My Items

Desetak vodećih američkih medijskih organizacija u nedjelju je kolektivno pozvalo predsjednika SAD-a Josepha Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa da se javno obavežu na debatu tokom predizborne kampanje za izbore u novembru, javio je Reuters. Foto: Joseph Biden i Donald Trump „Debate imaju bogatu tradiciju u našoj američkoj demokratiji, koja je igrala vitalnu ulogu na svim predsjedničkim izborima u proteklih 50 godina, koje datiraju od 1976. godine“, navodi se u zajedničkoj izjavi dvanaest medijskih kuća. U saopštenju se sugeriše da debate sponzoriše nestranačka Komisija za predsjedničke debate , kao i svaki izborni ciklus od 1988. godine. „Iako je prerano da se pozivi upućuju bilo kojim kandidatima, nije prerano da kandidati koji očekuju da će ispuniti kriterije podobnosti javno izraze svoju podršku i svoju namjeru da učestvuju u debatama komisije planiranim za ovu jesen.“ Televizijske kuće potpisnice pisma su: ABC News , CBS News i NBCUniversal News Group (koji obuhvata NBC News i MSNBC ), kao i Fox , CNN , C-SPAN , PBS NewsHour , Nextstar's NewsNation i Univision na španskom jeziku. Grupu su zaokružili The Associated Press wire service , National Public Radio i Gannettove nacionalne novine USA Today. Trump, koji je odbio da raspravlja sa svojim rivalima prije nego što je pobijedio u primarnoj trci republikanaca prošlog mjeseca, posljednjih sedmica izaziva Bidena da se upusti u debatu s njim „bilo kada, bilo gdje, bilo gdje“ . Prošlog četvrtka, Trumpov izborni štab poslao je pismo Komisiji za debate pozivajući na ubrzani raspored debata, tražeći više od uobičajena tri i započinjući ih ranije u kampanji nego inače. Biden se nije obavezao da će raspravljati s Trumpom, ali to nije ni isključio, rekavši prošlog mjeseca da će to zavisiti od ponašanja bivšeg predsjednika. Bidenov tabor je zabrinut da se Trump, kada se pojavi na sceni, neće poštovati pravila koja je postavila Komisija, a neki Bidenovi savjetnici kažu da ne žele uzdizati Trumpa stavljajući ga na pozornicu s demokratom. Biden ima prednost među registrovanim glasačima od 41% prema 37% u odnosu na Trumpa, pokazala je anketa Reuters/Ipsos u srijedu. Upitan tokom putovanja u Las Vegas početkom februara o Trumpu koji ga je pozvao na debatu, Biden je rekao: „Da sam na njegovom mjestu, i ja bih želeo da raspravljam o sebi. On nema šta da radi.“ Biden i Trump susreli su se u dvije televizijske debate tokom kampanje 2020. godine.

Posjeta Parizu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i prijem kod predsjednika Emmanuela Macrona važna je iz više razloga, a jedan od njih je francuski povratak na Balkan, odakle se u značajnoj mjeri povukla početkom ovog stoljeća. Stabilnost Balkana, dok traje rat u Ukrajini i navodni „evropski put“ Srbije, odlična su prilika da se Francuska ponovo nametne kao faktor. Foto: Aleksandar Vučić i Emmanuel Macron Uspon Aleksandra Vučića na vlast i održavanje na toj poziciji neki su u Srbiji povezivali sa Francuskom. Prema jednoj od priča koja se vezuje za Pariz i Vučića, navodi se i sastanak iz 2008. godine u jednom luksuznom hotelu, kojem je, pored biznismena, prisustvovao i bivši crnogorski premijer i predsjednik Milo Đukanović. Navodno, tema sastanka bile su prilike na Balkanu. Da Pariz blagonaklono gleda na Vučića vidjelo se tokom godina njegove vlasti. Ozbiljne kritike, kakve je ponekad dobijao iz Washingtona ili Berlina, iz Pariza su izostale. Štaviše, Francuska se snažno uključila u aviosaobraćaj Srbije, što sigurno nije moglo proći bez Vučićevog odobrenja. Nakon toga, Francuska je prodala Srbiji, skromnih, osamnaest protivvazdušnih sistema Mistral 3 sa samo pedeset raketa, te Airbusove helikoptere. To je bila poruka Pariza da na Beograd računaju. Vučić kod Macrona Ono na šta se zvanični Beograd uvijek može pozvati kada je Francuska u pitanju, jeste trajanje savezničkih odnosa. Iako postoje oni koji tvrde da je savezništvo preteška riječ, pritom iznoseći brojne argumente u dokazivanje svoje teze da Francuska nije bila iskren prijatelj Srbije, zvaničnici dvije države će često svoje odnose, barem retorički, temeljiti na tim vezama. „Ponosan sam što sam večeras u Jelisejskoj palati i dugo sam se spremao šta da za pet minuta izgovorim na ovakvom mjestu pred vama, uvaženi predsjedniče. Mi danas obilježavamo 185 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa. Na Francusku smo najviše računali. Rijetki su lideri u Evropi koji žele nekoga da čuju, posebno kad je manji od njih. Macron je želio da sasluša i da čuje i hvala mu na tome“, rekao je Vučić. Francuska je „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi i Beograd je „na Francusku najviše računao i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu“. Ovakve riječi su sigurno prijale domaćinu, ali Vučiću teško da je mogao prijati izbor tema za razgovor. Razgovarano je o Kosovu, Evropskoj uniji, Ukrajini i o Bosni i Hercegovini, dok je u Parizu boravio Milorad Dodik, predsjednik jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta. „Želim da ponovim koliko nam je važno i da BiH ostane ujedinjena zemlja“, rekao je Macron, na šta je Vučić ponovio mantru o teritorijalnom integritetu i države i entiteta. Macron i Vučić su tako razgovor stavili u kontekst regionalne stabilnosti, što je skrivanje činjenice da Beograd destabilizuje regiju, a onda Zapadu prodaje usluge čuvara mira. Naravno, Francuskoj je trik poznat. Sjetimo se da je prilikom raspada Jugoslavije Pariz podržavao Beograd, a nekoliko godina kasnije bombardovao srpske ciljeve u BiH, Srbiji i Kosovu. Tako je Francuska, koja je po Vučiću „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi, zagovornik nezavisnog Kosova, što je još jedan argument onih koji tvrde da je savezništvo dvije države lažno. Provedba „francusko-njemačkog plana“ za Kosovo je posljednji čin te predstave i Macron na tome insistira. Refleks velike sile Ali takvo ponašanje Francuske ne treba da čudi. Francuska nastupa sa pozicije velike sile, što i jeste za male i siromašne balkanske države. Ono što Parizu više ne prolazi u velikim dijelovima Afrike, odakle ih posljednjih mjeseci protjeruju vojne hunte zagledane u Rusiju, na Balkanu prolazi. Nacionalističke elite sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina su toliko devastirale balkanske države da se sada pristajanje na tuđe zahtjeve predstavlja kao izraz savezništva na obostranu korist. Lider „srpskog sveta“ je možda najbolji primjer toga, jer je napravio pun krug od zagovaranja „Velike Srbije“ do „evropske budućnosti“ tog istog prostora gdje je izvršen genocid. Jedna druga sila, koja također koristi beogradske političke elite za svoje interese, preko svojih medija to je plastično objasnila. „Kako je Vučić odgovorio na iskren poziv da se odustane od nacionalnih interesa ostaje nejasno: novinske agencije ne daju njegov odgovor. Po svemu sudeći, šef Srbije je šutio, došao je u Pariz da moli i nije mogao da priušti da se svađa sa glavnim stanovnikom Jelisejske palate“, piše ruska Gazeta, prenijeli su mediji u Srbiji. Ova ruska „briga“ za Vučića je ništa drugo nego ohrabrivanje Beograda da nastavi ratove koje je izgubio devedesetih godina, što govori šta „saveznik“ iz Kremlja očekuje od Srbije. Ipak, postoji razlika između pristupa Francuske i Rusije. Moskva regionu ne nudi mnogo, osim priče o mitskom bratstvu slavenskih naroda. Sa druge strane, Francuska ima mehanizme da djeluje, investira novac i maše ponudom članstva u Evropskoj uniji i NATO-u. Ponuda članstva u Uniji primamljiva je i nakon Macronove izjave da nema proširenja dok se ne srede stvari unutar Unije. Djelovanje Francuske to pokazuje u proteklim godinama. Vučić je rekao da francuski investitori u Srbiji zapošljavaju više od jedanaest hiljada radnika, da je u pet godina trgovinska razmjena dvije države gotovo udvostručena, a Macron je rekao da je Francuska agencija za razvoj u posljednjih pet godina uložila 570 miliona eura u Srbiju te da očekuje da će dvije države u budućnosti sarađivati u zaštiti životne sredine, transportu i nuklearnim postrojenjima. Neki srbijanski mediji su to protumačili kao gradnju metroa u Beogradu, skladištenje francuskog nuklearnog otpada u Srbiji i kupovinu borbenih aviona Rafale koje je Macron već prodao Zagrebu u pokušaju Andreja Plenkovića da dobije naklonost Pariza . Vučić je, iako to nije dio potpisanih ugovora, rekao da se nada da će do 2035. godine Srbija imati nuklearni reaktor. Francuska je za svoje poslove na Balkanu imenovala i izaslanika. Od jeseni prošle godine René Troccaz obilazi balkanske prijestolnice. Njegov posao je da države koje su izvan EU i NATO-a dodatno stavi pod kontrolu Brisela. „Važno je da Srbija nastavi da taj svoj izbor (ka EU) ostvaruje, posebno kroz veće usklađivanje sa našim vanjskopolitičkim odlukama“, rekao je Macron. „Taj izbor također mora biti ojačan nastavkom i ubrzanjem reformi koje se odnose na jačanje vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i medijskog pluralizma“, rekao je Macron i pozvao da se „odgovorni za napad na Banjsku privedu pravdi i da odgovaraju“ te da se „učini sve da se takva tragedija ne ponovi”. Suštinski, Macron je zatražio od Vučića da se Srbija odmakne od Rusije, odnosno da uskladi svoju politiku sa Briselom. Taj poziv ilustruje i kako se vodi politika na Balkanu. Naime, usklađivanje vanjske politike sa Briselom je obaveza svih država koje traže članstvo. Očito je da evropske sile moraju podsjećati balkanske vođe, a neki od njih su bliski Moskvi, da potpis obavezuje. Srbija, Hrvatska, Balkan Pokušaj Vučića da utječe na Macrona možda je povezan i sa nastojanjem zvaničnog Zagreba da dobije naklonost Francuske. To nije iznenađenje, jer HDZ i Srpska napredna stranka malo toga u ideološkom smislu dijele, na primjer, sa aktuelnom američkom ili njemačkom administracijom. Postoje i druge sličnosti. Naime, Zagreb i Beograd žele francuske avione Rafale. Eskadrilu polovnih aviona Zagreb je platio oko milijardu eura, a predsjednik Zoran Milanović tvrdi da će trošak rasti. Beograd želi eskadrilu novih aviona i platit će ih tri milijarde eura. To znači da Hrvatska i Srbija počinju zavisiti od Francuske kada je u pitanju vojna avijacija. Sličnost je i želja Srbije da ima francuske nuklearne reaktore i sporazum o ulasku Elektroprivrede Francuske u Elektroprivredu Srbije, čime će se vezati za francuske dobavljače. Sličan slučaj francuske i američke politike, u namjeri da neku državu otmu iz ruku Rusije, desio se prošle godine kada je Bugarska pristala zamijeniti rusku tehnologiju sa onom sa Zapada . Agresija Rusije na Ukrajinu promjenila je Evropu. Napredak ruskih trupa plaši Zapad i sve su snažniji pritisci na one koji iz Evrope gledaju u pravcu Moskve. Vučićeva kooperativnost u Parizu to pokazuje, nakon godina kupovine vremena dok nacionalističke beogradske elite sanjaju o ruskim vojnicima na obalama Dunava. U ovom trenutku Vučić gubi trku sa vremenom, jer Zapad postaje sve nestrpljiviji da posloži stvari u dijelu svijeta koji decenijama kontroliše. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prema saopštenju libanske armije, u nedjelju je ubijen kršćanski zvaničnik Pascal Sleiman, a onda su na ulice izašle pristalice njegove stranke. U još do kraja nerazjašnjenom slučaju stvari se odvijaju velikom brzinom i neki upozoravaju da Libanu prijeti još jedan građanski rat. Foto: Pascal Sleiman, Facebook Rat u Siriji raselio je milione ljudi, a mnogi od njih su završili u susjednom Libanu. Liban je primio i one koji su bježali od sirijske vojske, kao i one, uglavnom šiite, koji su bježali od pobunjenika i terorističkih grupa koje su tamo djelovale. Neki od njih su se počeli baviti kriminalom i krijumčarenjem preko granice, što je unosan posao budući da je Sirija pod sankcijama Zapada, a Liban više godina na pragu potpunog ekonomskog kraha. Ubistvo Pascala Sleimana, koordinatora kršćanskih Libanskih snaga (LF) u Jbeilu (Byblosu), regionu koji se nalazi sjeverno od Bejruta, još jednom je bacilo svijetlo na Sirijce u Libanu. Prema saopštenju libanske armije, grupa Sirijaca je ukrala automobil koji je pripadao Sleimanu i tom prilikom ga usmrtila, odnosno umro je na putu ka Siriji. Vojska je saopštila da je vojna obavještajna služba uhapsila „gotovo sve“ osumnjičene, njih sedam, u ponedjeljak navečer. Tijelo je pronađeno u Siriji, a Bejrut tražio pomoć Damaska, koji je brzo isporučio trojicu osumnjičenih. Pojavile su se i druge informacije. Tvrdilo se da je Sleiman kidnapovan i da je u Siriji živ, što se vrlo brzo ispostavilo kao dezinformacija. Političko ubistvo? LF, kojem je Sleiman pripadao, odmah je saopštio da se radi o „političkom ubistvu“ dok se ne dokaže suprotno i pozvao pristalice da na sahranu dođu u što većem broju, iako je lider stranke Samir Geagea pozvao na uzdržanost. Dio kršćana je izašao na ulice i u nedjelju i ponedjeljak blokirao ceste u okrugu Byblos, odnosno autoput ka Bejrutu. Na društvenim mrežama su se pojavili snimci na kojima kršćani na ulicama prebijaju sirijske izbjeglice. LF je rekao da njegova krv nije pala uzalud, dodajući: „Krv naših mučenika je održala Liban arenom slobode i dostojanstva.“ Na kraju, saopštava LF: „Nećemo im dozvoliti da gurnu Libance u očaj i da se okrenu imigraciji.“ Stranke Kataeb, Maronitska liga, Progresivna socijalistička partija i Slobodni patriotski pokret izrazili su solidarnost sa LF-om, demonstrantima i Sleimanovom porodicom, a privremeni premijer Najib Mikati, sunit, pozvao je agencije da istraže okolnosti otmice i ubistva, a građane na suzdržanost te da ne nasjedaju na glasine. Na društvenim mrežama i dijelu medija razmjenjuju se optužbe ko je kriv za ubistvo. Dok jedni tvrde da se radi o klasičnom napadu bandi, drugi u njemu vide političku pozadinu. Neki tvrde da su počinitelji ubistva bivši pripadnici sirijskih pobunjeničkih grupa, drugi da iza likvidacije stoji Hezbollah, ili da je barem dijelom odgovoran jer su bande prenijele tijelo kroz dolinu Beqaa i dalje preko granice uz koju je taj šiitska libanska grupa veoma prisutna. Treći vide upliv stranih faktora, odnosno obavještajnih službi iz Izraela i drugih država. Stvari postaju opasnije činjenicom da je LF veliki kritičar Hezbollaha s kojim su se obračunavali i oružjem, pa mnogi strahuju da bi novi konflikt mogao nastaviti po linijama gdje je stao krvavi građanski rat. LF je također oponent službenog Damaska, koji je saveznik Hezbollaha. Hezbollah se ogradio od ubistva. Lider Sayyed Hassan Nasrallah negirao je da je njegov pokret umiješan u slučaj i optužio one koji za to okrivljuju šiitski pokret za raspirivanje sektaških sukoba. Najmanje što Hezbollah treba jeste još jedan front dok gotovo sedam mjeseci ratuju protiv Izraela. Oni koji podržavaju Hezbollah nemaju sumnju kome bi sukob libanskih kršćana i šiita odgovorao. Nastavljajući tom logikom ne bi bilo teško zaključiti da bi kršćani, koji su vojno slabiji od Hezbollaha, imali podršku izvana na sve načine. Stare podjele i novi strahovi LF ne odustaje od traženja krivca. U saopštenju od utorka kažu da su tri faktora povezana sa Hezbollahom doprinijela ubistvu Sleimana. „Prvi faktor je zastupljen u prisustvu Hezbollaha u njegovom trenutnom obliku pod izgovorom otpora ili drugog alibija. Ovo nelegitimno prisustvo Hezbollaha dovelo je do paralizacije uloge države i efikasnosti te uloge, što je omogućilo prisustvo naoružanih bandi i oružani haos“, navodi LF. Pored toga, LF krivi Hezbollah za slabu kontrolu državne granice sa Sirijom i na kraju za „kastriranje državnih pravosudnih, sigurnosnih i vojnih institucija kroz zabranu rada u određenim područjima ili na određenim slučajevima ili po bilo kojem pitanju u vezi s bilo kojom osobom koja pripada Osovini prkosa.” LF-ove optužbe suštinski su skup argumenata koje protiv Hezbollaha neki koriste godinama. Oni tvrde da je Hezbollah, držeći se zvaničnog Teherana i boreći se protiv Izraela, Liban podredio tom cilju, odnosno smjestio ga u kontekst regionalnih kretanja, sukoba Irana i Saudijske Arabije i posebno Irana i Izraela iza kojeg je Zapad. Praktično to je poziv za ukidanje ili reformu Hezbollaha, barem njegovog vojnog krila. Optužbe u slučaju Sleiman su slične optužbama u slučaju Eliasa Hasrounija, još jednog zvaničnika LF-a, koji je nastradao u augustu prošle godine. I tada je LF optužio Hezbollah, ali kontekst je drugačiji jer na granici Libana traje rat gotovo sedam mjeseci. Oni bliski Hezbollahu imaju drugačiji stav. Oni tvrde da je ta grupa jedina garancija da Liban neće pasti pod kontrolu Izraela, Saudijske Arabije ili Zapada. Vojno prisustvo Izraela na jugu Libana do 2006. godine, kada ih je otuda protjerao Hezbollah, jedan je od glavnih argumenata za tu tvrdnju. Na tim osnovama Hezbollah je našao saveznike i među kršćanima. Pokret Amal je saveznik Hezbollaha i rivalska stranka LF-a. LF je trenutno vodeća libanska i kršćanska stranka, iako je opozicija. Nasljednik je kršćanske milicije iz građanskog rata, odnosno vojna koalicija je pretvorena u političku. Tokom invazije na Liban 1982. godine, LF-u je podršku pružao Izrael i tada su uspostavljene zloglasne falange koje su izvršile pokolje šiita i Palestinaca. Jake veze LF-a sa stranim faktorom potvrđene su i njihovom sukobom sa kršćanskim generalom i kasnijim predsjednikom Libana Michelom Aounom. U komplikovanom političkom sistemu kakav je libanski i u društvu u kome su još uvijek rane iz rata žive, slučajevi kao što je ubistvo Sleimana mogu biti uvod u nove sukobe. Očito da sukobi odgovaraju mnogima, najviše onima izvan Libana. Maronitski patrijarh Beshara al-Rahi pozvao je jučer građane Libana na samokontrolu. „U ovim delikatnim i napetim okolnostima, pozivamo na strpljenje i suzdržanost“, rekao je al-Rahi, i pozvao pravosuđe i vlast da „oštro kazne kriminalce“. Al-Rahi je tako precizno skicirao šta je to što Libanu trenutno treba – brza istraga, kazna za krivce i strpljenje naroda Libana. Upravo to troje je decenijama nedostajalo Libanu i dovelo je do mnogih problema. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Kompanija Rostec stvara novu liniju obećavajućih poboljšanih tenkovskih granata na osnovu proučavanja zarobljenih zapadnih oklopnih vozila i podataka o zaštiti perspektivnih zapadnih modela, rekao je u intervjuu za TASS Bekhan Ozdoev , industrijski direktor sistema oružja u ruskoj Državnoj korporaciji Rostec. Foto: Ilustracija „Proaktivni smo i stvaramo novu liniju perspektivne municije sa poboljšanim karakteristikama. Uzimamo u obzir parametre i karakteristike zaštite zarobljenih oklopnih vozila, podatke o zaštiti perspektivnih modela neprijatelja i informacije dobijene od tenkova koji učestvuju u specijalnoj vojnoj operaciji“, rekao je Ozdoev, koristeći termin koji koristi Kremlj da bi opisao svoju invaziju na Ukrajinu . Dodao je da dok neprijatelj stvara nove tenkove sa poboljšanom zaštitom, Rostec stvara novu municiju, „koja će njihove napore pomnožiti sa nulom“ .

Kada je u septembru 2021. godine administracija Josepha Bidena najavila da je stvorila trojni pakt Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, ili skraćeno AUKUS, govorilo se više o svemu drugom osim o Kini. Iako je bilo očito da je AUKUS rezultat želje starih saveznika da obuzdaju Kinu, o tome se nije govorilo. Ali i tome je došao kraj polovinom sedmice kada je drugi čovjek State Departmenta u priču oko AUKUS-a ubacio Tajvan. Foto: Anthony Albanese, Joseph Biden i Rishi Sunak na samitu AUKUS-a Zamjenik državnog sekretara SAD-a Kurt Campbell, obraćajući se Centru za novu američku sigurnost iz Washingtona, ove sedmice uspostavio je vezu između Tajvana i AUKUS-a, rekavši da će nove podmorničke sposobnosti poboljšati mir i stabilnost, uključujući moreuz koji razdvaja Kinu i Tajvan . AUKUS-ove podmorničke sposobnosti „imaju ogromne implikacije u različitim scenarijima, uključujući i okolnosti koje prelaze moreuz“, rekao je Campbell, prenijele su agencije. „Tvrdio bih da bliska saradnja sa drugim narodima, ne samo diplomatski, već i na odbrambenim putevima, ima za posljedicu jačanje mira i stabilnosti uopšte“, dodao je visoki američki diplomata. Protiv Kine i bez Francuske Priča o AUKUS-u na neki način je i priča o tome kako funkcionišu savezništva i kako jedna sila reaguje kada bira između svog stvarnog interesa i interesa partnera. Na svojoj koži to je osjetila Francuska i predsjednik Emmanuel Macron, nešto prije nego će AUKUS zaživjeti i svijetu saopštiti da tri države žele zajednički graditi podmornice na nuklearni pogon, sarađivati u oblasti cyber sigurnosti, vještačke inteligencije, kvantnih tehnologija, podmorničkih istraživanja, istraživanju naprednih tehnologija, razmjeni informacija... Macron je morao prihvatiti da je Australija odustala od sporazuma iz 2016. godine prema kome bi Francuskoj platila četrdeset milijardi dolara za flotu konvencionalnih podmornica i da sada želi osam nuklearnih podmornica sa američkom i britanskom tehnologijom. Tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian opisao je odluku Australije „kao nož u leđa“. Francuska je izgubila unosan posao, a Biden je dobio prve kritike evropskih saveznika. Macronu je odluka Australije toliko teško pala da je u aprilu prošle godine iz Pekinga poručio da bi „najgora stvar za pomisliti bila da mi Evropljani moramo biti sljedbenici ove teme i prilagoditi se američkom tempu ili kineskoj pretjeranoj reakciji”, govoreći o Kini i Tajvanu, Ukrajini, sankcijama i drugim temama koje su bile na stolu. Ovaj šamar Washingtona i Londona Francuska nije zaboravila, potpuno svjesna da se zvanična Canberra još jednom opredijelila za isprobano savezništvo koje spaja historija, jezik, kultura i čuveni projekat o skupljanju i dijeljenju informacija „Five Eyes“, koji pored Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije čine Kanada i Novi Zeland. Obračun s Kinom U Pekingu nisu nikada imali dilemu da je cilj AUKUS-a obuzdavanje druge najveće ekonomije na svijetu i da će se taj savez kasnije širiti, odnosno da će se njemu na različite načine približiti države koje strahuju od Kine. Još od njegovog osnivanja Kina je tvrdila da će AUKUS proizvesti napetosti u regiji i na koncu pokrenuti utrku u naoružanju. Utrka u naoružanju nije problem za Kinu, posebno nije bio proteklih godina kada je njena vojska i posebno mornarica jačala. Trka brine kineske susjede, jer oni nemaju kapacitete da prate kineska ulaganja. Odatle se te države na različite načine približavaju državama AUKUS-a, posebno Sjedinjenim Državama koje su najveća pomorska sila svijeta. Oni smatraju da se samo zajednički mogu oduprijeti Kini, posebno u vremenu kada Peking ima probleme kod kuće . Indija i Japan su bile prve države koje su računale na AUKUS i na Sjedinjene Države, a onda su postepeno u igru ulazile Južna Koreja i Filipini, dok su vrata otvorena za Vijetnam, Indoneziju i druge. Na koncu, pitanje je vremena koju će ulogu dobiti odmetnuti kineski otok Tajvan i tamošnja vlast. Sve ove države u blizini Južnog kineskog mora i dalje na Pacifiku strahuju od kineskog jačanja, posebno što Peking ne želi dati nikome ustupke, čak ni onda kada sud presudi, čemu je svjedočila filipinska vlada nakon što je Stalni arbitražni sud u Hagu presudio u korist Manile. Koristeći strah od Kine Washington računa na savezništva u regiji. Kurt Campbell je u istom obraćanju rekao da se Biden sprema da 11. aprila na samitu ugosti japanskog premijera Fumia Kishidu i filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa Jr., a onda i da održi bilateralni sastanak sa Kishidom. Campbell je rekao da će ovi sastanci označiti „masovnu modernizaciju“ američko-japanskih odnosa i veći angažman između tri zemlje, uključujući Južno kinesko more. „Doći će do trilateralnog angažmana bez presedana... vidjet ćete obaveze sve tri nacije koje uključuju bližu koordinaciju i angažman u Južnom kineskom moru i drugdje“, rekao je Campbell. To bi uključivalo korake koji bi omogućili Sjedinjenim Državama i Japanu da zajednički razvijaju vojnu opremu, rekao je. Borba za Pacifik Campbellovo javno povezivanje AUKUS-a i Tajvana, odnosno samita Sjedinjenih Država, Japana i Filipina sa Južnim kineskim morem samo dokazuje ono što američka administracija najavljuje još od mandata Baracka Obame – obuzdavanje Kine je sljedeća velika američka politička igra. Zbog rata u Ukrajini i u Pojasu Gaze američko okretanje Pacifiku ne ide onoliko brzo koliko bi to Washington htio, ali stvari se kreću u tom pravcu. Sva savezništva koje Sjedinjene Države prave na Pacifiku su povezana s otporom narastajućoj moći Kine, čak i AUKUS, nakon što je Australija saopštila da nije obećala da će podržati Washington ni u jednom vojnom sukobu na Tajvanu. Ovaj obračun sa Kinom, za razliku od onoga sa Rusijom na istoku Evrope ili sa Iranom na Bliskom istoku, ima dvostranačku podršku u Sjedinjenim Državama, a prve ozbiljne udarce Kine nanio je bivši predsjednik Donald Trump sa brojnim sankcijama kineskim tehnološkim kompanijama. Tako je američko okretanje Pacifiku jedna od politika na koje novembarski izbori neće bitno uticati. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Palestinci su i ovaj put spoznali da države širom svijeta, uključujući njima „bratske“ arapske, vlastite interese stavljaju na prvo mjesto i da često iza lijepih riječi i lijepih želja ne stoje konkretna djela. Ipak, na Bliskom istoku i širom svijeta neke države, pokreti, grupe i pojedinci iz različitih razloga stali su u zaštitu Palestinaca i prava tamošnjeg naroda da živi u slobodi i miru. Foto: Politički lider Hamasa Ismail Haniyeh Kada je Hamas, zajedno sa drugim palestinskim grupama, napao jug Izraela 7. oktobra bilo je jasno da će odgovor Tel Aviva biti žestok. Taj čin je bio predvidiv. Ali mnogo toga što se kasnije dešavalo vjerovatno niko nije mogao ni zamisliti. Navedimo samo neke od tih događaja, ne nužno po redoslijedu: Otpor Hamasa traje gotovo sedam mjeseci, podjele unutar izraelskih političkih i vojnih elita, kritike iz velikog broja država Zapada i podjele unutar američke politike, prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom, suđenje pred Međunarodnim sudom pravde za genocid, šutnja većine arapskih država, ponašanje Irana, napadi Husa u Crvenom moru i djelovanje libanskog Hezbollaha. Najveći dio ovih događaja nije bio kordinisan iz jednog centra i vjerovatno i zbog toga nije bio očekivan, kao što nije ni poznato kako će se sve završiti. Jasno je da će neki od tih događaja trajati i nakon što utihne oružje u Gazi, te da su pokrenuti procesi koji će trajno promjeniti Izrael, Pojas Gaze, Zapadnu obalu, Bliski istok i vjerovatno odnos snaga u regiji u korist regionalnih sila. Nakon desetina hiljada mrtvih civila i sukoba koji zahvata Palestinu, Izrael, Liban, Siriju, Irak i Jemen neke stvari će biti trajno promjenjenje, a 7. oktobar 2023. godine ostati kao referentna tačka za mnogo onoga što će kasnije doći. Ta promjene će biti veća nego u maju 2021. godine kada su Hamas i Izrael ratovali i kada je palestinska grupa ispalila oko 4.300 raketa, od kojih su neke pogodile važne štićene objekte. Tada je rukovodstvo Hamasa javno zahvalilo Iranu na pomoći da nabavi rakete i poručili su da za naredni rat imaju nova iznenađenja za Izrael. Oktobarski udar Hamasa na Izrael bitno je drugačiji nego u maju 2021. godine, nanijevši još teži udarac. Ovaj put Hamas nije nikome javno zahvaljivao za pruženu pomoć. Od Libana do Jemena U pokušaju da odgovorimo na pitanje kako je došlo do ovakog odgovora Izraelu i Sjedinjenim Državama, počnimo od posljednjeg navedenog događaja koje je bilo teško predvidjeti – operacije Hezbollaha. Ova šiitska politička i vojna organizacija iznenađujuće je reagovala na izraelski upad u Pojas Gaze. Odgovor Hezbollaha rezultat je događanja na Bliskom istoku u zadnjih dvadesetak godina, a čije se posljedice osjećaju i danas. I ovdje, zbog obima teksta, pomenimo same neke. Prvo, Hezbollah je ratovao protiv Izraela 2006. godine i protjerao njegove snage sa juga Libana, dokazujući da je moguće pobjediti ratni stroj snažno podržan od strane Sjedinjenih Država. Drugo, Hezbollah i Hamas su u ratu u Siriji od 2012. godine bili na suprotnim stranama, odnosno šiitska libanska grupa je bila uz vladu Bashara al-Assada, a sunitski palestinski Hamas na strani pobunjenika, kao i mnoge arapske države, SAD, Turska, mnoštvo evropskih i drugih država. Posljednjih godina Hezbollah i Hamas su popravili odnose, a vjerovatno ih je