekoj državi. To nije liberalni kapitalizam koji svijet poznaje i koji pravi značajne razlike u prihodima najbogatijih i najsiromašnijih. Milei je otišao korak dalje i nema milosti ni prema bolesnim, starim, djeci..., pored toga što je ukidao ministarstva, agencije, resore, obračunavao se s „neradnicima“ i među radnicima na najtežim poslovima, brisao zakone i uredbe, ukidao socijalnu i svaku drugu pomoć. Ovaj politički i ekonomski eksperiment mnogi pažljivo prate, razmatrajući da li Argentina i Argentinci to mogu podnijeti, odnosno da li to može funkcionisati u drugim državama. Eksperiment je podržao i najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, koji će nešto kasnije u administraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa voditi Odjel za vladinu efikasnost (DOGE). Musk je probao samo dio Mileijevih mjera primijeniti u Sjedinjenim Državama, ali to je bilo previše i za biznismena i milijardera Trumpa. Musk nije bio sam u tome. Mnogi američki biznismeni i medijske ličnosti stale su iza Mileija, a Trump ga je jednom prilikom nazvao svojim „omiljenim predsjednikom“. Oni su podržavali Mileija i kada je Trump bio van Bijele kuće, a to rade i sada. Od izbora do izbora Praćenje procesa u Argentini sa sigurne distance, u ovom slučaju iz Sjedinjenih Država, puno je ugodnije nego kada se to radi iz Argentine. Inflacija, masovni otkazi, politička nestabilnost, ekonomska kriza, protesti i predsjednik koji državu vodi kao da je televizijski reality program, samo su dio onoga što Argentinci moraju da trpe dvije godine. Ali, Argentinci za to mogu kriviti samo sebe. Sve to im je Milei obećao u izbornoj kampanji, pozivajući ih da izdrže patnje prije nego Argentina ozdravi i ponovo postane bogata. Čak i oni koji ne žele da čuju njegov politički program mogli su u medijima vidjeti čovjeka kako psuje i prijeti te kako s pozornice maše motornom pilom obećavajući sječu čitavih ministarstava. Milei je tada pobijedio u predsjedničkoj utrci, ali nikada nije dobio kontrolu nad nacionalnim parlamentom. To ga je onemogućilo da provede baš sve što je zamislio, pa će na izborima 26. oktobra pokušati da to promijeni. Dvije godine pred kraj njegovog predsjedničkog mandata to bi mogao biti momenat koji će njegovu političku karijeru okončati ili joj dati gorivo za nove borbe. Međutim, nekim Argentincima je dosta Mileija. Dok država očekuje parlamentarne izbore 26. oktobra, prošlog mjeseca na izborima za parlament provincije Buenos Aires, gdje je smješten argentinski glavni grad Buenos Aires, Milei je teško poražen. To je bio poraz koji je upalio alarme u Washingtonu, koji je izdvojio dvadeset milijardi dolara za spašavanje svog saveznika. Oko četrdeset posto Argentinaca živi u ovoj provinciji i izbori su bili testiranje Mileijeve popularnosti uoči oktobarskih izbora. Za Mileija je to bilo posebno važno, jer ako njegove politike gube pristalice tamo gdje je najviše bogatih Argentinaca, onda nije teško zaključiti kako će mjere štednje proći kod onih koji su najsiromašniji i žive u drugim dijelovima države. Pobjeda u Buenos Airesu za Mileija je bila imperativ. Poređenja radi, u drugoj provinciji po broju stanovnika, gdje živi oko devet posto Argentinaca, također opozicija ima vlast. To su dva važna bazena gdje Milei traži glasove, posebno zbog činjenice da u manjim mjestima novi politički koncepti u svojim počecima, uglavnom, imaju slabiju podršku u odnosu na glavni grad i velike gradske centre. Od 23 argentinske provincije Mileijevi ljudi nisu guverneri niti u jednoj. U Buenos Airesu prije izbora ljevičari su drži vlast, što je Mileiju bila prilika da kritikuje njihov učinak i svoja rješenja s nacionalnog nivoa prebaci na lokalni i regionalni. Dakle, glasači su mogli efektivno da uporede učinke dvije rivalske politike. Mileijeva prednost je bila što su drugi političari upleteni u razne korupcijske skandale, a on je obećao da će tome doći kraj. Međutim, mediji su otkrili da ni njegovi ljudi nisu imuni na korupciju, uključujući njegovu sestru Karinu Milei koja je njegova desna ruka u politici. Zatim, jedan od njegovih kandidata na izborima u Buenos Airesu primio je novac od osumljičenog trgovca drogom. Mileijeva stranka „Sloboda napreduje“ dobila je oko trećine glasova, a peronistički ljevičari, koje iz kućnog pritvora predvodi bivša argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner, osvojili su pedesetak posto glasova. Uzdrmana ljevica, koja ipak radi na stvaranju novih lidera čak i po cijenu sukoba unutar bloka, za Mileija je ovaj put bila prevelik zalogaj. Axel Kicillof je odnio važnu pobjedu nad Mileijem i vjerovatno će biti važan faktor na narednim argentinskim izborima. Trumpova pomoć Milei sada ide na za njega još važnije izbore. Izbori koji će se održati predstojećeg vikenda za Mileija su biti ili ne biti, a za opoziciju, snažno ukorijenjenu u postojeće društvene okvire, samo jedni u nizu na kojima će se boriti da preuzmu vlast. Sredinom prošle sedmice Trump je Mileijevu situaciju sažeo izjavom da neće gubiti vrijeme s Argentinom ako Mileijeva stranka ne pobijedi, nakon što je odlučio Argentini dati veliku finansijsku pomoć. „Podržavam ovog čovjeka jer je njegova filozofija ispravna i on bi mogao pobijediti“, rekao je Trump prije ručka u Bijeloj kući s Mileijem i njegovom delegacijom. „Možda neće pobijediti, ali mislim da će pobijediti. A ako pobijedi, ostajemo s njim. A ako ne pobijedi, odlazimo.“ Podrška koju je Trump dao Mileiju je impresivna, ne samo zbog količine novca i američkih garancija da će Milei spasiti argentinsku ekonomiju. Trumpov intervencionizam u Argentini odudara od onoga što je govorio braneći svoj program „Amerika na prvom mjestu“. Milei je od Trumpa dobio vjerovatno puno više nego što je očekivao, jer onda kada je bio u političkom usponu Trumpu je u Sjedinjenim Državama prijetio zatvor po osnovu brojnih optužnica. Trumpov potez naljutio je i njegove pristalice, posebno uzgajivače soje. Naime, Kina je odlučila da prekine kupovinu američke soje i okrene se Argentini. Američki uzgajivači žalili su se Trumpu da njihovo mjesto preuzimaju argentinske kolege, a da Bijela kuća američki novac šalje u Buenos Aires umjesto da pomogne američke poljoprivrednike. Zanimljivo je da su i argentinski uzgajivači soje i poljoprivrednici uopšte, također zamjerili svom predsjedniku. Milei im je ukinuo porez na izvoz, da bi u zemlju ušlo što više deviza, a nakon što je saldo bio povoljan tri dana kasnije vratio je poreze. Dovoljno da se i oni koji su podržavali Mileija upitaju kuda vodili politika koja se mijenja iz dana u dan. Da bi Mileiju pomogao da pobijedi na izborima naredne sedmice, američki ministar finansija Scott Bessent je odlučio da njegova država položi u centralnu banku Argentine dvadeset milijardi dolara i tako ojača posrnuli argentinski pezo. Naime, Mileijeva vlada je potrošila sve dolare da bi održala kurs nacionalne valute, a onda su strani i domaći investitori u strahu počeli prodavati svoje obveznice i povlačiti novac iz Argentine i argentinskih banaka. „Sve opcije su na stolu“, rekao je prošlog mjeseca Bessent i Argentinu opisao kao „sistemski važnog američkog saveznika u Latinskoj Americi.“ Pored ojačavanja argentinske valute, Washington je obećao kupovati argentinske državne obveznice i argentinski dug, davati Buenos Airesu kredite i ohrabriti američku poslovnu zajednicu da investira u tu južnoameričku državu. U aprilu je Washington pozdravio odluku Argentine da se zaduži kod Međunarodnog monetarnog fonda za dvadeset, kod Svjetske banke za dvanaest i Međuameričke razvojne banke za deset milijardi američkih dolara. Taj pristup je neke kritičare podsjetio na crne dane za Argentinu kada se ta država zaduživala kod istih institucija na gotovo isti način. Pored toga, Trumpova „pomoć“ će također doći na naplatu, naredne godine paralelno s pomenutim kreditima kod međunarodnih kreditora, kada Bijela kuća bude tražila novac za kupljene obveznice. Kirchner je prošlog mjeseca na društvenim mrežama napisala da „'pomoć' od 'sila sjevera'“ predstavlja „hranu za danas i glad za sutra“. Nekima je ovakav razvoj situacije poziv za uzbunu, jer bi Argentina mogla postati „propala država“ (failed state) i proći kao Venecuela koja je decenijama pod američkim pritiskom i sankcijama. Kakav bi to bio udar na Trumpovu reputaciju! Trump je Mileiju pomogao i na drugi način. Tokom pomenutog sastanka njih dvojice u Bijeloj kući, kompanija Open AI (kreator ChatGPT-a) potpisala je s argentinskom vladom pismo namjere za izgradnju podatkovnog centra za vještačku inteligenciju u Argentini vrijednog 25 milijardi dolara. Kao lokacija izabrana je Patagonija, čija je klima pogodna za hlađenje sistema koji troše ogromne količine električne energije, u okviru projekta „Stargate“ koji uključuje i argentinsku kompaniju Sur Energy. Izbori na kojima Milei može da izgubi sve Izbori koji će se održati u subotu za Mileija mogu biti presudni. Ako njegova stranka opet bude poražena, to će značiti da neće imati većinu u državnom parlamentu naredne dvije godine i da će njegovo eventualno pojavljivanje na predsjedničkim izborima biti unaprijed ograničeno. Jer, i kada bi i pobijedio na predsjedničkim izborima, a ako izgubi predstojeće parlamentarne, do bi značilo da će naredne četiri godine imati svezane ruke, odnosno dvije godine postojećeg i dvije godine novog mandata. Uključivanje Trumpa u Mileijevu kampanju govori koliko su ovi izbori važni. Trump je, pored novca, založio svoj politički kredibilitet, podržavajući čovjeka koji briše ekonomska i druga ograničenja u vremenu kada Washington svoju ekonomiju štiti carinama na uvoz. To pokazuje svu važnost Mileija za određene političke centre u Washingtonu, ali i širom svijeta, koji sebe ubrajaju u novu desnicu. Washington ne brani Mileija samo zbog argentinske strateške važnosti u borbi protiv Kine za Antarktik i Latinsku Ameriku. Washington brani jednu čitavu političku ideju koja ima svoje pristalice od Evrope, preko Azije do američkih obala. Ta ideja, iako je kao takva dio šire borbe za kontrolu nad Latinskom Amerikom, ušla je i u domenu personalnog. Trump je prilikom posljednjeg sastanka s Mileijevom rekao da je „jedini problem“ argentinskog predsjednika to što ima loš tretman u medijima i za sve okrivio „radikalno ljevičarsku kulturu“ koja progoni i njega. Tako je Milei ušao u klub onih koje Trump brani i na ovaj način. Treba se prisjetiti da je Brazil kažnjen visokim carinama zbog „lova na vještice“, kako je američki predsjednik nazvao sudski proces protiv bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara. Neki Argentinci su umorni od Mileija i njegove politike. Argentinski stručnjaci upozoravaju, a Milei ne želi ni da čuje, da su argentinski problemi u ekonomiji duboki i suštinski i ne mogu se riješiti ukidanjem socijalne pomoći siromašnim. Strukturalni problemi koje Argentina ima decenijama, a koje samo na kratko uspijeva da riješi poneka vlada, ostaju i s Trumpovom finansijskom injekcijom i Mileijevom motornom pilom. Milei se ne obazire na kritike i savjete. Trumpovu pomoć koristi u svojim istupima i Argentincima poručuje da je bolja budućnost na dohvat ruke, jer sada im u tome pomaže i američki predsjednik. U izbornim kampanjama pomoć američkog predsjednika može biti faktor koji okreće raspoloženje javnog mnijenja. Ali, nakon što su argentinski građani dvije godine gledali Mileija na vlasti ostaje pitanje je li to dovoljno i hoće li će utisak pojavljivanja Trumpa u argentinskoj politici biti jači od iskustva koje su imali protekle dvije godine.

