My Items

I'm a title. ​Click here to edit me.

Jemen: Nakon šest godina komercijalni let

Nakon gotovo šest godina pauze iz jemenskog glavnog grada poletio je avion na komercijalni let. Kako javljaju arapski mediji, avion na liniji Sanaa – Amaan, danas je prevezao 151 putnika, a među njima i jedan broj ranjenika, što je prvi let takve vrste još od augusta 2016. godine. Ova vijest iz jemenskog glavnog grada, koji je pod kontrolom proiranskih Husa, nastavak je primirja koje je dogovoreno početkom mjeseca ramazana ove godine i koje još uvijek traje. Diplomatske aktivnosti na Bliskom istoku posljednjih mjeseci se pojačavaju, pa za pregovaračke stolove dolaze i države koje imaju potpuno drugačije stavove. Takvi su, na primjer, pregovori Irana i Saudijske Arabije koji su uticali i na to da dođe do primirja u Jemenu. Jemen je najsiromašnija država arapskog svijeta i godinama je poprište borbe Husa i milicija koje podržavaju Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge države. Rat je već odnio stotine hiljada života, a od gladi su umrla i brojna djeca.

Jemen: Nakon šest godina komercijalni let

Ukrajinska kriza: Iran ima planove i obaveze

Ruska agresija na Ukrajinu već sada ima globalne implikacije, pa se različite države postavljaju prema tom ratu u skladu sa svojim interesima. Kako je već sada jasno da kriza u Ukrajini neće završiti preko noći, pa čak i onda ako se postigne neki sporazum, u Teheranu računaju i na činjenicu da će Moskva biti zauzeta događajima na svojim granicama i da će Bliski istok možda biti daleko od vrha ruske liste prioriteta. Odnosi Irana i Rusije sežu u daleku prošlost i ne mogu se posmatrati jednoznačno u bilo kojem segmentu. Međutim, od Islamske revolucije u Iranu vlasti u Teheranu na odnos sa Moskvom gledaju veoma pragmatično, prihvatajući Rusiju kao silu s kojom moraju sarađivati u skladu sa svojim interesima. Niti jedna strana ne idealizuje drugu, iako su saveznici u mnogim pitanjima i međusobno pružaju pomoć. Takav odnos dvije države, prije ili kasnije, dođe pred različite izazove i onda se redefinišu ciljevi obje strane. Navedimo kao primjer da je Moskva od Teherana, nakon raspada SSSR-a, izričito tražila da suzbija turski uticaj u Centralnoj Aziji i na Kavkazu, što je Iran i radio u zamjenu za pomoć Rusije u mnogim oblastima. Ni tada Iran nije gubio iz vida da je Rusija država s kojom je najsnažnija veza zajednički interes. Jedan od najvažnijih aktera iranske politike posljednjih desetljeća Ali Akbar Velayati, u knjizi „Islamsko buđenje“, piše da su se Rusi tokom prvih godina svoje dominacije u Centralnoj Aziji „ponijeli isto kao i drugi evropski imperijalisti“, a da su tamošnji narodi odlučili da „suprostave SSSR-u, pa i Rusima općenito“, što će reći da u Teheranu nema pretjeranog oduševljenja politikom moćnog susjeda. Posljednjih dvadesetak godina glavni zajednički interes dvije države jeste suprostavljanje Sjedinjenim Američkim Državama, a možda dvije najvažnije tačke u tom poduhvatu jesu ruska pomoć Iranu da ovlada nuklearnom tehnologijom i zajednička vojna pomoć Siriji. Ukrajinska kriza odrazila je se upravo na ta dva segmenta rusko-iranskog savezništva. Naime, Rusija je tražila da se sankcije koje su joj uvedene od strane Zapada ne odnose na veze sa Teheranom, nakon što se postigne dogovor o iranskom nuklearnom programu o kome pregovaraju SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Evropska Unija, Rusija, Kina i Iran. Pregovori koji su došli u kritičnu fazu tim ruskim stavom su još više ugroženi, što se Iranu nije svidjelo i otvoreno su tražili da se njihov slučaj ne veže za pitanja treće strane. Drugo važno pitanje u odnosima Irana i Rusije jeste pitanje Sirije, a zauzetost Moskve u Ukrajini može se samo negativno odraziti na pozicije Damaska. Teheran mjesto pregovora Posljednjih dana glavni iranski grad ponovo postaje mjesto važnih pregovora. Dvije posebno zanimljive posjete su upriličili sirijski predsjednik Bashar al-Assad koji je u Iran došao nakon tri godine te poljski ministar vanjskih poslova Zbigniew Rau. Iranski mediji su detaljno izvještavali o ovim posjetama, posebno o onoj Assadovoj koji se sastao sa iranskim predsjednikom Ebrahimom Raeisijem i ajatolahom Seyyedom Alijem Khameneijem. Sastanak sa predsjednikom i sa vrhovnim iranskim liderom govore o važnosti ove posjete, a sa strane domaćina ponovljene su dobro poznate iranske pozicije o Siriji, Izraelu, Palestini i ISIL-u te naglasili da strane sile moraju povući svoju vojsku iz Sirije, iskazujući posebnu zahvalnost iranskom generalu Qassemu Soleimaniju. Assad, koji je jedan od rijetkih državnika koji je podržao Vladimira Putina u napadu na Ukrajinu, ovaj put nije spominjao Rusiju, već je domaćinu izrazio zahvalnost na pomoći Siriji u suprostavljanju Izraelu i terorističkim organizacijama. Ni domaćini nisu spominjali ruskog saveznika, što bi mogla biti naznaka da Teheran i Damask računaju na opciju da će Rusija imati manje vremena i resursa za bavljenje Sirijom. Također, vjerovatno se i računa i na pogoršanje odnosa između Rusije i Izraela, što bi u konačnici moglo stvoriti novu dinamiku na terenu. Ukoliko bi Rusija odlučila da zatvori sirijsko nebo za izraelske avione, ili potrebne resurse ustupi u Siriji, iranska strana bi to iskoristila za daljnje ukopavanje svojih snaga u blizini izraelske granice. I na koncu, dvije strane moraju raspraviti kako i kada okončati rat u Siriji gdje djeluju turska i američka vojska i različite naoružane grupe. I prije početka rata u Ukrajini Rusija nije bila sposobna sirijski rat privesti kraju. Kombinacija upotrebe sile i pregovora sa Turskom i SAD nisu dali željene rezultate. Gost iz Evrope U Teheran je stigao i poljski ministar Rau, a glavna poruka sa sastanka jeste spremnost Irana da Evropi prodaje energente (prirodni gas i naftu), budući da Brisel namjerava da prestane koristiti ruske. Iranski potpredsjednik Masoud Mirkazemi je poručio gostu iz Poljske da je Iran spreman Evropi prodati dio potrebnih energenata, ukoliko se susjedne zemlje obavežu dugoročnim ugovorima i ako se u posao ne upliće treća strana. Mirkazemi je poručio da „ukoliko Evropa želi da osigura snabdijevanje energijom, onda bi morala da preispita svoju strategiju“, odnosno da promijeni svoj politički i ekonomski pristup. Drugim riječima, Iran je spreman da uzme dio kolača na evropskom tržištu energenata, ukoliko Brisel može garantovati da treća strana, a u ovome slučaju vjerovatno se to odnosi na SAD, neće uticati na realizaciju tog posla. Rau je bio dosta umjereniji u svojim izjavama istakavši da Poljska vidi Iran kao zemlju sa velikim ekonomskim potencijalom i dodao da će dvije zemlje u budućnosti unaprijediti svoje ekonomske veze. Međutim, da je tema pregovora bio izvoz iranskih energenata u Evropu potvrđuje i saznanje Reutersa da će Teheran posjetiti katarski emir Tamim bin Hamad al-Thani, koji će kasnije putovati u Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pregovorao o iranskom nuklearnom programu i mogućnosti da Iran Evropi prodaje energente. Iranci su potvrdili da u Teheran dolazi katarski lider, a da će u uzvratnu posjetu arapskoj zemlji putovati iranski predsjednik. Rat u Ukrajini još jednom je podsjetio Evropu na njenu zavisnost o ruskim energentima, pa se posljednjih sedmica raspravlja o tome gdje nabaviti potrebnu naftu i prirodni gas. SAD su se uključile u „potragu“ za novim dobavljačima za Evropu, a pregovori su obavljeni sa arapskim i afričkim proizvođačima, pa čak i sa Venecuelom. Jasno je da su prepreka dogovoru sa Iranom postojeće sankcije, ali ukoliko bi se postigao sporazum o iranskom nuklearnom programu onda bi mnoge zemlje rado poslovale sa Teheranom. Želja Irana da izvozi svoje energente u Evropu sigurno nije ugodna vijest za Moskvu, ali nije neočekivana. Naime, Rusija decenijama Zapadu prodaje energente i trguje s njima, dok se Iran nalazi pod međunarodnim sankcijama. Rusija vjerovatno računa da će energente prodati Indiji i Kini koja je u aprilu iz Irana uvezla sedam posto manje nafte u odnosu na mart. Smanjenje kineskog uvoz nafte iz Irana objašnjava se zatvaranjem zemlje zbog novog vala koronavirusa te zbog toga što pojedine kineske kompanije kupuju jeftinu rusku sirovu naftu koju Zapad više ne želi. Prilika za Iran Sukob Zapada i Rusije Iranu je otvorio veliku priliku za oslobađanje sankcija i sklapanje velikih ekonomskih ugovora. Takav razvoj situacije za Teheran bi značio veliku pobjedu, jer bi omogućio ubrzani ekonomski rast i jačanje zemlje na različitim poljima. Međutim, prepreka tome je američko odugovlačenje da se sporazum postigne, budući da Izrael snažno pritiska Washington da do dogovora ne dođe. Ruski stav da se izuzmu iz sankcija Zapada, ukoliko se dogovor sa Teheranom postigne, također je velika prepreka. Ukrajinski rat Teheran je doveo u situaciju da prvo podrži Rusiju, tvrdeći da krivica za sukob leži u Zapadu, da bi prethodnih dana iz Irana stigla poruka da ta država ne podržava bilo kakav rat bilo gdje u svijetu. Ministar vanjskih poslova Hossein Amirabdollahian, nakon sastanka sa poljskim kolegom, poručio je da je Iran protiv rata u Ukrajini i da za taj sukob postoji samo političko rješenje. Sve su ovo naznake da je Iran spreman postići različite dogovore sa Zapadom, čak i ako to ide na štetu Rusije.

Ukrajinska kriza: Iran ima planove i obaveze

Može li rat u Ukrajini izazvati globalnu prehrambenu krizu?

S obzirom da je svjetska ekonomija već sputana nestašicama povezanim s pandemojom koronavirusa, a novi potres dolazi zbog od ruske invazije na Ukrajinu, cijene osnovnih proizvoda kao što su hljeb, meso i jestivo ulje porasle su širom svijeta, nanoseći štetu globalnom prehrambenom sistemu. Rusija i Ukrajina čine oko 30% globalnog izvoza pšenice, dok je Rusija najveći svjetski izvoznik vještačkog đubriva. Ogromna količina svjetske pšenice, kukuruza i ječma, ali i đubriva u obje zemlje (ali i Bjelorusiji) zarobljena je zbog ratnih sukoba. Od početka ruske invazije 24. februara, svjetske cijene pšenice porasle su za otprilike 21%, ječma za 33%, a nekih đubriva za čak 40%. Nakon više od mjesec dana rata, ekonomisti i humanitarne agencije kažu da se svijet suočava sa krizama spajanja koje bi mogle dovesti do globalne vanredne situacije u vezi s hranom. Za najugroženije zemlje kao što je Jemen, koji uvozi 90% hrane usred žestokog ratnog sukoba i deprecijacije valute, ovo predstavlja stvarnu opasnost od gladi. Na drugim mjestima, to izaziva zabrinutost oko onoga što ekonomisti nazivaju destrukcijom potražnje, što je fenomen kada roba postane preskupa za kupovinu. I nije problem samo u pšenici. Stanje sa snabdijevanjem jestivim uljem se pogoršava još od prošle godine. Cijene jestivih ulja: palminog, sojinog, repičinog i suncokretovog, porasle su, a to će pogoditi kupce u vidu većih troškova za sve. U Maleziji, drugom najvećem proizvođaču palminog ulja, proizvodnja je drastično pala zbog hroničnog nedostatka radne snage. Zatim je suša desetkovala urod repice u Kanadi i smanjila žetvu soje u Brazilu i Argentini. Što se tiče suncokreta iz Ukrajine i Rusije, koje zajedno čine oko 75% svjetskog izvoza, ruska invazija je stavila znak pitanja, ako ne i okončala i tu mogućnost. I Ukrajina i Rusija su vodeći izvoznici poljoprivrednih proizvoda u mnoge zemlje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a poremećaji povezani s ratom već pogoršavaju već rastuće cijene hrane i produbljuju siromaštvo. Na primjer, Organizacija poslodavaca pekara u Obali Slonovače nastoji smanjiti težinu zakonom utvrđenu težinu vekne hljeba sa 200 na 150 grama, usljed povećanja cijene pšenice zbog rata u Ukrajini. Oko 80 posto pšenice koju je Liban uvezao 2020. godine, posljednjoj godini za koju su dostupni podaci, dolazi iz Ukrajine. Liban ima kapacitet da skladišti rezerve samo jedan mjesec kao rezultat eksplozije u luci u Bejrutu u augustu 2020. koja je uništila silose za žito u glavnom gradu. Slična situacija je i u znatno mnogoljudnijem Egiptu koji je i najveći svjetski uvoznik pšenice i čijih se preko 70 miliona građana oslanja na subvencionirane cijene hljeba od 5 pijastara (0,003 USD) po hljebu još od 1980-ih. Subvencije za hljeb su notorno politički osjetljiva tema još od nereda 1977. koji su izbili nakon što je predsjednik Anwar Sadat najavio ukidanje subvencija na brašno, rižu i jestivo ulje. Egipat uvozi i više od 50% suncokretovog ulja iz Ukrajine, a vlada je već smanjila subvencije za suncokretovo i sojino ulje za 20% u junu 2021. kao odgovor na povećanje cijena na svjetskom tržištu. Istovremeno, zbog rata koji je u toku, Jemen ostaje jedna od najgorih humanitarnih kriza na svijetu. Više od polovine stanovništva suočava se sa nestašicom hrane. Rat u Ukrajini će vjerovatno pogoršati ove brojke, jer zemlja uvozi najmanje 27% pšenice iz Ukrajine i 8% iz Rusije. Zbog skoka cijena posljednjih godina, više od polovine stanovništva treba pomoć u hrani, dok je nagli gubitak vrijednosti jemenskog rijala doveo do poskupljenja uvezene hranu, nafte i druge potrepštine, i dramatično smanjila kupovnu moć domaćinstava. Problem pristupačnosti više nego problem snabdijevanja Globalno poljoprivredno tržište naviknuto je na situacije značajnih smanjenja zaliha uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta, uglavnom suša. “Šokovi” u opskrbi vezani za vremenske neprilike mogu biti prilično veliki. Tako je 2012. godine, američki kukuruzni pojas doživio jednu od najgorih suša prošlog stoljeća, a proizvodnja kukuruza smanjena je za više od 1,6 milijardi bušela u odnosu na prethodnu godinu. To je predstavljalo smanjenje od oko 4% globalnih zaliha uslijed čega je cijena kukuruza je naglo porasla. Međutim, do široko rasprostranjene krize s hranom nasreću nije došlo, jer su rezervne povučene, upotreba smanjena, a trgovina oprezno prilagođena situaciji. Veliko je pitanje da li će uticaj ukrajinskog sukoba na globalne zalihe žitarica vjerovatno biti sličan spomenutom scenariju. Vremenski okvir za sjetvu u Ukrajini je u osnovi isti kao onaj u američkom kukuruznom pojasu – april i maj. Početak rata 24. februara, prelio se u proljetnu sezonu sadnje i ozbiljno utjecao na sposobnost ukrajinskih farmera da svoje usjeve uopće uspiju posijati. Prepreke sa kojima se ukrajinski farmeri suočavaju u ovom trenutku svakako su ogromne. Nema izgleda za sadnju ranih usjeva u područjima gdje se vode aktivne borbe, odnosno gdje postoji neposredna ratna opasnost. Ostali dijelovi zemlje koji su do sada bili pošteđeni borbi suočavaju se sa drugim značajnim izazovima. Postoji značajan nedostatak goriva, radne snage i đubriva. Ukrajinsko ministarstvo poljoprivrede iznenadilo je mnoge sa prošlomjesečnim saopćenjem da očekuje da će biti zasađeno 70% ranih usjeva, a i do 80% ako se završi "deminiranje" u sjevernim oblastima koje je ranije okupirala Rusija. Iako ovo vjerovatno možemo odbaciti kao previše optimistično, radi se o važnoj perspektivi koja sugerira da se najgori scenariji od prije samo nekoliko sedmica vjerovatno neće dogoditi, te da će određene količine usjeva ipak biti posijane. Međutim, tu je i pitanje izvoza žitarica iz ove ratom zahvaćene zemlje čak i ako su proizvedene. Međunarodni transport iz crnomorskih luka je u potpunom zastoju i vjerovatno će tako ostati sve dok traje rat. Nemoguće je dobiti osiguranje za otpremu u ovoj oblasti. Ostvaren je napredak u preusmjeravanju izvoza usjeva na željeznice i kamionski transport, ali je to skuplje i mnogo manjeg kapaciteta od morskog transporta. Dakle, da li se svijet suočava s potpunom prehrambenom krizom koju je donio rat između Ukrajine i Rusije? Na osnovu onoga što moguće vidjeti, svjetska tržišta žitarica su u procesu slanja signala proizvođačima i potrošačima da izvrše potrebna prilagođavanja, a što u konačnici znači i više cijene. Ako ukrajinski farmeri zaista zasade i uberu onoliko svojih usjeva koliko njihovo ministarstvo poljoprivrede tvrdi da hoće, onda manjak u proizvodnji neće biti tako ozbiljan kao što se prethodno strahovalo. No, iako svijet, čini se, može izbjeći globalnu krizu proizvodnje hrane, vjerovatno će doći do krize pristupačnosti hrane u pojedinim dijelovima svijeta, i ovo će najteže pasti na siromašne u zemljama koje se najviše oslanjaju na uvoz hrane. Ovo nije dobra vijest za milione siromašnih ljudi širom svijeta ili političku stabilnost u mnogim manje razvijenim zemljama. I konačno, ne možemo zaboraviti ulogu koju će prirodni i vremenski uvjeti igrati u svemu tome. Ako je ikada bilo ljeto kada je svijetu potrebno povoljno vrijeme u važnim područjima za proizvodnju usjeva širom svijeta, onda je to ovo.

Može li rat u Ukrajini izazvati globalnu prehrambenu krizu?

Njemačka: Izvodljiv je prekid uvoza ruske nafte do kraja ljeta

Njemačka je saopštila da napreduje u osamostaljivanju od ruskih fosilnih goriva i da očekuje da će do kraja ljeta biti potpuno nezavisna od uvoza sirove nafte iz Rusije. Ministar ekonomije i klime Robert Habeck rekao je da je Njemačka smanjila udio uvoza ruskih energenata na 12 posto za naftu, osam posto za ugalj i 35 posto za prirodni gas, prenose agencije. Njemačka je bila pod snažnim pritiskom Ukrajine i drugih evropskih država da zbog ruske agresije smanji uvoz energenata iz Rusije koji Moskvi donosi milijarde eura.

"Svi koraci koje preduzimamo, zahtjevaju ogroman zajednički napor svih aktera, a znače i troškove koje osjećaju i privreda i potrošači. Ali oni su neophodni ako više ne želimo da nas Rusija ucjenjuje", rekao je Habeck dok Evropska unija razmatra embargo na rusku naftu, nakon odluke da se zabrani uvoz ruskog uglja od augusta.

U saopštenju se navodi da je Njemačka je uspjela da se relativno brzo prebaci na uvoz nafte i uglja iz drugih zemalja, što znači da je "do kraja ljeta realan kraj zavisnosti od uvoza ruske sirove nafte".

Osamostaljivanje Njemačke od ruskog prirodnog gasa je daleko veći izazov.

Prije ruske agresije na Ukrajinu 24. februara Njemačka je više od polovine uvezenog prirodnog gasa dobijala iz Rusije.

Taj udio je sada pao na 35 posto, dijelom zbog povećane nabavke iz Norveške i Nizozemske, saopštilo je Ministarstvo ekonomije.

Da bi dodatno smanjila uvoz iz Rusije, Njemačka planira da ubrza izgradnju terminala za tečni prirodni gas (LNG) i da otvori i nekoliko plutajućih LNG terminala ove ili sljedeće godine.

Njemačka: Izvodljiv je prekid uvoza ruske nafte do kraja ljeta

Da li ukrajinska kriza može narušiti odnose Rusije i Izraela?

Agresija Rusije na susjednu Ukrajinu traje tek nešto duže od dva mjeseca, ali i taj kratak period bio je dovoljno dug da se pokidaju mnoge političke i ekonomske veze, da se neka prijateljstva stave na ispit i da se okrene novi list u politikama mnogih država. Rat u Ukrajini odrazio se i na Izrael koji decenijama pokušava da bude poštovan u Washingtonu, Briselu, Londonu i Moskvi. Međutim, ponašanje Zapada prema ratu u Ukrajini Izrael je stavio pod veliki pritisak. Važnost Izraela za interese Zapada, kao i količina pomoći koju ta država dobije od Sjedinjenih Američkih Država i evropskih država, očita je i mnogima poznata. Zauzimanje Zapada za interese Izraela traje od kraja Drugog svjetskog rata, pa se od jevrejske države očekuje da pomogne saveznike onda kada to može. Izrael nema razloga da ne podrži Ukrajinu, posebno zbog činjenice da njen premijer Volodymyr Zelenskyy ima jevrejsko porijeklo. Međutim, podrška Kijevu u ovome slučaju znači suprostavljanje Moskvi, a to je nešto što Izrael želi izbjeći iz mnogo razloga. Raspadom SSSR-a u Izrael su u ogromnim brojevima počeli pristizati novi stanovnici. Jevreji koji su odabrali Izrael za nastavak svog života snažno su povezali svoju novu državu sa Rusijom. Te veze nisu samo lične i ne odnose se samo na svakodnevni život, poput činjenice da milioni stanovnika Izraela govore ili razumiju ruski jezik, već su te veze prerasle u poslovne i političke interese. Brojni ruski oligarsi su i državljani Izraela, što praktično znači da su ovi milijarderi briga i jevrejske države. Interesi Izraela da odnosi sa Moskvom budu na najvišem mogućem nivo nadilaze pomenute veze. Vlasti u Izraelu svjesni su uticaja Moskve na mnoge države širom svijeta, što u konačnici Izrael želi iskoristiti. SSSR je decenijama pružao podršku različitim neprijateljima Izraela, a u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija Moskva je znala zastupati stavove Palestinaca. Raspadom SSSR-a Moskva je i dalje zadržala mogućnost da utiče na mnoge procese. Ruska vojna intervencija u Siriji Izrael je dovela u položaj da mora od Moskve tražiti da se zaštite interesi Tel Aviva. Rusija je to (nažalost Sirije, Irana i Hezbollaha) posljednjih godina radila izuzetno dobro, a taj stav nije ni promjenila ni onda kada su ginuli njeni vojnici zbog izraelskih poteza. To „gledanje kroz prste“ Izraelu Vladimiru Putinu su mnogi u Rusiji zamjerili, a Sirija, Hezbollah i Iran samo su mogli konstatovati da će se u ratu protiv Izraela morati boriti bez pomoći Moskve. Interesi Zapada Strpljenje Rusije prema Izraelu možda ima svoj kraj, a posljednje reakcije iz Moskve su najava da bi najveća država svijeta mogla jevrejsku državu početi tretirati drugačije. Izrael se ovaj put našao između interesa Zapada i Rusije. Masakr u Buchi bio je povod za mnogobrojne osude Moskve, a neki su na Zapadu taj događaj nazvali genocidom. Izrael se pridružio kritikama, pa je tamošnji ministar vanjskih poslova Jair Lapid na Twitteru napisao da je „nemoguće ostati indeferentan prema užasnim slikama iz grada Bucha u blizini Kijeva, nakon što je ruska armija otišla“, dodajući da je to ratni zločin koji on osuđuje. Moskva odbacuje sve kritike za ovaj događaj tvrdeći da je isceniran. Ovakav komentar iz Izraela pozdravljen je na Zapadu, a Moskva ga nije mogla prešutiti. Rusko ministarstvo vanjskih poslova u nekoliko redova saopštenja pokušalo je dati svoje viđenje onoga što se dešavalo na Bliskom istoku proteklih decenija, bitno odstupajući od svog ponašanja u prethodnim godina i blagih osuda Izraela. Moskva tvrdi da je Lapidov potez „loše kamufliran pokušaj da se iskoristi situacija u Ukrajini i skrene pažnja međunarodne zajednice sa jednog od najstarijih neriješenih sukoba – palestinsko-izraelskog“ te ističu da Izrael krši međunarodno pravo i odluke UN-a naseljavanjem doseljenika na Zapadnoj obali, zatim okupacijom palestinskih teritorija, raseljavanjem preko 2,5 miliona Palestinaca, pravljenjem „zatvora na otvorenom“ – Pojas Gaze i stvaranjem palestinskih enklava uz držanje blokade nad tom teritorijom punih 14 godina. Rusija je potom tražila da se upiše kao vlasnik katedrale Svetog Trojstva u starom dijelu Jerusalema, što je prethodno lično tražio Putin u pismu koje je poslao izraelskom premijeru Naftaliju Bennetu. Putin je 18. aprila razgovarao sa Mahmoudom Abbasom i osudio izraelsko širenje naselja na palestinskim teritorijama te pružio Palestincima podršku u vezi sa statusom džamije Al-Aqsa. Putin je obećao Abbasu da će Rusija Palestini obezbjediti „pšenicu, materijale i usjeve“ i nastaviti podržavati palestinske političke zahtjeve. Nakon toga, Rusija je osudila i izraleski napad na aerodrom u Damasku u kome je pogunilo četiri sirijska vojnika i tri su ranjena. U saopštenju Ministarstva vanjskih poslova Rusije navodi se da su napadi „kategorički neprihvatljivi i nedopustivi“ i da su kršenje međunarodnog prava koje može dovesti do eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Ovo je bio deveti napad Izraela na Siriju od početka ove godine, ali do sada ovako oštre reakcije nisu dolazile iz Moskve. Šta više, Rusija je ovakve napade dopustila činjenicom da nije zaštitila svoje saveznike u Siriji, niti je toj zemlji dala potrebna oružja da se odupre izraelskoj nadmoći u zračnom prostoru. Hezbollah i Iran sigurno sada mogu da likuju nad prethodnim potezima Rusije u Siriji, budući da su oni primarna meta Izraela i da se najviše napada izvodi protiv šiitskih milicija raspoređenih na terenu. U Teheranu i Tripoliju sada sigurno očekuju da Rusija promijeni svoje ponašanje u Siriji i da sirijskoj armiji dostavi sisteme protivvazdušne odbrane koji mogu zaštititi trupe na terenu. Interesi Rusije Izraelska odluka da podrži Ukrajinu, barem u većoj mjeri nego Rusiju, pokazala se i odlukom da Kijevu dostavi zaštitnu opremu za spasilačke službe, prethodno dajući humanitarnu pomoć. Ukrajina je od Izraela tražila i sisteme protivvazdušne odbrane i drugo napredno oružje, ali do sada to nije odobreno. Međutim, sve opcije postaju otvorene ako Rusija povuče određene poteze protiv Izraela. Ono čega se Izrael najviše plaši jeste da Rusija u Siriji pruži zaštitu Iranu i Hezbollahu kako bi se ovi dodatno ukopali na izraleskim granicama. Sve što Rusija treba da poduzme u tom slučaju jeste da zatvori sirijsko nebo za izraelske avione, ili da potrebno oružje ustupi Siriji, Iranu ili Hezbollahu. Rusija također može oružje dostaviti i palestinskim grupama i nastaviti podržavati Palestinu, posebno u Vijeću sigurnosti UN i na drugim mjestima. Ovakve odluke u ovom trenutku izgledaju kao nerealne, ali nisu nemoguće, posebno ne na Bliskom istoku gdje su promjene politika česte i korijenite. Žestoke reakcije iz Moskve na izjavu ministra Lapida možda su dovoljna opomena Izraelu da se na vrijeme zaustavi i odbije se otvoreno svrstati u protivnički tabor oformljen na Zapadu. Međutim, Izrael mora da računa sa činjenicom da saveznici sa Zapada, posebno Sjedinjene Američke Države, očekuju da im se jevrejska država pridruži u njihovim nastojanjima da se suprostave Moskvi. Ukoliko Izrael odluči da ne podrži niti jednu stranu, pitanje je na koga u budućnosti oni mogu računati kada im bude pomoć potrebna, posebno u odnosu na neku državu koja je tokom ukrajinske krize podržala samo jednu stranu. Ukoliko Izrael podrži samo jednu stranu, onda će morati da uvjeri ili Zapad, ili Moskvu, da im se ponovo osigura povlašten status, kao što je to bio slučaj u prethodnim decenijama. Ovaj put to će biti puno teže i zbog činjenice da Zapad i Moskva svakim danom kopaju sve dublje rovove.

Da li ukrajinska kriza može narušiti odnose Rusije i Izraela?

Njemačka kupuje američke helikoptere

Njemačka će kupiti 60 transportnih helikoptera CH-47F Chinook od komapnije Boeing u vrijednosti od oko 5 milijardi eura (5.40 milijardi dolara). Cilj ove kupovine je ojačavanje vojne moći Njemačke, pišu njemački mediji pozivajući se na vladine izvore. Kupovina helikoptera će se finansirati iz posebnog fonda za vojsku u iznosu od 100 milijardi eura kojeg je najavio kancelar Olaf Scholz nakon ruske invazije na Ukrajinu. Helikopteri bi mogli biti isporučeni najranije 2025. ili 2026. godine i zamijenili bi decenijama stare helikoptere CH-53G koje je proizvodio Sikorsky u sastavu američkog proizvođača oružja Lockheed Martin. Konkurenti za posao uključivali su Lockheed Martinov CH-53K King Stallion. Ali jeftiniji model Boeinga i činjenica da mnogi saveznici iz NATO-a također lete na Chinooku bili su razlozi za odluku o CH-47F, navodi Bild am Sonntag.

Njemačka kupuje američke helikoptere

Izrael odobrio prodaju zaštitne opreme Ukrajini

Izrael će snabdjeti Ukrajinu opremom za odbranu, poput šljemova i zaštitnih prsluka namjenjenih hitnim službama, najavio je izraelski ministar odbrane Benny Gantz. Gantz je razgovarao s ukrajinskim kolegom Oleksijem Reznikovom, poslije nekoliko molbi Ministarstva odbrane Ukrajine da Izrael isporuči takvu opremu Kijevu, suočenom sa ruskom invazijom, javlja Beta. Gantzov kabinet je saopštio da je on "odobrio prodaju zaštitne opreme koja će biti isporučena ukrajinskim spasilačkim snagama i civilnim organizacijama".

Ukrajinski zvaničnici dugo traže oružje za protivvazdušnu odbranu, ali Izrael odbija da ga isporuči da ne bi izazvao gnjev Rusije.

Izrael je odbijao i zahtjeve za isporuku šljemova i pancira i druge slične opreme što je iritiralo Kijev. Izrael je umjesto toga slao jedino humanitarnu pomoć.

Gantz je želio da naglasi da Izrael stoji na strani građana Ukrajine, navodi se u saopštenju i ističe potreba o nastavku pomoći toj zemlji.

Izrael odobrio prodaju zaštitne opreme Ukrajini

Odlazak Putinovog političkog tehnologa

Potapanje u Crno more ruske krstarice „Moskva“, posljednjih dana je tema brojnih svjetskih medija. Poniženje koje je ruska vojska pretrpila pred obalama Ukrajine u drugi plan je potisnulo navode da je uhapšen i stavljen u kućni pritvor čovjek koji je godinama gradio imidž Vladimira Putina i stvarao Rusiju kakvu smo poznavali. Vladislav Surkov / Wikimedia Commons / kremlin,ru Bivši poslanik u ruskoj Dumi Ilya Ponomarev protekle sedmice je na svom Facebook profilu napisao da su ruske vlasti u kućni pritvor stavile Vladislava Yuryevicha Surkova. Da li je ova informacija tačna u ovom trenutku nije potvrđeno medijima, ali je svakako povod da se prisjetimo čovjeka koji je godinama oblikovao rusku stvarnost, posebno u vremenu kada je zvanična Moskva odlučila da se okrene, kako je to ranije formulisao Sergey Karaganov, „ka kulturama u usponu“ o kojima Rusi „ne znaju ništa“ i nakon što je „presušila“ kultura Zapada. Taj politički zaokret zvanične Moskve za Surkova vjerovatno znači da će ostati daleko od glavnih ruskih društvenih i političkih tokova koje je godinama kreirao. Ruski raskid sa Zapadom na polju politike, ekonomije i kulture znači da neko drugi mora zauzeti poziciju „političkog tehnologa“, kako se u Rusiji nazivaju oni koji presudno utiču na društvene i političke tokove. Ko je Vladislav Surkov? Ruski oligarh Mikhail Prokhorov je 2011. godine, pokušavajući postati dio važnih političkih struktura u svojoj državi, izjavio da u Rusiji „postoji jedan čovjek koji vuče sve konce i koji je odavno privatizovao ruski politički sistem“. Prokhorov nije tada govorio o Putinu, već o Surkovu, poznatom i pod nadimcima „demijurg Kremlja“, „spin doktor cijele Rusije“, „otac ruskog PR-a“, „sivi kardinal Kremlja“, „politički tehnolog svih Rusa“, i ideolog „suverene demokratije“. Njegov rad je privlačio pažnju i stranih medija koji su o njemu pisali tekstove i snimali dokumentarne emisije. Oni koji prate ruska društvena i politička kretanja u posljednjih nekoliko decenija sigurno su se sretali sa imenom Vladislava Surkova. Rođen je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka u braku Ruskinje i Čečena i to je manje-više jedino kao tačno utvrđeno u brojnim člancima koji su o njemu napisani. Izvori navode različite godine i mjesta rođenja, a kasnije postoje i različite informacije o njegovoj službi u vojnim i obavještajnim strukturama ruske države. Po vlastitom priznanju, njegov otac je Čečen s kojim se majka razvela kada mu je bilo pet godina i da je nakon toga kršten u pravoslavnoj crkvi. Brojni izvori navode da je rođen pod imenom Aslambek Dudayev i da je uzeo majčino prezime Surkov. Kasnije je tvrdio da je rođak Dzokhara Dudayeva, lidera samoprogašene čečenske republike Ichkerije, protiv koje je ruska vojska ratovala. Surkov je prijatelj i sa Ramzanom Kadyrovim, što dokazuje i njegove čečenske korijene i veze. Prema dostupnim podacima studirao je dva fakulteta (tehnološke nauke i kasnije teatarsku režiju), da bi na kraju diplomu stekao na trećem, kada je krajem devedestih diplomirao ekonomiju u Moskvi. Široko polje interesovanje mladog i ambicioznog Surkova biće presudno za njegov munjevit uspon u moskovske poslovne i kasnije političke krugove. Njegova poslovna karijera kreće krajem osamdesetih godina kada radi za Mikhaila Khodorkovskog, vodeći PR odjeljenje njegove banke. Zatim radi za Mikhaila Fridmana i njegovu banku. Krajem devedesetih radi i za državnu televiziju i približava se Putinu i njegovoj grupi saradnika koja pokušava da preuzme vlast u zemlji. Nakon toga Surkov se pojavljuje u različitim ulogama, kao uposlenik banaka, naftnih kompanija, medija i drugih subjekata, ali najveći trag u ruskom društvu ostavlja saradnjom sa Putinom kao predsjednikom i premijerom, odnosno sa Dmitryem Medvedevim. Vladimir Putin, koga je Boris Yeltsin postavio za premijera Rusije 1999. godine, suočio se sa problemom anonimnosti i neuvjerljivosti. Surkov će se pobrinuti da Putina ogrne oreolom uspješnog lidera, iako tada mladog i moskovskoj i ruskoj javnosti malo poznatog državnog zvaničnika, a kasnije će ponijeti i titulu ideologa „putinizma“ (Financial Times), odnosno političkog oca ruskog lidera koji do danas vlada. U tom periodu Surkov je imao različite uloge, od onih neformalnih, pa do toga da je bio prvi zamjenik premijera Putina i Medvedeva, šef kabineta predsjednika i premijera, lični asistent i na koncu neko koje protjeran iz Kremlja i kasnije tamo vraćen. Putinov imidž povezao je sa riječim stabilnost, efikasnost, upornost i tako jasno naznačio da svi drugi politčari donose Rusiji suprotno od toga. Na taj način, za veliki broj birača, izbori su trenutak kada se bira između stabilnosti i nestabilnosti. Ruska scena Funkcije koje je formalno obavljao, složiće se mnogi autori, nisu ni približno jedanke moći koju je u stvarnosti Surkov imao. Kratko rečeno, on je taj koji je režirao čitav politički narativ Putina i njegovih protivnika. Surkov je osnivao i pomagao partije koji su opozicija Putinu, podržavao je rusku organizaciju „Nashi“ (Naši), koja je imala zadatak da čuva Putinove tekovine na ulici i u javnom prostoru. Surkov nije zaboravio ni organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, pa čak i Putinove protivnike koje je također podržavao, da bi ih na koncu drugi akteri, opet uz njegovu naredbu, opisali kao izdajnike i strane plaćenike. Na taj način opozicija, koja bi pristala na Surkovu igru, bila bi zaštićena od bilo kakve represije od strane države, ali u političkom smislu bila bi obesmišljena. Otišao je i korak dalje, pa je uređivao i medije i to na Rusima do tada nepoznat način. Ruski mediji posljednjih godina preplavljeni su talk show emisijama u kojima voditelj i gosti, pojednostavljeno rečeno, napadaju drugog gosta koji brani, za rusku javnost, neodbranjivo, zauzimajući poziciju „đavoljeg advokata“. Tako, na primjer, u studijima se pojavljuju analitičari koji će reći ono što se protivi narativu vlasti, a onda će usljediti „baražna paljba“ od strane voditelja i drugih gostiju. Aneksija Krima, koju je podržao najveći broj Rusa, biće u emisiji napadnuta od nekog gosta koji će se kasnije suočiti sa snažnim odgovorom sagovornika. U studiju će se pojaviti i ljudi koji će opravdati sankcije Zapada prema Rusiji, ali će i oni dobiti odgovor voditelja i sagovornika u skladu sa mišljenjem većine Rusa koji, naravno, ne odobravaju sankcije protiv svoje zemlje. Ovakvo usmjeravanje pažnje javnosti i ostvarivanje rekordne gledanosti televizijskih programa u svim terminima (jutarnjim, popodnevnim i večernjim satima u kojima neki programi imaju neograničeno vrijeme emitovanja) efikasan su alat kontrole emocija gledalaca. Nakon toga ozbiljna debata u javnosti ne može se povesti, jer je „opozicija“ već rekla svoje stavove koji su očito pogrešni, a o čemu su svjedočile desetine miliona gledalaca. Predstavljajući sebe u jednom nastupu Surkov će reći: „Ja sam autor – ili jedan od autora – novog ruskog sistema“. Zatim će dodati: „Moj portofolio u Kremlju i vladi obuhvata ideologiju, medije, političke partije, religiju, modernizaciju, inovacije, odnose sa inostranstvom i savremenu umjetnost.“ Drugom prilikom će reći da je predsjednika poslao Bog i da je on „shvatio da sa Putinom može ostvariti sve što je želio“ i plastično opisati šta je dio njegovih zadataka u čuvanju političke scene u zadatim okvirima. „Svugdje se država štiti. U svim zemljama ilegalni skupovi se guše silom. Zašto bismo mi trebali biti prihvatljivi. Navalny (Alexei) je neprihvatljiv i ne bi trebao biti dio ruske politike. Nijemci ga vole, neka onda bude izabran u Bundestag. Mogu mu dati njemački pasoš“, rekao je svojevremeno u poznatom intervjuu za Financial Times. Međutim, pogrešno bi bilo reći da je Surkov svoj pečat ostavio samo u ruskoj politici. Kako je i sam za sebe rekao, on je osoba koja je određivala i druge društvene tokove dovodeći neke od njih do besmisla. Oblast njegovog interesovanja je i kultura, a za sebe je isticao da je veliki poklonik gangsta rap muzike i da fotografiju američkog repera Tupac Shakura drži na svom radnom stolu odmah pored Putinove. Jednom prilikom mediji su zabilježili da uz fotografiju američkog repera drži i fotografiju američkog predsjednika Baracka Obame, a mnogo puta u ruskim medijima odzvanjale su njegove poruke o dekadentnom Zapadu kome se Rusija mora da odupre. Pisac je i knjiga, doduše pod pseudonimom Natan Dubovitsky, za koje kaže da im nije autor. Međutim, u drugim nastupima dao je naslutiti da je on autor, a u prilog toj tezi mediji navode da je pseudonim Dubovitsky sličan prezimenu njegove druge supruge Dubovitskaye, da je Surkov napisao uvod (u kome poriče da je autor djela kome piše početne stranice) za knjigu „Oko nule“. Glavni junak knjige je PR stručnjak Yegor Samokhodov koji pokušava da popravi reputaciju regionalnog guvernera. Samokhodov je spreman na sve, pa čak kupuje i poeziju od nepoznatih pjesnika da bi je prodao drugim bogatim pjesnicima i gangsterima koji te tekstove objavljuju kao svoje. Izdavačke kuće objavljuju te pjesme te imaju svoje bande koje ubijaju u namjeri dobijanja prava da objave djela Pushkina i Nabokova. I guverner objavljuje tuđe pjesme da bi dobio nagrade i pohvale birača, a Samokhodov potplaćuje novinare da prepravljaju tekstove koji optužuju guvernera da se iz hemijske fabrike njegovog rođaka ispuštaju otrovni plinovi koji štete djeci koja žive u blizini. U tom romanu svijet je predstavljen kao mjesto u kome se sve kupuje i prodaje. Surkov piše i tekstove rock pjesama, poklonik je moskovske kulturne scene i posebno alternativne umjetnosti. Jedan je od idejnih tvoraca Skolkova – centra za razvoj novih tehnologija koji je trebao da parira američkoj Silicijumskoj dolini. Surkov je izvrstan poznavatelj i mnogobrojnih drugih tema koje su godinama zaokupljale ruski javni prostor, uključujući i vanjsku politiku. Peter Pomerantsev će u svojoj knjizi „Ništa nije istina i sve je moguće“ napisati da je Surkovljev genije „sastavio autoritarizam i savremenu umjetnost, upotrijebio jezik prava i protesta da opravda tiraniju, da sjecka i naljepljuje demokratski kapitalizam sve dok on ne počne da znači nešto sasvim suprotno u odnosu na svoju prvobitnu svrhu.“ Kraj revolucije Neki smatraju da je odluka Rusije da izvrši aneksiju Krima potekla od Surkova ili nekog drugog „političkog tehnologa“ koji savjetuje Putina, baš kao i ideja da se stvaraju paradržave u Ukrajini i ranije u Gruziji. I njegov kućni pritvor, špekuliše se, ima veze sa događajima u Donbassu 2014. godine. Međutim, za sada još nema zvaničnih potvrda ili demantija o razlozima hapšenja, ako je do toga i došlo. Portparol Kremlja Dmitry Peskov je izjavio da nema informacija o pritvaranju Surkova, čime nije ni potvrdio niti opovrgnuo da je njegov bivši kolega i Putinov „politički tehnolog“ zatočen. Polovinom februara ove godine Surkov je napisao članak u kome poziva Rusiju da ratom izvrši pripajanje baltičkih država, Ukrajine i Bjelorusije, a što je gotovo godinu dana nakon što je drugi put protjeran iz Kremlja. Kada je 2011. godine napuštao Kremlj, nakon više od 12 godina provedenih u srcu ruske politike, novinari su pitali Surkova za razlog njegovog odlaska. Tada je, namjerno pogrešno citirajući slogan iz Francuske revolucije, rekao: „Stabilizacija jede svoju djecu“. Od trenutka kada su se pojavile vijesti o njegovom hapšenju Surkov se u javnosti nije oglašavao. U međuvremenu, neki tvrde da je mjesto glavnog „političkog tehnologa“ u narednim godinama već zauzeo Aleksandr Dugin.

Odlazak Putinovog političkog tehnologa

Rumunija nabavlja dodatne avione F-16

Rumunija je odlučila da zamijeni svoje stare ruske avione i da ubrza planiranu kupovinu polovnih aviona F-16 od Norveške. Rumunija je prizemljila svoju preostalu flotu vojnih aviona MiG 21 LanceR s obzirom na "izuzetno visoku stopu nesreća", saopštilo je ministarstvo odbrane te zemlje. U međuvremenu, ova država će nastaviti da koristi svoju malu flotu borbenih aviona F-16 koji su nabavljeni od Portugala 2016. godine, podsjećaju agencije. Ministarstvo odbrane je saopštilo da će ubrzati proces kupovine dodatna 32 aviona F-16 od Norveške, što će vojsci Rumunije obezbjediti još dvije vazdušne eskadrile. Rumunija je članica NATO-a od 2004. godine, a za sljedeću godnu planira da poveća potrošnju za odbranu na 2,5 posto bruto domaćeg proizvoda sa sadašnjih dva posto. Ovaj potez još je jedan u nizu jačanja istočnog krila NATO-a, a proteklih dana svoje snage odlučile su ojačati Poljska i Bugarska.

Rumunija nabavlja dodatne avione F-16

Ukrajinska kriza: Kako Latinska Amerika vidi evropski rat?

Agresija Rusije na Ukrajinu uzdrmala je čitav svijet. Neke države stale su na stranu Ukrajine, neke na stranu Rusije, a značajan je broj država koje pokušavaju da ne zauzmu stav, čak ni prilikom glasanja u Ujedinjenim nacijama. Bivši SSSR i današnja Rusija duboko su involvirani u procese u Latinskoj Americi, pa je rat u Ukrajini tema o kojoj se govori i u ovom dijelu svijeta. Latinska Amerika više od stoljeće važi za dio svijeta kojeg veliki svjetski sukobi zaobilaze. Udaljenost od Evrope i Azije bila je osnovna garancija da se sukob neće preliti. U međuvremenu, neke od tamošnjih država su prerasle u ekonomske i vojne sile, pa je to dodatni faktor odvraćanja napadačima da se ne upuštaju u ratnu avanturu na kontinentu na kome dominiraju neprohodne planine i šume, močvare, džungle, velike rijeke i relativno slabo razvijena putna infrastruktura. Međutim, to ne znači da je ovaj dio svijeta pošteđen rata. Pored ratova koje su Sjedinjene Američke Države vodile protiv nekoliko država i protiv nekoliko režima, direktno ili indirektno preko posrednika, tamošnje države su zapamtile građanske ratove i međusobne obračune više puta u zadnjih stotinu godina. Novi rat u Evropi nije samo još jedan rat koji se dešava daleko od ovoga dijela svijeta. Kako je to glavna tema u najvećim svjetskim medijima, tako je postalo nemoguće sukob ignorisati, čak i ako ste stanovnik Čilea ili Bolivije. Tamošnji mediji izvještavaju o ovom ratu, doduše u manjoj mjeri nego li to rade evropski ili oni u SAD, često zauzimajući stranu na način da se oslanjaju na samo jedan od dva izvora informacija. Tako, na primjer, u Venecueli nemaju dileme da je za rat kriv Zapad i da je Rusija žrtva, dok oni u Kolumbiji, uglavnom, drže da je istina ono što javljaju mediji iz SAD. Izvještavanje medija i podjela u javnosti, u dijelu svijeta gdje većina stanovnika govori španski jezik, odraz je i državnih politika. Dva glasanja u Ujedinjenim nacijama o ratu u Ukrajini pokazala su neke očekivane, ali i neke manje očekivane odluke vladajućih elita Latinske Amerike. Ovakav razvoj situacije sigurno nije obradovao zvaničnu Moskvu. UN: Osuda i eliminacija Već sada je jasno da ruski plan u Ukrajini nije proveden onako kako je to prvobitno planirano. Kolone ruske vojske imale su namjeru da se ušetaju u ukrajinske gradove i na koncu da u Kijevu zbace tamošnju vlast. To se nije desilo, jer je ukrajinska vojska i narod pružio snažan otpor kakav u Moskvi nisu očekivali. To vjerovatno objašnjava velike gubitke na bojnom polju koje je pretrpila Rusija. Kako rat nije završen preko noći, ostatak svijeta je morao da reaguje. Prvo je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2. marta osudila ruski napad na Ukrajinu sa 141 glasom, protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Eritreja, Sirija i Sjeverna Koreja, a 35 država je bilo suzdržano. Zemlje Latinske Amerike ubjedljivo su stale na stranu većine, pa su gotovo sve države glasale protiv Rusije, osim Bolivije, Nikaragve i Kube koje su bile suzdržane. Vlast u Moskvi nije bila sretna ovih ishodom glasanja, ali nije bilo ni mjesta pretjeranom uzbuđenju, jer donesena rezolucija, jedna od mnogih koje je ovo tijelo izglasalo, nije obavezujuća i ne predviđa nikakve sankcije. Nakon toga, 7. aprila GS UN donosi novu odluku koja ima pravne i političke posljedice po Rusiju. Na prijedlog država Zapada, a nakon masakra u gradu Bucha u blizini Kijeva, izglasano je da Rusija bude isključena iz Vijeća UN-a za ljudska prava zbog invazije na Ukrajinu. Ova odluka naljutila je Moskvu iz nekoliko razloga, a prvi je taj da ovaj presedan može dovesti do toga da se države odstranjuju iz različitih tijela UN-a i drugih organizacija. Zatim, Rusija je prva država, nakon Libije 2011. godine, koja je izbačena iz ovoga tijela UN-a i prva članica Vijeća sigurnosti UN-a koja je izbačena iz bilo kojeg tijela ove organizacije. 93 države su glasale da se Rusija izbaci iz ovoga tijela, 24 su bile protiv, suzdržanih je bilo 58, a desetak država nije pristupilo glasanju. Države Latinske Amerike i ovaj put su, uglavnom, stale na stranu Zapada i Ukrajine. Za izbacivanje Rusije iz ovoga tijela glasale su, pored brojnih manjih država u ovom dijelu svijeta, Argentina, Kolumbija, Čile, Peru, Ekvador, Paragvaj i Urugvaj. Protiv su bile Kuba, Nikaragva i Bolivija, a suzdržani Brazil, Surinam i Gvajana. Ono što upada u oči u ovim rezultatima glasanja jeste odsustvo stava Venecuele, vjernog saveznika Rusije. Ta država, zbog neizmirenih dugovanja prema UN nije mogla glasati, odnosno ne glasa od 2014. godine zbog duga od oko 40 miliona dolara koji neće ili ne može da plati. Venecuela je jedna od deset država koje su po ovome osnovu izgubile pravo glasa. Rusija je nakon ovoga glasanja poručila da će zauzeti stav prema državama koje nisu glasale u njenu korist i najavila kontramjere. O kakvim mjerama se radi javnosti nije poznato, a biće posebno interesantne u kontekstu Latinske Amerike gdje niti jedna jaka regionalna država nije stala na njenu stranu. Ishod kakav se (ni)je očekivao Stratezi u Moskvi sigurno su bili iznenađeni ovakvim rezultatima glasanja, budući da je Moskva decenijama ulagala u poboljšanje odnosa sa državama iz ovoga dijela svijeta. Razumjevanje za Moskvu nisu imale ni ljevičarske vlade u ovome dijelu svijeta, koje često zauzimaju stav suprotan stavu SAD. Rusiju je podržala Bolivija, koja u gotovo svim drugim prilikama glasa protiv SAD, zatim Kuba kojoj je Moskva značajno pomogla i čak otpisala dugove koji se mjere u stotinama miliona dolara i Nikaragva kojom upravlja bračni par Daniel Ortega i Rosario Murillo. Ljevičarske vlasti Argentine, Čilea, Perua i Urugvaja nisu imale razumjevanje za stavove Kremlja, a podršku nisu dobili ni od desničarskih vlasti Paragvaja, Brazila, pa čak ni Ekvadora kojim je do prošle godine upravljao čovjek pod imenom Lenjin Moreno. Podršku Moskvi nije pružio ni Brazil, ruski saveznik iz BRICS-a na kojeg su mnogi polagali brojne nade. Ovakav debakl ruske diplomatije za mnoge je iznenađenje, ne samo zbog činjenice da Rusija ulaže znatne napore da se pozicionira u „dvorištu“ SAD, već i zbog činjenice da mnoge vlade u ovom dijelu svijeta često glasaju protiv svih dokumenata iza kojih stoji Washington. Rusija nije uspjela uvjeriti svoje saveznike, ili države sa kojima ima odlične odnose, da ih podrže u ratu protiv Ukrajine čije je prisustvo u ovom dijelu svijeta simbolično. Naravno, ne treba gubiti iz vida da mnogo država u ovom dijelu svijeta vodi prilično nezavisnu politiku i u skladu sa svojim interesima. Rusija ni te države nije uspjela ubijediti u ispravnost svojih stavova. Rat u Ukrajini sve više ima uticaja i na odnose u Latinskoj Americi. Povećanje cijena energenata i cijena hrane brine gotovo sve države u ovom dijelu svijeta, ali i ostavlja priliku za neke od njih. Naime, Brazil i Venecuela su veliki proizvođači nafte i prirodnog gasa i rast cijena energenata sigurno ih raduje. To se posebno odnosi na sankcijama iscrpljenju Venecuelu s kojom se proteklih sedmica ozbiljno računa u Washingtonu. Nicolas Maduro je potvrdio da je u njegovu zemlju došla ekipa američkih stručnjaka da pregovaraju o različitim mogućnostima za investiranje. Tamošnjim medijima nije bilo teško zaključiti da je predmet razgovora venecuelanska nafta koju su SAD, ili neko od saveznika, spremne kupiti kako bi suzbili ruski izvoz ovog energenta i zadovoljili potražnju na međunarodnom tržištu. Špekuliše se da bi pogodba značila ukidanje sankcija SAD, ili barem zaobilaženje istih, kako bi se obavila kupoprodaja venecuelanske nafte. U konačnici, to bi moglo voditi do otopljavanja odnosa sa SAD i otvranja novih prilika za saradnju dvije zemlje. Ova primamljiva ponuda za Madura dolazi u trenucima kada je kasa u Caracasu prazna i kada je potrebno ojačati pozicije vlasti u susret narednim izborima. Venecuela je godinama dobijala važnu pomoć iz Moskve, prije svega u segmentu odbrane, ali i slanja stručnjaka iz Rusije koji su pokušali da dovedu finansije domaćina u red obuzdavajući često rekordnu inflaciju u svjetskim okvirima. Ovih dana Maduro je najglasniji u Latinskoj Americi u podršci Rusiji i Vladimiru Putinu, ali da li je to dovoljna garancija da neće prihvatiti ponudu Washingtona? Događaji u proteklim sedmicama pokazuju da u slučaju Ukrajine Rusija u Latinskoj Americi može očekivati različite obrate. Promjena pozicija Venecuele bio bi preokret kakav se ne viđa svaki dan.

Ukrajinska kriza: Kako Latinska Amerika vidi evropski rat?

Slovačka dostavlja Ukrajini S-300

Slovačka je Ukrajini donirala raketni sistem S-300, potvrdio je slovački premijer Eduard Heger. "Mogu potvrditi da je Slovačka donirala S-300 raketni sistem nakon njihovog zahtjeva da im se pomogne u samoodbrani", rekao je Heger. S-300 je protivazdušni sistem proizveden u SSSR-u, a operativan je i danas. Slovačka ih je naslijedila raspadom Čehoslovačke. Ukrajina je također korisnik ovih sistema i njenim vojnicima nije potrebna obuka da bi te sisteme koristili. Po riječima slovačkog ministra odbrane Jaroslava Nada, saveznici Slovačke postaviće četvrti sistem protivvazdušne odbrane Patriot u zemlju članicu NATO-a kako bi osigurali njezin teritorij, nakon što je donirala svoj sistem S-300 Ukrajini, podsjećaju agencije. Ministarstvo odbrane je saopštilo da će baterija Patriot stići sljedeće sedmice, uz baterije koje su Njemačka i Nizozemska dopremile u Slovačku u martu, te će ostati koliko god bude potrebno. "Ukrajinska nacija hrabro brani svoju suverenu zemlju i nas. Naša je dužnost da pomognemo, a ne da ostanemo ne radeći ništa i ignorisati gubitak ljudskih života pod ruskom agresijom", napisao je Heger danas na Twiteru. Ukrajinske vlasti su više puta ponovili da im je potreba pomoć Zapada, posebno u segmentu protivvazdušne odbrane i aviona koje bi koristila njihova vojska.

Slovačka dostavlja Ukrajini S-300

Poljska kupuje američke tenkove

Poljska i Sjedinjene Američke Države potpisale su sporazum o kupoprodaji 250 tenkova Abrams. Poljska, u namjeri da ojača svoju istočnu granicu u strahu od ruskog napada, odlučila se za kupovinu američkih tenkova Abrams, prenose agencije. Prodaja tenkova Poljskoj, u kojoj će također biti postavljena i američka protivraketna odbrana, još su jedan pokazatelj sve jačih veza dvije države u polju odbrane. SAD su ranije najavile raspoređivanje gotovo pet hiljada dodatnih američkih vojnika u Poljsku, kao i još borbenih zrakoplova, a sve kao dio odgovora Washingtona na krizu u Ukrajini. Poljski ministar obrane Mariusz Blaszczak rekao je da je ugovor vrijedan oko 4.75 milijardi dolara i da će prvi tenkovi biti isporučeni ove godine. Iz SAD ranije je saopšteno da će ta država Bugarskoj prodati avione F-16, s ciljem da se ojača istočno krilo NATO-a i bugarsko prisustvo u Crnom moru.

Poljska kupuje američke tenkove