približio zajednički neprijatelj (Izrael), kao i odnos arapskih država prema njima, odnosno ubjeđenje da moraju djelovati i ojačati, ne čekajući pomoć država koje su pod snažnim uticajem Zapada. Naime, ove dvije grupe su prijetnja za mnoge arpaske države. Hezbollah nije popularan kod sunitskih monarhija zbog veza sa Iranom, a Hamas dijeli ideje sa Muslimanskim bratstvom koje neke arapske države vide kao prijetnju. Zato su obje grupe (Hezbollah i Muslimansko bratstvo) od mnogih arapskih država, očito iz različitih razloga, proglašene za terorističke. Odgovor Hezbollaha na brutalnu izraelsku operaciju u Pojasu Gaze iz navedenih razloga velikim dijelom je iznenađenje. Ono što Hezbollah radi za Hamas, intezivno ratujući sa izraelskom vojskom od 7. oktobra i vežući za sebe elitne izraelske snage, sigurno je usluga koju Hamas i njegove pristalice i finansijeri u drugim državama neće moći zaboraviti. Prema podacima koji se pojavljuju u medijima, Hezbollah je izgubio više stotina boraca od 7. oktobra i nanio teške udarce Izraelu pogađajući vojne baze, komandna i osmatračka mjesta, kao i različite ciljeve na sjeveru Izraela, raselivši desetine hiljada Izraelaca, čime je izazvan kolapsa turizma, problemi u ekonomiji i politički pritisak na vladu Benjamina Netanyahua. Hezbollah nije odustao ni nakon otvorenih prijetnji američkog predsjednika Josepha Bidena da će američka vojska djelovati protiv svakog ko se umiješa u rat Izraela i Hamasa, uputivši u Mediteransko more nosače aviona i prateće brodove. Hezbollah nije stao ni nakon izjava izraelskih zvaničnika da uspostavljanje primirja sa Hamasom ne znači kraj rata sa libanskom grupom. Ponašanje Hezbollaha pratile su i iračke milicije, kao i jemenski Husi i od ranije službeni Damask. Sve njih povezuje savezništvo sa Iranom koji je od 7. oktobra, pretrpio teške udarce. Izrael je likvidirao više iranskih vojnih zvaničnika u Siriji, očigledno držeći Teheran odgovornim za front koji je stvara protiv Tel Aviva, a koji pokriva četiri glavna arpaska grada (Sana, Bagdad, Damask i Bejrut). Sve te iranske saveznike, zajedno sa Iranom, obično se naziva „Osovinom otpora“. Prošlog mjeseca ajatolah Ali Khamenei je rekao da su SAD pogriješile što Iran drže odgovornim za antiameričke akcije na Bliskom istoku, dodavši da pomenute i druge grupe u regiji djeluju autonomno. „Naravno, mi branimo Otpor. Podržavamo grupe Otpora koliko god možemo”, rekao Khamenei i dodao da „ove grupe odlučuju i djeluju nezavisno“. On je poručio Washingtonu da je jedino rješenje da napusti regiju, jer nema drugog izbora usljed pritiska grupa koje podržava Iran. Khamenei opaskom o autonomnom djelovanju različitih grupa i pozivom Washingtonu da napusti Bliski istok cilja na dva procesa koji Teheran priželjkuje. Prvi je nepopularnost američke politike u tom dijelu svijeta, a drugi je smanjeni uticaj najveće svjetske sile. Ta dva faktora mogla su se primjetiti od 7. oktobra i u drugim dijelovima svijeta, jer je se više država odlučio suprostaviti Izraelu i Washingtonu. Naprosto, SAD su zauzete drugim dijelovima svijeta, a ovogodišnji predsjednički izbori stvari dodatno komplikuju. Pored toga, SAD se već decenijama spremaju za obračun s Kinom, pa će najveći dio svojih potencijala prebaciti na Pacifik i u kinesko susjedstvo. Oni koji se opiru Washingtonu računaju na tu američku zauzetost i dugotrajan kineski otpor. Od Azije do Latinske Amerike Palestinski narod, ako ima pravo na to nakon decenija usamljenosti, sigurno se razočarao u ponašanje arapskih država, ako se izuzme djelovanje grupa u Siriji, Libanu, Iraku i Jemenu. Pored Katara kao najvećeg finansijera Hamasa i domaćina njegovom rukovodstvu, arapske države su uradile malo ili gotovo ništa da zaustave stradanje Palestinaca u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Da stvar bude apsurdnija po Palestince i Arape, najveća vojna podrška dolazi od Irana, a jedan od najglasnijih kritičara Izraela na različitim forumima je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Dakle, primarno arapski problem došao je u ruke nearapskih naroda, odnosno arapske nacije su svojim (ne)djelovanjem Palestinu prepustili svim drugima koji to žele i na način na koji to žele. Jordan je zaprijetio Izraelu da neće dozvoliti protjerivanje Palestinaca, što je uradio i Egipat koji ima snažnu armiju. Uz to, Egipat i Katar igraju ulogu posrednika između Hamasa i Izraela. Ostale arapske i većinski muslimanske države ostale su, uglavnom, na osudama Izraela, dok neke od njih pregovaraju o „normalizaciji odnosa“ sa Tel Avivom, odnosno priznanjem kao nezavisne države. Ali daleko od Bliskog istoka sve su jači glasovi da se pomogne Palestini i kazni Izrael za brojne civilne žrtve i razaranja palestinskih gradova i sela. Južna Afrika je pred Međunarodni sud pravde izvela Izrael i optužila ga za genocid i tako na sebe navukla bijes dijela Zapada. Južnoj Africi podršku su pružile brojne zemlje. Širom Evrope sve su snažnije kritike izraelske politike prema Palestincima, a na ulice gradova izašli su milioni ljudi. Taj pritisak javnosti, iako je većina glavnih medija sa Zapada izvještavala tendenciozno u korist Izraela (usporedbe radi, prisjetimo se osuda Rusije nakon početka agresije na Ukrajinu), dao je rezultat. Španija je najavila da će priznati Palestinu do jula, a isto razmatraju Slovenija, Malta i Irska. Irske vlasti su bile posebno kritične prema Izraelu, a osudi su se pridružili i neki zvaničnici Evropske unije, što je prije par godina bilo gotovo nezamislivo. Pozivi na formiranje dvije države sve su snažniji i došli su i do Sjedinjenih Država i Bidenove administracija koja gubi podršku kod velikog broja glasača uoči novembarskih predsjedničkih izbora. Podrška Palestini snažno je iskazana u Latinskoj Americi, iako tamošnje države imaju malo mehanizama da djeluju na njima udaljenom Bliskom istoku. U svakom slučaju, ostaće zabilježeno da je Bolivija prekinula diplomatske odnose sa Izraelom, da su Kolumbija i Kuba događaje u Pojasu Gaze nazvali „genocidom“, brazilski predsjendik Luiz Inácio Lula da Silva je Netanyahua optužio za „ludilo“ jer „želi da uništi Pojas Gaze“, a u osudama su se pridružili Čile, Meksiko, Argentina (promjenom vlasti podržala Izrael) i druge države Latinske Amerike. Neke od njih su povukle ambasadore, a kolumbijski predsjednik Gustavo Petro je svojim kritikama Izraela ostavio dio vlastite vojske i vojne avijacije bez podrške, jer je Izrael bio dobavljač oružja za tu latinoameričku državu koja je do dolaska Petra na vlast decenijama bila vjerni američki saveznik. Rusija i Kina su također dale podršku Palestincima, ali malo toga su uradili da im pomognu. Ruske kritike Izraela, u skladu sa poravnjavanjem računa zbog toga što je Tel Aviv osudio rusku agresiju na Ukrajinu, ostale su samo dio debate u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija gdje Washington vetom štiti Izrael. Ali Rusija ima priliku da se revanšira Izraelu, s kojim ima odlične odnose od raspada SSSR-a, ako bi u Siriji ojačala svoje snage, ili službenom Damasku isporučila svoje najbolje protivazdušne sisteme i avione, što bi spriječilo izraelske zračne napade i omogućilo Iranu i šiitskim milicijama da se bolje pozicioniraju u blizini granice. Kina kao i u mnogim slučajevima igra na obje karte, odnosno pruža ruku saradnje svim stranama, ne želeći se dublje uplitati u sukob. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas je to prepoznao i u julu prošle godine posjetio je Peking, gdje ga je uz najveće počasti primio kineski predsjednik Xi Jinping. Tada su njih dvojica proglasila „strateško partnerstvo“ dvije zemlje, a Xi poručio da se „historijska nepravda“ prema Palestini mora ispraviti. Abbas je dobio kritike iz nekih većinskih muslimanskih država, jer je izjavio da Kina postupa korektno sa Ujgurima. Abbas je pozvao Peking da se više uključi u procese na Bliskom istoku i pozdravio „kinesku mudrost“ u politici. Palestinska borba za opstanak Gotovo sedam mjeseci stradanja u Pojasu Gazi refleksija su onoga što Palestinci proživljavaju decenijama. U tom dijelu svijeta traje borba za svaki izvor vode, svaki komad obradivog zemljišta i svaku kuću u Jerusalemu i drugim gradovima. Vrijeme prolazi i savezi se mijenjaju, ali Palestinci i dalje nastavljaju da se bore, svjesni da je odustajanje od borbe uvod u njihovo trajno raseljavanje. Neki su bili skloni da izraelsko-palestinski sukob sagledavaju od 7. oktobra, kao da se ništa ranije nije desilo. Propaganda je pokušala predstaviti Palestince kao one koji odbijaju da prihvate bilo kakvo mirovno rješenje i postojanje dvije države – Izraela i Palestine. Tu podvalu je razobličila Netanyahua vlada koja je donijela odluke, i javno ih saopštila, da rješenje o dvije države za Izrael nije prihvatljivo. Drugim riječima, to je poziv na borbu sve dok jedna strana ne doživi totalni poraz. Kako Netanyahu taj stav neće promjeniti do kraja svog mandata, Palestincima ne preostaje ništa drugo nego da se bore na različite načine. Decenije borbe su im pokazali da je najveća pomoć koju mogu dobiti jeste njihovo vlastito jačanje u svakom smislu. Istovremeno, Palestinci moraju prihvatati i iskrena i lažna savezništva, jer u aktuelnom odnosu snaga na Bliskom istoku i u svijetu ne mogu očekivati više. U iščekivanju da svjetske i regionalne sile promjene svoje planove na način da se stvari odvijaju u korist Palestinaca, tamošnjem narodu ne ostaje ništa osim borbe. Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal .

U ponedjeljak je u Damasku u raketnom napadu uništen iranski konzulat, a trinaest ljudi je izgubilo život. Napadi na diplomatska i konzularna predstavništva svake države su rijetki incidenti, jer su de facto objava rata. Sirija, Iran i Rusija su za napad optužile Izrael, a Tel Aviv je odbio komentarisati. Dok se istražuju detalji napada vrijedi obratiti pažnju na neke događaje koji bi mogli biti dio mozaika zašto je Izrael izveo ovaj napad i šta je s tim želio postići. Foto: Srušeni iranski konzulat u Damasku Okršaj Izraela i Irana traje decenijama, a od napada Hamasa 7. oktobra dodatno se intenzivirao. Izrael je iskoristio napad Hamasa da se pokuša obračunati sa Iranom, posebno od onog trenutka kada su Sjedinjene Američke Države poručile da će braniti svog saveznika i pred njegove obale poslali nosače aviona. Ta izraelska kalkulacija do sada ne daje željene rezultate, posebno što Hamas još uvijek pruža otpor i što je Izrael pod sve većim kritikama država iz čitavog svijeta. Proteklih mjeseci Izrael je, kao i Sjedinjene Države ranije, vršio ciljane likvidacije (pro)iranskih zvaničnika širom Bliskog istoka , očekujući da će Teheran posustati i tako prešutno Tel Avivu i Washingtonu dati pravo da nekažnjeno napadaju bilo koga u regiji. Ali vrijeme kada je jedna sila na Bliskom istoku radila šta želi je iza nas i nema naznaka da će se skoro vratiti, dok regionalne sile pokazuju sve veću slobodu u svom djelovanju. Ipak, ima onih koji priželjkuju povratak vremena kada je Bliskim istokom dominirao Zapad, a Izrael bio zaštićen i djelovao je uz blagoslov najrazvijenijeg dijela svijeta. Takav razvoj situacije Iran ne može dozvoliti. Pri tome i Iran ima svoje planove i ne sjedi skrštenih ruku, čekajući poteze rivala. Aktivnosti iranskih saveznika u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu govore da Teheran nije odustao od svoje ideje da sa Bliskog istoka potisne Sjedinjene Države i obračuna se s Izraelom. Teheran je pokazao da je spreman napasti i u susjednom Pakistanu koji je nuklearna sila, a na meti su od ranije američki i izraelski ciljevi. Ova igra je mogla trajati godinama i vjerovatno bi išla na ruku Iranu u trenucima dok Zapad i saveznici dižu zidove prema Rusiji i Kini, odnosno dok se Sjedinjene Države sve više posvećuju Pacifiku i istoku Evrope, odnosno pomoći Ukrajini da se odbrani od ruske agresije. Refleksije rata u Ukrajini Ali napad na iranski konzulat je eskalacija ovog obračuna i čini se da vlada Benjamina Netanyahua želi pokazati Izraelcima, Washingtonu, Moskvi i Teheranu da su spremni ići u rat, odnosno da se bez borbe neće predati. Neki tvrde da ovakvim napadima Izrael želi isprovocirati Teheran na odgovor koji bi Washington uvukao u rat protiv Irana, čime bi sa sebe skinuli veliki dio pritiska. Iako se čini da napad na iranski konzulat nema nikakve veze sa Moskvom, stvari stoje drugačije. Naime, Rusija ima trupe širom Sirije i sa Iranom osigurava opstanak Bashara al-Assada na vlasti. Rusija godinama Siriji pruža različite vrste pomoći, ali vodeći računa da ne naljuti Izrael s kojim ima odlične odnose. Drugim riječima, Moskva je davala Damasku pomoć da pobijedi pobunjenike i terorističke grupe, ali ne i da ugrozi pozicije Izraela. Tako Moskva nije dala Siriji najbolje avione ili protivvazdušne odbrambene sisteme da zaštiti svoje nebo od napada Izraela. Vjeruje se da bi Rusija isporukom svojih najboljih protivazdušnih sistema, obzirom na malu udaljenost, Siriji dala mogućnost da prati i gađa izraelske avione još od trenutka kada polijeću s aerodroma. Silni zračni napadi Izraela, kao i posljednji na iranski konzulat, posljedica su i te odluke Moskve. Međutim, stvari se mijenjaju. Od početka invazije na Ukrajinu Moskva vuče različite poteze koji su usmjereni protiv Izraela. Na primjer, nakon što je Izrael osudio rusku agresiju na Ukrajinu 24. februara 2024. godine, ruski izaslanik u Ujedinjenim nacijama Dmitri Polianski rekao je da je Moskva „zabrinuta zbog najavljenih planova Tel Aviva za proširenje aktivnosti naseljavanja na okupiranoj Golanskoj visoravni, što je direktno u suprotnosti sa odredbama Ženevske konvencije iz 1949. godine“, dodavši da je nepromijenjen „stav Rusije, prema kojem ne priznajemo izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni koja je neotuđivi dio Sirije.“ U januaru ove godine Moskva je saopštila da njeni avioni patroliraju duž „linije Bravo“ na Golanskoj visoravni, koja služi kao zona razdvajanja između Sirije i Izraela. Podsjetimo, Izrael je okupirao dio Golanske visoravni nakon što ju je oduzeo od Sirije 1967. godine, a onda anektirao to područje, iako to međunarodna zajednica nikada nije priznala. Rapoređivanje ruskih snaga između Izraela i Sirije upravo je ono što nedostaje Iranu u planovima da se bez većih gubitaka pozicionira na izraelske granice. Izrael tvrdi da se iranske snage već godinama raspoređuju uz granicu i da predstavljaju opasnost za Tel Aviv. Prisustvo Rusije u tom dijelu Sirije dao bi Irancima prijeko potrebnu zaštitu od zračnih i raketnih napada Izraela. Novi rizici Napadom na iranski konzulat Izrael je poručio svima u Siriji da mogu biti meta, uključujući najviše zvaničnike. Rusija je osudila napad i nazvala ga „neprihvatljivim“, a u osudama su se pridružile mnoge države, tvrdeći da se radi o kršenju Bečke konvencije o diplomatskim odnosima i kršenju međunarodnog prava. Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian rekao je da Iran drži SAD „odgovornim“ za napad „cionističkog entiteta“. Drugi iranski zvaničnici su najavili osvetu. Dosadašnji izraelski napadi na iranske zvaničnike nisu prošli nekažnjeno, pa nema sumnje da će Teheran i ovaj put povući određene poteze. Kakvi će to potezi biti teško je reći, kao i razdvojiti ih od onoga što iranski saveznici u regiji već redovno rade. Naime, Iran na različite načine podržava Hezbollah, Huse, šiitske milicije u Siriji i Iraku, kao i zvanični Damask. Svi oni na različite načine Izraelu zadaju udarce. Likvidacija trinaest osoba, od čega ih je šest iz Irana i sedam iz Sirije pokazatelj je da Izrael ne planira prestati provoditi zacrtane ciljeve. U napadu na konzulat život je izgubio visoki oficir Iranske revolucionarne garde Muhamed Zahedi, zajedno sa nekoliko svojih kolega. U napadu je oštećena i rezidencija iranskog ambasadora u Damasku. Sjetimo se da je 25. decembra prošle godine Izrael u Damasku u njegovoj rezidenciji ubio iranskog generala Razija Mousavija. Izraelski napad na iranski konzulat mogao bi pokrenuti novu spiralu nasilja, čega se pribojavaju mnogi na Bliskom istoku. Posljednjih šest mjeseci pokazuje da u sukobu Izraela i Irana može biti ciljan bilo ko i bilo gdje. Suštinski to znači da zaštićenih ima sve manje, a bojno polje je sve veće. Zato sa posebnom pažnjom treba pratiti naredne ruske i iranske poteze u Siriji, odnosno njihovu odluku da li ojačati odbrambene kapacitete Damaska i tako spriječiti Izrael da izvodi napade. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Senegal je u utorak inaugurisao najmlađeg izabranog lidera Afrike za predsjednika, dok je 44-godišnji i ranije malo poznati Bassirou Diomaye Faye u roku od nekoliko sedmica završio dramatičan uspon od zatvora do palate, javio je AP. Foto: Zastava Senegala Nekoliko sati kasnije, Ousmane Sonko , popularna opoziciona ličnost koja mu je pomogla na putu do pobjede, imenovan je za novog premijera zemlje. Prošlomjesečni izbori testirali su reputaciju Senegala kao stabilne demokratije u zapadnoj Africi, regiji koju su posljednjih godina potresli državni udari i pokušaji puča. I Faye i Sonko pušteni su iz zatvora manje od dvije sedmice prije izbora nakon političke amnestije koju je najavio odlazeći predsjednik Macky Sall . Njihova hapšenja izazvala su višemjesečne proteste i zabrinutost da će Sall tražiti treći mandat uprkos ograničenjima mandata. Grupe za ljudska prava saopštile su da je desetine ubijeno, a oko 1.000 zatvoreno. U svom prvom govoru kao predsjednik, Faye se prisjetio ubijenih i uhapšenih tokom protesta i obećao veći suverenitet Senegalu i prosperitet. „ Svjestan sam da rezultati izbora izražavaju duboku želju za sistemskim promjenama“, rekao je. „Kroz moj izbor, senegalski narod se obavezao da će izgraditi suveren, pravedni i prosperitetni Senegal u Africi koja napreduje.“ Ovo je prva izabrana funkcija za Fayea, bivšeg poreznog inspektora. Njegov uspon odrazio je široko rasprostranjenu frustraciju među mladima usmjerenjem Senegala, koji ima najmlađu populaciju na svijetu i brojne lidere optužene da su se desetljećima držali vlasti. Stope nezaposlenosti su visoke. Rat u Ukrajini pomogao je u povećanju cijena hrane i energije. Kao i stanovnici drugih bivših francuskih kolonija, Senegalci su sve više nezadovoljni Francuskom, često optuženi da iskorištavaju svoje dugogodišnje veze sa zapadnom Afrikom. Faye je vodio kampanju na obećanjima da će očistiti korupciju. Uoči izbora, objavio je izjavu o svojoj imovini i pozvao druge kandidate da učine isto. Navedena je kuća u Dakaru i zemljište izvan glavnog grada i u njegovom malom rodnom gradu. Na njegovim bankovnim računima imao je oko 6.600 dolara. Musliman , Faye ima dvije žene, koje su obje bile prisutne u utorak. Saveznici pomno prate Fayeovu ekonomsku politiku nakon njegovog obećanja da će poboljšati upravljanje prirodnim resursima. Senegal je posljednjih godina imao nova otkrića nafte i gasa, ali stanovništvo tek treba vidjeti bilo kakvu stvarnu korist. Faye je u utorak ponudio uvjeravanje da promjena neće doći na štetu reputacije Senegala kao stabilne demokratije u problematičnoj regiji. „U ovom radu izgradnje novog Senegala, neumorno ću raditi na očuvanju mira i nacionalne kohezije“, rekao je. „Imam na umu da naš najdragocjeniji resurs ostaje politička stabilnost naše zemlje“, dodao je. Novi predsjednik je bio malo poznat sve dok ga Sonko, koji je bio treći na prethodnim izborima 2019. godine, nije imenovao da se kandiduje na njegovo mjesto nakon što mu je zbog ranije osuđivanosti zabranjen pristup. Sonko, bivši porezni inspektor, kao i predsjednik, obećao je da će zemlji pružiti veću transparentnost i suverenitet.   „Daćemo mu sve što imamo. Nećemo štedjeti truda da postignemo ono što smo obećali Senegalcima: raskid s prošlošću, napredak i definitivnu promjenu u zemlji”, rekao je Sonko u govoru iz predsjedničke palače. Faye je prošle godine uhapšen zbog navodne klevete, dok se Sonko suočio s nizom optužbi, uključujući produženu pravnu bitku koja je započela kada je optužen za silovanje 2021. godine. Oslobođen je optužbi za silovanje, ali je osuđen za korupciju i osuđen na dvije godine zatvora prošle godine. Sonkove pristalice kažu da su njegovi pravni problemi bili dio nastojanja vlade da poništi njegovu kandidaturu.

Predsjednik Konga Felix Tshisekedi imenovao je prvu ženu za premijera, ispunivši obećanje iz kampanje i poduzevši važan korak ka formiranju nove vlade nakon njegovog ponovnog izbora krajem prošle godine, javio je AP. Foto: Zastava Demokratske Republike Kongo Bivša ministrica planiranja Judith Suminwa Tuluka stupiće na dužnost u vrijeme pogoršanja nasilja na istoku zemlje bogatom mineralima, koja se graniči s Ruandom . Dugotrajni sukob raselio je više od sedam miliona ljudi prema Ujedinjenim nacijama , što ga čini jednom od najgorih humanitarnih kriza na svijetu. Tuluka je obećala da će raditi na miru i razvoju u svom prvom govoru na državnoj televiziji nakon imenovanja. Ipak, mogli bi proći mjeseci prije nego što se formira nova vlada, jer proces zahtijeva intenzivne pregovore sa mnogim političkim strankama. „Moje misli idu na istok i u sve krajeve zemlje, koji se danas suočavaju sa sukobima sa neprijateljima koji su ponekad skriven“, rekla je, misleći na sukob koji uključuje mnoge oružane grupe, i neke za koje se vjeruje da ih podržava Ruanda. Daleko od glavnog grada države, Kinšase , istočni Kongo je već dugo preplavljeno više od 120 naoružanih grupa koje traže udio u zlatu i drugim resursima u regionu dok vrše masovna ubistva. Regionalne i mirovne snage UN-a zamoljene su da napuste Kongo nakon što ih je vlada optužila da nisu uspjeli riješiti sukob. Nasilje je samo nastavilo da se pogoršava kako počinje povlačenje osoblja i kongoanske vlasti zauzimaju svoje pozicije. Bintou Keita, glavni izaslanik UN-a u Kongu , rekao je Vijeću sigurnosti UN-a prošle sedmice da je istaknuta pobunjenička grupa poznata kao M23 postigla značajne teritorijalne dobitke na istoku, što je doprinijelo porastu nasilja i rastućem broju raseljenih ljudi. Ponovo izabran na drugi petogodišnji mandat u decembru, Tshisekedi je okrivio susjednu Ruandu za pružanje vojne podrške pobunjenicima. Ruanda poriče tu tvrdnju, ali stručnjaci UN-a kažu da postoje značajni dokazi o njihovim snagama u Kongu. Sjedinjene Američke Države su prošlog mjeseca pozvale Kongo i Ruandu da se vrate s ruba rata. State Department je rekao da bi Ruanda trebala povući trupe i raketne sisteme zemlja-vazduh iz istočnog Konga i kritikovao M23, nazivajući ga oružanom grupom koju podržava Ruanda. Ministarstvo vanjskih poslova Ruande saopštilo je prošlog mjeseca da trupe te zemlje brane teritoriju Ruande dok Kongo provodi „dramatično vojno jačanje“ u blizini granice.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen 17. marta posjetila je Kairo i tamo razgovarala s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom al-Sisijem. Ova važna posjeta ostala je u sjeni drugih događaja, iako bi reperkusije sastanka u Kairu mogle biti vidljive dugo vremena. Mnogi su skloni reći da Evropska unija, za razliku od tradicionalnih geopolitičkih divova, nema sposobnost da se uključi u važne političke procese daleko od svojih granica. Ono što je Von der Leyen radila u Kairu je upravo način da se ova slabost Brisela prevaziđe. S njom su bili italijanska premijerka Giorgia Meloni, belgijski premijer Alexander De Croo, grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, austrijski kancelar Karl Nehammer i predsjednik Kipra Nikos Christodoulides. Odabir Egipta nije slučajan jer je važan za neke politike Brisela. Von der Leyen je Kairu, koji grca u ekonomskim problemima posljednjih godina i demografskoj eksploziji, ponudila novac i obećanja, očekivajući naklonost domaćina koji zna kako se igraju velike političke igre. Brisel je odobrio Kairu finansijski paket od 7,4 milijardi eura do kraja 2027. godine, od čega je dio u subvencijama, a dio u zajmovima. Novac će biti namijenjen zaustavljanju ilegalnih migracija, sigurnosti hrane, digitalizaciji te ekonomskoj i političkoj saradnji, prenijele su agencije, navodeći da Brisel želi sa Kairom „strateško partnerstvo“. Arapska i afrička sila Interes Brisela za Egipat nije slučajan i sigurno planovi za saradnjom prelaze pomenute oblasti. Egipat je regionalna sila i svi koji žele da utiču na Bliski istok i arapski svijet, na sjever Afrike i dalje ka unutrašnjosti tog kontinenta, računaju na Kairo. Egipat ima 106 miliona stanovnika, a statistika pokazuje da svake godine populacija poraste za milion i po. Egipat je najmnogoljudnija arapska nacija, treća u Africi i trinaesta na svijetu, primajući i devet miliona migranata. Zahvaljujući geografskom položaju i uticaju na ukupne arapske prilike, Egipat je stoljećima predmet interesovanja evropskih sila. Pružanje ruke velikim silama Egipat je odlično uvježbao od kraja Drugog svjetskog rata, pa se za naklonost Kaira bore Washington, Moskva i regionalne sile. Von del Leyen je u Egiptu ciljala na migracije, a neki kritičari će reći i na palestinsko pitanje i grad Rafah, u kome oko milion ljudi u strahu isčekuje naredni izraelski potez. Naime, EU želi da Kairo zaustavi nelegalne migracije iz afričkih država, a onda i iz Egipta čija sumorna ekonomska slika tjera ljude u Evropu. Statistike pokazuju da su Egipćani prošle godine bili najbrojniji u dolascima u Evropsku uniju preko takozvane Mediteranske rute, a trendovi upućuju da Zapad redefiniše svoju migrantsku politku . Zato Brisel želi pomoći al-Sisiju da očuva stabilnost. Pritisak na al-Sisija raste. Inflacija je visoka, Kairo treba strane valute, pokrenut je proces privatizacije velikih egipatskih kompanija, a stanje se prošlog mjeseca popravilo nakon investicija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i dospijeća novca Međunarodnog monetarnog fonda. Brojne kritike Neki nisu zadovoljni ovim sporazumom, posebno onim dijelom koji se odnosi na migrante. „Nacrt je isti kao i pogrešni sporazumi EU s Tunisom i Mauritanijom - zaustavite migrante, zanemarite zlostavljanja“, saopštio je Human Rights Watch. Glavni akter takvog sporazuma sa Tunisom i Albanijom Giorgia Meloni ima drugačije mišljenje i kaže da je to „najbolji način za rješavanje migratornih tokova“. „Moramo spriječiti otvaranje novih migracionih ruta i vrlo blisko ćemo sarađivati s Egiptom kako bismo osigurali da se to postigne“, rekao je grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, čija se zemlja suočava sa pojačanim prilivom migranata iz Egipta, Bangladeša i Pakistana. Nekima smeta i ignorisanje stanja ljudskih prava u Egiptu, ali o tome u velikim krizama malo ko brine. Sporazumi sa Tunisom i Albanijom to dokazuju, barem prema stavu onih koji im se protive. Posebno prema sporazumu bili su kritični neki arapski komentatori, koji ne podržavaju al-Sisija. Oni tvrde da je ovaj sporazum sa EU spas za al-Sisijevu vladu koja, prema njihovim tvrdnjama, ne može vratiti vanjske