top of page

My Items

I'm a title. ​Click here to edit me.

Kriza evropske ljevice i desnice

Kriza evropske ljevice i desnice

Ove godine širom svijeta održavaju se važni izbori. Amerikanci će birati predsjednika, a Evropljani u mnogim državama izlaze na nacionalne i izbore za evropski parlament. Foto, ilustracija: Zastave Evropske unije Ovi izbori će sigurno još jednom pokazati da stara podjela na ljevicu, centar i desnicu u Evropi uglavnom ne važi i da su mnoge stranke i pokreti zauzeli pozicije kakve su prije nekoliko decenija bile nezamislive. Gdje je i kako počela nestajati prvo evropska ljevica, pa kasnije i klasična evropska desnica, postoje različita mišljenja, baš kao što postoje mišljenja da današnjem političkom spektru ne nedostaje ništa, već da se razvija u skladu sa društvenim, ekonomskim i političkim tokovima. U pokušaju odgovora na ovo pitanje, mnogi će sjetiti američkog sociologa Immanuela Wallersteina koji je tokom Hladnog rata tvrdio da je kapitalistički sistem u krizi i da će u narednim decenijama doći do njegovog redefinisanja, a što će biti ubrzano slomom rivalskog komunističkog SSSR-a koji ga je činio boljim, prikrivajući slabosti kapitalizma i pokazujući prednosti kapitalističkih ekonomija i društava u odnosu na moskovsku ideologiju koja je dovela do implozije SSSR-a. Wallerstein je vjerovao da je svijetu potreban drugačiji sistem i da on dolazi, iako nije znao reći kako će izgledati. Međutim, da se zaključiti da bi izmjenjeni ekonomski poredak, nužno i tehnološki, doveo i do novog političkog poretka, baš kao što snažni ideološki zaokreti mogu promjeniti ekonomiju neke države. To je danas očito kada se zna da će vještačka inteligencija oblikovati gotovo sve oblasti naših života, odnosno da je upotreba naprednih tehnologija znatno izmijenila način života i rada. Blairov „treći put“ Oni bliski ljevici i kasnije razočarani u nju kažu da je kraj evropske socijaldemokratije, kakva je bila od kraja Drugog svjetskog rata pa do sloma SSSR-a, simbolički i suštinski došao sa britanskim premijerom Tonyjem Blairom i njegovom politikom „trećeg puta“. Taj Blairov „treći put“, bez da idemo u ideološke pojedinosti – ako je ideologija kao takva tamo uopšte i postojala jer je gotovo čitav koncept izgledao kao upustvo za tehnokratsko održavanje na vlasti, završio je pretvaranjem Londona i dijela evropskih vlada u sljedbenike politike američkog predsjednika Georga W. Busha koji je tih godina uništio Afganistan i Irak u famoznim „ratovima protiv terorizma“, a što je kasnije opisao kroz postavku„ili ste s nama ili protiv nas“. Tako je, ako je Blairova politika krivac, ljevica napustila svoje pozicije i krenula ka centru prateći realpolitiku i odbacujući ideologiju, baš kao što je tokom Hladnog rata u otklonu od socijalizma i komunizma nastala socijaldemokratija koja je u velikom broju država Evrope dovela do „države blagostanja“, odnosno visokog životnog standarda, socijalne države i odličnih uslova za radnike. Blairov „treći put“, koji je on definisao kao „novu politiku za novi vijek“, doživio je težak poraz i kod kuće gdje već četrnaest godina vladu predvode konzervativci. „Treći put“ danas gotovo niko i ne pominje u Ujedinjenom Kraljevstvu, iako bi se Blairovi laburisti mogli vratiti na vlast ove ili naredne godine. Brojni premijeri iz redova konzervativaca su se promjenili posljednjih godina, ali novih političkih ideja nije bilo, nakon što je tadašnji premijer David Cameron ušao u historiju kao političar koji je s vremena na vrijeme zastupao obje strane na referendumu o „Brexit-u“ Implikacije na političku scenu Koliko je promjena u definisanju ljevice u samo nekoliko decenija bila radikalna ilustruju i riječi američkog političara Bernia Sandersa koji je u svojoj knjizi „Naša revolucija: Budućnost u koju vjerujemo“, iz 2016. godine naveo da se njega u Sjedinjenim Državama portretira kao „ekstremnog ljevičara“ i „socijalistu“, iako se zalaže za ono što je prije nekoliko desetljeća u Evropi bila standardna politika socijademokrata – besplatno školstvo i zdravstvo, socijalna pomoć ljudima u potrebi, jeftiniji domovi za radničku klasu, bolji uslovi rada i jačanje takozvanog srednjeg sloja. Drugim riječima, evropska ljevica je postala sljedbenik američke Demokratske stranke (što se možda najbolje vidi u ponašanju njemačkih Zeleni i njihovom odnosu prema aktuelnoj američkoj administraciji) u čijim se politikama princip ljevice nazire samo u tragovima, iako ih republikanci često označavaju kao „ekstremnu desnicu“ koja najveću svjetsku silu žele pretvoriti u Venecuelu. Da je ta promjena u politici demokrata došla brzo pokazuje primjer predsjedničkih kampanja Baracka Obame i Josepha Bidena. U Obaminoj kampanji za njegov prvi mandat česta fraza bio je „američki san“ kao moguć i na dohvat ruke, dok je Biden u više navrata koristio frazu da se ljudi bore da „stave hranu na stol“ za svoju porodicu. Čini se da je veliki broj Amerikanaca od tada, kao i na ostatku Zapada i širom svijeta, prešao u ono što se naziva prekarijat – nedovoljno plaćeni radnik zaposlen na određeno vrijeme, pod ugovorom, angažovan na projektu, samostalni preduzimač poslova, bez zaštite na radu, odnosno oni koji svoje životne planove ne mogu praviti zbog dugoročno neriješenog radnog statusa i mogućeg prekida zaposlenja u bilo kojem trenutku. Pored toga, ekonomske krize prouzrokovanje slomom tržišta, ratovima i sankcijama situaciju za najveći broj stanovnika dodatno su pogoršali. U međuvremenu, ljevica je zauzela stav o klimatskim promjenama, počela borbu za rodne politike, otvorila vrata za migrantne i krenula u borbu protiv „autoritarnih režima“ širom svijeta. Desnica, koja je historijski gledano gotovo uvijek za zadržavanje aktuelnog poretka jer nije sklona velikim promjenama, na to je odgovorila ograničenjima u provedbi ovih politika. Ekonomska politika dvije strane srela se na centru, pa danas rijetki na Zapadu, posebno u Sjedinjenim Državama, pomišljaju na politike za koje se Sanders zalaže. Preciznije, traje borba da se takva zatečena prava zadrže. Kriza ideja „Posljednji veliki italijanski filozof“, kako su ga neki nazivali, Gianni Vattimo je 2007. godine u svom zapaženom novinskom članku pitao „da li evropska ljevica imam ikakvu budućnost“, jer je već tada Bushova politika oblikovala procese u Evropi na način da se stare evropske sile gotovo nisu ni pitale za ono što je i njihov interes. Vattimo je tada zapazio da Italijom upravljaju nominalno ljevičari, ali da se zbog ekonomske zavisnosti Rima od Brisela italijanska politika potčinila centrima moći van Italije. Vattimo je tada tvrdio da se evropska ljevica pomjera ka centru i da nema naznaka da će se otuda vratiti, a da evropska desnica popunjava prazan prostor i jača. U junu 2019. godine u intervjuu za španski El Pais Vattimo je izjavio da se „nada da će umrijeti prije nego sve pukne“, analizirajući stanje i procese u Evropi. U septembru prošle godine Vattimo je preminuo, a procesi i krize iz 2019. godine još uvijek traju i nema naznaka kako i kada bi se mogli završiti. Tako je otišao još jedan istaknuti ljevičar filozof, dok je sve manje kvalitetnih ideja kako popraviti postojeći sistem. Parafrazirajmo britansko-ruskog filozofa Isaiaha Berlina koji je krajem dvadesetog vijeka rekao da „u literaturi sve vrvi od nobelovaca a nigdje talenta“, pa recimo da danas sve vrvi od stranaka i pokreta, ali novih ideja u politici na Zapadu gotovo da nema. Vattimovo zapažanje da se ljevica pomjerila ka centru se pokazalo kao tačno, ali ne i da je desnica popunila njeno mjesto. Protekla decenija pokazuje da se i desnica pomakla ka centru, što pokazuju primjeri u najvećim evropskim državama koje navodimo u ovom tekstu. Pored toga, jačanje Evropske unije i njene birokratije novi je momenat koji bitno određuje evropske političke tokove. Grčki novinar Basil Coronakis u jednoj knjizi će Brisel nazvati „otuđenom državom“. Političko šarenilo: Da li postoje razlike? Tradicionalna politološka podjela političkih stranaka sada treba dopune, posebno nakon što su u mnogim državama važni faktori postali pokreti koji se okupljaju specifično „za“ neku politiku. Španski Podemos, Pokret pet zvjezdica u Italiji, Preporod u Francuskoj predsjednika Emmanuela Macrona, Alternativa za Njemačku… samo su neki od primjera političkog fenomena koji se pojavio u velikom dijelu Evrope kao odgovor na aktuelne društvene, ekonomske i političke procese, često ne obavljajući u potpunosti zadatak koji su sebi postavili. Nakon postojeće krize, zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, pokret preraste u stranku, ili u lokalnu listu koja u osnovi nema ideologiju kakvu imaju tradicionalne političke stranke koje svoje programe zasnivaju na specifičnostima u određenoj državi. U osnovi takvi pokreti mogu uzdrmati postojeći poredak i zadate obrasce ponašanja, ali već sada je legitimno pitanja koliko dugo. Mnogi od njih koji su se pojavili nakon ekonomske krize iz 2008. godine sada ne postoje (na primjer, španski Ciudadanos), mnogi imaju malu ulogu u političkim procesima (Pet zvijezda u Italiji), dok samo rijetki opstaju pretvarajući se u stranku koju mainstream mediji gotovo po pravilu strpaju u radikalnu ljevicu (Podemos) ili radikalnu desnicu (Alternativa za Njemačku). Svrstavanje u radikalnu desnicu ili ljevicu u Evropi praktički znači da stranka neće doći na vlast dok sama ne osvoji većinu, što je neostvareni san i onih koji postoje decenijama. U povoljnijoj verziji ulazak u koaliciju se plaća promjenom stavova. Sjetimo se Massima D’Aleme koji je od 1998. godine vodio osamnaest mjeseci vladu Italije, postavši prvi bivši pripadnik komunističke partije na čelu neke zemlje članice NATO-a. D’Alema tada nije uradio ništa što bi ugrozilo NATO, Evropsku uniju ili postojeći kapitalistički poredak, a što bi se očekivalo od komuniste. Primjer francuskog Nacionalnog fronta, kojeg su pola stoljeća vodili Jean-Marie Luis Le Pen i njegova kćer Marine Le Pen, još je ilustrativniji. Svaka prijetnja da će Marine Le Pen preuzeti vlast završavala je ujedinjevanjem ostatka političke scene protiv nje. Shodno tome i stranka se mijenjala. Otac Le Pen je bio protiv muslimana i Jevreja, kćer Marine samo protiv muslimana, a sadašnji novi lider Jordan Bardella, koji je u ljubavnoj vezi sa unukom osnivača i sestričnom prethodne predsjednice, kaže da nije protiv migranata ako žele prihvatiti francusku kulturu. Stranka je 2018. godine promjenila ime u Nacionalno okupljanje, a njen program ima elemente krajnje desnice, liberalizma, tržišnog protekcionizma, konzervativizma, euroskepticizma i želi povezivanje sa Rusijom koju vodi bivši komunistički obavještajac Vladimir Putin. Govoreći o Rusiji i tamošnjoj vladajućoj stranci Jedinstvena Rusija treba spomenuti i drugi fenomen, odnosno pojavu stranaka koje se u engleskom jeziku nazivaju „catch all party“. Radi se o strankama koje u sebi sadrže različite interesne grupe, često potpuno različitih političkih ideja. Putin u svojoj stranci okuplja one koji su za saradnju sa Zapadom, oni koji su za okretanje ka Aziji, religiozne, bivše komuniste… Ili, u našem susjedstvu, Srpska napredna stranka u kojoj Aleksandar Vučić okuplja one koji su za Zapad i one koji su za najbliže veze sa Rusijom i Kinom. Promjene je doživjela i konzervativna Krščansko-demokratska unija (CDU) i to u periodu kada je upravljala tom strankom i Njemačkom Angela Merkel, koju je bivši kancelar Helmut Kohl nazivao svojom „djevojčicom“ i koju je naknadno optužio da je „uništila njegovu Evropu“, jer je otvorila vrata milionima migranata, odsutala od konzervativnih načela stranke i vodila lošu vanjsku politiku. Danas u opoziciji CDU pokušava zauzeti poziciju između vladajućih socijaldemokrata, liberala i zelenih te opozicione Alternative za Njemačku (AfD). Ali, CDU je bliže vladajućim nego AfD-u po gotovo svim pitanjima. Zvanični Berlin, sa aktuelnom i prošlom vladom koju je vodila Merkel, u susjednoj Poljskoj našao je boljeg partnera u proevropskoj liberalnoj koaliciji na čelu sa Donadom Tuskom, sada poljski premijer a ranije predsjednik Evropskog vijeća. Njegovi najveći rivali, desničari iz stranke Pravo i pravda (PiS), nisu uspjeli pronaći zajednički jezik sa desnim i lijevim vladama u Berlinu. Borba za ideale i realpolitika Političke stranke su neizostavan dio parlamentarnih demokratija i kao takve su nezamljenljive u političkom životu. Zato je za funkcionisanje parlamentarnih demokratija potrebno imati političke stranke koje će jedna drugu smjenjivati na izborima, odnosno nastupati kao kontrolni mehanizam i garancija biračima da na sljedećim izborima mogu kazniti vlast za njene propuste. Smjenjivost vlasti jeste odlika demokratije, a promjene vladajućih pokazatelj da građani nisu udaljeni od vlasti. Ipak, sve se češće može čuti da se razlike među evropskim stranakama gube. Posljednje decenije daju puno primjera za te tvrdnje, kao što je i tačno da su se neki politički principi sa ljevice preselili na desnicu i obratno. Na primjer, prošla poljska vlada koju je predvodio PiS bila je protiv prodaje državnih kompanija i resursa. Njihovi partneri sa desnice u mnogim državama Evrope su za privatizaciju i jačanje multinacionalnih kompanija. Primjera otpora međunarodnim korporacijama kod ljevičara u Evropi gotovo da nema, a treba se sjetiti da je ljevičarska SYRIZA dolaskom na vlast u Ateni prodala gotovo sve što je od nje bilo traženo. Sličnih primjera ima još. Evropska ljevica i desnica doživljele su značajne promjene proteklih decenijia i još uvijek se mijenjaju, dok se razlike između njih smanjuju i prazan prostor popunjavaju nove stranke i pokreti koje najčešće budu epizodisti. Paralelno, na Evropu se održavaju posljedice geopolitičkih kretanja na istoku Evrope, Bliskom istoku i budućeg odnosa Kine i Sjedinjenih Američkih Država gdje postoji značajna snaga koja traži redefinisanje uloge Washingtona izvan svojih granica. Preispitivanje i evropskog poretka traje još od Brexit-a i svakim danom su sve jači glasovi koji se pitaju kuda ide ujedinjena Evropa. Također, na Zapadu se trenutno preispituje i koncept nacionalne države, jer ljevica vjeruje da su nadnacionalne institucije rješenje za mnoge probleme, u čemu ih podržava veliki dio desnice. U tim okolnostima pitanja ideološkog predznaka stranaka sačekaće neko drugo vrijeme, odnosno kriza i redefinisanje ljevice i desnice u Evropi će i dalje trajati. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net .

