My Items

I zaslanik Ujedinjenih nacija u Zapadnoj Sahari predložio je podjelu teritorije između Maroka i fronta Polisario koji se zalaže za nezavisnost kao način za rješavanje višedecenijskog sukoba. Foto: Zastave Maroka i Alžira Staffan de Mistura je predložio podjelu kao jedan od potencijalnih načina da se zadovolje obje strane i da se stanovnicima pruži prilika da odluče pod kim žele živjeti, navodi se u brifingu održanom na zatvorenom sastanku Vijeća sigurnosti UN-a u srijedu, a koji je dobio AP. „Takva opcija bi mogla omogućiti stvaranje s jedne strane nezavisne države u južnom dijelu, a s druge strane integraciju ostatka teritorije kao dijela Maroka, sa međunarodno priznatim suverenitetom nad njim“, rekao je. Ideja podjele nije nova. U nikad usvojenom sporazumu, Mauritanija je ustupila južni dio Zapadne Sahare Polisariu kada se povukla 1979. godine. Bivši izaslanik James Baker predložio je podjelu prije više od dvije decenije. De Mistura je tu ideju nazvao vrijednom razmatranja. Rekao je da su neke uključene zemlje „izrazile određeni interes“, iako i Maroko i Polisario nisu pokazali „nikakav znak spremnosti da razmotre dalje istraživanje“. Podjela po historijskim linijama bi Laayoune , najveći grad sporne teritorije, smjestila na sjever, a Dakhlu , njegov drugi po veličini, na jug. Iako bi mogao dozvoliti i marokansku autonomiju nad nekim dijelom zemlje i nezavisnost Sahare, ne zadovoljava dugogodišnje planove nijedne strane. Stav Maroka je da ne pregovara o suverenitetu sporne teritorije, a stav Polisaria je da zahtijeva samoopredjeljenje putem referenduma. UN pokušavaju riješiti teritorijalni spor od 1970-ih i pomogli su u pregovorima o rješenju 1991. koji su tražili postupni mirovni proces koji počinje prekidom vatre i uspostavljanjem mirovne misije UN-a sa zadatkom da organizuje eventualno glasanje o statusu bivše španske kolonije. Polisario je u četvrtak u izjavi rekao da je De Misturi na sastanku 3. oktobra rekao da svaki kompromis kojim se zanemaruje međunarodno pravo ili je „suprotan mandatu Misije Ujedinjenih nacija za referendum“ nije početak. Ministarstvo vanjskih poslova Maroka nije odgovorilo na pitanja o De Misturinom prijedlogu. Pregovori nisu dali napredak pod više izaslanika UN-a koji su prethodili De Misturi. U svom brifingu u srijedu, talijanski diplomata je rekao da planira nastaviti s radom još šest mjeseci prije nego što se vrati na konsultacije sljedeće godine. Odsustvo napretka, rekao je, „moglo bi s pravom pokrenuti pitanja o budućim modalitetima pomoći Ujedinjenih nacija u političkom procesu u Zapadnoj Sahari“ i navesti ga da predloži Vijeću sigurnosti da ponovo procijeni „ima li prostora i volje da i dalje budemo korisni.” Zapadna Sahara je regija u sjeverozapadnoj Africi koju UN smatraju „nesamoupravnom“ teritorijom od 1963. godine, kada je bila španska kolonija. Polisario se smatra legitimnim predstavnikom naroda Sahrawi . Maroko kontroliše većinu regije bogate fosfatima i smatra je svojim „južnim provincijama“ , dok Polisario sebe vidi kao vladu u egzilu i djeluje iz izbjegličkih kampova na jugozapadu Alžira . Usred pitanja o sposobnosti Ujedinjenih nacija da provedu prekid vatre i unaprijede mirovni proces, Polisario je najavio povratak naoružavanju 2020. godine. Od tada su uslijedila „neprijateljstva niskog intenziteta“ . Sa zastojem procesa UN-a, saveznici Maroka, uključujući Sjedinjene Američke Države , Francusku i Španiju , sve više daju svoju javnu podršku planu autonomije teritorije iz 2006. godine koji ne nudi nezavisnost.

Jučer je izraelska vojska (IDF) ubila Yahyu Sinwara, jednog od vođa palestinskog Hamasa. To je događaj koji bi mogao pomoći Zapadu da privoli izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na primirje u Pojasu Gaze, jer je uklonjen jedan od odgovornih za rat koji je počeo 7. oktobra 2023. „Masovnog ubicu Yahyu Sinwara, odgovornog za masakr i zločine od 7. oktobra, danas su ubili vojnici IDF-a“, poručio je izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz nekoliko sati nakon što su se na društvenim mrežama pojavile fotografije ubijene osobe koja je ličila na vođu Hamasa, iako je lice bilo unakaženo povredama. Prve informacije su govorile da je ubijen u zračnom napadu, zatim nakon što je tenk otvorio vatru. Potom se pojavila vijest da je Sinwar ubijen u razmjeni vatre sa izraelskim vojnicima u gradu Rafah, a onda i snimak sa drona na kome se vidi ranjen. Čini se da izraelska vojska nije znala s kim se sukobljava, odnosno da je Yahya Sinwar do smrti bio neuhvatljiv za izraelske službe. U narednom vremenu biće poznati detalji, ali ono što je već sada poznato je da su na licu mjesta bili izraelski vojnici, koji su i podijelili fotografije na društvene mreže. Sa tijela su uzeti uzorci DNK i poslati su u Izrael, a onda je potvrđeno da se radi o Sinwaru. Kraj za „čovjeka duha“ Likvidacija Sinwara važna je pobjeda za izraelsku vojsku i premijera Benjamina Netanyahua. Sinwar se smatra najodgovornijom osobom za napad 7. oktobra 2023. godine, u kome je ubijeno 1.200 civila i vojnika u Izraelu i kada je odveden 251 talac. Taj upad u Izrael pokrenuo je rat koji traje do danas , i u manjoj ili većoj vjeri zahvata Liban, Jemen, Irak, Siriju i Iran. Sinwar je decenijama bio meta izraelskih službi, a u zatvoru je proveo 22 godine, osuđen za otmicu i ubistvo dva izraelska vojnika 1989. godine. Izdržavanje četiri doživotne kazne su prekinute 2011. godine, kada je pušten u razmjeni za izraelskog vojnika Gilada Shalita. Nakon puštanja iz zatvora postao je jedan od čelnika Hamasa, a od augusta ove godine bio je vođa čitavog pokreta, nakon što je u julu ubijen šef Političkog biroa Ismail Haniyeh u Teheranu. Zbog toga što se godinama uspješno skrivao od izraelskih službi, posebno od izraleskog upada u Pojas Gaze koji traje više od godinu, nazvan je „čovjek duh“. Smatralo se da se krije u famoznim Hamasovim tunelima, zajedno sa taocima odvedenim 7. oktobra, i da odatle upravlja operacijama. Jučerašnja likvidacija nije izvršena u tunelima, što bi bilo važno za narativ kojeg je od prvog dana rata nametnula Netanyahuova vlada da se pripadnici Hamasa skrivaju u tajnim prolazima ispod bolnica i civilnih objekata, već u blizini izbjegličkog kampa u gradu Khan Yunis, gdje je i rođen prije 62 godine. Bio je naoružan i sa dva tjelohranitelja kretao se pored izraelske vojske i pružao otpor, baš kao i njegov mlađi brat Mohammed Sinwar, pripadnik vojnog krila Hamasa. Poslije Sinwara Način na koji je Sinwar ubijen govori o borbama u Pojasu Gaze. Očito je da klasičan front ne postoji i da male grupe pripadnika Hamasa napadaju izraelske trupe kada im se ukaže prilika, što će reći da se radi o gerilskoj borbi. Video materijali na društvenim mrežama uglavnom pokazuju izraelsku vojsku ulogorovanu i Hamasove borce koji ih napadaju. Dakle, klasičnog fronta nema, a izraelska vojska je slomila Hamasovu vlast koja je postojala prije 7. oktobra. Mjesecima vojska ne izvodi velike kopnene operacije, već vrši funkciju okupacije Pojasa Gaze. Eliminacijom Sinwara izraelska vojska nema jasnog neprijatelja i Hamas nastavlja da postoji kao pokret kojim bi se trebala baviti policija, a koji na bazi ideje otpora okupaciji regrutuje članove. Smrt Sinwara dobra je vijest za Zapad, budući da je najveći broj tamošnjih država Hamas proglasio terorističkom organizacijom. „Neću oplakivati smrt terorističkog vođe poput Sinwara, nekoga ko je odgovoran za teroristički napad 7. oktobra“, rekao je britanski ministar odbrane John Healey. Američki predsjednik Joseph Biden nešto kasnije je rekao da je ovo „dobar dan za Izrael, Sjedinjene Države i za svijet“, dodavši da je „ovo bez sumnje dan olakšanja i prisjećanja, sličan scenama kojima smo svjedočili širom Sjedinjenih Država nakon što je predsjednik Obama naredio operaciju da se ubije Osama bin Laden 2011. godine“. Izrazio je uvjerenje da Hamas „više nije u stanju izvršiti još jedan 7. oktobar“. Kako je sada jasno da je Hamas obezglavljen, novi vođa bi mogao biti prihvatljiviji Zapadu u namjeri da se zaustavi rat u Pojasu Gaze. Netanyahu je sinoć poručio da se rat nastavlja i da Hamas neće upravljati Pojasom Gaze, što je obećao i nakon pokretanja napada nakon 7. oktobra. Hamas je na to već pristao, de facto priznavajući Izrael kao državu i predavajući vlast međunarodno priznatim vlastima na Zapadnoj obali, u dogovoru kojem je posredovala Kina . Pitanje koje ostaje na stolu jesu taoci do kojih Izrael bezuspješno pokušava doći više od dvanaest mjeseci. Ostaje i pitanje ko će kontrolisati granični prijelaz iz Pojasa Gaze prema Egiptu i da li će se izraelske snage povući iz palestinske enklave. Nakon toga, otvara se pitanje obnove srušene Pojasa Gaze i kako da primirje preraste u mir . Treba se prisjetiti da je Hamas prihvatio Bidenov prijedlog o primirju, a Netanyahu odbio. Sada kada više nema vođa Hamasa sa kojima su pregovarali, lica sa potjernica i crnih lista, stvari su jasnije, jer je pritisak opet na izraelskim vlastima. Kako više nema rukovodstva Hamasa nastavak rata znači rat protiv Palestinaca, koji žele nezavisnu državu i koji ne žele da budu okupirani. Ako se to ne desi, neka vrsta otpora Izraelu opet će se pojaviti, bez obzira da li Hamas postoji i stvari se tako vraćaju tamo gdje su bile jučer, prije dvanaest mjeseci, pet, dvadeset ili sedamdeset godina. Yahya Sinwar ostaje samo jedna u nizu osoba s kojom neki događaju počinju i završavaju se, a procesi se nastavljaju sa novim akterima u drugim događajima i drugim vremenima. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ratovi na istoku Evrope i Bliskom istoku zaokupljaju pažnju javnosti širom svijeta. Ti ratovi zaokupljaju i pažnju američke vojske i zvaničnika. "Prenapregnutost" i "prezauzetost" (overstretch and overcommitment), kao iz američkih udžbenika o geopolitici, daju priliku Kini da Tajvanu pokaže snagu i još jednom pomjeri granicu onoga šta smiju uraditi. Od početka godine odnosi Tajvana i Kine imaju novu dinamiku. Nakon izborne pobjede Lai Ching-tea , zagovornika nezavisnosti i distanciranja od Kine, Peking je dobio crno na bijelo da su u ovom trenutku na odmetnutom kineskom ostrvu manjina oni koji žele da mu se potčine. Nedavni govor Lai Ching-tea je bio povod za ovosedmično pokazivanje snage od strane Pekinga. Govoreći povodom Dana državnosti Tajvana, kako su prenijele agencije, on je obećao da će se "oduprijeti aneksiji" ostrva i insistirao da Peking i Tajpej "nisu podređeni jedan drugom". Ovaj govor "separatiste", kako Peking označava Lai Ching-tea, označen je kao "provokacija", koja vodi narod Tajvana u "katastrofu". Da bi Peking pokazao da ima spremne snage koje će reagovati kada se ukaže prilika, održana je u ponedjeljak vojna vježba pod nazivom "Joint Sword-2024B", samo četiri dana nakon pomenutog govora Lai Ching-tea, pa je Tajvan bio okružen kineskim brodovima, dok je više od stotinu kineskih letjelica bilo u zraku. Korak po korak Naziv vježbe govori mnogo. Kada je u maju Lai Ching-te preuzeo dužnost, Kina je održala do tada najveće vježbe uz obale Tajvana i nazvala ih "Joint Sword-2024A", koje su također simulirale opsadu ostrva. Prema saopštenju kineske vojske, ovosedmične vježbe su bile još bliže ostrvu, što je jasna poruka vlastima u Tajpeju. Vježbe "testiraju zajedničke operativne sposobnosti trupa komande oblasti", saopštio je Peking. Odvijaju se u "područjima sjeverno, južno i istočno od ostrva Tajvan", rekao je kapetan Li Xi, glasnogovornik komande istočne oblasti kineske vojske. Vježbe su "fokusirane na patroliranja, borbene gotovosti more-vazduh, blokade ključnih luka i područja", rekao je. Vježbe praktikuju "napad na pomorske i kopnene ciljeve". Prema agencijama, Kina je u vježbama koristila nosač aviona Liaoning, vojne brodove i više od stotinu letjelica različitog tipa. Na devet lokacija oko Tajvana kineska vojska je izvodila vježbe i ispaljivala projektile. Tajvan je prvo saopštio da je Kina koristila sedamnaest ratnih brodova i 125 vojnih letjelica, što je rekordan broj za jednu vježbu ove vrste. Potom je Tajvan rekao da je otkrio 25 kineskih aviona, sedam ratnih brodova i četiri druga broda. Ovo kinesko pokazivanje snage nije samo zbog govora Lai Ching-tea. Zauzetost Sjedinjenih Američkih Država sa drugim pitanjima prilika je za Kinu. Demonstraciju sile pred obalama bliskog saveznika, a predsjednik Joseph Biden obavezao se da će ga braniti vojno u slučaju napada, zvanični Washington je dočekao sa "upozorenjem" i porukom da "prati" aktivnosti Pekinga. Kina nije napala Tajvan, ali je još jednom narušila ono što se smatra za nezvaničnu granicu. Peking je opet bez upozorenja prešao (ne)postojeću granicu, a Tajvan nije reagovao. Ranije je Tajvan na slične kineske manevre odgovarao podizanjem vojske i slanjem aviona i brodova u to područje. U ponedjeljak se desilo isto, ali vojsku pod komandom Pekinga niko nije zaustavio. Ovo "novo normalno" Kina pokušava godinama da nametne, po sličnom receptu kao kada SAD plove uz kinesku obalu u "međunarodnim vodama", što Peking osudi i tu se zaustavi. Ali sa Tajvanom Peking igra hrabrije, stavljajući ga u podređen položaj i brišući uspostavljene norme. Sjetimo se događaja sa kraja februara ove godine , kada je Kina poništila tajvanske crvene linije kod ostrva Kinmen. Nakon što su dva kineska ribara izgubila život u vodama za koje Tajvan tvrdi da su njegove, a nalaze se uz samu obalu Kine, Peking je poslao patrole obalske straže da bi uspostavio red, odnosno da bi pokazao da Tajpej na tom prostoru nema suverenu vlast. Događaji kod Kinmena i djelovanje obalske straže dobijaju novo značenje nakon ovosedmičnih vježbi. Kina se na području Kinmena ponaša kao da je to unutrašnje pitanje, dok bliže Tajvanu koristi ratnu mornaricu. Drugim riječima, u prvom slučaju poručuju Washingtonu da će se neka pitanja posložiti sama od sebe, bez nepotrebnih sukoba, dok po pitanju Tajvana Peking namjerava slomiti separatizam i silom. Portparolka kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning rekla je da Tajvan "nije diplomatska stvar", nakon upita o ovosedmičnim vježbama. Za koga radi vrijeme? Ovakvim odnosom Peking vezuje ruke Tajpeju, poručujući da će pitanje Tajvana, kada već nije moguće riješiti mirnim sredstvima, riješiti u odnosu sa Sjedinjenim Državama. Dok je kineska mornarica okruživala Tajvan, paralelno je bila uključena u druge vježbe. Zajedno sa ruskim, kineski brodovi su vježbali u Tihom okeanu. To su samo jedne u nizu vježbi koje su izveli sa ruskom mornaricom ove godine. Kineskoj ratnoj mornarici, koja je najveća na svijetu, treba iskustvo da bi se nosila sa američkom, kojoj decenijama nema premca. Kineska ratna mornarica i dalje raste, računajući da se mora nositi sa američkom. Ipak, Kina izbjegava sukob sa Sjedinjenim Državama. Prvo, vjeruje da vrijeme radi u njenu korist. Drugo, američka vojska jača je od kineske. Zato je pitanje pomicanja (ne)postojećih granica važno, jer to u jednom trenutku može eskalirati u sukob, bilo da tajvanska ili američka vojska pokuša zaustaviti kinesku. Brisanje granica u miru, važna je pobjeda za predsjednika Xi Jinpinga. Zato Peking igra oprezno, pokazujući silu tamo gdje može i suzdržavajući se tamo gdje mora. Takvu taktiku Washington može dugo tolerisati, ali teško da može i dobro naoružani Tajvan, odnosno njegovo političko rukovodstvo, koje izlazi pred birače i obećava distanciranje od Pekinga. Lai Ching-te je upravo sa takvom politikom došao na vlast. Ovosedmične vojne vježbe poruka su upravo njemu i njegovim istomišljenicima. Insistiranje na nezavisnosti od Kine se plaća i svaki put cijena bi mogla biti veća. Tako, na primjer, ako kineska vojska na određenom mjestu vježba, taj teritorij je zatvoren za sve druge. Ovakvom taktikom Peking može ometati normalno funkcionisanje života na Tajvanu, spremajući se za daljnje korake. Ipak, Tajvan ostaje bolno pitanje za Kinu, državu koja želi da bude super sila. U ovom trenutku Peking ne kontroliše svu teritoriju Kine i to je izvor frustracija, posebno kod vojske. Vraćanje Tajvana pod vlast Pekinga ne ide kako su zamislili, jer Tajpej ne želi da se potčini. Zato ostaje da se provede obećanje da će se zemlja ujediniti, makar i silom, prije stogodišnjice osnivanja Kineske komunističke partije 2049. godine. Jasan vremenski okvir, poznati neprijatelji i stvarni rizik u igri koja se zaoštava i odvija na Pacifiku, u nadmetanju Pekinga, Washingtona i njihovih saveznika. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Izraelski rat protiv šiitskog Hezbollaha se pojačava iz dana u dan, ali bez većih uspjeha na prvim linijama fronta. Izraelske snage gotovo da nemaju uspjeha u pokušaju invazije na jug Libana, jer se Hezbollah dobro brani. Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ima plan kako da slomi iranskog saveznika daleko od fronta, a u tome su mu spremni mnogi pomoći. Foto: Premijer Izraela Benjamin Netanyahu U drugom velikom ratu između Hezbollaha i Izraela u ovom stoljeću neke stvari se ponavljaju. Izrael opet bomabarduje sve što ima veze sa Hezbollahom, a šiitska grupa čeka obračun kopnenih snaga na jugu Libana. Sa strane Hezbollaha novost je to da uspješno, raketama i dronovima, gađaju duboko u teritoriju Izraela, i čini se da više nema mjesta kojeg ne mogu pogoditi. Izrael opet koristi „doktrinu Dahiya“, koja je dobila ime po predgrađu Bejruta u kome Hezbollah ima uporište. Ovaj pristup ratu, uz prešutnu podršku većeg dijela Zapada, ogleda se u uništavanju svega što protivniku može koristiti. Vjeruje se da joj je autor bivši šef izraelske vojske Gadi Eisenkot, koji je tražio razaranje svega što Hezbollahu pomaže u ratnim naporima. Izrael je „doktrinu“ pod tim imenom prvi put u Libanu koristio 2006. godine. Novi rat, stara namjera Posljednjih sedmica Izrael ponovo vodi ovakvu kampanju u Libanu. Na udaru je predgrađe Dahiya i gađa se iz zraka i sa mora. Tamo je likvidiran i vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah i po tvrdnjama mnogi drugi zvaničnici te grupe. Civilne žrtve nisu tema na Zapadu. Pred očima svijeta Izrael na predgrađe Bejruta izruči za jednu noć nekoliko desetina hiljada kilograma eksploziva i u prah pretvori blokove zgrada. Ovih dana iz Washingtona na saveznike u Izraelu apeluju da ne gađaju međunarodni aerodrom u Bejrutu, koji se nalazi u blizini pomenutog predgrađa. Izraelski napadi na predgrađe Bejruta i druga mjesta u kojima žive šiiti, odvija se po istom receptu. Malo prije napada stanovništvo se obavijesti putem društvenih mreža ili izbacivanjem letaka, da će određeni dio mjesta biti bombardovan. Oni koji poruku ne vide na vrijeme ostaju pod ruševinama, a drugi pokušavaju pobjeći. Više od milion ljudi su izbjeglice, neki unutar Libana, a neki idu u susjednu Siriju. Najveća žrtva ovih napada su šiiti. Istovremeno, Izrael plasira informacije da se unutar bombardovanih zgrada krije oružje. Tako stavlja metu na čelo čitavoj zajednici. Ova politika ima jasan cilj - šiite predstaviti kao permanentnu opasnost za ostale stanovnike Libana. Zabilježeni su slučajevi kada su pripadnici kršćanske i sunitske zajednice odbili da prime šiitske izbjeglice. Neki to rade iz straha da će njihovo mjesto biti naredna izraelska meta, a neki jer tako žele centri političke moći. Izrael igra na kartu podjela i u tome imaju saveznika u nekim kršćanskim strankama, poput Libanskih snaga (LF) . Oni su žestoki protivnici Hezbollaha i nema sumnje da bi sukob na vjerskim i sektaškim osnovama mogao urušiti Liban. Ne treba ni govoriti da bi Zapad i dobar dio sunitskih država podržali bilo koga protiv Hezbollaha. Ove sedmice je Netanyahu to jasno rekao u obraćanju Libancima. On od Libanaca očekuje da „oslobode zemlju od Hezbollaha“ kako bi dvije države živjele u miru, u protivnom Liban će postati nova Gaza. Ovo je ucjena da se izvrši pobuna, odnosno počne građanski rat. Naime, Liban je podijeljen, a vlast se dijeli po principu da je predsjednik kršćanin, sunit premijer, a šiit čelnik parlamenta. To oslikava vjersku i sektašku podjelu, gdje kršćani, suniti i šiiti čine otprilike po jednu trećinu stanovništva. Tačni brojevi nisu poznati, jer je to osjetljivo političko pitanje. Nadalje, brojevi su izmijenjeni prilivom sirijskih izbjeglica, njih preko milion, uvećavajući populaciju na 5,5 miliona ljudi, a površina Libana je gotovo jednaka površini Kosova. Rat, etnizacija, kantonizacija... Demografska slika Libana opsesija je onih koji se upliću u poslove te države. Oni koji ne žele Hezbollah i jake šiite računaju da je prirodni priraštaj kod te zajednice veći nego kod sunita i kršćana. U njihovim očima to znači da će Liban u perspektivi pasti pod kontrolu šiita, a da će Hezbollah to provesti činjenicom da su jači od libanske vojske. Taj scenarij žele spriječiti oni koji stoje iza drugih zajednica, poput Saudijske Arabije, Izraela ili Francuske. Na primjer, pomenuti LF bio je saveznik Izraela tokom pokolja Palestinaca i šiita u libanskom građanskom ratu. Posljednjih sedmica izraelski zvaničnici sve češće govore o historijskim šansama za mnoge stvari, na primjer, za pitanje Palestine, rješavanje pitanja iranskog nuklearnog programa ili uništenje Hezbollaha. Praktično, to je napad na gotovo sve dijelove onoga što se zove „osovina otpora“, koju predvodi Iran, i to od različitih aktera zbog različitih interesa. Netanyahu je nedavno izjavio da je kraj današnje iranske vlasti „bliži nego što ljudi misle“ u obraćanju Irancima. Nasrallah nije bio ratni vođa. Njegova specijalnost je bila politika koju je vodio u ime „Božije stranke“ , što ime Hezbollah znači na arapskom. Nasrallah je znao da je ključ za održavanje balansa u Libanu savez sa kršćanima, kada nije moguć sa sunitima, jer su Iran i Saudijska Arabija udaljeni. Nasrallah je sklopio savezničke odnose sa kršćanima iz pokreta Amal, a oni su posebno hvalili Hezbollah zato što „brani“ Liban od Izraela. Likvidacijom Nasrallaha i mogućnošću da njegov nasljednik bude ubijen zato što je pripadnik Hezbollaha, stvari se komplikuju. U Libanu su se čuli i pozivi za nove izbore, želeći iskoristiti bijes dijela naroda što je Hezbollah rat iz Pojasa Gaze prenio u Liban. Naime, nakon što je Hamas napao Izrael 7. oktobra, već narednog dana Hezbollah je počeo napadati izraelsku vojsku u znak podrške Palestini i obećao da će prestati kada Izrael prestane napadati Pojas Gaze. Pored toga, želi se iskoristiti i činjenica da se šiiti raseljavaju. Kako Izrael gađa sve što ima veze sa Hezbollahom, moglo bi se desiti da se šiite u Libanu na neki način stjera u određeni prostor i odvoji od drugih zajednica. Tako bi postali meta izraleskim snagama, dok bi se na terenu faktički provodila etnička homogenizacija stanovništva i u određenom trenutku mogla bi se odraziti kroz regionalizaciju ili kantonizaciju. Promjenu ustavne strukture Libana tražili su mnogi više puta. Takav poduhvat nije moguć bez stranog uplitanja, što se ovih dana i dešava. Radikalni izraelski desničari pozivaju na naseljavanje juga Libana, gdje primarno žive šiiti, ali i suniti i kršćani. To je moguće ako se lokalno stanovništvo protjera, što je slučaj decenijama na Zapadnoj obali i drugdje. Građanima Libana predstoje nove opasnosti. Ucjena Netanyahua da će od Libana napraviti Gazu ako odbiju njegove zahtjeve ogolila je plan. Drugim riječima, ako žele slušati Tel Aviv onda neće biti napadnuti, a ako to odbiju - slijedi rat. Za Hezbollah i šiitsku zajednicu stvari su teže, jer im se prijeti uništenjem, pa im ne ostaje ništa drugo osim borba. Netanyahu igra na velike uloge, dok mu neke države na različite načine olakšavaju posao. Tako bi Liban mogao postati mjesto sa kojeg će krenuti veliki regionalni rat, ili mjesto gdje bi rat mogao prestati u strahu takvog rata. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Izborni štab potpredsjednice Kamale Harris i srodni politički odbori prikupili su milijardu dolara otkako je postala demokratska kandidatkinja u julu, rekao je za Reuters izvor upućen u to pitanje. Foto: Kamala Harris i Joe Biden Otkako je Harris 21. jula zamijenila predsjednika Joea Bidena , dolari su se prilivali u kasu njene kampanje i povezane političke akcione komitete te Demokratsku stranku neviđenom brzinom. Harris je prikupila 25 miliona dolara na dan kada je imenovana za kandidatkinju, a prikupila je 500 miliona dolara za otprilike mjesec dana. Donald Trump i Republikanska stranka prikupili su 130 miliona dolara u augustu, imajući 295 miliona dolara u gotovini na kraju tog mjeseca, naspram 404 miliona dolara Harris i demokrata . Utrka Harris i Trumpa i dalje je tijesna, s njenim vodstvom na nacionalnom nivou, pokazuju nove ankete Reuters/Ipsos . U mnogim „kolebljivim državama“ su izjednačeni. Prikupljanje novca odražava entuzijazam donatora za izbore 5. novembra, rekao je izvor, i koristiće se za oglašavanje, operacije u kolebljivim državama te za osoblje.