dugove. Pomoć Egiptu u kratkom roku od strane Brisela, MMF-a i Svjetske banke navode u prilog takvoj tvrdnji i ističu da se radi o pomoći od 23 milijarde dolara dok dug zemlje iznosi 165 milijardi, kao i pomoći iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u obliku investicija i depozita u egipatsku centralnu banku u iznosu od 35 milijardi dolara. Neki smatraju, ne pružajući ubjedljive dokaze, da je Von der Leyen u Egipat došla i za korist Tel Aviva, odnosno tražeći da se Kairo ne upliće u rat u Pojasu Gaze. Prema toj teoriji, napad na Rafah bi bio moguć ako Egipat ne reaguje, i ako poslije toga primi palestinske izbjeglice ili ih pošalje ka Evropi. Međutim, ono što je očito i odnosi se na veze Pojasa Gaze i Egipta jeste da je Kairo jedna od rijetkih adresa koja služi kao posrednik za razgovore sa Hamasom. Pored toga neki tvrde da neke odredbe sporazuma nisu jasne i da ih strane nisu detaljnije pojasnile, što otvara mogućnost da postoji neki dogovor o kome javnost ne zna ništa. Brisel očekuje rezultate U tim brojnim kritikama često se zaboravljaju dublji razlozi zašto se Brisel interesuje za veze s Egiptom, pored pomenutih migracija i održavanja stabilnosti u ovoj afričkoj državi. Naime, Zapadu je jasno da se Egipat ima kome okrenuti i da bi distanciranje Zapada od te države na obale Mediterana dodatno uvuklo Rusiju i Kinu. Drugi razlog je taj što Izrael i Egipat Evropi prodaju prirodni gas i da pred obalama Egipta, Izraela i Pojasa Gaze postoje nalazišta tog energenta. Postoji i strah od pada vlade, odnosno mogući povratak na vlast Muslimanskog bratstva kojeg dio Zapada i arapskih država vidi kao opasnost. Za neke arapske zemlje pomenuti pokret je teroristički. Zatim, Zapadu je bitno da se zadrži sadašnje stanje u Egiptu, jer se plaše scenarija iz Gabona, Nigera, Malija, Gvineje, Burkine Faso ili Čada. Još jedan takav poraz za Zapad bi bio previše. Brisel želi stabilan Egipat koji će nastaviti vršiti ulogu stabilizatora prilika na Mediteranskom i Crvenom moru kojeg su jemenski Husi pretvorili u arenu. Ali takva uloga sve više košta Kairo. Prošlog mjeseca Kairo je saopštio da su napadi Husa doveli do pada prihoda od Sueskog kanala za 40 do 50 posto. Tome treba dodati rat u Gazi, Libiji, i Sudanu. Drugim riječima, na svim kopnenim granicama Egipta traju ratovi. U bližem susjedstvu Egipat se spori sa Etiopijom i Turskom, a rat Izraela i Hamasa komplikuje veze sa Saudijskom Arabijom, Jordanom i samim Izraelom. U takvim okolnostima planirati bilo šta drugo osim vlastitog opstanka je veoma hrabro. Potez Brisela predstavlja važan iskorak, kako za Brisel tako i za Egipat koji prolazi kroz teške krize. Čini se da su dvije strane u ovom trenutku jedna drugoj potrebne. Međutim, to nije garancija da će plan uspjeti i da će obje strane izvršiti svoje obaveze, između ostalog zbog toga Brisel često ne govori jednim glasom, a Kairo se nalazi u dijelu svijetu u kome su svakakvi obrati mogući. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Prije petnaestak dana javnost u Srbiji je saznala da Jared Kushner, zet bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, planira investirati u Albaniju i Srbiju. Trenutak za ovu investiciju je jako indikativan, a gradnja hotela u Beogradu na mjestu uništenog Generalštaba, devedesetih godina višestruko poražene vojske, više je nego simbolična. Foto: Vučić i Trump u Bijeloj kući Mediji širom svijeta proteklih dana bave se najavljenom investicijom Jareda Kushnera u Beograd. Američki biznismen jevrejskog porijekla, Trumpov zet i njegov savjetnik dok je obavljao funkciju predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, besplatno dobija na 99 godina porušenu zgradu u centru Beograda, koju će pretvoriti u luksuzni hotel sa stambenim i poslovnim prostorima. Ne radi se o bilo kakvoj zgradi, već o Generalštabu vojske Jugoslavije koju je NATO uništio u bombardovanju 1999. godine. Dok ovih dana javnost u Srbiji obilježava 25. godišnjicu početka NATO intervencije, što je bio uvod u povlačenje Srbije sa Kosova, dolazi vijest da Trumpova porodica želi da ulaže u Beograd. Trumpovoj porodici tako bi na upravljanje bila data zgrada koja je srušena od strane NATO-a, kao simbol konačnog sloma vojske koja je devedesetih ratovala u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ovo svojevrsno novo poniženje poražene strane veće je činjenicom da se zgrada, proglašeno kulturno dobro, nalazi između zgrada Vlade Srbije, Vojno-bezbjednosne agencije, Ministarstva odbrane i Ministarstva vanjskih poslova. I dok se javnost pita kako baš sada da se neko dosjeti da uzme u zakup zgradu na atraktivnoj lokaciji u glavnom gradu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je „oduševljen“ idejom da Kushner pokrene ovaj posao, dodajući da nije u potpunosti upoznat sa detaljima. Malo je vjerovatno da Vučić, koji javnost ponekad zabavlja svojim detaljnim poznavanjem sela u Srbiji, nije upoznat sa detaljima investicije. Ljudi koji se dovode u vezu sa najavljenim projektom su dokaz da je Vučić odlično znao o čemu se radi, odnosno da u političkom smislu igra na pobjedu Trumpa na novembarskim izborima, suočen sa serijom poraza na Kosovu i drugdje. Dugo pripreman posao Opozicioni političar Aleksandar Jovanović Ćuta 13. marta javnosti je pokazao dokument Vlade Srbije iz kojeg se vidi da je ministar građevinarstva Goran Vesić, član Vučićeve Srpske napredne stranke i bivši zamjenik gradonačelnika Beograda, potpisao Memorandum o razumijevanju sa kompanijom Kushner Realty LLS, kao i dozvola pomenutom ministru da potpiše investicioni ugovor. Vlada Srbije i Atlantic Incubation Partners LLC, koje je povezano lice Kushner Realty LLS, trebalo bi osnovati društvo sa ograničenom odgovornošću u Srbiji, pišu beogradski mediji. Dva dana kasnije na mreži X, Kushner je napisao da je „uzbuđen da podijeli sa javnošću rani dizajn za projekte izgradnje koji su planirani na albanskoj obali, kao i u centru Beograda“. Za The New York Times (NYT) rekao je da ugovor nije potpisan, da se odmaklo u pregovorima i da se nada da će posao biti zaključen, negirajući da je imao specijalan tretman kao zet bivšeg predsjednika. NYT 18. marta piše da investicija iznosi 500 miliona dolara i da će ulagač Srbiji davati 22 posto profita. Kako će zakonski vlast u Beogradu provesti ovu odluku, ostaje dilema, barem prema dijelu javnosti koji se poziva na različite zakonske propise koji bi mogli spriječiti ovaj posao. Pomenuti Jovanović nema dileme – posao je poklanjanje zgrade američkim kompanijama. Svepristuni Grenell Da li se radi o poklonu, ili o investiciji u svoju političku budućnost, zavisiće od rezultata američkih predsjedničkih izbora u novembru. Vučić čeka novembar, nadajući se da će pobijediti Trump, čime bi još jednom dočekao kraj mandata administracija s kojima ulazi u različite aranžmane. Nakon debakla u Banjskoj Vučiću ostaje sve manje manevarskog prostora, a Zapadu, posebno Washingtonu, sve manje strpljenja za njegovu politiku. Očito je da Vučić smatra da bi imao blagonaklonost Trumpove administracije, iako je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u Bijeloj kući 2020. godine postao predmet ismijavanja od strane Marije Zaharove glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Podsjetimo, Vučić je tada Srbiju, između ostalog, obavezao na gradnju autoputa prema Prištini, uspostavljanje avio i željezničke linije između Beograda i glavnog grada Kosova, obustavu aktivnosti na povlačenju priznanja Kosova, pridruživanje Kosova „Mini-Šengen zoni“ sa tri države (Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija), zabranu upotrebe 5G opreme od nepouzdanih dobavljača (čitaj Kine), rad na dekriminalizaciji homoseksualnosti širom svijeta, označio libanski Hezbollah (njegov politički i vojni dio) kao teroristički, a uz to je Izrael priznao nezavisnost Kosova. Taj sporazum je bio potpisan pod pokroviteljstvom američkog ambasadora u Berlinu i specijalnog Trumpovog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova Richarda Grenella. NYT piše da je Grenell bio veza između Kushnera i Beograda i da je ovaj biznismen sa bliskim vezama sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom želio investirati na Balkan još za vrijeme Trumpove vladavine. Kushner je rekao da ga je Grenell ohrabrio da investira u projekat. Odlaskom Trumpa iz Bijele kuće, Kushner se nastavio baviti svojim poslovima, a Grenell nije napustio Balkan. Svih ovih godina Grenell je čvrsto držao stranu Vučiću , osuđivao kosovsku vlast i premijera Albina Kurtija. Mediji iz Srbije su pisali o njegovim ličnim vezama sa premijerkom Srbije Anom Brnabić, ministrom finansija Sinišom Malim, ambasadorom Srbije u Washingtonu Markom Đurićem i drugim Vučićevim kadrovima. Sukob interesa i sukob politika NYT piše da bi pokretanje projekta, ukoliko Trump postane predsjednik, bio sukob interesa, jer bi Beograd dobio polugu uticaja na članove predsjedničke porodice. Pokušaj uticaja na Trumpa je nesumnjivo plan Beograda koji sve više dolazi u sukob sa administracijom Josepha Bidena, posebno kada je riječ o Kosovu. Neki tvrde da bi Grenell mogao biti Trumpov državni sekretar. Američki mediji tvrde da je Grenell bio upleten u pitanje Kosova i da je tamo imao favorita u Hashimu Thaciju, velikom Kurtijevom rivalu. U tom kontekstu treba obratiti pažnju na albanske unutrašnje razlike i na tvrdnje bivšeg predsjednika i premijera Albanije Salija Berishe da su Vučić i sadašnji albanski premijer Edi Rama radili na podjeli Kosova i da ih je u tome zaustavila tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. Iako plan prodaje nailazi na otpor u Srbiji, a vjerovatno se ne sviđa ni mnogima u Sjedinjenim Držvama, Vučić od njega neće tek tako odustati, jer mu potencijalno otvara nove opcije. Mogućnost povratka Trumpa u Bijelu kuću, bliske veze Vučića s Ramom i sve veća panika u Evropi usred napredovanja ruskih snaga u Ukrajini, mogli bi balkanskim nacionalistima otvoriti taman onoliko prostora koliko im je potrebno da izazovu novi haos i region odmaknu od Zapada. Ako ništa drugo, to barem neke dugogodišnje balkanske vođe priželjkuju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U prvih šest mjeseci rata u Pojasu Gaze dio Zapada je pokazao da gotovo nema granica kada je u pitanju pomoć Izraelu. Bezrezervna pomoć često zamagljuje perspektivu. Odluka Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, sa grupom saveznika, da napadnu Huse bila je greška koja već sada mnogo košta, a završni račun još uvijek nije ispostavljen. Foto, ilustracija Hamasov napad na Izrael 7. oktobra uzdrmao je Bliski istok. Neuporedivo slabiji protivnik zadao je težak udarac, a reakcija Tel Aviva pokrenula je niz pogrešnih odluka Zapada. Odluka jemenskih Husa da u znak „solidarnosti“ sa Palestincima napadaju izraelske brodove u Crvenom moru, ili one koji idu ka izraelskim lukama, vjerovatno ne bi donijela toliko problema Zapadu da Washington i London nisu odlučili koristiti silu, vjerujući u svoju tehnološku superiornost nad jemenskim Husima, pokretom koji djeluje u najsiromašnijoj arapskoj državi. U namjeri da pomognu Izrael, stratezi na Zapadu upali su u sve moguće zamke koje su bile očite samo nekoliko dana nakon što je novi rat u Pojasu Gaze pokrenut. Naprosto, nove realnosti na Bliskom istoku su iscrtane ratom u Siriji, jačanjem Irana i njegovih saveznika, smanjenim interesom Zapada za taj dio svijeta, nezavisnijom politikom Saudijske Arabije, tehnološkim napretkom i umorom tamošnjih naroda od sukoba. Zapad je tako ugrozio svoje pozicije širom svijeta , posebno na Bliskom istoku. Husi nisu obična pobunjenička milicija Izvještaji medija sa Zapada, kada se radi o Jemenu i Husima, često su popraćeni snimcima koji posmatraču ne ostavljaju dilemu da se radi o siromašnom društvu i slabo naoružanoj miliciji. Ipak, Husi su više od toga, posebno dio koji je povezan sa dijelom jemenske vojske, koja se svrstala na stranu pobunjenika. U ratu protiv Saudijske Arabije i široke koalicije koju je Rijad okupio, Husi su pokazali sposobnost da se koriste najsavremenijim sistemima, a neke od njih i proizvedu. Husi su i ozbiljan politički pokret koji vodi složene političke procese, uvezujući se formalnim i neformalnim načinima. Veze sa Iranom, pregovori sa Rijadom o kraju rata, veze sa šiitskim milicijama i interes Rusije i Kine za taj dio svijeta, od Husa su načinili ozbiljan politički faktor. Zbog toga je odluka Washingtona čudna. Amerikanci su godinama savjetovali Rijad da prekine rat u Jemenu, jer ne može pobijediti. Napadom na Huse, Amerikanci su proširili konflikt izvan Gaze, isprovocirali napade šiitskih milicija širom Bliskog istoka i ojačali Kinu i Iran, što su implicitno priznali kada su, direktno i preko posrednika, od Pekinga i Teherana, tražili da obuzdaju Huse. Pogrešna procjena To je zamka u koju su Washington i London upali početkom januara , kada su njihovu rezoluciju u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija podržale Rusija i Kina. Moskva i Peking su podržale pravo Sjedinjenih Država da u Crvenom moru „brane svoja plovila od napada“. Ranije su Husi rekli da ruske i kineske brodove neće napadati. Tada je pokrenuta operacija „Prosperity Guardian“ koja još uvijek traje i ne daje posebne rezultate, iako Washington redovno saopštava da je presreo rakete ili dronove koje su ispalili Husi, odnosno da su pogodili njihove ciljeve na kopnu. Husi su od tada pogodili nekoliko brodova, a jedan potopili. Oni tvrde da su pogađali i vojne brodove. Dio britanskih brodova poslano u tu regiju je poslan u luke usljed kvarova. Veliki broj brodova koji prevoze teret sada izbjegava Crveno more i plovi oko Afrike, što poskupljuje trgovinu Evrope i Azije. U međuvremenu, kineski i ruski brodovi plove Crvenim morem, a najmanje jedan takav su Husi pogodili smatrajući da pripada nekome drugom. Husi su otišli i korak dalje. Prošle sedmice su se pojavile informacije u ruskom državnom mediju Ria Novosti, a koje su kasnije prenijele agencije širom svijeta, da Husi imaju hipersonične rakete koje će upotrijebiti na ciljeve daleko od obala Jemena, čak i na brodove koji idu ka jugu Afrike. Stručnjaci vjeruju da je, ukoliko Husi imaju takve rakete, za ulazak Husa u svjetsku elitu u proizvodnji hipersoničnog oružja zaslužan Iran koji je u junu predstavio raketu „Fattah-1“. Iako priča o ciljanju brodova na jugu Afrike zvuči malo vjerovatna i teško izvodiva, ono što zvuči kao moguće jeste da Husi, podržani izvana, pored Crvenog mora i Bab el-Mandeba, mogu gađati i Hormuški prolaz. To znači da Husi mogu gađati pomorske rute od kojih zavisi opskrba energentima za Evropu, odnosno brodove na putu ka zaljevskim naftnim monarhijama. Da je kontrola Hormuškog prolaza cilj stratega u Teheranu, Moskvi i Pekingu pokazuju i pomorske vježbe tri mornarice. Prije desetak dana, ratne mornarice Irana, Rusije i Kine vježbale su u Omanskom zaljevu. „Ciljevi ove vježbe uključuju jačanje sigurnosti međunarodne pomorske trgovine, borbu protiv piraterije i pomorskog terorizma, olakšavanje razmjene informacija za operacije spašavanja na moru i razmjenu operativnih i taktičkih uvida“, navela je iranska IRNA. Novi izazovi Jučer su mediji sa Zapada pisali da su Husi na razgovorima u Omanu još jednom dali garanciju Rusiji i Kini da neće ciljati njihove brodove u Crvenom moru. Vijest je potekla iz Bloomberga koji se poziva na zvaničnike upoznate sa sastankom. Zauzvrat, Husi očekuju da Rusija i Kina budu njihov glas u Vijeću sigurnosti, odnosno blokiraju nove mjere protiv njih. Početkom godine predstavnici Husa boravili su u Moskvi, što pokazuje da komunikacija postoji. Nekoliko dana prije Bloombergovog izvještaja, Ali al-Quahoum, član političkog biroa Husa, na mreži X napisao je sljedeće: „Postoji kontinuirana izgradnja i razvoj međunarodnih odnosa između Jemena, Rusije, Kine i zemalja BRICS-a” i dodao da ta saradnja „ima zajednički interes da se Amerika, Britanija i Zapad utapaju u močvaru Crvenog mora i na otvorenom moru, a namijenjena je da potonu, nestanu i oslabe svoj jednostrani polaritet“. Nema sumnje da Husi iz Crvenog more žele potisnuti tradicionalne pomorske sile sa Zapada i otvoriti vrata za nove, od kojih jedna već ima bazu sa druge strane Crvenog mora. Naime, Kina ima vojnu pomorsku bazu u Džibutiju i odatle širi svoju moć u Africi i na Bliskom istoku. Pokušaj Washingtona da se ne proširi rat iz Pojasa Gaze je propao, a Zapad trenutno nema mehanizme, niti plan, kako zaustaviti sve one koji se opiru američkoj kontroli regije. Pokušaj pomoći politici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua također je propao i prijeti svakim danom da bude još veći neuspjeh. Ovih dana na bliskoistočnoj turneji boravi američki državni sekretar Antony Blinken, šesti put od 7. oktobra. Blinken kao i tokom prve posjete traži iste stvari i u tome ne uspijeva, a glavna prepreka tome je Netanyahuova politika , što je postalo jasno i američkim političarima koji rijetko kritikuju Izrael. Netanyahu se naprosto odbija povinovati zahtjevima administracije Josepha Bidena. Tako se šest mjeseci od početka rata u Pojasu Gaze rat proširio Bliskim istokom i nema naznaka da će se stanje vratiti na ono od prije 7. oktobra. A za trajni mir na Bliskom istoku potrebno je da se pogleda i dalje od dana kada je Hamas napao Izrael. Tek za takav napor nema volje u Izraelu i većem dijelu Zapada. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba