top of page

My Items

I'm a title. ​Click here to edit me.

Pucanj u Trumpa okrenuo je izbornu kampanju u drugom smjeru, ali pobjeda je još uvijek daleko

Pucanj u Trumpa okrenuo je izbornu kampanju u drugom smjeru, ali pobjeda je još uvijek daleko

Napad na bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, u gradu Butler u saveznoj državi Pennsylvania tokom njegovog predizbornog skupa, okrenuo je izborni proces u drugom smjeru, i to ne samo kada je u pitanju naklonost ljudi, već i kada se govori o karakteru ovogodišnje trke za Bijelu kuću. Ko je dvadesetogodišnji Thomas Matthew Crooks, zašto je pucao na Trumpa i kako je došao u priliku da to uradi, ostat će pitanja na koja će istraga američkih nadležnih organa pokušati dati odgovor. Ali nije sigurno da li će ikad taj odgovor dio javnosti prihvatiti. Pokušaji ubistva i ubistva američkih predsjednika do danas izazivaju kontroverze, odnosno postoje brojne verzije ko stoji iza takvih činova, barem prema onima koji su najuporniji u osporavanju zvaničnog narativa. Međutim, neće biti sumnje u to da su američke službe podbacile (greškom, ili kao dio zavjere), da je Trump mogao biti ubijen i da su iza napadača ostale i druge žrtve koje su bile na predizbornom skupu. To su činjenice koje će ostati vezane za predsjedničke izbore 2024. godine. Ostaje i činjenica da je nakon napada čitava kampanja dobila drugačiju dinamiku i da je sam čin postao dio političkog narativa. Trump, čija je fotografija nastala nakon što je ranjen postala je simbol njegovih pristalica, bio je ciljan iz poluautomatske puške AR-15, a koja se legalno prodaje u nekim saveznim državama i za šta se on sa republikancima zalagao. Pristalice demokrata nisu propustile priliku da na društvenim mrežama poruče da je ovaj napad zato mogao biti izbjegnut. Nasilje u kampanji Trumpove pristalice kažu da je napad na bivšeg predsjednika logičan slijed njegove demonizacije, nakon što je pokušan njegov opoziv kao predsjednika, nakon suđenja i medijske kampanje da je opasnost za demokratiju u Sjedinjenim Državama, što tvrdi i predsjednik Joseph Biden pet godina. „Današnji događaj nije samo izolovani incident. Centralna premisa Bidnove kampanje je da je predsjednik Donald Trump autoritarni fašista kojeg treba zaustaviti po svaku cijenu. Ta retorika je direktno dovela do pokušaja atentata na predsjednika Trumpa“, objavio je na platformi X tada senator J.D. Vance iz Ohija, a sada i zvanično Trumpov kandidat za potpredsjednika SAD-a. Mnogi u Sjedinjenim Državama, iz redova dvije pomenute stranke i onih koji ne pripadaju nijednoj, godinama su upozoravali da zemlja klizi u nasilje. Trump je poručio da bi moglo doći do nemira ako i predstojeći izbori budu pokradeni, budući da tvrdi da je pokraden i na prošlim, a demokrate da je dolazak ovog republikanca na vlast uvod u građanske sukobe. Nema sumnje da iza dizanja tenzija stoje Trumpov i Bidenov izborni štab i mediji bliski njima, odnosno da su ta dva političara najodgovornija za ovo stanje. Nakon napada u Butleru njih dvojica su to indirektno priznala, a američkoj javnosti ostaje da razmatra pitanje koje neki postavljaju pet godina – kako je moguće da su Biden i Trump dva najpopularnija političara u državi i da li je političko takmičenje kao takvo moguće, ako se sve vrti oko ličnosti kandidata. Prvo je Biden rekao da napad na Trumpa „poziva sve nas da napravimo korak unazad“ i da „ne možemo dozvoliti da se ovo nasilje normalizuje. Politička retorika u ovoj zemlji se veoma zahuktala. Vrijeme je da se smiri“, te dodao da „svi imamo odgovornost da ovo uradimo.“ Nešto kasnije, Trump, pripremajući se za republikansku konvenciju u Milwaukeeju, koja će ga zvanično nominovati za predsjedničkog kandidata, rekao je da „govor koji sam namjeravao održati u četvrtak bio bi impresivan. Bio bi brutalan. Mislim da bi bilo jako loše kada bih nakon svega počeo divljati o tome kako su svi užasni, koliko su pokvareni. Sada imam govor koji ujedinjuje.“ Trumpov povratak Napad na Trumpa promijenio je i odnos dijela medija prema njemu, budući da ga je prije toga najveći broj njih opisivao kao prijetnju, devijaciju u političkom sistemu zemlje i čovjeka koji je osuđeni kriminalac (što zvanično i jeste) i koji je na pragu zatvora zbog drugih brojnih prekršaja, te kao čovjeka koji će promijeniti američko društvo i politiku do granica neprepoznatljivosti. Ali i prije napada stvari su se počele mijenjati u njegovu korist, odmah nakon predsjedničke debate na kojoj je bio loš kao i Biden . Debata Bidenu ne bi bila potrebna, posebno jer je Trump u medijima portretiran kao kriminalac, ali je na nju izašao usljed pada popularnosti i kritika zbog dolaska miliona ilegalnih migranata u zemlju i politike prema Izraelu i Gazi. Nakon debate dio demokrata, od kojih su mu neki i lično bliski, poručio je da Biden psihički i fizički nije spreman da bude predsjednik i da mu je potrebna zamjena. Biden je pokušao popraviti utisak press konferencijom i intervjuom, ali učinak nije bio onakav kakav se očekivao. Nakon toga je Trump odnio važnu pobjedu u sudskom procesu u državi Florida, jer je sud odbacio slučaj o nelegalnom držanju važnih državnih dokumenata na njegovom privatnom posjetu, čime će slučaj dobiti nastavak na višim sudovima, ali epilog vjerovatno ne prije novembarskih izbora. Potom su američki mediji tvrdili da milijarder Elon Musk Trumpu obećao podršku, što je on javno i potvrdio poslije napada, baš kao i milijader Bill Ackman. Podršku su dali i drugi, posebno na društvenim mrežama, koji su u Trumpu vidjeli žrtvu koju nepravedni sistem želi da ukloni. U kampanji u kojoj je sve moguće To što je nakon godina prikazivanja kao predatora, sada prikazan kao žrtva, Trump će koristiti. Ali prerano je reći da će mu to biti dovoljno za pobjedu, jer ostaje još četiri mjeseca kampanje i dobar dio glasača koji ga ne želi i onih koji se ne odriču Bidena, posebno žene zbog slučaja zakona „Roe v. Wade“ i borbe demokrata da on ostane na snazi, osiguravajući pravo na abortus i pravo na izbor. U oktobru prošle godine Bidena su svi vidjeli u Bijeloj kući, jer je Trump upadao u sukob sa republikancima i njegovi pravni problemi su se gomilali. Nakon nekoliko sedmica rata u Pojasu Gaze i pobune dijela stranke i pristalica u ključnim „swing državama“, koje glasaju različito od izbora do izbora, kandidati su bili izjednačeni, a onda je Trump imao blago vodstvo koje se povećavalo do debate i onda ponovo poslije debate i napada u Butleru. Zato se može pretpostaviti da je svaki obrat moguć u kampanji koja će svoj najkonkretniji dio, onaj u kome se govori o političkim programima kandidata, dobiti od polovine septembra. Pomenimo i da je još uvijek u utrci Robert F. Kennedy Jr. i da je jučer rekao da je neće napustiti, uprkos telefonskom razgovoru sa Trumpom poslije njegovog ranjavanja i špekulacija da će podržati republikanca i postati dio njegovog tima u slučaju pobjede na izborima, a koji je objavio na društvenim mrežama i za to se kasnije izvinio bivšem predsjedniku. Budući da je američko društvo podijeljeno i radikalizovano, po priznanju i Bidena i Trumpa, ne treba isključiti ni nove napade na kandidate ili stranačke skupove. To bi moglo dovesti do novih obrata, pa čak i radikalnijeg odgovora države na narastajuće nemire. Sve u svemu, Sjedinjene Države imaju vruće političko ljeto i nastavak kampanje u kojoj su već neki ljudi izgubili život, u kojoj je načeta reputacija američkih službi koje se smatraju za najbolje na svijetu, u kojoj se u pitanje dovodi psihičko i fizičko zdravlje predsjednika najveće svjetske sile, u kojoj je najpopularniji političar osuđenik... i koja još uvijek traje. Scenarij kakav ne bi mogli zamisliti ni najveći američki neprijatelji. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Modi kod Putina: Ko Indiji nudi više?

Modi kod Putina: Ko Indiji nudi više?

Prošle sedmice u posjetu Rusiji došao je indijski premijer Narendra Modi. Prije zvaničnog dijela posjete Modi je boravio u rezidenciji Vladimira Putina i s njim „neoformalno“ razgovorao o onome o čemu su dvije delegacije govorile dan poslije. Modijeva posjeta Rusiji nije ništa drugo nego nastavak politike Indije da gleda isključivo svoj interes, bez obzira šta od njih drugi očekuju. Foto: Narendra Modi i Vladimir Putin Od svog osamostaljena od krune u Londonu, Indija je važan faktor na međunarodnoj političkoj sceni, ako ni zbog čega drugog onda zbog svoje brojne populacije. Za sebe Indija će reći da je i prije toga ona bila značajna država, odnosno jedna od najvećih civilizacija u historiji planete. Posljednjih decenija, a posebno pod vodstvom nacionaliste Modija, Indija je postala država od čijeg svrstavanja može zavisiti politika Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Sa Indijom u svom taboru svaka strana ima puno veće šanse da pobijedi. U prilog tome navedimo da je Indija prošle godine postala najmogoljudnija država svijeta i da tamo svake godine diplomira 1,5 miliona inžinjera. Neki autori tvrde da Indija ima šansu da postane „nova Kina“, odnosno da firme sa Zapada mogu svoj fokus prebaciti na tu zemlju, pod uslovom da se ona politički okrene ka Zapadu. Međutim, Modijeva Indija igra isključivo na kartu interesa te države, ne mareći puno za upozorenja iz Sjedinjenih Država, za želje Kine ili stav Rusije. A za razliku od svojih prethodnika Modi nastupa agresivnije na međunarodnoj političkoj sceni, često bez velikih riječi i najava. Pored Modija, glavnu ulogu u oblikovanju današnje indijske vanjske politike imao je ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar, koji je na tu poziciju došao 2019. godine, diplomata sa iskustvom i znanjem kakvih danas rijetko ima bilo koja država. On je i autor knjige „Indijski način: Strategije za neizvjestan svijet“, a kao ambasador služio je u Sjedinjenim Državama i Kini. Iako na osnovu par izjava nije moguće ocijeniti nečiju politiku, za razumijevanje prošlosedmične Modijeve posjete Putinu, navedimo dvije, premijera i ministra vanjskih poslova. Tražeći reformu Ujedinjenih nacija i mjesto za Indiju u Vijeću sigurnosti, Modi je objašnjavao poziciju i politiku svoje države „Kada smo bili jaki nikada nismo bili prijetnja svijetu, a kada smo bili slabi nikad nismo bili teret svijetu“, rekao je Modi u oktrobru 2020. godine. „Ovo je vrijeme za nas da se angažujemo sa Amerikom, upravljamo Kinom, kultivišemo Evropu, ponovo uvjerimo Rusiju, uvedemo Japan u igru, privučemo susjede, proširimo susjedstvo i proširimo tradicionalne konstituente podrške“, napisao je Subrahmanyam Jaishankar u pomenutoj knjizi, a jednom prilikom objašnjavao je javnosti da Indija ne vodi politiku protiv nekoga, već za nešto i da Indiju stav bilo koje države ne obavezuje. Iza ovakve samouvjerenosti stoji tačna kalkulacija – Indiju ne želi niko izgubiti, odnosno svi je žele upotrijebiti protiv suprotne strane. Kao primjere tome navedimo da je Indija nedavno odlučila kupovati iransku naftu i ulagati u iranske pomorske luke u namjeri da se poveže na trasu koja će ići od Perzijskog zaljeva, preko Kaspijskog mora, do Rusije, uprkos prijetnji Washingtona da će im uvesti sankcije i što se na kraju nije desilo, te da Putin nije došao na samit G20 u Indiji, jer za njim postoji međunarodna potjernica za zločine u Ukrajini. Putin dočekao „dragog prijatelja“ Dočekujući Modija u svojoj rezidenciji prošlog ponedjeljka, Putin je zagrlio gosta i pozdravio ga kao „dragog prijatelja“ i rekao da je „veoma sretan“ što ga vidi. „Naši zvanični razgovori su sutra, dok danas u ovom udobnom, prijatnom okruženju vjerovatno možemo da razgovaramo o istim pitanjima, ali nezvanično“, rekao je Putin. „Imate svoje ideje. Vi ste veoma energična osoba, sposobna da postigne rezultate u interesu Indije i indijskog naroda. Rezultat je očigledan.Indija je čvrsto rangirana kao treća po veličini svjetska ekonomija“, rekao je Putin. Modi se prisjetio nedavnih izbora u svojoj zemlji, rekavši da mu je „narod Indije dao priliku da služi domovini.“Na to je Putin odgovorio da je on „posvetio cijeli svoj život služenju indijskom narodu i oni to mogu da osete.“ Potom je Modi odgovorio sa osmijehom: „U pravu ste, imam samo jedan cilj – to su ljudi i moja država.“ Modijeva posjeta je počela nekoliko sati nakon što je u ruskom napadu u Ukrajini ubijeno preko četrdeset osoba, uključujući djecu. A onda je zagovornik realpolitike održao govor iz udžbenika idealpolitike. „Radujem se razmatranju svih aspekata bilateralne saradnje sa svojim prijateljem predsjednikom Vladimirom Putinom i razmjeni perspektiva o raznim regionalnim i globalnim pitanjima“ i dodao da Indija želi da igra ulogu podrške za miran i stabilan region. „Bilo da se radi o ratu, sukobu ili terorističkom napadu, svaka osoba koja vjeruje u čovječanstvo povrijeđena je gubitkom života“, rekao je. „Kad stradaju nedužna djeca, srce krvari i ta je bol jako zastrašujuća.“ Ovdje navedimo da Indija ne podržava niti osuđuje napad Rusije na Ukrajinu. Ovakav stav Indije Kijev je označio kao razočaravajući, jer za sebe kaže da je „najveća demokratija na svijetu“. Washington je brzoreagovao na Modijevu posjetu Moskvi. Ambasador u Indiji Eric Garcetti je u četvrtak rekao da „nijedan rat više nije daleko“ u međusobno povezanom svijetu, tvrdeći da se ne treba samo zalagati za mir, već i poduzeti konkretne akcije protiv onih koji ne igraju po miroljubivim pravilima, ističući da zna „da Indija voli svoju stratešku autonomiju“ i da „moramo znati da smo prijatelji od povjerenja, braća i sestre i kolege u trenucima potrebe.“ Iza Putinove slatkoriječivosti, i nagrađivanja Modija najvišom državnom nagradom, stoji želja da se Indija ne svrsta uz Zapad, a što je Rusija spremna „platiti“, dok se iza Modijevih neutralnih formulacija, kojima ne pribjegava njegov ministar Subrahmanyam Jaishankar, krije goli interes – nafta, tehnologija i rusko oružje koje Indija od Hladnog rata nabavlja da bi parila Kini i Pakistanu. U decembru prošle godine u Moskvi su razgovarali ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov i Subrahmanyam Jaishankar, a tema je bila indijsko oružje. Lavrov je rekao da Moskva poštuje želju Indije da proširi listu dobavljača vojne opreme, ali i da je spremna podržati želju New Delhija da potrebnu opremu proizvodi u Indiji. Suštinski, ova ponuda je odgovor Moskve na dogovor koji je Modi u junu prošle godine sklopio sa američkim predsjedikom Joesphom Bidenom, u namjeri da Indiju ojača u okršaju protiv Kine, kada je Washington pristao da General Electric u Indiji proizvodi motore za indijske zračne snage, da NASA pomogne indijski svemirski program i da New Delhi kupi američke dronove MQ-9B Sea Guardian, koji spadaju među najbolje u svijetu. Indija je tada dobila investiciju kompanije Applied Materials, koja proizvodi alate za pravljenje poluprovodnika, a kompanija za proizvodnju poluprovodnika Micron Technology će uložiti 2,7 milijardi dolara, dok će kvalifikovani indijski radnici lakše dolaziti u SAD da uče i rade. Šta žele Moskva i New Delhi? Dolazak Modija u Moskvu je prvorazredni politički događaj, ali je ostao u sjeni NATO samita u Washingtonu koji se održao tih dana. Putinu je Modijeva posjeta bila dokaz njegove tvrdnje da Rusiju nije moguće izolovati. Sa druge strane, Modi je došao da vidi ponudu starog saveznika. Mediji sa Zapada su pisali da će Ukrajina biti važna tema razgovora u Moskvi, ali to vjerovatno nije bio slučaj. Indija ne može uraditi gotovo ništa da zaustavi rat u Ukrajini, osim da kazni svoju i rusku ekonomiju prekidom kupovine ruske nafte, a napetost u odnosima Zapada, Kine i Rusije daje im priliku da iskoriste različite tabore. Stav dijela medija da će Modi kritikovati Putina zbog toga što je nekolicina indijskih građana završila na frontu u Ukrajini, nakon što su se prijavili da radedruge poslove za vojsku, bio je pogrešan. Ako se o tome i govorilo, nije javno. Indiji trebaju energenti, tehnologije i strana ulaganja i Rusija tu može pomoći. Od početka ruske agresije na Ukrajinu, Indija je kupovala rusku naftu po sniženim cijenama, usljed nemogućnosti Kremlja da naftu proda Evropi. Prema novini India Express, od aprila 2022. do maja 2024. godine Indija je tako uštedila 10,5 milijardi dolara. Procjenjuje se da će do 2075. indijska ekonomija postati druga u svijetu, odmah iza Kine. To znači da bi Indija prema toj računici uvećala svoju ekonomiju za petnaest puta. Njen trenutni bruto domaći proizvod je kao kineski 2007. godine. Kada je Modi boravio kod Bidena izjavio je da je otvoreno „novo poglavlje“ u odnosima dvije sile koje su u „strateškom partnerstvu“. Takve snažne riječi u Moskvi nije izrekao, ali gore navedeni popis američkih investicija bio je u zraku. Rusija i Indija će proširiti saradnju u svemiru, dvije strane će „istražiti izglede za obostrano korisnu saradnju u razvoju, proizvodnji i upotrebi raketnih motora“ i razgovaranoje zajedničkoj proizvodnji oružje, uključujući proizvodnju novih tipova, a dva lidera posjetila su izložbu kako bi vidjeli napredak Rusije u nuklearnoj tehnologiji. Međutim, Modi je odlučio podići uloge i razgovarati sa Putinom o onome u čemu Rusija već uspostavlja veze sa Kinom i Iranom – sistem plaćanja oslobođen američkog uticaja. Potpisano je petnaest dokumeneta, saopštio je Kremlj, ali svi ti sporazumi su manje važnji od tema o kojima je razgovarano. Drugim riječima, na rusku pruženu ruku Indija je odgovorila čekanjem američke reakcije. Ovaj potez tempiran je pred naredni samit BRICS-a koji će Rusija u oktobru organizovati u Kazanju, a na kome će jedna od glavnih tema biti međunarodni monetarni i finansijski sistem koji omogućava transakcije u nacionalnim valutama. Modi je potvrdio učešće na tom samitu, nakon što se prije dvije sedmice nije pojavio na samitu Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS), te je pozvao Putina da posjeti Indiju naredne godine. Dok ne dođe do realizacije onoga o čemu se pregovaralo, ako do toga i dođe, Putin će se morati zadovoljiti s tim da je još uvijek u igri. Rat u Ukrajini smanjio je ruske isporuke oružja Indiji, koja je krenula u razvijanje vlastitih, kao i u kupovinu od Sjedinjenih Država, Francuske, Izraela i Italije, mada indijska vojska treba rusku podršku u održavanju onoga što je već u Rusiji nabavila. Iako je Indija počela da kupuje iransku naftu, kao i svaku koju nađe jeftino na tržištu, one se neće moći osloboditi ruske u bliskoj budućnosti. To je Indiji donijelo deficit u trgovini sa Rusijom od 57 milijardi dolara u protekloj fiskalnoj godini. Putinu je to u ovom trenutku jako važno, jer je Indija sada najveći kupac ruske nafte. Ukupna trgovina dvije zemlje prošle godine iznosila je 65 milijardi, što će reći da Indija u Rusiju izvozi malo,većinom lijekove i druge farmaceutske proizvode, opremu za telekome ipomorstvo, zatim mašine i čelik. Pored naftei oružja Indija iz Rusije uvozi, ugalj, koks, bisere, drago i poludrago kamenje, đubrivo, biljno ulje, zlato i srebro. Šanse postoje, ali i rizici Moskva, Teheran i New Delhi su 2000. godine potpisali, a dvije godine kasnije i ratifikovali sporazum o gradnji koridora (Koridor „Sjever-jug“) koji bi trebao povezati Moskvu, preko Kavkaza, Kaspijskog mora i Perzijskog zaliva sa lukama u Indiji. Projekat nije mnogo napredovao zbog visokih troškova i političkih razloga, sve dok posljednjih mjeseci Iran nije snažnije krenuo u njegovu realizaciju, uz pomoć Rusije. Iranu je jasno da bi od trgovine Rusije i Indije preko svoje teritorije imao ogromnu korist. Očekivalo se da će i ovo biti tema razgovora Modija i Putina, ali i koridor između glavne indijske luke Chennai i Vladivostoka na ruskom Dalekom istoku, dakle uz kineske obale. Ipak, o tome javnost poslije sastanka nije čula mnogo. Insistiranje na ovim temama vjerovatno je odgovor na jedan drugi koridor koji razvija Zapad, povezujući se sa Indijom. U septembru sa samitu G20 Biden je objavio da se kreće u realizaciju željezničkog i pomorskog povezivanja Indije i Evrope, preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Izraela, Kipra i Grčke. Evropska unijaje dala podrškusporazumu, koji je već dobio ime IMEC, kao akornim engleskih riječi za Indiju, Bliski istok, Evropu i koridor. Drugim riječima, na svaki veliki sporazum koji neko nudi Indiji, druga strana odgovara sličnim prijedlozima. Neki smatraju da je se ovakvim inicijativama sa Zapada Indija već napravila distancu od ruskih i kineskih, odnosno BRICS-a i ŠOS-a. Ali, razgovori Modija i Putina o sistemu plaćanja bez američkog uticaja govore da je stvar daleko od dogovorene i da Zapad mora ponuditi više. Indija je članica Quad sa Sjedinjenim Državama, Japanom i Australijom, a koji ima cilj da obuzda Kinu u Azijsko-pacifičkom regionu. To znači da Indija Kinu, svog „saveznika“ iz BRICS-a i ŠOS-a – koji su zamišljeni u Moskvi i Pekingu kao alat za slom dominacije Zapada, vidi kao prijetnju. Sa druge strane, Kina strahuje da bi ulaganja Zapada u Indiju moglo nanijeti štetu kineskoj ekonomiji, koja je decenijama nudila stotine miliona jeftinih i obučenih radnika, koji su radili za kompanije sa Zapada. Odnosu Kine i Indije, u njihovoj borbi u kontekstu interesa Zapada, rijetka je karta na koju je Putin mogao igrati. Naime, približavanje Rusije i Kine, a koje traje od početka rata u Ukraniji, sigurno brine Modija. Podsjetimo da je Indira Gandhi „zaledila“ indijsku politiku nesvrstanosti i približila se Moskvi, nakon što su Washington i Peking otoplili odnose. Proteklu godinu, paralelno sa razvijanjem rata u Ukrajini i udaljavanje Zapada od Rusije, Indija je na različite načine minirala rad BRICS-a i ŠOS-a. U prilog tome navedimo da te dvije organizacije nisu donijeli niti jednu odluku koja je podržala Rusiju u tom ratu. To je, nema sumnje, bila dobra vijest za Zapad, posebno za Washington. Nešto ranije, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji je pristalica Donalda Trumpa, radio je slično, pa je „ukrao“ nekoliko godina razvoja BRICS-a. Dogovor koji je Biden postigao sa Modijem, a kojem je pogonsko gorivo indijski strah od kineske dominacije, jedan je od najvećih vanjskopolitičkih uspjeha sadašnje američke administracije. Da li će Putin to moći reći i za svoju administraciju biće poznato brzo, počevši od samita BRICS-a u oktobru, do moguće posjete Indiji naredne godine. Ukoliko se vide ponovo u oktobru, nakon ovoga julskog sastanka, kao i naredne godine, to će biti dokaz nove dinamike u odnosima „dragih prijatelja“ koji upravljaju velikim silama, koje pomno promišljaju poteze Washingtona i Pekinga. Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal .

NATO i dalje gradi zid prema Rusiji i šalje opomenu Kini

NATO i dalje gradi zid prema Rusiji i šalje opomenu Kini

Od 9. do 11 jula u Washingtonu je održan samit lidera NATO-a, na kome su, pored obilježavanja 75. godišnjice ove alijanse, donesene odluke koje bi mogle oblikovati političku i ekonomsku svakodnevnicu Zapada, Rusije, Kine i dijelova svijeta u kojima se interesi tih sila sudaraju. Foto: Lideri država članica NATO-a na samitu u Washingtonu Lideri NATO-a i saveznici skupili su se ove sedmice u Washingtonu, gdje je ovaj savez zamišljen i osnovan. Okupljanje je došlo pred novembarske izbore u Sjedinjenim Američkim Državama, na kojima bi Donald Trump mogao pobijediti. Kijev se posebno brine za ishod ovih izbora, nakon što su ishodi izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj bili povoljni za njegove planove. Generalnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu ovo je bio posljedni samit prije nego što funkciju preuzme bivši nizozemski premijer Mark Rutte. Sve ono što je dogovoreno na samitu, unutar alijanse i između članica i drugih država, ukazuje da je Stoltenberg imao pune ruke posla. Teško je sve i pobrojati šta je „stavljeno na papir“ na ovom samitu, odnosno na njegovim marginama, ili paralelno sa njegovim trajanjem. Navedimo samo neke od tih dogovora. NATO je naručio raketne sisteme Stinger za 700 miliona dolara, Norveška će Ukrajini dati šest aviona F-16, više članica će pomoći ukrajinsku protivvazdušnu odbranu sa 93 miliona dolara, SAD će Kijevu dati vojnu pomoć vrijednu 225 miliona dolara, Švedska Kijevu daje dva aviona za osmatranje, SAD će pojačati prisustvo u Poljskoj i Rumuniji sa sistemima protivvazdušne odbrane, a u Njemačkoj će rasporediti rakete dugog dometa. NATO će otvoriti predstavništvo u Jordanu, usvojena je strategija o vještačkoj inteligenciji i cyber sigurnosti, dogovoreno je jačanje vojne industrije članica, London je dao dozvolu Kijevu da njegovim oružjem može gađati mete u Rusiji, a Francuska, Njemačka, Italija i Poljska dogovorile su razvoj krstarećeg projektila dugog dometa. Grčka, Bugarska i Rumunija potpisale su sporazum o brzom prekograničnom kretanju trupa i oružja, Kijev će dobiti četrdeset milijardi dolara pomoći... Rusija i Ukrajina Navedeno govori o odlučnosti NATO-a i američke administracije da se očuva jedinstvo alijanse i da se pomogne Kijevu da pobijedi u ratu protiv Rusije. To je posebno važno ako se Trump vrati u Bijelu kući i odluči da hrani američki izolacionizam nauštrb evropskih saveznika. Članice NATO-a su pokazale da su spremne na konfrontaciju. Raspoređivanje američkih raketa i presretača u Njemačkoj i Poljskoj jedan je od dokaza odlučnosti Zapada. Rusija će na ovakav potez odgovoriti, što će značiti dodatno gomilanje oružja u Evropi, uključujući ona najnaprednija i najrazornija. Prethodno je Rusija u Bjelorusiji rasporedila taktičko nuklearno oružje. Pored toga, Rusija će se suočiti sa novim modernim oružjem koji će Ukrajinici dobiti, u skladu sa porukom Zapada da Kijev ne smije izgubiti rat. To je samo nastavak trenda koji je polovinom ove godine postao očit kada je Kijev dobio odobrenje da može gađati mete u Rusiji. Mjesecima prije samita kao glavna tema najavljivala se Ukrajina, odnosno mogućnost da će ova država postati članica saveza. Naravno, to nije realno sve dok su u Ukrajini ruske trupe, ali je jasno poručeno da nije pitanje da li će, već kada će se to desiti. Američki državni sekretar Antony Blinken poručio je da je Ukrajina „nepovratno“ na putu članstva i da će se to desiti čim se rat okonča. U novembru Stoltenberg je poručio da je „Ukrajina bliža NATO-u nego ikada do sada“. Ipak, Ukrajina može biti zadovoljna samitom, jer će njena vojska dobiti obuku i potrebnu opremu. Ranije je dogovoreno da će NATO koordinisati isporuku pomoći Ukrajini, a brojni bilateralni sporazumi koje je Kijev potpisao dodatno ojačavaju njegovu vojsku. Do sada je preko dvadeset država sa Ukrajinom potpisalo takav sporazum. Suštinski, to je bilo dio onoga što je započeto na prošlogodišnjem samitu NATO-a iz Vilnijusa . Opomena Kini Odluke koje su vezane za Ukrajinu, Rusiju i djelovanje u Evropi bile su očekivane i slijede kurs koji je NATO zauzeo od početka ruske agresije na Ukrajinu, a pod izgovorom da želi spriječiti da ta država postane dio najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu. Ali jedna druga odluka NATO-a poprilično je iznenađenje za mnoge, iako je suštinski navođenje vode na mlin i Trumpovoj i Bidenovoj politici obuzdavanja Kine. U deklaraciji sa samita Kina je opisana kao „odlučujući pokretač“ ruske vojne mašinerije, jer Moskvi ustupa „opremu dvostruke namjene“. Suštinski, to je upozorenje Pekingu da je NATO spreman na druge poteze, odnosno da bi članice mogle razmisliti o daljnjoj saradnji u namjeri da spriječe Peking da pomaže Rusiji. „Kao što svi znamo, Kina nije kreator krize u Ukrajini“, rekao je glasnogovornik kineske misije pri Evropskoj uniji. „Deklaracija NATO samita u Washingtonu puna je hladnoratovskog mentaliteta i ratoborne retorike, a sadržaj vezan uz Kinu pun je provokacija, laži, huškanja i kleveta“, dodao je. A glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova rekao je: „Čvrsto se protivimo tome da NATO djeluje izvan svoje misije kao regionalnog odbrambenog saveza, da se ubacuje u azijsko-pacifičku regiju kako bi potaknuo sukob i suparništvo i narušio prosperitet i stabilnost u ovoj regiji.“ U zaštiti kineskih pozicija pridružila se i Mađarska, čiji je ministar vanjskih poslova Peter Szijjártó rekao da njegova zemlja neće tolerisati da NATO postane „antikineski“ blok. Mađarska je sklopila vrijedne ekonomske sporazume sa Kinom, pa ovako suštinski pokušava zaštititi svoje interese i indirektno poručuje kakve bi mjere protiv Pekinga mogao poduzeti Zapad. Međutim, ponašanje Kine u Južnom kineskom moru glavni je uzrok pozivanja NATO-a u regiju Indo-pacifika . Na samit su došli lideri Japana, Australije, Novog Zelanda i Južne Koreje kako bi još jednom pokazali da ih strah od kineskih aspiracija gura pod američki kišobran, koji ih jedini može spasiti od narastajuće moći Pekinga. Nova željezna zavjesa Ruska agresija na Ukrajinu traje gotovo trideset mjeseci i paralelno stvara novu željeznu zavjesu u Evropi. Pitanje je gdje će ta zavjesa biti postavljena, a odgovor zavisi od odnosa snaga na ratištu u Ukrajini. Ali kada oružje utihne ostaće mnoštvo prepreka koje će dugo razdvajati Rusiju i ostatak kontinenta. Rat na istoku Evrope i u Pojasu Gaze usporio je američke stratege da se posvete Kini, a što je najavljivao Barack Obama, poručujući Evropljanima i saveznicima da se spreme za taj scenarij. Bez rata u Ukrajini američko vojno prisustvo u Evropi bilo bi smanjeno, ali „specijalnom vojnom operacijom“ Kremlj je naveo kontinent da se ujedini, više ulaže u vojsku i izoluje Rusiju. Poruka Kini sa samita upravo se tiče nove željezne zavjese, odnosno pitanja na kojoj strani Peking želi biti. Silne sankcije koje je Zapad uveo Rusiji pokidale su ekonomske veze. Poruka Kini da je ona ta koja je zaslužna da ruska vojska i dalje ratuje u Ukrajini jeste upozorenje da bi Zapad mogao početi snažnije sankcionisati Peking, što je počeo Trump, a Biden nastavio. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Japanski razarač ušao u kineske vode u blizini Tajvana i izazvao zabrinutost Pekinga

Japanski razarač ušao u kineske vode u blizini Tajvana i izazvao zabrinutost Pekinga

Japanski mornarički razarač ušao je u teritorijalne vode Kine u blizini Tajvana ranije ovog mjeseca, a da nije obavijestio Kinu i izazvao „ozbiljnu zabrinutost“ Pekinga, javili su japanski mediji kasno u srijedu, prenio je Reuters. Foto: Panorama Tokija Razarač japanskih pomorskih snaga Suzutsuki  uplovio je 4. jula u kineske vode kod provincije Zhejiang , gdje je Kina najavila da će provesti pomorske vježbe, objavila je novinska agencija Kyodo pozivajući se na diplomatske izvore. Suzutsuki, zadužen za praćenje kineskih raketnih vježbi u Istočnom kineskom moru sjeverno od Tajvana, ušao je u vode bez obavještavanja Kine, javila je televizija NTV pozivajući se na izvore u japanskom ministarstvu odbrane. Razarač je plovio unutar 12 nautičkih milja od obale Zhejianga oko 20 minuta, uprkos upozorenjima kineskih brodova, a Peking je izrazio „ozbiljnu zabrinutost“ Tokiju, naveo je Kyodo. Japansko ministarstvo odbrane pokrenulo je istragu ispitujući kapetana Suzutsukija, a namjera posade ostaje nejasna, rekao je Kyodo. Kineska obalska straža i mornarički brodovi ušli su u teritorijalne vode Japana, uključujući jun prošle godine kada je Tokio uložio protest Pekingu nakon što je kineska mornarica uplovila u japanske vode u blizini ostrva Jakushima . U decembru je kineska vojska saopštila da je brod američke mornarice „nezakonito“ ušao u vode u blizini spornog atola u Južnom kineskom moru koji je nedavno bio predmet u nekoliko pomorskih sukoba sa susjedima, uključujući Filipine .

Macron je ponovo zaustavio Le Pen, ali nije jasno ko će formirati novu vladu

Macron je ponovo zaustavio Le Pen, ali nije jasno ko će formirati novu vladu

U nedjelju je održan drugi krug parlamentarnih izbora u Francuskoj. Još jednom su se gotovo svi ujedinili protiv Marine Le Pen i njene stranke, koja u pokušajima dolaska na vlast poprima različite oblike. Međutim, to ne znači da je predsjednik Emmanuel Macron dao odgovor na silne probleme. Francuska periodično diže uzbunu koja se čuje Evropom – ekstremni desničari mogli bi preuzeti vlast. Od 2002. godine, kada je Jean-Marie Le Pen, otac Marine Le Pen, imao priliku da pobijedi na izborima, francuski establišment odgovara jedinstvom, odnosno onim što se naziva „republikanski front“. Kratko rečeno, u drugom krugu izbora svi glasaju protiv oca ili kćerke Le Pen. U nedjelju to se ponovilo, nakon što je u prvom krugu Nacionalno okupljanje (RN) pobijedilo. U strahu od dolaska Le Pen na vlast, Francuzi su podžali i komuniste. Od 577 mjesta u parlamentu, ljevičarski Novi narodni front (NFP) osvojio je 182 mandata, centristički Macronov Savez za Republiku 168, a RN 143. Svi daleko od potrebnih 289 mandata za formiranje vlade. Francuska desnica spremna na sve RN je dobio preko deset miliona glasova. Da li Francuska ima toliko ljudi koji se identifikuju sa radikalnom desnicom? Da li Marine Le Pen tako zamišlja republiku u koju se kune? Da li je moguće da ishod izbornih rezultata jedne od najvećih evropskih sila posljednjih dvadeset godina određuju dva straha? Prvi, onaj koji podgrijava Le Pen, da će sadašnji politički, ekonomski, društveni i kulturni trendovi uništiti Francusku, i drugi, onaj koji potiču Macron i njegovi prethodnici na poziciji predsjednika, da će Le Pen, ako dođe na vlast, uništiti republiku. Dakle, više od dvadeset godina Francuska politika živi u nekoj vrsti vanrednog stanja. Da bi pobjegla iz zamke, koju je zajedno sa vlašću napravila, Marine Le Pen je pokušala gotovo sve . Tako je, na primjer, iz stranke izbacila oca, dobila podršku Moskve, nekih evropskih desničara i američkih konzervativaca... Slučaj osnivača stranke Jean-Marie Le Pena, koji je kao i većina ekstremnih desničara svog doba bio antisemita, pokazatelj je promjena koje je izvršila njegova kćer, preimenujući Nacionalni front u Nacionalno okupljanje. Stranku sada vodi mladi Jordan Bardella, koji je stupio u ljubavnu vezu s unukom osnivača stranke i sestrom Marine Le Pen. On je potomak oca Francuza i majke iz Torina, koja ima alžirsko porijeklo. Sada je Bardella „zaštitnik kulture“ francuske države i traži ograničenje migracija na one koji je ne žele prihvatiti. Marine Le Pen bila je antisemita i pobornik jevrejske kulture, kritičar muslimana migranata, euroskeptik i pristalica Evropske unije, ljubitelj Vladimira Putina uprkos njegovoj komunističkoj prošlosti, zaštitnik poljoprivrednika i radnika, protivnik korporacija i krupnog kapitala, zagovornik otvorenog tržišta... Dakle, Nacionalno okupljanje igra na ujedinjenje nezadovoljnih, a deset miliona glasova pokazuje da ih je mnogo, odnosno da su se problemi nagomilali i da bivši Rothschildov bankar Macron vuče u suprotnom smjeru. Od centra ka ljevici Ono čemu smo svjedočili u nedjelju ponovilo se i recimo 2017. godine. Tada je centrista Macron, zastupnik srednjeg puta, očuvanja statusa quo i favorit krupnog kapitala, došao na vlast u još jednom okupljanju „republikanskog fronta“, kako na vlast ne bi došla Marine Le Pen. Žrtva tih izbora bila je ljevica, koja je podržala favorita krupnog kapitala da na vlast ne bi došla desničarka. Ishod glasanja ovaj put je drugačiji, jer su pobjedu odnijeli ljevičari, što je po komentarima mnogih francuskih medija iznenađenje. Računalo se da će Macron, čija je stranka osnovana prije osam godina, opet na strahu od Marine Le Pen još jednom dobiti većinu u parlamentu. Da je Macron loše vladao i da je nepopularan činjenica je koja je hranila opoziciju. Reforme prava radnika i penzionera, a koje je nametnuo mimo parlamenta prošle godine, izazvale su velike proteste i ljevičaru Jean-Lucu Melenchonu u ruke dali alat da ruši Macrona. Melenchon, koji je na čelu koalicije NFP, profitirao je sukobom Macrona i Le Pen, pa je njegova raznolika koalicija odnijela pobjedu. Odluka Macrona da podrži NFP u drugom krugu izbora, govori o tome koliko je malo opcija imao. Odriješene ruku Melenchonu znači promjene koje Macron neće. Čelnik Nepokorene Francuske traži novi ustav, veću minimalnu platu i manje poreze siromašnim, veće oporezivanje bogatih, zelenu reindustrijalizaciju zemlje, reformu obrazovanja i pravosuđa, priznavanje Palestine i zaustavljanje, kako kaže, „genocida“ u Pojasu Gaze... Ko će formirati vladu? Ko i kako će formirati vladu za sada nije jasno, ali postoji konsenzus da u njoj neće biti Marine Le Pen. Niti jedna stranka nema većinu, pa se razmatraju koalicije, odnosno različiti manevri kako bi se formirala vlada. Spominju se nestranačka, manjinska i tehnokratska vlada, kohabitacija... Stvar postaje teža činjenicom da su u Francuskoj rijetke koalicije i kompromisi suprostavljenih stranaka, pa neki predviđaju i političku krizu. Ne treba zanemariti ni mogućnost raspada NFP-a na sastavne dijelove, što bi Macronu, ako bi ponovo makijaveklistički razmišljao, pomoglo da dobije većinu. U prilog tome navedimo da su pored tri pomenuta politička bloka u parlamentu ušle i druge stranke, osvojivši 84 mandata. Marine Le Pen je nakon izbora rekla da rezultati pokazuju da je samo odgođeno preuzimanje vlasti i da će se njena stranka biti jača na narednim izborima. Ovaj put Marine Le Pen možda govori istinu, ako ne zbog njene pobjede, ili pobjede kandidata iz njene stranke ili ideološkog spektra, onda zbog nagomilanih problema koje građani prepoznaju glasajući za ekstremu desnicu i ljevicu. Macronova politika poražena je u nekoliko afričkih država , što je donedavno bilo nezamislivo. Problemi su prerasli granice ideološke podjele na ljevicu, centar i desnicu. To potvrđuje i stav izraelskog političara i bivšeg ministra Avigdora Libermana, koji je pozvao Jevreje u Francuskoj, njih oko pola miliona, da dođu u Izrael. „Nema vremena za gubljenje“, poručio je Liberman i rekao da je Melenchon „postao poznat s dosta izjava protiv Jevreja i Države Izrael. Njegova stranka zastupa čisti antisemitizam i izražava značajan porast mržnje prema Izraelu i antisemitizma.“ Rezultat izbora u Francuskoj obradovao je većinu vlada u Evropskoj uniji, gdje je Francuska uz Njemačku neosporni lider. Ishod izbora obradovao je i zvanični Kijev, jer je Macron duboko upleten u procese na istoku Evrope , a osim Le Pen drugi podržavaju Ukrajinu. Programi sa kojima su Melenchon, Macron i Le Pen izašli na izbore pokazuju sve njihove razlike. Na Macronu je najveća odgovornost, jer je predsjednik države i njegovi ljudi vode vladu. Do sada je tehnokratski pronalazio rješenja. Podjeljeno društvo to treba čim prije. U protivnom, ekstremni ljevičari i desničari mogli bi ojačati do narednih izbora i podjele u društvu dodatno produbiti. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Iranska centralna banka: Rusija i Iran finalizuju integraciju nacionalnih platnih sistema

Iranska centralna banka: Rusija i Iran finalizuju integraciju nacionalnih platnih sistema

Moskva i Teheran su finalizovali integraciju ruskog Mir i iranskog Shetab platnog sistema , rekao je guverner iranske Centralne banke Mohammad Reza Farzin , javio je TASS. Foto: Ilustracija „Tokom sastanka strane su finalizovale uslove za povezivanje ruskog platnog sistema Mir sa iranskim Shetabom i ovaj projekat je ušao u operativnu fazu“, rekao je Farzin po povratku iz Sankt Peterburga , gdje je razgovarao s guvernerkom ruske Centralne banke Elvirom Nabiullinom . Farzin je rekao da se u prvoj fazi, koja počinje 22. augusta, „bankovne kartice iranskog sistema Shetab mogu koristiti kao Amber pametne kartice na svim bankomatima širom Rusije i da će građani Irana moći da podižu rublje sa ruskih bankomata koristeći svoje kartice.“ „Druga faza uključuje mogućnost plaćanja karticama ruskih građana u Iranu“, rekao je Farzin, dodajući da će u trećoj fazi Iranci moći da plaćaju karticom Shetab u ruskim trgovinama putem običnog bankovnog terminala. U aprilu 2024. godine i ransko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je projekt korištenja Mir kartica ušao u fazu implementacije. U maju 2022. potpredsjednik ruske vlade Alexander Novak rekao je da zemlje razgovaraju o tome kako povezati platne sisteme Mir i Shetab.

Burkina Faso, Mali i Niger ulaze u novu „konfederaciju“

Burkina Faso, Mali i Niger ulaze u novu „konfederaciju“

Vojni lideri koji vladaju Burkinom Faso , Malijem i Nigerom ušli su u novu „konfederaciju“ u subotu pošto su potpisali sporazum tokom svog prvog samita u Niameyu , nakon što su prekinuli veze sa postojećim zapadnoafričkim blokom, javio je AFP. Foto: Ilustracija, delta rijeke Niger Šefovi triju zemalja, koji su posljednjih godina preuzeli vlast pučevima, „odlučili su da naprave korak dalje ka većoj integraciji između država članica“ i „ usvojili ugovor o uspostavljanju konfederacije“, navodi se u saopštenju na kraju samita. „Konfederacija država Sahela“ , koja će koristiti akronim AES , grupisaće oko 72 miliona ljudi. Tri zemlje su u januaru rekle da napuštaju Ekonomsku zajednicu zapadnoafričkih država (ECOWAS) , koju su optužili da njome manipuliše Francuska, njihov bivši kolonijalni vladar. Te tri zemlje su prekinule vojne i odbrambene veze sa Francuskom , tražeći veću saradnju sa Rusijom . „Naši ljudi su nepovratno okrenuli leđa ECOWAS-u“, rekao je general Abdourahamane Tiani , šef vojne vlade Nigera otvarajući samit. Odnosi između ECOWAS-a pogoršali su se nakon državnog udara u julu 2023. koji je doveo Tianija na vlast, kada je ECOWAS uveo sankcije i čak zaprijetio vojnom intervencijom kako bi vratio svrgnutog predsjednika Mohameda Bazouma . Sankcije su ukinute u februaru, ali odnosi između dvije strane i dalje su hladni. Zemlje AES-a su u martu stvorile zajedničke vojne snage za borbu protiv džihadističkih grupa koje redovno napadaju njihovu teritoriju. U subotu su razgovarali i o „zajedništvu“ njihovog pristupa strateškim sektorima kao što su poljoprivreda, voda, energija i transport. Oni su također tražili da se autohtonim jezicima daju veći značaj u lokalnim medijima.

Njemačka vojska napušta zračnu bazu u Nigeru, vojna hunta se udaljava od Zapada

Njemačka vojska napušta zračnu bazu u Nigeru, vojna hunta se udaljava od Zapada

Njemačka vojska završiće operacije u svojoj zračnoj bazi u Nigeru do 31. augusta nakon prekida pregovora s vladajućom huntom , saopštilo je u subotu njemačko ministarstvo odbrane . Foto: Zastava Njemačke Svi vojnici Bundeswehra koji su stacionirani u bazi biće povučeni do 31. augusta, a njemačka vojna saradnja sa Nigerom biće okončana, dodaje ministarstvo, prenio je AFP. Slom pregovora označava posljednji diplomatski pomak Nigera od Zapada otkako je državni udar u julu 2023. svrgnuo predsjednika Mohameda Bazouma i doveo sadašnje vojno vodstvo na vlast. Od tada se Niger okrenuo Rusiji i Iranu i udaljio se od Sjedinjenih Američkih Država i bivšeg kolonijalnog vladara Francuske . Slična promjena dogodila se u susjednom Maliju i Burkini Faso , kojima također vladaju vojni lideri i koji su suočeni s nasiljem ekstremističkih grupa. Krajem maja, Njemačka i Niger postigli su privremeni sporazum kojim se Bundesveru dozvoljava da nastavi sa radom baze vazdušnog saobraćaja u glavnom gradu Niameyu do kraja augusta. Ali pregovori o produženju tog sporazuma su propali, posebno zato što osoblje baze više ne bi koristilo imunitet od krivičnog gonjenja. U bazi je nedavno bilo stacionirano samo 38 vojnika Bundeswehra, zajedno sa 33 pripadnika osoblja iz njemačkih i stranih kompanija. Posebno je korištena za operacije evakuacije njemačkih državljana u Africi.

Laburisti su do nogu potukli konzervativce i formiraće novu vladu Ujedinjenog Kraljevstva

Laburisti su do nogu potukli konzervativce i formiraće novu vladu Ujedinjenog Kraljevstva

Nakon četrnaest godina u u Ujedinjenom Kraljevstvu na vlast će ponovo laburisti i izgledno je da će novi premijer biti Keir Starmer. Loš rezultat konzervativaca nije iznenađenje. To je posljedica događaja u zadnjih deset godina, a koji uključuju Brexit, koronavirus i brojne promjene vlada. Foto: Keir Starmer Konzervativci su toliko loše stajali u anketama da je bilo samo pitanje sa kojom razlikom će izgubiti. Od maja 2021. godine ankete su pokazivale da su opozicioni laburisti dosta popularniji od vladajućih konzervativaca. Pored toga, bilo je pitanje da li će laburisti trebati koalicionog partnera da bi imali većinu i koliko će glasova dobiti druge stranke, uključujući Nigela Faragea i njegovu stranku Reform UK. Laburisti, koji su se proteklih godina tumarali između naslijeđa Tonyja Blaira i njegovog „trećeg puta“ i naslijeđa Jeremya Corbyina lidera stranke od 2015. do 2020. godine, sve što su trebali jeste da čekaju slom konzervativaca čije su vlade proteklih četrnaest godina vodili David Cameron, Theresa May, Boris Johnson, Liz Truss i na kraju aktuelni premijer Rishi Sunak. Konzervativci su zemlju povukli iz Evropske unije nakon referenduma 2016. godine, a tadašnji premijer David Cameron valjda je jedini britanski zvaničnik koji je iz mjeseca u mjesec mijenjao svoj stav o Brexitu. Nakon toga, konzervativci su srljali iz greške u grešku, ali podijeljeni i pogubljeni laburisti to nisu iskoristili. Četiri godine kasnije Theresa May je finalizirala Brexit uz brojne ekonomske poteškoće i političke posljedice, da bi nakon nje Johnson upadao iz skandala u skandal, vodeći zemlju kroz pandemiju koronavirusa i početak rata u Ukrajini, koji je prema nekim tvrdnjama mogao biti okončan veoma brzo da britanski premijer nije uvjerio zvanični Kijev da odustane od toga plana. Kakvu su politiku konzervativci vodili govori i podatak da je Truss bila na čelu zemlje manje od dva mjeseca, a prije dvadeset mjeseci na vlast je došao Sunak da spasi što se spasiti može, posebno se osvrćući na stanje u ekonomiji i ilegalne migracije. Lokalni izbori ove godine su pokazali da će to biti jako teško, jer su laburisti i na njima pokazali da su jači u odnosu na prošle izbore. Historijski rezultat Sunak nije uspio, što pokazuju i preliminarni rezultati prema kojima su laburisti osvojili čak 410 mjesta u parlamentu od mogućih 650. Sunakovi konzervativci osvojili su samo 131, što je od Drugog svjetskog rata najgori rezultat stranke koju je godinama odlikovala stabilna biračka baza. U poređenju sa prošlim izborima laburisti su dobili 209 mjesta, a konzervativci izgubili 241. Pored dvije najveće stranke, Liberalni demokrati osvojili su 61 mjesto, Reform UK 13, Škotska nacionalna stranka (SNP) deset. Liberali su dobili 53 pozicija više nego na prošlim izborima, desničari iz Reform UK 13, a SNP 38 mandata manje. Rezultat svoje stranke Farage je ocijenio kao dobar i kao „revolt protiv establišmenta“. Ubjedljiva pobjeda laburista impresivnija je i činjenicom da je prije pet godina konzervativni premijer Johnson porazio Corbyna sa najvećom razlikom još od 1987. godine. A Corbyn je ove izbore izašao kao nezavisni kandidat, suspendovan u Laburističkoj stranci 2020. godine zbog antisemitizma, i ubjedljivo pobijedio u svojoj izbornoj jedinici, osvojivši 49 posto glasova. Novi premijer i ne tako nova politika Iako se u britanskoj politici smatra da su laburisti ljevica, na što upućuje i njihovo ime, Starmerovi laburisti to nisu. Ovaj bivši advokat, koji je bio dio hrvatskog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u tužbi protiv Beograda za genocid, stranku je pomakao ka centru, suštinski se priklanjajući Blairovim idejama, koje neki vide kao kraj evropske socijaldemokratije. Starmer je lijevo krilo nekada stranke ljevice potpuno pasivizovao. Ali, treba zapaziti da u vremenu kada u ostatku Evrope jačaju stranke desnice , čak i one ekstremne, u Ujedinjenom Kravljevstvu pobjedu nosi lijevi centar uz odlične rezultate liberala. Starmer, koji ima titulu „Sir“ koju mu je dodijelila kraljica Elizabeth II, zagovornik je srednjeg puta i glavne britanske politike neće biti mijenjane. Ono što je Starmer izmijenio jeste stranka koju vodi, a njegova izjava poslije objave prvih rezultata izlaznih anketa sinoć to i potvrđuje: „Svima koji su radili za Laburističku stranku ove izbore, svima koji su glasali za nas i dali svoje povjerenje našoj reformisanoj Laburističkoj stranci. Hvala vam.“ Starmer je proteklih godina suzbijao uticaj Corbynove struje i njegove politike kojoj su mediji zakačili i termine kao što su radikalna ljevica, populizam i antisemitizam. Britanski komentatori kažu da se Starmer obračunao sa antisemitizmom u stranci, što je posebno važno za stranku za koju su se i ranije vezali takvi ispadi. Ipak, sukobi oko Izraela i Palestine su se nastavili unutar stranke, pa je neke članove Starmer suspendovao. Istovremeno, Starmer je stranku približio Izraelu, dajući podršku u ratu protiv Hamasa, čak i pravo da u Pojasu Gaze prekinu električnu energiju i vodosnabdijevanje „u skladu sa međunarodnim pravom“. Pitanje Palestine u novembru je dovelo do podjela u stranci kada je 56 laburista podržalo prijedlog SNP-a da se u Pojasu Gaze uspostavi prekid vatre. Starmer je stao uz Sunaka tvrdeći da Gaza treba „održivo primirje“. Gaza je, prema BBC-ju, utjecala na rezultat laburista, jer su na nekim mjestima sa više od deset posto muslimanskog stanovništa dobijali sedam procentnih poena manje. Starmer je kritiku usmjerio na ekonomske probleme. Bavio se stanjem u javnom zdravstvu koje je trpilo pod konzervativcima, zelenom i održivom energijom, a vjetar u leđa bilo je poskupljenje energenata usljed ruske agresije na Ukrajinu, zatim obrazovanjem, infrastrukturom, radničkim pravima, reformom Doma lordova, kriminalom... Sva ta politika je uokvirena u nekoliko kratkih poruka, kao što su „zaustavimo haos“, stvorimo „prilike za promjene“ i „obnovimo Britaniju.“ Sve ukazuje da u vanjskoj politici Ujedinjenog Kraljevstva neće biti promjena, iako je Starmer ranije izjavio da bi trebalo održati novi referendum o Brexit-u. U narednim mjesecima on i njegova vlada moraju hitno djelovati i opravdati ogromno povjerenje građana, koji su i iz revolta glasali za njih i protiv konzervativaca. Tekst je ranije objavljen na portalu   nap.ba.

Dok demokrate razmišljaju da li da zamijene Bidena, Robert F. Kennedy Jr. vodi svoju kampanju

Dok demokrate razmišljaju da li da zamijene Bidena, Robert F. Kennedy Jr. vodi svoju kampanju

Učešće članova porodice Kennedy u američkoj politici uvijek je privlačilo pažnju medija. Ali jedan od Kennedyja u većini američkih medija posljednjih mjeseci nema mnogo prostora, iako je u predsjedničkoj utrci. Šta više, prokazan je kao populista, protivnik vakcinacije i teoretičar zavjere. Foto: Robert F. Kennedy Jr. Polovinom prošle godine demokrate su sređivale spisak kandidata za stranačku nominaciju. Tada nije bilo sumnje da će to biti Joseph Biden, dok se republikanska utrka činila neizvjesnijom i postojala je mogućnost da, usljed sudskih procesa i otpora dijela republikanaca, Donald Trump ne bude pobjednik unutarstranačkog nadmetanja . Robert F. Kennedy Jr. je želio demokratsku nominaciju, tražeći debate sa Bidenom. Do debate nije došlo. Robert Francis Kennedy Junior, poznat i kao RFK, odlučio je da bude nezavisni kandidat, odnosno da ne traži nominaciju stranke kojoj pripada njegova porodica. Debate su ipak važne Debatu koju je RFK tražio možda bi pomogla demokratama da utvrde spremnost aktuelnog predsjednika da li može da satima debatuje pred milionima gledalaca. Sada su sve jači apeli da Biden ne bude kandidat nakon lošeg nastupa u debati sa jednako lošim Trumpom . Da li će demokrate Bidena ostaviti u utrci biće poznato u narednim sedmicama, a do tada RFK djeluje onoliko koliko je moguće u medijskoj blokadi, odnosno ignorisanju, i predstavljanju ovoga bivšeg advokata za zaštitu životne sredine kao neke vrste Trumpa na američkoj ljevici. Ali RFK nije niti ljevica, niti gaji pretjerane simpatije za Trumpa. RFK govori ono što Trump ne pominje, što će reći da je dosta dalje od američkog establišmenta nego bivši predsjednik. Interes za stavovima RFK-a je porastao nakon pomenute debate Bidena i Trumpa. RFK je, kako nije bio pozvan na debatu, preko društvene mreže X u live streamu odgovarao na pitanja koja su bila postavljena gostima CNN-a. Tvrdi da ga je tada gledalo deset miliona ljudi. Da bi CNN pozvao na debatu kandidat je morao u četiri ankete na nivou države biti iznad petnaest posto podrške, ili biti na glasačkim listićima država kako bi teoretski mogao osvojiti 270 elektora. RFK je rekao da će i formalno ispuniti ove uslove i tako se pojaviti u septembarskoj predsjedničkoj debati koju će prenositi vodeći televizijski kanali. On kaže da već zadovoljava ove uslove, ali da nije registrovan u velikom broju država jer to nadležni odbijaju da urade do augusta, dodajući da se izborio da bude na glasačkim listićima u osam država, dok Biden i Trump još nisu niti u jednoj, niti su zvanično kandidati do stranačkih konvencija. Optužio je CNN da je kriterije za učešće u debati postavio tako da se on ne bi pojavio, tvrdeći da neke ankete njemu daju sedamnaest posto. Ko je RFK i šta to nudi američkim glasačima? Kao nećak bivšeg predsjednika Johna F. Kennedyja, koji je ubijen 1963. godine, i sin bivšeg senatora Roberta F. Kennedyja, koji je ubijen 1968. tokom vlastite predsjedničke kampanje, RFK se na prvi pogled čini kao logičan izbor Demokratske stranke. Ipak, stvari stoje drugačije, čak i unutar porodice Kennedy. Mnogi članovi porodice rekli su da ne podržavaju njegove stavove, niti da mu daju podršku u kampanji. Najmanje petnaest rođaka RFK-a dalo je podršku Bidenu, opisujući svog rođaka kao prijetnju za njegov reizbor, jer bi mogao podijeliti glasove demokrata. Problem za RFK-a u odnosu sa medijima jesu i njegovi istupi iz ranijih godina. Posebno mu se zamjera što je povezivao vakcinaciju djece i autizam, vodeći organizaciju koja se bavila ovom temom, a mjere u borbi protiv koronavirusa je žestoko kritikovao upoređujući ih s mjerama njemačkih nacista. Te kritike donijele su mu popularnost i kod onih koji podržavaju Trumpa. RFK je često govorio ono što Trump nije. Tvrdio je da se tokom pandemije uništavala američka srednja klasa i da se njihov novac prelio u džepove milijardera. RFK je zamjerio vladi zašto više ne oporezuje bogataše i zašto se ne bori za srednju klasu i za oko dvadeset posto stanovništva koje živi na rubu siromaštva. Traži jeftine stanove i obrazovanje za siromašne. Govori o lošoj zdravstvenoj zaštiti, troškovima života, dok novac odlazi za finansiranje ratova, i traži ograničenje vojnih intervencija. Protiv je finansiranja Ukrajine, ali ne i Izraela. To ga čini nepodobnim dvjema glavnim strankama, koje on naziva „dvoglavim čudovištem“ američke politike. U glavnim američkim medijima RFK nema saveznike, a podršku traži od onih koji su nezadovoljni radom vladinih institucija, velikim uticajem korporacija, te onih koji smatraju da je ugrožena američka demokratija i sloboda govora. Kakav uspjeh na izborima očekuje RFK? Vjernik katolik koji se zalaže za zaštitu životne sredine, jačanje srednje glase, pružanje pomoći milionima Amerikanaca, koji želi unaprjeđenje demokratije i obuzdavanje moći korporacija, kontrolu držanja oružja, smanjenje upotrebe fosilnih goriva..., po svom opisu bio bi idelan za predstavnika Demokratske stranke. Šta više, to je i Bidenov program . Ali to nije slučaj i teško da će biti i nakon Kennedyjeve ponude da je spreman podržati Bidena, ukoliko se ovaj obaveže da će podržati njega ako ankete pokažu da je on popularniji u septembru. RFK kaže da Biden ne može pobijediti Trumpa, a da on uz pomoć demokrata može. Ono što zanima vođe republikanaca i demokrata jeste kome će Kennedy odmoći, odnosno kome će uzeti glasove. Neke ankete pokazuju da bi to mogao biti Biden, a neke da bi mogao biti Trump. Analitičari se posebno bave kako će RFK proći u tzv. „swing državama“, a na ovim izborima, kao i na prošlim, to su Michigan, Wisconsin, Pennsylvania, Arizona, Georgia, Nevada i North Carolina. Na prošlim izborima u svim tim državama razlika između Bidena i Trumpa bila je unutar tri posto. Neka istraživanja kažu da RFK može imati poguban uticaj za Bidenovu kampanju u Pennsylvaniji, dok bi Trumpa mogao koštati u Michiganu. RFK ne bi pobijedio, ali bi mogao uzeti i do deset posto glasova. A ako Biden izgubi Pennsylvaniju, koja nosi 19 elektorskih glasova, trebat će mu pobjeda u Arizoni, Georgiji, Michiganu i Wisconsinu. Trumpov izborni štab plaši istraživanje NBC Newsa koje je pokazalo je da bi petnaest posto Trumpovih pristalica dalo glas RFK-ju ako bi se našao na glasačkom listiću, u poređenju sa sedam posto Bidenovih. Zato i Bidenov i Trumpov tabor RFK-a nastoje pokazati kao saveznika suprotne strane. RFK nije jedini kandidat koji će izazvati Bidena i Trumpa. Jill Stein, Cornel West i Chase Oliver će to pokušati i njihov uticaj bi trebao biti minimalan. Ali RFK prijeti da ima uticaj kakav nije imao neki kandidat treće strane desetljećima. Već ga se upoređuje sa Rossom Perotom koji je 1992. dobio gotovo dvadeset posto glasova, ili Ralphom Naderom koji je 2000. godine sa manje od tri posto na Floridi otkinuo glasove Alu Goreu i tako pomogao Georgeu W. Bushu da pobijedi. Demokrati i republikanci prate svaki korak koji naprave sedamdesetogodišnji RFK i Nicole Shanahan, koja bi trebala biti njegova potpredsjednica ako pobijede. Shanahan je advokatica iz „Silicijske doline“, rođena 1985. godine, i bivša je supruga osnivača Googlea Sergeya Brina. Američkoj javnosti je poznata kroz fondaciju koja se brine o reproduktivnom zdravlju žena, a neki američki mediji tvrde da je najbogatiji kandidat za potpredsjednicu Sjedinjenih Država u historiji. Njeno bogatstvo se procjenuje na stotine miliona dolara. Smatra se da je u različite organizacije i fondacije uložila stotine miliona dolara, a jedan od ciljeva je istraživanje autizma. Slogan kampanje ovoga dvojca je „Ljudi prije politike, država prije stranke“, što je nastavak onoga što su radili u proteklim godinama. Iako ankete govore da su daleko od pobjede, nema sumnje da će nastavak njihove kampanje imati određeni uticaj na pobjednika izbora u novembru, kao i na političke prilike u Sjedinjenim Državama, gdje se neki nakon debate Bidena i Trumpa pitaju kako je zakazao politički sistem najveće svjetske sile, koja se ponosi demokratijom i želi da se predstavi kao država šansi za Amerikance i sve one koji tamo dolaze da ostanu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Nizozemska će uskoro početi isporuku aviona F-16 Ukrajini

Nizozemska će uskoro početi isporuku aviona F-16 Ukrajini

Nizozemska će uskoro isporučiti Ukrajini prvi od 24 obećana borbena aviona F-16 , saopštila je u ponedeljak odlazeća nizozemska vlada , javio je Reuters. Foto: Avion F-16 Potrebne dozvole za isporuku aviona Ukrajini su odobrene, rekla je ministrica odbrane Kajsa Ollongren u pismu parlamentu uoči tranzicije vlade u utorak, nakon mjeseci pravljenja koalicije nakon izbora prošle godine. Ona je odbila da precizira koliko će aviona biti u prvoj isporuci i kada će stići u Ukrajinu iz sigurnosnih razloga. Nizozemska je bila jedna od pokretačkih snaga međunarodne koalicije za snabdjevanje Ukrajine F-16 kako bi ojačala svoju vazdušnu odbranu protiv Rusije . Nizozemska vlada je ranije isporučila postrojenje za obuku na F-16 u Rumuniju , gdje se ukrajinski piloti i zemaljsko osoblje uče da lete i održavaju avione u borbi. Ollongren je u aprilu rekla da očekuje da će obećane isporuke Danske , Nizozemske i Sjedinjenih Američkih Država početi u roku od nekoliko mjeseci.

Bolivija – sukob unutar vlasti i vječita borba za resurse države

Bolivija – sukob unutar vlasti i vječita borba za resurse države

Prema novinskim agencijama, 25. juna bolivijski predsjednik Luis Arce smjenio je vrhovnog komandanta vojske generala Juana Joséa Zuñigu. Dan kasnije Bolivija je bila na pragu državnog udara. Ta predstava, sa različitim ishodom, ponavlja se decenijama u resursima bogatoj Boliviji i Latinskoj Americi. Foto: Detalj sa protesta u Boliviji Posljednjih nekoliko godina Arce je vjerovatno imao najteži zadatak u Boliviji. Ovaj ekonomista i bivši ministar finansija morao je pobjediti na izborima, u zemlju iz izgnanstva vratiti bivšeg predsjednika Eva Moralesa i suočiti se vojskom i desničarskom predsjednicom Jeanineom Áñez. Arce, iako mu nedostaje karizma i popularnost koju ima Morales, ove zadatke je uspješno obavio, obećavši vratiti stabilnost u najsiromašniju državu Latinske Amerike, vratiti ustav i zakon na snagu i nastaviti voditi samostalnu politiku Bolivije. Bivša predsjednica je otpremljena u zatvor, gdje se i danas nalazi, ali vojska je i dalje ostala centar moći koji vladi može izmaći ispod ruku. Moralesova socijalistička i ekološka država Ali da bi shvatili kako je došlo do ovog državnog udara i zašto je propao moramo se vratiti nekoliko godina unazad, u vrijeme kada je zemljom upravljao Evo Morales Ayma, prvi pripadnik autohtonog naroda koji je došao na predsjedničku funkciju. Sama činjenica da je prvi put u historiji pripadnik naroda Aymara došao na vlast u najsiromašnijoj državi Latinske Amerike mnogo govori o teškoj historiji Bolivije i načinu na koji se tamo vladalo stoljećima. Pokret za socijalizam (MAS), koji je Moralesa i doveo na vlast, počeo je svoje djelovanje početkom ovog stoljeća, tražeći bolje životne uslove sa sve stanovnike Bolivije. Morales je došao na vlast 2006. godine i zadržao se do 2019. godine. U trinaest godina vlasti, sarađujući sa ljevičarima u Latinskoj Americi i posebno sa Hugom Chavezom u vremenu kada je Caracas imao mnogo novca od prodaje nafte, svijet je čuo za neobičnog predsjednika koji na pozornici Skupštine Ujedinjenih nacija žvaće lišće koke, napada Sjedinjene Američke Države zbog imperijalizma, uvodi socijalizam, vrši nacionalizaciju dobara, državu proglašava ekološkom i „majku Zemlju“ uvodi u ustav, a državu nazivaVišenacionalna Država Bolivija. U ovih trinaest za Boliviju turbulentnih godina, ali i u mnogim sektorima uspješnih, desilo se mnogo toga čime se ovom prikom, zbog ograničenog prostora, nećemo baviti. Zato se odmah osvrnimo na posljednju godinu Moralesove vlasti i njegov bijeg u Meksiko. Na izborima u oktobru 2019. godine desilo se niz nepravilnosti. Sistem za prenošenje rezultata glasanja nije radio satima i pod sumnju je došao čitav izborni proces. Morales je tvrdio da je spreman ponoviti izbore, ali vojska nije čekala. Morales je svrgnut sa vlasti, a na njegovo mjesto je došla pomenuta desničarkaJeanine Áñez, do novih izbora. Moralesove pristalice su tvrdile da je pravi razlog njegovog svrgavanja litijum. Naime, Morales je planirao da nacionalizuje nalazišta litijuma i druge resurse, a Áñez, odnosno desničarska opozicija, da ih ustupi firmama sa Zapada. Litijum, koji je važan dio baterija ze električna vozila, laptopove i mobitele, od tog trenutka postao je jedan od najvažnih faktora za razumjevanje bolivijske politike. U danima nakon što je Morales u strahu od vojske napustio vlast, vrijednosti dionica kompanije Tesla su enormno porasle. Navedimo i nekoliko detalja o Áñez koja je postala privremena predsjednica. Bivša televizijska voditeljica, konzervativnih političkih stavova, prije nego je došla na vlast na Twitteru je napisala da „sanja Boliviju bez domorodačkih rituala“, što se odnosi na različite narode u Boliviji koji nisu kršćani, ili kršćanstvo praktikuju na različit način od glavne struje.Nakon što je preuzela vlastrekla je da ne treba dozvoliti da se „divljaci vrate na vlast“, ciljajući na Moralesa i njegov narod Aymara. Nakon toga se u javnosti pojavljivala sa Biblijom, a prilikom ulaska u predsjedničku palatu nakon imenovanja rekla je da se zahvaljuje Bogu da je „Biblija vraćena u bolivijsku vladu.“ Iako se to u Latinskoj Americi obično podrazumjeva, navedimo i to da tamošnja desnica prati kurs Sjedinjenih Država, odnosno vladajuća elita žestoko se razračunava sa svim onim što bi moglo imati veze sa socijalizmom ili komunizmom, odnosno uticajem bilo koje druge strane sile. MAS uzvraća udarac Ubrzo svijet, pa time i Boliviju, pogodio je koronavirus. Bolivija se nije proslavila u suzbijanju virusa, a nova desničarska vlast je stalno odgađala izbore. Teško je vjerovati da je Áñez brinula za živote „divljaka“. Naredni mjeseci su pokazali da je to odgađane imalo cilj da se MAS oslabi i istovremeno ujedini rascjepkana desnica, što je posebno važno u bolivijskom izbornom sistemu u kome je pobjednik u prvom krugu predsjednički izbora kandidat koji osvoji najmanje 50% glasova, ili 40% ukoliko sljedeći kandidat ima za 10% manje glasova od prvoplasiranog. Ali MAS se nije predavao. Sukobljavali su se sa organima reda i gubili živote (najmanje trideset mrtvih i osamsto povrijeđenih), blokirali su ceste, štrajkovali…U čuvenoj Cochabambi, Moralesovom uporištu, rudari su na proteste ponijeli dinamit koji koriste na poslu. Boliviji je prijetio građanski rat, pa je se Brazil pod Jairom Bolsonarom pripremao za regionalni rat, odnosno za mogućnost da vojska interveniše izvan državnih granica. Demonstranti su tražili od Áñez izbore. Na koncu vlast je popustila, organizovala izbore krajem 2020. godine i Moralesov ministar finansija Luis Arce je pobjedio. Iza njegove pobjede stajao je Morales koji je tražio da se glasa za MAS i Arcea, jer je njemu bilo zabranjeno da se kandiduje zato što nema prebivalište u Boliviji, obzirom da je iz Meksika otišao u susjednu Argentinu. Ubrzo poslije izbora Morales se vratio u Boliviju, a milioni ljudi se ga čekali od granice sa Argentinom. Arceova pobjeda sa preko 50 posto glasova i više od dvadeset postotnih bodova više od drugoplasiranog kandidata, govori o podrški koju je MAS imao. Jedna od prvih izjava koje je poslije izbora dao Arce, britanski student i ministar koji je izvukao milione ljudi iz siromaštva, bilo je obećanje povratka na stare staze, odnosno na politiku MAS-a i ukidanje „neoliberalnog modela koji je provođen jedanaest mjeseci“. Litijum, resursi, vojska Za svoju politiku Arce je trebao pomoć i dobio je od drugih ljevičara u Latinskoj Americi. Ali njemu je trebalo više, odnosno država koja ima novac, tržište, tehnologije… Arceov dolazak na vlast je oduševio Kinu koja se ponudila vlastima Bolivije za različite projekte. Druga sila omiljena u ljevičarskoj Boliviji, Rusija, poslala je svoje vakcine protiv koronavirusa Sputnjik V, koju je primio i Arce u dvije doze. Nakon toga, vakcine je Arce nabavio i iz Indije i zatim iz Kine. Samo nekoliko mjeseci od izborne pobjede Arce je donio jednu od najvažnijih odluka svog predsjedništva – u januaru 2021. godine ponovo je pokrenuo proizvodnju litijuma i taj posao povjerio državnoj kompaniji. Ova odluka je bila primarno donesena zbog finansijskih interesa Bolivije, a zasmetala je nekima u toj državi, jer im je od ranije bilo poznato kakvu štetu rudarenje litijuma u velikom količinama donosi okolišu, odnosno „majci Zemlji“. U martu 2021. godine nova vlast je bivšu predsjednicu Áñez poslala u zatvor zajedno sa nekoliko ministara i dijelom vojnog i policijskog vrha pod optužbama za državni udar, terorizam, pobunu i konspirativno djelovanje.