Peking novom taktikom prijeti da sruši vlast Tajpeja i ugrozi američke pozicije na Tajvanu

Peking novom taktikom prijeti da sruši vlast Tajpeja i ugrozi američke pozicije na Tajvanu

Zaokupljenost Zapada Ukrajinom i Bliskim istokom je jedna od važnijih pretpostavki da Kina na svojim granicama osjeća manji pritisak Sjedinjenih Američkih Država. Dok je pažnja svijeta bila usmjerena na druge tačke, Kina je pred svojim obalama pokrenula operaciju koja bi mogla potkopati autoritet vlasti na Tajvanu i Washingtona koji je najveći saveznik Tajpeja. Foto: Panorama Tajpeja Početkom sedmice, pred obalama Kine, ali unutar zone kojom upravlja Tajvan, Peking je povukao potez koji je do prije nekoliko decenija, ili godina, bio nezamisliv. Nakon što se prošlog mjeseca prevrnuo kineski ribarski brod bježeći od tajvanske obalske straže, Peking je odlučio da tamo pošalje svoju obalsku stražu. Incident, koji je Tajvan opisao kao „tragičan“, odnio je živote dva kineska ribara, dok su druga dva ribara povrijeđena. Kina je ovo iskoristila, pa je u blizini ostrva Kinmen pokušala zavesti svoja pravila, oživljavajući strahove iz Hladnog rata kada je to područje bilo poprište vojnih sukoba. Kinmen - ostrva koja se ne mogu odbraniti od Kine Priča o ostrvima Kinmen, poznatim i pod imenom Quemoy, u mnogim segmentima oslikava historiju odnosa Washingtona i Pekinga poslije Drugog svjetskog rata. Na toj grupi ostrva, smještenih samo na deset kilometara od kineske obale i oko 170 kilometara od Tajvana, odvijao se sukob koji se mogao završiti upotrebom američkog nuklearnog oružja. Iako su ostrva Kinmen daleko od Tajvana, izbjeglička vlada polagala je na njih pravo, što se komunističkim vlastima nije svidjelo, pa su 1949. godine pokrenule vojni napad. Tajvanske snage su odbile napad. Taj pokušaj Pekinga je, navodno, trebao biti uvod u napad na Tajvan. Godinu kasnije tajvanske snage su odbile novi napad, iako su se komunisti iskrcali na ostrvo. Ponižavajući porazi za Peking nisu bili zaboravljeni, pa su u dva navrata (1954. – 1955. i 1958. godine) sukobi obnovljeni, ali tajvanske snage zadržale su kontrolu nad ostvrima. Već 1954. godine u Sjedinjenim Američkim Državama se razmišljalo da se ostrva brane i nuklearnim oružjem, odnosno da se ne smije dozvoliti komunistima da slome demokratsku vlast na Tajvanu. Tokom predsjedničke debate 1960. godine, koju su vodili senator John F. Kennedy i republikanski potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Richard Nixon, budući predsjednik je rekao da su Kinmen ostrva vojno neodbranjiva, dok je republikanac zastupao stav da se moraju braniti. Nakon Kennedyjeve pobjede počelo je otopljavanje odnosa Washingtona i Pekinga, barem kada je riječ o ovim ostvrima, da bi početkom ovoga stoljeća područje bilo otvoreno za ljude s obje strane moreuza, iako su se tokom Hladnog rata dešavali različiti incidenti koji su odnijeli mnogo života. Ostrva, sa oko 130 hiljada stanovnika, do danas su pod upravom Tajvana i tamo su raspoređene vojne snage. Ipak, stvari se mijenjaju, posebno kada je odnos snaga u pitanju. To što na desetak kilometara od svoje obale Kina ne može uspostaviti suverenitet sigurno je frustracija za njene lidere. Granica (ne) postoji Patrole kineske mornarice oko ostrva Kinmen, koje su počele ove sedmice, faktički su pokušaj Pekinga da potkopa autoritet vlasti u Tajpeju. Reagujući na ovaj potez Pekinga, iz Tajpeja je rečeno da je to de facto narušavanje sporazuma o zabranjenim ili zonama ograničenog pristupa. Iz Pekinga su odgovorili da nikakvi sporazumi te vrste ne postoje, što je iz kineskog ugla razumljivo budući da Tajvan vide kao dio svoje teritorije. Drugim riječima, Kina je poručila da se drži (ne)formalnih sporazuma sa Washingtonom, a jedan američki zakon iz 1979. godine upravo tretira pitanje Kinmena. Taj zakon navodi da je politika Washingtona da se karantin Tajvana, odnosno njegova izolacija, smatra prijetnjom miru i sigurnosti područja zapadnog Pacifika i brine Sjedinjene Države, ali ne pokriva Kinmen. Suštinski to znači da Washington izolaciju Kinmena ne vidi kao izolaciju Tajvana, odnosno da za dva slučaja vladaju različiti aršini. Blaga reakcija američkih vlasti na ovaj slučaj to i potvrđuje, ostavljajući Tajpeju da se brine za Kinmen. U konkretnom slučaju, to znači oslanjanje na svoje vojne kapacitete koji su zasnovani na američkom oružju, jer je Washington zauzet još većim brigama u Evropi, na Bliskom istoku i očekujući američke predsjedničke izbore u novembru. Kineska igra Incident sa ribarima i tajvanskom obalskom stražom Kina nastoji iskoristiti da ukidanje jurisdikcije Tajpeja, odnosno ograničavanje njegove vlasti. Da se radi o dobro osmišljenom planu govori i podatak da se ovim slučajem ne bavi kineska vojska, odnosno ratna mornarica, već kineska obalska straža. Prošle godine je vojska ustupila dvadesetak korveta obalskoj straži. Ojačana obalska straža će se baviti ovim, za Kinu unutrašnjim, pitanjem, što signalizuje da bi sličnim operacijama mogla pribjeći na drugim mjestima. Peking bi tako mogao projektovati svoju moć na „svojoj“ teritoriji, što bi smanjilo nivo rizika za okršaj s američkom ratnom mornaricom koja redovno plovi uz obale Tajvana, prema Južnom kineskom moru i obalama Japana, gdje Kina ima interese i sličan obrazac ponašanja. Takav je slučaj, na primjer, sa ostrvom Senkaku pod japanskom kontrolom, koje Tajvan naziva Diaoyuta, a Kina Diaoyu. Koliko će brzo Kina ići sa realizacijom ovakvog plana nije poznato, ali je izvjesno da od povratka Tajvana pod svoju kontrolu neće odustati. Uostalom, kineski suverenitet nad Tajvanom priznaju sve velike sile i gotovo sve države svijeta. Američka zauzetost drugim pitanjima olakšava im posao i sada Kina treba paziti da stvari završava „ispod radara“, također pretjerano ne ljuteći tajvansko stanovništvo koje bi se moglo snažno usprotiviti toj politici i tražiti od vlasti daljne jačanje vojske. Izbori na odmetnutom kineskom ostrvu pokazali su razlike i unutar tajvanskog društva , ali i značaj Tajvana za američku strategiju na Pacifiku koju Peking često testira. Za tri i po godine, kineski vojni avioni izveli su skoro 5.000 letova u zonu protivvazdušne odbrane Tajvana, prema američkim medijima. Mnogi smatraju da je Tajvanski moreuz u stanju krize, jer kineski brodovi i avioni sve ćešće ulaze u ono što Tajvan smatra svojom teritorijom. Kina ovim potezom nagriza status quo na štetu Tajvana koji teško može pratiti ovu igru ako ne želi direktan sukob. Na dugi rok to bi moglo stvoriti drugačiju sliku na terenu i Washington bi to morao prihvatiti, jer je teško zamislivo da bi sa nekih otoka američka vojska uspjela otjerati kinesku, a da to ne preraste u rat dvije najveće svjetske sile. Ono što se dešava ovih dana između Kine i Tajvana mogla bi biti najava nove dinamike pred obalama Kine, odnosno šire na Pacifiku. Što Washington bude zauzetiji drugim dijelovima svijeta, to će uspjeh Kine vjerovatno biti veći. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Macronova 'specijalna vojna operacija' u Ukrajini

Macronova 'specijalna vojna operacija' u Ukrajini

U ponedjeljak je francuski predsjednik Emmanuel Macron u Parizu bio domaćin konferencije na kojoj je razgovarano o pomoći Ukrajini. Bila bi to samo još jedna u nizu konferencija na kojoj se saveznici sa Zapada obavezuju da će pomoći Kijevu da Macron nije izjavio da ne isključuje mogućnost da francuske kopnene trupe budu raspoređene u Ukrajinu. Foto: Volodimir Zelenski i Emmenul Macron Obraćajući se novinarima, nakon pomenute konferencije s dvadeset evropskih lidera, Macron je rekao da „ne može isključiti“ slanje trupa u Ukrajinu. „Učinit ćemo sve što je potrebno da Rusija ne dobije rat“, rekao je. Upitan da li to uključuje slanje vojnika, kazao je da „ne postoji konsenzus da se na zvaničan način pošalju trupe na teren. Ali u pogledu opcija, ništa se ne može isključiti.” Kijev je pozdravio ovu izjavu, neki evropski i NATO saveznici su saopštili da neće slati vojsku u Ukrajinu, a Kremlj da bi raspoređivanje trupa bio početak rata između Rusije i NATO-a. Francuski ministar vanjskih poslova Stephane Sejourne rekao je jučer državnim parlamentarcima da „moramo razmotriti nove akcije podrške Ukrajini. One moraju odgovoriti na jako specifične potrebe, posebno mislim na uklanjanje mina, kibernetičku odbranu, proizvodnju oružja na licu mjesta, na ukrajinskom teritoriju“, dodajući da bi neke od tih akcija zahtijevale prisutnost na terenu, ali da se ne prijeđe prag borbi. „Ništa se ne bi smjelo isključiti. To je bilo i još uvijek jeste stajalište predsjednika Republike“, rekao je Sejourne. Iako je Macron ranije davao izjave koje su išle protiv stavova saveznika sa Zapada, izjava o mogućnosti slanja francuskih trupa u Ukrajinu nije slučajna i nije izrečena prvi put u kontekstu da Francuska i evropske države moraju preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost, smanjujući ovisnost od Sjedinjenih Američkih Država i pokazujući snagu Rusiji i drugim rivalima. S različitim planovima i istim ciljem Izjave koji su dali Macron i Sejourne otkrile su jednu od opcija koje su na stolu kada se govori o ukrajinskom ratu. „Sama činjenica da se razgovara o mogućnosti slanja određenih kontingenata u Ukrajinu iz zemalja NATO-a vrlo je važan novi element“, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov, implicitno potvrđujući da u Rusiji razmatraju takvu mogućnost, budući da je gotovo čitav Zapad jednoglasan u ideji da Moskva ne smije pobjediti u ovome ratu. Kako stvari stoje, dio država sa Zapada nije spreman da šalje vojnike u Ukrajinu, iako su neki priznali da tamo imaju svoje snage. Tako je glasnogovornik premijera Rishija Sunaka, upitan da prokomentariše Macronovu izjavu, rekao da Ujedinjeno Kraljevstvo nema plan slanja većeg broja vojnika u Ukrajinu. „Osim malog broja osoblja koje imamo u zemlji, a koje podržava oružane snage Ukrajine, nemamo nikakve planove za raspoređivanje većih razmjera“, rekao je. Priznanje da u Ukrajini ima britanskih instruktora nije novost jer su oni bili tamo pred početak ruske agresije, obučavajući ukrajinske snage da rukuju protivoklopnim sistemima sa Zapada koje su im poslali London i Washington. Tih dana ukrajinska vojska je spriječila pad Kijeva, napadajući na duge ruske kolone oklopnih vozila. Njemački kancelar Olaf Scholz je rekao da neće slati vojsku u Ukrajinu, a isto su poručili zvanični Washington, Madrid, Štokholm, Budimpešta, Varšava i Prag, kao i slovački premijer Robert Fico, koji je rekao da više država članica Evropske unije i NATO-a razmatra da pošalje vojsku na bilateralnom osnovu. Podsjetimo, Ukrajina je nedavno sklopila sigurnosne sporazume sa Italijom i Kanadom, a ranije s Ujedinjenim Kraljevstvom, Njemačkom, Danskom i Francuskom. One su se obavezale da će podržavati Ukrajinu da se odbrani od Rusije, dok se država ne uključi u NATO. Neki Macronovu ideju nisu odbacili. „Vremena poput ovih zahtijevaju političko vodstvo, ambiciju i hrabrost da se razmišlja izvan okvira. Inicijativa iza jučerašnjeg sastanka u Parizu je vrijedna razmatranja“, rekao je litvanski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis. General Onno Eichelsheim, najviši nizozemski vojni oficir, rekao je da je Macron vjerovatno želio da jasno stavi do znanja Putinu da nijedna opcija nije isključena. „Morate staviti sve opcije na sto“, rekao je. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je ranije rekao da nije pitanje da li će Ukrajina postati članica tog saveza, već je samo pitanje vremena. Govoreći o izjavi Macrona o slanju francuskih vojnika u Ukrajinu, Stoltenberg je jučer rekao da nema plana o slanju vojnika NATO-a i da bi to trebalo jednoglasnu podršku svih članica. Ukrajina je proteklih mjeseci doživjela nekoliko vojnih poraza , a najveća prijetnja se nadvija kako se primiču američki predsjednički izbori. Mnogi strahuju da bi pobjeda Donalda Trumpa značila ukidanje ili bitno smanjenje američke vojne pomoći Kijevu. Macronov ruski rulet Macronu, kao i svim drugima na Zapadu, jasno je da se nešto mora poduzeti. Kijev tvrdi da im nedostaje artiljerije i granata te da im nije isporučeno ni ono što im je obećano. Ukrajini nedostaju borbeni avioni, protivvazdušna odbrana i rakete dugog dometa. O tome se raspravlja već dvije godine, a i onda kada se pomoć odobri dolazi do različitih problema prije isporuke. Macron se ranije u Ukrajini nametao kao faktor, a posjetio je predsjednika Rusije Vladimira Putina nekoliko sedmica pred početak ruske agresije. Sastanak je ostao upamćen i po dugačkom stolu koji je držao sagovornike na distanci. Nakon toga, Francuska je Kijevu pružala skromnu pomoć, da bi kasnije počela slati savremeno oružje, uključujući rakete dometa od 250 kilometara. Čini se da u Parizu sada vjeruju da stvari idu u lošem pravcu i da se mora razmišljati o drugačijem pristupu. Kako bi taj angažman izgledao javnosti nije poznato, ali riječi premijera Fice potvrđuju da se razgovara čak i o slanju vojnika iz drugih država. Zato nije iznenađenje da se Pariz pojavljuje s ovakvim najavama, budući da su oni jedina nuklearna sila unutar EU i da godinama predlažu da EU uspostavi vojne snage i smanji ovisnost o NATO-u, odnosno o Washingtonu. Pored toga, Francuska i druge države imaju druge interese u Ukrajini, što se posebno odnosi na period po okončanju rata, jer već postoje procjene da će za obnovu te države biti potrebno više od 600 milijardi eura. Tako bi obnova Ukrajine i njeno daljnje uključivanje u političke i ekonomske okvire Zapada mogao biti veliki posao koji Pariz i drugi ne žele prepustiti drugima. Šta će Macron uraditi i da li će uraditi ono što je najavio za sada nije poznato i ne zavisi samo od njega, odnosno nije poznato kako bi mogla izgledati ta „specijalna vojna operacija“, rečeno rječnikom koji koristi Moskva da opravda invaziju na susjednu državu. Da je sama mogućnost raspoređivanja francuskih ili drugih stranih trupa opasnost po ruske planove u Ukrajini potvrđuje i jučerašnja izjava iz Kremlja. Ako članice NATO-a pošalju svoje trupe da se bore u Ukrajini „u tom slučaju ne bismo morali govoriti o vjerovatnosti, nego o neizbježnosti (direktnog sukoba)“ sa Rusijom, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov. Pariz vjerovatno nema plan ratovati protiv Rusije, ali slanjem svojih trupa, zajedno sa drugim članicama NATO-a, mogao bi dovesti do pat-pozicije na terenu, odnosno računa da ruske snage zaustave napade tamo gdje su vojnici sa Zapada. Takav plan bi mogao biti na tragu ranijih razmišljanja da bi se rat u Ukrajini, barem za određeno vrijeme, mogao završiti po korejskom scenariju , odnosno uspostavljanjem linije razgraničenja koju niti jedna strana ne prelazi, čekajući bolju priliku da ostvari svoje ciljeve. Macronovi planovi zavise i od ishoda predstojećih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama. Međutim, Kijevu ponestaje vremena da čeka novembar i ishod izbora, jer bi ruske snage na proljeće ili u ljeto mogle ponovo krenuti u ofanzivu. Do tada bi saveznici sa Zapada Kijevu trebali isporučiti barem ono što su obećali. Macron i ostali te garancije Kijevu na pomenutoj konferenciji nisu dali. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Katar će uložiti deset milijardi eura u francusku ekonomiju

Katar će uložiti deset milijardi eura u francusku ekonomiju

Francuska i Katar sklopili su strateško partnerstvo prema kojem je Katar pristao da uloži deset milijardi eura u start-upove i investicione fondove u Francuskoj između 2024. i 2030. godine, navodi se u saopštenju francuskog predsjedništva, prenijeli su arapski mediji. Foto: Ilustracija Investicije „na obostranu korist obje zemlje“ će biti usmjerene na ključne sektore u rasponu od energetske tranzicije, poluvodiča, svemira, vještačke inteligencije, digitalne tehnologije, zdravstva, ugostiteljstva i kulture, dodaje se. Investicija je najavljena jer je šeik Tamim bin Hamad al-Thani , katarski vladajući emir, u utorak započeo dvodnevnu posjetu Francuskoj, svoju prvu državnu posjetu zemlji od njegovog stupanja na tron 2013. godine.

Da li posustaju Mandelini nasljednici? Izbore u Južnoj Africi s najvećom pažnjom prate sve svjetske sile, Izrael i Palestina

Da li posustaju Mandelini nasljednici? Izbore u Južnoj Africi s najvećom pažnjom prate sve svjetske sile, Izrael i Palestina

Nekadašnja Jugoslavija uzima se kao rijedak primjer države čiji je diplomatski uticaj u svijetu bio puno veći od onoga što je ona značila u polju ekonomije ili vojske. Iako se svijet od raspada Jugoslavije znatno promjenio, Južna Afrika sa svojom politikom danas podsjeća na neka druga vremena, s tim da interesovanje za ovu državu sada pokazuju sve velike sile, i Izrael i Palestina. Od početka ruske agresije na Ukrajinu oči Zapada, koji u Južnoj Afirici ima veliki uticaj, uprte su u rukovodstvo te države. Sjedinjene Američke Države pokušale su uvjeriti predsjednika Cyrila Ramaphosu da podrži Kijev i odmakne se od Rusije, partnera iz BRICS-a. Državni sekretar SAD Antony Blinken, govoreći o odnosu Južne Afrike i Zapada u kontekstu Ukrajine, priznao je da njegova država zbog naslijeđa apartheida (kojeg je Washington podržavao), stoji lošije od Rusije. Ramaphosa već dvije godine pokušava zadržati odnose sa Moskvom i sa Zapadom i ne želi da naljuti Kijev. U tome je uspio. Zapad od Južne Afrike ne traži ništa osim onoga što je dobio – Rusija neće upotrijebiti forum BRICS-a za rat u Ukrajini, pa na samit u toj afričkoj zemlji nije došao ruski predsjednik Vladimir Putin iz straha da će biti uhapšen po optužnici iz Haga. Ipak, Ramaphosa i Južna Afrika razljutili su Washington kada su su odlučili pred Međunarodnim sudom pravde optužiti Izrael za genocid zbog rata u Pojasu Gaze, istovremeno vršeći pritisak na različite države. Taj diplomatski, pravni i politički obračun još traje i već sada je veliki udarac za Izrael i za njegove saveznike. Majski izbori Gotovo sve u Južnoj Africi posljednjih trideset godina obilježeno je Nelsonom Mandelom i posljedicama apartheida. Njegova stranka Afrički nacionalni kongres (ANC) već trideset godina samostalno upravlja Južnom Afrikom, odnosno na izborima dobija apsolutnu podršku. Sunovrat stranke počeo je sa prethodnim predsjednikom Jacobom Zumom (2009. – 2018. godina), a Ramaphosa je, u najvećoj mjeri bezuspješno, pokušao popraviti stanje u zemlji. Ove sedmice je Ramaphosa najavio parlamentarne izbore za 29. maja, a ANC bi prema anketama trebao koalicionog partnera da uspostavi vlast. Loša ekonomska situacija, prekidi u isporuci električne energije, porast kriminala i rekordna nezaposlenost (čak trideset posto i gotovo šezdeset posto kod mladih između 15 i 24 godine), neki su od faktora koji su doveli do pada popularnosti. Neke ankete ukazuju da bi ANC mogao osvojiti ispod četrdeset posto glasova, što bi za njih bio katastrofalan rezultat. Na lokalnim izborima 2021. godine ANC je bio ispod pedeset posto podrške. Pad popularnosti ANC-a znači da bi Ramaphosa, za novi i posljednji mandat na mjestu predsjednika, trebao podršku drugih stranaka, budući da Južna Afrika ne bira predsjednika na direktnim izborim, već u parlamentu koji broji 400 mjesta. Upravo je to glavna tačka interesa Zapada, Rusije, Kine, Brazila, ali i Izraela i Palestine za izbore u Južnoj Africi. Suštinska opozicija Ankete pokazuju da su dvije druge najpopularnije stranke Demokratska alijansa (DA), najveća opoziciona snaga, na čijem se čelu nalazi bijelac John Steenhuisen i ljevičarski Borci za ekonomsku slobodu (EFF) koje predvodi Julius Malema koji je u nekim stavovima u vanjskoj politici, posebno prema interesima Zapada, radikalniji od trenutne vlade. Pored njih na izborima će se pojaviti i manje stranke, od koje neke predvode bivši članovi pomenutih velikih stranaka. Steenhuisen je poručio da je ovo „odbrojavanje do historijskog trenutka u kojem Južna Afrika ima priliku da se spasi od trideset godina neuspjeha ANC-a, korupcije i zarobljavanja države“, a iz EFF-a da je ovo „prilika za sve Južnoafrikance da stave tačku na bijedu koju smo pretrpjeli kao nacija pod nekompetentnom, korumpiranom i pogrešnom upravom vladajuće stranke“, DA je na prošlim izborima osvojila malo preko dvadeset posto glasova, što je broj koji se otprilike podudara sa brojem stanovnika te države koji nemaju afričko porijeklo. Steenhuisen mora dobiti podršku i većinskog stanovništa, pa obećava popravljanje ekonomije i isporuku električne energije iz obnovljivih izvora, ukazujući na primjere iz zajednica u kojima vlada njegova stranka. EFF je stranka čija popularnost raste, nakon što su 2019. godine osvojili deset posto glasova, a neke ankete govore da bi po mogli preskočiti DA. Malema je energičan vođa koji se pojavljuje sa crvenom beretkom, a ranije je izbačen iz ANC-a gdje je predvodio podmladak stranke. Malema obećava nacionalizaciju banaka i rudnika, eksproprijaciju zemljišta u vlasništvu bijelaca, borbu protiv kriminala jačanjem policije i vojske, hapšenje korumpiranih, stabilno snabdjevanje električnom energijom, gradnju socijalnih stanova i puteva, otvaranje radnih mjesta i dohodak za nezaposlene. To ga čini popularnim kod mladih ljudi u Južnoj Africi, ali i u drugim afričkim državama, jer ga se vidi kao političara kakve je Afrika imala tokom borbe za dekonolonizaciju. Strani uticaj Pad ANC-a ispod pedeset posto glasova otvara različita pitanja u Južnoj Africi, a prije svega kako sklopiti vladu. Upravo to je glavna briga svih zainteresovanih strana za južnoafričke izbore. Ovakav ANC ne raduje Zapad, ali ni članice BRICS-a, posebno ako se uzme u obzir da bi Malema krenuo u obračun sa Zapadom. Malema je veći kritičar Izraela od vladajućih, koristeći palestinski slučaj kao pogonsko gorivo za obračun sa rivalima i izjednačavajući borbu protiv apartheida sa borbom Palestinaca, tvrdeći da Hamas nije uradio ništa pogrešno te da je „borba jedina opcija“ kada si „potlačen“. Malema je optužio Ramaphosu da je došao na vlast uz pomoć novca iz Izraela. Na koncu, Malema traži prekid svih političkih i ekonomskih veza sa Izraelom. Sa druge strane, Steenhuisen je puno bliži Zapadu i kada je riječ o vanjskoj politici, što se pokazuje stavom prema palestinskom pitanju, jer je ono trenutno važno pitanje na političkoj sceni Južne Afrike nakon što je ta država ponijela teret koji nisu htjele brojne arapske i muslimanske države. Steenhuisenovo zagovaranje „dvodržavnog rješenja“, kojeg ovih dana odbacuju i izraelski zvaničnici, i osuđivanje Hamasa kao „terorističke organizacije“ njegovim kritičarima zvuči kao politika Zapada prema Izraelu i Palestini posljednjih sedamdeset godina. Izborna kampanja u ovoj važnoj afričkoj državi je počela. Treća po veličini afrička ekonomija je došla pod lupu velikih sila koje žele predstojeće izbore iskoristiti za svoje ciljeve, računajući na poziciju Južne Afrike u međunarodnim odnosima, odnosno na veza sa Zapadom, Rusijom, Kinom... Ovi izbori bi mogli promijeniti politiku Južne Afrike i donijeti jednoj strani važnu pobjedu na jugu kontinenta gdje je prosječna starost stanovništva samo osamnaest godina. Kako su ulozi ogromni ne bi nas trebali iznenaditi bilo kakvi događaji ili obrati. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Biden vratio na snagu poništenu politiku od strane Trumpa o nelegitimnosti izraelskih naselja

Biden vratio na snagu poništenu politiku od strane Trumpa o nelegitimnosti izraelskih naselja

Bidenova administracija je u petak obnovila američki pravni nalaz koji datira prije skoro pedeset godina da su izraelska naselja na okupiranim palestinskim teritorijama „nelegitimna“ prema međunarodnom pravu, javio je AP. Foto: Američki predsjednik Joseph Biden Državni sekretar Antony Blinken rekao je da SAD vjeruju da su nagodbe u suprotnosti s izraelskim obavezama, poništavajući odluku njegovog prethodnika, Mikea Pompea , u posljednjem odmaku Bidenove administracije od proizraelske politike koju je vodio bivši predsjednik Donald Trump . Njegovi komentari došli su kao odgovor na novinarsko pitanje o najavi da će Izrael izgraditi više od 3.300 novih domova u naseljima na Zapadnoj obali kao odgovor na smrtonosni palestinski napad. Nije bilo jasno zašto je Blinken odabrao ovaj trenutak, nakon više od tri godine svog mandata, da poništi Pompeovu odluku, ali dolazi u vrijeme rastućih američko-izraelskih tenzija oko rata u Gazi , a najnovija najava samo je dodatno pojačala napetost, te kada najviši sud Ujedinjenih nacija , Međunarodni sud pravde , održava saslušanja o legalnosti izraelske okupacije. Zvaničnici Bidenove administracije nisu opisali Blinkenove komentare kao preokret, već tvrde da Pompeova odluka nikada nije formalno objavljena. Advokati Bidenove administracije zaključili su da je Pompeova odluka samo njegovo mišljenje, a ne pravno obavezujuća, prema riječima dvojice zvaničnika koji su pod uslovom anonimnosti razgovarali o tome. Formalno izdata ili ne, Pompeova objava u novembru 2019. naširoko je prihvaćena kao američka politika i nije javno odbačena sve dok Blinken nije progovorio u petak. Govoreći u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu , Blinken je rekao da su SAD bile  „razočarane“ kada su saznale za novi plan naselja koji je najavio izraelski krajnje desničarski ministar finansija, Bezalel Smotrich , nakon što su trojica palestinskih naoružanih napadača otvorila vatru na automobile u blizini naselja Maale Adumim , ubivši jednog Izraelca i ranivši pet. Blinken je osudio napad, ali je rekao da se SAD protive proširenju naselja i jasno stavio do znanja da će se Washington još jednom pridržavati pravnog nalaza iz Carterove administracije da utvrđena naselja nisu u skladu s međunarodnim pravom. „Dugogodišnja je američka politika pod republikanskom i demokratskom administracijom da su nova naselja kontraproduktivna za postizanje trajnog mira“, rekao je na konferenciji za novinare s argentinskom ministricom vanjskih poslova Dianom Mondino . „Oni su također u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Naša administracija čvrsto se protivi širenju naselja i po našoj procjeni to samo slabi, ne jača sigurnost Izraela” , rekao je Blinken. Decenijama je američka politika o naseljima bila vođena odlukom iz 1978. godine poznatom kao „Hansellov memorandum“ , koji je napisao tadašnji pravni savjetnik State Departmenta Herbert Hansell . Hansellov nalaz ne kaže da su naselja bila „ilegalna“ , već „nelegitimna“ . Ipak, taj memorandum je oblikovao decenije američke politike po tom pitanju. Pompeo je odbacio tu politiku u novembru 2019. Bidenova administracija je dugo razmišljala o njenom ponovnom sprovođenju dok je pokušavala da prilagodi svoju bliskoistočnu strategiju . Ta su razmatranja uzela maha jer je odgovor Izraela na napade Hamasa 7. oktobra izazivao sve intenzivnije međunarodne kritike.

Balkanske kalkulacije o ukrajinskom ratu sve su dramatičnije i pogrešnije

Balkanske kalkulacije o ukrajinskom ratu sve su dramatičnije i pogrešnije

Posljednjih mjeseci rat u Ukrajini ne odvija se onako kako bi to Kijev želio, dok Rusija pojačava pritisak na nekoliko dijelova fronta. Svaki uspjeh ruske ratne mašinerije u Ukrajini brine veliki broj država u Evropi, uključujući države na Balkanu, dok neki otvoreno priželjkuju da Kijev bude poražen kako bi probali provesti svoje političke planove. Foto: Vladimir Putin i Joseph Biden na samitu u Švicarskoj 2021. godine Od prvih dana ruske agresije na Ukrajinu u Evropi se govori o mogućnosti da Moskva porazi Kijev, pa da nakon toga napadne druge države. Po tim kalkulacijama Rusija bi mogla napasti Moldaviju, gdje decenijama ima vojnu bazu, neku od članica NATO-a ili na Balkanu izazvati sukobe, ohrabrujući prokremaljske snage da pokušaju ono u čemu su poraženi tokom devedesetih godina. Ti strahovi kod dijela javnosti pojačavaju se sa svakim napretkom ruskih snaga u ukrajinskom ratu, često bez jasnog rezona. Ipak, nekoliko teških poraza za Kijev ( Marjinka i Avdijevka , na primjer, kao i slomljena ukrajinska ljetna ofanziva) te kalkulacije čine dramatičnijim. Povrh toga, Kijev se suočava sa promjenama u svom vojnom rukovodstvu, dok se na Zapadu pojavljuju dileme kako finansirati ukrajinski rat i kako Rusima nanijeti što teži udarac. „Već smo uništili gotovo polovinu predratnih vojnih kapaciteta Rusije, po cijeni manjoj od deset posto bilo kojeg nacionalnog budžeta za odbranu“, napisao je prošle sedmice britanski premijer David Cameron za The Hill, obrazlažući zašto Sjedinjene Američke Države i druge države Zapada trebaju podržavati Ukrajinu koliko god je to potrebno. Trvljenja u Kijevu neki smatraju dijelom obračuna ukrajinskih elita , odnosno razmimoilaženje predsjednika Volodimira Zelenskog sa Zapadom. Ovogodišnja sigurnosna konferencija u Minhenu pokazala je da Zelenski više nije glavna zvijezda na skupovima na kojima se pojavi, ali Ukrajina to jeste i ostaje centralno pitanje evropske sigurnosti. U tom kontekstu treba sagledati pozive na pregovore koje suprotna strana odbija, ispipavajući šta je prihvatljivo za Moskvu, Kijev i Zapad. Balkanske kalkulacije Poučeni držanjem Zapada tokom raspada Jugoslavije, saradnjom dijela Zapada sa balkanskim nacionalistima i (trenutnim) blokiranjem puta u euroatlantske integracije za nekoliko balkanskih država, javlja se sve više zabrinutih glasova za budućnost Balkana, ali i onih koji smatraju da bi slom Kijeva mogao biti prijelomna tačka za njihove nacionalističke i ekspanzionističke politike. Uprošteno, neki smatraju da bi nacionalistička vlast u Beogradu, sa krakovima u nekoliko država, mogla krenuti u stvaranje „Velike Srbije“, odnosno otpočinjanja sukoba sa drugim narodima. Proruski krugovi u regionu stvari vide drugačije, očekujući da bi Beogradu Moskva mogla ispuniti sve želje, iako je to teška (historijska) zabluda nacionalističkih elita u Srbiji. Ali takve kalkulacije nikada ne treba zanemariti, jer iza njih stoje usijane glave sa upitnom sposobnošću rezonovanja međunarodne politike, pa su zbog toga posebno opasne. Na koncu, sve i da Rusija želi nacionalistima u Beogradu ispuniti želje, ne uzimajući u obzir interese drugih naroda na Balkanu koji se ne bi pomirili s činjenicom da budu predmet trgovine, stvari bi se morale dogovoriti sa puno važnijim adresama od onih u ovom dijelu svijeta. U nekim okolnostima, proruske snage na Balkanu mogle bi biti najveće žrtve ukrajinskog poraza, jer ako Zapad ne može spasiti Ukrajinu od Rusije, onda sigurno može spasiti nekoliko naroda i država koji su velikim dijelom integrisani u političke i ekonomske tokove tog političkog bloka. Čekajući rasplet u Ukrajini Oni koji ne žele da se ovaj dio svijeta u potpunosti integriše u Evropsku uniju i NATO nastavljaju sa svojim politikama, što je i razumljivo. To je za njih doslovno bitka za opstanak, dok je za Rusiju to mogućnost da odvlači pažnju Zapada, stvarajući različite krize koje mogu eskalirati i dovesti do daljnjih regionalnih i podjela na Zapadu. Obračun dijela Zapada sa Albinom Kurtijem to jasno pokazuje, a tolerisanje ponašanja zvaničnog Beograda dovelo je do smrtnih slučajeva u Banjskoj i napetosti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Razumijevanje koje dio Zapada pokazuje za pojedine balkanske velikodržavne politike više brine od svakog ruskog uticaja na ovaj dio svijeta. Tu gdje Zapad u najvećoj mjeri kontroliše polje politike, ekonomije, sigurnosti, gdje ima mehanizme da direktno djeluje (OHR, EULEX, EUFOR...), i dalje se gleda kroz prste onima koji region drže u konstantnoj krizi, periodično izazivajući sporove koji mogu prerasti u šire konflikte ako se stvari otmu kontroli. Konkretno, u Bosni i Hercegovini, popustljivost Zapada i dijela političkih stranaka, u ime višeg cilja čiji se obrisi (ne) vide kao u magli i bez jasnog plana kako to postići, dovelo je do toga da se šovinizam i fašizam prihvate kao legitimna i legalna politika koju oni na „evropskom putu“ moraju uvažiti. Posljednjih dana smo čuli „objašnjenje“ da samoproglašene narodne vođe imaju obavezu da stoje uz one koji su osuđeni za ratne zločine. Upravo na tim stvarima ne bi smjelo biti popuštanja i upravo je to polje na kome se može dobiti međunarodna podrška, čak formalno i od Rusije i Kine. Ukrajinski rat se nastavlja. Američki zvaničnici su tražili od Ukrajinaca da se, kao Rusi, počnu ukopavati i spremati za dugu i iscrpljujuću borbu za koju niko ne zna koliko će trajati, dok velike sile razmatraju opcije, uključujući zamrzavanje sukoba. U međuvremenu, Balkan će nastaviti tavoriti u sadašnjem stanju koje je u najvećoj mjeri oblikovao Zapad, prvo odnosom prema raspadu Jugoslavije, zatim mirovnim sporazumima i kasnije sa politikama prema ovome dijelu svijeta koje traju do danas. Zato bi, dok se čeka rasplet u Ukrajini, domaći faktori trebali tražiti rješenje ovdašnjih problema sa onima koji su čitav region doveli u ovakvu situaciju, bez obzira kako se rat u Ukrajini bude odvijao. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Putin poklonio Kim Jong Unu automobil ruske proizvodnje

Putin poklonio Kim Jong Unu automobil ruske proizvodnje

Ruski predsjednik Vladimir Putin poklonio je automobil ruske proizvodnje sjevernokorejskom lideru Kim Jong Unu , javila je sjevernokorejska agencija KCNA, a prenijela ruska agencija TASS. Foto: Vladimir Putin Marka i model automobila nisu saopšteni. Tokom posjete Rusiji u septembru, sjevernokorejski lider je pregledao luksuzni automobil Aurus . Kako prenosi KCNA, poklon su primili Kim Yo Jong , zamjenica direktora odjela za javnost i informisanje Radničke partije Koreje i sestra Kim Jong Una, kao i Pak Jong Chon sekretar Centralnog komiteta Radničke partije Koreje . Kim Yo Jong je rekla da ovaj poklon „služi kao jasan dokaz posebnih prijateljskih odnosa koje su uspostavili lideri dvije zemlje“ i da je „najbolji mogući poklon“, zahvalivši se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Egipat kaže da su napadi Husa smanjili prihod od Sueckog kanala za 40 do 50 posto

Egipat kaže da su napadi Husa smanjili prihod od Sueckog kanala za 40 do 50 posto

Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi izjavio je da su se prihodi od Sueckog kanala do sada ove godine „smanjili za 40 do 50 posto“ zbog napada na brodove od strane Husa . Foto: Ilustracija, trgovački brod Kanal je jedan od glavnih izvora deviza za Egipat koji je zahvaćen teškom finansijskom krizom. Od novembra Husi su izvršili brojne napade na brodove u Crvenom moru , za koje grupa kaže da su usmjereni na brodove koji su povezani s Izraelom u znak solidarnosti s Palestincima . Napadi su doveli do toga da nekoliko velikih brodarskih kompanija obustave prolaz kroz Crveno more, koje obično nosi oko dvanaest posto globalne trgovine, i preusmjeri brodove oko Afrike . „Vidite šta se dešava na našim granicama... sa Gazom, vidite Suecki kanal, koji je donosio Egiptu skoro deset milijardi dolara godišnje. Ovi prihodi su se smanjili za 40 do 50 posto i Egipat mora da nastavi da plaća kompanije i partnere“, rekao je al-Sisi tokom konferencije s naftnim kompanijama, prenijele su agencije. Ujedinjene nacije su krajem januara saopštile da je ukupan broj brodova koji prolaze kroz Suecki kanal, koji povezuje Crveno more sa Mediteranom , pao za 42 posto u prethodna dva mjeseca.

Ekvador odustao od plana da pošalje sovjetsko oružje Ukrajini

Ekvador odustao od plana da pošalje sovjetsko oružje Ukrajini

Ministar vanjskih poslova Ekvadora rekao je da ta zemlja ne planira slati oružje iz sovjetskog doba u Ukrajinu nakon što je predsjednikovo obećanje da će to učiniti izazvalo prepirku s Moskvom oko izvoza banana i cvijeća, javio je AFP. Foto: Quito „Ekvador neće slati nikakav ratni materijal zemlji koja je uključena u međunarodni oružani sukob“, rekla je ministrica vanjskih poslova Gabriela Sommerfeld kongresnom odboru. Predsjednik Daniel Noboa rekao je prošlog mjeseca da se Quito složio da razmijeni rusku vojnu opremu koja je postala „stari metal“ za novo američko oružje vrijedno oko 200 miliona dolara. Ekvador je planirao da pošalje šest ruskih vojnih helikoptera, dalekometne raketne bacače i sisteme protivvazdušne odbrane u Sjedinjene Države. Oružje bi zatim bilo poslano Ukrajini. U zamjenu, Ekvador bi dobio moderno oružje kako bi se suprotstavio moćnim narko bandama. Moskva je osudila ovu „nepromišljenu“ odluku i zabranila uvoz nekih ekvadorskih banana i cvijeća, navodeći kao razlog otkrivanje štetočina. U petak je e kvadorski ministar trgovine Sonsoles Garcia rekao na mreži X da je ruski embargo za pet kompanija na izvoz banana ukinut. Ekvador je najveći svjetski izvoznik banana i jedan od najvećih izvoznika cvijeća, uglavnom ruža. Devet od deset banana koje Rusija uvozi dolazi iz Ekvadora, prenose ruski mediji.

Pashinyan: Jerevan nije saveznik Moskve po ukrajinskom pitanju

Pashinyan: Jerevan nije saveznik Moskve po ukrajinskom pitanju

Armenski premijer Nikol Pashinyan rekao je da Jerevan nije saveznik Moskve po pitanju Ukrajine , javila je agencija TASS. Foto: Premijer Armenije Nikol Pashinyan „Već dugo govorim da po pitanju Ukrajine Armenija nije saveznik Rusije. Ovo je naš iskren stav. Bolno je što ne možemo uticati na situaciju. Ukrajinski narod je naš prijateljski narod“ , rekao je Pashinyan na sastanku sa predstavnicima armenske dijaspore u Njemačkoj . Deklaracija iz Almatija (iz 1991. godine) pokriva sve, a ne samo Armeniju, jer su je potpisale bivše sovjetske republike, uključujući Rusiju i Ukrajinu, priznavši međusobne granice, napomenuo je. „Deklaracija priznaje granice i teritorijalni integritet republika. Ista logika funkcioniše i u vezi sa ukrajinskim pitanjem. Deklaracija pokriva sve. A ako je uništimo, sve može biti uništeno“ , zaključio je armenski premijer.

Naoružavanje Njemačke: Priprema li se Berlin za drugačiju Evropu?

Naoružavanje Njemačke: Priprema li se Berlin za drugačiju Evropu?

„Ne živimo u doba mira“, rekao je prije desetak dana njemački kancelar Olaf Scholz i dodao da Evropa mora krenuti u „masovnu proizvodnju oružja“, da bi stekli „moć da odvrate neprijatelja“, obećavajući daljnju pomoć Ukrajini koja se suočava sa ruskom agresijom. "Foto: Tenk njemačke vojske "Leopard Ova izjava na neki način sumira ono što zvanični Berlin radi posljednje dvije godine i kamo želi ići. Nakon što je nacistička Njemačka poražena u Drugom svjetskom ratu i nakon što je u tu državu došla američka vojska, zvanični Berlin je imao specifičan pogled na svoju vojsku,bježeći i od ideje da je pretjerano jača, strahujući da bi ih neki mogli optužiti za oživljanje poraženih politika. Američko prisustvo u Njemačkoj, članstvo u NATO-u i Evropskoj unijii njihovo stalno širenje, davalo je Berlinu dovoljno prostora da svoju sigurnosnu politiku drži daleko od liste prioriteta. Tome je došao kraj onda kada je u Bijelu kuću došao Donald Trump koji je pitao Evropljanje zašto ne ulažu u vojsku, odnosno zašto ne izdvajaju dva posto svog budžeta za odbranu, što je obaveza članica NATO-a. Njemačka je tada počela da radi na skeniranju stanja u odbrambenom sektoru, a tadašnja ministrica odbrane Ursula von der Leyen šokirala je njemačku javnost informacijama da njemačka vojska nije spremna za bilo kakav duži sukob i da vojsci nedostaje novca, opreme i ljudi sa borbenim iskustvom. Da je stanje u njemačkoj armiji i dalje jako loše govore i prošlogodišnje američke procjene da najveća evropska ekonomija nema niti jednu borbeno spremnu diviziju. Kada je Rusija napala Ukrajinu i kada su ruski tenkovi bili pred Kijevom, Berlin je bio zatečen. Pozivali su na razgovore dvije strane, prethodno ne vjerujući Washingtonu i Londonu da Rusija sprema invaziju, zatim Kijevu ponudili šljemove, šatore i medicinsku opremu kao pomoć, da bi se na koncu pretvorili u jednog od najvećeg dobavljača oružja za Ukrajinu.Scholz je ubrzo poslije toga najavio jačanje njemačke industrije oružja, odnosno „historijsku prekretnicu“, izdvajajući stotinu milijardi dolara za te namjene. Od tada Berlin zauzima novi kurs – više ulaže u svoju industriju oružja, jača vojsku, pravi vojne aranžmane i posljedično mijenja svoju politiku. Industrijska sila i oružje Iako Njemačka nije mnogo ulagala u razvoj svoje vojske, njemačka privreda nije zaboravila kako se pravi kvalitetno oružje i oruđe. Neke od njemačkih kompanija spadaju u najbolje na svijetu u proizvodnji tenkova, oklopnih vozila i artiljerije. Međutim, ono što je predstavljalo problem jeste da su proizvodni kapaciteti bili mali u poređenju sa, na primjer, Rusijom. Uspavanost većeg dijela Zapada i oslanjanje na američku vojsku spriječilo je da države prave veće narudžbe, što je u konačnici dovelo do toga da se proizvodni kapaciteti smanje i da se na isporuke čeka prilično dugo.Berlinu je bilo jasno da taj problem mora riješiti, jer povećanje proizvodnih kapaciteta omogućava dostupnost oružja, a saveznici će početi kupovati više u skladu sa željom Trumpa i aktuelne administracije Josepha Bidena. Teško je i nabrojati sve što je Njemačka uradila u 2023. godini za svoju namjensku industriju i svoju vojsku, odnosno za podizanje svojih odbrambenih kapaciteta. Tokom prošle godine vlada kancelar Scholza odobrila je izvoz namjenske industrije veći od 11,7 milijardi eura, što je rekord za tu državu, nakon što je 2019. godine izvezla rekordnih 9,35 milijardi eura. Treba napomenuti da je oružje u vrijednosti od 4,15 milijardi otišlo u Ukrajinu, a ostalo udruge države. Na primjer, Izraelu je prodato oružja za 323 miliona eura i ubrzalo prodaju poslije 7. oktobra, a izvozilo se u Japan, Južnu Koreju, Australiju, Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate… Da se u Njemačkoj dešavaju promjene na planu proizvodnje i prodaje oružja govori i činjenica da je taj silni izvoz odobren od strane vlade koju čine Scholzovi socijaldemokrati, odnosno Zeleni i liberali iz FPD-a koji su godinama bili poznati po svojim pozivima da Berlin oružje ne izvozi u zone konflikta, ili u države koja krše ljudska prava. Ipak, treba naglasiti da je 90 posto odobrenog izvoza otišlo u zemlje članice NATO-a i Evropske unije, što u mnogome potvrđuje Scholzovu tezu da se Evropa naoružava u strahu od Rusije, a suštinski zbog toga što to traži Washington koji više ne želi sam nositi teret odbrane članica NATO-a. Ovakav enorman rast proizvodnje i prodaje rezultat je pomenute Scholzove odluke iz 2022. godine da vlada u taj posao uloži stotinu milijardi eura, odnosno da dijelom obezbjedi jeftina finansijska sredstva za svoje kompanije. U normalnim okolnostima to bi dovelo do primjedbi Brisela, ili barem ispitivanje da li ta odluka krši pravila unije o slobodnom tržištu i fer poslovanju unutar svake od članica. Primjedbi Brisela nije bilo, što će reći da je Scholz uradio ono što od njega očekuju članice EU-a koje su već izvršile narudžbe njemačkog oružja, što se posebno odnosi na Poljsku i Mađarsku, odnosno na saveznice iz NATO-a Norvešku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Podaci švedskog instituta SIPRI pokazali su da je od 2018. do 2022. evropski uvoz oružja porastao za 47 posto u odnosu na period od 2013. do 2017. godine, dok se na globalnom nivou uvoz oružja smanjio za 5,1 posto, a na nemirnom Bliskom istoku za 8,8 posto. Ovakvi podaci naslućuju Evropa ulazi u novu fazu, odnosno da gomila oružje Ukrajinski rat kao prekretnica Povećavanje kapaciteta u namjenskoj industriji u državama članicama NATO-a pokazalo se kao imperativ nakon otkrivanja bolne činjenice da u nekim oblastima Rusija može proizvoditi više nego sve članice ovoga saveza zajedno. To se posebno odnosi na artiljerijske granate koje su uz dronove najvažniji faktor na bojnom polju u Ukrajini. Od kada su se uspostavili jasni obrisi linija fronta, artiljerija je postala glavni adut obje strane. Mediji sa Zapada su izvještavali da Rusija u jednom danu može da ispali deset puta više projektila od Ukrajine. Navodno je Ukrajina u pojedinim periodima rata dnevno ispaljivala i do deset hiljada granata. Jedan od odgovora Zapada bilo je i slanje artiljerije sa većim dometom od one koju ima Rusija, ali ni to nije napravilo prekretnicu u ratu.Zato su u NATO-u odlučili da se vrate na postavke iz Hladnog rata – masovna proizvodnja artiljerije i granata da bi se pomoglo Ukrajini, ali i vlastitim oružanim snagama i saveznicima širom svijeta. Sjedinjene Države i nekoliko evropskih država pokrenulo je planove da prošire svoje proizvodne kapacitete, a razmatraju se opcije otvaranja ogranaka njemačkih i britanskih kompanija u Ukrajini, Rumuniju i drugdje, što jasno upućuje da bi se rat na istoku Evrope mogao pretvoriti u rat iscrpljivanja. Prije tačno godinu u NATO-u su započeli razgovore o tome da li su izdaci za odbranu od dva posto bruto domaćeg proizvoda dovoljni da zadovolje potrebe Ukrajine.„Mislim da bi trebalo da pređemo sa dva posto kao gornje granice do dva posto BDP-a kao minimuma“, rekao je u februaru prošle godine generalni sekretar Jens Stoltenberg.„Mislim da samo kretanje ka cilju od dva posto neće biti dovoljno, to može biti samo osnova za dalje korake“, rekao je nakon njega njemački ministar odbrane Boris Pistorius. Rat u Ukrajini je trebao koštati njemačku privredu oko 160 milijardi eura u 2023. godini, ili oko četiri posto njene bruto domaće proizvodnje u stvaranju izgubljene vrijednosti do kraja godine, rekao je prošlog februara šef Njemačkeindustrijske i trgovinske komore Peter Adrian, zbrajajući gubitke zbog povećane cijene energije i prekida energetskih i poslovnih veza sa Moskvom. Godinu dana kasnijepostalo je jasno da je Berlin odlučio platiti tu cijenu. Koliko će Njemačkoj trebati vremena da provede zacrtane planove nije poznato. Ministar Pistorius je u aprilu prošle godine rekao da njegova „vojska ne može u potpunosti popuniti svoje postojeće praznine do 2030. godine“, te da je vojska u gorem stanju nego godinu ranije, jer je svoje zalihe dala Kijevu, a nove nije dobila. „Iskreno rečeno, kao i druge nacije, imamo ograničen inventar. Kao savezni ministar odbrane, ne mogu odati sve“, rekao je, ne ostavljajući dilemu da se Berlin pati sa zadatim ciljevima. Nova Njemačka Iako problemi postoje, Njemačka nije odustala. Zeleni koji vode ministarstvo vanjskih poslova u aktulenoj vladi snažno su zagledani u Bidena i prate politiku najveće svjetske sile. U konkretnom slučaju to znači nastavak oslanjanja na Sjedinjene Države, jačanje svojih i ukrajinskih snaga i daljnje kopanje rovova prema Moskvi. Da bi to izvršio Berlin je rizikovao i sukob sa drugom najvećom ekonomijom unutar Evropske unije i jedinom nukleranom silom – Francuskom. Naime, polovinom prošle godine Emmanuel Macron je pozivao Berlin da dvije države zajednički rade, pretvarajući se u glavni faktor evropske sigurnosti. Francuski predsjednik je Scholzu predložio da dvije države grade zajednički antiraketni štit, jer je Berlin ranije najavio da kreće u projekat „European Sky Shield“ (Evropski nebeski štit), odnosno da sa petnaestak država gradi evropsku protivvazdušnu odbranu zasnovanu na tehnologijama iz Sjedinjenih Država i Izraela, nabavljajući američki sistem Patriot i izraelski Arrow 3. Njemačka, sa Ujedinjenim Kraljevstvom i drugim državama, namjerava svoje sisteme IRIS-T inkorporisati sa američkim i izraelskim, dok Francuska želi da se evropske države oslanjaju na francusko-italijanski sistem MAMBA. Pariz je odbio ponudu Berlina da se sistem MAMBA uključi uEvropski nebeski štit, želeći da se evropske države oslanjaju na svoje kapacitete. Dva mjeseca poslije tog Macronovog apela Berlin je potpisao sporazum sa Izraelom vrijedan 3,5 milijardi dolara za kupovinu sistema Arrow 3 namjenjen presretanju balističkih projektila. Pomenuti sistem Izrael je razvijao sa Sjedinjenim Državama, koje su dale odobrenje da se izvrši „historijska“ prodaja, prema riječima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, odnosno najveći izraelski izvoz te vrste ikada. Sve ovo ukazuje da se Berlin sprema za novo doba, drugačiju Njemačku i drugačiji evropski kontinent. Da u takvom razmišljanju nisu sami pokazuju planovi Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su jedine nuklerane sile unutar NATO na evropskom kontinentu. Sljedeći sedmogodišnji budžet Francuska će povećati na 413 milijardi eura za period od 2024. do 2030. godine sa sadašnjih 295 milijardi eura, najavio je početkom prošle godine Macron. Francuska će povećati vojni obavještajni budžeta za 60 posto, tražeći prilagođavanje sukobu „visokog intenziteta“ ulaganjem u dronove, cyber-odbranu i bolju protivvazdušnu odbranu. „Moramo biti jedan rat ispred“, rekao je Macron tada. Nedugo poslije tog London je najavio proširenje svojih kapaciteta u namjenskoj industriji, želeći da prati potrebe ukrajinske i svoje vojske, posebno stavljajući akcenat na proizvodnju granata i dronova, a prošlog mjesecaministar odbrane Grant Shapps rekao je da je posthladnoratovska „dividenda mira“završena i da se države Zapada trebaju pripremiti za sukobe koji uključuju Kinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i Iran u sljedećih pet godina. U julu prošle godine komandant njemačke vojske general Alfons Mais rekao je da će Njemačka do 2025. godine imati najbolje opremljenu diviziju u Evropi, odnosno vojnu formaciju koja će brojati više od dvadeset hiljada ljudi, a već 2027. godine još jednu takvu. Pored toga, Njemačka u ovoj godini planira izdvojiti za odbranu sedamdeset milijardi eura i nabaviti američke avione F-35, a četiri hiljade vojnika će trajno smjestiti u Litvaniju. Ovaj njemački zaokret u kratkom vremenu pokazuje da se Njemačka želi pretvoriti u važnu vojnu silu, što i priliči najbogatijoj evropskoj državi, dok na istoku kontinenta traje rat. Njemački plan je napravljen veoma brzo, ali je suštinski dobro zamišljen jer se oslanja na vlastite kapacitete i gradnju dodatnih veza sa saveznicima. Nepopularnost aktuelne vlade i ekonomske poteškoće koje trenutno Njemačka ima ovaj plan nisu zaustavile, štaviše nije malo onih koji bi željeli da se čitav proces ubrza i dodatno razvija. Od Londona, preko Pariza i Berlina, do Kijeva i Moskve ozbiljno se računa na vojnu silu kao faktor za buduće odnose na evropskom kontinentu. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net .

bottom of page