Kraj septembra i početak oktobra u Ukrajini mnogi će pamtiti. Dva teška vojna poraza dolaze zajedno s neizvjesnošću američkih predsjedničkih izbora 5. novembra. Ruska vojska nadire na istoku, bez obzira na gubitke koje trpi, i unosi nervozu u ukrajinske redove. Foto, ilustracija: Oficiri ukrajinske vojske na jednom od sastanaka Krajem prošlog mjeseca ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama i tamo predstavio svoj „plan pobjede“ predsjedniku Josephu Bidenu i potpredsjednici Kamali Harris, koja je kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima u tijesnoj utrci protiv republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Zelenski je svoj plan predstavio i Trumpu na sastanku u njegovoj rezidenciji u New Yorku. Prema izvještajima američkih medija, neki zvaničnici nisu bili oduševljeni planom, jer insistiranje na cjelovitosti Ukrajine znači vojni poraz Rusije, a to može doći ako se Rusija vojno slomi te da su Kijevu za tu namjenu potrebne nove količine oružja i snažni diplomatski pritisak na Moskvu. U petak će Zelenski plan predstaviti saveznicima na skupu u Njemačkoj, u vojnoj bazi Ramstein. Pred većim brojem zvaničnika Zelenski bi trebao ponoviti zahtjeve iznesene u Sjedinjenim Državama i posebno insistirati na dozvoli da oružje sa Zapada koristi dublje u teritoriji Rusije. Sve dalje od Donjecka Čemu oružje ako se ne smije upotrijebiti? Dozvola da se oružje koristi na međunarodno priznatom teritoriju Ukrajine sve manje daje rezultate, jer Rusija strateške snage drži daleko od linije fronta. Upotreba takvog oružja možda bi pomogla Kijevu da odbrani Vuhledar, kojeg su zvali „grad tvrđava“. Rusija je trideset mjeseci napadala grad, koji je prije rata bio važno logističko čvorište u Donbasu. Kijevu je od početka agresije bio važno čvorište za dopremu logistike snagama na jugu Donbasa. Odatle je Ukrajina mogla ciljati ruske logističke rute između Donjecka i Mariupolja. Smješten na brdovitom terenu i okružen ravnicama, Vuhledar je ukrajinskoj vojsci davao prednost. Vojska je odatle zaustavljala rusko napredovanje zapadno ka Zaporožju, ili sjeverno ka Pokrovsku. Gubitkom Vuhledara, koji se desio zadnjeg dana septembra ili prvog dana oktobra, Rusija će imati mogućnost da koristi željeznicu između Donbasa i Mariupolja, odakle bi kopnom mogla snabdijevati Krim, koji je mostom povezan sa Rusijom, a kojeg je više puta pogađala Ukrajina. Ukrajinski mediji tvrde da su Rusi pretrpjeli velike gubitke prilikom zauzimanja Vuhledara. Razvoj situacije na frontu, čini se, ličio je na bitku za Marjinku i Avdijevku , gdje je Ukrajina pretrpjela jedan od najvećih poraza u ovom ratu. Nekih osmadesetak kilometara sjevernije, ukrajinska vojska zabilježila je jednako težak poraz, možda čak i teži od onog u Vuhledaru. Nakon deset godina rata u Donbasu, Kijev ne kontroliše Toreck. Ovaj grad, do 2016. godine nosio je ime iz sovjetskog perioda Dzeržinsk, bio je važna utvrda ukrajinske vojske u sukobu s proruskim separatistima i potom protiv regularne ruske vojske. Ukrajinski zvaničnici kažu da su Rusi ušli u dijelove grada i da borbe još uvijek traju. Ruski mediji kažu da ruska vojska kontroliše gradić. Ovakav prikaz stanja na terenu imali smo ranije, na primjer u Marjinki, gdje Kijev ne želi u početku da prizna gubitak nekog mjesta. Toreck za ruske snage nije važan kao Vuhledar, ali za ukrajinske je možda i važniji. Pored toga što je deceniju odolijevao napadima i bio važna tačka za izvođenje napada, grad se nalazi blizu ceste koja povezuje Pokrovsk i Kostjantinvku, što je glavna opskrbna ruta za ukrajinske snage na istoku. Povlačenje Ukrajinaca Moskva će iskoristiti za napad na Časiv Jar, gdje teške borbe traju, te na pomenute Pokrovsk i Kostjantinivku, približavajući se sa jugoistoka prema Kramatorsku. Čekajući američke izbore i kišu Pogled na mapu Ukrajine otkriva ruske planove. Vuhledar i Toreck su bili kao klinovi u ruskom trbuhu. Napadi pokazuju da Rusija nije odustala od strategije da utvrđena mjesta napada s boka, koristeći činjenicu da na dugoj liniji fronta nijedna strana nema vojnika koliko bi htjela. Zatim, Rusija želi da ukrajinske snage odmakne od Donjecka, sa sadašnjih nekoliko desetaka kilometara. Bitka za Vuhledar i Toreck neće odrediti sudbinu ovoga rata, čak možda ni sudbinu rata u Donbasu. Ali bitke su se desile u teško vrijeme za Kijev, dok se približavaju američki izbori sa Harris i Trumpom u mrtvoj trci. Kijev nije siguran u ishod, a predsjednik u Bijelu kuću ulazi tek u januaru. Pobjeda Kamale Harris vjerovatno bi bila bolja opcija na Kijev, ali na to se niko ne smije kladiti. Trumpova politika je nepoznanica i ne bi značilo da bi proveo nešto što je najavio, a oko rata u Ukrajini je bio uglavnom neodređen, osim da rat želi zaustaviti i da će to uraditi čim pobijedi, bez davanja detalja kako to misli izvesti. Već duže vrijeme Bidenova administracija pokušava Kijev pripremiti za dan bez američke pomoći u dosadašnjem obimu. Problem bi se mogao prevazići ako evropski saveznici preuzmu teret za rat u Ukrajini. SAD su glavni finansijer Kijeva, a Evropska unija je za vojnu pomoć Ukrajini izdovojila 43,5 milijardi eura, rekao je u avgustu visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. Trump bi bio presretan da se evropskim novcem kupuje američko oružje. Iako su 43 milijarde eura ogroman novac, to nije mnogo za ekonomskog diva kakav je EU. Neki su izračunali da je to samo 0,3 posto BDP-a za svaku članicu Unije. Za toliko novca Ukrajina se trideset mjeseci opire Kremlju i, kako kažu evropski zvaničnici, brani evropsku sigurnost i vrijednosti. Poređenja radi, Rusija će u 2025. godini potrošiti rekordne 143 milijarde dolara za vojsku, što je povećanje od 32 milijarde u odnosu na ovu godinu. Ovosedmični sastanak u Njemačkoj Zelenski će pokušati iskoristiti da ubijedi saveznike da nastave pomagati i da ih uvjeri da Ukrajina rat može dobiti ako ni zbog čega drugog, onda zbog iscrpljivanja Rusije. Moskva kontroliše manje od dvadeset posto ukrajinske teritorije, nakon što je rat počeo 2014. godine i nakon što je Rusija izvršila agresiju prije trideset mjeseci. Gruba računica, koja na vojnom polju ne mora da znači, govori da bi ovim tempom Rusiji trebale decenije da slome Kijev, ukoliko prethodno jedna strana ne doživi finansijski slom. Zelenski i njegove pristalice na Zapadu pokušaće uvjeriti neodlučne da Kijev ima šansu da pobijedi i da samo veliki gubici Rusije, ljudski i materijalni, mogu natjerati Kremlj na kraj rata. Operacija u Kursku mogla bi poslužiti kao jedan od važnijih argumenata u tim planovima. Koliko će Kijev i Zapad biti uspješni u tome pokazaće naredni period, počevši od ovosedmičnog sastanka pa do američkih izbora. Do tada službenom Kijevu treba i malo sreće, odnosno promjena vremenskih prilika na istoku Ukrajine, što bi usporilo ruske snage. U tom dijelu Evrope počinju kiše, koje natope zemlju i tako spriječe kretanje oklopnih jedinica izvan postojećih puteva. Tada na većem dijelu ukrajinskog fronta nastaje zatišje i počinju pripreme za nove bitke. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U decembru prošle godine dužnost predsjednika Argentine, nakon pobjede na izborima, preuzeo je Javier Milei, kojeg je teško svrstati u bilo koji ideološki okvir. Osim što se za njega sa sigurnošću može reći da je drugačiji od svih bivših argentinskih i južnoameričkih predsjednika, sve ostalo je predmet spora. Milei je započeo promjene u Argentini, ali niko nije siguran kuda to vodi, osim da će argentinski narod određeno vrijeme mnogo patiti, bez garancija da patnji ima kraja. Politiku Javiera Mileija nije moguće u potpunosti opisati, a vjerovatno ni on to nije u stanju uraditi. U vremenu uspona na vlast mediji sa Zapada, u namjeri da ga opišu čitaocima, pedesettrogodišnjeg političara označavali su ga kao anarhistu, libertarijanca, desničara, liberala, argentinskog Donalda Trumpa, argentinskog Jaira Bolsonara, imperijalistu, antikomunistu… U tome im je pomagao Milei. U kampanji se pojavljivao sa motornom pilom, pjevao, oblačio se kao rock zvijezda i nastupao kao stand-up komičar koji prezire vlast, da bi se u drugom trenutku pretvorio u bijesnog pobunjenika koji ne nudi i ne traži milost od protivnika. Meta uvreda bio je i papa Franjo. Dolaskom na vlast nastavio je istim tonom, pretvarajući svoje medijsko pojavljivanje u spektakl. Koliko je to čudna pozicija govori i činjenica da su mu na polaganje predsjedničke zakletve došli ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy, jer se Milei izjasnio kao protivnik Rusije, te mađarski premijer Viktor Orban, s kojim navodno dijeli desničarke poglede na svijet. Za sve atribute koji su mu mediji sa Zapada pripisali bili su barem dijelom u pravu, osim za antikomunizam – do ove sedmice, kada je najavio posjetu njemu mrskim komunistima u Kini, koji imaju veliku ekonomiju i po njegovim riječima „ne traže ništa“ zauzvrat u ekonomskim odnosima. Upravo pitanje ekonomije je izrodilo Mileija. Decenije ekonomske krize kulminirale su prošle godine, kada se inflacija izražavala trocifrenim brojem. Pezos je gubio vrijednost munjevito i bila je potrebna hrpa novčanica da se plati ručak u restoranu. Milei je krivicu pripisao ljevičarima na vlasti i optužio ih da „prave Venecuelu“. Po njegovom mišljenju glavni problem je bilo to što se ogromna državna administracija petlja u sve pore društva i kao lijek za ozdravljenje propisao je masovnu deregulaciju, smanjenje broja uposlenika u upravi i ukidanje ministarstava. Po dolasku na vlast počeo je sa masovnom sječom. Ukinuo je ministarstva nauke i tehnologije, zatim životne sredine i održivog razvoja, ministarstva turizma, sporta, obrazovanja, kulture, rada, transporta, …, ostavivši samo devet od 22 koja je zatekao. Posebno na udaru su se našle kultura i obrazovanje, koje, po mišljenju Mileija, uništavaju preduzetnički duh zajedno sa radničkim sindikatima. Sve to je obećao u kampanji, tako da su Argentinci dobili ono što su izabrali. Obećao im je i teško vrijeme prije nego dođu bolja. To se obistinilo poslije pet mjeseci njegove vlasti, kada je godišnja inflacija iznosila rekordnih 300 posto, iako je mjesečna pala sa jedanaest na manje od devet posto. Zadnje vijesti govore da je inflacija 123 posto. Stopa siromaštva se ne smanjuje i još uvijek nema ekonomskog preporoda države koja ima više od 45 miliona stanovnika. Ekonomija i vanjska politika Ubrzo je Milei shvatio, što su mnogi znali, da korijen problema u argentinskoj ekonomiji nije trenutni fenomen, već da Argentina ima dublje ekonomske probleme, koji sežu u vrijeme vojnih uprava, saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), upliva američkih tajnih službi i sa tzv. Čikaškom školom ekonomije, čiji je najpoznatiji predstavnik Milton Friedman. O tome je Naomi Klein napisala čuvenu knjigu „Doktrina šoka“, gdje su Čile i Argentina bile glavne pozornice. Koliko je to važno i traumatično iskustvo za Argentinu, navedimo da je ta država jedno vrijeme bila među najbogatijim na svijetu. Razlog tome je bilo odsustvo rata, priliv migranata iz Evrope i resursi kojima Argentima obiluje. „Suština je da nema alternative štednji i nema alternative šok-terapiji. Znamo da će se kratkoročno situacija pogoršati, ali ćemo onda vidjeti plodove našeg truda“ rekao je Milei u decembru. Ljevičari u Argenitni pojavili su se kao odgovor na ovu ekonomsku doktrinu i njihovi uspjesi su različiti. Oni su očkivana posljedica socijalnog raslojavanja, gdje je manjima uživala u luksuzu, a većina se borila da preživi. Nekada su ljevičari obezbjeđivali stabilan rast ekonomije i smanjenje siromaštva, a nekada je ekonomija grcala u problemima kao što grca danas. Dakle, stanje se mijenjalo u ciklusima, ovisno o ekonomskim i političkim kretanjima u svijetu, a Argentina se pokazala kao država neobično sklona uticajima iz vana. Dokaz tome je i mandat Mauricia Macrija, koji je vladao Argentinom od 2015. do 2019. godine, između dva predsjednička mandata ljevičara. Ovaj biznismen, prethodno javnosti najpoznatiji kao predsjednik najvećeg fudbalskog kluba u državi – Boca Juniors, zastupajući pozicije desnog centra i desnice, u svom predsjedničkom mandatu imao je katastrofalan učinak u ekonomiji, pa su se ljevičari vratili na vlast nakon četiri godine. Macri je imao sličnost sa Mileijem – otpor ljevičarima i približavanje Sjedinjenim Američkim Državama. Da je Argentina kao država sklona uticajima iz vana, Milei je de facto priznao kada je najavio svoj put u komunističku Kinu. Shvatio je da njegova država ima strukturalne probleme i da ih se neće moći riješiti sa ideoloških pozicija, već da je potreban sistematičan rad eksperata u oblasti politologije, ekonomije, sociologije i da su za to potrebne godine predanog rada. Mileijeva borba za naklonost Zapada Da bi shvatili problem koji Milei ima treba se vratiti jedanaest mjeseci unazad. Hvaleći politiku Donalda Trumpa i tražeći uporišne tačku za svoje pozicije, Milei je pokazao plitko razumijevanje politike, barem kada se govori o međunarodnim odnosima. To posebno košta države koje traže svoje mjesto i nisu sile u klasičnom geopolitičkom smislu. Slijedeći Trumpa i želeći da se razlikuje od ljevičarskih predsjednika u Latinskoj Americi, svrstao se po automatizmu uz Izrael u ratu u Pojasu Gaze. Suočen sa snažnom podrškom država Latinske Amerike palestinskom narodu, Milei je otišao korak dalje i najavio da prihvata judaizam. Potom se pojavio pored Zida plača u Jerusalemu i najavio da će ambasadu svoje države prenijeti iz Tel Aviva u taj grad, što je uradilo jako malo država i što mnogo država vidi kao provokaciju. Na novinarsko pitanje šta ga je u judaizmu privuklo, odnosno koji je to dio te religije u njemu probudio porive za napuštanje katoličke, Milei nije precizno odgovorio. Naprosto, Milei nije znao ništa o judaizmu. Drugom prilikom je rekao da nije siguran da će biti dobar vjernik, jer on radi svaki dan, u skladu sa svojim političkim programom, a šabat nalaže odmor. Tjeranje inata s onim što nije u skladu sa njegovom politikom, pokazao je odmah po preuzimanju funkcije. Prethodnik, predsjednik Alberto Ángel Fernández, isposlovao je učlanjene u BRICS i država je dobila pozivnicu da se pridruži forumu početkom ove godine. Milei je obavjestio BRICS da Argentina odbija poziv. Ovaj potez pokazuje koliko slabo Milei razumije međunarodnu politiku. Tako je, na primjer, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro godinama blokirao procese u BRICS-u u želji da ostane blizak Trumpu i Washingtonu. Indijski premijer Narendra Modi igra sličnu igru u strahu od dominacije Kine. Drugim riječima, Milei je sebi uzeo kartu iz ruku. U najavljenoj posjeti Kini članstvo u BRICS-u moglo mu je biti jako korisno. Po dolasku na vlast Milei se okrenuo Washingtonu i američkim kompanijama. Važan element te politike bila je bliskost sa republikancima i pokušaj uspostavljanja veza sa najvećim američkim biznismenima. Prošlog novembra Milei je održao sastanak sa zvaničnicima administracije Josepha Bidena, uključujući sa savjetnikom Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom. Sreo je i zvaničnike MMF-a, tražeći njihovo uključivanje u argentinsku ekonomiju. Odnos MMF-a i Argentine ima dugu historiju, pa čak i iskustvo da je Buenos Aires poručio da neće vraćati dugove ovoj međunarodnoj finansijskoj organizaciji. Svima njima je vjerovatno objašnjavao ideju da pezos zamijeni američkim dolarom, što bi bio ekonomski eksperiment kakav se rijetko viđa i politički zaokret ravan revoluciji. Uvođenje dolara bilo bi prilika da ispuni još jedno predizborno obećanje – ukidanje centralne banke. Približavanje Washingtonu nastavio je u aprilu, kada je tražio članstvo Argentine u NATO-u, preko statusa globalnog partnera – status koji imaju Afganistan, Australija, Irak, Japan, Republika Koreja (Južna Koreja), Mongolija, Novi Zeland i Pakistan. Taj status u Latinskoj Americi ima jedino Kolumbija, koja je decenijama važan američki saveznik. Navedimo i to da je Argentina počela dijalog sa NATO-om devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Buenos Aires, u želji da se približi Washingtonu, u Bosnu i Hercegovinu poslao mirovne trupe. Američki predsjednik Bill Clinton je, više u simboličnom smislu, tada označio Argentinu kao „glavnog saveznika NATO-a“. Prije nego će ministar odbrane Luis Petri doći u Brisel da traži članstvo, od Danske je kupio 24 polovna aviona F-16 za 300 miliona dolara i najavio kupovinu novih aviona. Odluka je razbijesnila one koji se protive rezanju vladnih troškova i ukidanju finansiranja najsiromašnijih slojeva. Petri nije stao. U junu je organizovao zajedničku vojnu vježbu sa američkom vojskom, prvu od 2010. godine, pod nazivom „Gringo-Gaucho“, što su uvriježeni i uvrijedljivi nazivi koji se koriste na ulicama dvije Amerike. U vježbi je učestvovao nosač aviona USS George Washington, a priliku da vježba sa američkim vojnicima Petri je opisao kao „transcendentalnu“. Kuda vodi Milei? Iz svega navedenog jasno je da Milei nema predstavu kako provesti svoje politike. Gotovo godina mandata je prošla, a stanje u Argentini je jednako loše. Zemlju pogađaju štrajkovi, inflacija je i dalje prisutna, a pezos je u katastrofalno lošem stanju. Istovremeno, očekivanih investicija iz Sjedinjenih Država nema u mjeri koja bi Argentince mogle zadovoljiti i spasiti, dok predsjednik Milei otvara mogućnost da kineski komunisti možda nisu tako loši. Uzgred rečeno, neke ekonomske prakse Kine su kud i kamo više kapitalističke nego u Argentini. Otpor politikama Mileija pruža opozicija. Njegova koalicija desničarkih i libertarijanskih stranaka stranaka nema većinu u Kongresu, pa svaka odluka nailazi na otpor. Otpor mu ne pruža samo ljevica, njegov arhineprijatelj, već i etablirana desnica, koja je također vodila Argentinu. Desnicu je u prvom krugu izbora Milei pobjedio, a u drugom krugu uz pomoć glasova desničara pobijedio i ljevicu. Ali stranačke insfrastrukture ljevice i desnice i dalje imaju primat, jer Milei nema ništa slično. Građanima je u finišu izborne kampanje poručio, parafrazirano, da nemaju razloga da se plaše njegove pobjede, jer već žive u paklu. Ako je pakao opis stanja Argentine, onda politika Mileija nije problem. Do sljedećeg podvlačenja crte, bilo od strane ekonomskih stručnjaka ili građana na izborima i ulici, politika Javiera Mileija biće eksperiment koji će se pratiti od Latinske Amerike, preko Sjedinjenih Država, pa sve do Kine. Tekst je ranije. objavljen na portalu PISJournal.net .

Avio-kompanija Emirates zabranila je putnicima da nose pejdžere ili voki-tokije na svim letovima koji lete za, iz ili preko Dubaija , navodi se u ažuriranju putovanja objavljenom sinoć, prenijele su agencije. Foto: Avion kompanije Emirates Zabrana se odnosi i na prijavljeni i na kabinski prtljag. Policija Dubaija će zaplijeniti sve zabranjene uređaje ako ih pronađe. „Svim putnicima koji putuju letovima za, iz ili preko Dubaija zabranjeno je prevoziti pejdžere i voki-tokije u prijavljenom ili ručnom prtljagu. Takve predmete pronađene u ručnom ili prijavljenom prtljagu putnika će zaplijeniti policija Dubaija“, navodi se u obavijesti. Vodeći avioprevoznik iz Dubaija također je objavio ažuriranja o uslugama letova za i iz Jordana , Iraka , Irana i Libana . Tako će Emirates će od nedjelje nastaviti sa letovima za Aman . Svi letovi Emiratesa za i iz Iraka i Irana ostaće otkazani do ponedjeljka i putnici koji prolaze kroz Dubai sa krajnjim odredištima u dvije zemlje neće biti prihvaćeni za putovanje na mjestu polaska do utorka. Na kraju, letovi za i iz Bejruta ostaju otkazani do 15. oktobra, a putnici koji prolaze kroz Dubai sa krajnjim odredištem u Bejrutu neće biti prihvaćeni za putovanje na mjestu polaska do daljnjeg. Podsjetimo, Međuanrodni aerodrom u Bejrutu je zabranio pejdžere na svim letovima, nakon serije eksplozije tih uređaja kod pripadnika libanskog Hezbollaha , za šta mnogi krive Izrael .

Prvog oktobra Iran je ponovo napao Izrael, što je događaj koji je visio u zraku mjesecima. Svi su vjerovali da će do iranskog napada doći, ali malo je onih koji su mogli pretpostaviti kada će se dogoditi. Napad je došao u trenutku kada je Izrael pokrenuo invaziju na Liban i otvorio pitanje da li će se rat koji je počeo 7. oktobra napadom Hamasa uskoro završiti, ili će uslijediti eskalacija. Posljednjih mjeseci važni događaji na Bliskom istoku redaju se takvom brzinom da je ponekada teško pratiti i hronologiju. To postaje teže kada se počne pratiti „odgovor na odgovor“ strana uključenih u sukob. Kako se rat Izraela i libanskog šiitskog Hezbollaha zaoštrava, događaji se prepliću i jasno je da s ove tačke sukob može prerasti u regionalni i zahvatiti brojne države, ili se naprosto primiriti u još jednom dogovoru daleko od očiju javnosti. Izraelska likvidacija protivnika širom regije morala je dovesti do odgovora. S druge strane, oni koji brane ponašanje Izraela kažu da je to očekivano i ponavljaju stav zvaničnika iz Tel Aviva da niti jedan udarac nanesen jevrejskog državi neće proći nekažnjeno. Ipak, dvije likvidacije nisu mogle proći bez odgovora. Iran je posebno zaboljela likvidacija šefa političkog biroa palestinskog Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu i generalnog sekretara Hezbollaha Hassana Nasrallaha u Bejrutu. Likvidacija Haniyeha je bila šamar iranskim sigurnosnim službama, a likvidacijom Nasrallaha izgubili su jednog od najbližih saveznika. U poređenju sa iranskim aprilskim napadom na Izrael , ovosedmični je bio ozbiljniji i učinkovitiji. Prvo, raketiranje nije krenulo medijskom i drugom pripremom, dajući vremena protivnicima za pripremu. Drugo, korištene su bolje rakete, neke od najboljih iranskih, uključujući hipersonične, koje su pogodile mete za oko sedam minuta. Oko dvije stotine raketa je lansirano. Raketirani su vojni aerodromi i baze, sjedište tajne službe Mossad, vojnici na granici Libana... Iran može biti zadovoljan učinkom svog oružja, iako iz Izraela i Sjedinjenih Američkih Država tvrde da napad nije nanio ozbiljnu štetu. Snimci koje su načinili građani Palestine i Izraela i potom ih dijelili na društvenim mrežama pokazuju da iranske rakete pogađaju tlo. Da je napad bio uspješan za Iran pokazuju reakcije Tel Aviva i Washingtona. Premijer Benjamin Netanyahu najavio je osvetu, a Washington oštar odgovor, nakon što je saopštio da nema štete i da je jedina žrtva jedan palestinski civil. Ukoliko nije nanesena značajna šteta, čemu onda odgovor koji bi mogao dovesti do novih napada i širenja rata širom Bliskog istoka? Eskalacija ili dogovor nakon iranskog uspjeha? Iranski napad na Izrael veliki je udarac Netanyahuu i krugovima u Washingtonu. Milijarde dolara uložene u američko i izraelsko oružje nisu spriječile državu koja je decenijama pod sankcijama da nanese udarac. Koliko je ozbiljan govori i to što su Izrael opet branile SAD, evropske sile i arapski susjedi. To je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo, a Izrael je decenijama gradio imidž tehnološki superiorne sile na Bliskom istoku. Za stratege u Teheranu ovo je trenutno više nego povoljan razvoj događaja, jer su poručili svijetu da Izrael ne može kontrolisati Bliski istok kao ranije. Šta više, kako vrijeme prolazi sve je ranjiviji, jer su rivali jači. Vjerovatno neko, na primjer, u Kairu sada razmišlja kako bi izgledao rat protiv ogromne egipatske vojske, ako Izrael ima toliko problema s Hamasom i Hezbollahom . Neki mediji tvrde da je Iran obavijestio Washington i Moskvu da će napasti samo vojne lokacije. Kako Izrael i SAD tvrde da nije bilo žrtava u Izraelu, uključujući civilnih, to je na neki način priznanje Iranu da poduzima drugačije vrste operacija od onih izraelskih u Pojasu Gaze i Libanu, gdje strada mnogo civila. Zadnju kritiku te vrste Izrael je dobio jučer od šefa diplomatije Evropske unije Josepa Borrella zbog pogibije zdravstvenih radnika u Bejrutu, što je po njegovim riječima „kršenje međunarodnog humanitarnog prava“ i što je on osudio. Ali Netanyahu ne želi stati i jasno je da mu je glavni cilj rata u Pojasu Gaze eskalacija koja bi SAD uvukla u rat protiv Irana, što pokazuje i rat sa Hezbollahom. Taj rat biće okončan, po tvrdnjama iz Libana, onda kada se zaustavi rat u Pojasu Gaze. SAD mjesecima pokušavaju uvjeriti Netanyahua da sklopi mir, ali on to odbija pod raznim izgovorima, ili nerijetko jasnim protivljenjem. Dakle, mir je nadohvat ruke i sve zavisi od Netanyahua i njegovih saveznika na Zapadu. U noći poslije iranskog napada Netanyahu je obećao osvetu, a američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan rekao je da će se Teheran suočiti sa „teškim posljedicama“. Ipak, postoji razlika u ova dva stava. Netanyahuovi stavovi, smatraju mnogi, uključuje opciju vojnog odgovora, dok bi američki odgovor mogao biti u vidu sankcija. Washington kao da trenutno nema odgovor, odnosno da to razmatra, što ne iznenađuje i činjenicom da su narednog mjeseca izbori u toj državi. Oni koji vjeruju da će Netanyahu odgovoriti vojno, navode da bi Izrael mogao ciljati iranske lidere, nuklearna postrojenja, industriju nafte ili iranske vojne lokacije, uključujući mjesta sa kojih su lansirane rakete na Izrael. Nema sumnje da Izrael ima sposobnost da izvede neke od tih operacija, ali bi u tom napadu, ako bude samo jednokratan kao onaj iranski, bio pogođen samo dio onoga što se nalazi u ovoj ogromnoj državi. Iran, kao ni druge države, ne drži sve na jednom mjestu. U mogućoj operaciji protiv Irana glavno pitanje je ponašanje Sjedinjenih Država. Drugi napad Irana na Izrael pokazao je da Teheran ima načina da se bori sa Izraelom, čak i onda kada mu saveznici pristižu upomoć. Zato je glavno pitanje da li će SAD ući u rat protiv Irana, što ne žele ni Wasnihgton ni Teheran, odnosno da li će najveća svjetska sila za račun Izraela napasti Iran. SAD imaju sposobnost da izvrše takvu operaciju. Ali, svima je na umu američko iskustvo rata u Afganistanu i Iraku. Nakon početnih uspjeha neprijatelj nije poražen i nastavlja da se bori. Iran je višestruko moćniji od Afganistana i Iraka, i to je razlog zašto ga George W. Bush nije napao kada je vodio „ratove protiv terorizma“ i zbog čega je administracija Baracka Obame, u kojoj je Joseph Biden bio potpredsjednik, sa Teheranom pregovarala. Svi akteri upleteni u ovu krizu pozivaju na pregovore i deeskalaciju, osim Netanyahuove vlade. Libanski ministar vanjskih poslova Abdallah Bou rekao je za CNN da je Nasrallah prihvatio prijedlog Bidena i drugih država o trosedmičnom primirju i da su o tome obaviješteni, prije nego će biti ubijen. U srijedu je izraleski ministar vanjskih poslova Israel Katz generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Guterresa proglasio nepoželjnim i zaprijetio mu hapšenjem ako dođe u Izrael, jer nije osudio iranski napad. Jasno je da Netanyahu od rata ne odustaje i da ga od toga jedino može odgovoriti Washington, koji to bezuspješno pokušava jedanaest mjeseci . Tekst je ranije objavljen na portau nap.ba .