Áñez je osuđena na deset godina zatvora. Ona i njene pristalice kažu da je slučaj politički motisivan i namješten. U septembru Arce najavljuje prekid veza sa Međunarodnim monetarnim fondom i vraćanje 330 miliona dolara kredita koje je uzela Áñez, najavljujući nastavak ekonomske politike Bolivije od 2006. do 2019. godine, dakle u vremenu vladavine Moralesa, koja isključuje aranžmane sa pomenutim fondom. Tokom 2021. godine Bolivija je imala ekonomski rast od 9,4 posto, a godinu dana ranije pod vlašću Áñez pad od 8,8 posto. Arce je nastavio da pojačava veze sa Rusijom, pa je tokom posjete Moskvi u oktobru 2021. godine potpisao ugovore sa Gazpromom i Rosatomom, kineske kompanije su se raspitivale za bolivijske resurse, uključujući litijum. U januaru prošle godine kineska kompanija Catl dobila je posao razvoja polja litijuma u Boliviji, obavezavši se na ulaganje od milijardu dolara. Rezerve litijuma u ovoj državi se procjenjuju na 21 milionu tona, a koliko je to litijuma govori i podatak da se u trokutu Argentina – Čile – Bolivija više od 75 posto svjetskih nalazišta. Trenutno, Australija, Čile i Kine su najveći proizvođači litijuma. Arce je nakon dogovora sa Kinezima rekao da očekuje prve litijumske baterije proizvedene u Boliviji u prvom kvartalu 2025. godine. Ali u narednim mjesecima Arce dolazi u sukob sa Moralesom i njegova pozicija je poljuljana. Vjerovatno je touticalo da vlast u La Pazu ne uspostavi potpuno kontrolu na čitavom vojskom, koja je svojim istupima najavila da može izvaći izvan svojih ovlasti. Prošle sedmice, 24. juna, pomenuti general Juan José Zuñiga je izjavio da bi vojska uhapsila Moralesa ako bi se on kandidovao na predsjedničkim izborima naredne godine, nazvavši ga „izdajnikom“. Prethodno je Morales generala Zuñigu označio kao zavjerenika koji ga želi ukloniti i uništiti njegov plan proizvodnje i prerade koke. Već 25. juna Arce naređuje smjenu Zuñige, a dan kasnije general i stotine vojnika zauzimaju trg ispred predsjedništva i Kongresa u La Pazu, poručujući da želi „zaštititi demokratiju“ i da on poštuje predsjednika Arcea sa kojim se kasnije raspravlja pred kamerama i koji mu naređuje da se vrati u kasarnu. Arce je čin okarakterisao kao pokušaj državnog udara i pozvao policiju, narod i dio vojske na mobilizaciju. Zuñigu je 27. juna uhapsila policija, a novi komandant vojske je naredio vojsci da se vrati u kasarne. Dok je Zuñigu policija privodila rekao je da je 23. juna bio na sastanaku sa Arceom i da mu je on tražio pomoć u podizanju popularnosti. Drugim riječima, Zuñiga tvrdi da je Arce htio simulaciju udara. U tome ga je podržao i vodeći opozicionar u Kongresu Andrea Barrientos rekavši da je teška ekonomska i pravosudna kriza natjerala Arcea da organizuje ovaj pokušaj državnog udara i pozvao na „duboku istragu o ovoj situaciji.“ Arceov odgovorje bio glavna vijest na državnoj televiziji danima. U njoj se kaže da je udar propao iz četiri glavna razloga – mobilizacija naroda Bolivije, hrabro držanje predsjednika Arcea, Zuñiga nije imao pomoć i osuda iz inostranstva. U intervjuu za AP, odgovorajući na pitanje da li je on organizovao puč, Arce je odgovorio da nije pobjegao, već da je branio demokratiju, što je jasna aluzija na Moralesov slučaj 2019. godine. Morales, Áñez, bivši predsjednici Carlos Mesa i Jorge Quiroga, kao i mnogi drugi u Latinskoj Americi i širom svijeta dali su podršku ustavnom poretku i osudili Zuñigu. Šta više, Morales je na društvenim mrežama pozvao pristalice da spriječe državni udar, posebno proizvođače koke. Ipak, kako je čitava priča došla iznenada, ostalo je otvorenih pitanja koja u narednom periodu traže odgovor. Interesantno je da i provladini mediji već u ovu nedjelju o slučaju pišu jako malo. Borba za vlast i resurse Moralesov povratak na vlast je ideja koja dijeli Boliviju, ali i MAS na čijem je čelu. Tako su njemu odani kadrovi u Kongresu blokirali Arceovu namjeru da zaduži državu koja se bori sa nedostatkom dolara, odnosno strane valute koja joj je potrebna za međunarodnu trgovinu.Namjera da izađe na izbore naredne godine užasava njegove protivnike, ali i dio saboraca koji žele da Arce nastavi vladati. Ako bi na izbore izašli Morales i Arce, a zahvaljujući gore spomenutom izbornom sistemu, desničari bi mogli preuzeti vlast. Sukob Moralesa i Arcea već je sa scene pomeo generala Zuñigu. U pomenutom intervjuu za AP Arce je rekao da je njegova vlada „politički napadnuta“ od Moralesa i da ekonomija zemlje nije u krizi, jer raste. Kao način za izlazak iz krize Arce je spomenuo litijum. Ta Arceova izjava o litijumu i otporu unutar zemlje prema njegovoj ekonomskoj politici, iako jasnih naznaka toga još uvijek nema, podsjeća na slučaj Lenina Morena koji je u Ekvadoru došao na vlast kao ljevičar, da bi kasnije završio u protivničkom taboru i počeo saradnju sa Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima u regiji. Moreno, koji je dobio ime po ruskom revolucionaru, u jednom trenutku se sukobio sa svojim političkim taborom i promijenio stranu. Šta će Arce uraditi još uvijek nije jasno, ali sukob sa svojim bivšim šefom Moralesom ne može sakriti. Neki se pribojavaju da bi ovaj pokušaj državnog udara Arce mogao iskoristiti za obračun sa opozicijom i protivnicima, ili čak zatvoriti parlament što je pokušao uraditi u Boliviji susjednom Peruu ljevičarski predsjednik Pedro Castillo u decembru 2022. godine. Castillo je poslije toga razriješen dužnosti i zatvoren. Zato u zraku još uvijek visi kao mogućnost „autogolpe“, odnosno „samopuč“, koji je Latinska Amerika višeputa vidjela. Smjenjeni Castillo je optužen za takav pokušaj. Bolivijci sigurno ne žele upotrebu sile u političkom životu, svjesni da je zemljom željeznom šakom vladala vojska od 1962. do 1982. godine i da je više od četrdeset godina demokratije važno postignuće. Sukobi oko vlasti iz 2019. godine državu su gurnuli na rub građanskog rata, a pet godina kasnije gotovo isti akteri su na sceni. Činjenica da od pojave koronavirusa Latinska Amerika proživljava najveću ekonomsku krizu u 120 godina poziva na dodatni oprez. Sa druge strane, sile koje su željele imati bolivijske resurse pod svojom kontrolom i dalje će to željeti i tražiti na terenu onoga ko će im to isporučiti. Po tom i drugim pitanjima u ovom trenutku u samom vrhu MAS-a postoje dileme i sukob Moralesa i Arcea je to otkrio, a stavovi desničarske opozicije svima su poznati decenijama. Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal .

bottom of page