Predsjednički izbori održani u oktobru 2025. u međunarodno nepriznatoj Turskoj Republici Sjeverni Kipar (TRSK) predstavljaju prekretnicu u političkom pejzažu sjevernog dijela otoka. Foto: Ilustracija, S.Mirvic/Corella Pobjeda Tufana Erhürmana, lidera Republikanske turske partije (CTP), nad dosadašnjim predsjednikom Ersinom Tatarom označila je kraj jedne ere i otvorila mogućnost novog političkog kursa – onog koji bi mogao redefinirati odnose s Ankarom i obnoviti perspektivu ujedinjenja. U obraćanju pristalicama nakon pobjede, Erhürman je poručio kako je „vrijeme da TRSK otvori novo poglavlje dijaloga — s Ankarom, ali i sa cijelim svijetom“. Njegov pomirljiv ton i naglasak na dijalog nagovještavaju potencijalni odmak od oštre retorike prethodnika i otvaranje prema modelu političke saradnje koji bi mogao ublažiti dugogodišnju izolaciju Sjevernog Kipra. 40 godina podjele koja još traje Podjela Kipra traje od 1974. godine, kada je Turska izvršila vojnu intervenciju kao odgovor na državni udar podržan od strane vojne hunte u Atini, s ciljem pripajanja otoka Grčkoj. Turske snage zauzele su tada oko 40 posto teritorije na sjeveru, čime je stvorena de facto linija podjele koja i danas postoji. Od tada, Kipar je podijeljen na međunarodno priznati južni dio pod kontrolom Republike Kipar i sjeverni, koji funkcionira kao samoproglašena Turska Republika Sjeverni Kipar – entitet koji priznaje samo Turska. Duž „Zelene linije“, tampon-zone duge oko 180 kilometara, i dalje su raspoređene mirovne snage UN-a koje nadgledaju krhki mir i status quo koji traje više od pola stoljeća. Jedan od ključnih pokušaja da se prevaziđe višedecenijska podjela otoka bio je Annanov plan iz 2004. godine, prijedlog Ujedinjenih nacija koji je nosio ime tadašnjeg generalnog sekretara Kofija Annana. Plan je predviđao stvaranje federacije pod nazivom „Republika Ujedinjenog Kipra“, sastavljene od dvije konstitutivne države — grčko-kiparske i tursko-kiparske — s rotirajućim predsjedništvom, mehanizmima za povratak izbjeglica i naknadu izgubljene imovine, te postepenim povlačenjem turskih trupa. Ideja je bila da se otok ujedini pod zajedničkim političkim okvirom i članstvom u Evropskoj uniji, uz garancije međunarodne zajednice o očuvanju ravnopravnosti obje zajednice. Na referendumu održanom 24. aprila 2004. godine, 64,9 posto kiparskih Turaka glasalo je za Annanov plan, dok ga je 75,8 posto kiparskih Grka odlučno odbilo. Budući da plan nije dobio podršku obje zajednice, automatski je postao pravno nevažeći. Posljedice su bile dalekosežne: samo je međunarodno priznata Republika Kipar ušla u Evropsku uniju 1. maja iste godine, dok je sjeverni dio otoka ostao u političkoj i ekonomskoj izolaciji. Među kiparskim Turcima učvrstio se osjećaj da su „glasali za mir, ali ga nisu dobili“, a neuspjeh Annanovog plana postao je simbol propuštene historijske šanse i trajne političke i društvene frustracije. Politički kontekst i napetosti unutar TRSK Do ovih izbora, TRSK je vodio Ersin Tatar, političar poznat po čvrstim vezama s Ankarom i zagovaranju rješenja „dvije države“. Njegov je politički kurs bio gotovo u potpunosti usklađen sa stavovima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se otvoreno zalaže za „suverenitet Sjevera“ i odbacuje svaki oblik federalnog uređenja s Republikom Kipar. Nasuprot njemu, Tufan Erhürman, lider Republikanske turske partije (CTP), nastupio je kao kandidat promjene – zagovarajući povratak pregovorima o federalnom rješenju i normalizaciju odnosa s međunarodnom zajednicom. Tokom kampanje istakao je potrebu za „manje konfrontacije, a više dijaloga“ i najavljivao veću transparentnost u odnosima s Turskom. Erhürmanova pobjeda čini se kao rezultat snažne mobilizacije mlađih birača i sve izraženijeg nezadovoljstva ekonomskom situacijom, ali i političkog zamora od, kako je jedan od njegovih saradnika opisao, „politike potčinjavanja Ankari“. Kampanja je, u velikoj mjeri, funkcionirala kao svojevrsni referendum između orijentacije prema Turskoj i otvaranja prema Evropskoj uniji. To bi se, međutim, moglo pokazati kao nemoguća misija, jer je TRSK i dalje duboko ekonomski i institucionalno vezan za Tursku – kroz valutu, kreditiranje, infrastrukturu, energetiku i javni sektor. Privreda je teško pogođena devalvacijom turske lire, visokom inflacijom i sve većim troškovima života, što dodatno produbljuje socijalne razlike. Procjenjuje se da se približno četvrtina ukupnih rashoda TRSK-a pokriva direktno iz finansijske pomoći Ankare, što lokalnim vlastima ostavlja vrlo malo prostora za samostalno donošenje odluka. Uloga Turske, EU i međunarodnog ambijenta Sudeći po reakcijama zvanične Ankare, temeljna politika prema Kipru ostaje nepromijenjena. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan najavio je pred predsjedničke izbore u TRSK da „Turska čvrsto stoji iza legitimne stvari kiparskih Turaka“, istaknuvši da je „jedini održivi put za rješavanje pitanja otoka priznanje dvije odvojene države“. Iako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan čestitao Tufanu Erhürmanu na pobjedi, nazvavši je „dokazom demokratske zrelosti TRSK“, istovremeno je ponovio obećanje o kontinuiranoj podršci. Ovakve poruke iz Ankare nagovještavaju da će, unatoč promjeni na čelu TRSK, turski stavovi o dvodržavnom rješenju i dalje biti ključni faktor u svim budućim pregovorima. Iako Evropska unija nominalno podržava ideju ponovnog ujedinjenja Kipra, njen stvarni uticaj na Sjeveru ostaje ograničen. Brisel je između dvije proturječne obaveze: s jedne strane nastoji očuvati strateške i energetske odnose s Turskom, članicom NATO-a i ključnim partnerom, dok s druge mora štititi interese međunarodno priznate Republike Kipar — članice Unije i njene istočne granice. Upravo ta dvostruka pozicija sužava evropski manevarski prostor: bez jasne i dosljedne ponude ekonomskog i političkog angažmana, Sjeverni Kipar rizikuje da još dublje potone u orbitu Ankare. Za Tursku, međutim, TRSK je mnogo više od simbola — on predstavlja i instrument moći: dokaz trajnog uticaja u istočnom Mediteranu i stratešku polugu u odnosima s EU-om i NATO-om, kojom Ankara vješto balansira između pritisaka i pregovora. Članak je ranije objavljen na portalu odgovor.ba.

Nakon gotovo dvije decenije Bolivija neće imati ljevičarsku i antiameričku vladu. To je poklon koji bi američki predsjednik Donald Trump mogao iskoristiti u okršaju s Kinom i bitno ojačati američke pozicije u Latinskoj Americi i širom svijeta. Foto: Ilustracija U sjeni vijesti koje su vezane za Venecuelu i Latinsku Ameriku, gdje Trump ruši vlast Nicolása Madura Morosa, mjesecima traje drama kojoj je kraj bio poznat sedmicama unazad. U nedjelju je, u drugom krugu predsjedničkih izbora u Boliviji, pobijedio centrista i američki student Rodrigo Paz Pereira iz Kršćansko-demokratske stranke (PDC), osvojivši 54,5 posto glasova. Poraženi Jorge Fernando „Tuto“ Quiroga Ramirez, koji formalno stoji desnije od novoizabranog predsjednika i bio je kandidat Slobodne alijanse (LIBRE), osvojio je 45,5 posto glasova. Tako je okončana izborna utrka za petogodišnji mandat, a koja je počela 17. augusta. Za ono što će se desiti u Boliviji u vremenu koje slijedi bitniji je prvi krug izbora nego drugi u kome su bila dva slična kandidata. Decenijska podjela na ljevicu i desnicu garantovala je izbore na kojima se nude dva potpuno različita politička programa. Naime, bolivijski ljevičari su poraženi prije nego su izbori počeli. Aktuelni bolivijski predsjednik Luis Alberto Arce Catacora došao je u sukob sa svojim mentorom i bivšim bolivijskim predsjednikom Juanom Evom Moralesom Aymom oko toga ko će voditi Pokret za socijalizam (MAS), stranku koja decenijama okuplja siromašne, seljake, farmere i autohtone bolivijske narode. Arce je uspio zadržati kontrolu nad MAS-om, tačnije nad onim što je ostalo od pokreta. Mladi ministar Eduardo Del Castillo Del Carpio bio je njegov predsjednički kandidat, a Morales je pozvao birače na bojkot. Samo tri posto osvojenih glasova za kandidata MAS-a i šesto mjesto u prvom krugu predsjedničkih izbora - najgori poraz bolivijskih ljevičara u više decenija. Za Washington drugi krug je bio formalnost Paz će 8. novembra preuzeti predsjedničku dužnost, čime će biti treći iz svoje porodice na toj poziciji, uključujući svog oca koji je bio predsjednik od 1989. do 1993. godine. Ali, za Washington utrka je okončana u prvom krugu izbora porazom ljevičara. Oba kandidata koja su prošla u drugi krug rekla su da se žele približiti Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno napraviti distancu od politike koju je vodio MAS, a koju je simbolizovao Morales. Paz i Quiroga imaju nesuglasice na koji način i kojim tempom provesti udaljavanje od takve politike. Američki državni sekretar Marco Rubio pred drugi krug izbora je rekao da oba kandidata „žele jače, bolje odnose sa Sjedinjenim Državama“ i dodao da su „ovi izbori transformativna prilika.“ Poslije pobjede Paza, Rubio je rekao da je Washington „spreman da sarađuje s Bolivijom na zajedničkim projektima.“ Foto: Rodrigo Paz Pereira Krajem septembra Paz je javnosti predstavio ekonomski sporazum s američkim zvaničnicima vrijedan 1,5 milijardi američkih dolara, a koji podrazumijeva opskrbu gorivom koje Boliviji nedostaje mjesecima usljed nedostatka deviza kojim bi platili dobavljače. Drugim riječima, pozornica je već bila postavljena i samo se čekao formalni početak predstave. Ova pobjeda za Washington, u decenijskom sukobu s ljevičarima Latinske Amerike te Kinom i Rusijom koje žele da se utabore u američko „zadnje dvorište“ - kako to vidi Monroeova doktrina, rezultat je (ne)rada ljevičara. SAD i Bolivija gotovo da nemaju diplomatske veze, jer je Morales protjerao američkog ambasadora 2008. i osoblje USAID-a pet godina kasnije. Na kraju 2025. godine, Washington je bez velike borbe u vlasti u La Pazu dobio saveznike. Uvod u krah ljevičara Poraz bolivijskih ljevičara došao je kao kruna politika koje su vođene gotovo dvije decenije, uz iznimku jedanaest mjeseci mandata, počevši od novembra 2019. godine, predsjednice Jeanine Áñez Chávez, koja je na vlast došla nakon što je Morales otišao u egzil. Moralesov koncept ekonomije i politike bio je posve drugačiji od onoga što je Bolivija bila prije toga. Prvi predsjednik iz redova autohtonih bolivijskih naroda ušao je u okršaj sa Sjedinjenim Državama, vršio nacionalizaciju prirodnih dobara i fabrika, zakonom zaštitio „majku Zemlju“ od zagađenja, poticao uzgoj koke, davao subvencije malim obrtnima i socijalnu pomoć siromašnim, približavao se Kini, Rusiji, Venecueli, Kubi i svakom ko se opirao Washingtonu. To je sigurno bio preširok front za najsiromašniju državu Latinske Amerike i jednu od dvije koje nemaju pristup otvorenom moru. Kulminacija krize za ljevičarsku vlast u Boliviji desila se ove godine kada je Arce ostao bez deviza, primarno američkih dolara, kojima je kupovao pšenicu u Argentini i koja se kasnije kao subvencija davala pekarima da prave hljeb čija se cijena nije mijenjala sedamnaest godina. Početkom augusta Arce je naredio da se cijene hljeba zamrznu bez obzira na promijenjene okolnosti. Paralelno, Bolivija je ostala bez goriva i to je natjeralo pekare da smanje kvalitet i gramažu svojih proizvoda. Tako se u par mjeseci raspala Arceova ekonomska politika i inflacija je dosegla četrdesetogodišnji rekord i mjeri se u ciframa od dvadeset do pedeset posto, nakon što je prije dvije godine bila niža nego u Njemačkoj, ili nakon što je iznosila nešto preko šest posto u septembru prošle godine. Pod Moralesom Arce je bio uspješan ministar finansija i Bolivija je imala impresivan ekonomski rast i to bez oslanjanja na međunarodne kreditore. Ali, kao predsjednik, kao politički lider, nije bio na visini zadatka. Pored sukoba s bivšim prijateljem Moralesom, na Arceovu politiku se negativno odrazila monetarna i ekonomska kriza u susjednoj Argentini, čiji se predsjednik Javier Milei obračunava sa svim što ga podsjeća na ljevicu. Bolivija okreće novu stranicu na Trumpovo zadovoljstvo Koje su prve mjere koje će Paz poduzeti kada za petnaestak dana preuzme vlast nije poznato. Otežavajuća okolnost mu je to što njegova stranka nema većinu. U Donjem domu PDC ima 49 od 130 mjesta, a u Senatu 16 od 36. To će ga natjerati na pregovore s koalicijom koju je na ovim izborima predstavljao Quiroga, a koja ima 43 odnosno 12 mjesta u tim zakonodavnim tijelima. Također, otvoreno je i pitanje kako će na te mjere reagovati Bolivijci kojima se te mjere ne sviđaju. Ali, ako Paz prihvati pruženu ruku Washingtona najbogatija država svijeta ima načina da siromašnu Boliviju brzo, barem kratkoročno, oporavi, ako ničim drugim onda da tržište od dvanaest miliona ljudi preplavi svim robama koje mu nedostaju. Zauzvrat, Bolivija može ponuditi mnogo toga Washingtonu i to ne samo u okršaju s ljevičarima Latinske Amerike. Bolivija ima razne resurse na svojih gotovo 1,1 milion kvadratnih metara površine, a Washington prije svega zanima litijum koji se ugrađuje u litijum-jonske baterije, koje se koriste u proizvodnji mobilnih telefona, električnih vozila, laptopova, sistema za skladištenje energije... Pored toga, Bolivija ima i rezerve prirodnog gasa, cinka, zlata, srebra, olova, plodno zemljište, šume, vode... Smatra se da Bolivija ima jedne od najvećih rezervi litijuma na svijetu i da ako ih pravilno koristi može uticati na cijenu istog na međunarodnom tržištu. Ako tome dodamo da se u Venecueli nalaze najveće rezerve nafte na svijetu, onda je jasno kakve važne bitke Trump vodi u Latinskoj Americi. Interes za bolivijski litijum, ili „bijelo zlato“ kako ga neki zovu, SAD, Kina i Rusija pokazuju decenijama. U novembru prošle godine kineska kompanija CBC, podružnica najvećeg svjetskog proizvođača litijumskih baterija CATL, dobila je posao u Boliviji vrijedan milijardu dolara. I ruske kompanije rade na tamošnjim nalazištima litijuma. Njemačka je također pokazivala interes. Okršaj unutar bolivijske ljevice otvorio je put njihovim protivnicima da preuzmu vlast. Novi bolivijski predsjednik pruža ruku prema Washingtonu i nema sumnje da će je Trump prihvatiti pod svojim uslovima. Tako je Trump bez velikog napora dobio nove saveznike i pristup rijetkim resursima u nemilosrdnoj borbi koju vodi s Kinom od svog prvog mandata u Bijeloj kući. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

U srijedu se u Moskvi privremeni predsjednik Sirije Ahmed al-Sharaa sastao s Vladimirom Putinom i ruskim državnim vrhom. Obrt kakvom rijetko svjedočimo i na Bliskom istoku i potvrda teškog poraza ratobornog Putina. Foto: Vladimir Putin i Ahmed al-Sharaa Odluka Rusije da pomogne međunarodnoj priznatoj vlasti u Siriji da suzbije pobunu, podržanu Al-Qaedom i ISIL-om, bila je prilika za Rusiju da slavodobitno poruči svijetu da se Moskva „vratila“ i da je ponovo sila kakva je bila do raspada SSSR-a. Pomoć vladi Bashara al-Assada, koji je sada stanovnik Moskve, Kremlj je iskoristio za građenje svoje reputacije na razne načine. Nije bilo samo u pitanju pokazivanje vojne moći i sposobnosti Rusije da djeluje daleko od svojih granica. Rusija je tada igrala veliku igru prema muslimanima širom svijeta. Tamo, u Siriji, gdje je bilo osjetljivo da se pojavljuju ruski pravoslavni vojnici, Putin je slao muslimane iz svoje armije. Konačni cilj je bio pružanje ruke muslimanima širom svijeta, dok je istovremeno salafizam predstavljao kao prijetnju svima i svemu. Na jednoj od konferencija, koje je sazvao u čečenskom Groznom, muslimanska ulema iz više država je donijela deklaraciju da salafizam nije dio islama. Al-Sharaa na sve načine Odatle nije teško zaključiti kako su ruski zvaničnici i mediji opisivali one koji su se borili protiv Assadove vlade, ruskih i iranskih snaga. Kada su Rusi počeli da bombarduju položaje ISIL-a i Al-Qaede u Siriji, nakon što su to radile Sjedinjene Američke Države i saveznici, drugovi sadašnjeg sirijskog predsjednika su poručili da ništa slično nisu vidjeli. Naprosto, Rusija je pucala svim što joj je bilo viška, što se ponovilo u Ukrajini godinama kasnije kada je ruska artiljerija danima pucala bez prestanka i s mape zbrisala čitava sela i gradove. I pred sami slom Assadove vlasti Rusija je žestoko napala uporišta Hayat Tahrir al-Shama (HTS) kojeg je predvodio al-Sharaa. Ali, vremena se mijenjaju. Assad je poražen i to najviše krivicom Putina, koji je dozvolio da Izrael bombarduje sirijsku vojsku i (pro)iranske snage u Siriji. U kombinaciji s turskim uplivom, sankcijama Zapada i Assadovom pogrešnom politikom prema arapskim i drugim državama u regiji, njegova vojska se bez borbe povukla sa svojih pozicija i bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, Ahmed al-Sharaa, ušao je u Damask kao pobjednik. Međutim, sada to više nije al-Sharaa čije je snage Putin mogao bombardovati kada i kako želi. Privremeni sirijski predsjednik prihvaćen je na Zapadu, koji od njega očekuje da se obračuna s iranskim uticajem u Siriji i preko sirijskih granica, posebno u Libanu, te da Izraelu ne pravi ni najmanje smetnje na bilo koji način. Ahmed al-Sharaa je prešao put od američkih zatvora do sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. On je za to spreman ni manje ni više nego kod stratega iz Ujedinjenog Kraljevstva. O tome je ove godine detaljno govorio bivši američki ambasador u Damasku Robert Ford. Bivši terorista postao je važan adut Zapada u bliskoistočnoj križaljci. Putinov poraz Putin je, kao i Iran, ovakvim razvojem situacije u Siriji poražen. Ostalo mu je samo da pokuša da odobrovolji nove vođe Sirije, i one koje iza njih stoje, da imaju razumijevanje za ruske zahtjeve. Glavni zahtjev je da Rusija zadrži svoje dvije baze u Siriji: Pomorsku bazu Tartus i zračnu bazu Khmeimim. Ove dvije baze imaju nemjerljiv značaj za Rusiju. Pomorska baza Rusiji daje pristup Sredozemnom moru, a zajedno sa zračnom predstavlja konekciju Moskve s Afrikom. Da bi te baze zadržao Putin je vrijedno radio. U martu ove godine poslao je pismo al-Sharaai, nakon što je u Damasku boravila ruska delegacija, izrazivši „podršku naporima da se brzo stabilizuje situacija u zemlji u interesu očuvanja njenog suvereniteta, nezavisnosti, jedinstva i teritorijalnog integriteta“. U julu su Putin i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Moskvi primili sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada al-Shibanija. Gost iz Sirije je tada izrazio nadu da će njegova država i dalje imati podršku Rusije, a Moskva obećala podršku. Rusija u Siriji igra crnim figurama od pada Assada. To je Putinu poručio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kada ga je prošle godine pozvao da prihvati stanje na terenu, dodavši da „sada postoje samo dva lidera na svijetu“, njih dvojica, i da je potrebno da nastave dijalog. Erdogan mu je tada pokazao da ga je nadigrao na Bliskom istoku i da zbog toga ruska politika prema Africi zavisi od planova Turske, jer dolazak do baza u Siriji zahtijeva odobrenje Damaska i Ankare. U protivnom, do Afrike Rusi bi morali letjeti i ploviti doslovno kao oko pola svijeta. Sastanak u Moskvi i Putin koji ne može da zahtijeva Dolazak al-Sharaae u Moskvu važan je događaj za novu stranicu u odnosima Rusije i Sirije. Obje strane su rekle da poštuju činjenicu da veze traju osamdeset godina i da poštuju postojeće sporazume između dvije države, a Putin je istakao da se Moskva u odnosima s Damaskom uvijek vodila „isključivo interesima sirijskog naroda“, a ne „na osnovu političkih okolnosti ili posebnih interesa“. Ova poruka bi se mogla pročitati i kao da su i oni koje je nastojao odstraniti iz islama također ruski prijatelji činjenicom da su Sirijci, iako je HTS još uvijek zabranjen u Rusiji. Putin je čestitao gostu na održanim izborima, iako je lično odabrao sve kandidate i sam će izabrati trećinu parlamenta. Ali, Putinov glavni interes u Siriji je zadržati operativnim pomenute baze. Al-Sharaa, pobjednik u odnosu s Putinom i činjenicom da je u Moskvu došao kao njemu ravan, također je imao svoje zahtjeve. Mnogi su očekivali da će pokrenuti pitanje izručenja Assada, ali o tome javnost nije obaviještena. To što Rusiju još uvijek ne može tek tako izbaciti iz svoje države je zbog činjenice da Sirija zavisi od ruske pomoći. Al-Sharaa je rekao na sastanku s Putinom da Sirija dio hrane dobija iz Rusije, da sirijski energetski sektor zavisi od ruske ekspertize, ali da želi „redefinisati odnose“ između dvije države. Oružje nije spominjao, iako je sirijsko oružje decenijama predominantno rusko. I ne samo oružje. Rusija je decenijama Siriju snabdijevala raznim potrepštinama, uključujući mašine, đubriva i razne sirovine. Rusija je bila važno tržište za neke sirijske proizvode. Drugim riječima, al-Sharaa je svjestan da treba Ruse barem još neko vrijeme, posebno što su mnoge sankcije Zapada protiv Sirije još uvijek na snazi. To je Putinu garancija da će njegove baze u Siriji za sada ostati, ali uvijek mora imati na umu da ta odluka Damaska zavisi od volje Turske, Sjedinjenih Država i Izraela. Izrael sada nema razloga da traži zatvaranje ovih baza. Te baze i ranije nisu ugrožavale izraelske pozicije. Na koncu, to bi bio i čin dobre volje prema Putinu s kojim održava odlične veze od njegovog dolaska u Kremlj. Ankara je više puta pokazala da se zna nositi s Rusijom, a u direktnom srazu s Moskvom nedavno su izvojevali pobjedu u Nagorno-Karabahu, Siriji i Libiji. Ali, u slučaju Donalda Trumpa i evropskih sila stvari nisu sasvim jasne i ostanak ruskih baza u Siriji zavisi i od drugih aranžmana koje Bijela kuća i Kremlj pokušavaju postići posljednjih mjeseci. Ovakav razvoj situacije veliki je Putinov poraz. U Siriji, Putin ne prijeti Zapadu ili zvaničnom Damasku, ne govori o nuklearnom oružju i superiornom ruskom oružju koje može pogoditi sve i svakoga, a što radi u slučaju Ukrajine na koju vrši agresiju više od tri godine. U septembru 2015. godine Putin je na zahtjev Assada u Siriji napao njegove neprijatelje iz zraka, s mora i kopna. U oktobru 2025. godine Putin je jednog od vođa pobune primio u Moskvi kao sebi ravnopravnog, a Assada sada krije od novih sirijskih vlasti i javnosti. Poraz kakav je doživio malo koji ruski vođa. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

U politici česta je pojava da se plati dug za neku uslugu, često i daleko od očiju javnosti. Ali u slučaju američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv Brazila ne radi se samo o tome, već o napadu na sadašnju vlast zbog politike koju vodi. Foto: Donald Trump i Jair Bolsonaro Bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji je upravljao ovom državom od 2019. do 2023. godine, na sve je načine pokušao udovoljiti Trumpu za vrijeme njegovog prvog predsjedničkog mandata, ako je to ikako moguće s obzirom na stil politike američkog predsjednika. Od potpune predaje interesa ove ogromne južnoameričke države u ruke Trumpove administracije, Brazil je spasila ljevičarska opozicija koja je prijetila da se vrati na vlast. Opozicija je bila kočnica Bolsonarovim željama da se Brazil odmakne od takozvanog „globalnog juga“, da napravi raskid s ljevičarskim vladama širom svijeta i da se država oslobodi svih propisa koje velike kompanije onemogućavaju da nesmetano i jeftino eksploatišu ljude i prirodna bogatstva. „Tropski Trump“, kako su neki nazivali Bolsonara zbog njegove sličnosti s mnogo poznatijim i utjecajnijim američkim kolegom, imao je važnu ulogu u američkim planovima u Latinskoj Americi i širom svijeta. Koliko je Brazil važan za procese u ovom dijelu svijeta pokazuje i podatak da graniči sa svim državama Južne Amerike, osim Čilea i Ekvadora. Zatim, Brazil je najmnogoljudnija država u tom dijelu svijeta (cca 215 miliona ljudi) i najveća ekonomija. Budući da zauzima gotovo polovinu površine Južne Amerike, tamo se nalaze brojna prirodna bogatstva. Ali, i dalje od svog susjedstva Brazil predstavlja silu, poželjnog partnera za Kinu, Rusiju i druge. Ova ogromna država je članica BRICS-a, jedan od osnivača ove organizacije, koji pokušava da izazove postojeći svjetski ekonomski sistem kojim dominira Zapada. Bolsonaro je s čela Brazila povukao ručnu kočnicu i BRICS tokom njegovog predsjednikovanja nije napravio nikakve važne pomake. To je zvaničnom Washingtonu dalo dosta vremena da se pripremi za daljnje korake BRICS-a. Povratak Lule da Silve Da bi Bolsonara spriječili da osvoji još mandat, opozicioni političari su u pomoć pozvali Luisa Inacia Lulu da Silvu, bivšeg predsjednika (od 2003. do 2010. godine), sindikalnog vođu i zatvorenika. Iskusni političar je izašao na megdan Bolsonaru i pobijedio ga 2022. godine, a vlast preuzeo 1. januara 2023. godine. Tada je počeo njegov treći predsjednički mandat, što je rekord u Brazilu. Međutim, Bolsonarovim pristalicama se to nije svidjelo, tvrdili su da su izbori pokradeni. Hiljade pristalica su, sedam dana nakon inauguracije novog predsjednika, nasilno upale u predsjedničku palatu, Kongres, Vrhovni sud… Bolsonaro se tada nalazio na Floridi, u Sjedinjenim Američkim Državama, i tvrdio da nema ništa s protestima i upadom u vladine zgrade. Ali, kako nije direktno priznao poraz na izborima i budući da ima veze s Trumpom, mnogi su ovaj događaj iz Brazilije, glavnog brazilskog grada, vidjeli kao kopiju događaja s američkog Kapitola, kada su dvije godine ranije pristalice odlazećeg predsjednika upale u Zastupnički dom i Senat i pokušali spriječiti verifikaciju izborne pobjede Josepha Bidena. Nadimak „brazilski Trump“ tih dana sigurno Bolsonaru nije bio olakšavajuća okolnost, kao ni to što je Bijela kuća promijenila stanara. Policija je tada uhapsila više hiljada ljudi i otvorila proces protiv odgovornih za proteste, a potom je sud gonio Bolsonara i u septembru ove godine ga osudio na 27 godina zatvora za pokušaj državnog udara. Zbog svog zdravstvenog stanja Bolsonaro kaznu može služiti u kućnom pritvoru, a uložio je žalbu na presudu. Od povratka Trumpa u Bijelu kuću Brazil je pod udarom zvaničnog Washingtona, a kao povod tome bila je presuda Bolsonaru. Trump je, navodno zabrinut stanjem pravosuđa u Brazilu, kaznio glavnog sudiju u procesu protiv Bolsonara uskraćivanjem viza za putovanje u Sjedinjene Države. Trump je proces protiv Bolsonara nazvao „lovom na vještice“. „Miješanje jedne države u pravosudni sistem druge države je neprihvatljivo i predstavlja kršenje glavnih principa poštovanja i suvereniteta među narodima“, rekao je tada brazilski predsjednik, odgovarajući nakon primjedbi američkog državnog sekretara Marca Rubija. Washington sadašnjoj brazilskoj vlasti zamjera i pokušaj regulacije sadržaja na društvenim mrežama, a posebno se u kritici istakao vlasnik X-a Elon Musk, koji je bio bio Trumpove administracije i njegov važan saveznik. Trump protiv Lule da Silve Nezadovoljstvo presudom Bolsonaru bio je samo uvod. Trump je uveo carine od pedeset posto na brazilski uvoz, jedne od najvisočijih za sve uvoznike u Sjedinjene Države, što je suštinski početak obračuna s politikom aktuelnog brazilskog predsjednika Lule da Silve. Iskusnom brazilskom predsjedniku jasno je da je presuda Bolsonaru samo izgovor za obračun s njegovom ljevičarskom vladom i potpuno drugačijom politikom od one koju vodi Washington. Pored toga što nudi drugačiju verziju kapitalizma u odnosu na Trumpa, Lula da Silva je razvio snažne socijalne i ekonomske programe za siromašne, veliki je zagovornik borbe protiv klimatskih promjena koje aktuelni američki predsjednik poriče i što je najvažnije zagovornik je multipolarnog svijeta u kome bi i Brazil imao važnu ulogu. Ovakav politički program brazilskog ljevičara direktna je prijetnja postavci iz Washingtona da je sve južno od granice Sjedinjenih Država „američko dvorište“ u kome najmoćnija država svijeta može raditi šta želi i otuda protjerati sve druge konkurente. Lula da Silva, na primjer, veliki je zagovornik približavanja s Kinom i drugim državama svijeta koje Trump vidi kao neprijateljske. Koliko je to važno i na simboličkom planu, jer Brazil trenutno nema snagu da parira Sjedinjenim Državama na svjetskoj sceni, pokazala je i prošlomjesečna Generalna skupština Ujedinjenih nacija na kojoj je govorio i kolumbijski predsjednik Gustavo Petro. Ovaj kolumbijski ljevičar od 7. oktobra 2023. godine postao je jedan od najvećih kritičara Izraela, pa je u UN-u dio svog žestokog govora posvetio i ovoj temi. Nakon njegovog nastupa Lula da Silva ga je zagrlio i vjerovatno poljubio, dok je Petro sjedio a na stolici i stariji brazilski kolega stajao iznad njega, što je imalo odjek u javnosti Brazila i Kolumbije. Petro je, također, veliki protivnik Trumpove politike od njegovog povratka u Bijelu kuću. Ovaj gest brazilskog predsjednika protumačen je kao da manji susjed nije sam i da ima podršku aktuelne brazilske vlade, odnosno da su države Južne Amerike spremne na saradnju u otporu Trumpovoj politici. Lula da Silva je i sam pozivao na mir u Palestini i žestoko kritikovao Izrael, što je crvena tačka za Trumpa. To je posebno važno za Trumpa zbog činjenice da je Brazil kao velika država sposobna okupiti i druge. Lula da Silva je, s više lidera uključujući španskog premijera Pedra Sancheza i čileanskog predsjednika Gabriela Borica održao dva foruma pod nazivom „U odbranu demokratije, borba protiv ekstremizma“, od kojih je jedan bio na marginama zasjedanja Skupštine UN-a. Na sastanke Trump nije bio pozvan. Sličan skup održan je u julu u Santiago de Chileu, gdje su ljevičarski lideri pet država (Čile, Brazil, Španija, Kolumbija i Urugvaj) rekli da „zastupaju zajednički stav u korist multilateralizma, demokratije i globalne saradnje zasnovane na socijalnoj pravdi.“ Ovaj skup su neki vidjeli kao otpor Trumpu i njegovim metodima upravljanja Sjedinjenim Državama i pokušaju da upravlja svijetom. Nešto prije ovoga skupa, na sastanku članica BRICS-a u Rio de Janeiru, Lula da Silva će poručiti Trumpu da „svijet ne treba cara“ i da je on samo predsjednik svoje države. Brazilski predsjednik će tada reći da se „svijet promijenio“ i pozvati na stvaranje alternative američkom dolaru. „Svijet treba pronaći način da naši trgovinski odnosi ne moraju ići preko dolara“, rekao je Lula. „Ovo su zemlje koje žele pronaći drugi način organizacije svijeta iz perspektive privrede“ , rekao je. „Mislim da je to razlog zašto BRICS izaziva nelagodu kod nekih ljudi.“ Trump je ranije zaprijetio carinama od sto posto za sve one koji se usude podrivati američki dolar kao najvažniju valutu za međunarodna plaćanja. Nema sumnje da je jedan od onih kome je poruka upućena bio i brazilski ljevičarski predsjednik. Koliko su Trump i Lula da Silva suštinski različiti govori i ovaj primjer. Pod Bolsonarom brazilska Amazonija, mjesto od najveće važnosti za bioraznolikost i usporavanje klimatskih promjena, masovno je krčena da bi se zemljište predalo velikim korporacijama na upravljanje. Krajem septembra Lula da Silva je najavio pokretanje fonda od milijardu američkih dolara da se očuvaju tropske šume. S druge strane, Trump ukida gotovo sva ekološka ograničenja za velike kompanije u Sjedinjenim Državama i tvrdi da klimatske promjene ne postoje te da oni koji na tome insistiraju vode svoje države u propast. Obračun sa i bez Bolsonara Iz gore navedenog jasno je da se Trumpov sukob aktuelnom brazilskom vlašću vodi na više frontova i oko fundamentalnih političkih postavki koje su puno važnije od sudbine jednog bivšeg desničarskog predsjednika. Drugim riječima, Trump želi da obrani postojeće stanje onoga što Lula da Silva želi promijeniti čim prije. Ovakvu pobunu u svom „dvorištu“ Sjedinjene Države su imale i ranije, počevši s Kubom i završno sa sadašnjom venecuelanskom vlašću koja tvrdi da zastupa stavove bivšeg predsjednika Huga Chaveza. Ali, te države nisu ni blizu snažne koliko je to Brazil. Prilikom uvođenja carina na brazilski uvoz, Trump je birao koji će proizvodi doći pod udar. Tako će biti carinjena kafa i meso, u čemu je Brazil najveći izvoznik na svijetu. Neki drugi proizvodi nisu ocarinjeni. Carine će se odnositi na oko 36 posto brazilskog izvoza u Sjedinjene Države koji je prošle godine iznosio oko 14,5 milijardi dolara. Američka strana je rekla da tim želi poravnjati deficit u trgovini s Brazilom koji je prošle godine iznosio oko 280 miliona dolara. Sve ovo će, kažu iz Washingtona, biti predmet pregovora o trgovinskom sporazumu između dvije države. To je jasna poruka Braziliji da je sve na stolu, uprkos pozivima Brazilaca na razumno djelovanje. Brazilski potpredsjednik Geraldo Alckmin rekao je u julu da ovakvim ponašanjem Washingtona „svi gube“, jer Amerikanci „ne proizvode kafu“. Alckmin je tada rekao da vlada razvija mjere da pomogne onima koje će pogoditi Trumpove carine, što je jasan pokazatelj da Brazil ne želi ići s bijelom zastavom u pregovore. Pomoć će uključivati finansije, poreske i kreditne mjere kako bi se zaštitile brazilske kompanije i radnici. „Imamo puno pravo na odbranu“, rekao je Lula da Silva s govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. „Pred očima svijeta, Brazil je poslao poruku svim ambicioznim autokratima i njihovim pristašama – naša demokratija i naš suverenitet nisu predmet pregovora.“ Nekoliko sedmica ranije, u intervjuu za The New York Times – koji je poslužio kao platforma za slanje poruka Trumpu i američkoj javnosti, Lula će reći: „Nema razloga za strah. Zabrinut sam, očito, jer imamo ekonomske interese, političke interese, tehnološke interese. Ali Brazil ni u jednom trenutku neće pregovarati kao da je mala zemlja protiv velike zemlje. Brazil će pregovarati kao suverena zemlja.“ Članak je reanije objavljen na portalu PISjournal.net.

Prošlog petka Nobelov komitet dodijelio je nagradu Mariji Corini Machado, opozicionarki iz Venecuele i miljenici zvaničnog Washingtona. To dolazi u važnom trenutku za Venecuelu, a neke ranije Nobelove nagrade za mir u Latinskoj Americi bili su uvod u važne političke procese. Foto: María Corina Machado Parisca Na važnost Nobelove nagrade u raznim dijelovima svijeta se gleda drugačije, posebno one koja se dodjeljuje za mir. Laureati se često percipiraju kao nosioci ispravnih politika koje su pobijedile ili koje bi trebale pobijediti. Tako bi bilo svakome teško osporiti da takva nagrada ne pripada, primjera radi, Nelsonu Mandeli ili Willyju Brandtu. Neki drugi dobitnici izazivaju potpuno oprečna mišljenja. Nagrada Henryju Kissingeru je jedna od takvih, kao i ona u slučaju Aung San Suu Kyi. Kritičari kažu da su Kissinger i mjanmarska političarka uradili toliko toga lošeg da jedan bljesak humanosti u njihovim dugogodišnjim političkim karijerama ne može biti dovoljan za Nobelovu nagradu za mir. Postoje i tragikomični primjeri. Nobelova nagrada za mir 2009. godine dodijeljena je narodski rečeno na „lijepe oči“ novoizabranom američkom predsjedniku Baracku Obami. U svoja dva mandata Obama je bio uključen u vojne napade u Afganistanu, Libiji, Jemenu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Somaliji, Ugandi, Centralnoafričkoj Republici... Na koncu, u Kunduzu je bombardovao Ljekare bez granica, dobitnike iste nagrade i nikada za to nije odgovarao. Imajući u vidu ove i druge primjere nije čudno što je američki predsjednik Donald Trump tražio Nobelovu nagradu, nakon što se proglasio za mirotvorca i u ratovima koji nisu vođeni. Latinska Amerika i Nobelova nagrada: Od književnosti do politike U Latinskoj Americi izbor dobitnika Nobelove nagrade ponekad odjekne gotovo kao poruka Evrope šta se očekuje od svojih rođaka koji su davno odselili na drugi i daleki kontinent. Dok su nagrade za književnost, njih nekoliko od 1945. godine, bile prihvaćene kao potvrda kvalitete pisane riječi u dijelu svijeta koji se odmicao od Španije uprkos tome što je španski jezik tamo ostao i svojom „bujnosti“ stvarao „bogatu književnost“ Latinske Amerike i španske kulture uopšte, kako je to opisao nobelovac Mario Vargas Llosa, Nobelove nagrade za mir, faktički nagrade za političko djelovanje, predstavljale su dolijevanje goriva u motor političkih procesa. Tako je Nobelova nagrada za mir dodijeljena 1980. godine, Argentincu Adolfu Pérezu Esquivelu za borbu protiv civilne i vojne diktature u svojoj državi, slavljenja kao poraz desničarskih i vojnih režima koje je, između ostalih, snažno podržavao nobelovac Kissinger. Nobelova nagrada za mir iz 1987. godine, dodijeljena predsjedniku Kostarike Óscaru Ariasu Sánchezu, pomogla je nizu pozitivnih mirovnih aranžmana u Centralnoj Americi, što su pored pomenute države podržali Gvatemala, El Salvador, Honduras i Nikaragva, a što je kasnije odredilo važne političke, ekonomske i druge odnose. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dobio je Nobelovu nagradu za mir 2016. godine uz obrazloženje da je on ključni čovjek koji će zaustaviti rat koji u njegovoj državi traje decenijama. Kao u slučaju Obame, Santos je trebao biti ohrabren nagradom da svijetu isporuči mir u Kolumbiji, iako je učinak dva predsjednika bio potpuno drugačiji. Naime, Santos je godinama pregovarao s naoružanom gerilom, sklopio s njima sporazum, da bi ga Kolumbijci na referendumu odbacili samo pet dana prije nego je javnosti saopšteno ko je dobio Nobelovu nagradu za mir. Iako umorni od rata, Kolumbijci nisu željeli sporazum po svaku cijenu. U narednim godinama gerilci i vlada su postizali razne sporazume, što je pomoglo Gustavu Petru da 2022. postane prvi ljevičarski predsjednik Kolumbije i napravi velike promjene u toj državi. Mir za naftom bogatu Venecuelu Petro je prvi kolumbijski predsjednik naklonjen „revoluciji“ u susjednoj Venecueli. Tako se dodao na listu latinoameričkih vođa koji odobravaju ono što je radio Hugo Chávez i što radi njegov mnogo neuspješniji nasljednik Nicolás Maduro. Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca dvadeset godina je protivnica i Cháveza i Madura. Njen izbor za ovogodišnjeg laureata za neke nije bio iznenađenje. U noći prije nego će biti izabrana za dobitnicu nagrade na kladionicama je zabilježen ogroman porast uplata na takav ishod. Direktor Nobelovog instituta u Norveškoj Kristian Berg Harpviken je medijima to potvrdio i rekao da postoje sumnje na špijunažu i najavio istragu, bez navođenja na koga se sumnja. Neki bi rekli da se Trump nije kladio na takav ishod, ali da nagradu može smatrati svojom, što je potvrdila i dobitnica u razgovoru s njim. Ona je nagradu „posvetila ljudima koji pate u Venecueli i predsjedniku Trumpu za njegovu odlučnu podršku našem cilju“. Taj zajednički cilj nije ništa drugo nego svrgavanje Madura i uspostavljanje proameričke vlade u državi s najvećim rezervama nafte na svijetu. To je Trump ponovio više puta, baš kao i Machado. Machado zagovara vojne i druge intervencije protiv svoje države i javno je pozvala Sjedinjene Države, Argentinu i Izrael da to učine. Tražila je sankcije za Venecuelu, iako su zbog postojećih milioni napustili državu u koju ona želi da vrati „slobodu“ i „mir“. Nobelov komitet je u svojoj odluci naveo da je Machado „jedan od najneobičnijih primjera civilne hrabrosti u Latinskoj Americi u novije vrijeme“, opisujući je kao „šampionku mira“ i „ključnu, ujedinjujuću ličnost nekada podijeljene političke opozicije“. Predsjednik Komiteta Jorgen Watne Frydnes će reći da je „održala plamen demokratije u Venecueli u trenucima rastuće tame“ i pohvaliti je što je „ostala u zemlji uprkos ozbiljnim prijetnjama po život“. Bitka na život i smrt Machado je na potjernici nakon još jednih u nizu neuspješnih izbora za opoziciju. Njoj su sud i izborna vlast, pod kontrolom Madura, onemogućili učešće na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, jer je pozivala na stranu vojnu intervenciju i tražila sankcije za Venecuelu. Njen politički program također je pod udarom vlasti, jer želi da strane kompanije privatizuju naftna i druga bogatstva i zemlju okrene ka Washingtonu. Namjera joj je da porazi „chávizam“, politiku bivšeg i sadašnjeg predsjednika, a koja između ostalog traži državno vlasništvo nad nacionalnim bogatstvima. Machado potiče iz veoma bogate porodice, a Maduro je na čelo države došao vezama s Chávezom, nakon što je bio sindikalista i vozač autobusa. Dakle, radi se o okršaju dvije politike i dvije političke ličnosti. Obje strane koriste razne dozvoljene i nedozvoljene metode obračuna s protivničkom stranom, što pokazuje sadašnji status nobelovke u Venecueli i njena podrška Trumpu kada je glavu venecuelanskog predsjednika ucijenio na pedeset miliona dolara i označio ga kao pripadnika kriminalne grupe koja je prijetnja za američku nacionalnu sigurnost i odatle moguća meta američkih napada svih vrsta. Za Madura je Machado „demonska vještica“, a vlada strahuje da je nagrada iz Norveške uvod u američki vojni napad. Nagrada dodijeljena Obami na početku njegovog prvog mandata iskorištena je za davanje legitimiteta za ratove koje je kasnije vodio. U jednom mediju pod Madurovom kontrolom ovih dana objavljena je karikatura na kojoj je prikazana Machado obučena u vojnu uniformu sa zastavama Sjedinjenih Država i Izraela, dok u ruci drži kosu na kojoj piše „sankcije“. I na vanjskopolitičkom planu venecuelanska vlast i Machado su različiti. Caracas je više od dvije decenije na strani Palestine, a Machado daje podršku Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu čak i dok se pred međunarodnim sudovima vode procesi za genocid. Ona je izjednačila borbu Venecuele i Izraela, nazvavši bliskoistočnu državu „istinskim saveznikom slobode“. Machado je dugo pripremana za scenarij Madurovog pada. Prošle je godine jedan od potpisnika pisma kojim nominuju Machado za Nobelovu nagradu bio i tadašnji senator Marco Rubio, današnji državni sekretar. Rubio je dugogodišnji zagovornik obračuna s ljevičarima u Latinskoj Americi. Ali, to nije novost u Latinskoj Americi. Tamo desetljećima traje podjela između proameričkih i antiameričkih snaga i to niko ne krije. Nevolja za Venecuelu je veća činjenicom da njom upravlja izuzetno neuspješni predsjednik Maduro, čijoj vladi često od ruke ne idu ni najjednostavnije stvari. Nevolja za Machado i za službeni Washington je da u Venecueli postoje mnogi koji brane i takvu vlast na sve načine, u strahu da će doći po njih gora. A za kredibilitet Nobelove nagrade nepovoljna i povoljna je okolnost to što je ranije imala i bolje i gore laureate od ovogodišnjeg. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Donald Trump predstavio je sporazum s britanskim proizvođačem lijekova AstraZeneca, prema kojem će kompanija prodavati neke lijekove s popustom u odnosu na vladin zdravstveni plan Medicaid, slično sporazumu o cijenama lijekova postignutom prošle sedmice s Pfizerom. Foto: Ilustracija Sporazumi sugerišu okvir koji će Bijela kuća koristiti kako bi pokušala postići svoj cilj snižavanja cijena lijekova na recept u Sjedinjenim Američkim Državama. Predsjednik je u julu poslao pisma sedamnaest vodećih proizvođača lijekova u kojima im je rekao da smanje cijene. Pfizer i AstraZemeca su prve dvije kompanije koje su postigle dogovor s administracijom, javio je Reuters. AstraZeneca će također ponuditi neke od svojih lijekova s ​​popustom u odnosu na njihovu katalošku cijenu putem web stranice TrumpRx planirane za sljedeću godinu, rekao je izvršni direktor Pascal Soriot na događaju u Ovalnom uredu. Pacijenti u Sjedinjenim Državama trenutno plaćaju daleko najviše za lijekove na recept, često skoro tri puta više nego u drugim razvijenim zemljama, a Trump vrši pritisak na proizvođače lijekova da snize cijene na ono što pacijenti plaćaju drugdje ili se suoče s oštrim tarifama. Prošlog mjeseca, Trump je zaprijetio tarifama od sto posto, pojačavajući pritisak na farmaceutsku industriju da pristane na smanjenje cijena i prebaci proizvodnju u SAD, nakon što su pregovori propali ranije ove godine, rekli su lobisti i rukovodioci za Reuters nakon sporazuma s Pfizerom.

Od povlačenja s mjesta njemačke kancelarke Angela Merkel rijetko se pojavljuje u javnosti. Njen posljednji istup došao je u teško vrijeme za Evropu. Međutim, to nije spriječilo Merkel da najslabijima unutar savezničkih redova prebaci krivicu za poteze velikih sila. Foto: Vladimir Putin i Angela Merkel Kada jedan političar napusti scenu, njegov učinak postaje predmet proučavanja. Stručnjaci iz raznih oblasti pokušavaju opus tog političara sistematizovati i ocijeniti. Za to su nekada potrebne decenije, a nekada su neke stvari same po sebi jasne dan kasnije. Ali, u slučaju Angele Merkel stvari stoje drugačije. Osim toga što su stručnjaci podijeljeni u ocjenama njene politike, Merkel iz političke penzije pokušava da traži krivce za stvari koje su se desile u Evropi u vremenu kada je ona bila na vlasti u Berlinu. Koliko je to čudno govori i činjenica da ona ne traži krivca za krizu na istoku Evrope u svojoj politici na čelu najmoćnije države Evropske unije, ili u Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Za nju su krivci Poljska i baltičke države. Merkel je u nedavnom intervjuu za mađarski medij „Partizán“ rekla: „U junu 2021. osjećala sam da Putin više ne shvata ozbiljno Minski sporazum i zato sam htjela novi format, tada zajedno s predsjednikom Macronom, gdje bismo direktno razgovarali s Putinom kao Evropska unija.“ Ali, „neki ljudi to nisu podržali. To su bile prvenstveno baltičke države, ali i Poljska je bila protiv toga. Te četiri zemlje bojale su se da nećemo imati zajedničku politiku prema Rusiji.“ Historijat pogrešnih odluka Sve ono što se dešava danas s Rusijom Vladimira Putina ima korijen u zadnjih dvadesetak godina. Putin je preuzeo Kremlj s početkom stoljeća, a Merkel pet godina kasnije postala kancelarka i bila sve do 2021. godine. Sjedinjene Države i evropske sile su početkom ovog stoljeća održavale dobre odnose s Putinom, eksploatišući ono što je iza sebe ostavio bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin. Merkel je imala dobre odnose s Rusijom i činilo se da kontinent ide u dobrom smjeru. Kancelarka je naslijedila i projekt „Sjeverni tok“, a koji je ideja ranije socijaldemokratske vlade. Cilj je bio vezivanje Rusije i Njemačke. Tako je dio Evrope postao ovisan od energenata iz Rusije, a Kremlj se nije ponašao kako je to želio Jeljcin i kasnije Dmitrij Medvedev, istovremeno puneći kasu i jačajući vojsku. Sve se ovo desilo bez bitnog uticaja država istočne Evrope i malih država Baltika. Odluka Angele Merkel da nastavi kupovinu ruskih energenata bila je logična, jer je njihova cijena njemačkoj privredi dala komparativnu prednost na tržištima širom svijeta. Međutim, poslije toga mnogi su potezi bili greška koje Evropa plaća i danas. Rusija je napala Gruziju 2008. godine i otcijepila Južnu Osetiju i Abhaziju. Rusija je 2014. godine anektirala Krim i 2022. godine izvršila potpunu invaziju na Ukrajinu, a njemačka vojna skladišta su bila prazna i nije se moglo pomoći Kijevu, dok je dio njemačke elite jednim okom gledao ka Kremlju i odbijao da se svrsta uz Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo koje su stale uz napadnutu državu. Nagli prekid veza s Rusijom, koji je uslijedio tokom 2022. godine, nanio je velike štete njemačkoj privredi. Njemačke kompanije su izgubile pristup ruskom tržištu, plaćale su skuplje energente, a država ostala zaglavljena u tranziciji na zelene izvore energije. Prije toga, Merkel je otvorila vrata za milione migranata iz čitavog svijeta, što je dovelo do pooštravanja migrantske politike Evropske unije. Silni priliv migranata dao je impuls rastu krajnje desnice, pa neki od njih u svojim besmislenim istupima krive doseljenike za sve probleme svijeta. Nisu samo procjene njemačke kancelarke bile pogrešne. To su često bile i politike koje su nakon toga slijedile. Tako se Merkel protivila oštrijem američkom odgovoru u Gruziji, aneksiju Krima je prihvatila bez puno otpora, dok je istovremeno podržavala svrgavanja režima na Bliskom istoku, što je u konačnici dovelo rijeke migranata u Evropu. Merkel je loše poteze poduzimala i na Balkanu. Navedimo samo dva primjera. Prvi je podrška srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, kojeg svi pamte kao člana Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i ministra u vladi Slobodana Miloševića. Dugo je politika zvaničnog Beograda izvor nestabilnosti u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Drugi primjer je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, koji nastoji da u našoj zemlji nametne rješenja koja ne postoje ni u jednoj državi Evropske unije, kojoj bi se država za koju je zadužen navodno jednog dana trebala pridružiti. Posljedice i dežurni krivci Posljedice pogrešnih politika Angele Merkel su očite. Ukrajina je u ratu s Rusijom, Gruzija se okrenula Moskvi, nabavka energenata u Evropi je otežana, problemi s migrantima ne mogu se ignorisati, njemačka industrija je u problemima, a sadašnja njemačka vlada pokušava ojačati vojsku koju su Merkel i njena ministrica odbrane Ursula von der Leyen ostavile u rasulu. Sadašnji njemački kancelar Friedrich Merz pokušava da popravi što se popraviti može. Izjave koje je dala Merkel naljutile su mnoge. Bivši latvijski premijer Krišjānis Kariņš iznenađen je da i danas Merkel traži krivca na pogrešnoj adresi. „Stalno sam joj govorio da se s Putinom ne može postupati 'u dobroj vjeri', ali ona je vjerovala da baltičke države griješe. Bio sam dobro upoznat s njenim stavovima, ali sam zapanjen što nakon svega što se dogodilo u Ukrajini ona još uvijek tako razmišlja“, rekao je. Bivši latvijski ministar odbrane Andris Pabriks ima sličan stav. „Nije to samo kontroverzno. To je skandalozno. Jer nas u biti optužuje da smo omogućili invaziju“, rekao je. „Ona okreće stvari naopako i ne može priznati vlastite greške, koje su zapravo puno koštale“. Bivši poljski premijer Mateusz Morawiecki bio je oštriji od Latvijaca: „Angela Merkel je svojim nepromišljenim intervjuom dokazala da je među najštetnijim njemačkim političarima za Evropu.“ Mnogi drugi poljski zvaničnici nisu štedjeli Merkel u svojim reakcijama. Naučeni na svojoj koži šta znači kada Berlin i Moskva pregovaraju o istoku Evrope bez Poljaka, iz Varšave poručuju da rješenje nije u podilaženju Putinu, već u zajedničkom otporu. U Rusiji su bili zadovoljni onim što je rekla Merkel. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da je „gospođa Merkel zapravo u pravu u tom pogledu.“ Evropska unija je, "nažalost talac fanatičnih politika baltičkih država i Varšave“ u pitanjima vanjske politike. Ruska Duma je u svom saopštenju navela da Poljska i baltičke države čine sve što mogu kako bi „provocirale“ sukobe. Koje su namjere Angele Merkel s ovakvim istupima, osim odbrane vlastitih politika, teško je znati. U svom istupu polovinom septembra rekla je da se Evropa mora ujediniti i postaviti prema Rusiji i Kini. Ali, u intervju za mađarski medij izjava je bila gotovo suprotna, jer je sugerisala da je slušanje zahtjeva Poljske i baltičkih država Evropu uvelo u probleme. Je li pod jedinstvom u Evropi mislila na slijeđenje pozicija samo jedne evropske adrese također nije jasno, ali više je nego očigledno da države istočne, srednje i sjeverne Evrope sve više dižu svoj glas i traže mjesto za stolom na kojem se odlučuje, a to za Kremlj i njegove saveznike širom kontinenta nije dobra vijest. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Jučer je bilo tačno dvije godine od napada palestinskog Hamasa na Izrael. Taj napad je na Bliskom istoku pokrenuo talas događaja koji traju i danas, a već sada neke promjene na terenu su epohalne. Foto: Ilustracija U brojnim procesima na Bliskom istoku nekada je mnogima najvažnije pitanje ko je počeo sukob od samog karaktera i uzroka sukoba. Za (pro)izraelsku stranu zadnje dvije godine sve je počelo Hamasovim oktobarskim napadom u kome je ubijeno 1.200 ljudi i kada su stotine talaca odvedene u zarobljeništvo, što je bilo najveće stradanje Jevreja od Drugog svjetskog rata. Za (pro)palestinsku stranu sve traje decenijama. Tvrde da je Pojas Gaze „logor na otvorenom“ i da je Palestincima uskraćeno pravo na državu i miran život. Dvije godine kasnije, ta dva temeljna pitanja i dalje nisu riješena. Hamas i dalje postoji, a uništavanje šansi za formiranje palestinske države se nastavlja. Dakle, stvari se i dalje, namjerno, tretiraju kao dio začaranog kruga nasilja kojeg navodno nije moguće prekinuti. Regionalne promjene U trenutnom stanju stvari na terenu možda je važnije pitanje ko će i kako završiti, ili barem smiriti, lavinu koja je pokrenuta 7. oktobra 2023. godine, jer nema naznaka da će se potpuno zaustaviti čak iako se uskoro sklopi mir u Pojasu Gaze. Gotovo sedamdeset hiljada Palestinaca u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali je ubijeno, većinom civila i djece, oko dvije hiljade Izraelaca te hiljade ljudi u Libanu, Siriji, Iraku, Iranu, Jemenu, Kataru... Za sve ove sukobe ostaće vezano ime Benjamina Netanyahua, lice s međunarodne potjernice i premijer pod čijim je vodstvom njegova država optužena za zločin genocida. Njegovo držanje u protekle dvije godine, ali i ranije, pokazalo je da on ne razmišlja o mirovnim sporazumima na jednakim osnovama, bez obzira ko je s druge strane. Od svog plana da uništi što više neprijatelja Netanyahu nije odustao ni nakon apela iz Izraela i ljudi iz čitavog svijeta da se zaustavi rat u Pojasu Gaze i spase taoci koje je odveo Hamas. Rekao je da se protivi ideji da Palestinci imaju državu i tražio od drugih da mu pomognu da ih raseli. Podržan od Sjedinjenih Američkih Država, dijela evropskih i arapskih država, Netanyahu koristi činjenicu da njegova vojska ima sposobnost da napada mete hiljadama kilometara daleko od Izraela. Ta tehnološka superiornost omogućava Netanyahuu da i nakon dvije godine rata prijeti svima onima koji se ne slažu s njim. Zato je u protekle dvije godine pod raznim izgovorima odbacivao mirovne sporazume, dok je izraelska vojska nemilosrdno napadala vojne, ali i civilne mete pod obrazloženjem da se tamo kriju „teroristi“. Takvo ponašanje je dodatno ohrabreno i činjenicom da mu američki predsjednik Donald Trump bezrezervno pomaže, pa je čak zajedno s njim napao iranske nuklearne objekte, rizikujući ekološku i svaku drugu katastrofu. Ovih dana kada se ponovo govori o miru za Pojas Gaze širom regije traju procesi koji su direktno povezani s palestinskim pitanjem i u svakom trenutku se očekuje njihova eskalacija. Od Libana preko Sirije do Irana Mnogi su uvjereni da Netanyahu neće zaustaviti svoju vojsku, čak i ako se uspostavi bilo kakav mir u Pojasu Gaze. Ohrabren svojim uspjesima na političkom planu, ali i uspjesima svoje vojske, Netanyahu smatra da je došlo vrijeme da oblikuje Bliski istok na način da će Izrael biti neupitno dominantna sila na Bliskom istoku, koja će imati pravo da radi šta želi. Izraelski napad na Katar, i američko saučesništvo u njemu, to odlično pokazuje. U toj ideji nije sam. Brojne države Zapada, ali i mnoge većinski muslimanske države, čvrsto stoje iza Netanyahua u namjeri da uništi libanski šiitski Hezbollah kojeg podržava Iran. Posljednjih sedmica Liban je na rubu građanskog rata, jer nova libanska od Zapada podržana vlada želi razoružati Hezbollah koji to odbija uvjeren da je oružje jedina zaštita od Izraela. Izrael ima planove i u Siriji gdje je na vlast došao Ahmed al-Shaara, bivši član Al Qaede i ISIL-a. Iako je novi predsjednik prihvaćen na većem dijelu Zapada i ne poduzima nikakve akcije koje bi štetile Izraelu čak i dok okupira dijelove Sirije, stanje u državi nije dobro. Periodični sukob vladinih snaga i povezanih milicija s manjinskim zajednicama prijeti da u Siriji pokrene novu rundu nasilja i uvuče okolne države. To se odnosi i na susjedni Irak, gdje Iranu odane milicije žele zadržati uticaj, te na Tursku zbog odnosa prema kurdskim milicijama koji djeluju uz njenu granicu. Tu nije kraj liste sukoba koji bi mogli eskalirati u narednom vremenu. Prava meta Netanyahuove politike je Iran. Zapad i Izrael žele ograničiti uticaj Teherana izvan iranskih granica tako što će smijeniti tamošnju vlast. Priča o iranskom nuklearnom programu samo je dio tog nastojanja, jer se Iran odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija. Pod pritiskom Netanyahua, u svom prvom mandatu, Trump je povukao Sjedinjene Države iz tog sporazuma. Od junskog dvanaestodnevnog rata pripreme za novi traju na sve strane. Mediji izvještavaju da se Izrael i Iran pripremaju za novu rundu sukoba koja bi ovaj put mogla biti teža od prethodnih. Namjera da se poništi uticaj Teherana izvan Irana vidi se i u prošlomjesečnoj izjavi izraelskog ministra odbrane Israela Katza kada je rekao da će se „zastava Izraela vijoriti iznad Jemena“. Hoće li biti mira na Bliskom istoku? Iako Trump na sve strane priča o miru na Bliskom istoku, čini se da mu sada ne vjeruju ni američki saveznici. Saudijsko-pakistanski sporazum o međusobnoj odbrani pokazuje da traje preslagivanje snaga na Bliskom istoku, makar bilo stidljivo i u svojim počecima, i da neke države više slijepo ne vjeruju zvaničnom Washingtonu. To nije iznenađenje. Rat iz Pojasa Gaze, nakon Hamasovog napada, proširio se na brojne države, a što je bilo očekivano. Administracija Josepha Bidena je radila da rat ne eskalira, istovremeno ostavljajući prostora Netanyahuu da se bavi svakim protivnikom pojedinačno onda kada to želi. Dvije godine kasnije, može se konstatovati da je Hamas izazvao geopolitičke promjene na Bliskom istoku i šire. S vlasti u Damasku otišao je Bashar al-Assad, ubijen je značajan dio političkog i vojnog vrha (pro)iranskih snaga, jemenski Husi su se etablirali kao važan regionalni faktor uprkos okršaju sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, Iran je više puta raketirao Izrael i sa svojim saveznicima nanio mu teške udarce, Hezbollah se sada bori za svoju legitimaciju u Libanu, Iran je pretrpio izraelske i američke napade na svoj nuklearni program i na druge mete, a Katar bio meta izraelskih i iranskih napada - jedni su ciljali članove Hamasa, a drugi američku vojnu bazu. Ovi događaji prouzrokovaće posljedice dugo godina. To se odnosi i na Izrael, koji nikada nije lošije stajao u međunarodnoj javnosti, posebno na Zapadu među mlađim generacijama. Ono što je izraelska vojska uradila u Pojasu Gaze natjeralo je neke države da priznaju nezavisnost Palestine, Izrael i Netanyahua izvedu pred sud i naruše diplomatske, ekonomske i svake druge odnose s Tel Avivom. Ali, i nakon svega ovoga pitanje Palestine nije riješeno. Još jednom je palestinski narod stradao, oko sedamdeset hiljada mrtvih, stotine hiljada ranjenih, a njihovi gradovi su do te mjere uništeni da su nenastanjivi. Nakon dvije godine gotovo svakodnevnog stradanja u Pojasu Gaze, a što je samo epizoda u višedecenijskoj patnji palestinskog naroda, i dalje niko ne zna kada će tome doći kraj. Na drugim bliskoistočnim frontovima neće čekati da se to pitanje riješi, iako je ono u srži mnogih tamošnjih sukoba. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Administracija američkog republikanskog predsjednika Donalda Trumpa odobrila je ove sedmice 230 miliona dolara za libanske sigurnosne snage dok se bore za razoružavanje Hezbollaha, rekli su izvori iz Washingtona i Bejruta, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Libanski izvor upoznat s odlukom rekao je da finansiranje uključuje 190 miliona dolara za libanske oružane snage i 40 miliona dolara za Unutrašnje sigurnosne snage. Pomoćnici demokrata u američkom Kongresu rekli su da su sredstva isplaćena neposredno prije završetka fiskalne godine Washingtona 30. septembra. „Za malu zemlju poput Libana, to je zaista, zaista značajno“, rekao je jedan od pomoćnika u telefonskom razgovoru s novinarima, tražeći anonimnost kako bi mogao slobodno govoriti. Sredstva su isplaćena kada Trumpova administracija ukida programe pomoći inostranstvu, rekavši da je njen prioritet u trošenju novca poreskih obveznika Amerika na prvom mjestu. Predsjednik Joseph Aoun i premijer Nawaf Salam zatražili su 5. augusta od vojske koju podržavaju Sjedinjene Države da osmisli plan kojim bi se osiguralo da svo oružje širom zemlje bude u rukama sigurnosnih snaga do kraja godine. Hezbollah je odbio pozive na razoružavanje od razornog rata s Izraelom. Međutim, grupa koju podržava Iran je pod pritiskom da se odrekne oružja od svojih rivala u Libanu i od Washingtona.

Ruski grad Soči i ove godine je, od 29. septembra do 2. oktobra, okupio zvanice iz raznih dijelova svijeta. Međunarodni debatni klub Valdai bio je prilika za predsjednika Rusije Vladimira Putina da još jednom pošalje poruke Rusima, Evropljanima i ostatku svijeta. Foto: Vladimir Putin Okupljanja u ovom ruskom gradu, koji je od okupiranog ukrajinskog Krima manje od petsto kilometara zračne linije, nekada je bio važan događaj i za ljude sa Zapada. Okupljanje političke, akademske, novinarske i poslovne zajednice bio je prilika za (ne)formalne razgovore, posebno s ruskim zvaničnicima. Ovogodišnji skup nazvan je „Policentrični svijet: Upute za upotrebu“. Ali, od početka ruske agresije na Ukrajinu ovaj forum okuplja uglavnom one koji žele da čuju Vladimira Putina, koji je na međunarodnoj potjernici i kojem je sužen prostor za kretanje. Ovaj forum je od tada prilika za Kremlj da ostatku Evrope poruči kako su svi u krivu, osim same Rusije. „Teško bolesni“ Putin i četverosatni nastup Ovogodišnji, 22. Međunarodni debatni klub Valdai bio je temeljito praćen od brojnih medija sa Zapada. Neki od njih su na svojim web stranicama prenosili čitav Putinov nastup, koji je trajao nešto manje od četiri sata. Ovom događaju posvećena je pažnja koju obično mediji sa Zapada pridaju majskim vojnim paradama u Moskvi. U dugim Putinovim nastupima nema ništa novo. To je radio mnogo puta i dio je njegovog imidža snažnog vođe. Između ostalog, nastupao je u televizijskim programima koji traju satima i odgovarao na pitanja onih koji se uključe u program. Iako ta pitanja i nastupi sami po sebi nisu takvi da bi uzdrmali imidž svemogućeg predsjednika, ipak zahtijevaju određeni stepen kondicije. Međutim, ove godine dugačak Putinov nastup bio je važan i zbog prošlosedmične izjave bivšeg italijanskog premijera Massima D'Aleme, koji se vratio s vojne parade u Kini. D'Alema, prvi komunista na čelu jedne članice NATO-a, izjavio je da je u Pekingu vidio Putina, koji je bio „vrlo iscrpljen“, kojeg su pridržavale dvije osobe i koji ga je podsjetio na bivšeg italijanskog premijera Silvija Berlusconija u njegovoj posljednjoj fazi života. Nastup bivšeg italijanskog premijera podsjetio je na izvještaje „britanskih obavještajaca“ s početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, u kojima se navodilo da je Putin teško bolestan, da mu otkazuju noge i ruke, ali da to vješto skriva u svojim javnim nastupima. Ratoborni Putin i neprijateljski Zapad Gotovo četiri godine od tih izvještaja Putin ne pokazuje znakove bolesti. Štaviše, pokazuje jednaku ratobornost kao 2022. godine kada je agresiju na Ukrajinu pravdao kvazihistorijskim argumentima i brigom od širenja NATO-a, dok je primanje Finske u ovaj vojni savez ignorisao, iako mu je njegov rodni Sankt Peterburg udaljen samo dvjestotinjak kilometara od finske granice. Jučerašnji nastup je nastavak te politike, iako je neke poruke prilagodio sadašnjoj situaciji. Tako je prije dvije godine s istog mjesta poručio: „Imam prijatelje tamo (u Njemačkoj), i koliko god čudno zvučalo, njihov broj raste.“ Jučer, usljed odnosa Evrope prema Kremlju, rekao je: „Evropa koju vole ruski zapadnjaci više ne postoji. To je zbog erozije njezinih vrijednosnih temelja.“ Prije dvije godine je rekao da se Sjedinjene Američke Države bore s ekonomskim teškoćama, ali da će „printati novac“ za Ukrajinu kao u doba koronavirusa. Ove godine je poručio da je američki predsjednik Donald Trump „unatoč svojoj ljubavi prema šokantnim vrijednostima, ugodan sagovornik“ s kojim popravlja rusko-američke odnose, koji su „bili na najnižoj tački u povijesti.“ Pohvalio je Trumpa, rekavši da „zna slušati“ sagovornika, izbjegavajući direktan odgovor kineskog novinara o tome šta su konkretni rezultati samita na Aljasci. Međutim, ta pohvala Trumpovog karaktera bila je samo trenutna. U drugom momentu naljutio se na Trumpa zato što je Rusiju u Ujedinjenim nacijama nazvao „tigrom od papira“ zbog slabih učinaka ruske vojske u Ukrajini. „Tigar od papira. Šta slijedi zatim? Hajde pozabavite se tim tigrom od papira“, rekao je. „Pa ako se borimo s cijelim NATO-om, krećemo se, napredujemo i samouvjereni smo, a 'tigar od papira' smo, onda šta je NATO?. „Ako se neko ipak želi s nama nadmetati u vojnoj sferi, kako kažemo, slobodno, neka probaju“, rekao je Putin. Evropa u predratnom stanju i ulica koja brine Putina Međutim, Trump nije prešao granicu koju bi Trump mogao smatrati ličnom uvredom. Čini se da Putin, što je i normalno, Trumpa želi pridobiti i svojim javnim nastupima ne otežavati njegovu poziciju na podijeljenom Zapadu. Putin, očigledno, i dalje se nada da bi se Trump mogao odmicati od evropskih saveznika u korist Moskve. Evropljanima je jasno šta to znači i kuda vodi Putinova politika ako ne bude pravednog mira u Ukrajini i Trump postigne dogovor s Putinom bez uvažavanja interesa evropskih sila. Evropa je „u predratnom stanju“, reći će poljski premijer Donald Tusk u martu prošle godine. „Ne želim nikoga plašiti, ali rat više nije nešto iz prošlosti“, rekao je. U januaru ove godine, govoreći o istoj temi, Tusk je rekao: „Vrijeme komfora je prošlo“. U istom istupu Tusk će reći da „Evropa mora biti naoružana ako želi preživjeti.“ Šta to konkretno znači mogli smo još jednom vidjeti polovinom prošlog mjeseca kada je Poljska morala da presreće dronove iznad zgrada vlade u Varšavi i uz granicu s Ukrajinom. Za Putina je to, kako je rekao jučer, „histerija“ i provokativno poručio Evropljanima da „pogledaju šta se događa na ulicama evropskih gradova“. Šta je Putin htio reći kada je govorio o evropskim gradovima nije potpuno jasno. Razni problemi na ulicama evropskih gradova postoje i to je potpuno jasno, ali nije jasno zašto bi se s tim bavio ruski predsjednik u kontekstu napetosti koje bi mogle dovesti do otvorenog sukoba dvije strane, osim ako mu nije cilj sijanje podjela između Washingtona i Brisela, a onda i unutar samog Brisela. Putinovo igranje na Trumpa, ako je to moguće, nije iznenađenje. Još od Putinovog dolaska na vlast, a možda i od ranije, u Kremlju postoji računica da će se moć Sjedinjenih Država slomiti prije ili kasnije, kao što je to bio slučaj sa SSSR-om, a da će se Evropska unija sigurno raspasti. Zato nije čudo što je prije dvije godine s istog mjesta poručio da mu ne smeta ulazak Ukrajine u Evropsku uniju, ali da mu smeta njen ulazak u NATO. Drugim riječima, evropske ili bilo koje druge vrijednosti manja su prijetnja za Putinovu Rusiju od NATO i američke vojne sile. Tusk je odlično primijetio da mu zbog toga treba jaka vojska na istoku Evrope, bez obzira kakvo je stanje na evropskim ulicama koje navodno interesuje Putina. Od rata u Gruziji, preko aneksije Krima, rata u Siriji i agresije na Ukrajinu, Putin pokazuje da njegova uspješna politika završava tamo gdje stanu ruski tenkovi i kada mu suprotna strana ne daje ustupke. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Američki predsjednik Donald Trump nakon silnih rezanja troškova unutar svoje države i pomoći saveznicima, prošle sedmice je pokazao da zna igrati i drugačije. Cilj je spasiti politiku i ekonomski program argentinskog predsjednika Javiera Mileija. Foto: Milei i Trump Na putu za Bijelu kuću Trump je ponavljao da mu je „Amerika na prvom mjestu“ i da ta država ne može izdržati postojeći nivo potrošnje. Povratkom u Bijelu kuću Trump je krenuo ispunjavati obećanja i zadužio biznismena Elona Muska da reformiše američke državne institucije. Ovakva Trumpova politika od mnogih je ocijenjena kao izolacionistička, pa su pravljene razne paralele s prethodnim američkim predsjednicima. Nakon što je uveo carine većini država svijeta na uvoz u Sjedinjene Države, pokazao je da takvi stavovi nisu neutemeljeni. Ipak, Trump ne vodi samo izolacionističku politiku. Američka administracija aktivna je širom svijeta i pokazuje da se neke osnovne postavke u američkoj politici nisu promijenile dolaskom novog predsjednika. Najveća sila na svijetu i dalje je upletena u razne dijelove svijeta i Trumpovo koketiranje s izolacionizmom ne može tek tako donijeti radikalnu promjenu. Ka jugu i protiv ljevice To se pokazalo i prije nego će uvesti carine prijateljima i neprijateljima. U klasičnom nastupu američke geopolitike, po kojoj je sve južno od američke granice „zadnje dvorište“ Washingtona, Trump je pritisnuo Panamu da se odmakne od Kine i stavio do znanja toj maloj državi da će protiv nje možda koristiti vojnu silu. Još južnije, Trump je ušao u sukob s ljevičarskim kolumbijskim predsjednikom Gustavom Petrom, kada su u nekoliko sati uveli i potom povukli mjere protiv suprotne strane. U Kolumbiji susjednom Ekvadoru, Trumpova administracija sprema teren za povratak američke vojske, dok se sedmicama govori o vojnom napadu na Venecuelu. Svi ovi primjeri iz Latinske Amerike govore koliko važnu bitku Washington vodi u svom „dvorištu“, u namjeri da slomi ljevičarske vlade i otuda protjera Kinu. Tome se silno radovao argentinski predsjednik Javier Milei koji je jedva čekao Trumpov povratak u Bijelu kuću. Ali, samoproglašeni libertarijanac i „anarho-kapitalista“ zapao je u velike probleme i potrebna mu je pomoć. Početkom prošlog mjeseca Milei je izgubio pokrajinske izbore u Buenos Airesu, a opoziciona ljevica pobijedila je za četrnaest postotnih bodova i s gotovo pedeset posto podrške. Ljevica predvođena bivšom predsjednicom Cristinom Fernández de Kirchner, koja je u kućnom pritvoru, bacila je rukavicu u lice Mileiju koji provodi nepopularne reforme. Mileijeva stranka „Sloboda napreduje“ osvojila je oko trećine glasova. Pomoć prijatelja Tako su Mileijeve reforme koje su podrazumijevale ukidanje čitavih ministarstava i vladinih agencija, deregulaciju, masovna otpuštanja, ukidanje pomoći siromašnim... dobile lošu ocjenu od građana, iako je uspio smanjiti visoku inflaciju. Poraz za Mileija je došao u najgorem trenutku, jer 26. oktobra Argentinci biraju nacionalni parlament. Izbori u provinciji Buenos Aires, gdje živi oko četrdeset posto stanovnika Argentine, trebali su biti priprema za osvajanje većine na državnom nivou. Ljevičari imaju najveći broj zastupnika u trenutnom sazivu parlamenta, pa su utjecali da se nešto i od njihovih politika zadrži, što je osujetilo planove Mileija koji se dvije godine bori da stvori parlamentarnu većinu. Ako bi izgubio i parlamentarne izbore na polovini svog mandata, odnosno osvojio manje od onoga što mu je potrebno da s koalicionim partnerima napravi većinu, Milei bi imao svezane ruke i čitav svoj politički program doveo u pitanje. To što je teško poražen u najbogatijem dijelu Argentine pokazuje kako bi loše Milei mogao proći u siromašnijim dijelovima zemlje, kod ljudi kojima dvije godine ukida razne vrste pomoći. Primjera radi, u drugoj provinciji po broju stanovnika, gdje živi oko devet posto Argentinaca, opozicija drži vlast. U ovom slučaju ne radi se o bilo kakvom političkom programu još jednog u nizu čudaka na čelu latinoameričkih država. Trumpovi ljudi hvale Mileijev odmak od pozicija prethodne vlade, a dio američke poslovne elite oduševljen je idejom da se državom upravlja kao kompanijom koju samo brine o profitu. Sada kada je sudbina Mileijeve politike na kocki, Trump je odlučio pomoći. Trumpova administracija spremna je izdvojiti dvadeset milijardi dolara da bi ojačala argentinsku nacionalnu valutu pezos. „Sve opcije su na stolu“, rekao je prije desetak dana američki ministar finansija Scott Bessent. Argentinu je opisao kao „sistemski važnog američkog saveznika u Latinskoj Americi.“ Naime, Mileijeva vlada je potrošila zalihe deviza u namjeri da stabilizuje kurs domaće valute. To je stvorilo paniku, pa su mnogi povlačili novac iz Argentine. Trumpova pomoć trebala bi donijeti stabilnost argentinskoj valuti i uvjeriti investitore da je argentinska ekonomija na pravom putu. Drugačiji Trump i Milei koji ne može da bira Bessent je prošle sedmice rekao da će SAD kupovati argentinske obveznice denominirane u dolarima kada to bude potrebno. Za prvu pomoć predviđeno je dvadeset milijardi dolara. Zatim, Washington će Buenos Airesu dati kredite, kupovati argentinski državni dug i pomoći argentinske privrednike. Bessent kaže da će to biti uvod u investicije američkih kompanija u Argentinu. U aprilu je Washington pozdravio kreditiranje Argentine kod Međunarodnog monetarnog fonda od dvadeset milijardi dolara, kredit kod Svjetske banke vrijedan dvanaest milijardi i Međuameričke razvojne banke od deset milijardi. Tako je Trump, spašavajući Mileijevu politiku, pokazao da neće voditi izolacionističku politiku i pretvarati Sjedinjene Države u pukog posmatrača promjena u svijetu. S druge strane, Milei je pogazio svoju politiku da se država ne treba miješati u tržište. Spašavajući svog „omiljenog predsjednika“, kako ga je jednom nazvao, Trump ustvari spašava ekonomsku viziju koju je trebao testirati Elon Musk u Odjelu za vladinu efikasnost (DOGE). To što je se najbogatiji čovjek na svijetu divio ekonomskoj politici Mileija pokazuje koliko je taj ekonomski i politički eksperiment važan za sadašnju američku administraciju. Ovim potezom Washington je, smatraju neki ekonomski stručnjaci, kupio vrijeme za Mileija, ali nije riješio problem, jer su odavno ugroženi temelji argentinske ekonomije. Neki Mileijevi protivnici su Bessentove mjere nazvali mijenjanjem jednog duga s drugim. Kada su se Trump i Milei sreli na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija prošlog utorka, američki predsjednik je rekao da vjeruje da Argentini ne treba pomoć, ali da je tu da osigura „sve što je potrebno da Argentina ponovo postane velika“. Hoće li će Argentina postati „ponovo velika“ i kada će se to desiti zavisi i od oktobarskih izbora, ali ono što se dešava s valutom, dugom i mjerama vlade podsjeća na događaje s početka ovoga stoljeća kada je ta država bačena na koljena. Na predstojećim izborima argentinski birači, kojima je Milei obećao patnju prije nego dođu bolji dani, o svemu tome daće svoj sud. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump protekle sedmice je govorio o želji da se njegova vojska vrati u Afganistan. Nekoliko dana kasnije, sa govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija govorio je o mirovnim sporazumima koje je navodno dogovorio širom svijeta. Foto: Donald Trump za govornicom Generalne skupštine UN-a Svaki javni nastup Donalda Trumpa je priča za sebe. Takve nastupe ne mogu režirati ni najbolji majstori televizije i filma. Trumpov talenat da bude zanimljiv i upečatljiv u svakom nastupu bio bi hvale vrijedan da se ujedno ne radi o predsjedniku najsnažnije države na svijetu. Tada još strašnije djeluje teza da američki predsjednik ne odlučuje, već samo saopštava politiku centara moći koji su daleko od očiju javnosti. Trumpov nastup u Ujedinjenim nacijama ove sedmice, koji je trajao malo manje od jednog sata, imao je trenutke kada su se prisutni u sali smijali, kada su izgledali zabrinuto i kada vjerovatno nisu mogli vjerovati šta su upravo čuli. Kritikovao je organizatore da im teleprompteri i liftovi ne rade, šefove UN-a što njegovoj kompaniji nisu dozvolili da im renovira zgradu, a onda se bavio „ozbiljnim“ temama, tvrdeći da nema klimatskih promjena, da njegova država živi „zlatno doba“, da on zaustavlja ratove širom svijeta i da je u prvom mandatu u Sjedinjenim Državama napravio najbolju ekonomiju u historiji svijeta i da je u njegovom drugom mandatu to još i bolje. Trumpov svijet Američki rivali bili su sretni Trumpovim nastupom, jer je najviše kritikovao svoje evropske saveznike, tvrdeći da zelena energija uništava njihove države, a da nekontrolisana imigracija prijeti da uništi Evropu kao takvu, njenu kulturu i njeno naslijeđe. Te dvije stvari dovode, tvrdi Trump, do „smrti zapadne Evrope“. Govoreći o za njega nepostojećim klimatskim promjenama, Trump je rekao da je „upravu u vezi svega“ što je govorio i što predviđa da će se desiti. Ali, bez obzira na loše poteze saveznika, Trump i za njih radi. Tvrdi da je „okončao sedam ratova“ i to između „Tajlanda i Kambodže, Kosova i Srbije, Konga i Ruande, Pakistana i Indije, Izraela i Irana, Egipta i Etiopije, Armenije i Azerbejdžana“. Pohvalio se da to nikada niko nije uradio, a da je on uspio za samo sedam mjeseci. Zatim je kritikovao Ujedinjene nacije da mu nisu pomogle u tim naporima, rekao da ta organizacija dovodi migrante u Sjedinjene Države, postavljajući pitanje njene svrhe, u kojoj je, uzgred rečeno, službeni Washington u Vijeću sigurnosti više puta uložio veto na prijedlog o prekidu vatre u Pojasu Gaze i dostavi humanitarne pomoći. Prosječan Trumpov birač sigurno je zadovoljan ovim učinkom svog predsjednika. Međutim, stvari stoje drugačije, barem od početka Trumpovog drugog mandata. Prvo, Kosovo i Srbija te Egipat i Etiopija nisu ratovali. Drugo, Pakistan i Indija su još jednom ušli i izašli iz kratkotrajne razmjene vatre, slično kao i Tajland i Kambodža koji nemaju snage za veliki rat. Treće, u Kongu i dalje traju okršaji, što je potvrdio i predsjednik te države, da bi se prije nekoliko dana desio novi masakr. Četvrto, pregovori o miru između Armenije i Azerbejdžana traju godinama i još je dug put do konačnog dogovora. Peto, u ratu Izraela i Irana Trump je direktno učestvovao, pomažući Benjamina Netanyahua, koji ga je podržavao da se vrati u Bijelu kuću. Uspjeh u „okončanju“ ovih ratova, Trump je ponavljao i prije nastupa u UN-u, pa je između ostalog okončao rat između, kako je rekao „Aberbejdžana“ i „Albanije“. Svi ovi „uspjesi“ došli su usred poziva iz čitavog svijeta da natjera Netanyahua da okonča rat u Pojasu Gaze i spasi civile i taoce. Povratak u Afganistan Trumpove poruke iz Ujedinjenih nacija o miru i saradnji samo su dio obračuna s neprijateljima, a u toj prilici to su bili Evropljani i svi oni koji govore o zaštiti prirode, dok on govori o „prelijepom i čistom uglju“ i daje dozvole da kompanije rade u oblasti energije gotovo bez ikakvih ograničenja. Tri dana prije nego će se obratiti s govornice u Ujedinjenim nacijama, Trump je bio onakav kakvog ga svijet poznaje – ratoborni političar koji prijeti. „Ako Afganistan ne vrati zračnu bazu Bagram onima koji su je izgradili, Sjedinjenim Američkim Državama, LOŠE STVARI ĆE SE DOGODITI!“, napisao je u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social. Trumpov interes za američki povratak u Afganistan nije tada prvi put iskazan. Govorio je o tome i ranije i rekao da pregovara s talibanima da se u Bagram vrati američka vojska. Talibani su objavili da pregovaraju s Amerikancima o raznim pitanjima, ali da neće dati centimetar Afganistana. Trump nije isključio upotrebu vojske da bi dobio bazu Bagram, za koju tvrdi da su je sagradili Amerikanci. Pored toga što bi želio da koristi jednu državu u obračunu s trećom, Trumpova tvrdnja da su Amerikanci izgradili Bagram nije tačna. Bazu je izgradio SSSR da bi se borio protiv tadašnjih američkih saveznika u Afganistanu. „Sada razgovaramo s Afganistanom i želimo je natrag, želimo je natrag uskoro, odmah. A ako to ne učine, ako to ne učine, saznaćete što ću poduzeti“, rekao je Trump. Ako poduzme slične akcije protiv talibana kao u prošlosti, to znači novu destablizaciju regije i posljedično će milioni migranata krenuti ka Evropi. Kao neko ko se predano bavi migrantima, Trump bi trebao znati da je njihov povećan priliv u Evropi došao nakon što su Sjedinjene Države i saveznici srušili vlast u Libiji, Iraku, Siriji i drugdje, nepogrješivo ciljajući režime koji im nisu odani, u namjeri da „donesu demokratiju“. Tehničko je pitanje protiv koga bi se Trump borio u Afganistanu, nakon što je član sirijske Al-Qaede i ISIL-a postao prihvatljiv. Protiv Kine Trump nije krio zašto želi poslati vojsku u Afganistan. „Jedan od razloga zbog kojih želimo ovu bazu je, kao što znate, taj što je ona samo sat vremena udaljena od mjesta na kojem Kina gradi svoje nuklearno oružje.“ Ali, kao i u slučaju sirijske Al-Qaede stvari su samo dijelom tačne. Afganistan se od povlačenja američke vojske pretvorio u važnu tačku u Centralnoj Aziji, na granici Kine i Irana i u nestabilnom i etnički izmiješanom „mehkom trbuhu“ Rusije. Pored toga što je Afganistan jako bogat rijetkim mineralima i energentima, njegov geografski položaj važan je za povezivanje Centralne Azije, što daje priliku Kini da sa saveznicima kopnom trguje brže i više. Afganistan je doslovno naslonjen na kinesku provinciju Xinjiang, koja je polazna tačka „Pojasa i puta“, što mu daje dodatnu važnost. Ova azijska država sada kotira visoko u kineskim planovima i već postoje važni projekti na kojima zajednički rade s talibanima. Povratkom u Bagram, američka vojska bi bila blizu kineskih vojnih instalacija i odatle bi mogla djelovati na razne načine, uključujući i obavještajno. To bi Washingtonu dalo značajnu polugu u okršaju s Pekingom. Trumpov interes za Afganistan nije zasjenio njegov nastup u Ujedinjenim nacijama. Štaviše, dao mu je novu dimenziju, jer je više puta pozvao sve nacije da mu se pridruže u njegovim namjerama. Evropski saveznici žele da zadrže američko prijateljstvo, ali s Trumpom ishod nije izvjestan. S govornice Ujedinjenih nacija opet je pozvao Evropljane da prestanu kupovati rusku naftu i gas i tako pomognu Ukrajini da se spasi od ruske agresije. Rusiju je opisao kao „tigra od papira“ koji u Ukrajini ne pokazuje da je vojna sila. Američke zvanične procjene, nezavisno od Trumpa, govore da je Rusija samo regionalna sila koja ne može parirati Washingtonu daleko od svojih granica. Nešto prije toga, pozvao je Evropljane da, osim obustavljanja kupovine ruske nafte, uvedu Kini carine, jer Peking, tvrdi Trump, finansira ruski rat u Ukrajini. Njegov poziv Evropljanima da pripreme teren za obračun s Kinom upućuje da je sve bliži trenutak maksimalnog pritiska na Peking i da to podrazumijeva djelovanje i u Centralnoj Aziji, s talibanima ili bez njih. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva u utorak je na događaju Ujedinjenih nacija u New Yorku najavio ulaganje od milijardu dolara u Fond za tropske šume zauvijek (TFFF), multilateralni mehanizam finansiranja koji je predložio za podršku očuvanju ugroženih šuma, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Ova objava, koja je potvrdila raniji izvještaj Reutersa pozivajući se na izvore, čini Brazil prvom zemljom koja je dala doprinos fondu za šume. „Brazil će postati prva zemlja koja će predvoditi primjerom s ulaganjem od milijardu dolara u fond“, rekao je Lula, dodajući da očekuje da će i druge zemlje najaviti ambiciozne doprinose. Izvori su rekli Reutersu da je cilj ovog poteza da se omoguće veći doprinosi i bogatih i ekonomija u razvoju, koje su se sukobljavale oko finansiranja globalne klimatske politike. TFFF je dobio prve znakove podrške od Kine, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Norveške, Singapura i Ujedinjenih Arapskih Emirata, prema riječima ljudi uključenih u pregovore. Kreatori politika zamišljaju TFFF kao fond od 125 milijardi dolara koji bi kombinovao doprinose suverenog i privatnog sektora, a kojim bi se upravljalo poput zadužbine, isplaćujući zemljama godišnje stipendije na osnovu toga koliko je njihovih tropskih šuma preostalo. Da bi se postigao taj visoki cilj, Brazilu su potrebne vlade i velike filantropske organizacije da doprinesu prvih 25 milijardi dolara, što bi potom, prema preliminarnim procjenama, moglo privući dodatnih 100 milijardi dolara od privatnih investitora.

Prošle sedmice Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su sporazum o međusobnoj odbrani, što pakistanski ministar odbrane Khawaya Asif vidi kao okvir sličan NATO-u, a koji bi trebao povezati većinski muslimanske države. Foto: Shehbaz Sharif i Mohammed bin Salman Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine pokrenuo je talas promjena širom Bliskog istoka. Izrael je rat iskoristio da proba ostvariti svoje regionalne ambicije, gledajući daleko od Pojasa Gaze i Zapadne obale. Posljednji dokaz tome je napad na članove Hamasa u Kataru, koji je godinama služio kao posrednik u pregovorima te palestinske organizacije s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama. Napad se nije svidio arapskim državama u Perzijskom zaljevu. Nakon što je Izrael, osim Dohe, bombardovao Gazu, Teheran, Damask, Bejrut, Sana'au i druga mjesta, nije teško zaključiti da su i ostali arapski gradovi u dometu i da izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne preza od upotrebe sile te da će ga u tome podržati Sjedinjene Države. Američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee podsjetio je Arape prošle sedmice kako stoje stvari: „Izrael je naš jedini pravi partner“. Odgovor Rijada Saudijska Arabija s princom Mohammedom bin Salmanom, poznatim i kao MBS, pod dvostrukim je pritiskom od napada Hamasa na Izrael. Arapi i muslimani širom svijeta očekivali su od Rijada da pomogne civilima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, a Zapad je vršio pritisak da priznaju Izrael. Suštinski, to je poremetilo planove MBS-a koji želi reformisati državu. Dio tih reformi bilo je i pomirenje u regiji, što je podrazumijevalo kraj rata u Jemenu i popravljanje odnosa s Iranom. Ta velika pobjeda kineske diplomatije prijetila je tada da poremeti dotadašnji raspored snaga na Bliskom istoku, što nije radovalo Izrael i Sjedinjene Države. Ali, nakon događaja u proteklih dvadesetak mjeseci MBS-u je jasno da bi njegov plan mogao biti osujećen nekim vojnim napadom, pa čak i likvidacijom nosioca vlasti. Izrael je vršio likvidacije arapskih i iranskih vođa, a libanski Hezbollah navodno je dronom pogodio Netanyahuov dom. Bezrezervna podrška Washingtona Izraelu u arapskom svijetu bi morala biti alarm za uzbunu. Zaklinjanje u prijateljske veze, unosni poslovi i mnoštvo američkih vojnih baza širom arapskih država nije dovoljno administraciji Donalda Trumpa ni za neutralnu poziciju u slučaju okršaja Izraela s bilo kim u regiji i po bilo kojoj osnovi. Zato je za Saudijsku Arabiju bilo prirodno da se okrenu Pakistanu – državi s kojom imaju izvanredne odnose. Daljnje vezivanje Saudijske Arabije za nuklearnu silu bilo je samo pitanje volje, jer već postoje dobri odnosi dvije države u gotovo svim poljima. Međusobna odbrana U interpretaciji visokog saudijskog zvaničnika u izjavi za Reuters sporazum je „kulminacija višegodišnjih rasprava. Ovo nije odgovor na određene zemlje ili specifične događaje, već institucionalizacija dugogodišnje i duboke saradnje između naših dviju zemalja.“ Ta institucionalizacija veza dvije države podrazumijeva da će jedna drugu braniti u slučaju napadu treće strane. To su u Saudijskoj Arabiji potpisali MBS i pakistanski premijer Shehbaz Sharif. Zvaničnici su rekli da to znači da bi Pakistan branio Saudijsku Arabiju i nuklearnim oružjem. Ovaj sporazum nije se svidio Sjedinjenim Državama, jer su potpisnici američki saveznici. Njihovo povezivanje na ovaj način direktna je poruka Washingtonu da u njihove garancije sada neki sumnjaju. Za Washington je još gora vijest da unutar tih država postoje oni koji traže dodatno distanciranje od Sjedinjenih Država. Vođa opozicije Imran Khan, vjerovatno najpopularniji pakistanski političar, želi povezivanje njegove države s Rusijom i Kinom. Pakistanska zabrinutost za Bliski istok kojim će dominirati Izrael i Sjedinjene Države iskazana je i tokom izraelsko-američkog napada na Iran. Zvanični Islamabad tada nije krio da podržava susjedni Iran, a mediji su špekulisali da je Teheranu pružena i konkretna pomoć. Ova kompleksna geopolitička igra Pakistana povezana je sa stanjem na granicama i posljedično kod kuće. Pakistansko rivalstvo s najmnogoljudnijom državom na svijetu i nuklearnom silom Indijom, porozna granica s Afganistanom i teško kontrolisana granica s Iranom, tjera Islamabad da svugdje gdje je to moguće stvara prijatelje i gradi stabilnost. Američko-saudijsko uplitanje u taj dio svijeta, u namjeri da se porazi SSSR u Afganistanu i slomi vlast u Teheranu nakon 1979. godine, dovelo je do toga da su neke naoružane grupe sada prijetnja Islamabadu. Pakistansku viziju za rješenje problema u regiji prošle sedmice iznio je ministar odbrane Khawaya Asif u jednom intervjuu, pozvavši na stvaranje saveza muslimanskih država, po uzoru na NATO, koji bi bio defanzivan. Asif je rekao i da je susjedni Afganistan „neprijateljska država“, jer talibanska vlast naoružava grupe koje djeluju u Pakistanu. Ranije je u jednom istupu Asif priznao da Pakistan trpi posljedice iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je njegova država pomagala rušenja SSSR-a u Afganistanu i što su podržali Sjedinjene Države u napadu 2001. godine. U jednom davnom intervjuu MBS je, dok je učvršćivao vlast i pravdao svoje pozicije saveznicima u Washingtonu, rekao da je Zapad u Hladnom ratu ohrabrivao radikalni islam, što se prije svih odnosi na Afganistan, i da on to želi da promijeni. Sukobima nije kraj Sporazum Pakistana i Saudijske Arabije ohrabrio je mnoge u regiji. Neki su predložili da se i druge države priključe. Podrška dolazi iz različitih razloga. Treba se sjetiti da je u junu ove godine Muslimansko bratstvo iranskom ajatolahu Aliju Khameneiju uputilo pismo podrške, usred sukoba s Izraelom. Ne tako davno, ova organizacija i Iran bili su na suprotnim stranama u ratu u Siriji. Ali, oba slučaja pokazuju da na Bliskom istoku, često ispod površine na kojoj se samo vidi stabilna i dugogodišnja vlast, ključaju razni pokreti i kuju se planovi. Bliskog istoka, koji je uvijek na pragu promjena, svjesni su i u Washingtonu. Američki ambasador u Turskoj, Trumpov prijatelj i specijalni izaslanik američkog predsjednika za Siriju Tom Barrack ove sedmice je rekao da ne vjeruje u mir na Bliskom istoku. „Kad kažemo mir, to je iluzija. Nikada nije bilo mira na Bliskom istoku. Vjerovatno nikada neće biti mira, jer se svi bore za legitimnost.“ Barrackove riječi ranije su izgovorili mnogi. Međutim, one dolaze u vremenu kada se na Bliskom istoku stvaraju novi savezi i traju ratovi. Sirija pod Ahmedom Al-Sharaaom, bivšim pripadnikom Al-Qaede i ISIL-a, priprema se za zbližavanje s Izraelom, nakon što dvije države nisu decenijama imale nikakve odnose. Pakistan se obavezao braniti Saudijsku Arabiju nuklearnim oružjem, a Iran i (pro)iranske snage u Libanu i Jemenu spremaju se za novu rundu u okršaju sa Sjedinjenim Državama i Izraelom. Nestabilnosti nisu pošteđeni ni Katar, Jordan i Irak, dok Trump prijeti talibanima i traži da se američka vojska vrati u Afganistan. Palestinci i dalje pate. Sve ovo sporazumu Saudijske Arabije i Pakistana daje dodatnu važnost, jer bi brzo mogao biti testiran. U nove ratove na Bliskom istoku vjeruju gotovo svi, a neki se nadaju da baš oni neće biti sljedeći koji je morati koristiti oružje. Barrackovim riječima Bliski istok je i dalje između „iluzije“ o miru i borbe za vlastiti opstanak i interes, a događaji u posljednjih dvadesetak mjeseci pokazuju da nema nedodirljivih. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba