My Items

I'm a title. ​Click here to edit me.

Koronavirus i rad od kuće: BiH ima veliku šansu

Jedan od najvećih stratega američke politike Henry Kissinger početkom aprila mjeseca ove godine ustvrdio je da će svijet zauvijek biti promijenjen zbog koronavirusa. Političke i društvene prilike više neće biti iste, tvrdi Kissinger. A da li će promjene dovesti do toga da čovječanstvo postane bolje i odgovornije, nije teško odgovoriti. Niti veće tragedije čovječanstvo nisu naučili na sklad, solidarnost, jednakost, pravdu... Stoga, opet će države i pojedinci imati svoje ideje, boreći se za vlastiti napredak. Najave velikih promjena, prije svega u ekonomiji, došle su od vodećih svjetskih kompanija. Tehnološki giganti poput Facebooka i Googlea, koji uvijek pokušavaju biti korak ispred privrednih i društvenih kretanja, odlučili su da dio njihovih radnika radi od kuće do kraja 2020. godine. Cilj je, kako su saopštili, sprečavanje širenja zaraze, ali i povećanje fleksibilnosti kod radne snage. Najveća evropska ekonomija to čak želi i zakonski urediti, o čemu ste mogli čitati na našem blogu. Naime, Njemačka želi zakonski regulisati ovu oblast i omogućiti većem broju ljudi da rade od kuće ako tako žele i u narednom periodu. Sela nadomak gradova Zašto je to bitno za nas u Bosni i Hercegovini? Najkraće rečeno, jer hiljade mladih ljudi, koji rade na dobro plaćenim poslovima u BiH i svijetu, mogu razmišljati o svom povratku, ili selidbi, u gotova pusta prostranstva ove zemlje. I to na samo nekoliko sati vožnje od naših najvećih i najrazvijenih gradova, u prirodan ambijent gdje sloboda ima drugu dimenziju. Ako su nekada ljudi išli u gradove da traže slobodu, tokom pandemije koronavirusa sela i planine su značili slobodu. Socijalna distanca u pravom smislu te riječi. Pri tome su, oni koji su tako postupili, izabrali zdravu opciju i vjerovatno počeli misliti o alternativi životu u gradu bez prekidanja uspostavljenih veza u gradovima. Najave epidemiologa da će biti još epidemija u 21. vijeku treba prihvatiti i o tome dobro razmisliti, prije svega kao o odgovoru pojedinca na moguće izazove. Taj trend je postojao i u pojedinim dijelovima Evrope tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća i o tome je napisano mnogo studija. Tada je mnogo ljudi odlučilo svoj život nastaviti u kućama i imanjima van gradova, a da su pri tome zbog posjedovanja automobila i infrastrukture (ceste, električna energija, voda, telefon...) imali isto kao u svojim domovima u velikim gradovima. Zato nije isključeno da se opet sličan proces pokrene. Međutim, oni koji odlučuju o politikama u ovoj državi bi trebali tome pristupiti sistemski, jer to bi moglo imati političke i društvene implikacije na situaciju u BiH. Dobro plaćeni, nezavisni i obrazovni ljudi mogli bi mijenjati čitave dijelove BiH, a vlast sve što bi trebala uraditi je prilagođavanje zakonske regulative i izgradnja potrebne infrastrukture. Posebno interneta, a danas to nije teško. Postojeći sistem je već pokazao da takve promjene može izvesti. Na primjer, školovanje na daljinu je vršeno bez velikih priprema. Uz kvalitetnije pripreme đaci i studenti u udaljenim mjestima na taj način mogu dobiti kvalitetno obrazovanje. Također, mnoge kompanije su dio radnika poslali da rade od kuće. Faktički bez ozbiljne pripreme izvedeno je ono što je većina smatrala nemogućim samo nekoliko sedmica ranije. Ekologija, organska proizvodnja i nauka Svjetski trendovi posljednjih godina su ekologija, proizvodnja zdrave hrane i ubrzani razvoj nauke. Bosna i Hercegovina bi gotovo preko noći mogla napraviti značajne iskorake prema svijetu koji nastaje pred našim očima. Naše društvo ima šansu da svoje prednosti iskoristi u vremenima pred nama, koristeći prirodne resurse kakve imalo malo država u svijetu. Mladi Bosanci i Hercegovci, u BiH i širom svijeta, već godinama ove trendove prate kao i milioni njihovih vršnjaka u drugim državama. I dok je u mnogim državama to jako teško zbog geografskih i ekoloških prilika, u BiH to je na dohvat ruke i ne zahtjeva velike finansijske izdatke. Uz ozbiljan politički program i ozbiljne razvojne planove u ovoj oblasti, BiH bi mogla izgledati potpuno drugačije. Do tog trenutka pojedinci mogu pokušati napraviti ovakvu ili sličnu promjenu, nadajući se da će to možda pokrenuti lavinu.

Koronavirus i rad od kuće: BiH ima veliku šansu

EU i Balkan: Priča bez kraja

Konstatacija da će se Evropska unija prije raspasti, nego će balkanske države postati njezin dio već postaje nešto poput općeg mjesta u balkanskim političkim raspravama. Dok su ranije to govorili „obični“ ljudi, ta manje-više kafanska dosjetka postala je okosnica koju su kasnije pereuzeli analitičari i novinari, a sada već i zvaničnici iz Brisela i drugih evropskih centara odlučivanja. Naravno, ovi potonji to neće reći govore otvoreno, ali njihova politika i postupci, prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji, Kosovu („sa zvjezdicom“, ili bez nje, a sve kako kome odgovara u EU) i Crnoj Gori u manjoj mjeri, iz godine u godinu pokazuju upravo to. Taj stav ranije je već osjetila Turska, a vremenom će vjerovatno i Ukrajina. Međutim, to ne možemo nazvati jednostranom odlukom Brisela. Balkanske političke elite gotovo da su uporne u tome da ne implementiraju ni minimume traženih standarda u mnogim oblastima. Deklarativno, oni su za priključenje EU, jednako kao što je i EU deklarativnog opredjeljenja da ih primi u članstvo. I jedni i drugi to znaju i igraju igru koja se svodi na održavanje statusa quo - Balkanske političke elite da održe svoje pozcije, a briselske da njihovu poziciju na Balkanu ne popune Kina, Rusija ili Turska. Vjerovatno nekim kalkulantima u razjedinjenoj EU ni prisustvo SAD na Balkanu nije po volji. Novac i obećanja Ekonomska kriza prouzrokovana mjerama borbe protiv koronavirusa postaje sve dublja. Stručnjaci su već ocijenili da će najveće posljedice imati zemlje u razvoju, a najmanje one razvijene. Pomenute balkanske države, ili države Zapadnog Balkana kako ih zovu u Briselu (a taj se termin odomaćio i na našim prostorima, uprkos tome da će rijetko neki stanovnik ovog dijela Evrope reći za sebe da je sa Zapadnog Balkana), suočit će se sa dodatnom krizom. Naime, pored usporene ekonomske aktivnosti inače slabašnih privreda, veliki broj stanovnika ovih država izgubiće posao u državama EU. Na taj način dotok doznaka iz EU prema matičnim državama biće znatno umanjene. Evropska unija je odlučila pomoći dajući milijarde eura direktne pomoći ili kroz kredite svojim aspirantima za članstvo. Ta vrijedna pomoć je, a kakvu niti jedan drugi geopolitički igrač na ovom prostoru tim državama nije ponudio, maksimum koji Brisel u ovome trenutku može pružiti. Na taj potez su se, prenijela je Beta, osvrnuli i Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Repubblica, El Mundo, i EUobserver. Iz njihovih zapažanja jasno stoji da nema nikakvog realnog datuma za pristupanje EU. Onda, kakav je plan Brisela? FAZ smatra da Brisel treba da „veže bliže države Zapadnog Balkana za EU, ali ne dajući im članstvo neko vrijeme“ te postavlja pitanje „zašto se s regionom ne bi uspostavilo povlašteno partnerstvo, učvršćeno finansijskom podrškom“ da bi se spriječilo da „region sve više zapada u autoritarne režime i dolazi do sve jačeg geopolitičkog nadmetanja.“ FAZ na kraju konstatuje da „ako nema govora o punopravnom članstvu za doglednu budućnost, onda EU to mora reći.“ Drugim riječima, ako protumačimo zapažanje uticajnog njemačkog lista, EU novcem mora kupiti lojalnost balkanskih vlastodržaca s ciljem da oni u igru ne uvedu druge geopolitičke sile. A „evropske vrijednosti“? Nastojanja Brisela da se balkanskim državama pomogne izgraditi funkcionalne države utemeljene na vladavini zakona su propali. I ne zato što su ih porazile proruske ili prokineske snage, već zato što su iz EU birali pogrešne igrače. Namjerno ili greškom, to je sada drugo pitanje, ali je indikativno da EU ne želi, ili ne može, natjerati ekonomski zavisne igrače da budu politički zavisni. Da nezavisnost u političkom odlučivanju mogu steći ekonomski ovisni djeluje paradoksalno, budući da se ovo učenje Karla Marxa ruši u djelovanju političkih elita država u kome je marksizam bio obavezan svjetonazor. Ili drugim riječima, koliko bi balkanske političke elite „izgurale“ na vlasti bez evropskih kredita i finansijske i svake druge pomoći, ili pod najobičnijim sankcijama o zabrani ulaska u EU svima onima koji su protiv normi i vrijednosti koje propagira EU, baš kao što se za njih deklerativno zalažu i pomenute balkanke političke elite? Balkanske političke elite davno su praktičnim primjerima pokazale da ih vladavina zakona ne zanima. Štaviše, vladavina zakona im šteti. Zašto se u nekoj država Zapadnog Balkana ne primjenjuju evropski standardi u ekologiji i bez pregovora sa EU? Zašto sudovi u BiH ili Srbiji ne rade onako kao sudovi u Austriji? U isto vrijeme kao jedino ispravno razmišljanje o budućnosti ovoga dijela Evrope se ističe „evropski put“ koji „nema alternativu.“ Najgore od svega je da od „evropskih vrijednosti“ u BiH odustaju i zvaničnici EU dajući podršku politikama koje se u njihovim državama smatraju ekstremističkim. Na taj način partneri EU su postali zagovornici aparthejda, negatori genocida i oni koji genocid slave (iako su omiljeni ruski partneri na Balkanu), prikrivači ubistava i organizovanog kriminala, pa čak i osuđenici za različita krivična djela. Niti prema njima države EU nemaju jednak odnos. Logično pitanje je onda, zašto se insistira na evropskim propisima kao uvjet za članstvo. Zašto se balkanske države ne primi u članstvo, baš kao Rumuniju i Bugarsku, samo da ih druge države ne bi stavile pod svoju kontrolu? Francuski stav je nedvosmisleno izrečen prošle godine. Zvanični Pariz ne želi proširenje EU, dok se stvari u Briselu ne srede i dok balkanske države ne ispune visoke kriterije za prijem. Kasnije je stav promijenjen u slučaju Sjeverne Makedonije i Albanije, ali ništa radikalno se ne mijenja. Novi početak Iz ovakve političke igre proizilazi da konačnog plana za ovaj dio Evrope u Briselu nemaju, a različite države unutar EU imaju različita očekivanja. I dok jedni priželjkuju proširenje, drugi su protiv, što je i normalno u politici i diplomatiji. Međutim, da li je normalno da više od dvije decenije EU pravi iste greške? Držanje balkanskih država blizu sebi pri čemu im se ne dozvoljava da previše priđu, dokaz je da i „evropske vrijednosti“ su stvar tumačenja i da su po potrebi štap, a po potrebi mrkva. Takav pristup najviše škodi stanovnicima balkanskih država. Zbog nedostatka pravne države i perspektive balkanske države se demografski prazne. U isto vrijeme, odgovorni za takvo stanje naroda u ovom dijelu Evrope „svečano obećavaju“ Briselu da će uvesti svoje države u EU i uspostaviti pravnu državu. Proglašeni su čak i „predvodnici“ na putu ka EU, iako se neki od njih zalažu da djeca različitih nacija i vjera idu u različite škole. Kako se, recimo u Švedskoj, nazivaju ljudi koji bi etničke Šveđane razdvojili od etničkih Finaca, ili kako bi se u Francuskoj nazvalo političara koji bi djecu u javnim školama dijelio po vjeroispovijesti roditelja? Uoči samita EU i Zapadnog Balkana, ambasador EU u BiH Johann Sattler, u autorskom tekstu od prije tri dana napisao je da „svi građani Bosne i Hercegovine priželjkuju novi početak. Ne za dvadeset godina, već danas. Proces je ponovo pokrenut, a za stolom ima mjesta za sve.“ Nakon više od dva desetljeća, opet imamo početak nekog procesa sa istim ljudima s kojima je taj proces pokretan i koji su sve te godine partneri i uzdanice EU. U međuvremenu, milioni ljudi su napustili ovaj dio Evrope i život se gasi svuda po Balkanu osim u nekoliko velikih gradova, pravna država ne postoji, a nade za boljim životom sve su manje.

EU i Balkan: Priča bez kraja

Izjavio je...

Kako je obesmišljena riječ u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini? Dio krivice za sveukupno stanje u Bosni i Hercegovini od sticanja nezavisnosti 1992. godine pa naovamo snose i mediji, iako su mediji sigurno jedni od boljih aktera bosanskohercegovačkog društveno-političkog života. Oni su ti koji su razotkrili bezbroj afera i prevara i plasirali informacije o njima putem novina, televizijskih stanica i internet portala. Da je sudstvo u našoj državi procesuiralo barem polovinu tih medijskih istraživanja BiH bi bila mnogo sretnija i uspješnija država. Nedostatak novca u medijima, kao i opća relativizacija (često i opravdana) različitih pojava i procesa u društvu, medijima u BiH je teško breme u ispunjavanju zadaća koje se u modernom svijetu postavljaju pred medije. Međutim, mediji u BiH su možda i (ne)svjesno doprinjeli važnoj pojavi u našem javnom prostoru – specifičnoj vrsti komuniciranja političke elite između sebe i građana sa druge strane. Saopćenja kojima se najavljuju nova saopćenja Komuniciranje političkih stranaka i pojedinaca putem saopćenja, a koristeći društvene mreže i internet, dovelo je veći dio medija u BiH u situaciju da svakodnevno popunjavaju svoj sadržaj vijestima koje to uglavnom nisu. Najčešće se radi o izjavama. Na tu izjavu onda dolazi reakcija i odgovor sa druge strane, pa odgovor drugoj strani od ovih prvih... i tako do trenutka dok prvobitna izjava ne bude potisnuta drugom izjavom o potpuno novoj temi. Često se u te jalove dijaloge upuste i treće strane (političke stranke, analitičari, intelektualci, mediji, poznate osobe), što često dovede i do situacije da novinari pitaju OHR ili američku ambasadu u BiH šta oni misle o nekoj izjavi. Na ovaj način pažnja javnosti biva odvučena od suštine političkog djelovanja u kome se vlast manje ocjenjuje po tome šta radi, a više o izjavama koje daje. Slično tome, kada opozicija daje izjave, istovremeno ne insistirajući da se to nešto ne promijeni. Koliko se puta desilo da opozicija na neku odluku vlasti reaguje saopštenjem i da sve na tome ostane? A koliko puta je, recimo, nakon upozorenja na loše poteze vlasti, opozicija pozvala građane na mirne proteste? Mogao bi to biti i jedan od razloga zašto u BiH se ne dešavaju protesti kao u drugim državama i zašto se sve završi na saopćenju. U takvoj situaciji odlične analize novinara, intelektualaca i analitičara ostaju obezvrijeđene. Nakon toga godinama se pitamo zašto šute građani, intelektualci, vjerske vođe ili sindikati. Acta non verba Obraćanje vlasti, ili opozicije, u mnogim državama svijeta ima svoju posebnu težinu. Američki predsjednici obraćaju se naciji u važnim prilikama. Trenutačni američki predsjednik Donald Trump je svakako tu izuzetak. Ruski predsjednik Vladimir Putin to čini jednom godišnje odgovarajući na pitanja građana, a njemačka kancelarka to radi rijetko, dok je obraćanje francuskog predsjednika građanima prvorazredni politički događaj. Slično je i sa mnogim državama u Evropi i u našem neposrednom okruženju. Recimo, crnogorski predsjednik Milo Đukanović to ne radi svaki dan, iako bi to za državu sa oko 600 hiljada stanovnika možda i bilo očekivano i vrlo jednostavno za pratiti budući da je broj političkih aktera jednako mali. Obraćanje javnosti odgovornih u pravilu je najava onoga što slijedi i što će država da poduzme. U BiH to nije slučaj. Politička elita u BiH ponaša se dosta slično srbijanskoj gdje se tamošnji ministar odbrane Aleksandar Vulin do podne svađa sa predstavnicima susjednih država, a iza njegovih riječi (najčešće) ne stoje nikakva djela. Posebno treba obratiti pažnju da izjave pojedini politički akteri obično daju u prvom dijelu dana. Ostatak dana onda prolazi u odgovorima na tu izjavu i prenošenjem vijesti od strane mnogobrojnih medijskih kuća i bezbrojnih portala koji multiplicirajući isti sadržaj prave atmosferu koja odražava lažnu sliku stvarnosti. Za naredne dane pripremljen je onda drugi narativ koji je često u suprotnosti sa prethodnim danom održavajući tako svojevrstan propagandni i psihološki rat protiv javnosti i građana u njoj. Zbog svega toga bilo kakvo djelovanje je značajnije od izjava takve vrste. Obnovljena kuća povratniku u istočnu Bosnu, uspješan projekat NVO u Žepču, humanitarna akcija u Bužimu važnije su vijesti od saopćenja i otvorenih pisama sa bezbroj puta ponovljenim frazama da Bosna ima hiljadugodišnju historiju i da će sve neprijatelje poraziti kao što je i ranije. A tako duga historija jedne države se mogla stvoriti samo djelima na terenu.

Izjavio je...

Papa Ivan Pavao II: "Srebrenički genocid je poraz civilizacije"

Povodom 25 godina od genocida u Srebrenici, Vatican News, informacijski servis Svete Stolice izdvojio je obraćanja pape Ivana Pavla II u kojima se spominje ovaj zločin, te papin odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini. Papa Ivan Pavao II govori o Srebrenici Na nedjeljnom angelusu, 16. jula 1995., samo pet dana nakon masakra, papa je rekao: "Vijesti i slike koje dolaze iz Bosne, a naročito iz Srebrenice i Žepe, svjedoče o činjenici da su se Evropa i čovječanstvo još dublje uvukli u bezdan poniženja. Nema razloga, niti jedan plan ne može opravdati takve barbarske akcije i metode. To su zločini protiv čovječnosti! Želio bih da moja riječ, naklonost i moja molitva dođu do one braće i sestara, odbačenih na putu izlaska u najvećoj bijedi! Molim sve muškarce i žene dobre volje da neumorno nastave pomagati tim izmučenim ljudima. Ono što se radi pred očima cijelog svijeta predstavlja poraz civilizacije. Ti zločini ostat će jedno od najtužnijih poglavlja u historiji Evrope." Papa poziva na prestanak nasilja nad civilima Tokom tri godine rata koji su uslijedili nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine 6. aprila 1992. godine, a koji je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom 14. decembra 1995. godine, papa Ivan Pavao II nije štedio napora kako bi osudio bezbrojna djela nasilja, mučenja i zlostavljanja koje je pretrpjelo civilno stanovništvo. U ovom mračnom periodu, on je neprekidno slao apele za "razoružavanje agresora" i podcrtavao pravo na "humanitarnu intervenciju", dok je svijet gledao na tragediju gotovo pasivno i uz evidentnu neučinkovitost trupa UN-a raspoređenih na terenu. Dugo se raspravljalo i o stepenu umješanosti nizozemskih "plavih šljemova" u operaciju odvajanja žena i djece u Srebrenici, dok su muškarci - više od osam hiljada njih, uključujući adolescente - hladnokrvno i okrutno ubijeni. Papa apelira za humanitarnu intervenciju Od prvih mjeseci rata, papa Ivan Pavao II nije šutio: „U savjesti ne mogu šutjeti.“ Zamolio je Ujedinjene nacije i Evropu da skupi hrabrost za „humanitarnu intervenciju“ i da „razoružaju agresora.“ Na Međunarodnoj konferenciji o prehrani u organizaciji WHO-a i FAO-a, 5. decembra 1992. u Rimu rekao je: "Savjest čovječanstva, koju sada podržavaju mjere međunarodnog humanitarnog prava, čini da čovjek sudjeluje u situacijama koje ozbiljno ugrožavaju opstanak naroda i čitavih etničkih grupa obavezan. To je dužnost za narode i međunarodnu zajednicu." Razoružati agresora 23. januara 1994, na angelusu za Dan molitve za mir na Balkanu, izrazio je svoju neutješnost pred ovim sukobom za koji se činilo da ga ništa ne može zaustaviti: "Rat u dijelovima bivše Jugoslavije i dalje se opire bilo kakvom pokušaju mira i uznemirava nas sve zbog njegove okrutnosti i višestrukih kršenja ljudskih prava. Ne, ne možemo se odreći! Ne smijemo odustati! Odgovornost je nadležnih tijela da ne izostave ništa što je ljudski moguće i da razoružaju agresora i stvore uvjete za pravedan i trajan mir." Ne novim zidovima u srcu Evrope Tokom Sedmice molitve za jedinstvo kršćana, Papa je naglasio svoje žaljenje riječima: „Prije samo nekoliko godina radovali smo se padu Zida koji je desetljećima bio simbol podjele svijeta na dva suprotstavljena bloka. Činilo se kao da sviće zora novog svijeta. Ko bi mogao posumnjati da će se u srcu Evrope tako naglo uzdići drugi zidovi, bacajući barijere od mržnje i krvi između braće i sestara? " "Niste sami" U septembru 1994. godine, kako rat i dalje nije prestajao, papa Ivan Pavao II posjetio je Hrvatsku i Zagreb. U Sarajevo nije mogao, kako je želio, ali je poručio: „Niste sami. S vama smo. Bit ćemo s vama sve više i više!" Iste godine u Apostolskom pismu Tertio millennio adveniente napisao je: "Nakon 1989., pojavile su se nove opasnosti i prijetnje. U zemljama bivšeg istočnog bloka, nakon pada komunizma, pojavila se ozbiljna prijetnja pretjetranog nacionalizma, što je vidljivo iz događaja na Balkanu i drugim susjednim područjima. To obavezuje evropske narode da ozbiljno ispitaju savjest i priznaju greške, ekonomske i političke, proizašle iz imperijalističke politike provedene u prethodnom i sadašnjem stoljeću u odnosu na nacije čija su prava sistematski kršena." "Nikad više mržnja": Od osvete do pomilovanja Dvije godine nakon završetka rata u Bosni, Ivan Pavao II hodao je po tlu ranjenog grada Sarajeva, gdje je beton, boje krvi, prekrivao rupe koje su ostale od granata. Čim je sletio na tle Bosne i Hercegovine, 12. aprila 1997. godine, izgovorio je ove riječi: "Nikad više rata! Nikad više mržnje i netrpeljivosti!" Dok su rane još uvijek otvorene, duž "snajperskih aleja", gdje je prolivena krv toliko nedužnih civila, često zakopana na istom mjestu, jednostavnim križem zabodenim u travi, Papa je zatražio oprost: "Prirodni instinkt za osvetom mora popustiti pred oslobađajućom snagom oprosta, koji mora okončati ekstremne oblike nacionalizma i etničkih sukoba koje proizvode. Kao u mozaiku, svaki dio ove regije mora biti siguran da će se čuvati vlastiti politički, nacionalni, kulturni i vjerski identitet." Znati kako tražiti oprost i oprostiti Svjestan da će rane trebati vrijeme da zacijele, Ivan Pavao II ukazao je na četiri simboličke zgrade u Sarajevu: katoličku, pravoslavnu crkvu, džamiju i sinagogu. Oni nisu samo mjesta molitve, objasnio je Papa; "Oni su ujedno i vidljivi znak vrste civilnog društva koju ljudi u ovoj regiji žele izgraditi: društvo mira", naglasivši da će se stabilan mir", na pozadini toliko krvi i mržnje, morati graditi na hrabrosti oproštenja. Ljudi moraju znati tražiti oproštenje i oprostiti!" Papa Franjo o dijalogu, oprostu i kricima mržnje Osamnaest godina nakon posjeta pape Ivana Pavla II, još jedan hodočasnik mira, stupio je na tle Sarajeva 6. juna 2015. godine. Gotovo dvadeset godina nakon genocida u Srebrenici, u zemlji koja još nije prevladala sve svoje probleme, i gdje je rat ostavio duboke tragove, papa Franjo izjavio je da "srdačni i bratski odnosi između muslimana, židova, kršćana i drugih vjerskih manjina" važnost koja nadilazi granice Bosne i Hercegovine. "Oni svjedoče cijelom svijetu da je takva suradnja različitih etničkih grupa i religija, s obzirom na opće dobro, moguća." Obraćajući se članovima kolektivnog predsjedništva, papa Franjo pozvao je na priznavanje "temeljnih vrijednosti ljudskih zajednica" za suradnju, izgradnju, dijalog, oprost i odrastanje; za razliku od "barbarstva" i "fanatičnih krikova mržnje."

Papa Ivan Pavao II: "Srebrenički genocid je poraz civilizacije"

Sukob Irana i Izraela ugrožava pozicije Rusije u Siriji

Zadnjih nekoliko sedmica vijesti o netrpeljivosti između Izraela i Irana opet su ispunile svjetske medije. Iran su zatresle „misteriozne“ eksplozije, a onda je Iran odlučio napraviti korak ka daljnjem učvršćivanju svojih pozicija u Siriji. Okršaj dvije regionalne sile, kakve Izrael i Iran jesu, nužno se odrazi i na druge države. Ovaj put bi to mogla biti Rusija. Neprijateljstvo Izraela i Irana traje od revolucije u Iranu 1979. godine. Iranske vođe kao jednog od krivaca za stanje na Bliskom istoku obilježili su Izrael, a službeni Tel Aviv je u medijima na Zapadu satanizovao do te mjere vodstvo u Teheranu da ih je moguće optužiti doslovno za bilo šta. To neprikriveno neprijateljstvo, uglavnom, se odvija preko posrednika, ali u zadnje vrijeme prijetnje i akcije jednih protiv drugih postaju sve direktnije, što zabrinjava čitav Bliski istok budući da je dokazano da obje države koriste silu kada procijene da je to potrebno. Izrael je nebrojno puta vršio vojne operacije u susjednim državama, a Iran je početkom godine napao američke snage nakon likvidacije Qassema Soilemania. Snaga Irana zabrinjava Izrael, a sve je manje opcija da se zaustavi moćni Iran. Razorne sankcije Zapada, posrednički ratovi u Libanu, Palestini, Jemenu, Iraku, pa čak i van Bliskog istoka, ne daju željene rezultate. Pojedini izraelski stručnjaci za međunarodne odnose su se pitali proteklih decenija kako Izrael nije iskoristio činjenicu da je šiitski Iran okružen sunitima, baš kao i Izrael, te kako te dvije države nisu saveznici. Teheran nije imao tih dilema: Glavni neprijatelj je „veliki satana“ odnosno Sjedinjene Američke Države, a nakon njega „mali satana“, odnosno Izrael. Te dvije države, u iranskim opservacijama, stoje iza svih nevolja na Bliskom istoku na direktan način, ili indirektno putem poslušnih režima. Zato je teško zamisliti da Tel Aviva i Teherana nađu zajednički jezik, pa shodno tome konflikt se zaoštava. U tom konfliktu SAD i mnoge države Zapada otvoreno podržavaju Izrael, a Iran nema stalnog saveznika u borbi protiv Izraela, kada je riječ o strateškim rivalima SAD poput Rusije ili Kine. Države u okruženju često vagaju i promjenom režima staju na stranu Izraela ili Irana. Zaoštravanje sukoba Irana i Izraela posebno brine Rusiju koja ima odlične veze sa Iranom, ali i sa Izraelom. Rusija se zato nalazi u delikatnoj poziciji u Siriji gdje se Izrael i Iran sve više sukobljavaju. Prošlosedmični razvoj situacije posebno je zabrinuo Rusiju. O čemu se zapravo radi? Misteriozne eksplozije Proteklih sedmica mediji su izvještavali o „misterioznim“ eksplozijama u Iranu. Za pet eksplozija/industrijskih havarija (Khojir – eksplozija u pogonima za proizvodnju tečnih goriva za rakete, Teheran – eksplozija u medicinskom centru sa 19 mrtvih, Shiraz – veliki požari, Ahwaz – eksplozija u elektrani, Mahshahr – curenje hlora u petrohemijskom postrojenju) mediji su brzo izgubili interesovanje, ali jedna vijest je, ipak, zabrinula mnoge. Naime, došlo je do eksplozije u Natanzu, gradu smještenom u centralnom dijelu Irana. Misteriozna eksplozija, prema navodima pojedinih medija, uništila je dio nuklearnih kapaciteta Irana, tačnije uništen je dio za obogaćivanje uranijuma. Iranske vlasti su ubrzo saopćile da nema ljudskih žrtava i da nema rizika od radioaktivnih zračenja. I prije nego su iranske vlasti istražile incident, počele su špekulacije kako je do eksplozije došlo. Neki su tvrdili da se radilo o raketnom napadu Izraela ili SAD, a izraelski ministar odbrane Benny Gantz je rekao da Iran ima dugu povijest nesreća u industriji te dodao da ne mora značiti da iza svakog napada stoji Izrael. Ubrzo su počele pristizati informacije iz Irana sa tvrdnjama da se ne radi o raketnom ili bombaškom napadu, već da je diverzija izvšena iznutra ili pomoću kompjuterskog virusa, a državna novinska agencija IRNA je javila da je moguće da iza diverzije stoji SAD ili Izrael. BBC je ocijenio da su na ovaj način Iran i Izrael započeli cyber rat. Iranski mediji javili su kasnije da Izrael nema veze sa događajima u Natanzu i da je na sceni propagandni rat, jer Izrael nema nikakvih uspjeha u sukobu sa Iranom. Iran je sve opisao kao incident koji neće zaustaviti ili usporiti iranski nuklearni program. Bivši izraelski ministar odbrane Avigdor Lieberman je izjavio da ima informacije da iza eksplozije u Natanzu stoji Izrael. Da li Iran krije napad kako bi sakrio svoj poraz, teško je reći. Isto tako, teško je reći da li Izrael stoji iza eksplozije ako se dogodila. Međutim, ako se dogodio napad na neko nuklearno postrojenje, onda se može reći da se radi o velikoj prekretnici u ratovanju i najava je moguće katastrofe. Naime, jednom izvršen napad te vrste može biti ponovljen bilo gdje i bilo kada. U slučaju Irana već se pokazalo da zvanični Teheran smije napasti i američku vojsku. Uništavanje postrojenja kao u Natanzu bi značilo korištenje neke vrste „prljave bombe“ koja bi mogla nanijeti nemjerljive štete stanovništvu i prirodi. U Izraelu sa oko devet miliona stanovnika, koji je površine kao Slovenija, takav napad bi doveo do kataklizme neviđenih razmjera. A prijetnji je bilo. Prije tri godine, lider libanskog Hezbollaha Hassan Nasrallah je zaprijetio da će doći do raketnog napada na izraelsko nuklearno postrojenje u gradu Dimona, ukoliko Izrael napadne mete u Libanu. Nasrallah je zaprijetio i udarima na cisterne amonijaka u Haifi. Bombardovanje Sirije – stanje redovno Sirijski rat ne prestaje, iako je se intezitet sukoba smanjio. Sigurna pobjeda koju je Bashar al-Assad trebao slaviti nakon bitke za Halep, postaje sve neizvjesnija. SAD, Rusija, Turska i Iran su na suprostavljenim stranama i do dogovora teško može doći u kratkom vremenu. Kontrola provincije Idlib od strane pobunjeničkih snaga i prisustvo turske vojske, zatim kurdski separatizam pojačan američkim vojnim bazama te povremeni zračni udari Izraela, Damasku onemogućavaju konsolidaciju vlasti i obnovu države. Diplomatska igra u Idlibu u koju su se uplele Rusija i Turska odnosi živote Assadove vojske i spriječava integraciju države. Bez Idliba Assad bi mogao da razgovara sa Kurdima sa kojima nije ratovao, već je bio uglavnom saveznik. Ali ako bi danas Kurdima ponudio bilo kakav ustupak u federalizaciji države (čemu se Turska oštro protivi), onda bi to morao dati i Idlibu u kome se još uvijek nalaze borci iz različitih dijelova svijeta. Rusija već nekoliko godina pitanje Idliba pokušava riješiti u razgovorima sa Turskom, ali bezuspješno. Pobjeda na vojnom polju koju je Assad imao prije tri ili četiri godine, ili čak prošle godine u ofanzivi u Idlibu, već sada se čini kao san, budući da sirijska vojska ne može u Idlibu ratovati protiv turskih vojnika koji su tamo stacionirani. Takvo stanje koristi Izrael koji često bombarduje različite mete u Siriji, navodeći da želi spriječiti iransko prisustvo u toj zemlji, ili spriječiti Hezbollah da dobije napredno oružje i tehniku. Rusija je dala/prodala određene protivvazdušne sisteme Siriji, a od oktobra 2018. godine Sirija raspolaže sa ruskim sistemima S-300, ali Izrael i dalje napada. U septembru iste godine sirijska protivvazdušna odbrana je oborila ruski avion i usmrtila 15 putnika. Rusija je kasnije potvrdila da se izraelski avion „sakrio“ iza ruskog, odnosno da je sirijsku raketu naveo na ruski avion. Rusija je negodovala nekoliko dana protiv Izraela, ali je ubrzo prestala. Nakon toga ruski mediji i ruski eksperti su tvrdili da sa sistemima S-300 raspoređenih u okolini Damaska, Sirija može pogoditi bilo koji cilj na izraelskom nebu, što znači da je pitanje kako bi izraelsko ratno vazduhoplovstvo moglo poletjeti sa aerodroma. To je bio „odgovor“ Rusije službenom Tel Avivu. Međutim, Sirija, uglavnom, presreće izraelske rakete, a avioni u rijetkim slučajevima budu pogođeni. Neadvno je izvor iz sirijske vojske rekao da su sistemi S-300 neučinkoviti u borbi protiv izraelskih aviona i da uspjeh sirijske protivzračne odbrane se zasniva na kineskim radarima. Takvi neuspjesi ozbiljno štete sirijskoj vlasti. Razrušena ekonomija, bespomoćnost u odnosu na Izrael, bombardovanje savezničkih iranskih snaga i Hezbollaha od Damaska zahtjeva odgovor. Situacija u ekonomiji je do te mjere teška da su na proteste protiv Assada izašle i njegove pristalice. Rusija, sada je to jasno, Siriji nije dostavila protivvazdušne sisteme koji ih mogu zaštiti od Izraela. U isto vrijeme, sistem S-400 Rusi su prodali Turskoj koja je neprijateljski nastrojenja prema Damasku. Takva ruska politika stvara ogromne probleme sirijskim vlastima i iranskim saveznicima. Izrael je nedavno navodno bombardovao i lokaciju na kojoj se nalazio prvi čovjek snaga Quds general Ismail Ghaani, nasljednik generala Soleimania na toj funkciji. Ghaani je posjetio strateški važnu iransku bazu u sirijskom gradu Al-Bukamal, a nakon objave iranskih medija da se tamo nalazi Izrael je izvršio napad. Iranski odgovor Takav razvoj situacije za Iran nije prihvatljiv, pa su odlučili, vjerovatno nakon dugog ubjeđivanja Damaska, da sa Sirijom sklope novi sporazum u oblasti odbrane. Mediji nisu prenijeli detalje ugovora dvije strane, ali je jasno saopšteno da će Iran ojačati sirijsku protivvazdušnu odbranu. Za ugovor sklopljen početkom ovoga mjeseca Assad smatra da će dovesti do pojačavanja „strateških veza“ dvije države. Dio sporazuma koji se odnosi na protivvazdušnu odbranu i izraelski mediji shvatili su kao poruku Teherana Tel Avivu. U isto vrijeme, Sputnjik na arapskom jeziku objavio je članak da novi ruski S-500 može uništavati i „meteorite“ i da je napredniji 15 do 20 godina u odnosu na konkurenciju sa Zapada. Kako li su se osjećali sirijski generali, koji godinama zbrajaju gubitke u okršaju sa izraleskim avonima američke proizvodnje, nije poznato. Koliko i na koji način će Iran, kao istinski saveznik Sirije, pomoći sirijsku protivvazdušnu odbranu javnosti za sada nije poznato. Međutim, treba napomenuti da Iran raspolaže ruskim sistemima S-300, sistemima S-300 PMU-2 (naprednija verzija sistema S-300), zatim sistemima iz vlastite proizvodnje poput Bavar-373, Raad, Sayyad-2, Mersad, Ya Zahra, Herz-9 koji su razvijeni na osnovu iranskih ideja ili na sistemima proizvedenim u SAD, Rusiji i Francuskoj. Raspoređivanje ovih sistema u Siriji za Izrael može biti veliki problem, prvenstveno zbog ograničenog poznavanja kapaciteta iranskog oružja. Prednost koju Izrael ima u odnosu na Iran, a to su svakako zračne snage, na ovaj način bi mogla biti dovedena u pitanje, pa se očekuje i odgovor Izraela. Ruska pozicija u Damasku je na ispitu Ovo zaoštravanje odnosa u Siriji, gdje su smještene ruske vojne baze i ruski vojnici, može predstavljati sve veći problem za Rusiju. Pojačano prisusutvo Iranaca iz političkog i vojnog života Sirije može u potpunosti isključiti Rusiju koja nije spremna zaštititi Siriju od izraelskih napada. Mnogima u Siriji to je neprihvatljivo, a mnogi i ne shvataju rusku igru u nezamjeranju Izraelu. To utiče i na ruski kredibilitet, budući da su saveznika ostavili na milost ili nemilost susjedne države. Teško je zamisliti da neko nekažnjeno može bombardovati države koje su pod zaštitom SAD, poput Kuvajta ili Katara, na primjer. Posebno to ne mogu raditi regionalne sile i da ne očekuju kontraudare američkih snaga. Sa druge strane, iranske pozicije su jasne. Cilj Teherana je kontrola prostora između granice Afganistana i Irana, pa sve do Mediterana. To je noćna mora za Izrael i Tel Aviv to neće mirno gledati, dok u isto vrijeme nastoji da kontroliše taj isti prostor. Sirija, baš kao ranije Liban, mjesto je obračuna ove dvije regionalne sile koje planiraju da jedna drugu zbrišu sa geopolitičkih mapa. Rusija do sada nije pokazala sposobnost da te dvije sile obuzda, ili barem da ih zasutavi da djeluju u Siriji gdje je smještena i jedina ruska luka na Mediteranu. Početak ruske intervencije u Siriji za mnoge je izgledao kao pobjednička ruska kampanja na Bliskom istoku, ali samo nekoliko godina kasnije se pokazalo koliko je teško upravljati Bliskim istokom. Zapravo, dok je država koje odlučuju o svojoj vanjskoj politici (Iran, Izrael i Turska) to nije moguće. Razvoj naprednih oružja i savereminih sistema koji se koriste u borbi, a koji su dostupni velikom broju država, mijenjaju odnose snage u svijetu gotovo preko noći. Rusija kao velika vojna sila, čini se nije dorasla izazovu da kontroliše manje vojne sile, čak ni na području koje se podrazumjeva kao ruska zona uticaja i zona u kojoj su smješteni ruski vojnici. Sirija, nakon što je spašena intervencijom Rusije i Irana, sada postaje žrtva nesposobnosti Rusije da Siriju zaštiti od Turske, SAD i Izraela. Iran da ima vojne sposobnosti kao Rusija vjerovatno bi to pokušao uraditi, budući da su pokazali da su spremni platiti veliku cijenu nezavisne politike koju vode više od 40 godina. Ruska politika u Siriji se promijenila nakon velikih vojnih uspjeha. Pregovori sa Turskom i SAD više ne daju uspjeha. Najava Donalda Trumpa da će iz Sirije povući vojsku dočekana je se olakšanjem u Moskvi, ali već sada je jasno dok se nalazi i jedan američki vojnik u Siriji tamo Damask neće uspostaviti svoju vlast. Turska je na sebe preuzela zadatak da riješi pitanje Idliba, sirijskih Kurda i nekoliko miliona izbjeglica. Nakon nekoliko godina je jasno da to nije lagan posao i da je Turska ostavljena sama od strane NATO saveznika, iako rat u Siriji nije htjela Turske, već Zapad i Izrael što je potvrdio bivši izraelski premijer Ehud Olmert. On je nedavno rekao da je Assad u tajnim pregovorima odbio da sklopi mir sa Izraelom i da mu je to „najveća greška u životu“ koja je dovela do rata u Siriji. Prije toga bivši američki general Wesley Clark je izjavio za CNN da je ISIL stvoren da bi borio do smrti protiv Hezbollaha. Iscrpljivanje i razvlačenje Sirije već traje desetak godina i jasno je da se to ne može raditi u nedogled te da u jednom trenutku s tim se mora prestati. Sirijski narod očekuje od Assada konačnu pobjedu, završetak rata i početak obnove zemlje. Ovim pristupom to se neće uskoro desiti i čitave generacije u Siriji bit će suočene sa ratom ili životom u uništenoj zemlji. Možda zbog toga, ako ne i zbog straha da bude zbačen sa vlasti, Assad mora tražiti nove opcije za Siriju. Iran pod sankcijama nije najbolji izbor, ali kome drugom da se okrene ako ga Zapad i Izrael ne žele u Damasku? Ruski pristup se pokazuje kao neizvjestan, a iranski pristup znači borba na čitavom Bliskom istoku. Međutim, kako ruska politika u Siriji ne daje željene rezultate, možda je borba na iranski način jedni način da se izađe iz problema, uprkos ograničenim šansama za konačnu pobjedu. U konačnici, svaka kvalitetna politika mora imati i svoju alternativu.

Sukob Irana i Izraela ugrožava pozicije Rusije u Siriji

Egipat u krizi: Da li Al-Sisi ima odgovor?

Dolazak na vlast generala Abdel Fattaha al-Sisija u mnogome je promjenio Egipat, ali i regionalne odnose u tom dijelu svijeta. Nakon šest godina vladanja ovom zemljom, balansirajući između svjetskih i regionalnih sila, al-Sisi mora pokazati inicijativu u tri krize koje mogu odrediti sudbinu Egipta u narednim desetljećima. Bliski istok nije moguće promišljati bez shvatanja važnosti i kompleksnosti uloge Egipta za ukupne odnose, prvo između arapskih država, a onda i odnose onih naroda koji žive s Arapima i pored njih. Teško je nabrojati kome je sve Egipat važan, ali, ukratko rečeno, uloga Egipta je od suštinskog značaja za situaciju u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Palestini, Izraelu, Jordanu, Libiji, Sudanu, na sjeveru i istoku Afrike. Sa više od 100 miliona stanovnika, ova država je najmnogoljudnija u arapskom svijetu (treća u Africi i trinaesta na svijetu) i s izlazom na na Mediteransko i Crveno more, te činjenicom da predstavlja prirodnu granicu Azije i Afrike, može se reći da je Egipat geopolitička sila u klasičnom smislu. Snažna armija i snažne veze sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom doprinose tome statusu. Međutim, sve te karakteristike Egipta nisu impresionirale druge regionalne aktere. Posebno ne one poput Turske, pa čak ni Etiopije, druge najmnogoljudnije afričke države i jedne od najsiromašnijih na svijetu. Konfrontacija u Sredozemnom moru, a u kojoj učestvuju desetine država, poseban je izazov za Kairo, ali izgleda da se upravo Kairo najbolje snalazi u multilaterlanim odnosima vješto koristeći svoju diplomatiju. Ekonomska kriza i nevjerovatan rast populacije (čak 1,5 miliona ljudi godišnje) probleme Egipta dodatno usložnjava. Al-Sisi mora da djeluje, ali kako? Egipat bez Nila? Nezamislivo djeluje ideja da bi Egipat mogao ostati bez rijeke Nil koja je tokom čitave historije Egipta bio najvažniji resurs za tamošnje stanovništvo. I danas je tako. Čak 98% potreba za vodom Egipat podmiruje iz te velike rijeke. Rast populacije i dodatna urbanizacija potrebe za vodom uvećavaju iz dana u dan. Međutim, tako razmišljaju i u Etiopiji. Gradnja hidroelektrane visoke 147 metara, duge 3,8 kilometara i instalisane snage 6.450 megavata je grandiozni projekat ove siromašne države. Ogromna količina vode koja će biti potrebna za rad ove brane, prijetnja je za Sudan i za Egipat. Prema procjenama eksperata, u narednih 20 godina, čak 80 miliona ljudi će ostati bez pristupa vodama Nila. Egipat strahuje da će dotok Plavog Nila biti smanjen za 25% i da će na taj način ugroziti i Asuansku branu, koja je ponos egipatskih graditelja i glavni izvor električne energije. U isto vrijeme, upravljanje branom omogućava i razvoj poljoprivrede. Sudan i Egipat su se snažno usprotivili namjerama Adis Abebe da se brana gradi, a iz Kaira su projekat opisali kao „egzistencijalnu“ prijetnju državi. Međutim, gradnja traje od 2011. godine i prije dvije sedmice počelo je punjenje akumulacionog jezera. „Velika brana etiopske obnove“, kako se službeno zove, iz Adis Abebe je predstavljena kao isključivo unutrašnje pitanje, budući da Plavi Nil izvire u toj državi i tek u Sudanu sa Bijelim Nilom čini veliku rijeku Nil koja svoj tok završava u Aleksandriji. Kraj gradnje je predviđen za 2023. godinu, a gotovo pet milijardi američkih dolara za troškove gradnje Etiopija obezbjeđuje iz vlastitih skromnih izvora, s ciljem da izgradnja brane ne zavisi od stranog faktora. Kada izgradnja bude gotova, Adis Abeba planira najmanje 4.000 megavata struje prodavati Južnom Sudanu, Ugandi, Keniji, Somaliji, Džibutiju i Sudanu. Na ovaj način, ova mnogoljudna zemlja želi izvući milione ljudi iz siromaštva, pokrenuti privredu, nabaviti naftu iz susjednih država, ojačati svoje geopolitičke pozicije i preko noći postati važan igrač u ovom dijelu Afrike. Predsjednik Al-Sisi sada mora djelovati, ili mu ne preostaje ništa drugo nego da zavisi od etiopskih planova upravljanja branom. Njegov apel prema Vijeću sigurnosti UN nije donio nikakav rezultat, baš kao ni pregovori sa Adis Abebom. Velike sile koje imaju uticaj u Africi, poput SAD i Kine, izgleda da nisu previše zainteresovane za ovaj regionalni problem, a Egipat nema snage da ga rješi. U februaru ove godine u Washingtonu je treba biti potpisan sporazum između Egipta, Sudana i Etiopije, ali do toga nije došlo jer pregovarači Adis Abebe nisu došli na pregovore. Da je situacija veoma ozbiljna, potvrdio je i premijer Etiopije Abiy Ahmed koji je rekao da zemlji prijeti rat, ali zaustavljanje izgradnje brane bilo bi političko samoubistvo. Ranije ove godine, već su zabilježeni prvi prekogranični sukobi, kada su sudanski i etiopski vojnici razmijenili vatru. Libijska noćna mora I dok na svojim južnim granicama Egiptu prijeti opasnost da ostane bez vode, na njenim istočnim granicama traje libijski rat u kome favorit Kaira niže neuspjehe. General Khalifa Haftar, koga podržava Egipat, u zadnjim mjesecima doživio je nekoliko ozbiljnih poraza od međunarodno priznate vlade Fayeza al-Sarraya, kojeg snažno podržava Turska. Granica između Libije i Egipta iznosi 1.115 kilometara i Sisi ne želi dozvoliti da turski saveznici dođu na njegovu granicu. Ranije je Sisi Muslimansko bratstvo, kome je blisko trenutno tursko rukovodstvo, proglasio terorističkom organizacijom. Njegov prethodnik Mohamed Morsi, podržan i od strane Muslimanskog bratstva, odnio je pobjedu na demokratskim izborima u Egiptu, ali je kasnije u vojnom udaru smijenjen, suđen i u zatvoru prošle godine je umro. Morsijev slučaj govori da ideje Muslimanskog bratstva imaju sljedbenike u Egiptu i Sisi zbog toga podržava Haftara. Sisi, iako general, čini se da se ne snalazi ni u libijskom ratu. Politički iskusno tursko rukovodstvo je u ofanzivi u Libiji, dok Sisi prijeti vojnim akcijama protiv snaga Fayeza al-Sarraya. Sisi za svoju libijsku politiku ima podršku Ujedinjenih Arapskih Emirata i Rusije, međutim, za sada to nije dovoljno. Njegovi libijski saveznici gube strateška uporišta, iako još uvijek kontrolišu istočne dijelove Libije naslonjene na egipatsku granicu. Ono što otežava pozicije Kaira u Libiji je i činjenica da moćne države Zapada ne stoje na strani Egipta, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to Kairo želio. Savezništvo Kaira sa Moskvom mnoge države Zapada vide kao dobar osnov da se drže po strani, dok libijski rat iscrpljuje sve zaraćene strane. Moćna egipatska vojska, naoružana modernim oružjem sa Zapada i iz Rusije, vjerovatno bi mogla odnijeti pobjedu protiv slabašnih snaga Fayeza al-Sarraya, budući da u razorenoj Libiji danas ima manje od sedam miliona ljudi te da nakon deset godina rata broj potencijalnih ratnika je znatno smanjen. Međutim, te snage su pod zaštitom Turske. Napad širih razmjera bi vjerovatno podstakao Tursku armiju, članicu NATO saveza, da odgovori na akcije egipatske vojske. Povrh toga, uvijek kod strane intervencije ostaje pitanje šta raditi kada se vojno pobijedi. Kako upravljati razorenom zemljom i razvijati je, posebno ako osvajač dolazi iz zemlje koja nema razvijenu privredu i državne institucije nezavisne od političkog uticaja, pitanje je na koje Kairo nema odgovor. Čini se da i u ovom slučaju Sisi čeka pomoć moćnih država, jer je očigledno da Egipat izbjegava da se otvoreno uključi u ratne sukobe u susjednoj Libiji. Sporovi na Mediteranu Libijsko-turski sporazumom o granicama na Mediteranu, tursko istraživanje i eksploatisanje gasa iz morskih dubina, na jednu stranu je dovelo Izrael, Grčku, Egipat, Kipar pa čak i Francsuku i Italiju koje nisu oduševljene turskim potezima. U ovom slučaju Egipat se bolje snalazi koristeći činjenicu da može djelovati zajedno sa drugim zemljama. Sporazumi o istraživanju gasa sa Kiprom i Izraelom, kupovina modernog oružja u Italiji, približavanje Grčkoj i zastupanje stavova koje proklamuje Evropska unija, Egipat čini pouzdanim partnerom. Od Drugog svjetskog rata Egipat je navikao na važne dogovore velikih sila u kojima i sam učestvuje. Međutim, nesposobnost Egipta za samostalno djelovanje, može biti dugoročan problem, budući da na Bliskom istoku i Africi u sporovima sa naftom i gasom, te granicama i teritorijom, bitke ne završavaju preko noći. Egipat ni u ovom slučaju, za razliku od Turske ili Izraela, ne pokazuje sposobnost da samostalno djeluje i da stvari okrene u svoju korist. Egipatska vojska, prema nekim izvorima, u rangu je turske i izraelske vojske, međutim u diplomatiji i druge stvari igraju važnu ulogu. Ekonomska snaga, državno rukovodstvo, projekcije razvoja u budućnosti određene države, dijeljenje iste ili slične ideologije, pojačava ili umanjuje snagu neke države. Kako stvari stoje, Egipat u mnogim stvarima nema ni presudnu podršku drugih država. Odgovor Kaira Šta će uraditi Kairo kako bi popravio svoje pozicije, za sada nije poznato, mada je već jasno da dosadašnji pristup mora promijeniti. Tri velike krize prijete i trenutnom rukovodstvu, ali i državnim interesima u cijelini, bez obzira ko bude upravljao Egiptom. Ekonomske poteškoće koje će biti produbljene krizom zbog epidemije koronavirusa, ubrzan rast stanovništva, smanjem pristup vodi i regionalne krize Egipat stavljaju pred velike izazove. Ova moćna država, sa bogatom historijom, mora tražiti odgovore u svijetu koji se mijenja pred našim očima, a posebno u Africi i na Bliskom istoku. Porazi u vanjskoj politici i usložnjavanje problema na unutrašnjem planu povod su za velike promjene u svim državama svijeta. Da li Egipat može pronaći izlaz iz krize zavisi, kako smo vidjeli, i od drugih država. Imidž lidera koji drži sve u svojim rukama, kada govorimo o Sisiju, ozbiljno je uzdrman. Bliske veze sa Vladimirom Putinom i Donaldom Trumpom za sada nisu dalje željeni rezultat, mada su postignuti značajni dogovori u sektoru odbrane, na primjer. Na kraju, ako se ove dvije države i odluče snažno podržati Sisijev politički koncept, onda ostaje drugo pitanje – da li Egipat teži Moskvi ili Washingotnu. Ta dilema nekada može biti odlučujuća.

Egipat u krizi: Da li Al-Sisi ima odgovor?

Dilema da li treba ukinuti gotovinu je i političko pitanje

Vladajuća stranka u Španiji PSOE je odlučila da u parlamentarnu proceduru pošalje prijedlog zakona o postepenom eliminisanju gotovinskog plaćanja u toj zemlji. Iako se čini kao samo još jedna od ideja koje će biti (ne)implemtirane, u suštini se radi o važnoj debati za blisku budućnost. Prije desetak dana PSOE (Španska socijalistička radnička partija) otvorila je pitanje upotrebe gotovine i elektronskog bankarstva. Iako to nije moguće trenutno implementirati, budući da Španija koristi euro pa se o upotrebi eura pitaju i druge države eurozone, ponovo je otvoreno i pitanje opravdanosti ovakve mjere. Na jednoj strani su oni koji tvrde da na taj način država u potpunosti može da kontroliše pojedinca, a na drugoj strani su oni koji u plaćanju pomoću bankovnih kartica vide veći stepen sigurnosti građana u mnogim poljima. Takav primjer je, kako je naveo PSOE, sprečavanje širenja koronavirusa, budući da se preko novčanica virus prenosi do velikog broja ljudi. Veliki brat i sigurnost Prijedlog španskih socijalista javnosti je saopšten putem dokumenta pod nazivom „Postepena eliminacija plaćanja gotovinom s namjerom konačnog nestanka gotovine“ i bit će predmet debate u tamošnjim političkim krugovima. Protekle godine PSOE je predlagao sličan zakon, ali bezuspješno. Jedan od razloga zašto je PSOE dokument opet odlučio plasirati ka parlamentu i vladi je, navode oni, spriječavanje utaje poreza, smanjenje rizika od zaraze koronavirusom, razvoj tehnologija i rast upotrebe bankovnih kartica za sve vrste plaćanja. PSOE na početku želi da se limit plaćanja kešom postavi na 1000 eura, a sada taj limt je 2500 eura. Kasnije, kako sam dokument i govori, treba u potpunosti ukinuti gotovinu. Kritičari ukidanja gotovinskog plaćanja, pored mnogih drugih zamjerki, smatraju da na ovaj način vlade i banke mogu u potpunosti kontrolisati pojedinca, budući da će pojedinac državi i banci dati podatke šta kupuje (od hrane do odjeće i drugih potrepština), kuda putuje, koje novine i knjige čite, koliko ima novca, koje su njegove navike i desetine drugih pitanja koje zadiru u privatnost svakog lica. Praćenjem putem mobitela i uz pomoć uličnih kamera koje se postavljaju širom svijeta, pojedinac bi preko noći mogao postati sudionik Orwellog svijeta u kome Veliki brat vidi i zna sve o svakome, u kome svaki potez pojedinca bude trajno zabilježen, bilo da je riječ o komunikaciji, ishrani, hobijima, navikama i sve to u skladu sa zakonom. Međutim, ova rasprava ima i svoj ekonomski karakter koji nije nužno vezan i primarno određen gore navedenim argumentima. Za i protiv Zagovornici ideje ukidanja gotovinskog plaćanja smatraju da bi se ukidanjem keša i prelaskom na elektronsko plaćanje utaja poreza u potpunosti izbjegla. Sa druge strane, protivnici kažu da se i drugim mjerama može spriječiti utaja poreza, a kao primjer mogu se navesti brojne države u svijetu. Zagovornici također tvrde da bi ukidanje keša dovelo do eliminisanja sive ekonomije, dok oponenti odgovaraju da u Njemačkoj, državi u kojoj se u Evropi najviše keš korisiti, privreda je model uspješnog razvoja za ostale zemlje. Dalje nastavljaju da se najveće prevare u oblasti pranja novca dešavaju upravo putem banaka, fiktivnim kompanijama, putem poreznih oaza, kriptovalutama te pogrešnim bankarskim transakcijama, a da su ostale zloupotrebe minorne u poređenju s navedenim. Iz PSOE-a su naveli i da smanjeno korištenje gotovine doprinosi smanjenju širenja virusa, dok kritičari odgovaraju da nema niti jednog dokaza da će se korištenjem plastičnih bankarskih kartica umjesto novca virus manje širiti. Međutim, tokom pandemije koronavirusa u Španiji, regionalne vlasti u Galiciji pozvale su građane da koriste kartice uvijek kada mogu i dobar dio građana je tada poslušao regionalnu vladu. Veći stepen korištenja kartica zabilježen je širom Španije. Sa druge strane, u jednom istraživanju rađenom tokom juna, 86% Španaca je reklo da smatra važnim posjedovanje gotovine u trenucima krize, poput krize izazvane koronavirusom. Podaci govore da čak 80% Španaca koristi keš, a to se posebno odnosi na starije osobe. Sa druge strane, raste i broj onih koji koriste moderne tehnologije i iz PSOE-a su poručili da oni žele da se Španija pripremi za vremena koja dolaze, budući da je razvoj tehnologija nezaustavljiv i veoma brz. Omiljeni novac kriminalaca, ali i običnih građana Evropska centralna banka (ECB) je 2016. godine odlučila da iz upotrebe povuče novčanice od 500 eura uz obrazloženje da na taj način želi smanjiti mogućnost prevara, kriminalnih radnji i pomoći borbu protiv terorizma. ECB je tada objasnila da je ta novčanica omiljeni izbor kriminalaca, pa je stoga bilo potrebno povući iz upotrebe. Već tada su kritičari govorili, ustvari, o namjeri ECB da keš jednog dana bude ukinut i da se u potpunosti pređe na elektronsko plaćanje. Asocijacija kompanija iz oblasti sigurnosti (APOSER), koja se bavi i prijevozom gotovine sa jednog mjesta na drugo, posebno je bila primjetna u raspravi oko prijedloga PSOE-a. Oni smatraju da bi ukidanjem keša jedinu korist imale banke i kompanije koje proizvode uređaje za ovu vrstu poslovanja. Oni navode da je korištenje keša neizbježno, a da čak 75% svih plaćanja je gotovinsko, mada se u njima obrne manje od 50% novca u opticaju, odnosno da mali obrti puno zavise od gotovinskog plaćanja koje je nužno tim obrtima da opstanu. Kritičari ukidanja gotovine ističu da bi ukidanje keša uticalo na najslabije u društvu, poput onih osoba koje ne koriste usluge banaka, zatim onih kojima je posjedovanje gotovine preduslov za društvenu inkluziju, a negativan uticaj bi osjetile starije osobe i maloljetnici, zatim svi oni koji se ne snalaze u korištenju novih tehnologija, ljudi sa sela, migranti, osobe sa posebnim potrebama i posebno osobe sa niskim primanjima. Dalje se navodi da je izdavanje debitne kartice gotovo tri puta skuplje nego printanje novca, a mnogi spominju i troškove održavanja računa u bankama, plaćanje provizije za transakcije i plaćanja karticom. Debata koja otvara nove dileme Razvoj tehnologija mijenja svijet, a ova debata još jednom otvara pitanje da li društvo može pratiti razvoj tehnologije, odnosno da li baš svaki korak u ime napretka donosi više štete nego koristi. Debata traje nekoliko godina, a približavanja stavova nema budući da mnogi misle da nema razloga da se vjeruje da država, ili neki pojedinac, neće pokušati ugroziti nečija prava koristeći činjenicu da elektronsko bankarstvo donosi i mnogo problema određenim slojevima društva. Još prije nekoliko godina Švedska je počela eksperiment sa postepenim ukidanjem novca, a rasprava o tome traje i danas. Čini se da sve dileme i strahovi kritičara ostaju neriješene, dok se svi pozitivni aspekti tog poteza uzimaju kao opravdanje za naredni korak ka ukidanju gotovine. Švedsko iskustvo govori da su neke stvari postale jednostavnije, ali da se mnogi součavaju sa ozbiljnim preprekama, baš kao što kritičari ovakvih politika ističu. Kako ističe profesor Jonas Hedman, Švedska ide prema potpunom ukidanju keša do marta 2023. godine, a tomu su dopinjele navike Šveđana da koriste kartice više od drugih u Evropi i svijetu, razvijena infrastruktura za internet, mogućnost plaćanja karticom svih usluga, dostupne mobilne aplikacije za plaćanje, pozitivni zakonski propisi i kultura nepovjerenja prema kešu u Švedskoj. Sa druge strane, Hedman ističe da „za razliku od drugih država, mi vjerujemo svojoj vladi i svojim bankama, a to je unikatno za Švedsku.“ Međutim, da li Švedska može biti primjer za druge države? U razvijenoj Njemačkoj građani koriste keš više od drugih evropskih država, a jedan od razloga je i njemačka kultura čuvanja privatnosti građana, zatim odbojnost građana prema zaduživanju i sjećanje na iskustva prethodnih generacija kada je inflacija „pojela“ novac mnogih Nijemaca. Njemački građani, dakle, duboko vjeruju u prednosti posjedovanja gotovine za razliku od Šveđana. U Španiji, sa druge strane, milioni ljudi se bore sa ekonomskom krizom iz 2008. godine i dugovima prema bankama koji su nastali prije te krize, a nakon koronavirusa broj onih koji su zapali u finansijske probleme biće veći. Broj blokiranih računa vjerovatno će rasti, pa je stoga mnogima plaćanje u gotovini jedna od mogućnosti da se osigura bolji život, radeći povremene poslove ili primajući pomoć od drugih osoba. Međutim, izgleda da to posebno ne brine španske ljevičare, ili možda oni imaju plan kako će preko noći riješiti nagomilane probleme. Ako za trenutak pretpostavimo da će se u ovoj konstalaciji snaga u svijetu, države kretati ka ukidanju gotovine, onda nije teško zaključiti koliko bi to moglo negativno uticati na ljude u državama sa autoritarnim ili korumpiranim režimima. U nekoj državi bi neki ljudi naprosto jednim klikom na računaru mogli biti isključeni iz društva, pa bi i uprkos posjedovanju novca u banci mogli ostati uskraćeni da za njega kupe bilo kakvu robu ili uslugu. Stoga je debata iz Španije i prvoklasno političko i društveno pitanje i ne smije biti predmet samo stručnih rasprava ekonomista. Digitalni razvoj je neupitan i biće sve brži u narednim godinama. Ono što treba da brine ljude širom svijeta je činjenica da čovječanstvo ima sve manje kvalitetnih ideja koje bi taj razvoj stavile u službu čovjeka.

Dilema da li treba ukinuti gotovinu je i političko pitanje

Izbori u Hrvatskoj: Etablirana elita ili lovci na komuniste

Ovoga vikenda Hrvatska će glasati za novi saziv državnog parlamenta, a glavna bitka vodi se između Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andreja Plenkovića i koalicije Restart sa Socijaldemokratskom partijom Davora Bernardića. Treća opcija koja pokušava da pomrsi račune HDZ-u i SDP-u je Domovinski pokret koji predvodi Miroslav Škoro. Svi ostali bi bili presretni ako bi prešli izborni prag, a ako to učine onda će biti samo slabiji koalicijski partner ili slabašna opozicija. Hrvatska politička scena bitno je drugačija od ostatka političke scene u bivšoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj mnogi problemi koji su tema u susjednim državama nisu u fokusu medija, mada za mnoge postoji ogromno interesovanje javnosti, što pokazuje Škoro i njegov Domovinski pokret, okupljajući nezadovoljnje kategorije stanovništva koje uglavnom podržavaju desnicu. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju i NATO savez donio je i novu paradigmu u tamošnjoj politici – političari su postali profesionalci sličnog ponašanja kao njihove kolege sa Zapada, ali balkanske navike neefikasne države, korumpiranih političara i nesposobnih kadrova još uvijek ostaju. Naime, kako je Hrvatska išla prema Briselu mnogo manjih političkih stranaka je jednostavno zbrisano sa političke scene. Neki su doslovno nestali, a drugi se pridružili u tabore HDZ-a i SDP-a. Nekoliko zadnjih godina javlja se treća opcija. To je na prošlim izborima bio Živi zid sa politikom suverenizma ljevičarskog predznaka i sa snažnom kritikom liberalnog kapitalizma, posebno kapitalizma na balkanski način. Sada na sceni je Škoro, prvo kao predsjednički kandidat na izborima ove godine te kao predsjednik stranke koja sa pozicija desnice pokušava uzdrmati etablirane političke elite. Etablirane elite kao profesionalni političari Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Ivo Sanader, Joško Klisović, Goran Jandroković, Orsat Miljanić, Davor Ivo Stier, Bianca Matković, Miro Kovač i mnogi drugi, kao okosnice hrvatske politike zadnjih decenija, imaju zajedničku nit. Svi oni su od sticanja hrvatske nezavisnosti radili su u ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske i to ne slučajno, već pomno izabrani od strane državnog vrha. Naime, hrvatski diplomata Ivan Šimonović je ministru vanjskih poslova Hrvatske Mati Graniću predstavio program svojevrsnog lova na najbolje studente u Hrvatskoj, pisali su svojevremeno Jutarnji list i Večernji list. Granić je ideju prihvatio, a u narednim godinama u to ministarstvo su došli mnogi koji su imali zadatak da rastu zajedno sa hrvatskom diplomatijom. U državnu upravu kooptirani su i stranački kadrovi svih tih godina. Na taj način za nekoliko godina Hrvatska je dobila kadrove koji su bili spremni za različite funkcije, pa su za kratko vrijeme iz iste grupe ljudi izabrani predsjednici, premijeri, predsjedavajući Sabora, ministri vanjskih poslova, članovi Sabora i Parlamenta EU, predstavnici u Evropskoj uniji i NATO savezu, zatim diplomati i državni činovnici. Ta bliskost tada uspostavljena u narednim godinama je postala sve vidljivija. Bitne razlike koje su u politici imali, recimo, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić odnosno Ivica Račan, danas su „ispeglane“ do te mjere da je onima koji ne prate hrvatsku političku scenu vjerovatno teško razlikovati stranačke dresove kod pripadnika dvije najjače partije. Televizijska debata premijera Plenkovića i lidera SDP-a Bernardića protekle sedmice je to temeljito i pokazala. Razlike dvije stranke su u suštini minimalne, a uz nekoliko ličnih uvreda debata je više ličila na zbrajanje grešaka druge strane, nego na dva suprostavljena programa desnice i ljevice. Plenković i Bernardić su pokušali u gotovo dva sata debate pokazati ko je napravio više grešaka u proteklim godinama, precizno iznoseći različite statističke podatke koji njihov nastup čini uvjerljivim. U suštini, obje stranke žele nastaviti aktuelni kurs politike, vješto upravljajući krizama koje se periodično pojavljuju i na taj način nastaviti dominaciju dvije stranke koje postojećem sistemu političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj ne vide nikakvu alternativu i o tome čak i ne debatuju, a problemi običnih građana nemaju značajniji tretman i precizna rješenja. Recimo, glavno pitanje današnje Hrvatske je masovni odlazak stanovištva iz te države. HDZ i SDP nemaju niti jedan sveobuhvatan program kako prekinuti tu pogubnu praksu koja će, ako se nastavi ovim tempom, dovesti u pitanje i održivost državnog sistema, jer tamo gdje nema ljudi nema niti države. Međutim, etablirana elita vješto će izbjeći razgovore o ovoj temi, kao da se radi o problemu neke druge države. Periodične krize, nacionalistički ispadi pojedinaca ili grupa, verbalni okršaji sa zvaničnicima iz Srbije i poneka afera pojedinih ministara popuniće medijski prostor do sljedećih izbora. Ta prepucavanja sa zvaničnicima iz Srbije uvijek dolaze u vremenu izbora, a okidač može biti izjava nekoga iz Beograda, fudbalski navijači ili otvaranje tema o Drugom svjetskom ratu i ratovima devedesetih. Škoro i lovci na komuniste Ovakva politička scena u Hrvatskoj neminovno izaziva pojedince, ili grupe, da ponude nešto drugačije od postojećeg. Pojava Živog zida završila je neslavno, a stranka je u slobodnom padu. Jedan izborni ciklus je liderima te stranke bio dovoljan da izgube sjajnu priliku i veliku podršku hrvatskih glasača, posebno onih mlađih koji su budućnost Hrvatske. U jednom trenutku, ankete su pokazivale, Živi zid je bio popularan koliko i SDP. Nezadovoljne u Hrvatskoj, koji je mnogo, ovaj put okuplja Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret. Škoro je stranku osnovao krajem februara ove godine, nakon što je prethodno napravio zapažen rezultat na predsjedničkim izborima na kojima je pobijedio Zoran Milanović. Za samo nekoliko mjeseci Škoro je skupio oko sebe, kako ih sam naziva, „domoljube“ i „suvereniste“, a u suštini se radi o ljudima koji su nezadovoljni politkom HDZ-a o odnosu prema ratu devedestih, Drugom svjetskom ratu, abortusu, homoseksualcima, migrantima, susjedima i drugim pitanjima o kojima traje žestoka rasprava u Hrvatskoj, ali i u drugim državama. Recimo, pitanje istospolnih brakova, usvajanja djece od strane istospolnih brakova, abortus, uloge crkve i slična pitanja teme su oko kojih većina društava nikada ne nalazi zajednički jezik. Škoro je oko sebe okupio one koje u ostatku Evrope zovu desnicom ili čak ekstremnom desnicom. Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Ante Prkačin, Davor Domazet-Lošo, Hrvoje Zekanović, Željko Sačić, Ivan Penava, Ruža Tomašić, Stjepo Bartulica, ratni zločinac Dario Kordić kao i mnogi drugi koji ranije nisu bili članovi niti jedne stranke, dio su Domovinskog pokreta, ili su iskazali podršku istom javnim nastupima, ili pravljenjem koalicije. Teme koje zanimaju pomenute su različite. Od ekonomskih pitanja, preko želje da se sa vlasti uklone SDP i HDZ, pa sve do ljudi koji u komunizmu i Jugoslaviji vide uzroke problema današnje Hrvatske. Jedan od njih je i general Željko Glasnović, dobro poznat u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini gdje je obavljao važne funkcije kao general Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Glasnović je nosilac nezavisne liste u izbornoj jedinici za dijasporu (koja obuhvata i BiH), a podršku mu je dao Škoro i njegova stranka. „Kultura smrti, apatija kao novi ateizam, jednopartijski mudovez, jednopartijski karakteri, Stevan Mesić, krkani, boljševički sotonisti, pederluk, ekofeministi, glodavac koji iskače iz rupe, prerijski ćuko, anacionalni kadrovi, sociopati, tikve glave, AVNOJ face, sektaši, nasljednici tifusara, nasljednici najubojitije ideologije u povijesti čovječanstva, boljševički sotonizam koji je iznjedrio rodnu zbunjenost i napad na obitelj, mentalni Jugosloveni, peder parade, antifa krkani, genetski anarhisti“, samo su neki od neprijatelja Glasnovića. Sve ovo, ali i mnogo drugoga, Glasnović je izgovorio u televizijskoj emisiji koja traje kraće od sat vremena. Glasnovićevi pozivi za reformu izbornog zakona u Hrvatskoj, zakona o lustraciji, boljeg položaja bivših vojnika i njihovih porodica i boljih veza Hrvatske i iseljeništva ostaju u sjeni govora nabijenih teškim kvalifikacijama njegovih političkih protivnika. Tuđman i današnja Hrvatska I u ranijim istupima generala Glasnovića, kao i nekih drugih iz Domovinskog pokreta, provlači se jedna nevjerovatna teza. Naime, po njima Hrvatskom i danas vlada tajna jugoslovenska policija UDBA, komunisti i danas vladaju preobučeni u stranačke dresove, velikosrpske ideje pokreću hrvatske političke tokove, a komunizam je trajno preoblikovao hrvatskog čovjeka. Ti ljudi su proveli kriminalnu privatizaciju u Hrvatskoj, raselili ljude, posvađali dijasporu i maticu, zaboravili su Hrvate u BiH, ponizni su prema Srbiji i izdali su hrvatske borce. Pri tome, bivši komunistički general i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije krivac. Njega se i danas slavi, a u jednom spotu Domovinskog pokreta Tuđman i Škoro su predstavljeni kao prirodan slijed jedne političke ideje. Djeluje nevjerovatno da Tuđman nije znao kako je, recimo, obavljena privatizacija u Hrvatskoj, šta se desilo sa Srbima iz Hrvatske ili kako su bosanskohercegovački Hrvati bili preseljeni sa svojih ognjišta u različite dijelove Hrvatske i BiH. Ta teza neodoljivo podsjeća na toliko puta prepričanu priču, koja služi kao ilustracija odnosa vođe i naroda, kada vojnici SSSR-a u Ukrajini uzimaju ljetinu od seljaka, a uplakana žena govori „da samo vidi drug Staljin šta nam rade.“ Kakva je uloga EU i NATO saveza u današnjoj Hrvatskoj, ako tamo vladaju jugoslovenski komunisti i srpska tajna služba, pitanje je koje niko od novinara u Hrvatskoj nije postavio zagovornicima ove sulude teze. Škoro kao papa Franjo? Sa druge strane, Škoro pokušava, u stilu iskusnih političara, svoju biračku bazu proširivati u svim smjerovima. Većina njegovih nastupa je umjerena i vjerovatno mnogim građanima u Hrvatskoj djeluje kao osvježenje nakon desetljeća u kome se raspravlja ko je gore vladao državom, HDZ ili SDP. U jednom televizijskom intervjuu, Škoro je imao nekoliko veoma zanimljivih opservacija i orginalnih odgovora o svom političkom programu. Škoro je tada rekao da on nije niti lijevo niti desno, jer je ta podjela zastarjela. Sebe je definisao kao desničara kada se govori o hrvatskoj državi, nacionalnom interesu i suverenitetu, a kao ljevičara kada se govori o radničkim pravima i socijalnim davanjima jer je vjernik kršćanin. Zatim je postavio pitanje „da li je papa Franjo lijevo ili desno“ i konstatovao da je on tamo „gdje je papa“ te zaključio da je „prosječan“ pripadnik hrvatskog naroda. Škoro je zatim izjavio da nije klasičan političar „odgojen u političkom inkubatoru“, vjerovatno ciljajući na vodstvo HDZ-a i SDP-a, već je njegov cilj da mijenja Hrvatsku uz korištenje referenduma na kojem će se građani očitovati o svim važnim pitanjima. Škoro traži i poresku reformu, reformu javne uprave, reformu ekonomije u cijelini, promjenu izbornog zakona, ali u svom programu navodi nekoliko besmislica, poput „domoljublja“, ili „promicanja nacionalnog ponosa“, a što može značiti bilo šta. Međutim, program Domovinskog pokreta i stručni ljudi koje Škoro nudi, ipak nisu garancija za uspjeh na izborima. Koketiranje sa ustaštvom, slavljenje tog režima i osuda komunista i antifašista, ipak su prva asocijacija na Domovinski pokret za mnoge glasače. Ide se čak i dalje od toga, pa se ratove devedesetih često predstavlja kao nastavak Drugog svjetskog rata, a na jednoj strani su komunisti i Srbi, dok su na drugoj strani domoljubi. Ova implicitna poruka može se primjetiti u gotovo svakom javnom nastupu pojednih članova Domovinskog pokreta, koalicionih partnera i simpatizera stranke. O tome koliko je to pogubno za Hrvatsku i hrvatski narod, ispisani su nebrojni članci i knjige u Hrvatskoj i BiH. Postizborna matematika Različite ankete koje se provode u Hrvatskoj govore da niti jedna strnaka neće imati nadpolovičnu većinu da formira vlast. Pretpostavlja se da će SDP partnere tražiti u svim stranakama osim HDZ-a i Domovinskog pokreta, a HDZ u svim ostalim. Miroslav Škoro bi mogao postati ključni faktor u sastavljanju u nove vlade, a vlastito profiliranje kao nekoga ko nije niti lijevo niti desno, može biti odlična podloga za koaliranje pod uslovima koje sam postavi. Hrvatski analitičari predviđaju da su moguće i vlade SDP-a ili HDZ-a sa manjim strankama koje možda uđu u Sabor, ali te većine bi bile blizu granice od 76 od 151 poslanika koliko taj parlament broji članova. Neki tvrde da su mogući i ponovljeni izbori jer se neće moći formirati većina u parlamentu. Ponovljeni izbori najviše odgovaraju HDZ-u i SDP-u jer imaju infrastrukturu i novac za kampanje bilo koje vrste, za razliku od drugih učesnika izbora. Međutim, poslije ovih izbora ostaje glavno pitanje da li je Škoro prolazni fenomen na političkoj sceni, ili se radi o stranci koja će jačati u narednim godinama, uzimajući, prije svega, glasače HDZ-a. A pitanje snage HDZ-a u Hrvatskoj je najvažnije pitanje hrvatske politike zadnjih trideset godina, jer ovisno o njihovoj snazi/slabosti svi ostali su tražili vlastite pozicije na političkoj sceni.

Izbori u Hrvatskoj: Etablirana elita ili lovci na komuniste

Bolivija između diktature i pobune: Je li odgađanje izbora uvod u sukobe?

U novembru prošle godine dugogodišnji predsjednik Bolivije Evo Morales Ayma napustio je zemlju i otišao u egzil. Vlast je de facto preuzela vojska i bolivijska desnica. Stabilizacija prilika koja se očekivala izostala je, a problemi se gomilaju. Nova vlast nema rješenje, a čini se da staroj administraciji povratak neće biti dozvoljen. Foto: resumenlationoamericano.org Kada je Morales napustio Boliviju i zaputio se u Meksiko, činilo se da novouspostavljena vlast ima sve konce vlasti u rukama. Vojne snage pod komandom desničara u Latinskoj Americi decenijama su garantovale sigurnu vlast. U Boliviji je bio identičan plan, a u skladu sa prilikama u zemlji procesima bi se dao demokratski legitimitet, ali sa tendencijom da se institucije sve više urušavaju dok se moć koncentriše u ruke male grupe ljudi, uglavnom kod potomaka doseljenika u ovu veliku i resursima bogatu zemlju. Međutim, ni u vremenu Moralesove vladavine ova resursima bogata zemlja nije se baš mogla pohvaliti radom institucija. Činjenica da je Morales izvukao milione ljudi iz siromaštva, da je zakonski zaštitio vlasništvo države i naroda na resurse, uveo ekološke standarde kakve nema ni Evropska unija, međutim to nije bilo dovoljno da se u ovoj državi izgrade institucije nezavisne od političkog vođe. Na kraju, to ga je i koštalo prevrata. U oktrobru prošle godine, tokom predsjedničkih izbora, zabilježene su krađe glasove, sistem prenošenja rezultata glasanja bio je ugašen satima, nepravilnosti su se gomilale, a onda je vojska Moralesa natjerala na ostavku i odlazak iz zemlje. Najsiromašnija država Južne Amerike nakon vojnog udara dobila desnicu na vlasti. Autori koji podržavaju ljevičarsku vlast tvrde da su izbori bili regularni i da ih je Morales bio spreman ponovo održati. Oni smatraju da je Morales smijenjen jer je odlučio nacionalizovati nalazišta litijuma (bitan resurs u proizvodnji baterija za električne automobile, laptope i mobitele) te da je odmah nakon njegove smjene došlo do ogromnog rasta vrijednosti dionica kompanije Tesla. Morales je nedavno upozorio narod Bolivije da novoizabrana predsjednica poduzima korake ka prodaji nalazišta litijuma i ostalih prirodnih resursa zemlje koje je on koristio da bi razvijao socijalne programe i pomogao siromašne slojeve društva. Áñez protiv satanista Nakon što je Morales odstupio sa predsjedničke pozicije tu funkciju privremeno je obavljala Jeanine Áñez, političarka desnice, bivša parlamentarka i tv voditeljica. Ova ultrakonzervativna političarka nije mogla ništo drugo uraditi, osim produbiti podjele u bolivijskom društvu. Prije dolaska na vlast na Twitteru je napisala da „sanja Boliviju bez domorodačkih rituala“ , a nakon što je preuzela funkciju privremenog predsjednika izjavila je da ne treba dozvoliti da se „divljaci vrate na vlast“, ciljajući na Moralesa i njegov narod Ayma kome pripada. Nakon toga se u javnosti pojavljivala sa Biblijom u rukama, a prilikom samog ulaska u predsjedničku palatu nakon njenog izbora rekla je da se zahvaljuje Bogu da je „Biblija vraćena u bolivijsku vladu.“ Sam izbor Jeanine Áñez na mjesto privremenog predsjednika govori o namjerama onih koji su smijenili Moralesa. Sa druge strane, jasan je i otpor koji je dobila od strane pripadnika domorodačkih naroda u Boliviji koji su imali Moralesa kao prvog predsjednika države iz svojih redova u njenoj historiji. Jeanine Áñez je ostalo da uradi „rutinski“ ostatak posla: da učvrsti vlast, ukloni Moralesove kadrove, marginalizuje domorodačko stanovništvo i raspiše izbore na kojima ljevica nema šanse. Izbori su trebali biti održani u maju, ali od tada počinju problemi za novu vlast u Boliviji. Koronavirus i izbori Bolivija, baš kao ni većina drugih država Latinske Amerike, nije se proslavila u borbi protiv koronavirusa. Broj zaraženih je narastao do te mjere da je taj dio svijeta postao najveće svjetsko žarište. Za siromašnu Boliviju, opterećenu unutrašnjim etničkim i političkim sukobima, zatim nerazvijenim institucijama i sa novom vlašću, koronavirus je poseban izazov. Prema dostupnim podacima, u ovoj državi koja ima nešto više od 11 miliona stanovnika, zaraženo je 70 hiljada ljudi. Uzimajući u obzir da je površina Bolivije veća od Francuske i Španije zajedno, te da domorodački narodi nemaju uvijek pristup zdravstvenom sistemu, broj zaraženih je vjerovatno veći. Resorni ministar dolazi iz redova vojska, pa se može reći da mu je učinak jednak brazilskom kolegi, također vojniku po profesiji. Izbori koji su bili zakazani za 3. maj prvo su odgođeni za 17. maj, nakon što je Jeanine Áñez uvela 14 dana karantena. Zatim su izbori pomjereni za 6. septembar, da bi na kraju bili pomjereni za 18. oktobar. Da će ponovo izbori biti pomjereni, još uvijek je opcija. Opozicija, odnosno pripadnici Moralesove stranke MAS (Movimiento al Socialismo – Pokret za socijalizam), žestoko je reagovala na stalna pomjeranja izbora, prijeteći masovnim protestima. Vojska je odmah odgovorila da proteste i okupljanja neće dozvoliti. Nova realnost Bilo bi suviše naivno pomisliti da Jeanine Áñez izbore odgađa samo zbog koronavirusa i da joj je stalo do zdravlja „satanista“ i „divljaka“, a kasnije i ostatka Bolivije. Iza odluke da se izbori odgode stoje izborne ankete koje kandidatu stranke MAS daju najveće šanse za pobjedu. Luis Arce, Moralesov ministar ekonomije koji je nezaposlenost u Boliviji smanjio na ispod 5 posto – dok je sada stopa nezaposlenosti 8,1 posto, ima većinsku podršku naroda, dok sa druge strane desnica ima čak tri kandidata od kojih niti jedan nema podršku veću od 20%. Zbog izbornog sistema u Boliviji to bi vjerovatno bilo dovoljno za pobjedu kandidata ljevice u prvom krugu. Naime, pobjednik u prvom krugu je onaj kandidat koji osvoji najmanje 50% glasova, ili 40% ukoliko sljedeći kandidat ima za 10% manje glasova od prvoplasiranog. Drugim riječima, ukoliko bi pripadnici Moralesovog naroda i drugih domorodačkih naroda masovno glasali za kandidata ljevice, a niti jedan kandidat desnice nema ni 20% podrške, MAS bi odnio pobjedu. Ako tome dodamo i nezadovoljne građane i sve one koje je Moralesova politika izvukla iz siromaštva, onda stvari postaju kristalno jasne. Poređenja radi, na prošlim izborima koji su poništeni Morales je dobio 46% glasova. Morales je najavio kandidaturu za parlament, čime se cilja na mobilizaciju domorodačkog stanovništva, siromašnih slojeva i svih onih koji su nezadovoljni ponašanjem aktuelne vlasti tokom epidemije koronavirusa. A koliko loše se vlast u Boliviji nosi sa krizom pokazuju snimci na kojima se vidi da na ulicama leže mrtvi ljudi, dok su drugi na ulici jer nisu dobili uslugu u bolnici. Čak ni sahrane ne protiču po planu, jer došlo do totalnog kolapsa sistema. Vraćanje stranke MAS na vlast bio bi veliki udarac desničarima u toj zemlji. Sa druge strane, ljevičari u Latinskoj Americi bi konačno slavili pobjedu nakon pobjede u Argentini i Ekvadoru gdje je tamošnji predsjednik Lenin Moreno pobjedio kao ljevičar, a po završetku izbora prešao na stranu desničara. Pobjeda u Argentini i najava moguće pobjede u Boliviji, nisu vijesti koje raduju Sjedinjene Američke Države koje podržavaju sve one stranke i pokrete u Južnoj Americi koji se bore protiv ljevičarskih pokreta. Ta klackalica traje od kada je na vlast u Venecueli došao Hugo Chávez 1999. godine. Zadnjih nekoliko godina desničari su odnijeli pobjede u Brazilu, Argentini, u Venecueli traju nemiri, braća Castro ne upravljaju Kubom, Čile je u rukama desnice kao i gotovo čitav ostatak kontinenta. Izbori u Boliviji bi mogli biti nova prekretnica i toga su svi svjesni u Latinskoj Americi. Represija i sukobi Stoga su izbori u Boliviji važni za čitav kontinent koji je medijski dobro povezan, budući da osim Brazila i malih država Surinama i Gujane, u svim državama se govori španski jezik. Pažnja je usmjerena na Boliviju i svi na kontinentu pomno prate šta se događa u Boliviji. Jeanine Áñez i snage koje stoje iza nje neće tek tako prepustiti vlast nakon samo osam mjeseci. Oni su 15 godina čekali promjene. Nakon što je Morales otišao u Meksiko, dio stanovika Bolivije je izašao na ulice. U protestima tokom novembra prošle godine život je izgubilo preko 30 ljudi, preko 800 je bilo povrijeđeno. Na proteste su izašle Moralesove pristalice, sindikati, domorodačko stanovništvo, radnici, ali i pristalice današnje vlasti. Snage reda su bile nemilosrdne, posebno tokom protesta Moralesovih pristalica. U sukobima u Cochabambi, glavnom Moralesovom uporištu, zabilježen je i sukob organa reda i rudara koji su bili naoružani dinamitom koji se koristi u rudnicima. Apelom glavnih političkih aktera, uključujući predsjednicu Áñez i bivšeg predsjednika Moralesa, situacija se smirila i sukob nije izmakao kontroli. Bolivija je bila na pragu velikog sukoba. Taj sukob se sigurno može ponoviti ukoliko ne bude izbora, ili ukoliko se izborna volja građana prekroji. Ekonomska kriza koja nastaje u svijetu zbog koronavirusa podjele u Boliviji će produbiti. Zainteresovanost stranih aktera za stanje u Boliviji je veoma izraženo, a to predstavlja posebnu opasnost. Široki front radničkih organizacija već je najavio proteste za 28. juli zbog odgađanja izbora i prijete novim štrajkovima i protestima. Kako se ekonomska i politička situacija usložnjava, poziva na pobunu će biti sve više, posebno ako se uzme u obzir činjenica da milionima ljudi u Boliviji od određene vlade zavisi egzistencija. U slučaju Jeanine Áñez i njenih saveznika više je nego jasno koliko im je stalo do prava određenih kategorija ljudi u Boliviji. Međutim, u trenucima kada izbore gotovo sigurno gubi, šta sadašnja vlast može poduzeti? Za poteze u posljednih osam mjeseci, a izgubljeni su i životi građana, traži se odgovornost nadležnih i promjenom vlasti mnogi bi završili pred sudovima ili u egzilu. Represija i diktatura, toliko puta viđena u Latinskoj Americi, mogla bi postati bolivijska realnost u narednim mjesecima. U susjednom Brazilu vojska se sprema za regionalni rat, a nema sumnje da bi tamošnji predsjednik Jair Bolsonaro podržao svakoga ko je protiv bolivijskih ljevičara. Bolivijska kriza postaje dublja, daleko od očiju javnosti van južnoameričkog kontinenta. Za milione ljudi u igri je doslovno sve, budući da su prvi put pod vlašću Moralesa izašli iz zone siromaštva. Protivnici Moralesove politike ne žele ponovo da se vrate pod njegovu vlast, odnosno vlast stranke kojoj pripada. A da nekada demokratski i slobodni izbori mogu promijeniti gotovo sve u nekoj državi, bolivijski primjer to dokazuje. Međutim, pitanje je da li će izbori biti održani, a ako budu održani da li će biti slobodni i regularni.

Bolivija između diktature i pobune: Je li odgađanje izbora uvod u sukobe?

Kineska "djeca genijalci" koja to nisu

Grupa pretjerano revnosnih kineskih roditelja pokrenula je reakciju javnosti nakon što se saznalo da su pomogli svojoj djeci da dobiju nagrade za nauku na nacionalnom takmičenju, javlja South China Morning Post. Naime, odbor takmičenja za mlade u naučnim i tehlološkim inovacijama (CASTIC) opozvao je u četvrtak treću nagradu koju je dobio učenik osnovne škole u provinciji Yunnan. Dječak je prvobitno osvojio nagradu za genetsko istraživanje kolorektalnog karcinoma, ali kasnije se ispostavilo da naprosto nije bilo moguće da sam sprovede istraživanje, ponajviše zbog svog ograničenog razumijevanja genetike. Njegov otac, specijalist za tumore i matične ćelije na Institutu za zoologiju u Kunmingu, kasnije je priznao da je pomagao sinu i uputio javno pismo u kojem se izvinjava zbog svog postupka. Predmetom rasprave našlo također i dvoje učenika osnovne škole čiji je otac profesor na Univerzitetu Wuhan, i specijalist za bolesti jetre. Oni su prije dvije godine osvojili treću nagradu na istom takmičenju za istraživanje o tome kako ekstrakti lista čaja mogu pomoći u borbi protiv tumora jetre. Njihov otac negirao im je da im pomaže u istraživanju, navodi novinski portal sina.com, a Općinsko udruženje za nauku i tehnologiju Wuhana saopćilo je da su oni samostalno došli na ideju i da su istraživanje proveli pod vodstvom učitelja. Pitanja okružuju i dječaka iz Sichuana, koji je osvojio tri CASTIC nagrade za istraživanje u oblasti fizike, računarske nauke i umjetne inteligencije. Njegov najnoviji članak o tome kako automobili bez vozača prepoznaju saobraćajne znakove postigao je veći stepen preciznosti od najbolje tehnologije na tržištu, prenosi Thepaper.cn. Jedan neimenovani inženjer iz šangajske kompanije koja se bavi razvojem algoritama za samostalnu vožnju rekao je na novinskom portalu da bi, ukoliko je dječakovo istraživanje bilo originalno, to bi predstavljalo revoluciju u industriji i onda bi ga trebalo objaviti u najbolje rangiranom časopisu. Izvještaji su pokrenuli javnu raspravu o problemima "varanja sistema." Kineska državna novinska agencija Xinhua u svome redovnom komentaru u četvrtak navela je djecu važno poučiti akademskoj etici, te da bi se trebalo snažno oduprijeti bilo kakvoj akademskoj prevari. Usred pritužbi na to da je obrazovni sistem previše stresan za školarce, Kina je izdala nova pravila za smanjenje akademskog opterećenja učenika, nedavnom presudom u maju koja je zabranila nastavu izvan plana i programa.

Kineska "djeca genijalci" koja to nisu

Kriza u Brazilu: Jair Bolsonaro igra na sve ili ništa

Posljednjih sedmica koronavirus širi se Brazilom, a čini se da tamošnji predsjednik Jair Bolsonaro ne poduzima kvalitetne mjere da zaštiti stanovništvo. Pri tome, kriza u Brazilu se produbljuje i zahvata društvo u cijelini. Tradicionalno podjeljena zemlja ponovo je došla u fokus svjetskih medija, a trenutna kriza može potrajati, pa čak i eskalirati. Ana Cristina Valle je bivša supruga brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara i majka njihovog sina Jaira Renana Bolsonara. Iako bivša supruga, ona je učestvovala u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Pravnica po obrazovanju, prošle sedmice je govorila za državnu televiziju Norveške. Tema, naravno, i njen bivši muž. Norveške novinare interesovalo je kako Ana Cristina Valle ocjenjuje rad njenog bivšeg supruga. U nekoliko rečenica, kako prenosi brazilski O Globo, Ana Cristina Valle je napravila portret predsjednika Brazila. Ona smatra da je Jair Bolsonaro „pomalo seksist i pomalo autoritativan“, zatim da je „iskren“ i da se „bori protiv korupcije.“ Zaključila je da i to je Jair Bolsonaro „pametan“ i da ga je strah šta će biti nakon pandemije koronavirusa, jer će ekonomska kriza i nezaposlenost „ubiti više ljudi nego virus.“ Po malo od svega Jair Bolsonaro je mješavina različitih političkih profila. Zato njegovi potezi često privlače pažnju novinara i javnosti u cijelini. Bivši kapetan u vojsci, u želji da vlada autoritarno povlači različite poteze koji su u historiji svijeta zapamćeni na različite načine. Neki od tih poteza liče na najstrašnije stranice ljudske historije. Tako su, recimo, iz Socijalno liberalno stranke, čiji je Boslonaro bio predsjednički kandidat, pozivali studente da snimaju i prijavljuju profesore zbog „ideološke indoktrinacije“ sa namjerom da Brazil dobije „škole bez stranke.“ Pri tome, treba imati u vidu da je se Brazil oslobodio vojne diktature tek prije 35 godina, a nešto ranije u Kini Mao Ce Tung je poručivao studentima da kažnjavaju svoje profesore, ukoliko nisu na pravom ideološkom putu partije. Zatim je odlučio da treba promijeniti udžbenike, knjige i filmove, kako bi sadržaj u njima bio njemu prihvatljiv, a u skladu sa njegovim pogledima na svijet. Sjetimo se da su njemački nacisiti radili slično, s ciljem stvaranja novog njemačkog čovjeka. Bivša predsjednica Brazila ljevičarka Dilma Rousseff je Bolsonara i njegovu vladu otvoreno opisala kao „neofašiste.“ Dok se svijet zgrožavao nad paljenjem Amazonije, branio je ekonomski interes države i razvoj, bez obzira što stradaju netaknute prašume i što se ugrožavaju životi plemena koja tu živjela prije nego li je bijeli čovjek došao na tlo današnjeg Brazila. Argumenti koje je ponudio bili su slični argumentima američkih konzervativaca koji klimatske promjene smatraju izmišljenim, a negiranje naučnih činjenica o klimatskim promjenama predstavljaju kao patriotizam. Kao ultrakonzervativac, protiv je LGBT populacije, napada manjine, pokrete autohtonih naroda Brazila, ekološke aktiviste i mnoge druge, što je navelo Noama Chomskog, Naomi Klein, Paola Coelha, Stinga i stotine drugih da Bolsonaru upute otvoreno pismo, upozoravajući svijet šta može da se desi u ovoj državi sa 210 miliona stanovnika. El Pais piše da je tokom 2019. godine bilo 208 napada na novinare i medije u Brazilu. Neki mu zamjeraju vulgarnost u govoru te militarizaciju brazilskog društva. Prema dostupnim podacima čak 9 od 22 ministarstva vode vojna lica, a preko 2500 vojnih lica je u različitim vladinim tijelima, što je mnogo više nego u periodu vojne diktature. Predsjednik ima zamjerke na rad sudova, a strateški se oslanja na vojsku i vojnu policiju koja mu je odana i predstavlja glavnu podršku demokratski izabranom predsjedniku. U svojim govorima hvalio je i vojnu diktaturu od koje milioni Brazilaca i danas nose traume. Recimo, pomenuta Rousseff je bila zatočenica u zatvorima i prošla različite oblike torture. Brazil se, zaista, nalazi na prekretnici po mnogo čemu nakon samo 18 mjeseci vlasti Jaira Bolsonara. Pandemija koronavirusa je u ovom slučaju samo „veliki akcelerator historije“, kako je to rekao šef diplomatije Evropske unije Josep Borrell, a uzroci i posljedice su mnogo kompleksnije. Koronavirus je mala gripa Koronavirus je uzdrmala svijet, ali Bolsonaro ne pomišlja da promjeni svoje pozicije. Za njega je virus tek „mala gripa“, usprkos 640 hiljada zaraženih i preko 35 hiljada mrtvih. Bolsonaro, dakle, smatra da taj virus nije opasan i da je stvorena „histerija“ u društvu. Njegove pristalice organizuju skupove podrške Bolsonaru, a odbijanje da se prihvati mišljenje drugih ljudi možda najbolje oslikava i dvodnevna proslava 65. rođendana brazilskog predsjednika i 38. rođendan svoje treće supruge, u trenucima dok druge države uvode različita ograničenja kretanja i okupljanja ljudi u većem broju. Čak dva ministra zdravstva podnijela su ostavke za manje od mjesec dana, a trenutni vršilac dužnosti je, naravno, vojnik, bez iskustva u zdravstvu. Ovaj primjer možda najbolje govori kako Bolsonaro vodi najveću državu Latinske Amerike. Apeli na njega jednostavno ne utječu. Čini se da je konačni cilj još jača polarizacija zemlje i borba u stilu „mi“ protiv „njih.“ Ova igra je veoma opasna u državi koja ima značajne socijalne, vjerske, etničke, rasne i regionalne razlike te krvavu prošlost vojne diktature. U konačnici, Bolsonarova politika je prijetnja i za susjedne zemlje. Naime, Brazil graniči sa svim državama Južne Amerike, osim sa Ekvadorom i Čileom gdje je situacija također užasno teška. Borba protiv pandemije koronavirusa u ovim državama je ugrožena ponašanjem brazilskog rukovodstva, budući da je Brazil najznačajnija politička i ekonomska sila na kontinentu. Ali kako da se suzbije širenje virusa na kontinentu čiji je „motor“ u mnogim poljima upravo Brazil? Zbog toga Latinska Amerika možda plati i veću cijenu nego drugi dijelovi svijeta. Bolsonarova politika u borbi protiv koronavirusa je slična prvobitnim idejama Donalda Trumpa da se ekonomija mora spasiti. Međutim, takva politika je očito pogrešna jer sada stradaju i ljudi i ekonomija, a granice prema Brazilu dugo neće biti otvorene, jer već sada u toj državi ima više zaraženih nego u Španiji i Italiji zajedno. Bolsonaro često ima riječi hvale za američkog kolegu, ali to Trumpa nije spriječilo da stavi Brazil na listu država čiji državljani ne mogu putovati u SAD u narednom periodu zbog mjera u suzbijanju koronavirusa. Koliko je težak put izabrao brazilski predsjednik može se vidjeti na primjeru São Paula, najvećeg brazilskog grada. U anglomeraciji ovoga megapolisa živi oko trideset miliona ljudi. U tom gradu neki mogu ostati i raditi od kuće, ali većina mora izaći i raditi da bi taj gigantski grad uopšte funkcionisao. Shodno tome, mjere bi morale uvažiti realnost i razviti mjere koje garantuju smanjenje širenja virusa, ali i funkcionisanje grada. Međutim, Bolsonaro donosi odluke bez puno nijansi. Prema dostupnim podacima, 12 miliona ljudi je bez posla i broj se povećava, kao i napetost na ulicama na kojima protestuje i opozicija i pristalice vlasti. U silnoj antagonizaciji desničara i opozicionih ljevičara stradaju obični ljudi. Bolsonaro je kubanske doktore, koji u siromašnim dijelovima Brazila liječe ljude, optužio da „formiraju nukleus gerile“, što je dovelo brazilski zdravstveni sistem u još veće teškoće jer je dio Kubanaca napustio Brazil. Međutim, to Bolsonara puno ne dotiče. Za ove koji su umrli izrazio je žaljenje i rekao da je to njihova „sudbina“, obraćajući se svojim pristalicama. Jedan njegov bivši saveznik Joao Doria, koji je guverner Sau Paula, za ponašanje Bolsonara je rekao da predsjednik „nije u punoj mentalnoj snazi.“ Međutim, Bolsonarova politika ima uporište u dijelu naroda Brazila i čini se da je Bolsonarov plan da uz njihovu podršku, uz podrivanje institucija, ostane na vlasti. Tako ga O Globo optužuje da želi federalnu policiju pretvoriti u svoju privatnu policiju, a ministar pravde Sergio Moro je krajem aprila podnio ostavku, nakon što je Bolsonaro smijenio policijskog zvaničnika koji je vodio istragu protiv predsjednikovih sinova. Bolsonaro je odbacio te tvrdnje. Međutim, Moro je napustio predsjednički kabinet. Sergio Moro uživa veliki ugled u Brazilu, nakon što je u zatvor strpao bivšeg predsjednika Brazila Luisa Inacia Lulu da Silvu. Moro je poručio da „mora zaštiti svoju biografiju.“ Odlazak Mora sigurno je snažan udarac popularnosti Bolsonara. Pobjeda i podjele Dio analitičara prilika u Brazilu tvrdi da je Bolsonaro pobijedio samo zato što bivši predsjednik Lula da Silva nije mogao biti kandidat za predsjednika i tako donijeti petu uzastopnu izbornu pobjedu Radničkoj partiji. Ljevičar i bivši sindikalni vođa je bio predsjednik Brazila prije pomenute Rousseff i izvukao je preko 30 miliona ljudi iz siromaštva i postao nacionalni heroj. Lula da Silva u svom zadnjem intervjuu je rekao da drži Bolsonara odgovornim za stanje u zemlji i pita se zašto Kongres ne pokrene proces opoziva, jer već postoji 35 zahtjeva da se to uradi. Podsjetimo, Rousseff je opozvana u Kongresu. Protivnici ljevičara udružili su na izborima 2018. godine i sa gotovo 58 miliona glasova pobjedu je odnio Bolsonaro, a njegov protivnik iz Radničke partije Fernando Haddad 10 miliona manje. Bolsonaro je trenutno bez stranke i vjerovatno će brzo osnovati vlastitu. Međutim, on uživa ozbiljnju podršku u velikom dijelu Brazila. Prije svega, podrška dolazi od krupnih zemljoposljednika i poslovne zajednice kojoj je Bolsonaro omogućio da Amazoniju koriste za sticanje profita, mada je poslovna zajednica u većini slučajeva na strani svih onih koji se bore protiv ljevičara. Bolsonaro ima podršku i evangelističke crkve, a gotovo 30 posto stanovnika Brazila pripada ovoj vjerskoj zajednici. Bolsonaro se izjašnjava kao katolik, ali ima snažne veze sa evangelistima koji ga podržavaju jer nije sklon korupciji. Tokom 2016. godine u Jordanu je kršten od strane evangeliste Everalda Pereire, lidera Kršansko-socijalne partije, a njegova supruga i sin su pripadnici evangelističke crkve. Na taj način njegova veza sa ovom vjerskom zajednicom je veoma snažna. Ranije smo pomenuli da Bolsonaro ima ogromnu podršku i u vojnim redovima, ali i svih onih koji žele posjedovati oružje. U svom predsjedničkom govoru je obećao olakšavnje zakonske regulative za dobijanje oružja. Ostaje pitanje, baš kao i u SAD, da li to opravdana mjera, budući da u Brazilu godišnje bude ubijeno preko 60 hiljada ljudi. Međutim, kao i u SAD uvjerljiv argument je da se zbog tolikih ubistava građani imaju pravo braniti. Mnogi upozoravaju da bi se moglo desiti da se na ovaj način formiraju čitave milicije u pojednim dijelovima države i da bi u slučaju većih sukoba u podjeljenom društvu moglo doći do tragedije velkih razmjera. Brazilski predsjednik, iako trenutno nema partiju, ipak ima podršku u parlamentu. Grupa „El Centrão“, koja je sačinjena od manjih stranaka, obično se priklanja većini, trgujući u zamjenu za usluge, piše urednik jednog ljevičarskog portala u Latinskoj Americi i primjećuje jedan novi fenomen u brazilskoj politici. Naime, desničari koji podržavaju predsjednika zauzeli su ulice brazilskih gradova. Prije je to radila, uglavnom, ljevica. Tokom pandemije koronavirusa Bolsonaro je dobio i saveznike u vlasnicima malih obrta. Oni nisu za zatvaranje zemlje i žele da rade i tokom pandemije. Izvan Brazila Bolsonaru je najbliži Trump, a odnosi sa EU i Francuskom sigurno nisu na dobrom putu već više od godinu dana. Bolsonaro je uradio nešto što ne priliči šefu države, a nakon kritika francuskog predsjednika Emmanuela Macrona zbog požara u Amazoniji. Tada je Bolsonaro na Facebooku ismijavao izgled supruge francuskog predsjednika. Međutim, predstojeća ekonomska kriza sigurno će donijeti i nova partnerstva koji mnogi ne očekuju u ovome trenutku. Kuda ide Brazil? Bolsonarov način vladanja ne ostavlja mjesta ljudima Brazila da budu neutralni. Podjela na one za njega i one protiv njega svakim danom su sve veće, a te podjele neće jenjavati dok se ekonomska kriza širi. Velika i moćna brazilska država našla se u velikim iskušenjima. Preko 620 hiljada zaraženih sigurno nije konačan broj, čak i pod uslovom da je tačan. Naime, mnogi strahuju da je broj puno veći i da pripadnici različitih autohtonih naroda i sirmašnih slojeva nisu ni svjesni da su zaraženi jer nemaju pristup zdravstvenom sistemu. Postupci Boslonara natjerali su i neke medije koji tradicionalno podupiru konzervativce da kritično izvještavaju o njegovom radu. Jedan od njih je i uticajni O Globo. Zatim Folha de São Paulo kao najtiražnija brazilska novina i najspojećeniji portal, i Estadao de São Paulo. Svi oni su podržavali Bolsonara tokom predsjedničke trke. Međutim, stvari se mijenjaju. Demokratski pokreti su također na ulicama i protestuju protiv Bolsonara, a među njima i mnogi koji su ga podržavali. Sa druge strane, kako smo vidjeli, Bolsonaro je dobio nove pristalice. Prva Bolsonarova supruga u pomenutom intervjuu na početku ovoga teksta je rekla i da Jair Bolsonaro „govori ono što misli, bez obzira na posljedice.“ Vjerovatno to je i tačno, budući da u svojim dosadašnjim nastupima nije ostavljao dilemu šta želi i šta hoće. Njegovo odbijanje da uvaži iskustva drugih država u borbi protiv pandemije (ako već ne uvažava kritike sugrađana i opozicije), čak i svojih susjeda koji su prijatelji Brazilu, rijedak je slučaj u današnjoj svjetskoj politici u kojoj sve više tehnokrate vode glavnu riječ, vagajući svaki potez. Međutim, upravo ta Bolsonarova odlučnost može da zabrinjava Brazilce koji su podijeljeni u trenucima kada brazilska ekonomija stoji veoma loše sa tendencijom daljnjeg pada. U jednoj intevjuu koji je dao prije 21 godinu rekao je: „U ovoj zemlji ništa ne možete promijeniti glasanjem i izborima." Opći izbori u Brazilu, na kojim će se birati predsjednik, zamjenik predsjednika i Nacionalni kongres zakazani su za oktobar 2022. godine.

Kriza u Brazilu: Jair Bolsonaro igra na sve ili ništa

Minsk i Moskva: Smetnje u komunikaciji ili ozbiljni problemi?

Da nije bilo toliko intezivnog izvještavanja medija o koronavirusu i posljedicama koje je svijetu nanio virus, ali i posljedicama samih mjera u borbi protiv virusa, vjerovatno jedna od važnijih vijesti, za one koji prate vanjskopolitička dešavanja, bila bi odnos Bjelorusije i Rusije i neočekivani upliv Sjedinjenih Američkih Država u odnose te dvije države. Foto: Kremlin.ru Neki autori tvrde da je Bjelorusija jedina država zbog koje bi Rusija ušla u nuklearni rat sa drugim silama. Bilo tačno ili ne, to slikovito pokazuje koliko je Bjelorusija važna za Moskvu i koliko pažnje Rusija posvjećuje toj državi koja graniči sa tri NATO-države (Poljska, Litvanija i Latvija) i Ukrajinom čiji je glavni grad udaljen manje od stotinu kilometara od granice sa Bjelorusijom, te Rusijom odakle je Moskva udaljena nešto više od četiri stotine kilometara. Shodno tome, za ukupne ruske geopolitičke interese malo je tačaka važnijih od Bjelorusije. Ako bi kojim slučajem neka druga sila kontrolisala Bjelorusiju, Moskva bi bila u ozbiljnim problemima, budući da je čitav taj teritorij dio tzv. „Evropske nizije“ i na tom pravcu nema mjesta za odbranu, a što pokazuju pohodi Napoleona, Njemačke u Prvom svjetskom ratu, zatim nacističke Njemačke ili SSSR-a ka Berlinu na kraju Drugog svjetskog rata. Izlaskom na granicu Bjelorusije i Rusije, onaj ko želi ugroziti Moskvu doveo bi glavni grad Rusije u nezavidan položaj, čime bi ugrozio sveukupnu rusku protivvazdušnu i svaku drugu odbranu. Pomisao da velika ruska država nije u stanju zaštiti svoj glavni grad zvuči stravično. Bjelorusija je tako postala tampon zona za Rusiju, ali i odskočna daska, ukoliko bi Rusija odlučila da krena ka zapadu kontinenta. Stoga u Moskvi niko i ne pomišlja da bi bilo ko drugi mogao kontrolisati Minsk osim Rusije, pa se tamošnjem rukovodstvu na sve načine godinama izlazi u susret, ali nekada ni to nije dovoljno. Vječiti vođa i bjeloruska (ne)zavisnost Alexander Lukashenko je na vlast u Bjelorusiji došao 1994. godine i promjenom Ustava do današnjeg dana vlada tom zemljom sa očiglednom tendencijom da vlada dok to bude želio. O njemu i njegovoj vladavini ispisane se već hiljade stranica, a zaključci o njemu sežu od opisa da je „posljednji evropski diktator“, pa do onih da je sačuvao Bjelorusiju od tranzicijske pljačke, masovnog iseljavanja stanovništva i uništavanja domaće privrede. I jedno i drugo u značajnoj mjeri je tačno, ali nova vremena donose i nove izazove koje se stavljaju pred Lukashenka i Bjelorusiju, iako je u suštini uvijek riječ o klasničnoj geopolitičkoj dilemi: Da li će se Bjelorusija okrenuti Zapadu ili ostati vjerna Moskvi? Početkom godine Lukashenko je govorio o tome. Tačnije, javno je rekao da bi ga „Bjelorusi živog pojeli“ da se odluči da ujedini Bjelorusiju i Rusiju, a da ga iz Moskve pritiskaju da se to dogodi. Nekoliko sedmica ranije, ljudi su izašli na ulice Minska i protestvovali zbog razgovora Lukashenka i njegovog kolege Vladimira Putina o tome da se dvije države ujedine. Iskusni političar kakav je sigurno Lukashenko u tom periodu govorio je o važnosti saradnje dvije države, ali i posebnosti države na čijem je čelu, jasno balansirajući između njegove želje da vlada Bjelorusijom, ruske težnje da Bjelorusiju utopi u Rusiju, dijela naroda koji želi bjelorusku državu i mogućih interesa sila koje se protive Rusiji. Lukashenko će se teško odreći mjesta lidera u korist Putina, jer realno u okršaju sa moskovskim kolegom nema šanse, pa stoga mora kupovati vrijeme ili tražiti nove saveznike. Sa druge strane, Rusija je bila pritisla Bjelorusiju tamo gdje je najviše boli, a to je polje ekonomije. Decenijama Rusija Minsku daje povlašten status u mnogim oblastima, a to se posebno odnosi na oblast energetike. Naime, Bjelorusija je dobila specijalnu cijenu ruskih energenata i različitih subevncija, a zauzvrat od Minska se očekuje poslušnost. Niske cijene plina i nafte kao i finansijska pomoć Rusije, omogućile su Lukashenku da u Bjelorusiji stopa nezaposlenosti bude niska, a da školstvo, zdravstvo i stanovanje bude besplatno ili puno jeftinije nego u svim susjednim državama. Početkom ove godine Rusija je obustavila izvoz nafte Bjelorusiji po posebnim cijenama, a Lukashenko je to tada prokomentarisao da Rusija prodaje Bjelorusiji skuplju naftu od one na svjetkom tržištu i da je cilj da se natjera Bjelorusiju da preda suverenitet i ujedini se sa Rusijom, a da to ne želi narod niti jedne od te dvije države. Međutim, početkom aprila Rusija opet popušta i nastavlja isporučivati naftu Minsku po posebnim uslovima u trenucima kada se sama suočava sa teškoćama u ekonomiji zbog niske cijene nafte i širenja koronavirusa. SAD ulaze u igru Ove nesuglasice Minska i Moskve sigurno se pomno prate u Washingtonu. Sjedinjene Američke Države su spremno dočekale najnoviji naftni spor Minska i Moskve. Ranije je Lukashenko u ovakvim situacijama znao i prekidati isporuku nafte za Evropu i uzimati iz naftovoda „Družba“ koliko mu treba, ali se čini da sada igra sa više takta prema interesima Zapada. U iznenađujućem razvoju situacije Bjelorusija se okreće SAD i s njima potpisuju ugovor o nabavci nafte, a prve količine bi trebale biti uvezene u Bjelorusiju još ove godine. Američki državni sekretar Mike Pompeo otišao je u Minsk i dogovorio „diverzifikaciju izvora“ za kupovinu nafte, saopšteno je polovinom maja iz ministarstva vanjskih poslova Bjelorusije. Na ovaj način Lukashenko je opet primorao Rusiju na ustupak, a u igru uvukao njihovog najvećeg neprijatelja i rivala. Ovo nije samo jedan u nizu dogovora između država, već ima stratešku važnost. Tačnije, moglo bi imati stratešku važnost. Dogovor SAD i Bjelorusije o kupoprodaji nafte ravan je tome da, recimo, Rusija Kanadi proda svoje borbene avione i Kanada odbije kupovinu američkih. Naravno, Bjelorusija se nije okrenula od Rusije i pala u zagrljaj Zapadu, ali je Lukashenko poslao poruku da je spreman ulaziti u geopolitičke kombinacije dok Rusija žuri da Bjelorusiju dodatno veže ze sebe. Možda se radi samo o Lukashenkovoj namjeri da kupi vrijeme i natjera Rusiju da uspori. Sa druge strane, Lukashenko zna da Bjelorusija ima veliku važnost za interese Zapada i da SAD ne smeta ako neko doživotno vlada državom sve dok je saveznik. Lukashenko je ispravno procijenio da na Zapadu ruku prvo mora pružiti SAD, pa tek onda Evropskoj uniji koja se ne snalazi u geopolitičkim okršajima zbog partikularnih interesa država članica. Govoreći o Bjelorusiji i EU također treba primjetiti i signale iz Brisela da se Lukashenko približi Evropi, a na stolu je i bezvizni režim za Bjelorusiju, investicije, ali i manja satanizacija bjeloruskog vođe u evropskim medijima što dolazi s činjenicom da se sarađuje sa „demokratskim državama“. Između NATO i Rusije „Amerikanci, Saudijska Arabija, Emirati..., imam brilijantne odnose s njima. Oni će nam dostaviti nafte koliko nam treba“, rekao je Lukashenko krajem januara tokom još jednog verbalnog okršaja sa Rusijom oko cijene nafte. Do dogovora sa Pompeom moglo se reći da blefira, a sada se može reći da otvorenije igra na međunarodnoj areni, iako je čak 80% energenata njegova država dobijala iz Rusije do januara ove godine. To se sigurno ne dopada Moskvi koja Lukashenka ne može vječno plaćati energentima i subvencijama, posebno nakon koronavirusa i nastupajuće ekonomske krize. Sa druge strane, Zapad to može raditi da bi stvorio rupu u savezu Minska i Moskve. Apsolutni lider u Minsku ne preza da hapsi opoziciju, pa je tako početkom ovoga mjeseca uhapšen Nikolai Statkevich koji je glavna opoziciona figura. Statkevich je uhapšen na protestima protiv namjere Lukashenka da sebi osigura novi mandat na izborima u augustu. I ranije je Statkevich hapšen, a hapšenja su medijima snažnije odjekivala. Ovaj put njegovo hapšenje, zajedno sa pedesetak opozicionara, tek je bila jedna od vijesti u većini svjetskih medija. Shodno tome i Moskvi je teško pronaći kandidata kojeg bi podržala na izborima u Bjelorusiji, budući da je Lukashenko spreman i na hapšenja protivnika, a podršku drugim kandidatima vjerovatno bi smatrao uvredom. Stoga, Rusija mora tražiti druge načine borbe. Na pomenutim protestima protiv ujedinjenja dvije države jedna od parola demonstranata je bila i „Prvo Krim, pa onda Bjelorusija.“ Koliko je ta opcija realna teško je reći, ali interesi Rusije u Bjelorusiji su strateški i Moskva neće sjediti skrštenih ruku. Moskva mora tražiti načine kako odobrovoljiti Lukashenka ili kako ga prisiliti da se u potpunosti vrati pod kontrolu Kremlja. SSSR je neposlušne države znao kažnjavati odlučnim vojnim akcijama, kao naprimjer one u Čehoslovačkoj ili Mađarskoj, osjećajući da unutar svoje interesne zone ima pravo da provodi politiku na svoj način. Lukashenko je, kao đak ruske političke škole, sigurno je i toga svjestan. Na bjeloruskoj granici NATO je godinama, a sada će biti još snažnije, nakon što su SAD odlučile dio vojnika prebace iz Njemačke u Poljsku, a već ranije je Kijev je dobio prozapadnu vlast, čime se stvara pritisak Zapada na Rusiju od Rumunije i Ukrajine na jugu, do baltičkih država na sjeveru. Na taj način Bjelorusija se je našla između dvije najveće vojne sile na svijetu, a obje sile jako žele Minsk pod svojom kontrolom. Stoga će u narednim godinama Washington i Moskva posebnu pažnju obratiti na jednog čovjeka – Alexsandra Lukashenka.

Minsk i Moskva: Smetnje u komunikaciji ili ozbiljni problemi?