Američka CIA je u srijedu pokrenula novu akciju da regrutuje doušnike u Kini , Iranu i Sjevernoj Koreji , javio je Reuters. Foto: Ilustracija Glavna američka špijunska agencija objavila je uputstva na mandarinskom , farsiju i korejskom na svojim profilima na X-u , Facebooku , Instagramu , Telegramu , LinkedInu i Dark Webu o tome kako da je sigurno kontaktiraju, rekao je portparol CIA-e u saopštenju. „Naši napori na ovom frontu bili su uspješni u Rusiji i želimo osigurati da pojedinci u drugim autoritarnim režimima znaju da smo otvoreni za posao“, rekao je portparol, dodajući da se CIA prilagođava pojačanoj represiji države i globalnom nadzoru . Video na mandarinskom jeziku objavljen na YouTubeu sa pisanim uputstvima savjetuje pojedince da kontaktiraju CIA-u putem službene web stranice koristeći pouzdane šifrirane virtuelne privatne mreže (VPN) ili TOR mrežu . „Vaša sigurnost i dobrobit su naša najvažnija briga“, navodi se. CIA-ina žeđ za obavještajnim podacima porasla je kako Kina širi saradnju s Rusijom i Iranom i rasteže svoje regionalne vojne snage. Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja poznate su u američkoj obavještajnoj zajednici kao „tvrde mete“ - zemlje u čije je vlade teško prodrijeti. CIA je počela da regrutuje Ruse 2022. godine objavljivanjem tekstova na ruskom jeziku na svojim profilima na društvenim mrežama o tome kako da bezbjedno kontaktiraju agenciju.

Izrael je u petak likvidirao generalnog sekretara libanskog šiitskog pokreta Hezbollah Hassana Nasrallaha. Ovo je važan događaj u ratu koji vode Hezbollah i Izrael od 8. oktobra prošle godine, a koji je suštinski nastavak prijeđašnjih. Izrael je tim potezom želio preuzeti inicijativu, ali do konačne pobjede, što je u ovom slučaju ispunjavanje ranije proklamovanih ciljeva, dug je put. Izraelska vojska pokazala je posljednjih dana visok nivo sposobnosti izvan bojnog polja. Dok je trajalo zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku i kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu ponižen od brojnih diplomata izlaskom iz sale tokom njegovog obraćanja, vojska je vodila operaciju u medijima i do danas u većini medija sa Zapada nametnula narativ. Svijetu je saopšteno i na fotografijama prikazano da je Netanyahu iz Sjedinjenih Američkih Država izdao naredbu za napad na Bejrut. Više desetina projektila zbrisalo je dio Bejruta s lica zemlje. Od nekoliko stambenih zgrada nije ostalo ništa. Projektili koje su izbacili izraelski avioni imali su i po nekoliko tona eksploziva i u prah su pretvorili objekte i ljude u njima. Civile gotovo niko ne pominje, a govori se o uspješnosti likvidacije i sposobnosti vojske da ukloni neprijatelja. Glavna meta je bio Nasrallah, kojeg je Izrael godinama želio likvidirati. On je posljednji u nizu zvaničnika i komandanata tog i savezničkih pokreta i vojski ubijenih u izraelskim napadima. Njegovom likvidacijom nanesen je težak udarac Hezbollahu, ali ne i smrtonosan, kako se to pokušalo plasirati u javnost, posebno nakon eksplozije pejdžera i voki-tokija , jer je vojno krilo grupe ostalo gotovo netaknuto. Netanyahu od Nasrallaha napravio legendu, a Hezbollahu dao legitimitet Politika Hezbollaha oduvijek je nailazila na otpor u Libanu. Mnogima se nije sviđalo to što je Hezbollah jači od vojske Libana i što se upliće u ratove u Siriji i drugdje. Hezbollah je optuživan da tako jača sektaške podjele. I najmanja iskra prijetila je da zapali požar . Hezbollah je 8. oktobra donio rat u Liban, nakon što je dan ranije palestinski Hamas upao u Izrael i napravio masakr. U znak podrške palestinskom narodu i tražeći prekid vatre u Pojasu Gaze, Hezbollah je gađao mete na sjeveru Izraela i raselio stotine hiljada ljudi sa obje strane granice. Ove postupke Hezbollaha neki su kritikovali, govoreći da je to samo promocija šiitskog pokreta. Odluka Netanyahua da se ubije šezdesetčetverogodišnji vođa Hezbollaha zauvijek je promijenila imidž pokreta. Šiitski vođa izgubio je život u borbi za palestinske sunite, dok sunitske vođe ne rade mnogo da pomognu svojoj „braći“. Na neki način postao je Che Guevara Bliskog istoka, osoba čije ime kao borbeni poklič uzvikuju na ulicama Libana, Palestine, Sirije, Iraka, Irana... U vojnom smislu Netanyahu nije mnogo dobio. Likvidirane vođe Hezbollaha zamijeniće drugi, jer organizacija postoji decenijama. Moglo bi se desiti da nove vođe budu sposobnije od veterana koji su vodili pokret. Hezbollah je i ranije gubio vođe i komandante, ali je preživljavao i potom jačao. Na primjer, Izrael je 1992. godine ubio Abbasa al-Musawija, kojeg je na poziciji generalnog sekretara naslijedio Nasrallah. Ili, u ratu u Siriji poginuli su brojni komandanti Hezbollaha. Mediji su izvijestili da je zajedno sa Nasrallahom likvidiran visoki iranski zvaničnik, zadužen za obuku trupa i vođenje operacija. To ne bi bio prvi put da Iranci komanduju libanskim borcima. U ratu u Siriji to je bilo očito. Dakle, Iran može poslati nove vojnike u Liban, ako je potrebno. Istovremeno, masovnim bombardovanjem širom Libana i stradanjem hiljada civila, Netanyahu je Libanu i okolnim državama poručio zašto im trebaju grupe poput Hezbollaha. To im je plastično predstavio odlukom da izvrši invaziju na jug Libana, koju je početkom sedmice Hezbollah odbio. Hezbollah se neće predati Protekle dvije sedmice bile su teške za Hezbollah i Izrael je to pokušao iskoristiti. Prebačeno je dosta vojske iz Pojasa Gaze na sjever Izraela i govori se o „ograničenoj“ operaciji u Libanu. U kojoj mjeri i da li će biti ograničena zavisi od toga hoće li vojska biti uspješna. U svakom slučaju, radi se o invaziji. Takva akcija dovela je do formiranja Hezbollaha, a onda i do poraza Izraela u ratu 2006. godine. Nova invazija je nova faza rata koji će nanijeti ogromnu štetu Libanu i Izraelu, odnosno Hezbollahu i izraelskoj vojsci. Netanyahu je više puta ponovio da mu je cilj da uništi Hezbollah, potisne ih tridesetak kilometara od granice (iza rijeke Litani), vrati raseljene stanovnike na sjever zemlje i okonča prekogranično raketiranje. To je precizan opis onoga što je dovoljno da bi proglasio pobjedu. U svom zadnjem obraćanju javnosti, Nasrallah je poručio da u tome neće uspjeti, odnosno da se Hezbollah neće povući i da je jedini način da vrati ljude na sjever Izraela ako prestane sa napadima na Pojas Gaze . Netanyahu želi da pitanje Hezbollaha riješi vojnim putem. Od likvidacije Nasrallaha vojska je napadala jug Libana, ciljajući Hezbollahove pozicije. Tel Aviv tvrdi da je uništio skladišta raketa. Hezbollah tvrdi da je njihov arsenal netaknut, što su pokušali dokazati napadima na Izrael. Jučer je više puta gađan Tel Aviv, a libanska grupa je saopštila da je neke vrste raketa koristila prvi put. Proteklih dana Hezbollah je pokazao da se ne predaje, iako je izgubio komandante i generalnog sekretara. Najbolji način da pokaže da je još uvijek snažan jeste okršaj sa izraelskom vojskom uz granicu Libana, jer tamo ima prednost. Decenijama se Hezbollah pripremao za izraelski upad u ovaj dio Libana, koji je brdovit i slabo prohodan. Smatra se da Hezbollah tamo ima mreže tunela, skloništa i utvrda. Neuspješni pokušaj „ograničene“ operacije Izraela ove sedmice je pokazao da je barem dio toga istina, odnosno da će se Hezbollah boriti i da će Tel Aviv morati žrtvovati mnogo. Iako su SAD uz Izrael, predsjednik Joseph Biden savjetovao je Netanyahua da ne pokreće kopnenu operaciju u Libanu. Netanyahu nije poslušao. Nakon što nije ispunio ciljeve u Pojasu Gaze (uništenje Hamasa i oslobađanje talaca), koje je sam postavio, sada je odlučio da s novim civljevima napadne Liban. Jučer je i zbog toga dobio odgovor iz Irana, kada su dronovi i rakete ponovo padale na Izrael. Ako ga nešto može radovati, onda su to istraživanja javnog mnijenja, provedena poslije Nasrallahove likvidacije, koja su pokazala da njegova popularnost prvi put raste od početka rata u Pojasu Gaze. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je 17. septembra predstavila sastav tog tijela za narednih pet godina. Radi se o listi od 26 kandidata za određene resore, a koje će u konačnici Evropski parlament, nakon saslušanja, odbiti ili prihvatiti. Očekuje se da će par njih biti zamijenjeno, ali niko ne sumnja da će oni odabrani za najvažnije resore dobiti podršku. Dio njih će biti zadužen i za dio svijeta u kojem živimo, na direktan ili indirektan način. Građani Evropske unije su od 6. do 9. juna birali novi saziv Evropskog parlamenta . Svi strahovi, vještački napuhani, da će ekstremni desničari dobiti većinu u parlamentu i potom oblikovati Evropsku komisiju pali su u vodu. Ništa se radikalno nije promijenilo nakon izbora, jer su glavne poluge dobili oni koji su ih držali, a i Von der Leyen je zadržala svoju poziciju. Jačanje krajnje desnice u Italiji, kasnije „ispeglano“ kroz neku vrstu prihvatljive desnice u namjeri da se politika premijerke Giorgije Meloni promijeni, u novoj Evropskoj komisiji oslikava se u predloženom izvršnom potpredsjedniku tog tijela, jednog od njih šest. Saradnik premijerke Rafaelle Fitto uz potpredsjedničku funkciju dobio je i resor za kohezije i reforme, što je pozicija koja se preklapa sa svakim resorom u kome bi želio vršiti promjene. Ostali „problematični“ članovi evropskog kluba, poput Slovačke i Mađarske, dobili su trgovinu i brigu za životinje. Našoj javnosti poznati Oliver Varhelyi, koji je u prethodnom mandatu bio zadužen za proširenje Evropske unije i koji na tom poslu nije imao gotovo nikakvog uspjeha, narednih pet godina trebao bi se brinuti za zdravlje i dobrobit životinja unutar Unije. Rusija i migracije Evropska komisija će nastaviti dosadašnji kurs, ali sa nekim novim politikama i komesarima. Novi komesari to obećavaju, ako je suditi prema njihovim biografijama. Uz Von der Leyen najvažniju funkciju obavljaće bivša estonska premijerka Kaja Kallas. Njoj je pripao resor vanjskih poslova i sigurnosti. Poznata po oštroj politici prema Rusiji i kao zagovornica pomoći Ukrajini, garancija je Kijevu i Washingtonu da će EU ostati na sadašnjim pozicijama prema ratu na istoku Evrope. Baltički blok u Komisiji pojačao je i bivši litvanski premijer Andrius Kubilius kome je povjerena odbrana. Također poznat kao protivnik Kremlja, Kubilius će imati zadatak da gradi evropsku vojsku i jača mehanizme odbrane unutar novoosnovanog resora. Tu je i bivši latvijski premijer Valdis Dombrovskis u resoru ekonomije. Iz centralne Evrope, iz Poljske kao jedine zemlje Unije sa kojom je Baltik kopneno povezan, dolazi Piotr Serafin kome je će biti povjeren budžet. Imenovanje Kallas, Kubiliusa, Dombrovskisa i Serafina ukazuje da se evropska politika prema Rusiji neće mijenjati, jer svi oni dolaze iz država koje su snažno stale iza Ukrajine da se odupre ruskoj agresiji. Tako će Kremlj protiv sebe imati grupu ljudi koji su živjeli u bivšem SSSR-u, ili u istočnom lageru u slučaju Poljske, i koji imaju iskustvo ruske dominacije. Ondje gdje bi će biti promjene evropske politike su resori migracija i unutrašnjih poslova. Prijedlog Von der Leyen je austrijski ministar finansija Magnus Brunner iz konzervativne Austrijske narodne stranke. Sadašnja austrijska vlada našla se na udaru kritika da krši evropske propise zatvaranjem granica i da evropskim novcem želi dizati ograde u borbi protiv ilegalnih migracija. Brunner na čelu ovog resora najava je dugočekivane promjene politike Brisela prema migracijama . Evropska unija, proširenje i „Zapadni Balkan“ Na koncu, važna oblast za dio svijeta u kome živimo jeste i resor zadužen za proširenje Evropske unije. Prema medijskim izvještajima, Ukrajina, Gruzija i Moldavija su očekivale da će taj resor pripasti nekome iz pomenutog bivšeg istočnog bloka. Ali to se nije desilo. Von der Leyen je tu poziciju povjerila Marti Kos, diplomatkinji iz Slovenije. Tako će se tzv. „Zapadnim Balkanom“ još jednom baviti osoba koja „poznaje ovaj region“, koji je u Briselu nazvan onako kako ga niti jedan njegov stanovnik ne zove, ili barem nije zvao dvadesetak godina unazad. Istočnog, južnog i sjevernog Balkana u tom kontekstu nema, a geografi u zapadni dio balkanskog poluostrva ne bi uvrstili sve države na koje se termin odnosi. Mediji u regionu su s odobrenjem dočekali imenovanje Marte Kos, ističući njenu impresivnu biografiju u diplomatiji i niko ne sumnja u njene dobre namjere prema državama bivše Jugoslavije. Neki su istakli njenu nultu toleranciju na korupciju i zalaganje za vladavinu prava, a što će po svemu sudeći biti velika prepreka u dijalogu sa onima s kojima će pregovarati. Ali to nije najveći problem koji bi Kos mogla imati. Više od deceniju neke od ključnih pozicija u ovom dijelu svijeta pripadaju ljudima koje bi Kaja Kallas u najmanju ruku stavila pod sankcije. Proruski akteri još uvijek zauzimaju važne pozicije i dijelu Zapada to ne smeta. Ovih dana kada se navršava godišnjica terorističkog napada u Banjskoj, i dok zvanični Beograd šuti o napadu na policiju Kosova, i kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iz Ujedinjenih nacija imenuje navodne zavjerenike protiv njegove zemlje, u Srbiji se govori o postavljanju spomenika Dragoljubu Mihailoviću, zločincu i saradniku nacističke Njemačke. To je moguće jer dio Zapada, uključujući dio Evropske unije, daje bezrezervnu podršku Vučiću u namjeri da Srbiju odvoji od Rusije. U Crnoj Gori na čelu parlamenta je četnički vojvoda Andrija Mandić, blizak Vučiću i podržan glasovima „prozapadnih“ stranaka, a suverenitetu Bosne i Hercegovine prijeti se tzv. srpskim svetom, dok se dio snaga protivi izvršavanju presuda međunarodnih sudova. Ipak, imenovanje Marte Kos može biti pozitivno barem za onaj dio snaga, društvenih i političkih, koje žele članstvo u Evropskoj uniji i koji ne žele da „vagaju“ između Vladimira Putina i Brisela. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će se jasno vidjeti ko (ne)želi da se ovaj dio Evrope pridruži ili primakne Evropskoj uniji. To bi bio dobar povod da se Kos i Kallas zajedno pozabave dijelom svijeta u koji Brisel šalje milijarde eura pomoći i kredita i čiji dio na koncu završi u rukama proruskih i antizapadnih snaga. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .