My Items

Sjedinjene Američke Države otkazale su zajedničku vježbu amfibijskog desanta planiranu za sljedeći mjesec s Južnom Korejom, saopštio je u ponedjeljak seulski marinski korpus, nakon što je Washington naveo ograničenja u dostupnosti američkih snaga zbog rata u Iranu, javio je Reuters. Foto: Zastava Južne Koreje Američki marinski korpus formalno je obavijestio južnokorejske kolege u junu da će dostupnost snaga biti ograničena za vježbu na nivou divizije, poznatu kao Ssangyong, rekao je glasnogovornik južnokorejskog marinskog korpusa na brifingu za novinare. Saveznici ostaju u bliskim konsultacijama o nastavku vježbi, rekao je glasnogovornik. Nije precizirao koje bi se mjere mogle poduzeti kako bi se spriječila buduća otkazivanja ili nadoknadile izgubljene mogućnosti obuke. Američki State Department saopštio je jučer da je državni sekretar Marco Rubio razgovarao s južnokorejskim ministrom vanjskih poslova Cho Hyunom o „nizu pitanja“ u njihovom savezu. Rubio je rekao južnokorejskom kolegi da Washington i Seul moraju ostati u bliskoj koordinaciji o pitanjima koja su sastavni dio njihovog saveza, prema saopštenju State Departmenta. Otkazivanje vježbe amfibijskog desanta uslijedilo je nakon iznenadne naredbe američkog predsjednika Donalda Trumpa o smanjenju obima odvojene godišnje zajedničke vojne vježbe koja je završila prošlog petka, navodeći troškove i odbijanje Seula da učestvuje u ratu protiv Irana. Trump je također napisao na svojoj platformi Truth Social da su vježbe Ulchi Freedom Shield poslale „potpuno neprimjeren i neprijateljski signal zemlji koja je, sve dok je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“, govoreći o Sjevernoj Koreji. Uprkos smanjenju obima vježbi, Pjongjang je prošle sedmice ispalio deset balističkih raketa kratkog dometa i izdao saopštenje u kojem osuđuje vježbe. Sjeverna Koreja već dugo osuđuje takve zajedničke vježbe kao probe za invaziju.

Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država je u ponedjeljak zvanično uklonilo oznaku Sirije kao države sponzora terorizma, javila je Al Arabiya. Foto: Bijela kuća State Department je također poništio oznaku Hayat Tahrir al-Sham (HTS), bivše sirijske podružnice Al Qaide, kao terorističke grupe. „Ministarstvo finansija ispunjava obećanje predsjednika Trumpa da će sirijskom narodu dati šansu za veličinu“, rekao je sekretar Ministarstva finansija Scott Bessent. „Današnja akcija će pomoći u podsticanju dodatnih investicija u Siriji kako bi se promovisala politička i ekonomska stabilnost.“ Predsjednik SAD-a Donald Trump je u julu obavijestio Kongres o namjeri svoje administracije da povuče pomenutu oznaku Sirije. Američki izaslanik za Siriju Tom Barrack rekao je da je ta oznaka dugo bila zid koji odvaja sirijski narod od investicija potrebnih za obnovu njihove zemlje. „Danas se ruši još jedan zid. Kapital može zamijeniti sukob, poduzetništvo može zamijeniti izolaciju, a trgovina može nastaviti trijumfovati nad haosom“, rekao je u objavi na društvenoj mreži X. Uklanjanje oznake dodatno će osloboditi međunarodnu trgovinu i investicije, dati Siriji priliku za obnovu i otvoriti novo poglavlje za sirijski narod, rekao je državni sekretar Marco Rubio ranije ovog ljeta. „Stabilna, ujedinjena Sirija u miru sa sobom i svojim susjedima koristi ne samo regiji, već i cijelom svijetu“, dodao je. Trump je prošlog ljeta, nakon posjete Saudijskoj Arabiji, izdao izvršnu naredbu kojom se nalaže ublažavanje sankcija za Siriju. Naveo je pozitivne promjene i napore vlade pod Ahmedom al-Sharaaom u borbi protiv terorizma. Sirijski predsjednik, bivši militant kojeg je Washington prethodno označio kao teroristu, zakleo se da nikada u budućnosti neće podržavati terorizam.

Sirija je i ove sedmice jedna od glavnih tema na Bliskom istoku. Napad Izraela na sirijski vojni aerodrom Abu al-Duhur uzdrmao je regiju, otvarajući važna pitanja o budućnosti ove države. Foto: Mapa Bliskog istoka Jedna od omiljenih formulacija medija sa Zapada, kada se govori o nedavnoj sirijskoj prošlosti, je da se u toj državi četrnaest godina vodio „građanski rat“, koji je počeo onda kada je tadašnji autokrata Bashar al-Assad odlučio ugušiti proteste protiv svoje vlasti. Takav stav su zauzele i mnoge arapske države koje nikad nisu održale bilo kakve izbore i gdje vladaju dinastije, prenoseći vlast s koljena na koljeno, baš kao u slučaju Bashara i njegovog oca Hafeza al-Assada. U Siriju su ubrzo došli „dobrovoljci“ iz desetina država, a onda i regularne armije Rusije, Irana, Turske, Sjedinjenih Američkih Država, dok je Izrael gađao provladine snage i njihove saveznike. Krajem 2024. godine Assad je srušen. Na njegovo mjesto došao je bivši član ISIL-a i vođa Al-Qaide Ahmed al-Sharaa, čija je glava od Sjedinjenih Država, pod optužbom za terorizam, bila ucijenjena na deset miliona dolara, a koji je danas partner Zapada. Ni tada oružje nije utihnulo. Damask je dobio novu vlast, ali interes regionalnih sila i Zapada ostao je isti – ova nekada stabilna država i dalje je teritorij kojim žele upravljati zbog vlastitih interesa. Napuštena baza koja ne smije biti obnovljena Ove sedmice Izrael je praktično to pokazao, još jednom potvrđujući da se kao regionalna sila protivi tome da se Sirija svrsta na jednu stranu, iako je ona od pada Assada predviđena kao prostor na kome odlučuje Zapad i odakle su protjerani Rusija i Iran. Prema dostupnim informacijama, Izrael je u noći s ponedjeljka na utorak napao vojni aerodrom Abu al-Duhur, koji se nalazi na sjeveru Sirije, u blizini granice s Turskom. Navodno je osam projektila pogodilo ovu vojnu bazu. Neki tvrde, na osnovu satelitskih snimaka, da je gađana pista aerodroma i da su pošteđeni okolni objekti. Ljudskih žrtava nije bilo. Dok su se mnogi pitali šta je to Izrael gađao na sjeveru Sirije, iz Tel Aviva je došlo objašnjenje. U srijedu je premijer Benjamin Netanyahu rekao da je napadom Izrael poslao poruku Turskoj protiv uspostavljanja njene baze u Siriji i da su službenu Ankaru na to ranije upozorili. „Očigledno to nisu čuli, pa smo se pobrinuli da to jasnije razumiju“, rekao je. Onda su se oglasili i iz Turske. „Neozbiljne optužbe koje je iznio ured izraelskog premijera imaju za cilj legitimizaciju nezakonitih izraelskih zračnih napada usmjerenih na suverenitet i teritorijalni integritet Sirije“, saopšteno je iz Direkcije za komunikacije Republike Turske. Ovo je isti obrazac kao u napadu na sirijske vojne baze u martu i aprilu prošle godine. Izrael je tada napao vojne aerodrome kod Palmire i Homsa i nanio im veliku štetu. Navodno, par sati iza trenutka napada u posjetu aerodromima trebala je doći turska delegacija koja bi procijenila stanje u objektima i pomogla u njihovoj revitalizaciji. I tada je Izrael rekao Turskoj da joj neće dozvoliti da rasporedi vojsku u Siriji, dok je američki predsjednik Donald Trump govorio da dva američka saveznika moraju pronaći zajednički jezik u Siriji, hvaleći svoje odnose s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Napad na vojni aerodrom Abu al-Duhur navodno se opet desio prije posjete turske delegacije, baš kao u slučaju Palmire i Homsa. Ova strateški važna zračna baza dugo je van upotrebe u svom punom kapacitetu. Želja sirijskih vlasti je da se baza obnovi, a ovih dana su neki mediji prenijeli vijest da je službeni Damask, na jednom od sastanaka sa izraelskom stranom, rekao da u toj bazi neće biti turske vojske. Politika preko nišana Napad na sirijsku bazu najviše je zabrinuo američku stranu, barem ako je slutiti po reakcijama američkog ambasadora u Turskoj i specijalnog Trumpovog izaslanika za Siriju Toma Barracka. On je osudio napad i upozorio da je mogao dovesti do značajne eskalacije, jer je izraelski avion vršio napade u blizini Turske koja ima sposobnost da se brani od takvih napada. Sjedinjene Države „unaprijed, na najvišim nivoima različitih agencija i tijela“ bile su upoznate s izraelskom operacijom, rekao je nakon napada jedan izraelski zvaničnik za američki Fox News. Barrack zna da Turska ima kapacitet da uzvrati i da bi razmjena vatre s Izraelom mogla voditi u novi sukob, otežavajući položaj Sjedinjenih Država kao glavnog zaštitnika Tel Aviva. U ratu koji Washington vodi protiv Irana jedna od posljedica je i nedavno potpisani trilateralni sporazum Turske, Pakistana i Saudijske Arabije, prema kojem je napad na jednu od tih država napad na sve njih. Uz to, Turska je članica NATO-a. To Netanyahua ne zaustavlja. Dok ga neki iz opozicije optužuju da rizikuje rat s Turskom zbog izborne kampanje, on i izraelski zvaničnici odgovaraju da se u Siriji pita Izrael. Treba podsjetiti da je nakon pada Assada izraelska vojska došla gotovo do predgrađa Damaska i sada širom južne Sirije pravi svoje vojne baze koje čine takozvanu „tampon zonu“ u cilju „sigurnosti“ Izraela. Vlast u Damasku ni tada kao ni poslije napada na vojnu bazu Abu al-Duhur ne odgovara oružjem. Verbalna osuda, poziv na deeskalaciju i podsjećanje da postoji međunarodno pravo, reakcija je Sirije. Nekad ratoborni al-Sharaa ne želi da uradi ništa što bi moglo ugroziti odnose sa Zapadom. Dan prije izraelskog napada na vojnu bazu na sjeveru Sirije, Damask je dozvolio inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju da iz Sirije, u dogovoru sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, iznesu ono što je ostalo od sirijskog atomskog programa koji je razvijan za vrijeme Assadove vlasti. Verbalna reakcija Turske bila je blaga. Ali, to ne znači da je Ankara odustala od svoje politike. Poslije izraelskog napada na vojnu bazu Abu al-Duhur rekli su da će nastaviti podržavati Siriju. Drugim riječima, nastaviti raditi kao do sada – jačati sirijsku državu i njene veze s Turskom. Netanyahuov Bliski istok U Ankari vjerovatno računaju da mnogi u Siriji žele vidjeti turski utjecaj i da je takvih mnogo više nego onih koji su spremni dati Izraelu novi komad sirijske teritorije. Ta činjenica će sama po sebi dati rezultate u narednom vremenu ako Turska nastavi sadašnji politički kurs. Što je manje izraelskih napada na Siriju, to će ova politika prije dati rezultate. Primjer tome je i nedavno sklopljeni sporazum prema kojem Rusija vraća Siriji baze koje koristi godinama, dajući Turskoj još jedan mehanizam za projekciju svoje moći na Bliski istok i Afriku. Međutim, Izrael pod Netanyahuom ne pristaje da se bilo šta desi na Bliskom istoku bez odobrenja Tel Aviva. Iz turskog Ministarstva odbrane jučer su saopštili da se ne smije dozvoliti „stvaranje percepcije da su izraelske vojne intervencije prema susjednim državama normalne i prihvatljive“. Izrael je ranije zauzeo takvu poziciju, pa je između ostalog u Kataru napao članove palestinskog Hamasa, šaljući poruku Bliskom istoku da nema nedodirljivih. Prethodno je Izrael napao brojne druge države, a sada ne dozvoljava ni obnovu vojnih baza u susjednoj državi. Bivši izraelski premijer Ehud Barak optužio je jučer Netanyahua da je napad na sirijsku bazu izvršen zbog njegove izborne kampanje, čime ugrožava poziciju Izraela u regiji. „Ne postoji strateški problem s Turskom koji se ne može riješiti, ublažiti ili odgoditi na duži rok putem diskretnih kontakata koordinisanih sa Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim utjecajem u Turskoj i Siriji“, napisao je Barak na društvenoj mreži X. Mnogi kažu da će izraelski izbori krajem oktobra biti kraj Netanyahuove političke karijere i odatle vjeruju da će nova vlast zauzeti novi kurs i napustiti njegovu politiku. Netanyahu ne misli tako. Pored toga što vjeruje u izbornu pobjedu, rezultati njegovog rada čekaju novi saziv vlade. Sve ono što je uradio ostaje kao nasljedstvo za vlast koja se treba formirati nakon oktobarskih izbora. U oba slučaja Sirija će biti važna tema i tamo će se koristiti vojna sila ili pribjeći dogovoru kako to predlaže Barak. U oba slučaja tamo će izraelsku stranu čekati Turska sa svojim interesima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Abu Dhabi je objavio da obustavlja svu trgovinu i komercijalne razmjene s Iranom, nekoliko sati nakon što su iransku stranu optužili da su ispalili balističke rakete na Ujedinjene Arapske Emirate. Foto: Zastava UAE-a Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata, Afra Al Hameli, objavila je na društvenoj mreži X saopštenje u kojem odbacuje sve optužbe u vezi sa statusom ekonomskih odnosa između Abu Dhabija i Teherana, javila je poslije ponoći Al Arabiya. Istakla je posvećenost UAE-a dijalogu, saradnji i regionalnoj integraciji radi unapređenja mira, stabilnosti i prosperiteta u regiji. Međutim, „s obzirom na regionalne eskalacije koje potkopavaju regionalni i međunarodni mir i sigurnost, sva trgovina, komercijalne razmjene i finansijske transakcije s Iranom obustavljene su do daljnjeg“, rekla je Al Hameli. Naglasila je da UAE ostaje „čvrsto posvećen očuvanju integriteta međunarodnog finansijskog sistema, u skladu s međunarodnim pravom i najvišim globalnim standardima“. Prije sinoćnjeg saopštenja Ministarstva vanjskih poslova UAE-a o prekidu trgovinskih veza, arapska država je optužila Iran da je ispalio dvije balističke rakete na njegovu teritoriju. „Protivzračna odbrana UAE-a otkrila je dvije balističke rakete lansirane iz Irana prema zemlji, pri čemu je prva pala izvan teritorijalnih voda zemlje, dok je druga pala unutar teritorijalnih voda“, navodi se u saopštenju koje je Ministarstvo odbrane objavilo na društvenoj mreži X, prenio je AFP. Nakon ove izjave iz UAE-a iranski mediji su odbacili tvrdnje. Iranski Press TV, koji je u vlasništvu države, tvrdi da se ne radi o iranskim raketama, dodavši da je mogući počinitelj Izrael za kojeg tvrde da „ima dugu historiju izvođenja operacija pod lažnom zastavom“, i da je „Iran više puta upozoravao zemlje u regionu da ostanu budne protiv takvih pokušaja.“

U nedjelju u ponoć navršilo se šezdeset dana od potpisivanja Memoranduma o razumijevanju, koji je trebao donijeti, ako ništa drugo, onda barem prekid borbi u ratu koji je počeo 28. februara američko-izraelskim napadom na Iran. Foto: Ilustracija Memorandum, o kojem su dugo pregovarale američke i iranske delegacije, američki predsjednik Donald Trump potpisao je 17. juna, što je trebalo da bude uvod u okončanje ratova na Bliskom istoku, ali i u uvod u novu eru na Bliskom istoku. Ipak, stvari se nisu odvijale onako kako je bilo napisano u sporazumu, iako su obje strane napravile korake koji ukazuju da bi dogovoreno moglo biti provedeno barem prešutno. Naprimjer, neke američke vojne baze dijelom ili u potpunosti stavljene su van upotrebe, Iran je pustio neke brodove kroz Hormuški moreuz, a dvije vojske često su nastojale da nanesu udare bez ljudskih žrtava. Istovremeno, obje strane su optuživale suprotnu za kršenja potpisanog, ratovalo se na više frontova, dok su se razni politički i ekonomski procesi na Bliskom istoku ubrzavali, usisavajući tamošnje države u taj vrtlog na razne načine. Tako bi ljeto 2026. godine moglo postati referentna tačka za mnoge događaje na Bliskom istoku, jer se sada tamo kuju razni politički, vojni, diplomatski i i ekonomski planovi u kojima se računa da rat protiv Teherana može trajati godinama, ili da će se rat ubrzo završiti i taj dio svijeta probuditi sa znatno manje američkog utjecaja nego prije pomenutog februarskog napada na Iran. Dan poslije Ta pitanja posebno su aktuelna već od ponedjeljka, jer je istekao vremenski okvir u kome su američki i iranski pregovarači trebali pronaći trajna rješenja, prema onome što su ranije dogovorili u Pakistanu, a što bi ako se implementira bez ikakve sumnje bila jasna pobjeda Teherana i veliki poraz za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Od svih tih pitanja za mnoge je najvažnije šta će se dešavati u Hormuškom moreuzu koji Iran efektivno kontroliše, bez obzira na Trumpove tvrdnje da je važan morski prolaz otvoren. Iran kaže da će otvoriti Hormuški moreuz onda kada Sjedinjene Američke Države ispune sve ono što je potpisano, poput ukidanja pomorske blokade Irana i sankcija, odmrzavanje iranskih sredstava u stranim bankama, plaćanja odštete, prekid izraelskih napada na Liban... Trumpu se žuri da se Hormuški moreuz otvori. Barem tako nalaže ekonomska logika. Dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa slobodno je prolazilo kroz Hormuški moreuz prije američko-izraelskog napada na Iran. Već sada, upozoravaju stručnjaci, američke i druge rezerve nafte i gasa se prazne i Trump ih ne može napuniti brzo sve i da Iran danas Hormuški moreuz u potpunosti otvori za saobraćaj. Otvoren Hormuški moreuz Trumpov je interes, ne samo zbog izbora za američka zakonodavna tijela u novembru. Riječ je o stanju svjetske ekonomije. Naime, oni koji detaljnije prate ekonomske procese mogli su vidjeti da je Trump u dosadašnjem dijelu rata protiv Irana postigao važnu pobjedu – cijene nafte nisu vrtoglavo porasle, što se pripisuje njegovoj sposobnosti da manipuliše tržištem, ali vjerovatno i činjenici da iza njega stoje neki od najvećih svjetskih ulagača, brokera, naftaša, šefova država izvoznica nafte..., koji se ponašaju suprotno od onoga što se očekuje od tržišta koje je teško pogođeno ratom. Ipak, ta Trumpova pobjeda ne može da traje zauvijek, jer blokada Hormuškog moreuza na duži period neminovno će dovesti do nedostatka nafte i naftnih prerađevina na tržištu. U tom slučaju cijena istih postaje manje važna, jer nema dovoljno energenata za sve. Slično je i s mineralnim đubrivima i povezanim industrijama. Tada manipulacija tržištima nije od pomoći, jer će razni dijelovi ekonomija širom svijeta zapasti u probleme uslijed manjka resursa. Pripreme za sve scenarije Ovaj Trumpov uspjeh vjerovatno je usporio realizaciju iranskog plana da Trumpa veoma brzo pritisne težina njegove odluke da napadne Iran. Ali, vlast u Teheranu vjeruje da vrijeme radi za Iran. Po isteku roka u nedjelju u ponoć, obje strane su rekle da nastavljaju održavati primirje, ali i da se spremaju za sve opcije. Iranu je bilo lakše prihvatiti nastavak primirja, jer Hormuški moreuz ostaje zatvoren i bez borbi, odnosno uz periodičnu upotrebu sile, što služi kao podsjetnik regiji i svijetu kuda čitav proces vodi. Takva postavka odgovara Iranu i u slučaju ako želi da eskalira krizu, ili bude strana koja je započela novu seriju napada. Paradoksalno, takav razvoj situacije bi mogao odgovarati i Izraelu, sve dok su Sjedinjene Države uključene u rat protiv Irana i dok se Trump ne vodi isključivo američkim interesima. U međuvremenu, Iran pregovara s Omanom o načinu kontrole nad Hormuškim moreuzom. Jasno je da je Oman u ovim pregovorima slabija strana i da se mora složiti s iranskim zahtjevima, a što bi mu moglo donijeti i finansijsku korist, ako Teheran natjera Washington da taj sporazum prihvati. Odluka Omana da uđe u ovaj proces toliko je naljutila Trumpa da je u ponedjeljak rekao da bi Sjedinjene Države mogle bombardovati Oman, jer nisu zadovoljne kako se ta država ponaša. Trumpov očaj pokazuju i te prijetnje državi koja je decenijama posrednik u pregovorima na Bliskom istoku, državi koja ima skromnu armiju i koja nastoji imati dobre odnose sa svima. Prijetio je i Iranu kada je jučer na društvenim mrežama objavio mapu na kojoj se nalazi Hormuški moreuz u sastavu Sjedinjenih Država kao „nova američka teritorija“. Nekada Trumpu bliska bivša članica Kongresa Marjorie Taylor Greene ovih dana je na društvenim mrežama pisala da ima informacije da predsjednik SAD-a razmatra upotrebu nuklearnog oružja protiv Irana. Istovremeno, Trumpa, prema nekim tvrdnjama, Netanyahu pokušava uvjeriti da je Iran na pragu da razvije nuklearno oružje i da se zbog toga mora hitno djelovati. Ipak, u javnosti Trump kao svoje adute iznosi neke druge stvari, uz nebrojeno puta ponovljen stav da Iran ne smije imati nuklearno oružje. Trump kaže da je iranska vojska uništena i da traje raspad ekonomije Irana uslijed velike inflacije, pada vrijednosti valute i rasta američkog pritiska. Nakon mjeseci rata jasno je da potpisivanje sporazuma o miru zavisi od Bijele kuće, jer Iran nije bačen na koljena. Štaviše, Teheran sada diktira neke procese koji su prije rata bili izvan njegove kontrole. Također, američki predsjednik ima adute i razloge da rat nastavi. U oba slučaja Sjedinjene Države bi trpjele posljedice, kao i Iran, Bliski istok i države širom svijeta. Sada je dilema hoće li se Trump ponašati kao predsjednik najmoćnije države svijeta u koju mnogi izvan njenih granica gledaju kao ideal, ili kao političar kojeg isključivo brine vlastita popularnost i sudbina. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Nakon osamnaest mjeseci pregovora, Damask i Moskva su postigli dogovor o statusu ruskih vojnih baza u Siriji. To je javnosti u nedjelju saopštila prvo sirijska, a onda i ruska strana u šturoj vijesti koju su prenosili (pro)ruski mediji. Foto: Sirija i Rusija na mapi Prema novom sporazumu ruska vojska ostaje u Siriji, što zvuči kao dobra vijest za ruskog predsjednika Vladimira Putina. Međutim, istina je bitno drugačija, jer Rusija gubi privilegije koje je decenijama uživala, uključujući suvereno pravo da do polovine ovog vijeka besplatno raspolaže bazama, prema ugovoru koji su postigli s vlašću bivšeg predsjednika Bashara al-Assada, koji se od svrgavanja sa svojom porodicom nalazi u Moskvi. Damask preuzima kontrolu nad civilnim objektima u zračnoj bazi Hmeimim i komercijalnom dijelu luke Tartus, a koje su jedine ruske vojne baze izvan prostora bivšeg SSSR-a. Objekti će biti pretvoreni u zajedničke centre za obuku. Sve ovo mora se obaviti u devedeset dana od dana kada je dogovor postignut. Početkom godine ruska vojska se povukla, na zahtjev Damaska, s aerodroma u Qamishliju, na sjeveroistoku Sirije koji je tada bio, uglavnom, pod kontrolom sirijskih Kurda. Drugim riječima, ruska vojska ostaje pod budnim okom zvaničnog Damaska i njegovih saveznika, odnosno njene aktivnosti će biti bitno prilagođene volji sirijske strane. Putinov poraz u Siriji osjetiće se i u Africi Serija Putinovih poraza od početka ruske agresije na Ukrajinu je impresivna i bilježi se širom svijeta. Odluka Putina da napadne siromašnu susjednu državu koštala je Rusiju mnogo. Gubljenje baze Tartus, jedine ruske pomorske baze na Sredozemnom moru, odnosno stavljanje tamošnjih aktivnosti pod direktnu prismotru Damaska, novi je veliki udarac željama Moskve da pod Putinom ponovo postane svjetska sila. Tako, naprimjer, Turska kao regionalna sila sada ima više vojnih baza van svoje teritorije od Rusije. Istovremeno, Turska zauzima u Siriji poziciju koju je nekad Rusija imala, gradeći svoje vojne baze, najavljujući infrastrukturne i ekonomske projekte, opremanje sirijske vojske... Poniženje koje je u Siriji doživjela Rusija pod Putinom vjerovatno će godinama biti izučavano kao primjer, kao i primanje sirijskog vođe Ahmeda al-Sharaae u Moskvi kao gosta s kojim se pregovara, nakon što je ovog bivšeg vođu Al-Qaide ruska vojska progonila godinama. Sada će ruski i al-Sharaaini vojnici, prema sporazumu, zajednički vježbati u bazama u Siriji. Prema sporazumu od nedjelje, zračna baza Hmeimim prelazi u ruke sirijske civilne vlasti, kao i komercijalni dio luke Tartus, što će u budžet Damaska donijeti značajna finansijska sredstva. To što će al-Sharaa imati pristup ruskim bazama u Hmeimimu i Tartusu važno je i za rusku politiku prema Africi. Naime, te baze su glavni logistički centar Rusije za njene afričke operacije koje su nekad na rubu zakona. Ako Rusija ne koristi Tartus i Hmeimim, onda do svojih afričkih odredišta mora letjeti ‛oko pola svijeta‛, ili izbjegavati pomorske zasjede Ukrajine i njenih saveznika na Zapadu. Drugim riječima, ruske operacije u Africi mogle bi biti ometane uplivom al-Sharaae, ili njegovih saveznika, jer Rusija više nema bazu u kojoj je moguće samostalno djelovati. Baze koje Rusija ima u Libiji, u dijelu države koji kontroliše Khalifa Haftar, za Moskvu postaju teško dostižne ako to Turska tako želi, jer je ruskim avionima zatvoren zračni prostor NATO država. Sirija bez snažnog ruskog uticaja Ovdje nije kraj gubitaka koje je Rusija pretrpjela i koje će pretrpjeti u Siriji. Mediji izvještavaju da Damask i Moskva pregovaraju o reviziji ugovora iz Assadovog doba o eksploataciji nafte, gasa i fosfata u regijama Homs i Palmira. Damask nizom ovih poteza Rusiji nije zatvorio vrata, ali je stvari postavio tako da se ruske kompanije u Siriji mogu pojavljivati kao one iz drugih država. Istovremeno, Sirija dogovara važne sporazume o crpljenju nafte i prirodnog gasa, smanjujući ovisnost od ruskih energenata. Pregovarači s druge strane stola su američke, azerbejdžanske, katarske i mnoge druge kompanije, koje sa svojim vladama Siriju odvlače od ruskog i iranskog utjecaja. Damask tako ograničava utjecaj Moskve, iako rusku vojsku formalno nije otjerao. Postignuti dogovor je spašavanje ruske reputacije i dijela ruskog prisustva u Siriji, ali s jasnom porukom da Sirija ima druge partnere i da se ruska strana sada mora boriti za naklonost domaćina, bilo da je riječ o politici ili ekonomiji. Ta popustljivost vlasti u Damasku prema Rusiji, protiv koje su godinama ratovali, možda je i rezultat želja država koje stoje iza al-Sharaae. Rusija još uvijek ima neku težinu u Siriji, iako je očito da utjecaj opada. Decenije veza između dvije države, kombinovane sa sankcijama Zapada, dobar dio sirijske privrede i vojske vezao je za rusku opremu i sisteme. To je jedna od rijetkih karti na koju Putin može igrati. Rusija, također, u slučaju Sirije ima važnost činjenicom da je članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Putinov poraz u Siriji pokazuje koliko se stvari na Bliskom istoku brzo mijenjaju. Rusija je to osjetila na svojoj koži kada je Assad izgubio vlast, a što se kasnije odrazilo na čitavu regiju. Dokaz tog poraza je pristajanje Moskve na uslove koje su diktirali al-Sharaa i njegovi mentori, jer je jasno da niti jedna strana vojska svom neprijatelju ne bi dozvolila da nadgleda njegove operacije i da s njim u istoj bazi provodi obuku. Al-Sharaa i njegov pokret je bio neprijateljski za Rusiju i jeste danas, barem prema onome što je Moskva godinama tvrdila, dok on pregovara s ruskim vlastima o bazama u kojima su kovani planovi za njegov poraz. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Izrael i Venecuela su u utorak objavili da su obnovili konzularne odnose sedamnaest godina nakon što su diplomatski odnosi između dvije zemlje prekinuti, javio je AFP. Foto: Ilustracija Ovaj potez dolazi nakon što je Izrael u junu poslao delegaciju za pomoć i odgovor na katastrofe u Venecuelu nakon dva razorna zemljotresa u kojima su hiljade ljudi poginule. Ovaj potez također dolazi nakon što su Sjedinjene Američke Države svrgnule predsjednika Venecuele Nicolasa Madura u januarskom vojnom napadu, dok privremena predsjednica Delcy Rodriguez sada vodi zemlju pod snažnim pritiskom američkog predsjednika Donalda Trumpa. „Nakon razgovora održanih posljednjih sedmica i dana između izraelskog ministra vanjskih poslova Gideona Saara i venecuelanskog ministra vanjskih poslova Felixa Plasencije, Izrael i Venecuela su se složili da obnove konzularne odnose“, navodi se u saopštenju izraelskog ministarstva vanjskih poslova. „Razgovori su rezultirali sporazumom o uspostavljanju mehanizma koordinacije koji će omogućiti pružanje konzularnih usluga građanima obje zemlje“, dodaje se, napominjući da dvije nacije „nisu održavale diplomatske odnose od 2009. godine“. Venecuela je, zajedno s Bolivijom, prekinula diplomatske odnose s Izraelom u januaru 2009. godine, nekoliko dana nakon početka izraelske vojne ofanzive u Pojasu Gaze. U zajedničkom saopštenju vlada Izraela i Venecuele u utorak navodi se da obje zemlje prepoznaju „važnost odnosa između Države Izrael i jevrejske zajednice koja živi u Bolivarijskoj Republici Venecueli, koja služi kao važan most historijskog prijateljstva između dvije zemlje“. Dodaje se da su se dvije zemlje složile da „nastave svoju bilateralnu tehničku saradnju koja proizilazi iz odgovora na vanredne situacije i napora za obnovu nakon dvostrukog zemljotresa“. U ponedjeljak je Venecuela ažurirala broj žrtava u zemljotresima, povisivši ga na 6.301, dok spasilački timovi i članovi porodica nastavljaju pretraživati ​​ruševine u potrazi za još žrtava.

U petak su Saudijska Arabija, Pakistan i Turska potpisale Zajednički odbrambeni sporazum iz Meke, čime je najavljeno novo preslagivanje snaga na Bliskom istoku i šire. Detalj s potpisivanja Sporazuma u Meki Noć prije nego je Sporazum potpisan, Saudijska Arabija je pripremala regiju i svijet za ovaj događaj, iako se dalo naslutiti da zvanični Rijad govori o nastavku rata protiv jemenskih Husa ili o novim napadima na iračke šiitske milicije, pa čak i napadu na Iran. Naime, neimenovani saudijski zvaničnik je rekao, putem saudijskog medija Al Arabiya English, da zvanični Rijad ima „kredibilne obavještajne informacije“ da će Iran, Husi i iračke milicije napasti Saudijsku Arabiju. Narednog dana saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i pakistanski premijer Shehbaz Sharif u Meki su potpisali pomenuti Sporazum. Izbor Meke za mjesto potpisivanja Sporazuma dovoljno govori koliko je sve ovo važno domaćinu. Ranije, važni sporazumi uglavnom su potpisivani ili u Rijadu ili u Džedi. Zbog čega i protiv koga? Sporazum je od mnogih predstavljen kao historijski, jer ima klauzulu da je napad na jednu od tri države napad na sve, što su neki vidjeli kao kopiju Člana 5 NATO-a o kolektivnoj odbrani. Zvaničnici država potpisnica rekli su da Sporazum nije uperen protiv bilo koga, da se dogovoru mogu priključiti i drugi, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan govorio je o Egiptu kao novom potpisniku, i da je prije svega namijenjen boljoj saradnji potpisnica i borbi protiv terorizma. Iranski parlamentarac Ebrahim Rezaei je Sporazum, odmah po potpisivanju, nazvao „dogovorom na papiru“, umanjujući njegov značaj. Glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei je u ponedjeljak rekao da Teheran nema razloga za zabrinutost, jer imaju odlične odnose s Turskom i Pakistanom, s kojima dijele granicu i historijske veze. Izraelski ministar za dijasporu Amichai Chikli Sporazum je ocijenio lošim za njegovu državu, jer približava Tursku, izraelskog rivala u Siriji, Pakistan i Saudijsku Arabiju i rekao da kao odgovor treba jačati veze Tel Aviva sa Grčkom, Kiprom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Somalilandom. Iransko i izralesko interesovanje za dogovor iz Meke je logično, jer dolazi kao posljedica izraelsko-američkog rata protiv Irana. Stoga ga neki vide kao popunjavanje vakuuma koji bi mogao nastati ako se američka vojska povuče s Bliskog istoka, neki kao prozapadni blok koji je usmjeren protiv Irana, neki kao blok koji je usmjeren protiv Izraela, ili kao blok i protiv Izraela i Irana. Šutnja zvaničnog Washingtona o dogovoru iz Meke ove dileme dodatno pojačava. Ipak, čini se iz priloženog da se na Bliskom istoku i šire prave tri koalicije. Jedna se okuplja oko Izraela, druga oko Irana, a treća oko tri sunitske države – Turske, Pakistana i Saudijske Arabije. Sporazum iz Meke stvara zabunu i kod onih koji politiku gledaju iz ugla morala i religije. Neki su na društvenim mrežama pitali zašto u Sporazum nije pozvana Palestina kojoj treba zaštita, a neki zašto muslimani potpisuju takav sporazum kada im je vjerska obaveza da brane jedni druge ako su napadnuti. Dug put ka Sporazumu Sporazum iz Meke nije došao preko noći. Neki mediji od januara su pisali da je Turska spremna da se uključi u sporazum koji su potpisali Saudijska Arabija i Pakistan prošle godine. Sve ovo dolazi nakon 7. oktobra 2023. godine i napada Hamasa na Izrael, koji je pokrenuo lavinu događaja širom Bliskog istoka, a koji traju i danas i kraj im se ne nazire. Saudijsko-pakistanski dogovor o zajedničkoj odbrani došao je nakon izraelskog napada na vođe Hamasa u Kataru, čime je Tel Aviv poručio da na Bliskom istoku može raditi šta želi i da mu u tome podršku daju Sjedinjene Američke Države. To upućuje da je Saudijska Arabija vjerovatno najviše tražila dogovor iz Meke, jer su Turska i nuklearno naoružani Pakistan u daleko boljem položaju od Kraljevine, koja je u ratu protiv Husa pokazala skromne sposobnosti uprkos ogromnoj prednosti u oružju, opremi, ljudstvu, novcu... Zvanični Rijad izgleda traži bilo kakve sigurnosne garancije kada već one američke ne važe od početka rata s Iranom. Pored toga što je Teheran zatvorio Hormuški moreuz, gađao je i američke baze i druge lokacije u Saudijskoj Arabiji s kojih su pokretani napadi na Iran. Posljednjih sedmica Saudijska Arabija je u novom konfliktu s Husima, koji traže da se okonča blokada dijela države kojim upravljaju, ili će u protivnom i oni nametnuti blokadu saudijskih luka i aerodroma. Budući da saudijska strana nije pristala na zahtjeve pokreta Ansar Allah, neki brodovi koji su išli ka saudijskim lukama su napadnuti u Crvenom moru. Jedna od stavki trilateralnog sporazuma iz Meke je osiguravanje sigurnosti plovidbe u Crvenom moru, a prethodno je Saudijska Arabija krenula u sastavljanje koalicije koja bi se po logici stvari obračunala s Husima koji prijete da će zatvoriti moreuz Bab al-Mandeb. Iran je pokrenuo regionalno preslagivanje, a Sporazum iz Meke ima ogroman potencijal Iranski odgovor Sjedinjenim Državama i Izraelu uzdrmao je regiju. Ono što je u početku bila mogućnost, sada postaje stvarnost dok nastaju novi savezi i aranžmani. Nakon što su UAE i Irak odlučili da okrenu novi list u svojoj politici prema državama regije, sada to čini i Saudijska Arabija. Međutim, ovim potpisom Saudijska Arabija još uvijek nije dobila dodatnu zaštitu. Sporazum nije predvidio kada se šalju trupe da pomognu državi koja je napadnuta, ko njima upravlja i šta znači pomoć napadnutoj državi - baš kao i u slučaju spomenutog Člana 5 NATO-a prema kome države članice imaju obavezu da pomognu ali ne i tačnu odredbu na koji način da to urade. Za Tursku Sporazum bi mogao biti jako pozitivan, posebno ako se ubrzo završi rat protiv Irana, a onda i ratovi u kojima učestvuju iračke milicije i Husi. Tada bi Turska mogla naoružati saudijsku vojsku, privući saudijske investicije i dodatno pojačati svoje pozicije širom Bliskog istoka. Pakistanska računica je slična, uz dodatak da se Islamabad nameće kao važan faktor u regionalnoj diplomatiji, baš kao što je to bio slučaj u američko-iranskim pregovorima. Računanje Turske i Pakistana na saudijski novac nadilazi dosadašnje postavke. Mediji mjesecima izvještavaju da zvanični Rijad sve više novac čuva kod kuće i povlači ga sa Zapada, dok se od najbogatijih traži da investicije usmjere ka domovini. Da li iza toga stoji dugoročni plan Rijada javnosti nije poznato, ali je sigurno da je na takav trend uticao rat protiv Irana i zatvaranje Hormuškog moreuza, a onda i napadi Husa na saudijsku teritoriju i prijetnja zatvaranjem Bab al-Mandeba. U kontekstu povezivanja Saudijske Arabije i Turske, nakon godina hladnih odnosa zbog Muslimanskog bratstva kojeg zvanični Rijad drži za terorističku organizaciju, treba se sjetiti da je u junu ove godine postignut dogovor o obnovi čuvene željezničke linije Hidžaz koja će povezati Tursku, preko Sirije i Jordana, s Džedom, koja je postojala početkom prošlog stoljeća i bila važan adut Osmanskog carstva. Kada je obznanjen ovaj dogovor iz Izraela su došle osude, jer prema predloženom pruga bi ih zaobilazila i istovremeno jačala turski uticaj širom Bliskog istoka. Sporazum iz Meke djeluje kao osnova za ono što bi moglo postati važna osovina uticaja od Mediterana preko Bliskog istoka do Kavkaza, Centralne Azije i granica Indije, iako trenutno stoji na klimavim nogama. Naime, Husi su već narednog dana testirali potpisano u Meki. Napali su mete u Saudijskoj Arabiji i navodno pogodili rafineriju nafte u Jizanu, dok su u Crvenom moru gađali brodove. Do ovoga trenutka nije bilo odgovora ni Turske ni Pakistana. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Kako se približavaju novembarski izbori na kojima će biti biran dio zakonodavnih tijela u Sjedinjenim Američkim Državama predsjednik Donald Trump postaje vidno nervozniji, vjerovatno zbog činjenice da mu mnoge stvari ne idu onako kako je planirao. Foto: Donald Trump Već mjesecima razne ankete pokazuju da Trump, blago rečeno, ne stoji najbolje čak ni u svojoj biračkoj bazi. Mnogo je razloga za pad njegove popularnosti, nakon uvjerljive i historijske pobjede nad Kamalom Harris u utrci za Bijelu kuću. Kako se američki predsjednik prirodom posla bavi mnogim stvarima i upleten je u procese širom svijeta, lista neuspjeha Donalda Trumpa poprilično je duga, iako je imao i velikih pobjeda za SAD, krupni kapital koji stoji iza njega i američke kompanije kojima je osigurao unosne ugovore. Međutim, ta lista (ne)uspjeha na domaćoj političkoj sceni može se svesti na dvije teme: rast cijena energenata i hrane te nastavak američkih ratova kojima se Trump protivio od ulaska u politiku. Pobjeda nad establišmentom To se moglo vidjeti i u njegovom nastupu u Las Vegasu u srijedu, gdje je trebao držati govor o stanju ekonomije, a koji je pretvorio u obračun s dijelom Demokratske stranke, onim dijelom koji neki mediji zovu progresivnim, a Trump komunističkim. Pobjeda Abdula El-Sayeda na unutarstranačkim izborima za kandidatsko mjesto u trci za Senat iz savezne države Michigan razbjesnila je Trumpa i mnoge u Sjedinjenim Državama. Političar egipatskih korijena u kampanji je napadao, između ostalog, Trumpovu ekonomsku i vanjsku politiku – novac bi trošio za potrebe američkih građana i ne bi vodio tuđe ratove. Koliko je to bila važna borba pokazuje i podatak da je proizraelski lobi AIPAC navodno uložio više od trideset milona dolara da Abdul El-Sayed (41) ne pobijedi svog stranačkog kolegu. Nakon pobjede Zohrana Mamdanija u utrci za gradonačelnika New Yorka, a za kojeg su glasali brojni Jevreji koji žive u najvećem američkom gradu, obrazac se ponovio u Michiganu, u takozvanoj „swing“ državi. Za razliku od bogatog i demokratskog New Yorka, država Michigan je u politici poznata po svojoj radničkoj klasi, koja svoje povjerenje daje i republikancima i demokratima, tražeći rješenje za svoje probleme. „On ne voli Izrael. Ne voli jevrejski narod. Mrzi ih. Mrzi ih strašću koja gori u njegovom srcu i ne može ništa učiniti po tom pitanju“, rekao je Trump tokom govora u Las Vegasu o El-Sayedu, što je retorika koju je koristio protiv Mamdanija. U kampanji El-Sayed je, baš kao i Mamdani, imao podršku demokratskog senatora Bernieja Sandersa koji ima jevrejsko porijeklo, a koji je decenijama najuporniji borac na američkoj političkoj sceni za prava radnika, srednje klase i siromašnih. Demokratski socijalisti, rekao je Trump, predstavljaju puzeću prijetnju komunizma i prijete uništenjem američkog načina života, prenio je Reuters. „Mislim da je to najveća prijetnja“, rekao je osvrćući se na rezultate iz Michigana i iz drugih država gdje su pobjedu upisali pripadnici „lijevog krila“ Demokratske stranke, a koje u SAD-u zovu progresivnim političarima. Abdul El-Sayed će 3. novembra na megdan iskusnom republikancu Mikeu Rogersu, a pobjedom bi postao prvi musliman u američkom Senatu, gdje se Trump bori da održi republikansku većinu. Stari Trump i novi neprijatelji „Ne dobijam nikakvo priznanje ni za šta“, rekao je Trump u Las Vegasu, žaleći se da se njegovi uspjesi dovoljno ne ističu. Trump je u tome barem dijelom upravu. Ali, to je opet samo njegova krivica. Njegov stil politike i loši vanjskopolitički potezi tuđe probleme doveli su u američko dvorište. Rat protiv Irana nanosi štetu američkoj ekonomiji i građanima, a što često nije bio slučaj u ratovima koje je Washington vodio širom svijeta. Neki građani sada na izborima pokušavaju kazniti takve politike. Kako mu se izborna baza MAGA (Make America Great Again) već mjesecima raspada, Trump pokušava plasirati novu politiku. Ta nova politika, ustvari, nastavak je Trumpove stare politike traženja neprijatelja protiv kojeg se valja boriti. U prvu predsjedničku izbornu kampanju izašao je pred birače s porukom da će poraziti „duboku državu“u Washingtonu, popraviti stanje u ekonomiji i okončati američke ratove. U svom drugom mandatu u Bijeloj kući Trump je uradio sve suprotno od toga. Izabran je novi neprijatelj kojeg je teško definisati, baš kao i duboku državu, iako se čini da je svakome jasno o kome se radi. Novi neprijatelj Trumpa i njegove administracije je radikalna ljevica, a što je odnedavno vanjskopolitički cilj državnog sekretara Marca Rubia. Međutim, kako god da se ta ljevica pokuša definisati, ona mora uključiti komuniste, a Trump ih traži tamo gdje ih objektivno nema. Ono što nova generacija demokratskih političara želi, kako je Sanders primijetio u svojoj knjizi „Naša revolucija: Budućnost u koju vjerujemo“, nije ništa drugo nego program kakav su imali evropski socijaldemokrati za vrijeme Hladnog rata. Šansa za demokrate i američke rivale Trumpove propuste Demokratska stranka bi mogla iskoristiti već na novembarskim izborima, dok se na desnici pojavljuju i ideje za novu vrstu organizovanja čak i izvan Republikanske stranke. Nova generacija američkih političara i građana traži novu politiku. U borbi protiv njih Trumpu i establišmenutu na raspolaganju su već poznati alati. Pojava brojnih političara koji dovode u pitanje decenijske postavke američke politike (na primjer, kritikovanje postojećeg ekonomskog sistema koji favorizuje vrlo bogate u odnosu na sve ostale, ili da je Izrael najvažniji američki saveznik) govori o tome da se neke promjene dešavaju. Dok kod kuće neki prepituju gotovo sve, američki rivali imaju drugačiji pristup prema Trumpu. Ono što su mnogi primijetili je Trumpov profil ličnosti. Trump ne zna da prihvati poraz i za sebe često kaže da je najbolji u mnogim stvarima. Možda baš tako pomaže svojim neprijateljima. Teheran je, na primjer, od kada su Sjedinjene Države i Izrael napali Iran u februaru ove godine, kroz svoju propagandu želio Trumpa poniziti, ali ne i američku državu i narod. Nakon nove runde u okršaju s Iranom Trump opet traži izlaz koji neće izgledati kao njegov lični poraz. Odnos Rusije i njenog predsjednika Vladimira Putina prema Trumpu drugačiji je od iranskog i njegovih američkih kritičara. Uprkos svim udarcima koje je Rusija trpila od samita dva predsjednika na Aljasci prošle godine, Putin i neki ruski državni mediji i dalje s biranim riječima govore o Trumpu, vjerovatno u nadi da će ga omekšati, zadovoljiti njegov ego i tako dobiti ustupke. Istu ili sličnu taktiku imaju gotovo svi predsjednici i premijeri evropskih država i vođe Evropske unije. Na to je, možda između redova, nedavno upozorio poljski premijer Donald Tusk, koji kaže da bi rusko-ukrajinski rat mogao biti odlučen u narednih stotinu dana, a što se poklapa i s novembarskim izborima. U želji da pred birače izađe s „pobjedom“, poput uspostavljanja mira na istoku Evrope, Trump bi možda mogao povući poteze u korist Rusije i sklopiti za Ukrajinu nepovoljan sporazum. Sve ovo je rezultat Trumpove politike i načina na koji vodi najveću svjetsku silu. I sve to i mnogo drugog desilo se za nepune dvije godine njegovog drugog mandata. Trump je tako još jednom uzdrmao Sjedinjene Američke Države i svijet. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Proteklih dana Venecuela je više puta bila u fokusu američke i međunarodne javnosti, a sve zbog poteza administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, iako se čini da se u južnoameričkoj državi ništa bitno ne dešava i da sve ide svojim tokom. Foto: Ilustracija U kratkom vremenu Venecuela je više puta bila udarna vijest na stranicama mnogih medija i to ne samo zbog toga što tokom ljeta nema važnih vijesti i neke teme postaju „važnije“ nego obično. Prvo je Trump neodređeno odgovorio gdje se troši novac, milijarde dolara, od venecuelanske nafte, čija se prodaja odvija pod kontrolom američkih vlasti od kada su Sjedinjene Države svrgnule venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa početkom ove godine. Zatim je Trump na društvenim mrežama objavio prikaz Venecuele kao 51. američke države, bez davanja detalja. Ta poruka, koja se savršeno uklapa u Trumpov politički stil, bila je jasna – Sjedinjene Države kontrolišu naftom najbogatiju državu svijeta i upravljaju tamošnjim procesima. Jučer je o Venecueli govorio i američki državni sekretar Marco Rubio, specijalista za Srednju i Južnu Ameriku i neprijatelj tamošnje ljevice. Rubio je obično u izjavama puno umjereniji od Trumpa, a jučer je govorio hoće li i kada Venecuela imati izbore, odnosno kada bi aktuelna predsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez mogla testirati svoju popularnost pred biračima. Šef američke diplomatije je bio oprezan u davanju procjena, ali je rekao da će izbori biti održani. Nije dao tačan datum kada bi se to moglo desiti, objašnjavajući da se dosta toga mora pripremiti, počevši od političkih pa sve do tehničkih pretpostavki. „Morate imati istinsku slobodu štampe. Morate imati višestranačko učešće. Morate imati nacionalno pomirenje. Morate imati izbornu komisiju koja će precizno prebrojati glasove“, rekao je. Delcy Rodríguez u (ne)mogućoj misiji Da je Maduro bio izdan od dijela svojih ljudi nije tajna. Ono što još uvijek ostaje za javnost otvoreno pitanje jeste lista učesnika u tom činu, iako se najviše prstom upire u vojne i policijske strukture. Ponašanje vojske i policije tokom upada američkih snaga u Caracas nedvojbeno ukazuje da se odgovorni moraju tražiti i na tim adresama. Maduro, iako je u američkom zatvoru, oglasio se nekoliko puta i pozvao građane da vjeruju u sadašnje državno rukovodstvo, čak i nakon što je nedavni razorni zemljotres donio katastrofu Venecueli i kada vlast nije najbolje odgovorila. Delcy Rodríguez je početkom ove godine dobila težak zadatak: zadovoljiti Trumpove zahtjeve, držati daleko od vlasti opoziciju koju je Washington godinama podržavao, dobiti novac od prodaje venecuelanskih resursa i zadržati podršku ljudi koji stoje iza vladajuće Ujedinjene socijalističke partije Veneceuele (PSUV), na čijem je čelu oteti predsjednik i koja traži inspiraciju u djelima i riječima bivšeg predsjednika države i šefa partije - Huga Rafaela Cháveza Fríasa. Jedan vjerni sljedbenik Cháveza smatra da je sadašnja politika Delcy Rodríguez iako iznuđena, ipak na tragu venecuelanskih revolucionara. Francisco José Ameliach Orta je potpredsjednik PSUV-a, ali i bivši vojnik, historičar, dugogodišnji političar i kako sam za sebe kaže „ekspert za izbore“ u Venecueli. Njemu su Sjedinjene Države 2017. godine uvele sankcije. Sudbina države i lidera U članku koji je objavio na svojoj web stranici, a koji je prenio i provladin Telesur poprativši ga s fotografijom Delcy Rodríguez s desnom rukom u gipsu, Ameliach navodi da otmica Madura „prisiljava nas da reaktiviramo doktrinu nacionalnog opstanka koja se direktno povezuje sa dva najpragmatičnija trenutka u našoj historiji: geopolitičkom lucidnošću Simóna Bolívara 1825. godine i strateškim 'za sada' Huga Cháveza 1992. godine.“ Ameliach cilja na dva historijska događaja. Prvi se odnosi na odluku Bolívara da izbjegne rat protiv Svete alijanse i modifikuje svoje stavove, prilagodi ih okolnostima i tako spasi narod i projekt „Velike Kolumbije“ od uništenja, tražeći povoljni momenat za realizaciju svojih ideja. Drugi se odnosi na odluku Cháveza da 1992. godine položi oružje „za sada“, kako bi izbjegao bratoubilački rat kada je dizao pobunu, da bi se popeo na vlast sedam godina kasnije. Ovaj venecuelanski političar kaže da je pristajanjem na diktat Washingtona, po receptu „za sada“, državno rukovodstvo zemlju spasilo od američke vojne intervencije, a što se samo par mjeseci nakon toga pokazalo kao strateški dobra odluka. Ameliach kaže da su ratovi na Bliskom istoku Venecueli dali dodatnu relevantnost, jer je nafta postala poluga kojom se Caracas može služiti u „asimetričnim pregovorima“ s Washingtonom unutar postojećih „ograničenja“. On vjeruje da ratovi na Bliskom istoku Caracas stavljaju u bolji položaj kod Washingtona i da to valja iskoristiti, citirajući Bolívara da „moramo naučiti gubiti na početku da bismo kasnije pobijedili.“ „Prisilni pregovori iz 2026. godine, daleko od toga da su izdaja suverenog naslijeđa, najčistija su primjena političkog realizma. Baš kao i 1825. i 1992. godine, povlačenje pred nadmoćnom silom kada se posjeduje karta od globalnog značaja, poput najvećih svjetskih rezervi nafte u vrijeme rata na Bliskom istoku, način je da se garantuje da će Republika nastaviti postojati sutra“, zaključuje. Ovakva poruka može se istovremeno razumjeti i kao naivno i kao strateško promišljanje. Ali, šta je venecuelanskoj vlasti i PSUV-u drugo preostalo? Protekli mjeseci su pokazali da malo ko brine za Venecuelu, Venecuelance ili međunarodno pravo. Međutim, napisano sumira ono što Chávezove pristalice, koji se sjećaju svog vođe, možda planiraju uraditi – „čuvati vatru“ ideje dok jedni rade ono na šta su primorani i dok drugi nastoje da Venecuelu potčine svojim i tuđim interesima. Delcy Rodríguez očito ima ulogu na obje strane. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Kraj rata koji je počeo ruskom invazijom na Ukrajinu 24. februara 2022. godine nije nikad bio bliži, barem prema riječima raznih zvaničnika i mnogih stručnjaka. Foto: Ilustracija Ovakve tvrdnje dolaze iz Ukrajine, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, uključujući i od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, a sada to tvrdi i poljski premijer Donald Tusk. „Nakon razgovora s predsjednikom Zelenskim, sasvim mi je jasno da bi narednih stotinu dana moglo odlučiti ishod ovog rata“, rekao je jučer Tusk, koji je dan ranije razgovarao s njim. „Trenutno bih rekao da su šanse pola-pola. Mnogo toga zavisi od odluka koje će donijeti predsjednik Sjedinjenih Država“, dodao je, ciljajući na nepredvidivog Donalda Trumpa. Ovakve izjave dijelom dolaze zbog razvoja događaja na frontu i to zbog potpuno različitog razumijevanja onoga što se tamo događa, jer jedni tvrde da je Ukrajina preokrenula tok rata u svoju korist, a drugi da je Rusija nikada bliže potpunoj vojnoj pobjedi. Dok jedni tvrde da Ukrajina dubokim udarima u Rusiji, ciljajući energetsku i drugu infrastrukturu zajedno sa vojnim instalacijama, primorava zvaničnu Moskvu da za pregovaračkim stolom uvaži zahtjeve Kijeva, drugi tvrde da rusko postepeno napredovanje na istoku Ukrajine i silni napadi raketama i dronovima na ukrajinske mete, Rusiju stavlja u poziciju da diktira dinamiku rata, pa čak i da zauzme teritoriju o kojoj ranije nije mogla ni razmišljati. Vojska i diplomatija Tusk je jučer rekao da „neke stvari idu izvan politike“, objašnjavajući da i američki milijader Elon Musk ima uticaj na ishod rata, jer kontroliše „Starlink i druge sisteme“. Važnost Starlinka u ukrajinskom ratu dobro je poznata. Hiljade Muskovih satelita omogućavaju bržu komunikaciju, odnosno prijenos informacija. Pojednostavljeno rečeno, Muskovi sateliti se nalaze na mnogo manjoj visini od onih tradicionalnih, što ubrzava prijenos informacija (slike, komandi, glasa...), i kao takvi daju veliku prednost na bojnom polju. Kada je Rusija na početku agresije uništila veliki dio ukrajinske telekomunikacione infrastrukture, Musk je na insistiranje administracije predsjednika Josepha Bidena zvaničnom Kijevu stavio na raspolaganje svoje usluge i umnogome utjecao na nastavak rata. Tuskovo isticanje Muska u kontekstu rata možda nagovještava da su evropski saveznici Ukrajine i Sjedinjene Države opet na pragu novog spora. Ipak, ako se Musku plati za njegove usluge, onda bi se one mogle koristiti, osim ako zvanični Washington nema druge planove. Ovakve Tuskove izjave mogu implicirati da će se u narednom periodu, u možda spomenutih stotinu dana, odvijati neke važne političke i ekonomske bitke, ili će Ukrajina izgubiti pristup Muskovim i drugim američkim uslugama. To nije nemoguće, posebno zbog odnosa Trumpa i evropskih saveznika koji čvrsto stoje iza Ukrajine i protiv Rusije predsjednika Vladimira Putina. Zelenski, također, daje signale za uzbunu. On je početkom ove sedmice rekao da Rusija na front dovodi trideset hiljada sjevernokorejskih vojnika, uz isporuke sjevernokorejskih raketa, i da već traju pripreme za njihov prihvat. Istovremeno, Zelenski od Zapada traži sisteme protivzračne odbrane i posebno presretače za borbu protiv ruskih dronova i raketa, koji posljednjih sedmica nanose teške udarce Ukrajini, dok Sjedinjene Države takvu opremu raspoređuju po Bliskom istoku zbog rata protiv Irana. Sa druge strane fronta, ruski mediji izvještavaju da Putin povećava broj vojnika. Prošle sedmice je armiji dodao novih 25 hiljada vojnika. To dolazi u vremenu kada su mnogi u Rusiji nezadovoljni kako Putin vodi rat i kada traže odgovor za ruske gubitke ne samo u Ukrajini. Pred još jednu zimu Ako se vratimo na Tuskovih stotinu dana, onda se ne može izgubiti iz vida da on govori o periodu koji koincidira s polovinom jeseni, kada u većem dijelu Ukrajine, posebno na istoku, nastaje zatišje na frontu, jer usljed vremenskih uslova ukrajinske ravnice postaju, uglavnom, neprohodne za teška i oklopna vozila. To je barem bio slučaj u prethodnim godinama rata. Gomilanje ruskih snaga upućuje da Moskva možda sprema novu ofanzivu u namjeri da iskoristi nedostatak ljudstva kod Ukrajinaca, manjak presretača raketa i dronova i dok u Kijevu traju nove turbulencije nakon još jedne smjene na čelu vlade i ministarstva odbrane. Tuskovo isticanje Trumpove uloge nije samo vezano za njegov odnos sa evropskim saveznicima i Kijevom. Američko-izraelski rat protiv Irana nepopularan je u američkoj javnosti, čak i u Trumpovoj biračkoj bazi. Novembarski izbori za zakonodavna tijela u Sjedinjenim Državama također se uklapaju u vremenski okvir od stotinjak dana iz Tuskove procjene, pa bi za Trumpa bilo dobro da pred birače izađe s nekom vanjskopolitičkom pobjedom, na primjer, u Ukrajini. Ako bi Trump krenuo tim putem, to bi bilo opasno za Ukrajinu, jer bi uzdrmani predsjednik možda prihvatio sporazum s Moskvom na štetu Kijeva, u namjeri da se pohvali pred biračima kojima je obećao okončanje tog rata. Iz ukrajinske perspektive stvari su jasne – ako ne mogu uništiti protivničku vojsku, onda je sljedeći plan produžavanje konflikta u nadi da će Rusija usljed teških gubitaka odustati od rata. To od Kijeva očekuju i njegovi saveznici, koji su se na ovomjesečnom samitu NATO-a u Ankari obavezali da će nastaviti pomagati Ukrajinu na razne načine. Ovakav pristup Ukrajinu mnogo košta. Uprkos sposobnosti ukrajinske vojske, posebno u ratovanju dronovima, ukrajinska strana gubi vojnike i stanovništvo koje sve teže može nadomjestiti. Više od četiri godine rata protiv Rusije uzima danak, a Kijev istovremeno svoje resurse troši u Africi i na Bliskom istoku, u namjeri da Zapadu pokaže da se na Ukrajinu može računati. Odatle bi Tuskova procjena, ako se stvari budu odvijale na gorepomenuti način, mogla biti tačna, a narednih stotinjak dana odlučujući u ratu koji predugo traje i koji sve previše košta. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Konzervativna peruanska predsjednica Keiko Fujimori preuzela je dužnost u utorak, obećavajući da će se uhvatiti u koštac s valom kriminala koji je zahvatio andsku naciju, javio je AFP. Foto: Zastava Perua U svojoj četvrtoj predsjedničkoj kandidaturi, Fujimori je pobijedila u drugom krugu izbora u junu s manje od 50.000 glasova prednosti. Obraćajući se Kongresu, novoimenovana predsjednica najavila je planove za raspoređivanje vojske u područja gdje su kriminal, trgovina drogom i ilegalno rudarstvo rašireni. „Tokom vanrednog stanja, oružane snage će privremeno preuzeti vodstvo u sigurnosnim operacijama“ dok ne budu mogle „vratiti ove teritorije građanima“, rekla je. Grupa ljevičarskih zakonodavaca napustila je salu u znak protesta protiv njene inauguracije, koje označava deveto predsjedništvo Perua u desetljeću. Ceremoniji su prisustvovali latinoamerički predsjednici, uključujući Argentinca Javiera Mileija, Čileanca Josea Antonia Kastu, Bolivijca Rodriga Paza, Ekvadorca Daniela Nobou i Urugvajca Yamanda Orsija. Pedesetjednogodišnjakinja je vodila kampanju u sjeni razdornog naslijeđa njenog oca, koji je vladao Peruom tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Alberto Fujimori je zatvoren zbog korupcije i zločina protiv čovječnosti počinjenih tokom onoga što je smatrao borbom protiv terorizma. Oštre poruke njegove kćerke dotiču se najgore sigurnosne krize u Peruu u posljednjih nekoliko decenija, potaknute širenjem lokalnih i stranih kriminalnih bandi koje nadgledaju naručena ubistva i iznude. Predložila je borbu protiv kriminala protjerivanjem ljudi bez dokumenata, osnivanjem sudova s ​​anonimnim sudijama i prisiljavanjem zatvorenika da rade za hranu. Nova predsjednica se također zavjetovala da će se uhvatiti u koštac s klimatskim fenomenom El Niño, za koji meteorolozi predviđaju da će biti najintenzivniji i najrazorniji od 1998. godine. Desničarske stranke u peruanskom Kongresu i dalje nemaju većinu potrebnu za izglasavanje inicijativa nove predsjednice. Ali, Fuerza Popular stranka kojoj pripada Fujimori, najveća u zakonodavnom tijelu, i dalje ima veliku težinu. Fujimori bi trebala vladati do 2031. godine nakon decenije političkog haosa koji je uništio osam peruanskih lidera, od kojih su mnogi smijenjeni s dužnosti ili prisiljeni na ostavku od strane Kongresa pod utjecajem Fujimori. Fujimori je pozvala na pomirenje između političkih tabora, ali apel nije naišao na dobar prijem kod porodica žrtava državnog nasilja. U ponedjeljak je preko stotinu ljudi održalo bdijenje u glavnom gradu, obećavajući da će odbaciti novu vladu i zahtijevajući pravdu za zločine počinjene pod Fujimorijevom administracijom.

Jedno od fundamentalnih pitanja o identitetu Zapada počinje određivanjem njegovih granica i početka onog „drugog“ koje je različito od onog od čega se polazi u namjeri da se iscrtaju granice. Mapa Ukrajine i Irana Tako je i termin Bliski istok i dalje predmet rasprave, a osnovno pitanje je gdje počinje i završava. Za neke je Bliski istok počinjao na Balkanu pod Osmanskim carstvom, a ono što danas na Balkanu podrazumijevamo pod ovim pojmom neki su nazivali Srednjim istokom. U ispravljanju ove „nepravde“ neke države u tom dijelu svijeta za svoje okruženje sve češće koriste pojam Zapadna Azija, što je geografski nesumnjivo tačno. Ta rasprava još uvijek traje. Ali, napredak tehnologije neke granice briše. Posljednjih dana vidimo da bi to u vojnom smislu moglo biti sporedno pitanje, nakon što su Ukrajinci pogodili iranski brod u Kaspijskom moru, ubivši mornara. Zvanični Kijev je rekao da je ciljao brod koji je iz Rusije prenosio vojne potrepštine za Iran. Taj napad je bio udar u srce onoga što naziva koridor „Sjever-jug“. Iran je rekao da napad neće proći nekažnjeno, ne objašnjavajući šta bi to moglo značiti. Ipak, nema sumnje da Iran ima sposobnost da Ukrajini uzvrati na više načina. Ukrajina u Siriji, Iraku, Iranu... To nije jedini poznati primjer ukrajinskog upliva u rat na Bliskom istoku koji je pokrenut napadom Hamasa na Izrael, 7. oktobra 2023. godine. U nizu povezanih sukoba navedimo da su Ukrajinci učestvovali u obuci snaga koje su se borile protiv vlade Bashara al-Assada. Oni su, prema izvještajima ukrajinskih medija, u Idlibu obučavali pobunjenike da koriste dronove u borbi. Ukrajinsko objašnjenje je bilo da su njeni stručnjaci tamo u namjeri da Rusiji, koja je podržavala Assada, nanesu udarac. U decembru 2025. godine Assad je pobjegao u Moskvu, a vlast u Damasku preuzeo je bivši vođa sirijske Al-Qaide Ahmed al-Sharaa, koji je danas miljenik dijela Zapada. S istim motivom ukrajinske snage u Africi ratuju protiv ruskih snaga, ili onoga što je bilo javnosti poznato kao plaćenička grupa Wagner. Ove sedmice iz Iraka došle su nove optužbe na račun Ukrajine. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Iraka Qasim al-Aboudi je u ponedjeljak u jednom intervjuu rekao da su „ćelije koje pripadaju Ukrajini“ bile uključene u diverzije i „bombardovanja“ iračke infrastrukture. „Raspustili smo niz grupa koje su izvodile napade unutar iračke teritorije i ciljale nekoliko državnih objekata. Tokom ispitivanja, priznali su povezanost s Ukrajinom“, rekao je Aboudi, ne dajući detalje. Zvanični Kijev je to demantovao. Ministarstvo vanjskih poslova je reklo da „odbacuje neosnovane i nepotvrđene optužbe“ i da iz Iraka nisu diplomatskim putem dobili nikakve informacije o ovom slučaju. „Izjave su u skladu s ruskim propagandnim narativima usmjerenim na diskreditaciju Ukrajine i potkopavanje njenih odnosa s bliskoistočnim zemljama“, naveli su jučer iz Kijeva. Tvrdnje o ukrajinskom djelovanju u Iraku vremenski su se poklopile s tvrdnjama zvaničnog Rijada. Naime, Saudijska Arabija je dan ranije rekla da je, tokom posljednje razmjene vatre s jemenskim Husima, napadnuta od iračkih grupa iza kojih stoji Iran. Iz Saudijske Arabije su rekli da su presreli „nekoliko dronova“ koji su došli iz Iraka. Proiranske grupe iz Iraka su odbacile optužbe i rekle da iza napada stoje jemenski Husi, koji su priznali da su napali Saudijsku Arabiju, a iračka vlada je rekla da će provesti istragu o ovim tvrdnjama Rijada. Dva bloka Napad na brod u Kaspijskom moru i dva slučaja koja se povezuju s Irakom došla su tokom prekida vatre u ratu između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, a koji je okončan sinoć. Paralelno, sukob Husa i Saudijske Arabije se zaoštrava, što navodi na pitanje kako zaustaviti rat na Bliskom istoku. Optužba protiv Kijeva za djelovanje u Iraku, možda je neke navelo da moguće tajno djelovanje ukrajinskih snaga povežu sa nekoliko nerazjašnjenih događaja u izraelsko-američkom ratu protiv Irana. Naime, za neke napade u više država niko nije preuzeo odgovornost. Na primjer, Iran je negirao da je izvršio neke napade u državama koje je tih dana bez sumnje napadao. Zatim, neki mediji su pisali da je Izrael u iračkoj pustinji imao tajne baze iz kojih je djelovao. Ovi slučajevi mogli bi biti povezani, ali isto tako i dio propagandnog rata, u potpunosti ili dijelom fabrikovani. Međutim, ukrajinski upliv na Bliski istok je realan i on postoji na razne načine. Odatle je Ukrajina idealna za izazivanje novih sukoba, meta za razne optužbe i izgovor za neke poteze koji su možda ranije bili pripremani. Taj trend je već ranije bio vidljiv, jer je rusko-ukrajinski rat posljednjih sedmica počeo poprimati sličnosti s onim koji se paralelno vodi na Bliskom istoku. To je u ponedjeljak priznao i predsjednik Rusije Vladimir Putin, hvaleći iransko korištenje dronova kao uspješno na jednom sastanku sa pripadnicima ruske mornarice. Iranske dronove u rukama Rusa, Kijev je ranije naveo kao razlog pomaganja iranskim rivalima u ratu na Bliskom istoku. Ukrajinsko prisustvo na Bliskom istoku u proteklim mjesecima potvrđeno je i od strane ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Ponudio je arapskim državama, onima koje su u američkom taboru, ukrajinsko iskustvo i opremu u borbi protiv dronova. Ukrajinski rat i onaj na Bliskom istoku imaju brojne sličnosti. Ne radi se samo o tome da su Zapad i države koje su okrenute prema Zapadu u ratu protiv onih koji to nisu. U ta dva rata odmjerava se tehnologija Zapada i njegovih protivnika, poput utrke u razvijanju jeftinih borbenih dronova. Zapad, Ukrajina, Izrael, Rusija i Iran razvili su dronove protiv kojih često nema efikasne odbrane. Jedan ili dva rata? Ovo navodi na pitanje hoće li dva rata postati jedan. Je li napad u Kaspijskom moru poruka Iranu da Husi ne zatvaraju moreuz Bab al-Mandeb u Crvenom moru, kuda prolaze i brodovi koji izvoze ukrajinske poljoprivredne proizvode u Aziju? Je li Kijev napadom poslao poruku Teheranu? Iranu rat protiv Ukrajine i država koje stoje iza nje ne bi odgovarao, jer bi to značilo nove sankcije i smanjenje šansi da se postigne bilo kakav dogovor sa Zapadom. To pokazuje i slučaj Rusije kojoj su gotovo sve evropske države, od kojih su neke stari ruski saveznici, uvele sankcije i pokidale ekonomske i druge veze. Uz to, Iran vjerovatno ne bi mogao računati na punu rusku podršku, jer je Putin već „izdao“ Iran kada je u Siriji dozvolio da Izrael bombarduje (pro)iranske snage. Sa druge strane, ratom izmorena Ukrajina također ne treba nove rivale, iako zna da bi uz nju protiv Irana stao gotovo čitav Zapad, koji bi dodatno podržao državu koja se opire ruskoj agresiji i koja već po osnovu neprijateljstava s rivalima Zapada kod nekih uživa gotovo mitski status. Sukob Kijeva i Teherana ne bi odgovarao ni državama na obalama Crnog mora ili na Kavkazu i Centralnoj Aziji. Projektili koji lete iznad glava često parališu države na više načina. Ali, jednom čovjeku svaki novi iranski rival je njegova pobjeda. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu već je uspio da uvjeri američkog predsjednika da vodi njegov rat i sada se protivi bilo kakvom dogovoru s Teheranom, ako to ne znači iransku kapitulaciju. Ovoliko događaja u samo nekoliko dana pokazuje da su ratovi na istoku Evrope i Bliskom istoku na mnogo načina povezani i da se mogu proširiti veoma brzo. Modernizacija svijeta sve tačke na planeti čini bližima. Toga su svjesni i u Kijevu i u Teheranu. Jučer je ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha na društvenoj mreži X napisao da je razgovarao sa Abbasom Araghchijem. Naveo je da je nazvao kolegu zbog „iskrenog razgovora“ i rekao mu da su „sve ukrajinske akcije u cilju odbrane države od ruske agresije“. Priznao je da je pogođen civilni brod i da je ubijen mornar, ali i pozvao na izbjegavanje „nepotrebne eskalacije“. Ovaj potez Sibihe možda znači da do novog rata sada neće noći, ali prethodni dani pokazuju da je to moguće i onda kada ništa na to ne upućuje, te da je moguće u sukob uvući i evropske i azijske države. To će biti važna činjenica svima onima koji budu crtali granice između različitih civilizacija, blokova, zona uticaja... Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Sjedinjene Američke Države uvele nove sankcije protiv „frontovskih organizacija“ koje navodno pomažu u prebacivanju sredstava za Muslimansko bratstvo i Hamas, saopštio je u četvrtak State Department, javila je Al Arabiya. Foto: Ilustracija „Danas Sjedinjene Države rješavaju ovu prijetnju označavanjem visokog zvaničnika egipatske Muslimanske braće sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu i tri osobe i tri subjekta, svi sa prebivalištem izvan Egipta, koji su pružili materijalnu podršku Hamasu“, rekao je glasnogovornik State Departmenta Tommy Pigott. Ministarstvo finansija također je izdalo saopštenje u kojem se Mahmoud al-Abyari, osoba sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, i još tri osobe i tri subjekta označavaju zbog pružanja podrške Hamasu. „Trumpova administracija će neumoljivo progoniti teroriste i one koji ih finansiraju“, rekao je ministar finansija Scott Bessent. „Bez obzira da li djeluju pod krinkom dobrotvornih organizacija, preduzeća ili podzemnih finansijskih mreža, oni koji omogućavaju Hamas biće razotkriveni, sankcionisani i odgovorni“, dodao je Ministarstvo finansija saopštilo je da najnovije sankcije otkrivaju „višeslojnu tipologiju“ u kojoj Muslimanska braća i Hamas koriste frontovske organizacije za premještanje i prikrivanje sredstava.

Američki državni sekretar Marco Rubio je polovinom ovog mjeseca najavio da kreće u pohod protiv onog što je opisao kao „teror krajnje ljevice“ i svoje planove obznanio pred dužnosnicima šezdesetak država koje je pozvao u Washington. Foto: Ilustracija Jedino iznenađenje u tom činu jeste što je Rubio pozvao strane zvaničnike da im saopšti ko je novi protivnik sadašnje američke administracije, jer je obračun sa onim što bi se moglo podrazumijevati pod pojmom „radikalna ljevica“ najavio američki predsjednik Donald Trump, čiji su ulazak u Bijelu kuću pomagali neki od najbogatijih ljudi na svijetu. Kada najveća svjetska sila targetira nekoga kao neprijatelja, onda bi po logici stvari trebalo da se radi o nekoj ozbiljnoj grupi, političkoj ili vojnoj. Ali, u ovom slučaju radi se prije svega o obračunu s idejom, iako nije jasno šta se sve pod njom podrazumijeva. Izolovano nasilje nekog pojedinca ni u kojem slučaju se ne uklapa u nešto što bi se opisalo kao „teror ljevice“. Rubio, naravno, nije objasnio kada je ljevica teroristička i da li nasilje pojedinca kompromituje čitavu ideju te koji je to momenat kada se uključuje najveća svjetska sila da joj se suprotstavi. Odatle je jasno da je ovo najava obračuna s nekim političkim idejama koje su preživjele takozvani „treći put“ britanskog „ljevičarskog“ premijera Tonyja Blaira, a koji je početkom ovog stoljeća socijaldemokratiju, kao „blažu“ verziju socijalizma, pomakao prema centru i stavio u službu krupnog kapitala. Od te Blairove reforme evropska ljevica se još nije oporavila, dok je on u međuvremenu služio imperijalnim projektima na Bliskom istoku i drugdje. Ko je neprijatelj? Rubiova objava rata krajnjoj ljevici, ma šta pod tim da podrazumijeva, sigurno će mnoge posjetiti na slučaj iz 1995. godine, kada je generalni sekretar NATO-a Willy Claes, nakon što se SSSR raspao, rekao da je islamski fundamentalizam „barem jednako opasan“ za Zapad kao što je to bio komunizam. Claes je poslije pokušao „pojasniti“ svoju izjavu, rekavši da „NATO nije u zavadi s islamom“. Njegovu izjavu drugi su protumačili kao traženje razloga da NATO postoji, jer je savez formiran da spriječi širenje uticaja SSSR-a na ostatak Evrope, a Moskva je već tada bila na koljenima. Izjava generalnog sekretara došla je u vremenu otvaranja dijaloga NATO-a s pet država Afrike i Azije - Marokom, Mauritanijom, Tunisom, Egiptom i Izraelom. Ono što će uslijediti u narednim godinama pokazalo je tačnost izjave Claesa da NATO nema ništa protiv islama kao takvog, kao i tačnost izjave da je savez morao pronaći novog rivala. Tako je NATO, a posebno Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, u narednim godinama učestvovao u rušenju, uglavnom, socijalističkih, sekularnih i nacionalističkih režima (na primjer, u Iraku, Siriji ili Libiji), a partneri u tome bile su im arapske i muslimanske države koje decenijama finansiraju pokrete koje na Zapadu često vide kao fundamentalističke i islamističke. Za razliku od Claesa, Rubio svoje izjave nije mijenjao. Štaviše, one su u skladu s onim što je Trump više puta govorio u svom obračunu s politikama koje on pripisuje američkoj i međunarodnoj ljevici, oslanjajući se na silu koju ima kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Američko dvorište bez ljevičara Obračun Washingtona s ljevicom južno od granica Sjedinjenih Država traje decenijama. U tom dijelu svijeta od Drugog svjetskog rata djeluje jaka ljevica, kako ona koja se za svoje ideje bori na izborima, tako i ona koja se oslanja na nasilje i povezana je s organizovanim kriminalom. Rubio od prvog dana na poziciji državnog sekretara vodi borbu s latinoameričkom ljevicom. Kao potomak kubanskih migranata, Rubio poznaje taj dio svijeta, govori španski jezik i dugo je uključen u političke i ekonomske procese u Washingtonu koji se odnose na Latinsku Ameriku. Isticao je da Trump daje prioritet ovom dijelu svijeta, što se kasnije pokazalo kao sasvim tačno. Panama, Kuba, Venecuela, Argentina, Čile i nedavno Kolumbija, samo su neke od država gdje je Rubio ostavio svoj otisak. Ljevičarske vlade dvije godine padaju širom Latinske Amerike, a Sjedinjene Države ne biraju načine da ih slome - od pobjeda na slobodnim izborima, na primjer u Argentini, do otmice predsjednika države, u slučaju Venecuele. Washington koristi i pomorske blokade, vojne napade, sankcije, investicije, carine... Posljednji primjer američkog upliva u države Latinske Amerike bili su izbori u Kolumbiji. Tamo je na predsjedničkim izborima poražen ljevičarski kandidat. Novi desničarski predsjednik Abelardo Gabriel de la Espriella Otero želi najbolje odnose sa Washingtonom i Trumpom. Ali, da bi pobjeda Washingtona u Latinskoj Americi bila potpuna, barem u Trumpovom mandatu, potreban je trijumf desničara na brazilskim predsjedničkim izborima u oktobru. Aktuelni ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, čovjek koji je iz siromaštva izvukao milione Brazilaca, prema želji Washingtona mora biti poražen. Pripremajući se da ugosti pomenute zvaničnike u Washingtonu, Rubio je na društvenoj mreži X napisao da Sjedinjene Države uvode Brazilu carinu od 25 posto na „većinu proizvoda“, jer „predsjednik Lula i njegova vlada ne pregovaraju sa SAD-om u dobroj vjeri“ i da su Luline „ekonomske politike loše i za Amerikance i za Brazilce“. Lulina vlada je najavila odgovor na carine, potvrđujući da želi zadržati svoj politički kurs. Ipak, odgovor mora biti strogo proračunat, jer bi Washington daljnjim mjerama mogao dodatno kazniti najveću ekonomiju Južne Amerike i nanijeti udarac predsjedniku koji za par mjeseci ide na izbore. Tako je najveća i najmoćnija država Latinske Amerike opet došla na udar Washingtona, a ranije predmet spora bila je regulacija društvenih mreža, hapšenje bivšeg desničarskog predsjednika Jaira Messiasa Bolsonara, narkoterorizam... Uvođenje carina Brazilu dio je Trumpove politike koja je obznanjena i koja se uveliko provodi. Sumorna slika desnice i svijeta Sumornu sliku svjetske desnice Rubio neće popraviti obračunom s ljevicom. Nasilje koje pripisuje ljevici ne može se porediti s nasiljem koje posljednjih godina čine oni koji se zovu desnicom. Tako su, naprimjer, posljednjih godina velike ratove pokretali desničari. Ruski predsjednik Vladimir Putin napao je Ukrajinu, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu i Trump više država. U tim ratovima na drugoj strani također nema ljevičara. Spuštajući se na nacionalni nivo, slika postaje jasnija. Naprimjer, skupu u Washingtonu prisustvovao je i ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, blizak saradnik notornog Aleksandra Vučića. Đurić je rekao da zvanični Beograd „ima šta da kaže“ o borbi protiv političkog nasilja, da se ono desilo u Srbiji prošle godine, ali i nasilje na Srbima uopšte. Đurić je vjerovatno mislio na „nasilje“ pobunjenih studenata nad vlastima, a nasilje nad Srbima zvanični Beograd dugo razumijeva kao otpor drugih naroda i država politici zločinca Slobodana Miloševića. Drugim riječima, neprijatelj navodno desničarske vlasti može biti svako ko pruži bilo kakav otpor, pa čak i onakav kakav je Đurić pružao u mladosti, nastojeći da sruši Miloševića. Govoreći na skupu u Washingtonu, Rubio je rekao da je prijetnja islamskog militarizma „značajno umanjena“ zahvaljujući koordinisanim međunarodnim naporima“, a da je sada „neosporna stvarnost“ nasilje ljevice. „Možemo i moramo identifikovati i mapirati ovu prijetnju i iznova sagraditi arhitekturu protivterorizma kako bismo je porazili“, rekao je Rubio, dodajući da te ljude karakteriše mržnja prema Zapadu. Treba se sjetiti da je Rubio ne tako davno u Minhenu evropskim saveznicima „držao lekciju“ o tome kako Zapad treba da se vrati na pravi put. Koja je to ljevičarska organizacija u nasilju premašila, naprimjer, Al-Qaidu i ISIL, Rubio nije rekao. Ipak, zaslužili su da se njima bavi i američki državni sekretar. Dugo se u Sjedinjenim Državama govori o „Antifi“ kao ljevičarskoj prijetnji, pa je prošle godine proglašena za „domaću terorističku organizaciju“, nakon što je ubijen desničarski aktivista Charlie Kirk. Međutim, „Antifa“ nema ni vođe ni organizaciju. Drugim riječima, svako može biti „Antifa“, ili tako biti predstavljen. BBC je u septembru prošle godine, baveći se Trumpovim obračunom s „Antifom“, pisao da je pregledao pet nezavisnih studija koje su se bavile politički motivisanim napadima u Sjedinjenim Državama i da je svaka od njih pokazala da je više takvih djela počinjeno od onih koji se prije mogu podvesti pod desnicu. Neprijatelj (ne)postoji Čini se da je sadašnja američka administracija odabrala novog protivnika, a da će mu se kasnije pripisivati grijehove. Glavni grijeh mogao bi biti, kao i u ranijim vremenima, poziv na pravilniju raspodjelu društvenog bogatstva, otpor ratu ili traženje jednakopravnosti po bilo kojoj osnovi. Dio toga je tražila i Trumpova izborna baza nazvana MAGA (Make America Great Again), koja se osipa od njegovog povratka u Bijelu kuću. Nedavno je američki demokratski senator Bernie Sanders, koji se dugo bavi ovim temama, rekao da je „977 milijardera, nakon što su od Donalda Trumpa dobili najveće porezne olakšice u historiji, postali bogatiji za 2,2 triliona dolara kroz samo jedan zakon“. Ova ekonomska previranja iz drugog ugla komentarisao je i republikanski kongresmen Thomas Massie. On je ove sedmice na društvenoj mreži X napisao da država izdvaja dvanaest milijardi dolara pomoći farmerima za gorivo i đubriva, kao posljedicu rata protiv Irana, povećanja cijene opreme i rezervnih dijelova zbog Trumpovih carina i niže prodajne cijene robe zbog trgovinskih sporova s Kinom. Na kraju ironično je dodao da se republikanci tako „bore protiv komunizma“. Trumpova administracija gradi političke i ekonomske trendove koji bogate čine bogatijima, a srednju klasu guraju u siromaštvo. Istovremeno, kao krivce za takvo stanje optužuje migrante, radnike, političke stranke koje traže regulaciju poslovanja i solidarnost, i sve one koji ne misle da će im milijarder Trump, podržan puno bogatijim od sebe, donijeti blagostanje. Rubio je to pretočio u politiku koja će, ako bude potrebno, insistirati da je bilo koji ljevičar, bilo gdje na svijetu, potencijalno problematičan i opasan za Zapad na čijem je čelu Trump. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Novi premijer Andy Burnham odobrio je korištenje britanskih vojnih baza Sjedinjenim Američkim Državama za ono što Ujedinjeno Kraljevstvo zove odbrambenim udarima protiv Irana, u nastavku politike svog prethodnika Keira Starmera, dok predsjednik Donald Trump pojačava svoj rat. Foto: Ilustracija Starmer je u petak predvodio sastanak ministara i zvaničnika kako bi razgovarali o britanskoj politici nakon nastavka američkih operacija ranije ovog mjeseca, prema izvorima upoznatim sa situacijom, javio je Bloomberg. Ministri su na tom sastanku odlučili da nastave postojeću politiku da baze u Diego Garciji u Indijskom okeanu i RAF Fairfordu u Gloucestershireu, u Engleskoj, mogu koristiti američki avioni koji lete u misijama usmjerenim na suprotstavljanje iranskoj raketnoj prijetnji i za lokacije koje se koriste za ciljanje Hormuškog moreuza, rekli su izvori. Burnham, koji je u ponedjeljak postao premijer, obaviješten je o diskusiji i složio se s donesenom odlukom, dodali su. Govorili su pod uslovom anonimnosti, raspravljajući o sigurnosnim pitanjima. On će nastaviti politiku prethodne vlade o odobravanju britanskih baza za takozvane odbrambene američke udare, rekli su izvori. To znači da će te baze vjerovatno biti korištene za neke od trenutnih rundi američkih operacija. Odluka je donesena nakon desetog dana obnovljene američke akcije. Kritike opozicije Ipak, odluke koje je donio Starmer pokazale su se politički teškim jer je bio pod pritiskom britanske ljevice da spriječi korištenje baza i Trumpa da proširi ulogu UK-a u podršci ratu. Trumpove izjave kojima je prijetio napadom na iransku civilnu infrastrukturu poput mostova i elektrana zabrinule su britanske zvaničnike zbog pravnih implikacija bilo kakvih takvih napada. Burnham će se vjerovatno suočiti s kritikama ljevičarske Zelene stranke i Liberalnih demokrata, koji se protive ustupanju baza jer, smatraju oni, to čini UK saučesnikom u ratnim zločinima. Odluka novog premijera može pomoći u objašnjavanju Trumpovih relativno toplih komentara o njegovom ulasku u Downing Street 10. Burnham je razgovarao s Trumpom telefonom nakon što je postao premijer u ponedjeljak. „Premijer je iznio posvećenost UK-a osiguranju kretanja brodova u Hormuškom moreuzu“, prema saopštenju iz njegovog ureda. „Razgovarali smo o nafti Sjevernog mora, trgovini, vojnom savezu, razminiranju Hormuškog moreuza i mnogim drugim temama. Poziv je bio zanimljiv i prošao je vrlo dobro“, napisao je Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social.

Desetak dana traje razmjena vatre između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Svaki novi napad udaljava dvije strane od dogovora o miru i Bliski istok gura u pravcu u kojem želi Izrael. Foto: Mapa Bliskog istoka Američko-iranski napadi prijete da se preliju u regionalni rat, dok rakete i dronovi pogađaju mete širom Bliskog istoka. Nakon obnovljenih neprijateljstava čini se da je mir sve dalje, iako je još uvijek moguće da se Washington i Teheran dogovore, jer je nastavak vođenja rata opcija koja mnogo košta. Više arapskih država ovih dana opet je meta iranskih napada, jer otuda američka vojska napada Iran. Vojne baze, aerodromi, važni infrastrukturni objekti... sve je potencijalna meta, budući da neke arapske države direktno ili indirektno pomažu rat protiv Irana. Pored ustupanja teritorija za napade na Iran, neke arapske armije presreću iranske rakete i dronove u namjeri da zaštite američku vojsku, baš kao što su to ranije radile u slučaju odbrane Izraela. Zato je pitanje hoće li se američko-izraelski rat protiv Irana pretvoriti u rat protiv iranske osovine, odnosno saveza kojeg čine, uglavnom, šiiti u Iraku, Libanu i Jemenu, a u kojem bi učešće uzele i neke arapske sunitske države. Korak u tom pravcu desio se prošle sedmice u razmjeni vatre između Saudijske Arabije i jemenskih Husa, koji pokušavaju da probiju blokadu koju im je nametnuo zvanični Rijad i povežu se vazdušnim putem s Teheranom. Trumpov rat Država koja je stajala iza rata protiv Irana ove godine mjesecima uživa mir. Izrael, čini se, ne učestvuje u napadima na Iran, niti iranske rakete i dronovi prijete izraelskim ciljevima. To što ne učestvuje u novoj rundi ovog rata za Izrael je važna pobjeda. Ove sedmice je izraelski ministar finansija Bezalel Smotrich rekao da njegova država trenutno nema interes da se uključi u američko-iranski rat i da je aktuelna situacija dobra za interese Izraela. Nema nikakve sumnje da je Smotrich upravu. Najveća svjetska sila angažovana je protiv najvećeg izraelskog neprijatelja, koristeći svoje resurse, dok se potencijalno širi front koji bi čitav Bliski istok mogao pretvoriti u novu razrušenu Siriju, u kojoj su se godinama sudarali interesi SAD-a, Irana, Turske, Saudijske Arabije, Katara, Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata... U ratu koji američki predsjednik Donald Trump vodi protiv Irana mnogi Izrael ne pominju. Američki mediji o ratu izvještavaju kao o Trumpovoj brizi, razmatrajući koliko je u tome uspješan, često prikrivajući ili umanjujući štetne efekte za Sjedinjene Države, Bliski istok i svijet u cjelini. Brojni proizraelski mediji u Sjedinjenim Državama ne osuđuju Trumpa što vodi rat, iako je njegova cijena svakim danom sve veća. U njegovom prvom mandatu Trump je bio mnogo više kritikovan za neuporedivo manje važne stvari od rata protiv velike i jake države kakva je Iran. Dok Iran, Sjedinjene Države i njihovi arapski saveznici trpe udarce i gubitke, izraelski premijer Benjamin Netanyahu može se posvetiti daljnjim potezima na Bliskom istoku, ali i pripremi za izbore koji ga očekuju u oktobru. Nemirni Jemen i mogući regionalni rat Nastavak ovakvog američko-iranskog okršaja u interesu je Izraela. Ograničeni napadi i borba s jednom rukom na leđima znači da (ne)širenje rata zavisi samo od sposobnosti upravljanja ovim konfliktom, odnosno mogućnošću dogovora između Washingtona i Teherana. Ovo je važna taktička pobjeda premijera Netanyahua, iako je od strateške i konačne pobjede daleko. Nemogućnost dogovora američke i iranske strane stvara uslove za nove sukobe. Tako je, na primjer, nakon pomenute drame na jemenskom nebu, sukob pokreta Ansar Allah i Saudijske Arabije podignut za skalu više. Naime, početkom ove sedmice Husi su poručili Saudijskoj Arabiji da će je staviti „pod pomorsku blokadu“, ako zvanični Rijad ne napusti takvu politiku prema dijelovima Jemena koji oni kontrolišu. Husi kažu da su godinama žrtva saudijske blokade i da sada žele da ona bude ukinuta. Husi bi tako zatvorili moreuz Bab al-Mandeb i spriječili brodove na putu ka saudijskim lukama na Crvenom moru, a što bi dovelo do daljnjeg poremećaja na tržištu energenata. Posebno bi mogla biti pogođena luka Yanbu, preko koje je Saudijska Arabija, nakon zatvaranja Hormuškog moreuza od strane Irana, prema navodima BBC-a, izvozila sedamdeset posto svoje sirove nafte. Proteklih godina Husi su pokazali da su sposobni za takve operacije, uprkos američkim napadima, a ratovali su i protiv Kraljevine Saudijske Arabije i njenih saveznika u Jemenu. Rijad je odbacio prijetnje „terorističke milicije Husa“ i obećao poduzeti „sve potrebne mjere“ da do blokade ne dođe. „Milicija Husa uvukla je Jemen u regionalni sukob i ciljala komercijalne brodove u Crvenom moru, pogoršavajući patnju jemenskog naroda, sprječavajući ih da putuju i pogoršavajući ekonomsku situaciju, posebno u područjima pod kontrolom milicije Husa“, saopštilo je ove sedmice saudijsko Ministarstvo vanjskih poslova. „Milicija Husa sada pokušava skrenuti odgovornost za ekonomske izazove i rastuće nezadovoljstvo javnosti s kojima se suočava izmišljajući lažne optužbe protiv Kraljevine.“ Jemenski rivali Husa, koji imaju podršku Saudijske Arabije, otišli su korak dalje. Predsjedavajući međunarodno priznatog Predsjedničkog vijeća Jemena Rashad al-Alimi rekao je u ponedjeljak da je „došlo vrijeme da se okonča patnja koju je prouzrokovala teroristička milicija Husa“ i pozvao Jemence, posebno one koji žive tamo gdje Husi vladaju, da podrže vojsku i vladu koja želi povratiti kontrolu nad Jemenom. Trumpova odluka da nastavi napade na Iran, koje je pokrenuo pod izgovorom da je Teheran navodno prekršio odredbe sporazuma koji su ranije dvije države potpisale, Bliskom istoku donosi nove izazove i prijeti da rat pretvori u regionalni i sektaški, što bi donijelo katastrofu za čitave zajednice u više tamošnjih država. Takav rat sigurno ne odgovora ni Iranu ni arapskim državama, ali ni Sjedinjenim Državama koje bi u njemu učestvovale, trošile svoje resurse i odložile okretanje ka Kini u skladu s planovima Trumpove i prošle predsjedničke administracije. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ukrajina je jučer dobila novog premijera. Sergij Korecki naslijediće Juliju Sviridenko u novoj rokadi u vrhu ukrajinske vlasti. Foto: Sergij Korecki u obraćanju parlamentu Ukrajine Već neko vrijeme javnost u Ukrajini se privikavala na promjene u Vladi. Predsjednik Volodimir Zelenski opet se odlučio za promjene, novu u nizu koje je napravio od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2026. godine. Korecki je došao na čelo Vlade nakon što je samo godinu dana na toj poziciji provela četrdesetogodišnja Julija Sviridenko o kojoj je Zelenski ove sedmice imao riječi hvale, najavljujući da će dobiti novu važnu funkciju u vrhu ukrajinske države, a novinari pretpostavljaju da je riječ o poziciji ukrajinske ambasadorice u Sjedinjenim Američkim Državama. Sviridenko je imenovanjem na mjesto premijerke imala dva velika zadatka – pripremiti privredu za nove reforme i rad u ratnim okolnostima, te zadržati dobre odnose s administracijom američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se vratio u Bijelu kuću nekih šest mjeseci ranije. Zelenski je tada govorio da od ove ekonomistice očekuje da popravi ekonomsku sliku Ukrajine, a ranije je bila ministrica ekonomije i prva potpredsjednica Vlade. Uz to, bila je zamjenica šefa kabineta predsjednika Ukrajine, odnosno desna ruka Andrija Jermaka, jednog od najbližih ljudi Zelenskog. Zelenski je također od nje očekivao da koristi svoje iskustvo i kontakte na Zapadu. Ako bi se njen mandat gledao iz ta dva ugla, onda bi se moglo reći da je Sviridenko uradila dobar posao, jer je ukrajinska namjenska industrija u protekloj godini napravila napredak, posebno u proizvodnji dronova koje sada i izvozi. Sve je to bilo moguće uz pomoć Zapada, posebno evropskih država. Kada je riječ o odnosima s Washingtonom i tu je Sviridenko imala uspjeha, iako je njen doprinos tu teško cijeniti, jer najveća svjetska sila nije napustila Kijev, uprkos Trumpovim ispadima i dogovorima s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sviridenko je u srijedu navečer podnijela ostavku i rekla da ostaje da „služi ukrajinskoj državi“. Novi premijer – tehnokrata Imenovanje novog premijera popraćeno je objašnjenjem da on ima zadatak pripremiti Ukrajinu za petu ratnu zimu, odnosno osigurati dovoljno energenata i uredno snabdijevanje istim. Sergij Korecki na poziciju premijera dolazi iz sektora energetike. Četrdesetosmogodišnji Korecki je inženjer. Između ostalog, bio je prvi čovjek Naftogaza – najveće ukrajinske kompanije u sektoru nafte i prirodnog gasa. To što Ukrajina održava postojeći elektroenergetski sistem, uprkos silnim ruskim napadima, svakako je uspjeh i Koreckog i drugih ljudi koje rade u tom sektoru. Korecki je dobio 289 od potrebnih 226 glasova u ukrajinskom parlamentu, što je za 27 više od Sviridenko godinu dana ranije. I prije imenovanja važio je za favorita za premijersku poziciju, iako su i druga imena bila u igri. U obraćanju parlamentu pred glasanje o novom premijeru, Korecki je rekao da će mu glavni prioriteti biti odbrana zemlje, ekonomska stabilnost i nastavak integracije u Evropsku uniju. Oni koji su branili njegovo postavljanje na premijersku poziciju isticali su da nije bio u politici i da je tehnokrata. To mu je trebala biti referenca za izdizanje iznad blata ukrajinske politike koju potresaju mnogi skandali. Zelenski mijenja ljude, ali neke stvari ostaju iste Zelenski godinama govori o borbi protiv raširene korupcije u njegovoj Vladi i državnom aparatu. Brojne smjene, ostavke i premještanja obilježile su zadnje godine u radu vrha ukrajinske vlasti. Ukrajinu već duže vrijeme potresa i korupcijski skandal „Midas“ težak stotinu miliona dolara, a prema tvrdnjama ruskih medija glavni akter te afere Timur Mindič je blizak novom premijeru Koreckom. Mindič je, između ostalog, dugogodišnji poslovni partner i prijatelj Zelenskog. Mindič je u novembru izbjegao hapšenje i otišao u Austriju ili Izrael, prema različitim navodima. Ali, dio ukrajinske javnosti je više od imenovanja Koreckog zabolio odlazak ministra odbrane Mihaila Fedorova, koji je na tu poziciju postavljen u januaru. Ostavka ovog tridesetpetogodišnjaka izvela je jučer Ukrajince na ulice više gradova. On je noć ranije podnio ostavku, primoran ostavkom premijerke. Mnogi Ukrajinci, uključujući ratne veterane, Fedorova su vidjeli kao borca protiv korupcije i dobrog ministra. Iznuđenu smjenu Fedoriva osudila je i liderka opozicije Irina Geraščenko. Ukrajinski mediji su navodili da je Fedorov bio jedan od kandidata za premijera. Smjena je, tvrde neki ukrajinski mediji, došla zbog sukoba Fedorova s vrhom vojske, odnosno s generalom Aleksandrom Sirskim, kojeg je Zelenski postavio na tu poziciju nakon još jednog sukoba unutar vrha ukrajinske vojske i politike, zamijenivši tada veoma popularnog generala Valerija Zalužnog. Zašto je Zelenski odabrao Koreckog za premijera, postoji mnogo teorija. Jedna od njih kaže da ukrajinski predsjednik voli da radi s ljudima koji su izbjegavali politiku i da ga vidi kao „kriznog menadžera“. Drugi kažu da u Kijevu traje bespoštedna borba unutar političke, ekonomske i vojne elite i da su silna gibanja rezultat takvih procesa. Ipak, i u takvim imenovanjima Zelenski prati neku logiku, tražeći ljude koji će izvršiti zadatak. Treba se sjetiti i imenovanja Rustema Omerova za ministra odbrane 2023. godine kome je između ostalog dao zadatak da Ukrajinu približi islamskom svijetu, u kome je Putinova Rusija tada bolje stajala od Ukrajine. Sve te silne promjene u vrhu vlasti države koja je četiri godine u ratu ukazuju da se tamo vode dva paralelna procesa - da je Ukrajina živo društvo koje je spremno na stalne promjene i da ima teške probleme s kojima se dugo bori. Sada je jasno da će uspješnost upravljanja tim procesima odrediti sudbinu Ukrajine u narednim godinama, a premijer Korecki postaje odgovoran za njihov ishod. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana prije ili kasnije morao je doći do jemenskih Husa, koji svoj politički pokret nazivaju Ansar Allah, jer spadaju u prvi red saveznika Irana. Foto: Vojna parada Husa Ove sedmice se upravo to desilo, iako ništa nije upućivalo na to. Naime, iranska aviokompanija Mahan Air poslala je u jemenski glavni grad Sanu avion koji je trebao prebaciti do Teherana jemenske zvaničnike, koji su išli na dženazu ajatolahu Aliju Khameneiju. Husi su poručili Saudijskoj Arabiji da se drži po strani i da bi sprječavanje leta njima bio povod da napadnu saudijske aerodrome, uz poruku da će letjeti i jedni i drugi, ili da neće letjeti niko. Desetak dana ranije Saudijska Arabija je Iranu prodala, prema izvještajima medija, najmanje pet svojih starih aviona Boeing 777-200ER. Neki avioni su navodno prebačeni u Iran. Uz to, američko-iranski pregovori, koje je Saudijska Arabija podržavala, upućivali su da pušu novi vjetrovi na Bliskom istoku i da su zvanični Teheran i Rijad zauzeli drugačije pozicije. Barem je to tako shvatio Teheran, koji je poslao pomenuti avion ka Sani koju kontrolišu Husi, nakon godina bez letova prema Jemenu, jer Saudijska Arabija najsiromašniju arapsku državu drži u blokadi. Husi su to slavili kao „probijanje blokade“ i kao ponovno povezivanje sa svijetom. Međutim, u ponedjeljak, pri povratku aviona u Jemen sa zvanicama koje su posjetile Iran, desilo se za mnoge neočekivano. Iako je avion u zračni prostor Jemena ušao iz susjednog Omana, Saudijska Arabija je tražila da se vrati i rekla da ne dozvoljava da sleti u Sanu. Posada nije poslušala naredbu i počela je drama koja bi mogla biti uvod u još jedan rat na Bliskom istoku. Ni rat, ni mir Saudijska Arabija je potom bombardovala pistu aerodroma u Sani, s najmanje dva projektila prema tvrdnjama Husa, pa je avion bio prisiljen da sleti na aerodrom u gradu Hodeidah, koji je također pod kontrolom Husa. Avion je sletio, a Husi su opet slavili probijanje blokade. Aerodrom u Sani bombardovao je i Izrael prošle godine, što je kod nekih u Jemenu izazvalo dodatni bijes prema Saudijskoj Arabiji. Izrael je tada uništio avione, zgrade i piste. Ubrzo nakon slijetanja iranski avion je odletio ka Iranu, a na letu su bili i neki ranjenici, ljudi kojima treba bolnička njega i, kako su rekli Husi, oni koji su bili „zaglavljeni“ u Jemenu usljed višegodišnje saudijske blokade. Par sati nakon što je bombardovan aerodrom u Sani, dronovima i raketama Husi su napali mete u Saudijskoj Arabiji, međunarodni aerodrom Abha i vojnu bazu iz koje su poletjeli avioni koji su napali jemenski aerodrom i poručili da će opet napasti ako budu napadnuti. Saudijska Arabija do sada nije odgovorila na napad. Saudijski napad na jemenski aerodrom izveo je hiljade ljudi na ulice. Od vodstva Ansar Allaha tražili su rat protiv Saudijske Arabije i snaga koje podržavaju u Jemenu. Strateška kalkulacija: Ko želi rat Saudijske Arabije i Husa? Mnogi su se pitali šta je navelo Saudijsku Arabiju da napadne jemenski aerodrom. Ta „deblokada“ Husa je bila više nego simbolična i jasno je da i s otvorenim nebom oni ne bi imali puno letova prema ostaku svijeta, ako se izuzme Iran. Na koncu, to je i humanitarno pitanje, jer je u ratu u Jemenu ubijeno višestruko više ljudi nego u Pojasu Gaze, a mnogi su umrli od gladi. Ovaj potez Rijada pokušao je objasniti izraelski novinar Barak Ravid, koji često objavljuje „ekskluzivne vijesti“, pozivajući se na izraelski i američki državni vrh. On tvrdi da je američki predsjednik Donald Trump telefonski razgovarao sa saudijskom prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom (MBS) o ovom napadu. MBS je, kaže Ravid, tražio od Trumpa da ga podrži u „vojnoj akciji protiv Husa“ i dobio podršku. Ravid je i ranije objavljivao tvrdnje koje su se često pokazale kao netačne, ili barem kao tvrdnje koje nije moguće provjeriti. Pozivajući se na „neimenovane zvaničnike“, citiran je širom svijeta. Zato ostaje pitanje zašto bi MBS ovo uradio. Zatvoreni Hormuški moreuz Saudijskoj Arabiji stvara velike probleme, a ratom protiv Husa rizikuje da bude zatvoren i Bab al-Mandeb, ali i da saudijska infrastruktura, uključujući gasovod koji vodi do obale Crvenog mora, bude meta. Širenje sukoba Saudijskoj Arabiji ne odgovora sve dok je Iran jak i drži se u ratu protiv SAD-a. Stoga, ako je Ravidova tvrdnja tačna, onda bi to mogla biti najava sukoba u Adenskom zaljevu, a što uključuje i Somaliju i nedavno od Izraela priznati Somaliland. U odlučnost Husa da se bore niko ne sumnja. Bez obzira ko je s druge strane, narod Jemena se bori za ono u šta vjeruje, bilo da želi bolje veze s Teheranom ili Rijadom. Ako Saudijska Arabija ne nastavi s operacijama protiv Husa, onda će se jednodnevna razmjena vatre gledati kao slučaj u kome namjere zvaničnog Rijada nisu jasne i stvari bi mogle biti gurnute pod tepih. Ali, ako dođe do rata protiv Husa, onda ne treba imati sumnju da ga zvanični Rijad vodi u sklopu šireg bliskoistočnog rata, odnosno rata Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana. U tom slučaju racionalnost ove odluke ogledala bi se u tome da je Iran trenutno zauzet ili slab. Ipak, ni tada rat protiv Husa ne bi bio lagan. Dronovima i raketama Husi bi mogli nanijeti ogromne gubitke Saudijskoj Arabiji, kao što su činili i ranije kada nisu imali sposobnosti koje imaju danas. Treba se sjetiti da su Husi ušli u rat protiv Sjedinjenih Država i Izraela zbog rata u Pojasu Gaze i da su svojom snagom i otpornošću iznenadili te dvije velike vojne sile. Husi za sada nisu sigurni šta su namjere zvaničnog Rijada. Jučer su poslali upozorenje svim aviokompanijama da preuzimaju rizik letenja na nebu Saudijske Arabije i da to upozorenje ostaje na snazi sve dok ne bude „podignuta blokada“ aerodroma u Sani. To što Saudijska Arabija nije odgovorila na napade Husa možda je znak da se napetosti smiruju. A jesu li napetosti dodatno smanjene biće jasno u narednim danima i sedmicama kada bi neki novi let iz Irana prema Jemenu mogao testirati kako stoje stvari na Bliskom istoku. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ovosedmični samit NATO-a neki su najavili kao potencijalno historijski. Ispostavilo se da se ništa toliko važno nije desilo, već da procesi idu svojim tokom, uprkos retorici pojedinih lidera. Foto: Lideri država na samitu NATO-a u Ankari Da je samit lidera NATO-a mogao biti historijski, jer na njemu nema američkog predsjednika, potvrdio je sam Donald Trump. Rekao je da ide u Ankaru samo zbog turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg je hvalio tokom njihovog sastanka i trajanja samita. Ako je tačno da je Trump došao u Ankaru samo zbog Erdogana, onda to ukazuje na dvije stvari. Prvo, da je razočaran saveznicima. Drugo, da je američki predsjednik dao prednost ličnim vezama u odnosu na institucije, čije je funkcionisanje, bez obzira ko je na vlasti, decenijama jedno od najjačih oružja i najvećih dostignuća Zapada. Međutim, Trump je imao i druge planove. Erdoganova diplomatija Trumpov dolazak u Ankaru bio je važan i zbog slučaja Irana. Turska je bila jedna od država koja se zalagala za dogovor Washingtona i Teherana, dok je istovremeno širom Bliskog istoka igrala važne uloge. Na primjer, Turska se protivila naoružavanju Kurda koji bi napali Iran. O postojanju plana naoružavanja iračkih Kurda govorili su i Trump i američki mediji. Trumpov sporazum s Iranom nisu podržali proizraelski glasovi u SAD-u, koji su mu pomogli da se vrati u Bijelu kuću, kao ni izraelska vlada Benjamina Netanyahua. Neki sadašnji i bivši izraelski zvaničnici govore o Turskoj pod Muslimanskim bratstvom kao novom neprijatelju u rangu Irana. Zato nova razmjena udaraca između SAD-a i Irana nije iznenađenje, jer je Trump pokušao pokazati članicama NATO-u da kontroliše procese, iako potpisani sporazum s Teheranom pokazuje nešto drugo i nakon što su brojne evropske države odbile njegov zahtjev da ratuju protiv Irana. Erdogan je nastojao da sporazum Sjedinjenih Država i Irana prikaže tako da se niko ne osjeća poraženim, na čemu je Trump izgleda više nego zahvalan. Treba se sjetiti da je njemački kancelar Friedrich Merz taj sporazum nazvao „poniženjem“ za američku stranu. A pred samit u Ankari, njemački ministar odbrane Boris Pistorius izjavio je da „NATO nije stvar slijepe poslušnosti“, odgovarajući na pitanje o „lojalnosti“ članica saveza koju zahtjeva Trump. Trump je Erdogana odlučio nagraditi vjerovatno i zbog ovakvog držanja. Rekao je da će Tursku izbrisati s američkih crnih lista koje su joj onemogućavale nabavku pojedine vojne opreme i dijelova iz SAD-a, čak i da je otvoren da Ankari proda američke avione F-35, a što su mnogi proizraelski glasovi u njegovim redovima dočekali kao potpuni šok. Trumpov i Erdoganov status među NATO saveznicima pojedini mediji su pratili i na zajedničkim pojavljivanjima lidera. Na primjer, Trump se držao rezervisano prema mnogim, a Erdogana i tursko gostoprimstvo su hvalili čak i Grci koji su imali zamjerke na tursku politiku prema Grčkoj. Evropljani za Ukrajinu, Trumpu novac Evropljani su na ovom samitu dobili ono što su tražili - podršku Ukrajini i to, uglavnom, novcem iz evropskih država. Ove godine Ukrajina će dobiti sedamdeset milijardi eura vrijednu vojnu opremu i najmanje toliko u narednoj. U zajedničkoj deklaraciji sa samita NATO države su Rusiju predstavile kao „dugoročnu prijetnju evroatlantskoj sigurnosti i stabilnosti“. Ovakve odluke pokazuju da je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, kojeg su neki kritikovali zbog servilnosti prema Trumpu, obavio dobar posao, jer su države članice radile na onom što su dogovorile. Sve se to uklapa u dogovore prema kojima će evropske države uložiti više novca u svoje vojske i da će dobar dio tog novca otići američkim kompanijama. U skladu s evropskim nabavkama oružja američke trupe će smanjivati svoje prisustvo u Evropi, odnosno evropske države će preuzimati teret u zajedničkoj odbrani koja se sada u najvećoj mjeri zasniva na američkim trupama i oružju. Na samitu se govorilo o cifri od pedeset milijardi dolara za nabavku oružja za članice NATO-a. Rutte je rekao da će članice u narednih pet godina uložiti preko četrdeset milijardi dolara u razvoj kapaciteta za borbu protiv dronova. U pomenutoj deklaraciji navodi se da su „evropski saveznici i Kanada“ u 2025. godini izdvojili 139 milijardi dolara za „ključne odbrambene potrebe“ i jačanje „industrijske baze“. Smanjenje broja američkih snaga u Evropi daje prostor za djelovanje Evropljana. To znači da će se zadržati gard prema Rusiji i nastaviti pomagati Ukrajini. Iz Rusije su osudili odluke koje su donesene na samitu u Ankari. Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova je to ocijenila kao „militarizaciju evropskog kontinenta“ i „pripremu za oružani sukob s Rusijom“, a što može „dovesti do katastrofe ne samo za Savez nego i za cijeli svijet“. Trump želi da vodi Zaharova je rekla da samit u Ankari nije sanirao „pukotine“ između SAD-a i ostalih članica NATO-a i da je to razlog velikog razočaranja zvaničnog Washingtona u taj vojni savez. Kao primjer navela je pitanje Grenlanda od kojeg Trump još uvijek nije odustao. Zaharova je upravu kada govori o Trumpovom razočarenju u saveznike zbog Grenlanda. Trump je tokom samita novinarima rekao da je „to ono što je narušilo moj odnos s NATO-om“, jer Danska ne radi dovoljno dobro na tom otoku, koji je „okružen kineskim i ruskim brodovima“. Ipak, to ne znači da je samit bio loš za Trumpa. Naprotiv. Milijarde dolara za američke kompanije u narednim godinama biće garant američke prisutnosti na evropskom kontinentu, čak iako tu ne bude niti jedan američki vojnik i ako odnosi s Bijelom kućom budu narušeni iz bilo kojeg razloga. Sedmicama prije samita neki mediji su podgrijavali strah od Trumpovog nastupa u Ankari. Ali, desilo se suprotno. Sa sobom je poveo državnog sekretara, ministre odbrane i finansija, načelnika vojske... i iz Ankare poručio da Turskoj ukida ograničenja, Siriji sankcije, naredio je napad na Iran i svjedočio dogovorima o kupovini američkog oružja i opreme vrijedne desetine milijardi dolara. Ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, kojeg je hvalio kao dobrog saveznika, rekao je da će dati licencu da Ukrajinci pravi rakete Patriot, a koje od rata protiv Irana sve više nedostaju mnogim američkim saveznicima. Svemu tome je dodao i svoj prepoznatljivi scenski nastup, pa su mu se omakle izjave poput one kada je Zelenskog nazvao imenom ruskog predsjednika Vladimira Putina, ili kada je rekao da je američki nosač aviona napala „Islamska Republika Japan“. Trump će se sada posvetiti drugim temama. Iako od Evropljana nije dobio pristanak na slijepu poslušnost, dobio je priznanje povlaštenog statusa i ugovore vrijedne desetine milijardi dolara. Jedna od glavnih tema biće Iran, kojem je u pomenutoj deklaraciji posvećeno par redova u kojima stoji da Teheran ne smije imati nuklearno oružje i da treba poštovati slobodu plovidbe kroz Hormuški moreuz. Upravo te dvije tačke su okosnice sporazuma koji je postigao s Iranom, iako još uvijek nije jasno hoće li se potpisano ispoštovati. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Krajem prošle godine Izrael je priznao Somaliland, dio međunarodno priznate Somalije, kao nezavisnu državu i probudio interes javnosti za ovaj dio svijeta. Taj potez je još jedan u nizu onih koje se u Africi povlače bez obzira na posljedice na tamošnja društva i države. Foto: Mapa Somalije i Somalilanda Somalija je jedna od onih država koja je poslužila kao primjer u definisanju onoga što se naziva „failed state“ (propala država). Raspadom SSSR-a pojavio se niz međunarodno priznatih država koje nisu imale vlast nad cijelom svojom teritorijom. Somalija je došla u takvu situaciju kada su velike sile izgubile interes za tu državu. SSSR, koji je bio prisutan u Somaliji, nestao je sa svjetske pozornice, a druge sile nisu preuzele njegove pozicije. Tako je ta država krenula putem fragmentacije, a vlast u glavnom gradu Mogadišu prelazila je s jednih na drugih u skladu s omjerom vojnih snaga na terenu i uplivom stranih sila. Afrički rog Somalija periodično dolazi u fokus regionalnih sila, što je posljedica širih kretanja u Africi i Aziji. Izraelsko priznavanje Somalilanda kao nezavisne države još je jedan takav primjer, nakon što su u proteklim godinama interes za Somaliju pokazale susjedne države Etiopija, Kenija i Džibuti, ali i Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Iran, Jemen, Saudijska Arabija, Turska i stare kolonijalne sile poput Ujedinjenog Kraljevstva ili dvije svjetske sile kakve su Sjedinjene Američke Države i Kina. Međutim, odluka Izraela da prizna kao nezavisnu državu teritoriju s preko 170.000 kvadratnih kilometara i sa šest miliona stanovnika, uprkos normama Ujedinjenih nacija i apelima Afričke unije, novi je momenat u borbi za uticaj u ovom dijelu svijeta, iako interes Tel Aviva za Somaliland traje decenijama, pa je čak i u Ujedinjenim nacijama krajem osamdesetih dizao glas za stanovnike ovog dijela Somalije kada ih je decenijama ugnjetavala vojna hunta. Interes Izraela za Somaliju i Somaliland nije novost i priznanje nove države nije došlo iznenada, ali bi potez izraelskog premijera Benjamina Netanyahua mogao biti najava onoga što može uslijediti, jer na priznavanje Somalilanda pozvali su i neki američki i britanski zvaničnici. Ta borba za pozicije u ovom dijelu Afrike, poznatom i pod nazivom Afrički rog, dio je šireg plana koji obuhvata Jemen, Eritreju, Egipat, Saudijsku Arabiju, Sudan... Pojačani interes Tel Aviva za Somaliju dolazi nakon Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra 2023. godine. Rat se proširio na više država, a važne borbe vodile su se u Crvenom moru gdje su iranski saveznici Husi, koji kontrolišu glavni grad Jemena, spriječili neke države da njihovi brodovi tuda plove, odnosno zatvorili prolaz Bab al-Mandeb, te raketirali Izrael. Sjedinjene Države i Izrael su pokušali vojno poraziti Huse, ali nisu uspjeli. Husi su napadali Izrael, američke ratne brodove i ograničavali pomorski saobraćaj u Crvenom moru sve do uspostave primirja u Pojasu Gaze, zadržavajući važnu polugu u svojim rukama. Južno od prolaza Bab al-Mandeb nalazi se strateški važna luka u gradu Berbera kojom upravljaju vlasti Somalilanda, a preko koje trguje i Etiopija – najmnogoljudnija država svijeta bez izlaza na more. Etiopija sa svojih 138 miliona stanovnika sa simpatijama gleda na Somaliland, a veze ove države i luke u Berberi mnogi vide kao priliku za unosne poslove. Ko će kontrolisati regiju? Stotine kilometara obale u Adenskom zaljevu, koju kontroliše Hargeisa – glavni grad Somalilanda, najvažniji je adut na koji igraju somalijski separatisti. Jedan izraelski institut je, objašnjavajući zašto izraelska vlada priznaje novu državu, naveo da bi u Somalilandu Izrael mogao rasporediti radare i elektronsku opremu u namjeri da prati aktivnosti Husa, da bi otuda mogao izvoditi vojne operacije i onemogućiti iranski uticaj uz obale Crvenog mora. Izraelska namjera da suzbija uticaj Irana mnogim državama Afrike i Azije ne smeta. Međutim, izraelsko uklinjavanje na istok Afrike narušava planove i Saudijske Arabije, Egipta i Turske i naravno Somalije koju se komada, jer osim Somalilanda druge regije predvođene suprotstavljenim klanovima računaju na međunarodno priznanje. Zatim, države koje imaju vojne baze u Džibutiju (Kina, SAD, Japan, Italija i Francuska) iz različitih razloga i na različite načine procjenjuju ulazak još jednog aktera u dio svijeta kojem navodno žele donijeti stabilnost, a koji je decenijama u ratu. Izrael u pozicioniranju na Afričkom rogu ima saveznike, ili barem one koji nisu protiv komadanja Somalije. Etiopija bi, na primjer, možda priznala Somaliland u zamjenu za komad morske obale, ili specijalni status u nekoj pomorskoj luci. U Etiopiji vjeruju da bi im savezništvo s Izraelom i Somalilandom ojačalo pozicije u sporu s Egiptom oko rijeke Nil, ali strahuju da bi ovakav način nastanka države mogao navesti etiopsku regiju Tigraj da krene istim putem. Nakon što je Izrael priznao Somaliland vlada u Mogadišu je pokrenula aktiviranje sporazuma o odbrani s Egiptom kojeg su potpisali u augustu 2024. godine. Zvanični Kairo je potom izvršio konsultacije s Džibutijem i Turskom koja ima vojnu bazu u Mogadišu. Egipat brine savez Etiopije, Somalilanda i Izraela, jer bi ga doveo u okruženje i smanjio bi važnost Sueskog kanala. Zvanični Rijad ima slične strahove, jer smatra da bi Izrael, u namjeri da obuzda Iran, mogao okružiti Saudijsku Arabiju. Pored pomenute potencijalne koalicije na afričkom tlu, u Rijadu vjeruju da bi im se mogao pridružiti i južni dio Jemena – naoružane formacije koje podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati. Saudijska Arabija slične probleme s politikom UAE-a ima i u Sudanu. Interesi drugih država i pozicija Somalije Izraelsko priznanje Somalilanda naišlo je na osudu širom svijeta. Američki predsjednik Donald Trump je prokomentarisao riječima – „zna li iko uopšte šta je to Somaliland“ i rekao da Washington neće krenuti tim putem. Netanyahu je priznanje Somalilanda kao nezavisne države pokušao predstaviti kao nastavak „Abrahamskih sporazuma“, koje je pokrenuo Trump u svom prvom mandatu u Bijeloj kući, kada su neke većinski muslimanske države priznale Izrael. Ali, Trumpu se ne može vjerovati iz najmanje dva razloga. Prvi razlog je stalno mijenjanje stavova dok se obračunava s prijateljima i neprijateljima, a drugi što je slične stvari radio u svom prvom mandatu. Maroku je priznao suverenitet nad Zapadnom Saharom nakon što je Rabat priznao Izrael, a onda i suverenitet Izraela nad sirijskom Golanskom visoravni te Jerusalem kao glavni grad Izraela. Ako se tome doda da je s Rusima razgovarao o razmjeni teritorija u Ukrajini i prijetio Danskoj da će joj oteti Grenland, postaje jasno da je Trump spreman na sve scenarije. Izraelsko priznavanje Somalilanda pokazalo je i slabost onoga što neki zovu „muslimanski svijet“. Netanyahu je u Somalilandu našao milione muslimana koji su podržali najbliže veze s Izraelom u vremenu stradanja civila u Palestini, Libanu, Siriji, Iranu, Jemenu... Izrael je obećao ekonomsku pomoć, između ostalog izgradnju postrojenja za desalinizaciju vode i razvoj poljoprivrede na osnovu izraelskih iskustava navodnjavanja pustinje. Ali, i bez Netanyahua stvari u Somaliji decenijama izgledaju loše. Ono što sada pokušava izvesti Izrael ranije su pokušali neki drugi. Iako nisu priznali Somaliland ili neku drugu somalijsku regiju kao nezavisnu državu, mnogi su radili na destabilizaciji Somalije i centralne vlasti u Mogadišu. Svi ti manevri vodili su do militarizacije Somalije i istoka Afrike, a najveća žrtva bili su civili. Zato nema dileme da će i novo zaoštravanje odnosa na Afričkom rogu donijeti nove sukobe, jer se u Somalilandu, između ostalog, prema tvrdnjama francuskog Le Monda, gradi vojna baza koja će primiti vojnike iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela. Slična politika različitih aktera pokazuje se i u tome da ova baza nastaje na mjestu gdje je SSSR imao svoju bazu. Somalija još jednom postaje predmet djelovanja drugih država, ali i ovaj put ne zbog sebe same i interesa njenog stanovništva. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ruska agresija na Ukrajinu traje više od četiri godine. U tom periodu mnogo toga se promijenilo na ratištu. Posljednjih sedmica bilo je nekoliko epizoda koje liče na rat koji je počeo četiri godine kasnije i koji je trajao u više navrata oko dva mjeseca. Foto: Ilustracija Kada je kopnena vojska Rusije, kojoj su neki (bez)razloga davali gotovo mitsku snagu, ušla u Ukrajinu, za one koji se bave vojnim pitanjima bila je dilema kakvu će strategiju ratovanja Moskva primijeniti, odnosno jesu li se ruski stratezi odmakli od sovjetskih doktrina ratovanja. Onda kada je ukrajinska vojska zaustavila rusko napredovanje i krenula u kontraofanzivu, bila je ista dilema. U ukrajinskom slučaju, čak i po svjedočenju ukrajinskih generala, o čemu je, na primjer, govorio i pisao general Valerij Zalužnji, u Kijevu je dosta problema izazvala odluka da ukrajinska vojska ratuje po doktrini NATO-a. U protekle četiri godine i Rusija i Ukrajina su na razne načine koristile svoje snage i onima koji se bave vojnim pitanjima ostavile su mnoštvo toga što treba izučiti i iz toga izvući lekcije. Moderno ratovanje Međutim, proteklih sedmica i Ukrajina i Rusija primjenjuju moderniji način ratovanja koji je lahko pratiti u njegovom razvoju. Kijev i Moskva koriste lekcije iz američko-izraelskog rata protiv Irana, uz izuzetak masovnih stradanja civila. Iako civili stradaju i u Ukrajini i u Rusiji, to je daleko manje od onoga što su donijeli američki i izraelski ratovi. Rusko-ukrajinski rat odnio je stotine hiljada života. Na ravnicama istoka Evrope dvije vojske su pokušavale probiti dobro utvrđene linije protivnika, ili gubile ljude u urbanim borbama. To je dovelo do relativno malog pomjeranja linija fronta, dok su se mnogi pitali koliko još ljudi i resursa imaju obje strane da nastave tim tempom. Ukrajinci i Rusi su posljednjih sedmica pribjegli nekim taktikama koje su koristili prvenstveno Izrael i Iran, a onda i Sjedinjene Američke Države. Udari na vojne baze, aerodrome, industrijska postrojenja, likvidacije vođa... samo su dio onoga što su kopirali Ukrajinci i Rusi, uz razliku da kod njih nema zadrške koju su, na primjer, pokazale američko-izraelska i iranska vojska u nekim situacijama, poput (prešutnog) dogovora da ne napadaju naftnu ili hemijsku industriju protivnika. Na ovakav način ratovanja pozvali su ruski intelektualci, novinari, bivši generali... nakon što su vidjeli, kako oni kažu, da Iran uspješno ratuje protiv Sjedinjenih Država i Izraela. Pozvali su ruskog predsjednika Vladimira Putina da naredi napade na ukrajinske državne institucije, da pokuša likvidirati ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, pa čak i napadne mjesta izvan Ukrajine koja su uključena u snabdijevanje ukrajinske vojske. Je li neko čuo ove zahtjeve unutar ruskog političkog i vojnog rukovodstva, javnosti nije poznato. Međutim, ruska vojska posljednjih sedmica ratuje upravo tako. U više navrata napadnut je Kijev dronovima i preciznim raketama, gađani su pogoni namjenske industrije, čak su upozorene i strane diplomate da napuste glavni grad Ukrajine. Iako je Rusija i ranije poduzimala ovakve operacije, kada je nakon nekoliko mjeseci rata odlučila da „deindustrijalizuje“ Ukrajinu poslije navoda da je želi „denacifikovati“, sada postoji razlika. Rusija je i tada gađala fabrike i elektroenergetsku mrežu, dok su istovremeno ruske trupe jurišale na ukrajinske položaje. Ali, sada su takvi napadi dronovima i raketama učestaliji, a kopneni napadi, po svjedočenju ukrajinskih generala, nisu više siloviti kao ranije. Ukrajina mijenja sebe, Rusiju i Zapad Ukrajina je davno shvatila da protiv Rusije mora ratovati asimetrično. Posljednjih sedmica taj pristup je postao kristalno jasan, jer Ukrajina dronovima i raketama učestalo napada Krim i mete u Rusiji i to su akcije koje slavi vojni i politički vrh te države. Pogođene su rafinerije nafte, vojni aerodromi, civilne mete širom Rusije, dok rusko stanovništvo i turisti bježe s okupiranog Krima na kome postaje sve teže opstati, jer nema dovoljno goriva i drugih potrepština. Od kraja juna mediji javljaju da na Krimu traju prekidi u isporukama električne energije, ruske vlasti na otoku postavljaju ograničenja u kupovini goriva, a ukrajinska vojska gađa saobraćajnu infrastrukturu, vozove i kamione koji donose potrepštine na otok. Dakle, upotrebom dronova, a neke od njih pokreće vještačka inteligencija i napravljeni su u Ukrajini, ukrajinska vojska je Krim stavila pod neku vrstu opsade bez raspoređivanja trupa u blizini otoka. Stručnjaci kažu da se Ukrajinci u „opsadi“ Krima služe dronovima čija vrijednost ne prelazi pet hiljada američkih dolara. U vodama oko otoka nalaze se besposadna plovila koja vrebaju ruske brodove. Iz Ukrajine stižu vijesti da je ta država razvila i svoje rakete „Flamingo“, koje imaju domet do 900 kilometara i da testiraju druge naprednije modele. Tu su britanske i francuske rakete koje su dobili, a možda i neke druge o kojima javnost ne zna mnogo. I to nije kraj – Evropska unija je krajem juna počela isplaćivati Kijevu 3,9 milijardi eura za proizvodnju i nabavku dronova. „Ne postoji nijedna vojska u Evropi ni u Sjedinjenim Državama koja je sposobna voditi moderno ratovanje na način na koji to čini Ukrajina“, rekao je početkom maja finski predsjednik Alexander Stubb. „Postupno bismo trebali promijeniti razmišljanje s pitanja 'kako možemo pomoći Ukrajini' na pitanje 'kako Ukrajina može pomoći nama'.“ Te sposobnosti Ukrajina je ponudila i nekim arapskim državama, da se odbrane od iranskih napada dronovima i raketama. Zelenski je posjetio Ujedinjene Arapske Emirate, a neki su mediji tvrdili da su tamo bili i ukrajinski vojnici. Zelenski je pomoć arapskim državama predstavio kao odgovor na pomoć koju je Teheran pružio Rusiji kroz dronove Shahid. Tokom američko-izraelskog rata protiv Irana neki ruski mediji su tvrdili da su Iranci od Rusije dobili unaprijeđene varijante dronova koje su oni poslali za rat protiv Ukrajine. Ovih dana Ukrajina je na još jedan način povezala ova dva rata – Zelenski kaže da Ukrajini trebaju presretači raketa i dronova i da ih saveznici ne isporučuju. To što Zelenski traži dijelom je završilo na Bliskom istoku i potrošeno je na presretanje iranskih raketa i dronova. Serija rusko-ukrajinskih udara mogla bi ubrzati pregovore, jer ovim tempom ratovanja obje strane će imati gubitke kakve nisu ni zamišljale. Čini se da nema zaštićenih mjesta i da je pitanje vremena kada će ponovo biti gađana predsjednička rezidencija, fabrika ili aerodrom, a što je natjeralo neke ruske zvaničnike da prijete nuklearnim napadima na Ukrajinu i druge države. Međutim, stvar se može gledati i iz drugog ugla. Ratovanje koje ne zahtijeva brojne trupe i masovnu mobilizaciju moglo bi postati sadašnjost i budućnost. Rat protiv Ukrajine i Irana prekretnica je u ratovanju i u toj transformaciji učestvuje i Zapad i njegovi rivali. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država odabralo je dva fonda kojima se trguje na berzi BlackRock za „Trumpove račune“ i imenovalo Vanguard kao alternativnog partnera za novi vladin program štednje za djecu, koji bi trebao biti pokrenut 4. jula, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Odabrani su BlackRockov iShares Core S&P 500 ETF (IVV) i iShares Core S&P Total U.S. Stock Market ETF (ITOT), a oba imaju omjer troškova od 0,03%. Vanguard Total Stock Market ETF (VTI) imenovan je alternativnom investicijskom opcijom. „Dajući mlađim Amerikancima priliku da ranije počnu investirati, „Trumpovi računi“ mogu pomoći milionima da izgrade dugoročnu finansijsku sigurnost“, rekao je predsjednik i izvršni direktor BlackRocka Larry Fink. Prema programu, Ministarstvo finansija će uplatiti 1.000 dolara kao početni kapital na investicijski račun za svako dijete s važećim brojem socijalnog osiguranja rođeno između 2025. i 2028. godine. Mnoge investicijske firme i korporacije, uključujući BlackRock, rekle su da će udvostručiti doprinos američke vlade od 1.000 dolara za svoje zaposlenike.

Venecuelu je 24. juna pogodio razorni zemljotres. Ova prirodna katastrofa došla je u teškom trenutku za tu državu i zbog toga ima utjecaj i na tamošnje političke procese. Foto, ilustracija: Posljedica zemljotresa U 39 sekundi dva zemljotresa. Najviše je stradala primorska oblast La Guaira koja se nalazi sjeverno od glavnog grada Caracasa, ali i sam glavni grad. Zemljotresi magnitude 7,2 i 7,5 po Richteru izazvali su tešku tragediju – zaključno s jučerašnjim danom 1.943 mrtvih, 10.571 povrijeđenih i oko pedeset hiljada nestalih. Ujedinjene nacije su direktnu štetu procijenile na 6,7 milijardi dolara, što je oko šest posto bruto društvenog proizvoda Venecuele. Istog dana zabilježeni su zemljotresi u Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu, a podrhtavanje tla, nakon zemljotresa u Venecueli, osjetilo se i u susjednoj Kolumbiji. Zemljotres u Venecueli se poklopio s državnim praznikom i većina stanovništva je bila u svojim domovima. Stručnjaci kažu da je venecuelanski zemljotres izazvan na području gdje se dodiruju Karipska i Južnoamerička tektonska ploča i da je to zona gdje se bilježe najrazorniji zemljotresi, odnosno da je ovaj prirodna katastrofa nešto na šta se računa u tom dijelu svijeta. Tragedija za tragedijom Potraga za živim i mrtvim još uvijek traje, u Venecuelu su poslani spasioci iz svih dijelova svijeta, građani su očajni i niko ne zna konačne razmjere ove tragedije. Ali, to nije spriječilo neke da se bave političkim posljedicama ovog zemljotresa, kako u medijima tako i na društvenim mrežama. Sve je počelo lošim odgovorom države na katastrofu, barem prema mišljenju nekih stanovnika i političara. Pitali su gdje su službe, zašto država ne radi bolje i čemu služi vojska. Na koncu, pitali su kakve planove ima država koja je još prije sedam mjeseci navodno bila spremna da ratuje protiv Sjedinjenih Američkih Država koje predvodi ratoborni predsjednik Donald Trump. Vlast i oni bliski vlastima nude razne odgovore. Propuste u odgovoru službi pripisali su nedostatku opreme koju nisu mogli nabaviti zbog američkih sankcija, zatim da je zemljotres bio suviše razoran da bi moglo biti kvalitetnijeg odgovora te da vlast ulaže sve kapacitete da pomogne stanovništvu. Kritičari iz opozicije u Venecueli i širom svijeta tu nisu stali. Pitali su kako je došlo do tolikog obima rušenja i krivili su aktuelnu vlast koju danas simbolizuje privremena predsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez. Ova političarka je bila dugo u vrhu venecuelanske politike i mnogi je drže odgovornom za propuste pri građenju, stanje u državnim službama i državi uopšte. Pristalice vlasti odgovorile su kritičarima. Pitali su opoziciju koliko su katastrofi doprinijeli tražeći od zvaničnog Washingtona da se Venecueli uvedu sankcije koje bi ubrzale pad vlasti koju je godinama predstavljao Nicolás Maduro Moros. I tada i sada njihov argument je bio da od takvih sankcija najviše pate obični građani. Ko je vlast, a ko opozicija? U ovaj politički obračun uključila je se i María Corina Machado Parisca, dobitnica Nobelove nagrade za mir i jedna od vođa venecuelanske opozicije. Prije dva dana je rekla da je „spremna učiniti sve što je potrebno“ da dođe u Venecuelu i pomogne u oporavku države. Machado, koja se nalazi u Panami, optužila je vladu predsjednice Rodríguez da blokira njen povratak. U videu objavljenom na društvenoj mreži X rekla je da će „biti u Venecueli kako bi pomogla u koordinaciji i ohrabrila napore građana tokom vanredne situacije“. Machado je više puta tražila od Trumpove administracije dozvolu za povratak u Venecuelu i da joj predaju vlast. Trump, kome je Machado poklonila svoju Nobelovu nagradu, odbio je ovaj zahtjev uz tvrdnju da ona ne uživa dovoljno veliku popularnost u Venecueli da bi obavljala taj posao. Svoje apele prema Washingtonu obnovila je i ove sedmice, tražeći dozvolu da nakon zemljotresa „koordiniše i služi“ narodu, iako nije jasno kako bi to učinila budući da nije dio vlasti. Brige za Trumpa i Rodríguez To što je Machado tražila od zvaničnog Washingtona dozvolu da se vrati u svoju državu govori o stanju u Venecueli, barem u onom dijelu koji se odnosi na opoziciju Maduru i Rodríguez, a koja je decenijama od Zapada primala razne vrste pomoći. Međutim, i u takvoj Venecueli stvari nisu predvidive, jer reakcija građana na ponašanje vlasti, opozicije i zvaničnog Washingtona može biti različita. To je samo dio od problema koji su ostali nakon što je Maduro otet i nakon što je Trump, kako sam kaže, „preuzeo“ venecuelansku naftu čiju prodaju kontroliše i dio zarade daje vlastima u Caracasu. S činom otmice predsjednika i njegove supruge građani Venecuele su se pomirili, jer je Rodríguez kao potpredsjednica države preuzela kormilo vlasti i obećala da nastavlja Madurovu politku. Iako je mnogima bilo jasno da je Rodríguez rekla samo dio istine, nije bilo većih pobuna pristalica Madura i njegove politike, kao ni opozicije koja se nije usudila zamjeriti zvaničnom Washingtonu. Rodríguez je naprosto prisiljena na mnoge poteze i to Trumpova administracija mjesecima koristi u namjeri da nametne svoju volju i provede svoje planove. Na društvenim mrežama pojavile su se i poruke Madura. Od građana je tražio da ostanu ujedinjeni i da pomognu vlastima u ovim teškim trenucima. Trump je poslao spasilačke timove i vojsku u Venecuelu, obećao drugu vrstu pomoći i ukidanje dijela sankcija. Machado nudi svoje usluge, a Rodríguez pokušava izvući najbolje od državnog aparata koji otežano funkcioniše i koji samo jednim dijelom upravlja sudbinom Venecuele. Ovo gotovo pa jednoglasje četiri važna aktera venecuelanske politike neće trajati vječno i neko će prije ili kasnije dovesti u pitanje sadašnji odnos moći u toj državi. Prirodna katastrofa bi mogla natjerati kreatore političkih procesa u Venecueli da naprave neke promjene u namjeri da zadovolje milione građana koji više od deceniju plaćaju cijenu pritiska Washingtona na Caracas. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana morao je donijeti posljedice širom regije i svijeta, bilo da su napadači uspjeli poraziti napadnutog, ili da je napadnuti uspio da se odbrani. Naprosto, to je logika svih ratova u kome učestvuju velike sile. Foto: Marco Rubio i Donald Trump Sjedinjene Američke Države sada se suočavaju s posljedicama rata u dijelu koji se odnosi na dugogodišnja savezništva. Prije svega, to se odnosi na američki odnos s NATO-om, s kojim predsjednik Donald Trump nije bio zadovoljan usljed suzdržanosti članica saveza, i odnosa Washingtona s državama Perzijskog zaljeva, koje su platile veliku cijenu rata, koji je pokrenut po volji i želji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Sporazum o kome Washington razgovara s Iranom mnoge američke saveznike čini nervoznim, jer smatraju da će Teheran iz pregovora izaći jači nego što je ikada bio. Neki smatraju da je američka strana napravila previše ustupaka i da će posljedice osjetiti američki saveznici. Logika sukoba Iz američke perspektive dogovor s Iranom izgleda drugačije. Najveća svjetska sila ima luksuz sklapanja raznih dogovora, jer snaga koju posjeduje dovoljna je za branjenje bilo kakvih političkih pozicija. Tu opciju nemaju manje države, posebno ne one koje su blizu kriznog žarišta. Ovih dana zvanični Washington to praktično pokazuje. Trump je u Bijeloj kući ugostio generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea, koji je javnost uvjeravao da savez stoji dobro i da je to zahvaljujući politici aktuelnog američkog predsjednika. Donio je i grafikone koje je pokazivao Trumpu i novinarima, da bi dokazao da NATO članice ispunjavaju obaveze prema savezu i najvećoj sili među njima. S Rutteovom posjetom Bijeloj kući poklapa se posjeta američkog državnog sekretara državama u Perzijskom zaljevu. Marco Rubio je otišao u Kuvajt, Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate da im kaže da neće biti napušteni od Washingtona bez obzira na dogovor s Iranom. Dakle, dok je Trump tražio objašnjenje od NATO saveznika za njihovo držanje na distanci u američko-izraelskom ratu protiv Irana, a ranije im prijetio da ih neće štititi u slučaju napada Rusije, Rubio je objašnjavao arapskim saveznicima da im Sjedinjene Države ostaju posvećene. Ovakve situacije u odnosima dvije ili više država davno su elaborisane u mnogim radovima koji se bave ovim temama. Takvi radovi se i izučavaju da se ne bi dospjelo u situaciju u kojoj se sada našao Washington sa svojim saveznicima. Na primjer, sjetimo se šta je pisao čuveni Niccolò Machiavelli. Pet stoljeća kasnije njegove riječi odzvanjaju u glavi Marca Rubija, koji se tokom svog obrazovanja sigurno bavio njegovim djelom: „Kad se tvoji moćni susjedi sukobe, uvijek se desi jedno: ili se moraš bojati pobjednika, ili se ne moraš bojati. U oba slučaja, ako se ne izjasniš, bićeš žrtva onog ko dobija, na zadovoljstvo onoga ko gubi. Na tvojoj strani neće biti pravda, nećeš imati čime da se braniš, niti da negdje skloniš glavu. Pobjednik ne želi da ima sumnjive prijatelje na koje ne može da računa u nesreći, a ko gubi, neće da čuje jer nisi htio da mu s oružjem u ruci pomogneš i podijeliš njegovu sudbinu.“ Ko je pobjednik u ratu i ko je kome saveznik? U konkretnom slučaju Rubio je morao da računa na posljedice za Kuvajt, Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate iz kojih je djelovala američka vojska u napadu na Iran, i koji su presretali iranske dronove i rakete istovremeno se žaleći da ih Teheran nepravedno napada. Slučaj UAE-a je posebno indikativan. Tu je državu navodno tajno posjetio i Netanyahu tokom trajanja rata. Rubiov dolazak u ove bogate države nije slučajan. Sporazum s Iranom se na njih direktno odnosi. Neke od stavki u sporazumu su da Iran, iako ne naplaćuje prolaz upravlja Hormuškim moreuzom, američka vojska se obavezuje da neće povećati obim svojih snaga u regiji i stvara se fond za ulaganje u Iran, koji dolazi s odmrznutim iranskim finansijskim sredstvima i ukidanjem sankcija. Za ove tri male države nije važno hoće li Iran imati nuklearni program i kakav će on biti. Za njih je, pored gorepomenutog, važno da Iran zadržava raketne kapacitete i da u američko-izraelskom ratu nije bačen na koljena. U slučaju Bahreina, koji ima sunitsku vladarsku dinastiju i šiitsku većinu, važan je status američke Pete flote koja ima središte u toj arapskoj državi. Kuvajt, na primjer, ima status američkog „glavnog ne-NATO saveznika“. Rubio je tokom ovosedmične posjete uvjeravao domaćine da ih Washington nije napustio. U Kuvajtu je rekao da „nećemo učiniti ništa što bi ugrozilo sigurnost naših saveznika, naših dugogodišnjih saveznika u regiji“ i obećao da će potezi Washingtona biti „potpuno usklađeni s našim partnerima u Zaljevu“ i da je to razlog njegove posjete. Čini se da su Kuvajt, Bahrein i UAE posebna briga za Washington kada je riječ o odnosu prema Iranu. Ovakav stav Rubio nije pokazao prema, na primjer, Saudijskoj Arabiji, a ta država je, s Pakistanom, Katarom i Turskom, ohrabrivala Washington i Teheran da postignu sporazum. To bi moglo biti posebno važno za buduće odnose u Perzijskom zaljevu i širom Bliskog istoka ako se, na primjer, ima na umu nova iračka vlada kojom su zadovoljni i Teheran i Washington. Pred šefom američke diplomatije je mnogo posla, počevši od toga da se rat s Iranom mora privesti kraju pregovorima ili će se krenuti u novu rundu okršaja, a onda u skladu s tom dinamikom treba raditi s arapskim i drugim saveznicima na Bliskom istoku, jer je okršaj s Iranom uzdrmao temelje tamošnjih savezništava i otvorio vrata za nova. S druge strane, članice NATO-a će procjenjivati tačnost Machiavellijeve teze na osnovu Trumpove tvrdnje da su Sjedinjene Države dobile rat protiv Irana. Hoće li mu članice NATO-a povjerovati i imaju li uopšte opciju da mu (ne)povjeruju pokazaće julski samit u Turskoj – državi koja je dio regiona koji je Trump ratom pokušao promijeniti bez prethodnih konsultacija sa saveznicima koje sada nastoji sačuvati i uvjeriti ih u američko liderstvo. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Nedjeljni izbori u Kolumbiji donijeli su nove dobre vijesti za zvanični Washington. Još jedan proamerički političar dolazi na čelo svoje države i želi kraj svega što ima veze s ljevicom. Foto: Donald Trumo i Abelardo Gagriel de la Espriella Predsjednički izbori u Kolumbiji s pažnjom su se pratili širom Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Javnost se interesovala mogu li ljevičari zadržati vlast nakon predsjedničkih izbora i tako prekinuti seriju pobjeda desničara koji žele najbolje veze s Washingtonom. Mnogi su vjerovali da Iván Cepeda Castro, podržan od ljevičarskog predsjednika Gustava Francisca Petra Urrega, može zaustaviti desničara Abelarda Gabriela de la Espriellu Otera poznatog pod nadimkom „Tigar“, koji je pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora s porukom da će se obračunati s ljevicom i kriminalom kada preuzme vlast u Bogoti. Tigar je u nedjelju odnio pobjedu s 49,66 posto glasova, naspram Cepedinih 48,70 posto, ili za oko dvjesto hiljada glasova. Po objavi rezultata brzo su mu čestitali iz Washingtona. Petro tvrdi da su izbori pokradeni, Cepeda i drugi pozivaju na smirivanje tenzija I poslije prvog kruga izbora, Petro je tvrdio da je sistem brojanja i slanja glasova kompromitovan, i rekao da država nad tim procesom nema kontrolu. Petro tvrdi, pojednostavljeno rečeno, da je moguće manipulisati rezultatima izbora, jer poslana poruka s biračkih mjesta prolazi kroz Sjedinjene Američke Države, gdje se nalaze serveri ovog sistema, pa je moguće izmijeniti rezultat. Neki su na društvenim mrežama tvrdili, pokazujući navodne dokaze zabilježene mobilnim telefonima, da su sa izbornog mjesta poslali jedne rezultate, a da su drugi pokazani na serverima. Petro je tvrdio i da je bilo drugih nepravilnosti. Na primjer, rekao je da se njegov sin Andrés pojavio u neimenovanom kolumbijskom konzulatu s namjerom da glasa, ali je vraćen otuda jer je „neka gospođa glasala umjesto njega“. Zatim, da je desničarski kandidat kupovao glasove. Petro je zatražio uključivanje advokata, istražnih organa i sudova u namjeri da se ospore rezultati izbora, odnosno da se utvrde, kako on kaže, stvarni rezultati. To je dovelo i do okršaja njegovih pristalica i policije u više mjesta širom Kolumbije, a neki od njih su palili američke zastave. Cepeda nije priznao poraz, čekajući kraj prebrojavanja glasova, ali je mnogo smirenije nastupao od Petra. Pozvao je na spuštanje tenzija i pozvao svog protivkandidata da ne daje teške izjave. „Imamo dugu historiju otpora i vrlo smo iskusni. Pobijedili smo mnoge autoritarne vlade, mnoge nasilne političare, tako da ne, nemojte nam prijetiti“, rekao je Cepeda, aludirajući na historiju ljevičarskog otpora u Kolumbiji u kojem je učešće uzela i njegova porodica. Novine El Espectador, gdje je između ostalih pisao čuveni nobelovac Gabriel José García Márquez, u uredničkom komentaru pozvale su Kolumbiju na mir i „razboritost“, ističući da je ta velika država toliko podijeljena da u okršaju dva kandidata niti jedan ne može da dobije pedeset posto podrške i da je bilo više praznih listića nego što iznosi razlika između njih dvojice. Latinska Amerika sada želi desnicu U izborni preokret malo ko vjeruje, dok Petro svakodnevno putem društvenih mreža šalje desetine poruka o navodnoj krađi. To što se predsjednik države protiv navodne krađe bori preko društvenih mreža, govori o tome da je nešto pogrešno radio u protekle četiri godine. Međutim, Petro je dao jednu zanimljivu izjavu o svojim sugrađanima. Rekao je da mnogi koje je izvukao iz siromaštva, kao predsjednik države i gradonačelnik Bogote, nisu iz sebičnih razloga glasali za ljevicu, i tako spriječili da se drugi njihovi sunarodnici dokopaju srednje klase. Petrova izjava zvuči kao sinteza riječi revolucionara Simóna Bolívara, razočaranog u ljude za koje se borio, kada je rekao da je „Amerika neupravljiva“ i da „onaj ko služi revoluciji ore more“. Petro još nije dao izjavu koja bi bila slična Bolívarovoj da „jedina stvar koja se može uraditi“ u tom dijelu svijeta „jeste emigrirati“. Ali, s novim predsjednikom ni to nije isključeno i vjerovatno će mnogi od kolumbijskih ljevičara razmisliti i o toj opciji. U važnoj geopolitičkoj igri u „Velikoj Kolumbiji“ (Kolumbija, Panama, Ekvador, Venecuela) sada više ništa nije isključeno. Ono što se desilo u tom dijelu svijeta od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću ukazuje da se u toj igri koriste sva moguća sredstva i da je sve moguće osim da proameričke vlasti prihvate bilo kakve ljevičarske ideje, a što u konkretnom slučaju znači nacionalizacija prirodnih dobara i resursa, ograničavanje moći velikih kompanija, ekonomija koju reguliše država, društvo koje pomaže siromašne, održavanje veza s Kinom, Rusijom ili bilo kojim drugim američkim rivalom. Trump je još jednom pokazao, a što je bilo očito u prvim danima njegovog drugog mandata, da je Latinska Amerika možda i najvažnija stavka u njegovoj vanjskoj politici, kako zbog ekonomskih i političkih razloga kod kuće, tako i zbog okršaja s Kinom kao ekonomskom silom koja je jako prisutna u gotovo svim državama koje Washington vidi kao svoje „zadnje dvorište“. Bezrezervna Trumpova podrška Abelardu Gabrielu de la Esprielli Oteru pokazala se kao pravilna procjena, jer je svojom politikom ojačao talas desničarskih pobjeda južno od granica SAD-a. Od 2023. godine, konzervativci i desničari pobijedili su u Argentini, El Salvadoru, Panami, Hondurasu, Dominikanskoj Republici, Ekvadoru, Paragvaju, Čileu, Boliviji, Kostariki, a ovih dana traje brojanje glasova u Peruu gdje također vodi desničarska kandidatkinja. U toj borbi Washingtona protiv ljevičara korištene su i koriste se sve metode. Otmice predsjednika, sudski progoni, sankcije, pomorske blokade, pritisci, investicije, krediti... Finale te kampanje, iz ugla Washingtona, trebalo bi se dogoditi u oktobru, kada građani Brazila, najveće i najsnažnije države južno od granica Sjedinjenih Država, izlaze na izbore. Na tim izborima će aktuelni ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva pokušati dobiti još jedan mandat. Smjene ljevičara i desničara na vlasti u Latinskoj Americi u ovom stoljeću su učestale i kao takve često nisu bile revolucionarne u mnogim stvarima. Međutim, sada postoji bitna razlika – današnji desničari nisu samo saveznici Washingtona, oni su oduševljeni Trumpom. I drugo, nova generacija desničarskih lidera, uglavnom, stoji desnije od svojih prethodnika u tom periodu i rapidno se udaljava od političkog centra kome su naginjali i neki ljevičari. Ove dvije činjenice mijenjaju dosadašnju dinamiku odnosa i prije ili kasnije dobiće odgovor na drugoj strani političkog spektra. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Američki i iranski zvaničnici su u petak u Švicarskoj trebali potpisati dokument od četrnaest tačaka kojim bi bio zaustavljen rat na Bliskom istoku, a što bi vodilo u druge dogovore dvije strane. Foto: Ilustracija Sastanak se nije desio, ali jeste potpisivanje dokumenta od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa. U četvrtak je AFP javio, pozivajući se na visokog američkog zvaničnika, da je Trump sporazum potpisao tokom večere s francuskim kolegom Emmanuelom Macronom u Versajskoj palati, gdje su potpisani brojni važni sporazumi. Trump je tako pristao na iranske zahtjeve koji su poznati od sastanka američkog potpredsjednika JD Vancea s iranskim šefom diplomatije Abbasom Araghchijem i prvim čovjekom iranskog parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom u Pakistanu. Zauzvrat je dobio obećanje Irana da nikada neće razvijati nuklearno naoružanje. Razlozi za dogovor Zašto je Trump pristao na sporazum kojem se toliko protivi izraelska vlada i premijer Benjamin Netanyahu? Najlogičniji odgovori kriju se u nekoj od opcija: a) da je američko-izraelska strana izgubila na vojnom i političkom planu u okršaju s Iranom i Hezbollahom, b) da svi detalji sporazuma i iranske obaveze prema Washingtonu javnosti nisu poznate, c) da Washington nema namjeru držati se sporazuma i da kupuje vrijeme, d) da je zatvaranje Hormuškog moreuza natjeralo Washington i arapske države na ustupke prije nego dođe do ekonomske krize širom svijeta. Šta je od ovog tačno javnosti nije poznato. Ali, jasno je da su ulogu u tome imale iranske rakete i dronovi koji su pogađali mete širom Bliskog istoka, razarajući američke vojne baze i umanjujući američku vojnu moć. Onemogućavanje SAD-a da napada snažno kao na početku rata, koji je počeo zadnjeg dana februara, dovelo je do toga da slabljenje iranske vojske bude sporije nego američke. Odatle, politički i ekonomski procesi nisu mogli biti kontrolisani od Washingtona. Zato je postizanje (privremenog) sporazuma o miru možda bio jedini logičan izlaz za Trumpa. S druge strane, ustupci koje će američka strana napraviti uklapaju se u deklarisanu Trumpovu politiku, u koju danas malo ko vjeruje, da sve države imaju pravo na razvoj, da ekonomija mora imati primat i da je mir širom svijeta moguć. Iz iranske perspektive, odustajanje od navodne namjere da napravi nuklearno oružje je potvrda deklarisane politike Teherana da takvo oružje nikada nisu namjeravali ni imati. Trumpovi razlozi ne zanimaju Netanyahua. Žestoke reakcije na sporazum ne prestaju. Protiv Trumpa digli su se i proizraelski glasovi u Sjedinjenim Državama koji su mu pomogli da se vrati u Bijelu kuću. Za njih je ovakav sporazumom s Iranom katastrofa, jer Netanyahu želi kolaps Irana po uzoru na irački, libijski ili sirijski slučaj, kada su padali antiizraelski režimi, dok je Zapad, uz pomoć nekih većinski muslimanskih država, radio na navodnim demokratskim ustancima. Sponzori demokratije tih godina bili su i režimi koji nikad nisu održali bilo kakve izbore. Netanyahu je ostao sam? Razloge za Trumpovo zaobilaženje Netanyahua pokušao je pronaći i novinar Tucker Carlson, koji je dugo podržavao američkog predsjednika. Mjesta za Trumpa u njegovim emisijama bilo je i onda kada mu je prijetio zatvor. On je predsjednikov manevar prema Netanyahuu objasnio riječima da mu je jedna osoba, koja Trumpa poznaje vrlo dobro, davno rekla da će on u nekom trenutku „sve razočarati“, na privatnom ili poslovnom planu, a sada je došao red na izraelskog premijera. Početkom prošlog mjeseca Tucker Carlson je u jednom intervjuu rekao da je Trump „talac“ izraelskog premijera Netanyahua. Na društvenoj mreži X dio tog intervjua podijelio je njegov brat Buckley Carlson, jedan od bivših pisaca Trumpovih govora, i dodao da je pored toga i „rob“ i da Sjedinjene Države sada nisu suverene te da mora pronaći način da se „otkači“ od njega i Izraela. Zato je Trumpovo disciplinovanje Netanyahua kome je, kako je rekao, poslao kopiju sporazuma s Iranom, naišlo na oduševljenje u nekim američkim krugovima koji su podržavali Trumpa. Slogan da je „Amerika na prvom mjestu“ u njihovim razmatranjima ponovo je dobio smisao. To je još jedna važna tačka američko-iranskog pokušaja pregovaranja i uspostavljanja međusobnih obaveza. Oni koji u Sjedinjenim Državama podržavaju Trumpa na tom putu kažu da je to politika američkih interesa. Njihovi argumenti su da rat s Iranom rasipa američke resurse, da ispunjavanje Netanyahuovih želja ugrožava američki suverenitet i da to nije ono što je Trump obećao biračima. Za Netanyahua ovakav američko-iranski dogovor je gora opcija od nuklearno naoružanog Irana. Iran bez sankcija, ekonomski jak za sve svoje planove i pomoć saveznicima, stabilna država koja sarađuje sa svojim susjedima, posebno Arapima, izraelska je noćna mora. Sposobnost da se brani i ratuje Iran je pokazao u proteklim mjesecima protiv dvije nuklearne sile i svrstao se u mali krug država koje to mogu. Uz jaču ekonomiju iranska vojna sila bila bi uvećana kao i ukupna snaga države koja sada, prema sporazumu sa Sjedinjenim Državama, upravlja Hormuškim moreuzom. Netanyahu će pokušati osporiti Trumpov dogovor s Iranom. Pored proizraelskih glasova u SAD-u koji dogovor predstavljaju kao katastrofu za najveću svjetsku silu, Netanyahu će dogovor Washingtona i Teherana pokušati uništiti u Libanu, baš kao što je to ranije radio. Izraelski zvaničnici otvoreno pozivaju na uništenje Libana i traže suze „libanskih majki“ za svaki vojni uspjeh šiitskog Hezbollaha. Cilj je, pored slamanja Hezbollaha i okupacije libanske teritorije, uvlačenja Irana u rat i potom Sjedinjenih Država, uprkos tome što je američki potpredsjednik JD Vance ove sedmice rekao da je Izrael nezahvalan iako su ga branile američke snage. Trump je otišao korak dalje i rekao da bi Izrael bio „uništen“ bez njega i američke pomoći. Zato se sada nameću dva važna pitanja za budućnost američko-iranskih pregovora. Prvo je da li Washington može natjerati Netanyahua da ne napada Iran i Liban, a drugo je da li postoji podrška američko-iranskom sporazumu u Sjedinjenim Državama. Iz odgovora na ova dva pitanja biće jasno zašto je Trump prihvatio sporazum s Iranom i da li ga planira sprovesti. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U nedjelju Kolumbija ide na predsjedničke izbore. Građani ove velike države odlučuju žele li nastavak kursa aktuelnog ljevičarskog predsjednika Gustava Francisca Petra Urrega. Foto: Zastava Kolumbije Iako Petro nije kandidat, usljed ustavnih ograničenja, aktuelni predsjednik je glavna tema izbora. On je preuzeo veliki dio posla u kampanji, nastojeći da osigura drugi uzastopni mandat ljevičaru na čelu Kolumbije, što je prije njegove izborne pobjede bilo nezamislivo. Petro stoji iza senatora Ivána Cepede Castra (63), filozofa i borca za ljudska prava, francuskog i bugarskog studenta i potomka ubijenog kolumbijskog komunističkog senatora Manuela Cepede Vargasa i njegove supruge Yire Castro Chadid, također komunističke aktivistice koja vodi porijeklo iz Libana. Studiranje u Bugarskoj došlo je kao posljedica egzila u strahu za vlastiti život, pa je dio mladosti proveo u tadašnjim komunističkim državama na istoku Evrope. Na potpuno suprotnoj strani političkog spektra je desničar Abelardo Gabriel de la Espriella Otero (47), poznat pod nadimkom „Tigar“, kojeg podržava predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump. Ovaj advokat i poduzetnik milioner ima državljanstvo SAD-a i kandidat je koalicije Branici domovine, koja stoji desnije od etabliranih desnih stranaka u Kolumbiji. Društvene podjele se ne mogu sakriti I prvi krug predsjedničkih izbora, zadnjeg dana maja, bili su potvrda kolumbijske podijeljenosti i razlika između dva kandidata. Petro i Cepeda su na pozicijama ljevice u klasičnom smislu, nešto što je odavno u Evropi uglavnom napušteno, tražeći pošteniju raspodjelu društvenog bogatstva i pomirenje u društvu u kojem decenijama djeluju paravojne ljevičarske i desničarske grupe te nudeći ekonomske reforme i bratske odnose sa susjednim državama i svijetom. S druge strane, Abelardo de la Espriella stoji desnije od Petrovih prethodnika – najbliže veze s Washingtonom, željezna ruka protiv ljevice, deregulacija ekonomije i suzbijanje pokušaja da se u resursima bogatoj Kolumbiji instalira sistem drugačiji od onog koji se gradio decenijama. U propagandi, kod nekih kolumbijskih i latinoameričkih desničara, ljevičari su kriminalci povezani s trgovinom drogom. Trump je optužio Petra da je povezan s proizvodnjom droge, uveo sankcije i njemu i Kolumbiji i zaprijetio mu, što je neke navelo da vjeruju da se sprema operacija kao protiv venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa, kojeg je američka vojska otela. Za ljevicu, u ovom slučaju Petra, desničarski rivali su „fašisti“ koji se moraju zaustaviti i to je „moralna obaveza“ čovječanstva. „Holokaust u Evropi, holokaust u Kini, holokaust u Čileu, Urugvaju i Argentini“ donio je „fašizam“, napisao je Petro početkom ovog mjeseca u odgovoru na društvenim mrežama na riječi Abelarda de la Esprielle. Optužio ga je i za kupovinu glasova, rekao da potiče iz porodice koja podržava desničarski paramilitarizam i da je glasanje za njega ustvari glas za povratak u prošlost, pozvavši mlade ljude da mu to ne dozvole. Rezultati prvog kruga izbora oslikali su te podjele. Pri izlaznosti od 57 posto, Abelardo de la Espriella dobio je 10,3 miliona glasova u odnosu na 9,7 miliona Cepede. Ostali kandidati zajedno su imali 3,1 milion glasova. Pobjeda desnice u prvom krugu također je ponavljanje obrasca od prije četiri godine kada je Petro bio na četrdeset posto podrške, a onda u drugom krugu pobijedio. Petro je poslije majskih izbora rekao da je sada sigurniji u pobjedu Cepede, jer je razlika u korist desnice manja nego prije četiri godine. Petro kaže da je Historijski pakt, koalicija stranaka ljevice i lijevog centra i raznih društvenih pokreta, uradio dobar posao i da će Cepeda nastaviti tu politiku. Također je tvrdio da su rezultati izbora možda kompromitovani upotrebom softvera za brojanje koji je u vlasništvu privatne firme i nad kojim država nema nadzor. Od fudbala do politike Sjedinjenih Država i Kine Izbornu kampanju potresaju i ubistva. Paravojne grupe i kriminalci vode svoje ratove i ratuju protiv države. Život je izgubio i jedan predsjednički kandidat. To je sudbina Kolumbije šest decenija, u sukobu koji je odnio stotine hiljada života. Dva predsjednička kandidata imaju i različite planove kako suzbiti nasilje. Cepeda, kao i Petro, smatra da pomirenje može doći samo razgovorima, a njegov rival želi bombardovanje „narkoterorista“ i gradnje zatvora po uzoru na El Salvador kojeg vodi desničar Nayib Armando Bukele Ortez. Militarizam u politici Tigar pokazuje i vojničkim salutiranjem svojim pristalicama. Abelardo de la Espriella ima i drugu uniformu - dres fudbalske selekcije Kolumbije, koja se nalazi na Svjetskom prvenstvu i kojoj su stručnjaci prije turnira davali realne šanse za dobar rezultat. Cepeda ga je optužio da je „ukrao“ dres koji bi trebao da ujedinjuje naciju. I fudbalska reprezentacija pati zbog izbora. Kolumbijski mediji su izvještavali o tradicionalnom prijemu koji je za fudbalere organizovao predsjednik Petro, a na kome nije, barem prema izrazima lica nekih od njih, vladala najbolja atmosfera. Jedan od protagonista bio je kapiten reprezentacije James David Rodríguez Rubio, bivši fudbaler Real Madrida i drugih velikih klubova. Naime, Petro je sa sedamnaestogodišnjom kćerkom Antonellom čekao igrače i rukovao se s njima kako su mu prilazili. Kamera je uhvatila trenutak kada Antonella pita fudbalera za fotografiju s njim, a on bez odgovora nastavlja kretanje prema njenom ocu koji stoji pored. Potom je na društvenim mrežama rekla da je oduvijek navijala za Jamesa, kako ga u Kolumbiji zovu bez navođenja prezimena, pokazala fotografije s njim i u njegovom dresu stare desetak godina, priznala da je razočarana njegovim postupkom, ali pozvala naciju da stane uz nacionalni tim. Fudbaler je brzo reagovao i poslao joj poruku. Napisao je da je nije čuo, obećao da će se zajedno fotografisati i ponudio joj svoj dres. Petro je zahvalio Jamesu na ovom gestu, a njegova kći rekla da „umalo nije imala srčani udar“ kada je vidjela poruku koju je dobila. Ali, šteta je učinjena. Ovo su neki shvatili kao podršku određenih fudbalera opoziciji, nepoštivanje šefa države i kao udar na nacionalno jedinstvo, jer je fudbal najpopularniji kolumbijski sport. To je još jedna od podjela u već podijeljenoj državi. Važne političke teme bilu su prekrivene ovim događajem. Neke od tih tema, odnosno ishod u borbi ova dva kandidata, važne su za budućnost Kolumbije, Latinske Amerike i američki i kineski utjecaj u tom dijelu svijeta. Pobjeda Cepede značila bi nastavak plesa s Kinom i latinoameričkim ljevičarima, a pobjeda njegovog rivala bi dovela do vraćanja u američko okrilje nakon četiri godine Petrovog mandata. Dvije vizije Petro dugo izaziva zvanični Washington. Čak je nakon posjete zgradi Ujedinjenih nacija s američkih ulica pozvao američke vojnike da odbiju poslušnost Trumpu. Protivi se ratu u Pojasu Gaze, protjerao je izraelskog ambasadora iz Bogote, prekinuo kupovinu oružja iz Izraela i odbio da pomogne Trumpu protiv Madura. Koliko su veze Kolumbije i Washingtona bile jake pokazuje i to što je tu državu bivši venecuelanski predsjednik Hugo Rafael Chávez Frías nazivao „Izraelom Latinske Amerike“. Na Trumpove carine Kolumbiji, Petro je odgovorio carinama SAD-u i bio je prvi strani zvaničnik koji mu se javno usprotivio od njegovog povratka u Bijelu kuću. Važnost takve politike nadilazi njihov lični odnos, jer je ulog kolumbijska budućnost i odnosi u Latinskoj Americi u kojoj su u nekoliko zadnjih godina ljevičari uglavnom u defanzivi. Petro je proteklih godina gradio novi ekonomski sistem, pomagao siromašne, davao zemlju seljacima, ulagao u školstvo i zdravstvo i radio na dijalogu s naoružanom gerilom. Takva vlast u velikoj državi južno od američkih granica trn je u oku Washingtonu i američki stratezi tome žele vidjeti kraj prije ovogodišnjih brazilskih izbora kada će aktuelni ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva pokušati da osvoji novi mandat na čelu najveće države Južne Amerike. Abelardo de la Espriella ima svoju računicu. Iznenađujuća pobjeda u prvom krugu daje mu nadu da će to ponoviti i u nedjelju. Za to su mu potrebni glasovi centra. Juan Daniel Oviedo Arango, jedan od onih koji je predstavljao centar na ovim predsjedničkim izborima, odbio je dati podršku bilo kome, opisujući dva preostala kandidata kao „dva populistička ekstrema“. Ko će na čelo Kolumbije bit će poznato brzo, kao i put te države. Koliko bi taj put mogao izgledati različito pod dva kandidata možda najbolje sumiraju nedavne izjave Petra, Cepede i Tigra. Petro je rekao da tigrovi nemaju mjesta u ekosistemu Kolumbije i da su kao takvi opasnost za njen balans. Cepeda je rekao da mu se u Petrovom mandatu nije svidjela sveprisutna korupcija, a protiv koje se on navodno žestoko borio, a Abelardo de la Espriella da državi treba temeljita promjena koju može donijeti samo neko poput njega – tigar koji dolazi s političke desnice. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Zadnjih desetak dana bombe ponovo padaju po Izraelu, Iranu i američkim bazama na Bliskom istoku, iako svijet očekuje dogovor Washingtona i Teherana koji bi imao pozitivne posljedice na veliki dio svjetske ekonomije i brojne bliskoistočne države. Foto: Ilustracija Nova razmjena vatre uslijedila je jer američki predsjednik Donald Trump nije mogao da privoli izraelskog premijera da se pridržava primirja koje se odnosi i na Liban, a što je ozvaničeno i od Pakistana kao posrednika u razgovorima Washingtona i Teherana. Izraelska vojska izvela je zračne napade na Bejrut, uprkos prijetnji Teherana da će ako to urade Iran napasti Izrael, pa su iranski dronovi i rakete zasuli izraelsku teritoriju. Zatim je pred obalama Irana, u blizini Hormuškog moreuza, došlo do još jedne razmjene vatre između američkih i iranskih snaga, uz opravdanje obje strane da je takav potez odgovor na prethodni potez protivnika. Na koncu, oboren je američki helikopter Apache kod obala Omana, što je navelo američku stranu da izvede brojne napade na mete u Iranu. Prema tvrdnjama Teherana, pogođen je i rezervoar za vodu i oko dvadeset hiljada ljudi ostalo je bez vode. Washington tvrdi da je gađao iranske radare i protivvazdušnu odbranu. Iran je istu noć odgovorio i žestoko napao američke baze u Bahreinu i Jordanu, tvrdeći da ih je pogodio. Američka vojska je tvrdila da je presrela iranske rakete i dronove. Do mira upotrebom oružja U samo nekoliko dana američka i iranska strana pokazali su spremnost za pregovore, ali i za rat, barem pred očima domaće i međunarodne javnosti. Od takvih poteza ni jedna strana nije bila spremna odustati niti jednog trenutka u proteklim mjesecima. Ranija razmjena vatre u i oko Hormuškog moreuza mogla se gledati i kao popravljanje pozicija u pregovorima koji traju, jer je već odavno jasno da su zauzete pregovaračke pozicije rezultat vojnih (ne)uspjeha obje strane u ratu koji je trajao četrdesetak dana i koji je počeo zadnjeg dana februara, jer je to želio i tražio izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Ipak, pored sve volje iranske strane i dobrog dijela američke administracije da se dogovor postigne, stvari se ne odvijaju kako to oni žele. Jedna od glavnih prepreka da se dođe do američko-iranskog dogovora je Netanyahu. Mjesecima Netanyahu u Libanu napada položaje šiitskog Hezbollaha, ali i civilne mete i to ne krije. Štaviše, za to ima podršku nekih krugova na Zapadu. Napadima na Liban Netanyahu provocira iranski odgovor i to je pitanje stalno na Trumpovom stolu, prisiljavajući američkog predsjednika da brani Izrael od iranskih napada, ili da napravi u ovom trenutku nezamislivo – okrene leđa Tel Avivu. Pored toga, rat s Hezbollahom znači nastavak regionalnih tenzija i mogućnost nove eskalacije. Ovom politikom prema Libanu, a u čemu mu pomaže američka administracija i neki libanski i arapski akteri, Netanyahu je američko-iransko primirje okončao na par dana. Trump je, ipak, nakon razmjene udaraca s Iranom i odustajanja u četvrtak od najavljenih novih američkih napada, još jednom pokazao da želi završiti rat u kojem ne zna kako bi mogao pobijediti, a da to ne donese velike gubitke američkoj vojsci i američkom ugledu. Uz to, Sjedinjene Države imaju i druge planove i stratezi u Washingtonu ne žele potrošiti Trumpov mandat na borbu s Iranom i na saniranje posljedica tog rata. Nova realnost treba verifikaciju Američko-izraelski rat protiv Irana donio je promjene na Bliskom istoku. Rat koji se vodio i vodi u više država u jednom trenutku se sveo na pitanje kontrole nad Hormuškim moreuzom. Iran je stavljanjem moreuza pod svoju kontrolu uzdrmao regiju i svijet. Iranska kontrola nad ovim strateški važnim moreuzom dovela je do promjene politike Ujedinjenih Arapskih Emirata i do dogovora sa zvaničnim Washingtonom o novoj vladi Iraka. Iran se nije zadovoljio samo ovim. Napad na Izrael, nakon što su zvanični Tel Aviv javno upozorili da ne napada Bejrut, pokazala je novu dinamiku odnosa na Bliskom istoku. Koliko god da su ti napadi bili (ne)uspješni Iran je pokazao da pretenduje na status regionalnog hegemona koji brani svoje saveznike, a što je uloga koju je sebi Izrael namijenio nakon što je u kratkom vremenu napadao na Palestinu, Liban, Siriju, Iran, Jemen, Irak, pa čak i Katar. Iranski napad na najvažnijeg američkog saveznika na Bliskom istoku je poruka svima u regiji, a desio se dok Iran trpi gubitke u ratu iscrpljivanja sa Sjedinjenim Državama i dok za kratko vrijeme pokušava dogovoriti mirovne i druge sporazume s Washingtonom. Posebnu važnost ovom manevru daje činjenica da je Teheran napao Izrael zbog treće države, u ovom slučaju Libana. Takav potez na Bliskom istoku dugo vremena bio je nezamisliv. Teheran se sada istovremeno nameće kao regionalni hegemon koji garantuje stabilnost i drži se postignutih dogovora te kao sila koja ruši postojeći poredak koji se oslanjao na američku vojnu i diplomatsku snagu i izraelsku nekažnjivost bez obzira šta njegova vlada napravi izvan granica svoje države. Iranski napad na Izrael, zbog Libana, odjeknuo je širom Bliskog istoka. Teheran je tako pokazao da se drži svojih obećanja i da ima načine da ih provede, makar se radilo o ratu s Izraelom i Sjedinjenim Državama – dvije nuklearne sile sa superiornim zračnim snagama. Mnogi nisu očekivali ovakav nastup Irana, posebno libanski oponenti Hezbollahu. Neki od njih, koji žele razoružati tu grupu, ostali su zatečeni iranskim napadom na Izrael, jer je Teheran koristio vojsku da štiti Liban, dok vojsku ove male arapske države vlada u Bejrutu, Washington i Tel Aviv spremaju za rat protiv Hezbollaha, žmireći na okupaciju juga države od strane izraelske vojske. Ovakav ojačan Iran ne sviđa se ni Washingtonu, ni Tel Avivu ni mnogim arapskim državama. Ali, takav Iran je realnost koja je nastala nakon rata protiv te države. U pregovorima s Trumpom Iran sada traži takvo priznanje i od Washingtona i njegovih saveznika, rizikujući nastavak rata koji nikada nije do kraja predvidiv i čiji se tok može promijeniti. Trump je jučer poručio da je naredio obustavu napada na Iran i da će se u narednim danima možda potpisati neki sporazum s Teheranom. Ipak, Trumpu se u ratu protiv Irana ne može vjerovati na riječ i izjava je možda data zbog drugih političkih i ekonomskim planova Bijele kuće. Međutim, i nova razmjena vatre s Iranom i novi najavljeni sporazum pokazuje da je Bliski istok istovremeno blizu i ratu i miru i da je za dogovor Washingtona i Teherana potrebno da neko napravi ustupke i protivničkoj strani prizna uspjehe na vojnom ili diplomatskom planu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U nedjelju su stanovnici Armenije izašli na izbore i još jednom dali podršku stranci premijera Nikola Pashinyana, što je novi poraz Rusije Vladimira Putina na postsovjetskom prostoru. Foto: Ilustracija Iako ima samo tri miliona stanovnika i nema izlaz na more, Armenija je posljednjih godina važan djelić mozaika kojeg na političkoj mapi Kavkaza i Evroazije nastoje sklopiti Rusija, Sjedinjene Američke Države, Iran, Turska, Kina, Francuska, Azerbejdžan i drugi. To je najviše zbog koridora o kome se dugo govori, a koji bi mogao promijeniti političku i ekonomsku sliku čitavog regiona. Pored poznatih naziva kao što su „Zangezurski koridor“, „Sjuniški koridor“, „Megrinski koridor“, odnedavno postoji i „Trumpov most“ (Trump Bridge), a radi se o koridoru koji bi spojio Azerbejdžan s njegovom eksklavom Nahčivan preko međunarodno priznate teritorije Armenije. Koridor bi, ako se izgradi, spojio Tursku s azerbejdžanskom obalom na Kaspijskom moru i odatle s Centralnom Azijom. Istovremeno bi mogao presjeći armensku teritoriju na dva dijela, ili čak biti izgrađen tako da Armenija izgubi granicu s Iranom. Sve to zavisi od načina na koji će saobraćajna infrastruktura biti građena i kako će Armenija i Azerbejdžan gledati na pitanja vlastitog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i interesa velikih sila. Izbori s jasnim pobjednikom Na armenskim parlamentarnim izborima u nedjelju, pored ovoga pitanja koje dugo visi u zraku, odlučivalo se i o vanjskopolitičkom kursu države. Vlast je nudila nastavak puta ka Zapadu, približavanje Evropskoj uniji i Washingtonu, mirovni sporazum s Azerbejdžanom, popravljanje odnosa s Turskom, zadržavanje dobrih veza s Iranom i stabilne veze s Rusijom. Opozicija, koja je izašla u najmanje tri kolone, pojednostavljeno rečeno, nudila je vraćanje u zagrljaj Rusiji, koja u Armeniji ima vojnu bazu, bilo direktno i po svaku cijenu, bilo preko ekonomskog vezivanja i korištenja benefita ruskog tržišta i energenata na način na koji je to izvedeno u susjednoj Gruziji, a što je dovelo do prekida evropskog puta Tbilisija. Građanski ugovor premijera Pashinyana uvjerljivo je pobijedio, osvojivši skoro polovinu glasova uz izlaznost od šezdeset posto. Jaka Armenija armensko-ruskog milijardera Samvela Karapetyana osvojila je 23 posto, a Armenski savez bivšeg predsjednika i premijera Armenije i ugašene separatističke Republike Artsakh (Nagorno-Karabakh) Roberta Kocharyana 9,9 posto. Oko četiri posto, što je na granici cenzusa, osvojila je stranka Prosperitetna Armenija koju vodi biznismen Gagik Tsarukyan i do konačnog prebrojavanja svih glasova nije sigurno hoće li se dokopati parlamenta. Ali, bez obzira na konačan rezultat ove stranke, to neće bitno promijeniti ishod izbora. Pashinyanova stranka dobila je 64 od 105 mjesta u nacionalnom parlamentu, Jaka Armenija 29 i Armenski savez 12. Pashinyan je, potpuno opravdano, pobjedu nazvao „historijskom“. Pobjedu Pashinyanu čestitali su iz Evropske unije, a Rusija je osudila čitav izborni proces. Revolucija koja traje U svojoj čestitki Pashinyanu predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen između ostalog je navela da je „duh Baršunaste revolucije koju ste predvodili 2018. i dalje živ“, podsjećajući da je taj bivši novinar tada srušio prorusku vlast u Jerevanu. Šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kallas je istakla da je Armenija „izabrala evropsku budućnost“ na izborima. Iz Rusije potpuno suprotne poruke. Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova rekla je da izbori nisu bili pošteni i da su održani uz „neviđeni pritisak na opoziciju i miješanje Zapada, prvenstveno Evropske unije“, poručivši Pashinyanu da će Moskva pratiti njegov rad, jer su izbori pokazali da veliki dio stanovnika Armenije želi najbolje veze s Rusijom. Navodi i Brisela i Moskve u velikoj mjeri su tačni i posljedica su položaja ove male hrišćanske države stiješnjene između interesa regionalnih i svjetskih sila, a Brisel može biti zadovoljan i činjenicom da je, kao i u Rumuniji i Mađarskoj, na izborima pobijedio njihov favorit. Pashinyan i dalje jaše na talasu revolucije koja je tražila kraj ruskog utjecaja, izborni proces u Armeniji nije na nivou regularnosti kao u nekim drugim državama Evrope, a dobar dio stanovništva i dalje želi veze s Rusijom. Miješanje Zapada na strani Pashinyana vidljivo je i u dobrom rezultatu, uprkos porazu u ratu protiv Azerbejdžana 2023. godine i teškoj ekonomskoj situaciji, nakon otvorene podrške koju je imao sve vrijeme. Miješanje Rusije se moglo pratiti kroz nastup Karapetyana i činjenicu da je Pashinyan u odnosu na prošle izbore izgubio sedam mjesta u parlamentu ili oko četiri posto glasova. Karapetyan nije učestvovao na prošlim izborima, što će reći da je dobio dobar dio glasova nezadovoljnih građana, a izlaznost na ovim izborima bila je veća nego na prethodnim za desetak procentnih poena. Pored toga, Rusija je pred izbore zabranila uvoz nekih proizvoda iz Armenije (voće, povrće, cvijeće...) i podsjetila Jerevan da sadašnja cijena prirodnog gasa, a koji je za Armeniju skoro četiri puta niži od cijene na evropskom tržištu, neće ostati ista ako se nastavi s antiruskom politikom. Borba se nastavlja Pashinyan može biti zadovoljan rezultatom izbora uzimajući u obzir sve okolnosti. Ovakva pobjeda omogućava mu da formira vladu. Ipak, neće imati dvije trećine u parlamentu, što mu je potrebno za ustavne promjene koje su nužne ako želi sklopiti konačni sporazum s Azerbejdžanom. Naime, Baku je tražio ustavne promjene u susjednoj državi kao uslov za sporazum, jer važeći poziva na ujedinjene Armenije i Republike Artsakh. Pashinyan je u ponedjeljak najavio nastavak evropskog puta, ali i održavanje dobrih veza s Rusijom kroz nastavak članstva u Evroazijskoj ekonomskoj uniji. Krajem maja je Putin od Pashinyana tražio da se odluči između veza s Evropskom unijom i Evroazijskom ekonomskom unijom, poručivši mu da održi referendum i pita građane šta oni misle o tome. Nema dileme da je Pashinyanov prvi izbor Evropska unija, a potom Sjedinjene Američke Države koje su pod administracijom Donalda Trump spremne uraditi i ono što drugi nisu. Državni sekretar Marco Rubio dao mu je otvorenu podršku pred ove izbore. Ipak, Pashinyan mora igrati oprezno da bi zadržao svaki glas i svakog saveznika. To znači i dobre odnose sa susjedima, poput Irana - jedan od rijetkih aktera koji od Jerevana ne traži ništa osim uzajamno poštovanje i zadržavanje granice dvije države. Odnosi s Iranom sada su jako dobri, što je pokazala i vojna parada u Jerevanu krajem prošlog mjeseca. Armenski avioni Su-30 SM, nabavljeni iz Rusije, nosili su iranske bombe Yasin, a na italijanske komercijalne kamione Iveco Daily postavljeni su iranski sistemi protivvazdušne odbrane AD-08 Majid. Pokazana je vojna oprema i oružje iz Francuske i Indije. Armenija će ostati u fokusu velikih sila, kako zbog pomenutog koridora prema Azerbejdžanu i sveprisutne kineske inicijative „Pojas i put“, tako i zbog koridora „Sjever-jug“ koji bi trebao povezati Rusiju, preko Irana, s Indijom. Zapad je u Armeniji u prednosti nad Putinovom Rusijom. Kod Pashinyana vjerovatno i Iran pod američko-izraelskim napadom stoji bolje od Putinove Rusije, uprkos velikom broju Armenaca koji žele najbolje veze s Moskvom. Putinova politika u Armeniji, Ukrajini, Gruziji i drugdje mnogo Armenaca je udaljila od Moskve, pa tako polovina stanovništva više vjeruje u članstvo u Evropskoj uniji, iako je ta mala kavkaska država od Brisela geografski jako daleko, nego u veze s Rusijom s kojom ima mnogo zajedničkog. Okršaj Zapada i Moskve na tlu Armenije će se nastaviti i tu državu očekuju brojni izazovi, a Pashinyan će tražiti načine da provede ono što je obećao biračima i nastojat će da ne izazove preveliku ljutnju kod bilo koje sile koja ima utjecaj u ovom dijelu svijeta. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki državni sekretar Marco Rubio rekao je bolivijskom predsjedniku Rodrigu Pazu u telefonskom razgovoru da administracija Donalda Trumpa povećava hitnu pomoć i podršku toj državi javio je Reuters. Foto: Zastava Sjedinjenih Američkih Država Rubio je rekao da se pomoć šalje bi se riješila nestašica hrane i lijekova usred sedmica društvenih nemira i masovnih protesta u toj južnoameričkoj zemlji, saopštilo je ministarstvo. „Rubio je potvrdio da će Trumpova administracija nastaviti stajati uz Boliviju dok radi na stabilnosti, sigurnosti i boljoj budućnosti za sve Bolivijce“, rekao je glasnogovornik američkog State Departmenta Tommy Pigott u saopštenju. U Boliviji sedmicama traju protesti i štrajkovi, a građani traže odlazak nedavno izabranog predsjednika koji ima podršku Washingtona. Bivši bolivijski predsjednik Evo Morales Ayma traži Pazovu ostavku i raspisivanje novih izbora.

Gotovo svaki rat, posebno ako je dugotrajan i vodi se s puno napora i žrtava, državama donosi promjene. Rusija nije izuzetak, kako ona današnja tako i razne verzije ruske države kroz historiju. Rat tjera društvo na preobrazbu, što nužno vodi do promjene politike i političkih elita. Foto: Ilustracija Rusija pod predsjednikom Vladimirom Putinom prolazi kroz takve promjene. Od početka agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine u Rusiji se dešavaju značajna pomjeranja. Brojne smjene civilnih i vojnih zvaničnika, nerazjašnjene smrti istaknutih ličnosti i čak oružane pobune, dio su procesa u Rusiji zadnje četiri godine. Te promjene više ne kriju ni neki zvaničnici, pa se već duže vrijeme javljaju oni koji tvrde da bi ta preobrazba mogla biti još i radikalnija i temeljitija. Takve tvrdnje nisu bez osnova ako pogledamo historiju Rusije. Tako je, na primjer, tokom Prvog svjetskog rata Rusija imala revoluciju koja je narednih sedamdeset godina oblikovala tu državu i njenu politiku. Ukrajinske muke Rat u Ukrajini bila je šansa Putinu da uđe u historiju Rusije kao lider koji joj je vratio status svjetske sile. Putin to nije ostvario, čak i ako pobijedi u Ukrajini. Gubitke Rusije u Ukrajini, a onda i širom svijeta od početka tog rata, Rusi će dugo osjećati. U Moskvi su brzo vidjeli da rat u Ukrajini neće biti jednosmjerna ulica, jer su ruski planovi padali jedan za drugim. Ukrajina nije ostavljena, Zapad se nije podijelio i NATO se nije uplašio ruske vojske. To su neki od razloga zašto je Moskvi ostajalo svakim danom rata manje opcija. Ubrzo je stupio na scenu Dmitrij Medvedev, bivši premijer i predsjednik Rusije, koji je prvo počeo vrijeđati političare sa Zapada, pa onda počeo prijetiti upotrebom nuklearnog oružja. Mjesecima je Medvedev govorio o mogućoj upotrebi nuklearnog oružja i unaprijed za to okrivio Zapad i zvanični Kijev. U njegovoj postavci, Kijev i Zapad su jedno i Rusija bi mogla protiv nekog od njih koristiti nuklearno oružje, ako rat u Ukrajini ne bude išao po planu. Medvedeva niko u svijetu nije shvatio ozbiljno, jer je od ulaska u politiku bio samo Putinov „čuvar trona“, iako je bio vatreni zagovornik modernizacije Rusije po uzoru na Zapad. Već tada je imao ogroman broj neprijatelja, jer u Rusiji ima mnogo onih koji odbacju Zapad i njegove „vrijednosti“. Zagovornicima prihvatanja Putina, čak i kada napada susjedne države, istupi Medvedeva poslužili su kao najava predstojeće apokalipse usljed mogućeg korištenja nuklearnog oružja. Propagandi nije smetalo to što je ta poruka implicitno priznanje da Rusija ne može vojno slomiti jednu od najsiromašnijih evropskih država, državu čiji je dio elite i državni aparat ogrezao u kriminalu i korupciji i čija se populacija gotovo prepolovila u tridesetak godina. Svijet po Karaganovu U mnogim (pro)ruskim medijima posljednjih sedmica naširoko se citira Sergej Karaganov, bivši savjetnik Putina i drugih ruskih predsjednika i premijera, dugogodišnji akter u vrhu ruske politike, jedan od najistaknutijih ruskih autora u oblasti društvenih nauka, dekan fakulteta i član Trilateralne komisije. U svom članku „Svjetski rat: Put do pobjede“ Karaganov je, između ostalog, naveo da čim prije treba ruskom pobjedom završiti rat u Ukrajini i ako je potrebno upotrijebiti nuklearno oružje, čak i protiv meta izvan te države. U ovom podužem članku Karaganov navodi brojne razloge zašto koristiti nuklearno oružje, a u uvodu za sebe kaže „da u proteklih 35 godina nikada nisam napravio značajnu grešku u svojim procjenama ili predviđanjima“. Kratko rečeno, Karaganov smatra da je Rusija superiorna u odnosu na evropske elite koje su „moralno degenerisane, intelektualno osiromašene“ i „brzo propadaju“, te su „neuspješne na svim frontovima“ i zbog toga napadaju rusku državu. U tom napadu na Rusiju su uspješni, navodi Karaganov, jer je Moskva napravila grešku – nije dovoljno koristila nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja, pa predlaže da se to promijeni. Karaganov predlaže da Rusija počne napadati države koje pomažu Ukrajinu, kao što je to uradio Iran u samoodbrani od američko-izraelskog napada, priznajući da je Moskva upala u zamku u Ukrajini kada je pristala na „rat iscrpljivanja“, a koji je, uzgred rečeno, sve ove godine od ruskih propagandista predstavljan kao plan Rusije da u dugom ratu uništi Zapad. Istup Karaganova (pro)ruske snage širom svijeta dočekale su sa dosta pažnje, ističući da Rusija šalje konačno upozorenje Zapadu. Njegov članak neki su razumjeli kao poruku iz samog Kremlja. Pogubljenost Moskve Članak je došao u vrijeme kada je u Rusiji sve više glasova koji propituju Putinovu politiku prema Ukrajini, Zapadu, Bliskom istoku, Latinskoj Americi i Kini. Precizni ukrajinski napadi dronovima na mete širom Rusije natjerali su Kremlj i vojsku da ovogodišnju paradu u Moskvi za Dan pobjede održe u vanrednim okolnostima, nakon što je američki predsjednik Donald Trump privolio ukrajinskog kolegu Volodimira Zelenskog da prihvati kratkotrajno primirje. Zato bi se moglo reći da je članak iznuđen gibanjima u ruskoj eliti i vojsci. Sve je više onih koji vide da ovakav rat protiv Ukrajine košta mnogo i da je Putinovo držanje prema Siriji, Venecueli, Iranu, Kubi... ohrabrilo Trumpa da napada ruske saveznike i da tako rasipa ruski kredibilitet. Karaganov piše da državom „moraju upravljati ne toliko civili koliko vojna lica. To se već dešava, s obzirom na ulogu ljudi iz obavještajnih službi u rukovodećim krugovima“ i dodaje da se taj proces mora ubrzati. Na drugom mjestu piše da se društvo mora okrenuti Bogu „bez obzira na njegovo ime“ i da ekonomija nije najvažnija stvar na svijetu, već je za „služenje i održavanje duha i snage zemlje i njenog naroda.“ Zatim, treba se okrenuti Aziji i protiv Zapada, koristiti nuklearno oružje i protiv oni koji gađaju Rusiju dronovima, jer Moskva mora „pobijediti u započetom svjetskom ratu“: Lutanje ruske intelektualne elite pod Putinom je i komično i tragično. Dok filozof Aleksandar Dugin, kojeg također povezuju s Putinom, govori o sukobu civilizacija kada su SAD i Izrael napali Iran krajem februara, Karaganov, zbog rata u Ukrajini, „degeneraciju“ pripisuje evropskim elitama, a oba kažu da su lideri Zapada povezani sa zloglasnim Jeffreyem Epsteinom. Karaganov bi, ipak, o nečemu pregovarao s Trumpom i Zapadom. Dugin želi raskid sa Zapadom i veze s komunističkom Kinom, što predlaže i Karaganov koji smatra da je komunizam upropastio Rusiju. Kapitalistički i pohlepni Zapad smeta Karaganovu, ali ne i ruskoj eliti i onim Rusima koji decenijama maštaju da žive kao na Zapadu i u tamošnje škole šalju svoju djecu – suštinski stvarajući novu generaciju upravljača Rusijom lišenom slobodnih izbora. Ovakvi stavovi su refleksija stanja u ruskim elitama i ishod te borbe za Rusiju je važniji od ishoda rata u Ukrajini. Članak Karaganova zato ima posebnu važnost, jer umjesto rješenja ruskih dilema, kreiranja politika koje bi privlačile Ruse i druge narode, nuđenja alternative Zapadu, Kini ili bilo kome drugom, iz Putinove Rusije se predlaže upotreba nuklearnog oružja koje bi moglo uništiti ljudsku vrstu. U međuvremenu, prema Karaganovu, državu bi vodila vojska koja slavi Boga i smatra da je bolja od „moralno degenerisanih“ i „intelektualno osiromašenih“ vođa Zapada. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Kada su 8. aprila Sjedinjene Američke Države i Iran sklopili primirje, svima je bilo jasno da će konačni mirovni sporazum biti teško postignuti i to ne samo zbog interesa te dvije države, već zbog čitave regije koja će osjetiti posljedice američko-iranskih odluka. Foto: Zastava Libana Jedna od država koja je na vrhu liste onih na koje se sporazum direktno odnosi je Liban, poprište borbi između šiitskog Hezbollaha i Izraela od 8. oktobra 2023. godine, kada je ova libanska grupa u znak podrške palestinskom Hamasu prva napala preko granice. Izrael nije poštovao primirje, kako ono koje je dogovorio s Hezbollahom, tako ni ono koje su u ime te dvije strane postigli Washington i Teheran. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je na razne načine potkopavao primirje u namjeri da Sjedinjene Države opet napadnu Iran i da izraelska vojska pokuša okupirati dodatnu teritoriju u Libanu. Iranska prijetnja Stalni izraelski napadi na ciljeve u Libanu, za koje Tel Aviv uvijek tvrdi da pripadaju Hezbollahu čak i kada bagerima i eksplozivom ruše šiitska sela na jugu te arapske države, natjerali su tu libansku grupu da promijeni taktiku i krene u gerilsko ratovanje, uz upotrebu FPV dronova po prvi put. Hezbollah je tako nanio teške gubitke izraelskoj vojsci i to snimio i pokazao javnosti, što je navelo Izrael da poveća obim napada. Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir to je prije desetak dana sažeo u izjavi – „za svaki dron s eksplozivom, deset zgrada u Bejrutu bi trebalo pasti“. U ponedjeljak je Netanyahu poslušao svog ministra. Informisao je stanovništvo južnog Bejruta, u predgrađu Dahiye, koji nastanjuju šiiti i uporište je Hezbollaha, da odmah napuste svoje domove, jer kreću zračni napadi. Izrael je tako još jednom želio pribjeći svojoj „doktrini Dahiye“, koja se ogleda u kažnjavanju šiitskih civila za svaki Hezbollahov vojni uspjeh. Potom su iz Teherana poručili Washingtonu da se primirje između dvije strane odnosi i na Liban i da će biti prekinuto ako Izrael nastavi napadati tu državu. Iz Irana su poručili Tel Avivu da ako izvede napade na Bejrut da će oni napasti Izrael i pozvali Izraelce da napuste sjever svoje države. Ovakav nastup Irana izazvao je šok u Sjedinjenim Državama, Izraelu i posebno Libanu, jer su neki rivali Hezbollaha ostali zatečeni. To što je Iran, preko Washingtona, spriječio Izrael da napadne Liban pokvarilo je narativ nekih libanskih snaga koje žele razoružati Hezbollah i ograničiti iranski utjecaj na ovu malu arapsku državu, čak i ako će to voditi u građanski rat. Mediji su izvijestili, pozivajući se na neimenovane izvore u američkoj administraciji, da je Trump povodom iranske prijetnje u telefonskom razgovoru Netanyahua nazvao „luđakom“ kojeg je „spasio od zatvora“ i optužio ga da je nezahvalan. Neki američki proizraelski komentatori su objavu ovih detalja nazvali udarom na interese SAD-a i Izraela i činjenje usluge Iranu. Trump i Netanyahu: Izbori koje ne žele Na društvenim mrežama Trump je, povodom izraelskih planova da napadne Bejrut, naveo da će se izraelske trupe vratiti i neće ići ka glavnom gradu Libana, da je pregovarao s Hezbollahom i da su se kao i Izrael obavezali da neće „pucati“ jedni na druge i da mu pregovori s Teheranom idu dobro. Ove Trumpove tvrdnje su samo dijelom tačne. Izraelske trupe nisu išle ka Bejrutu i teško da bi tamo brzo došle zbog otpora Hezbollaha, strane nisu prestale pucati jedna na drugu i pregovori s Iranom i dalje su teški i bez jasnog plana kako ih okončati da svi budu zadovoljni. Trump sada želi završiti rat, ali ne postoji jednostavan način da to uradi, jer Iran nije poražen ni vojno ni diplomatski. Bilo kakav sporazum značio bi ustupke Iranu, a Trump za to nije spreman iz više razloga, uključujući američke interese, zahtjeve (pro)izraelskih zvaničnika i američkih i izraelskih saveznika među muslimanima na Bliskom istoku. Uz to, Trumpa očekuju i izbori za zakonodavna tijela u novembru i priča o ratu i inflacija mu ne idu u prilog. U sličnom problemu se nalazi i Netanyahu, koji bi također trebao na izbore do 27. oktobra prema važećim izraelskim zakonima. Izbori u oktobru bi se poklopili s godišnjicom Hamasovog napada kada je ubijeno preko hiljadu Izraelaca, od čega je najveći broj civila. Stoga, Netanyahu u ratu u Libanu traži, pored stvarnih dobitaka, i neke simbolične pobjede koje bi mogao predstaviti izraelskoj javnosti kao potvrdu uspješnosti svoje politike stalnog rata. Igra simbolima U aprilu ove godine izraelska vojska je napala libanski gradić Bint Jbeil, koji je postao simbol rata 2006. godine kada je Hezbollah porazio Izrael. Gradić se nalazi na par kilometara od izraelske granice i dva puta u dvadeset godina bio je poprište važnih bitaka. Netanyahuu je trebala ova pobjeda za propagandne svrhe. Iz tog gradića je tadašnji generalni sekretar Hezbollaha Hassan Nasrallah poručio da je Izrael „slabiji od paukove mreže“, što će godinama kasnije biti eksploatisano u javnom prostoru. Da bi pobijedio dvadeset godina kasnije, Izrael je u borbu poslao neke od najelitnijih jedinica koje su sedmicama trpjele udarce od malobrojnijih boraca Hezbollaha. Nakon više sedmica borbi izraelska vojska je ušla u centar gradića i gotovo ga sravnila sa zemljom, a Hezbollah zadržao prisustvo u predgrađima i okolini. Drugi takav primjer je izraelsko zauzimanje ostataka dvorca Beaufort, koji je bio uporište križara u srednjem vijeku. Krajem maja Izrael je tu podigao svoju zastavu, što je mnoge podsjetilo da je isti dvorac izraelska vojska zauzela 1982. godine i otuda potisnula Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), a o čemu je govorio i izraleski ministar odbrane Israel Katz, rekavši da se tamo izraelska vojska vratila nakon 44 godine, te da se to poklapa s godišnjicom „Operacije Mir za Galileju“ od 6. juna 1982. godine. Taj dan se obilježava kao početak Prvog libanskog rata koji je trajao tri godine i donio je okupaciju dijelova Libana i posljedično doveo do nastanka Hezbollaha koji je na koncu izraelske snage potisnuo preko granice. Dvorac udaljen petnaestak kilometara od izraelske granice opet je simbolički važan. Nakon što ga je izraelska vojska zauzela, Hezbollah ih je napao pomenutim FPV dronovima i nanio im gubitke. Hezbollahov napad desio se neposredno prije izraelske prijetnje da će napasti Bejrut. Još jedan primjer je i Netanyahuov poklon Trumpu iz februara prošle godine, koji se sastojao od komada posječenog stabla i zlatnog pejdžera na kome piše „pritisni s obje ruke“. Pejdžeri su korišteni u napadu na pripadnike Hezbollaha, a posječeno drvo neki su vidjeli kao maslinovo, čije su grančice simbol mira, i kao poruku Palestincima i drugim koji svoje postojanje u tom dijelu svijeta poistovjećuju sa starim stablima maslina na svojim posjedima. Netanyahuova politika za mnoge je prijetnja i za Izrael i sve je više onih koji ukazuju da je takva politika jedan od glavnih problema na Bliskom istoku. U Libanu sada je ulog regionalni mir, sudbine miliona ljudi i materijalni gubici na Bliskom istoku i širom svijeta koji se teško mogu precizno izračunati. Teheran i Washington su početkom ove sedmice zaustavili Netanyahua da ponovo napadne Bejrut, ali ostaje pitanje hoće li okončati rat koji i sami vode. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Indija je saopštila da će nastaviti saradnju s Mjanmarom nakon što je premijer Narendra Modi u ponedjeljak razgovarao s Min Aung Hlaingom, liderom vlade koju podržava vojska, uprkos zapadnim sankcijama uvedenim nakon što je vojska preuzela vlast 2021. godine, javio je AP. Foto: Zastava Indije Indijski ministar Vikram Misri rekao je novinarima u New Delhiju da indijska politika „nije namijenjena da bude komentar unutrašnjih političkih aranžmana“ u Mjanmaru i da New Delhi vjeruje da je saradnja najbolji put naprijed. Zapadne nacije nastoje izolovati vojne vladare Mjanmara otkako su svrgnuli izabranu vladu Aung San Suu Kyi u puču 2021. godine, koji je izazvao obračun s protivnicima i nacionalni sukob i humanitarnu krizu. Neki kritičari i grupe za ljudska prava rekli su da posjeta Min Aung Hlainga Indiji rizikuje davanje legitimiteta vladi koju podržava vojska. „Uvijek smo postupali po principu da je održivi dijalog ono što je važno“, rekao je Misri, dodajući da bi izolacija Mjanmara bila kontraproduktivna. „Historija je pokazala da nam povlačenje ne daje nikakve rezultate koji su bolji od saradnje.“ Ovo je prva posjeta Min Aung Hlainga Indiji otkako je u aprilu položio predsjedničku zakletvu nakon izbora za koje kritičari kažu da su osmišljeni da učvrste vlast vojske. Njegova posljednja posjeta Indiji bila je 2019. godine, kada je služio kao načelnik vojske Mjanmara. Indija dijeli granicu dugu 1.643 kilometra s Mjanmarom i pomorsku granicu u Bengalskom zaljevu. Indija ugošćuje hiljade izbjeglica iz Mjanmara, od kojih su mnogi pobjegli od borbi u sjeverozapadnoj državi Chin i drugim područjima pogođenim sukobima. Mjanmar je također strateški važan za sigurnosne interese Indije. Dvije države su sarađivale na sigurnosti granica i razmjeni obavještajnih podataka kako bi se borile protiv pobunjeničkih grupa koje djeluju preko pograničnog područja. Modi i Min Aung Hlaing nisu se obratili medijima nakon sastanka, za razliku od većine bilateralnih razgovora u kojima su učestvovali šefovi država ili vlada u posjeti New Delhiju. Ali, Misri je rekao da su dvojica lidera razgovarala o trgovini, saradnji u oblasti odbrane i sigurnosti, upravljanju granicama i regionalnim pitanjima, a razgovori su se fokusirali i na proširenje ekonomskih i tehnoloških veza. Rekao je da su se obje strane složile da prodube saradnju u svim sektorima, uključujući trgovinu, energetiku i važne minerale, te da ubrzaju velike projekte povezivanja. Lideri su također razgovarali o saradnji u borbi protiv kibernetičkog kriminala i trgovine ljudima, problemima koji su pogodili hiljade Indijaca namamljenih u centre za prevare u regiji. Misri je rekao da su Indija i Mjanmar sarađivali na spašavanju više od 2.400 indijskih državljana u proteklih osamnaest mjeseci. Tokom posjete, Min Aung Hlaing se također sastao s indijskom predsjednicom Droupadi Murmu, ministrom vanjskih poslova Subrahmanyamom Jaishankarom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost Ajitom Dovalom.

Japanski tehnološki investitor SoftBank uložiće 75 milijardi eura na infrastrukturu vještačke inteligencije (AI) u Francuskoj, rekao je njegov osnivač Masayoshi Son u intervjuu objavljenom u subotu za francuske novine, javio je AFP. Foto: Ilustracija „Ovo će biti najveća investicija u Evropi u infrastrukturu vezanu za vještačku inteligenciju: ukupno 75 milijardi eura“, rekao je Son za sedmičnik La Tribune Dimanche uoči francuske investicijske konferencije koju organizuje predsjednik Emmanuel Macron. Rekao je da to uključuje 45 milijardi eura koji će se utrošiti do 2031. godine na podatkovne centre u regiji Hauts-de-France na sjeveru Francuske. Francuski elektroenergetski gigant Schneider biće partner u ogromnom projektu, rekao je njegov izvršni direktor Olivier Blum za AFP. „Ovo je značajno partnerstvo, veliki projekat, najveći ikada poduzet u Francuskoj“ u ovom sektoru, rekao je Blum. „Do sada je u Francuskoj krajem 2025. godine instalisan kapacitet podatkovnih centara otprilike 1,5 gigavata, a ono što se sada najavljuje je da će početna faza biti 3,0 gigavata, nakon čega slijedi druga faza koja bi mogla dostići i do 5,0“, dodao je. Ova objava je veliki poticaj Macronovim naporima da privuče visokotehnološke industrije u Francusku, u konkurenciji s drugim evropskim nacijama. Izvoznik energije Macron će od ponedjeljka biti domaćin međunarodne investicijske konferencije u dvorcu Versailles. Son (68) je rekao da je odluku donio nakon susreta s Macronom tokom posjete Tokiju u aprilu i da je status Francuske kao izvoznika energije odigrao ključnu ulogu. Podatkovni centri su ogromni potrošači energije. „Činjenica da je zemlja proizvođač i izvoznik energije apsolutno je ključna za infrastrukturna ulaganja u vještačku inteligenciju, posebno za podatkovne centre“, rekao je Son, čija kompanija ima jedanaestpostotni udio u gigantu OpenAI koji upravlja chatbotom ChatGPT. Japanski tajkun je rekao da je također bio impresioniran Macronovom „snažnom ličnom posvećenošću osiguravanju ekonomskog uspjeha Francuske, iako su naša ulaganja do sada bila prvenstveno koncentrirana u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu i Aziji“. Blum je rekao da će Schneider učestvovati u projektovanju i isporuci sve opreme, a fabrika će biti izgrađena u luci Dunkerque na Lamanšu. Prva tri podatkovna centra bila bi u Dunkerqueu i u blizini sjevernih gradova Cambrai i Amiens, dodao je. Francuska kaže da ima 35 lokacija spremnih da obezbijede dovoljno energije i druge infrastrukture za podatkovne centre. Macron je više puta rekao da Evropa ne smije dozvoliti Sjedinjenim Američkim Državama i Kini da preuzmu nepremostivo vodstvo u vještačkoj inteligenciji. Son je rekao da je „sustizanje Sjedinjenih Američkih Država, trenutno globalnog centra gravitacije za inovacije, izazov za većinu drugih zemalja“. Evropa mora, dodao je u intervjuu za Tribune, „pronaći pravi put“ da postigne „ravnotežu“ između inovacija i regulacije.

Američki predsjednik Donald Trump obračunava se s latinoameričkim ljevičarima i svima onima u tom dijelu svijeta koji imaju ili žele imati snažne ekonomske veze s Kinom i Rusijom. Foto: Mapa Sjeverne, Srednje i Južne Amerike Za šesnaest mjeseci svog drugog mandata u Bijeloj kući lista njegovih neprijatelja po ovom osnovu bila je neobično duga, ali još uvijek nije konačna. Štaviše, lista je sve duža i obuhvata i bivše ljevičarske zvaničnike, šaljući im poruku da zvanični Washington nije na njih zaboravio. Imenovanjem Marca Rubija za državnog sekretara, potomka kubanskih imigranata u Sjedinjene Države, bilo je jasno da će Latinska Amerika biti visoko na listi prioriteta nove američke administracije. Ali, način na koji se to radi iznenadio je mnoge. Protiv Kine u Panami i ljevičara u Venecueli Od samog početka svog drugog mandata Trump se bavio Panamom i Panamskim kanalom. Toj državi prijetio je i upotrebom sile ako otuda ne protjera kineski utjecaj i kapital. Bez puno opiranja, Panama je poslušala. Krajem aprila na društvenoj mreži X, Rubio je napisao da se o „suverenitetu u našoj hemisferi ne pregovara“ govoreći o odnosu Paname i Kine. Rubio, dakle, kaže da u takozvanom „američkom dvorištu“ nema mjesta za Kinu. Takav stav nije ništa drugo nego prijetnja upotrebe sile protiv svih onih koji se opiru volji Washingtona. Otmica venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegove supruge, i dogovor s novom/starom venecuelanskom vlašću o potčinjavanju interesima SAD-a u poslovima s venecuelanskom naftom, bila je važna epizoda, ali ne i kraj. Washington tu nije stao sa zahtjevima. Privremena predsjednica i bivša Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez opet je pristala na diktat. Ovaj put na red je došao Álex Nain Saab Morán - čovjek koji je bio zadužen za zaobilaženje američkih sankcija i bivši Madurov ministar. Saab je godinama bio u središtu odnosa Washingtona i Caracasa. Ovaj kolumbijski državljanin libanskog porijekla sa Zelenortskih Ostrva bio je izručen u Sjedinjene Države, zatim razmijenjen za američke zatvorenike u venecuelanskim zatvorima u vremenu administracije Josepha Bidena, potom postao ministar u Caracasu i na kraju razriješen po dolasku Rodríguez na vlast. Rodríguez ga je odlučila izručiti Washingtonu i mijenjati narativ o čovjeku koji je godinama služio Caracasu. Vlada je u kratkom saopštenju 16. maja navela da izručuje „kolumbijskog državljanina“ i to „u skladu s odredbama venecuelanskog imigracijskog zakona“, jer je „umiješan u počinjenje raznih zločina u Sjedinjenim Američkim Državama, što je javno poznato i široko izvještavano“. Njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez, koji je na čelu venecuelanskog parlamenta, optužio je Saaba da je saradnik američkih službi od 2019. godine. Kuba kao simbol San mnogih američkih predsjednika bio je slom komunističkog režima na Kubi, koji decenijama uz samu obalu najveće svjetske sile preživljava pod sankcijama i blokadama raznih vrsta. Braća Castro Ruz su tim otporom Kubu pretvorili u simbol otpora i postali inspiracija mnogim da se bore protiv velikih sila. Generacije latinoameričkih ljevičara su u kubanskoj revoluciji vidjele simbol otpora Washingtonu i decenijama su dolazili u Havanu da se poklone braći Castro. Kuba je bila Trumpova opsesija i u njegovom prvom mandatu. Žestoke sankcije i pritisci dobili su ove godine kulminaciju u pomorskoj blokadi ostrva i prijetnjama svakome ko Kubi prodaje naftu. Nova venecuelanska vlast prestala je slati gorivo Kubi, a potom je to uradio i Meksiko. Kuba je „spremna“ da padne, samouvjereno poručuje Trump. Sedmicama traju pregovori američke i kubanske strane. Redukcije u snabdijevanju električnom energijom, koju proizvode elektrane koje se pokreću naftom, su česte. Kubanska vlada kaže da nema dovoljno električne energije za normalan rad bolnica, škola ili privrede. Trump tvrdi da je Kuba pred slomom, a iz Havane poručuju da se neće predati i da će se braniti na sve načine. Da Washington ne odustaje pokazuje i optužnica od prije desetak dana podnesena sudu u Miamiju – devedesetčetverogodišnjeg Raúla Castra Ruza tereti se za smrt četiri Amerikanca koji su 1996. godine u dva aviona pokušali dostaviti humanitarnu pomoć na Kubu. Avioni su srušeni, prema Međunarodnoj agenciji za civilno zrakoplovstvo, van kubanskog zračnog prostora. Raúl Castro je tada bio ministar odbrane, a njegov brat Fidel je tvrdio da on kao ministar nije naredio obaranje, već je vojska djelovala po „stalnim naredbama“ braneći zračni prostor. Američka optužnica upalila je alarme za uzbunu kod Kubanaca, jer smatraju da je to uvod u vojnu operaciju, odnosno stvaranje uslova za zarobljavanje Castra kao Madura u januaru ove godine. Kubanci kažu da taj pokušaj ne bi prošao bez krvoprolića, što je vjerovatno i tačno. Treba se sjetiti da su Kubanci štitili Madura u Caracasu i da su mnogi izgubili život u toj američkoj operaciji. Resursima bogata Bolivija i bivši predsjednik koji se plaši otmice Da će biti pokušaja njegove otmice vjeruje bivši bolivijski predsjednik Juan Evo Morales Ayma, u vremenu kada se desničarska vlada sedmicama suočava s masovnim protestima građana nezadovoljnih s visokom stopom inflacije, nestašicama goriva, hrane i drugih potrepština. Predsjednik Rodrigo Paz Pereira je ove sedmice rekao da je država na „tački prijeloma“, pozivajući na prekid štrajkova i protesta koji traju širom Bolivije. Morales traži Pazovu ostavku i vanredne izbore, dok se situacija usložnjava i pogoršava, usljed ekonomske krize i blokada puteva. Morales kaže da Paz želi prodati bolivijske resurse američkim kompanijama, a Paz da provodi reforme da bi popravio ono što su mu ljevičari ostavili kada je preuzeo vlast prije šest mjeseci. Morales tvrdi da je obaviješten iz bolivijske vojske da mu spremaju otmicu i da će je izvesti američki vojnici koji bi došli iz susjednog Paragvaja. Njegove pristalice su u regiji Cochabamba, gdje se Morales nalazi u namjeri da se zaštiti od bolivijskog suda, blokirale ceste, aerodrome i lokacije za koje vjeruju da bi vojnici mogli iskoristiti za slijetanje aviona ili helikoptera. Bivšeg bolivijskog ljevičarskog predsjednika sud traži po optužnici iz 2024. godine, prema kojoj je osam godina ranije „trgovao ljudima“, odnosno imao seksualne odnose s maloljetnicom s kojom je navodno dobio i dijete. Početkom mjeseca sud je otvorio postupak, a Morales odbija da se pojavi pred sudom i odbacuje sve te optužbe tvrdeći da su politički motivisane. Morales tvrdi da ga desničari žele ukloniti kako bi lakše rasprodali bolivijske resurse, uključujući litij američkoj kompaniji Tesla. Pazova vlada ima otvorenu podršku SAD-a. Sjedinjene Države nisu jedine koje stoje uz Paza. Podršku aktuelnom predsjedniku, koji je legalno pobijedio na izborima, dali su i Izrael, Argentina i mnogi desničari u Latinskoj Americi. Moralesu, starom neprijatelju Izraela s kojim su njegovi ljevičari dva puta prekidali diplomatske odnose zbog tretmana Palestinaca, zasmetala je reakcija Tel Aviva. Upitao je odakle Izraelu pravo da se bavi Bolivijom i s kojim moralnim osnovama nakon „genocida i istrjebljenja“ Palestinaca. Imperija ne prašta, ljevičari ne odustaju Odakle Izraelu pravo da se bavi Bolivijom potiče iz istog prava koje je sebi Morales dao da se bavi ovom državom na Bliskom istoku, vjerovatno je najprostiji odgovor na ovo pitanje. I dok Paz razmatra upotrebu vojske i policije, ako proglasi vanredno stanje – za šta stvara zakonske uslove, ovaj primjer pokazuje borbu za kontrolu Latinske Amerike u koju su uključeni i strani faktori. Oni koji prate procese u Latinskoj Americi ne mogu zaboraviti da su mnogi tamošnji ljevičari posljednjih godina završili na sudovima i u zatvorima. Njihove pristalice će reći da je to politički progon ljudi koji se bore protiv američkog imperijalizma i rasprodaje resursa Latinske Amerike, a njihovi kritičari da takvi sudski procesi pokazuju stvarno lice vođa koji su do grla u kriminalu. Pored slučajeva Madura, Moralesa i Castra u ovom stoljeću pred sudove, u egzil, a neki i u zatvor, otišli su bivši i sadašnji brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, bivši ekvadorski predsjednik Rafael Vicente Correa Delgado, bivša argentinska predsjednica Cristina Elisabet Fernández de Kirchner, bivši peruanski predsjednik José Pedro Castillo Terrones i drugi. Latinoamerički ljevičari ne stoje najbolje. Desničari su za kratko vrijeme pobijedili na izborima u Argentini, Čileu i drugdje, a Trumpov povratak u Bijelu kuću im je vjetar u leđa. Ali, klatno se pomjera lijevo i desno. Polovinom februara Morales je na X-u napisao da kada Washington upravlja tamošnjim državama „uvijek se kažnjava narod reformama, zaduženjem, privatizacijama, urušavanjem prava, devalvacijom, većim porezima za radnike i ukidanjem poreza za bogate, podvrgavajući se stranim finansijskim institucijama i predajući naše prirodne resurse transnacionalnim korporacijama“, i tvrdi da je jedino rješenje prestanak „služenja imperiji“. Iz ugla Moralesovih pristalica ovakva postavka izgleda kao neosporna istina. Ipak, mnogi građani tako ne misle i svoje povjerenje daju političarima centra ili desnice, koji žele najbolje odnose sa Sjedinjenim Državama i distanciranje od Kine i ranije od Moskve. I jedni i drugi nastaviće da se bore. Ali, ovaj put uz izmijenjene uslove – Washington pod Trumpom je pokazao da je spreman upotrijebiti silu da ostvari svoje ciljeve, baš kao što je to radio prije mnogo godina. Takav američki pristup u korijenu je mnogih današnjih društvenih, političkih i drugih podjela u Latinskoj Americi. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki State Department prošle sedmice kraćim dopisom izvijestio je Kongres o tome šta administracija predsjednika Donalda Trumpa želi na takozvanom „Zapadnom Balkanu“, ili poimenice u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Foto: Mapa Evrope i Evropske unije Izvještaj je došao u vremenu promjene američke i evropske politike prema svijetu, ali i između njih samih, i dok se još uvijek ne zna ishod rata u Ukrajini i Iranu. Također, poklopio se s ostavkom Christiana Schmidta na mjestu visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR), a što je iznenadilo i neke u Sarajevu koji nisu smjeli biti iznenađeni. Mjesecima unazad bilo je jasno da Schmidt odlazi na ovaj ili onaj način, a što se poklapa s promjenama politike Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prema ovom dijelu svijeta. To je bilo jasno i iz poruka koje su slali neki evropski, najviše njemački, zvaničnici koji su nedavno posjećivali Balkan. Poručili su da se američki i evropski interesi na Balkanu sada u potpunosti ne poklapaju. Drugim riječima, od balkanskih političara se traži da urade ono što evropski zvaničnici ne smiju ni da izgovore – reći Washingtonu „ne“. Izvještaj o kontinuitetu američke politike Pomenuti izvještaj State Departmenta neki su shvatili kao najavu epohalne promjene američke politike pod Trumpom. Iako ta pretpostavka možda i bude tačna, ona se ne može iščitati iz ovog dokumenta, koji nije ništa drugo nego upoznavanje američkih zakonodavaca o dijelu svijeta s kojim se neki od njih prvi put susreću u svom radu, zatim način da se pošalje poruka javnosti u pomenutih šest balkanskih država i da se njihovi političari podsjete na ono na šta su se obavezali raznim (prešutnim) dogovorima, a koji su uslijedili nakon ruske agresije na Ukrajinu. U dokumentu Washington od balkanskih vođa traži dvije stvari: stabilnost i uslove za ekonomski razvoj. Da bi to postigli, između ostalog, moraju ojačati vojne kapacitete u skladu s NATO ciljevima i za to izdvojiti pet posto svog državnog BDP-a, iskorijeniti korupciju i američkim kompanijama dati status kakav sada uživaju ruske i kineske u nekim dijelovima Balkana. Sve ovo je jasno navedeno i kontinuitet je politike administracije Josepha Bidena. Recentnije, to je politika koja je obznanjena krajem prošle godine u Zakonu o ovlaštenjima za nacionalnu odbranu, koji je predsjednik Trump potpisao. Dokument precizira američki stav prema Balkanu i prema Rusiji i Kini koje su duboko upletene u politiku i ekonomiju gotovo svih balkanskih država. Amerikanci su tada poručili da za Rusiju i Kinu nema mjesta na Balkanu. I ta stavka upućuje na kontinuitet s Bidenom koji je s Briselom od početka ruske agresije na Ukrajinu iz Evrope potiskivao ruski i kineski utjecaj. State Department je tako podsjetio sve zainteresovane da se ciljevi najveće svjetske sile u ovom dijelu svijeta još uvijek nisu promijenili, ali da su otvoreni za nove ideje. Međutim, to ne znači da se neće promijeniti i metode. Uostalom, i Balkan se promijenio i dugo ne treba pomoć, poput humanitarne, kao ranije. To je za američke stratege prostor na kome, kako navodi State Department, živi osamnaest miliona ljudi, blizu evropskih transportnih koridora, s prirodnim resursima, rastućim tehnološkim sektorom i kvalifikovanom radnom snagom. Dakle, američke kompanije tu sada mogu zaraditi novac, a Washington produbiti svoj utjecaj. Kome će pripasti Balkan? Trumpova administracija nema milosti za zastupnike ruskih i kineskih planova u dijelovima svijeta koje Washington vidi kao svoju zonu utjecaja. Ekonomski rat s Kinom prelio se na politički i vojni obračun od Južne i Centralne Amerike do Afrike i Bliskog istoka. Takav razvoj situacije bio je očekivan imenovanjem Marca Rubija za državnog sekretara, protivnika svega što ima veze s komunizmom i ljevicom, i Howarda Lutnicka za ministra trgovine, milijardera koji gotovo sve američke ekonomske probleme pripisuje jačanju Kine. Ali, ni to nije bilo originalna ideja ove Trumpove administracije. U svom prvom mandatu Trump je krenuo u obračun s kineskom ekonomijom, a nastavio Biden. Na koncu, pridružila se i Evropska unija, koja je razvila set politika kao odgovor na kinesku Inicijativu „Pojas i put“. Treba se sjetiti famoznog sastanka u Bijeloj kući 2020. godine, kada je Trump ugostio srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija koji su, posađeni za stoliće za ovu priliku postavljene uz stol američkog predsjednika, potpisali dokument o odnosima Beograda i Prištine, ali se i obavezali da protjeraju „nepouzdane“ kompanije iz poslova s 5G mrežom. Ta „nepouzdana“ kompanija je kineski Huawei, koji je dugo radio na prisustvu u Srbiji. Dokument State Departmenta sada daje širi popis oblasti u koje nisu dobrodošle „nepouzdane“, ruske i kineske kompanije. Gasovodi, hidroelektrane, termoelektrane, infrastruktura svake vrste, namjenska industrija, IT sektor... Šta žele velike sile? Novo američko uklinjavanje na jugu Evrope, a što nekim evropskim prijestolnicama smeta, neće naići na bezrezervno odobravanje Evropske unije. Iako to rijetko ističu, razlike postoje. Na primjer, kosovski premijer Albin Kurti ima podršku Njemačke i stalne ukore iz Washingtona. Amerikanci sada mijenjaju pristup. Jug Evrope, konkretno Balkan, ne tretiraju kao isključivo sigurnosno pitanje i ne računaju samo na svoju „tvrdu moć“. Sada su u igri i velike investicije i američki kapital, a evropskim saveznicima prepuštaju dio poslova u oblasti sigurnosti. I tu se pojavio jedan detalj iz spomenutog dokumenta State Departmenta koji je privukao dosta pažnje ovdašnje javnosti. Tamo stoji da Sjedinjene Države više neće podržavati „nation-building“, odnosno „izgradnju država“, a mnogi to razumiju kao gradnju (jedno)nacionalnih i unitarnih država. Ta era je prošla, navodi se, i Sjedinjene Države više neće da „spašavaju ili popravljaju“ već da grade „stabilnost i obostrano korisna partnerstva“. Ta stavka kao da je ubačena u znak dobre volje prema nekim regionalnim akterima da bi je kasnije mogli koristiti za svoje političke istupe. Međutim, historija pokazuje da Washington takvu politiku na prostoru bivše Jugoslavije gotovo nikada nije istinski vodio. Washington je bio protiv raspada Jugoslavije, potom za raspad i širom tog prostora uvažavao etničke partikularitete. Daytonski sporazum je primjer kako se ne gradi država kakva se podrazumijeva kod nas pod gorepomenutim terminom, ustavi i zakoni Kosova i Sjeverne Makedonije su još jedan dokaz insistiranja na etničkom, a uklanjanje s vlasti Mila Đukanovića u Crnoj Gori demonstracija upotrebe etničkih podjela u politici. Odatle se davno pojavila ideja da se u Bosni i Hercegovini iz „dejtonske faze“ pređe u „briselsku fazu“, a intervencija OHR-a u izbornoj noći 2022. godine, urađena po nalogu tadašnje američke administracije, vodila je u suprotnom pravcu. Brisel godinama balkanskim državama nudi novac u zamjenu za reforme i to često ne daje rezultat. Takav pristup balkanske vođe, vjerovatno po nagovorima izvana, odbile su i u vremenu raspada Jugoslavije: famozne milijarde dolara i primanje u tadašnju Evropsku zajednicu nisu bile dovoljne da ih zaustave u namjeri da formiraju nezavisne i suverene države. Više od tri decenije kasnije, Brisel i Washington nude novac i političke veze, a vođe balkanskih država opet „trguju“ nezavisnošću i suverenitetom, iako su to praktično davno „istrgovali“. Ostaje pitanje šta će biti ustupljeno od onog što već nije uništeno ili privatizovano, odnosno šta će kome biti ustupljeno u zamjenu za „savezništvo“. Stoga, ako ne bude autentičnog dogovora balkanskih političara, onda će opet biti dogovora velikih sila o balkanskim narodima i državama. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Nakon godina optužbi za oduzimanje zemlje od strane sada raspuštene katoličke grupe, najviše crkvene vlasti u andskoj zemlji u subotu su održale simboličnu ceremoniju reparacije za autohtone narode čija je zemlja oduzeta, javio je AP. Foto: Panorama Lime Organizaciju Sodalitium Christianae Vitae sa sjedištem u Peruu raspustio je 2025. godine papa Franjo, nakon godina pokušaja reformi i vatikanske istrage koja je otkrila seksualna zlostavljanja od strane njenog osnivača, finansijsko loše upravljanje od strane njenih vođa i duhovna zlostavljanja od strane njenih vodećih članova. Ceremonija u Peruu održana je pred autohtonim narodom Tallána, u sjevernoj zajednici Catacaos. „Ovdje smo da vas zamolimo za oproštaj u ime Crkve“, rekao je monsinjor Jordi Bertomeu, apostolski povjerenik koji je bio zadužen za proces raspuštanja Sodalitiuma, pred punom crkvom. „Kasnimo. Trebali smo doći prije dvadeset godina i zaista nam je žao.“ Sodalitium je osnovan 1971. godine kao jedno od nekoliko katoličkih društava nastalih kao konzervativna reakcija na lijevo orijentisani pokret teologije oslobođenja koji je zahvatio Latinsku Ameriku 1960-ih. Na svom vrhuncu, grupa je brojala oko 20.000 članova širom Južne Amerike i Sjedinjenih Američkih Država, te je bila izuzetno utjecajna u Peruu. 2011. godine, bivši članovi su se žalili nadbiskupiji u glavnom gradu Perua, Limi, na zloupotrebe koje je počinio njen osnivač, Luis Figari. Ali ni lokalna crkva ni Sveta Stolica nisu poduzele konkretne mjere sve dok jedna od žrtava i novinar nisu napisali knjigu 2015. godine. Nakon pokušaja reforme, Franjo je poslao svoja dva najpouzdanija istražitelja, Bertomeua i nadbiskupa Charlesa Sciclunu, da istraže optužbe za zloupotrebu Sodalitiuma. Njihov izvještaj je otkrio „sadističke“ zloupotrebe moći i duhovnosti slične sektama, finansijske zloupotrebe u upravljanju crkvenim fondovima, pa čak i slučajeve uznemiravanja kritičara. Tokom subotnje ceremonije, Bertomeu je podsjetio na poruku koju je Franjo poslao zajednici 2024. godine, rekavši im: „Borite se za svoju zemlju, ja sam s vama.“ Sporovi oko zemlje datiraju najmanje deset godina unazad, od kada su kompanije povezane sa Sodalitiumom pokrenule pravne postupke za deložaciju ljudi sa hiljada hektara u Catacaosu nakon nekoliko prenosa imovine koje poljoprivrednici ne priznaju. Desetine poljoprivrednika procesuirane su zbog navodne „uzurpacije“, a dvojica vođe zajednice su ubijena tokom sukoba koji su proizašli iz napora deložacija. Vjerska ceremonija održana je mjesecima nakon što je Peruanska episkopalna konferencija najavila moguću posjetu pape Lava XIV ovoj južnoameričkoj zemlji krajem godine. „Oprostite nam, ponudite nam svoj oproštaj, jer i nama je potreban“, rekao je Bertomeu, koji je Catacaos opisao kao zajednicu „uplašenu i slomljenu“. Tania Pariona, sekretarica Peruanske Nacionalne komisije za ljudska prava, rekla je da je ceremonija „historijski gest“ u kojem crkva „preuzima vodstvo nad državom, koja nije uspjela zaštititi ruralne zajednice“.

Američka vojska je u subotu izvela vježbu iznad glavnog grada Venecuele Caracasa, svoju prvu vojnu vježbu u toj južnoameričkoj naciji otkako su američke trupe napale glavni grad i otele predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores 3. januara, javio je Reuters. Foto: Panorama Caracasa Venecuelanske vlasti kažu da je u tom napadu poginulo najmanje stotinu ljudi. Vježba, za koju je venecuelanska vlada rekla da ju je odobrila kao vježbu evakuacije za moguće medicinske hitne slučajeve ili katastrofe, uključivala je dva aviona MV-22B Osprey koji su sletjeli u blizini američke ambasade i plovila koja su ušla u venecuelanske vode u Karipskom moru. Američka ambasada je u saopštenju navela da ostaje „posvećena osiguranju implementacije“ trofaznog plana predsjednika Donalda Trumpa, „posebno stabilizaciji Venecuele“. Ambasada je saopštila da je Francis Donovan, komandant Južne komande SAD-a, koja nadgleda američke vojne operacije u Americi, bio prisutan u Caracasu. Trumpova administracija podržala je vladu Delcy Rodriguez, bivša Madurova potpredsjednica, koja je donijela zakone kojima se naftne rezerve i rudarski resursi Venecuele otvaraju SAD-u.

U utorak i srijedu u Kini je boravio ruski predsjednik Vladimir Putin. Povod njegovog novog dolaska u Kinu je sastanak s predsjednikom Xi Jinpingom i drugim kineskim zvaničnicima. Foto: Putin i Xi tokom sastanka u Kini Xi Jinping je u razmaku od pet dana ugostio američkog predsjednika Donalda Trumpa i Putina. Ovako gust raspored kineskog predsjednika posljedica je odgađanja sastanka s Trumpom, koji je posjetu Kini odgodio zbog američko-izraelskog rata protiv Irana. Trump je, prema ranijim planovima, trebao doći nekoliko sedmica ranije. Kina je ove godine bio važna adresa za mnoge. Krajem januara došli su britanski i kanadski premijeri Keir Starmer i Mark Carney, početkom aprila njihov španski kolega Pedro Sánchez Pérez-Castejón te mnogi drugi. Sve ove posjete pokazuju snagu Kine i rast ugleda njenog lidera Xi Jinpinga koji se nameće kao sagovornik i Zapadu i onome što se naziva „globalni jug“. Putinova posjeta tempirana je da se poklopi s 25. godišnjicom Ugovora o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji Kine i Rusije, koji je ove sedmice novim potpisom produžen. Putinova posjeta Iako je Putin lice s međunarodne potjernice zbog zločina u Ukrajini, u Kini je primljen na najvišem nivou. Neki tvrde da je dobio bolji tretman od Trumpa, jer je proveo više vremena s kineskim vođom, razgovarajući uz čaj. Taj detalj ruski mediji su posebno isticali, a pomoćnik Kremlja Jurij Ušakov nazvao ga „najznačajnijim događajem Putinove službene posjete, jer je takva prijateljska atmosfera idealna za razgovor o osjetljivim pitanjima“. Da je Putin srdačnije dočekan od Trumpa pokazuju i izvještaji medija iz obje države, ali i zajednička izložba fotografija novinskih agencija TASS i Xinhua, Putinov sastanak s inženjerom Peng Paijem - bivšim studentom u Rusiji i dječaku kojeg je sreo tokom davne posjete Kine, razni sporazumi i to što nijedna strana nije istakla probleme u odnosima dvije države. Putinova posjeta bila je drugačija od Trumpove i kvalitativno. Putin nije došao na pregovore kao Trump, već da potvrdi privrženost kinesko-ruskim odnosima. Putin je prvi čelnik iz Moskve koji je u Peking više puta došao kao mlađi partner u rusko-kineskim odnosima. Ta tendencija da Peking preuzima ulogu jačeg u odnosu Kine i Rusije mogla se i ranije pratiti, a svoj stabilan tok dobiva nakon ruske agresije na Ukrajinu i početka diplomatske izolacije Putina u velikom dijelu svijeta. Ovaj uspjeh Xi Jinpinga ostaće zabilježen u historiji, a ovosedmična Putinova posjeta još je jedna važna kineska pobjeda. Naime, neki su smatrali, iako je to bilo malo vjerovatno, da će Trump pokušati navesti Rusiju da promijeni stranu i da se okrene saradnji sa Zapadom, a što se kao navodna mogućnost spominje od kada je ugostio Putina na Aljasci. Prema klasičnoj geopolitičkoj postavci, Trumpu je kao lideru najveće svjetske sile trebao sukob druge i treće sile, odnosno Kine i Rusije. Iako Indija nije sretna s postavkom da su kao sila u usponu na toj listi iza Rusije, jasno je da je Rusija i dalje geopolitički div bogat resursima i s nuklearnim naoružanjem možda i boljim od američkog, uprkos svim Putinovim promašajima i porazima od Ukrajine, preko Sirije, do Latinske Amerike i drugih dijelova svijeta. Kina je izbjegla tu zamku, a Putinova posjeta pokazala kurs koji će Rusija slijediti. Desetine potpisanih sporazuma i navodno jednoglasje o svijetu kakav žele da vide glavno je dostignuće ovoga samita. Rusko-kineska ideja uzgajana od sloma SSSR-a da svijet treba biti multipolaran ovih dana ima sve više zagovornika. Kina, uz pristanak Rusije, sada je lučonoša te ideje. Dokaz tome je i izjava pomenutog Ušakova. Govoreći o geopolitičkom trouglu koji uključuje Rusiju, SAD i Kinu, on je medijima istakao da ne zna ništa o „duhu Anchoragea“, za razliku od „duha Pekinga“ i dodao: „Ne samo da ga možete osjetiti, već ga i osjetiti, po mom mišljenju“. Ušakov je ovu izjavu uputio i Washingtonu i Pekingu, ali i nekim (pro)ruskim krugovima koji vjeruju da je postignut sporazum na Aljasci između Trumpa i Putina, i da dvije države u „duhu Anchoragea“ usaglašavaju svoje političko djelovanje. Izjava Putinovog pomoćnika sugeriše da je Kremlju bliži Peking od Washingtona i Xi Jinping od Donalda Trumpa. Deklaracija o novom svijetu Kina i Rusija potpisale su razne sporazume, a dva predsjednika dala izjave koje pokazuju bliskost njihovih politika. Tako su, na primjer, dogovorili da će nastaviti raditi na trgovini u nacionalnim valutama, osigurati komplementarnost navigacijskih sistema GLONASS i Beidou i zajednički razvijati vještačku inteligenciju. Zatim, izraženi su politički stavovi, poput toga da se protive korištenju vještačke inteligencije od nekih država „radi održavanja dominantnih pozicija“, osudili su jednostrane sankcije i carine, zabrinuti su zbog „militarizacije“ SAD-a i saveznika, posebno Japana, protive se širenju NATO-a na Aziju, nuklearnim probama i proliferaciji takvog oružja. Zatražili su poštivanje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava, ali ne i kraj napada na Ukrajinu, i kažu da je imunitet od krivičnog gonjenja šefova država garancija stabilnih međunarodnih odnosa. Osudili su akcije u Latinskoj Americi i na Karibima koje krše Povelju UN-a, što je jasna aluzija na američku politiku u tom dijelu svijeta. Osudili su i američko-izraelski napad na Iran i nazvali ga ilegalnim i diskriminaciju država u razvoju pod izgovorom „zelene agende“. Neki od stavova djeluju pomalo i čudno, poput onoga da pozivaju novu vladu Sirije, na čijem je čelu bivši vođa Al-Qaide, da se bori protiv terorizma. Ovo nije konačna lista zahtjeva, deklaracija i apela. Čini se da su Xi i Putin željeli istaći što više politika u kojima se slažu, iako je primarni cilj ruske strane bio da se postigne sporazum o gasovodu „Snaga Sibira 2“, kojim bi još više ruskih energenata došlo do Kine. Konačan sporazum o tome još nije postignut, a ruski zvaničnici su to objasnili razlozima tehničke prirode. Uprkos tome, Putin je na samom početku samita rekao da Rusija ostaje pouzdan dobavljač raznih energenata Kini, što je izgledalo kao jedini adut Moskve na razgovorima u Pekingu. Među svim sporazumima i deklaracijama jedan dokument je posebno istican od ruske i kineske strane, a naslanja se na slične dokumente koje su ranije potpisale te dvije države. To je kinesko-ruski pogled na budućnost svijeta, upakovan u primamljive fraze o jednakosti i obostranoj koristi, u svijetu koji bi trebao biti multipolaran. Odnosi Kine i Rusije „s pravom se smatraju modelom za novi tip odnosa između velikih sila“, rekao je Xi, a Putinu je to vjerovatno bilo drago čuti i podijeliti s ruskom i svjetskom javnošću. Međutim, stvari stoje drugačije. Čini se da Kina preuzima ulogu lidera, u Moskvi i Pekingu zamišljenom multipolarnom svijetu, na način kao što to rade Sjedinjene Američke Države na Zapadu u namjeri da stvore unipolarni svijet. Dokaz tome je da Putin osim energenata nije mogao donijeti gotovo ništa drugo za pregovarački stol, uz apel da se poštuje međunarodno pravo koje on decenijama krši u Ukrajini i drugdje i pri tome traži imunitet od krivičnog gonjenja. Žrtvama koje padaju pred zagovornicima unipolarnog i multipolarnog svijeta vjerovatno ta pojmovna razlika nije mnogo bitna, a što je Kina decenijama i sama isticala osuđujući ratove i sukobe širom svijeta. Na koncu, ovaj samit bio je još jedna pobjeda za Xi Jinpinga, a Rusija se ponovo svrstala na listu onih koji traže načina da ostanu bliski Kini i naslonjeni na njenu ekonomiju. Očigledno je da to postaje kineski adut, baš kao što to Trump mjesecima radi iz drugih motiva i s drugim državama. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Iranska novoosnovana Uprava Perzijskog zaljeva za moreuz saopštila je u srijedu na društvenoj mreži X da će u Hormuškom moreuzu biti „kontrolisana pomorska zona“, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Uprava, koja je trebala upravljati moreuzom, odredila je zonu kao „liniju koja spaja Kuh-e Mobarak u Iranu i južno Fujairah u UAE-u na istočnoj strani moreuza, do linije koja spaja kraj otoka Qeshm u Iranu i Umm Al Quwain u UAE na zapadnoj strani moreuza“. Navedeno je da bi tranzit kroz područje radi prolaska kroz moreuz zahtijevao koordinaciju i odobrenje od strane uprave.

Krajem protekle sedmice oči svjetske javnosti bile su uprte u Kinu. Predsjednici i predstavnici dvije najveće svjetske sile i šefovi velikih kineskih i američkih kompanija razgovarali su dva dana. Foto: Donald Trump i Xi Jinping Američki predsjednik Donald Trump u svojim javnim nastupima vrlo često govori da nekog stranog političara „poznaje veoma dobro“ i da stoga razumije njegovu politiku bolje od drugih. Svog prethodnika u Bijeloj kući, govoreći o Rusiji ili Kini, kritikovao je uz „objašnjenje“ da je američka politika pogrešna i da bi on to drugačije uradio, jer poznaje lidere tih država. To znanje, možda prvi put tako jasno i praktično, pokazao je i na samitu u Kini. Nakon opaske kineskog predsjednika Xi Jinpinga da dvije najveće sile ne trebaju upasti u takozvanu „Tukididovu zamku“, ciljajući na teoriju iz političkih nauka da se sila u usponu mora sukobiti sa silom u opadanju u borbi za primat, Trump je na društvenim mrežama naveo da je to razumio kao stav kineskog predsjednika da su Sjedinjene Države „nacija u opadanju“, a onda je to američkoj javnosti predstavio kao ocjenu o najvećoj svjetskoj sili u vremenu Josepha Bidena u Bijeloj kući. Ova hrabra izjava kineskog vođe, koji se iz jasnog razloga poziva na starogrčke temelje civilizacije Zapada čiji su lider Sjedinjene Države već stotinjak godina, možda najbolje sumira raspoloženje u Pekingu dok su čekali da im gosti ponude plan kako da se Kina prizna kao svjetska sila. Od Irana do ekonomije Trump se ovaj put zaista pripremio i u Kinu došao u najboljoj namjeri, nakon što je njegov plan da slomi Iran za sada propao. Rat protiv Irana bio je razlog zašto je samit Xijem bio pomjeren za nekoliko sedmica. Trumpu naprosto, njegovim rječnikom, nije ostalo mnogo „karti" u rukama, jer taj rat nije bio uspješan kao operacija u Venecueli, a što je Kini važno zbog njenih energetskih potreba. Trumpova impresivna delegacija sastavljena od direktora i vlasnika najvećih američkih kompanija pokazuje da je primarna namjera Washingtona bila ekonomska saradnja, jer je jasno da onaj koji želi ekonomsku saradnju tog nivoa ne želi veće poremećaje u odnosima dvije države, odnosno u najgorem slučaju želi rivalstvo u kome su neki različiti stavovi obje strane predvidivi. Uostalom, to je jedino što je mogao i uraditi. Prvi Trumpov sastanak sa Xijem u njegovom drugom mandatu u Bijeloj kući bio je fijasko. Kineski vođa nije bio impresioniran trikovima američkog biznismena i zabavljača koji se predstavlja kao čovjek koji ima sve u svojim rukama. Svojim ekonomskim ratom protiv Kine, ali i protiv drugih država, Trump je odavno naljutio Peking i stavio ga u poziciju da se kao nikada ranije ponaša na međunarodnoj sceni. Međutim, Trump nije slomio Kinu, iako je kineski izvoz u SAD pao za deset posto, što je posljedica carina koje je nametnuo. Kineski izvoz je u prva dva mjeseca ove godine rastao za dvadeset posto, tri puta više od predviđanja stručnjaka. To je, smatraju stručnjaci, siguran put da Kina nadmaši svoj rekordni trgovinski suficit ostvaren prošle godine. Trgovina s evropskim državama i članicama ASEAN-a, na primjer, porasla je za gotovo trideset posto. Ovo pokazuje da su se mnoge države usljed Trumpovih carina okrenule Kini, što je očigledna greška u procjeni Washingtona. Ta ekonomska snaga, čak i u kriznim vremenima, pokazuje stanje u Kini. U pomenutom periodu, za koji zbog kineske Lunarne nove godine koja uvijek pada na drugi datum Peking objavljuje zbirne rezultate za januar i februar, rastao je izvoz elektroničkih uređaja, industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, Kina je proizvela i izvezla sve što druge države traže. Trump je u Kinu poveo najvažnije ljude iz kompanija koje se bave vještačkom inteligencijom (AI), počevši od onih koji su uključeni u proizvodnju komponenti, pa do onih koji plasiraju finalni proizvod. Njihov dolazak je priznanje da mnogo njihovog posla još uvijek zavisi od Kine, koja je najveći i često jedini ozbiljni igrač na tržištu sirovina koje su potrebne za ovu oblast. Na vještačku inteligenciju u SAD-u mnogi polažu sve svoje nade. Od Trumpovog povratka u Bijelu kuću očit je savez najvećih kompanija u ovoj oblasti i politike, pa AI sve više uzima primat u američkoj vojsci, dok preuzima dio po dio ekonomskih aktivnosti. U nekim drugim vremenima Washington bi Pekingu poručio da će im uskratiti mikročipove i tako usporiti kineski razvoj u ovoj oblasti. Ali, i to se promijenilo, jer Kina sada proizvodi i to. Prije nekoliko mjeseci Kina je odbila da im američka kompanija Nvidia isporuči slabije mikročipove u odnosu na one koje prodaje američkim lidera u ovoj oblasti. Tajvan i Kina kao sila Da su američko-kineski odnosi ušli u novu fazu govori i to da zvaničnici iz Washingtona nisu govorili o ljudskim pravima u Kini, a što je dugo godina bio slučaj. Američki zvaničnici o ovom pitanju su govorili, uglavnom za američke medije, uz puno opreza i ne želeći da naljute domaćina. To se posebno vidjelo na temi Tajvana, kojeg Peking želi pod svojom kontrolom. Ovo odmetnuto kinesko ostrvo Washington priznaje kao dio Kine, iako je Taipei tretiran američkim zakonom koji mu garantuje pomoć Sjedinjenih Država u njegovoj odbrani. Ali, i s tako postavljenim stvarima ostaje dilema da li bi Sjedinjene Države branile Tajvan u slučaju napada kineske vojske. Trump je poslije samita ove dileme dodatno podgrijao. „Ne želim da neko postane nezavisan“, rekao je za Fox News nakon samita. „Znate, trebali bismo putovati 9.500 milja (15.289 kilometara) da bismo vodili rat. To ne tražim. Želim da se oni ohlade. Želim da se Kina ohladi.“ Trump je priznao novinarima na letu za Washington da je „mnogo“ razgovarao o Tajvanu s Xijem, ali je odbio jasno odgovoriti hoće li SAD braniti ostrvo ako Kina odluči da upotrijebi silu. Xi „ima veoma snažne osjećaje“ u vezi s Tajvanom i „ne želi vidjeti pokret za nezavisnost“, rekao je Trump. Interesovanje Xi Jinpinga za Tajvan nije novost. Neki smatraju da Xi želi ući u historiju Kine kao neko ko je vratio Tajvan pod okrilje Pekinga. Da bi uspio potrebno je da najveća svjetska sila popusti pred kineskim naletom, što bi bilo priznanje snage Pekinga i promjene na terenu. „Pitanje Tajvana je najvažnije pitanje u odnosima Kine i SAD-a“, rekao je Xi u razgovoru s Trumpom. „Ako se s tim loše postupa, dvije nacije bi se mogle sudariti ili čak doći u sukob.“ Trump, s druge strane, isključio je mogućnost vojnog sukoba s Kinom. „Ne, ne mislim tako. Mislim da ćemo biti dobro. (Xi) ne želi vidjeti rat“, rekao je Trump američkim novinarima. Trump odbija da kaže hoće li Tajvanu nastaviti isporučivati oružje. Nedavno je tajvanski parlament izglasao da se potroši novih 25 milijardi dolara za američko naoružanje. Trumpova politika pali alarme na Tajvanu od prošle godine, kada je promjena američke politike prema Ukrajini i Rusiji prijetila da uzdrma postojeće odnose prema saveznicima i spornim teritorijama. Od augusta prošle godine Trump Kini šalje različite signale o Tajvanu. Odmah poslije samita Xija i Trumpa oglasio se i tajvanski predsjednik Lai Ching-te, koji je poručio da s Tajvanom niko neće „trgovati“ i da odbijaju biti, kako je to američki predsjednik rekao, „vrlo dobar pregovarački adut za nas“ i objasnio da Tajvanci ne govore o nezavisnosti, već o održavanju statusa quo, jer ne žele da izgube svoj demokratski poredak i potčine se komunističkom Pekingu. Šta je Trump dogovorio s kineskom stranom nije javnosti poznato, ali ostaje činjenica da je od Pekinga tražio da pritisne Iran da otvori Hormuški moreuz i da ne pravi nuklearno oružje. To je suštinsko priznanje da je Kina sila koja ima uticaj tamo gdje Sjedinjene Države nemaju. Ipak, pitanje Irana vjerovatno nije bilo na vrhu agende Xija i Trumpa, jer se pita i Teheran koji se ne bi slijepo pokorio zahtjevima s bilo koje strane. Međutim, dva pitanja sigurno su bila na stolu. Prvo je pitanje trgovine između dvije sile, a što će nužno uticati na ostatak planete. I drugo, razvoj i regulacija vještačke inteligencije, a shodno tome i Tajvan i po ovom osnovu, jer je to jedan od centara u toj oblasti. Zato bi majski susret ova dva predsjednika mogao biti historijski važan. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ujedinjeno Kraljevstvo je odobrilo uvoz dizel goriva i mlaznog goriva proizvedenog od ruske nafte u trećim zemljama, kako je navedeno u dozvoli koju je izdalo Ministarstvo za poslovanje i trgovinu, javio je u ponedjeljak navečer TASS. Foto: Naftna platforma na moru „Opšti nosilac trgovinske dozvole za sankcionisane prerađene naftne proizvode dozvoljava uvoz u UK sljedeće zabranjene robe prerađene u trećim zemljama od ruske sirove nafte: dizel …mlazno gorivo“, navodi se u dokumentu. Izuzeća od pravila sankcija stupaju na snagu 20. maja i traju neograničeno. Ovo dolazi nakon više godina sankcija Rusiji i ruskim kompanijma i nakon poremaćaja na tržištu nafte zbog američko-izraelskog rata protiv Irana.

Američki tužioci optužili su Alexa Saaba, poznatog kao „čovjek s vrećama“ bivšeg venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, za pranje novca zbog navodne eksploatacije venecuelanskog plana socijalne pomoći, prema sudskim dokumentima, javio je Reuters. Foto: Stranica Saabovog pasoša objavljena tokom hapšenja na Zelenortskim Ostrvima Saaba, Madurovog saveznika, deportovala je privremena predsjednica Delcy Rodriguez tokom vikenda u SAD, u potezu za koji je ona rekla da je „opravdan nacionalnim interesima“. Deportacija je signalizovala novi nivo koordinacije između administracije Donalda Trumpa i Rodriguez, bivše potpredsjednice pod Madurom. Saab, pedesetpetogodišnji bivši venecuelanski ministar industrije, kovao je zavjeru da podmiti venecuelanske zvaničnike i prebacio novac preko američkih bankovnih računa kako bi se obogatio, tvrde tužioci. Prvi put se pojavio na sudu u ponedjeljak poslijepodne na saveznom sudu u Miamiju. Optužbe dolaze dok se administracija predsjednika Donalda Trumpa priprema da sudi Maduru, kojeg su američke specijalne snage zarobile u Caracasu ranije ove godine. Reuters je ranije izvijestio da bi Saab mogao američkim vlastima pružiti informacije kako bi ojačao njihov krivični slučaj protiv Madura. U sudskim podnescima, tužioci opisuju rasprostranjenu shemu koja je započela 2015. godine u kojoj su Saab i drugi koristili lažne kompanije, evidenciju o otpremi i fakture kako bi ukrali stotine miliona dolara namijenjenih kupovini hrane za Venecuelance. Počevši od 2019. godine, Saab i njegovi navodni saučesnici koristili su pristup venecuelanskoj vladi, koja se borila s plaćanjem stranih dugova usred američkih ekonomskih sankcija, kako bi prodali milijarde dolara nafte pod lažnim izgovorima, napisali su tužioci, tvrdeći da je novac od te prodaje također prebačen preko američkih bankovnih računa. „Ove optužbe su direktan rezultat kontinuirane posvećenosti DEA-e razbijanju korumpiranih mreža koje djeluju širom Venecuele“, rekao je administrator američke Uprave za suzbijanje droga Terrance Cole. Ovo nije prvi put da su američke vlasti optužile Saaba za mito. Godine 2020. pritvoren je na Zelenortskim Ostrvima, a zatim odveden u SAD. Predsjednik Joseph Biden ga je kasnije, 2023. godine, pomilovao u zamjenu za oslobađanje Amerikanaca pritvorenih u Venecueli.

Polovinom ove sedmice mediji sa Zapada zatresli su bliskoistočnu političku scenu – u tajnu posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima došao je izraelski premijer Benjamin Netanyahu i to navodno dok je trajao američko-izraelski rat protiv Irana. Foto: Zastava Ujedinjenih Arapskih Emirata Vijest je došla u sedmicama nakon što su Ujedinjeni Arapski Emirati napustili OPEC i OPEC+ i kada je postalo očito da ova bogata država preispituje svoj politički i ekonomski kurs. Vrijeme plasiranja ove „ekskluzivne vijesti“, kako su je neki opisali, tjera na zaključak da je ova informacija i Netanyahuova posjeta UAE-u i sastanak s predsjednikom šeikom Mohammedom bin Zayedom na neki način povezana u političku sliku koja je šira od samog sastanka dvojice političara. Vijest da su se bin Zayed i Netanyahu sastali saopštena je i iz kabineta izraelskog premijera, pa bi to mogla biti još jedna kockica u mozaiku koji je nešto ranije najavljen iz Tel Aviva. Naime, pred sami napad na Iran 28. februara, Netanyahu je rekao da se stvara novo savezništvo na i oko Bliskog istoka, što su mnogi protumačili kao približavanje, između ostalih, Izraela, Indije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Demant i nove sumnje Iz UAE-a su demantovali da je bilo Netanyahuove posjete i dodali da su „odnosi s Izraelom javni i uspostavljeni u okviru dobro poznatih i javno proglašenih Abrahamovih sporazuma. Ovi odnosi nisu zasnovani na tajnosti ili tajnim dogovorima“. Prije nego je Netanyahuov kabinet iznio ovu tvrdnju, Reuters je pisao čak i o lokaciji sastanka s bin Zayedom, navodeći grad Al-Ain u blizini granice s Omanom. Mediji sa Zapada tu nisu stali. Napominjući da Izrael i UAE imaju diplomatske veze od prvog mandata Donalda Trumpa u Bijeloj kući, kroz pomenute Abrahamove sporazume, neki tvrde da je ta mala arapska država sa američkom i izraelskom vojskom učestvovala u nekim napadima na Iran. Mediji sa Zapada nisu bili jedini u tvrdnjama da je saradnja između Izraela i UAE-a podignuta na vrlo visok nivo. Tako je, na primjer, američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee u utorak rekao da je Izrael u Ujedinjene Arapske Emirate poslao svoj sistem „Željezna kupola“, kako bi branio tu državu od iranskih napada raketama i dronovima. Da je u UAE-u bilo nešto što je Iran silno želio pogoditi, pokazuje i izvještaj Ministarstva odbrane ove arapske države od 10. maja. Prema izvještaju, UAE je pokušao presresti „551 balističku raketu, 29 krstarećih raketa i 2.265 dronova od izbijanja rata krajem februara“, javio je BBC. Namjeru da nanese ogromnu štetu UAE-u Iran nije krio ni u jednom trenutku. Žestina napada mnoge je navela da se pitaju zašto to rade i zašto svoj odgovor ne usmjere na druge države. Preciznog odgovora još uvijek nema, a Iran se i nakon primirja sa SAD-om prema UAE-u odnosio neprijateljski u više navrata. Iz UAE-a su poručili da zadržavaju pravo odgovora na te napade. Izraelska javna i tajna mreža saveznika Saopštenje iz kabineta izraelskog premijera uzdrmalo je arapsku javnost koja se decenijama nada da je moguće neko arapsko ili muslimansko jedinstvo. Ta pomalo naivna želja, barem s trenutnim arapskim vladarima, kao da se već ranije nije suočila s realnošću na terenu – Izrael je bliži mnogim arapskim državama nego neke od njih međusobno. Odnos arapskih država prema Palestini i pružanje pomoći Sjedinjenim Državama i Izraelu u ratu protiv Irana to dokazuje. Ono što se pokušavalo sakriti u ratu u Siriji, od Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra 2023. godine postalo je jasno svima koji to žele da vide. Zato je saopštenje Netanyahuovog kabineta iznenađenje. Zašto bi želio uzdrmati rukovodstvo UAE-a? S kojim ciljem? Postoji nekoliko mogućih objašnjenja zašto bi to Netanyahu uradio. Prvo, da arapskoj i svjetskoj javnosti poruči da nastaje novi Bliski istok i da Izrael više nije na strani manjine. Ako bi se razmotrio odnos arapskih i drugih država Bliskog istoka prema ratu Izraela protiv Palestine, Libana i Irana, onda bi se moglo vidjeti da je Teheran u manjini. Ako je ovo slučaj, onda će Izrael sve teže na Zapadu zastupati stav da je ugrožena država koju susjedi žele da zbrišu s regionalne mape. Drugo, insistiranjem da ima bliske političke i vojne odnose s UAE-om, pored ekonomskih kojim se obje strane hvale, Netanyahu možda želi potaknuti daljnje arapske i muslimanske podjele, navodeći neke vladare na sumnju da možda postoje tajni sporazumi u regiji i da su oni možda odgovor na one javne, poput onog Saudijske Arabije i Pakistana o međusobnoj odbrani. Treće objašnjenje možda leži u nezadovoljstvu Izraela i Zapada ponašanjem rukovodstva UAE-a, jer je ta država nedavno pokazala da računa i na Kinu kao na važnog ekonomskog partnera. Treba se sjetiti da se tada, kada su razmatrani budući odnosi s Kinom, govorilo o navodnoj pobuni u jednom od emirata, koji je bio navodno spreman napustiti državu Ujedinjeni Arapski Emirati. Američko-iranski faktor Američko-izraelski napad na Iran i potom pregovori Teherana i Washingtona donose tektonske promjene. Iako javnosti nije poznato šta je sve na stolu i hoće li biti nastavka rata ili nastavka pregovora, neke stvari u odnosima SAD-a i Irana dobivaju vlastitu dinamiku i razvijaju se same po sebi. To se moglo vidjeti i u slučaju Iraka, gdje se Sjedinjene Države i Iran bore za prevlast. Borba za novog mandatara za sastav nove iračke vlade okončana je čestitkama iz Washingtona i Teherana Aliju al-Zaidiju, kojeg su predložile šiitske stranke. Trump mu je uputio čestitku preko društvenih mreža zadnjeg dana aprila, a isto je jučer uradio i šef iranske diplomatije Seyed Abbas Araghchi nakon što je vlada izabrana. Al-Zaidi, novajlija u politici, pojavio se kao jedan od prijedloga za mandatara, nakon što je početna ideja bila da to bude iskusni političar Nouri al-Maliki koji otvoreno naginje Iranu. Financial Times jučer piše da Saudijska Arabija razgovara sa saveznicima o mogućem sporazumu o nenapadanju s Iranom te da su mnoge evropske prijestolnice i Evropska unija podržale taj plan. Prije dva dana Bloomberg piše, pozivajući se na pakistanskog ministra odbrane Khawaju Asifa, da postoji mogućnost da se pomenutom sporazumu o međusobnoj odbrani Saudijske Arabije i Pakistana pridruže Turska i Katar. Ovih nekoliko primjera daje obrise mogućih blokova koji se formiraju na Bliskom istoku, nakon što Amerikanci i Izraelci nisu slomili Iran. To grupisanje neće zaobići ni Izrael ni Ujedinjene Arapske Emirate, mada se može tvrditi da je Tel Aviv pokrenuo to regionalno pregrupisavanje. Za Izrael, koji je dugo bio gotovo usamljen među arapskim susjedima, svaki novi saveznik je uspjeh, posebno ako se radi o bogatoj ili vojno jakoj državi. Zato je važno pitanje hoće li Ujedinjeni Arapski Emirati u blok okupljen oko Rijada, Teherana ili Tel Aviva. Ako odaberu Tel Aviv, to bi bio novi udar na arapsko jedinstvo i namjeru Rijada da predvodi arapske države, posebno one u Perzijskom zaljevu. To što su Ujedinjeni Arapski Emirati već okrenuli stranicu u polju energetike, napuštajući OPEC i OPEC+, naslućuje da će okrenuti i novu stranicu u svojoj politici. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne želi završiti rat u Libanu i to šiitski Hezbollah stavlja u poziciju da se bori za opstanak, smišljajući razne načine političke i vojne borbe. Foto: Zastava Hezbollaha Američki predsjednik Donald Trump nije zaustavio Izrael u namjeri da Liban pokuša trajno promijeniti. Netanyahu ne želi da se u aprilu postignuto primirje s Iranom prenese na Liban, iako su i pakistanski posrednici potvrdili da se dogovor odnosi i na tu malu arapsku državu. Ta iranska diplomatska pobjeda nije omela planove Netanyahua, koji želi slomiti Hezbollah i s Libanom vjerovatno postupati kao sa Zapadnom obalom ili Sirijom nakon pada Bashara al-Assada. Netanyahu je, sa Sjedinjenim Državama i Saudijskom Arabijom, krenuo i u političku bitku u Libanu s ciljem da se Hezbollah udalji iz vlasti i razoruža. Šiiti su to shvatili kao prijetnju svom opstanku i kao pokušaj njihovog protjerivanja s juga Libana, koji se naslanja na Izrael. Oružani otpor Hezbollahovi neprijatelji su vjerovali da se stvari odvijaju po planu, jer je Assad pao s vlasti i Iran se činio oslabljen nakon prošlogodišnje razmjene napada s Izraelom i Sjedinjenim Državama. Tada se dešava važan preokret za Hezbollah. Svjesni promjena u regiji, počeli su tražiti novu ulogu za stranku i njeno oružano krilo. Dobri rezultati kandidata koje su podržali na lokalnim izborima dokaz su straha šiitske populacije i želje da Hezbollah ne položi oružje koje je, smatraju oni, garancija da neće proći kao Palestinci. Potom je vojno krilo provelo unutrašnje reforme. Budući da su kopneno odsječeni od iračkih šiitskih milicija i dalje od Irana, vratili su se svojim korijenima, posvetivši pažnju jugu Libana i dolini Beqaa, oslanjajući se na vlastite resurse. Za promjene na vojnom planu „krivac“ je Izrael. Nakon likvidacije Hassana Nasrallaha i izraelske okupacije libanskih sela i gradića uz izraelsku granicu, Hezbollah je decentralizovao jedinice i počeo s gerilskom borbom, baš onako kako je oružano krilo zamišljeno formiranjem. Kada su 28. februara Sjedinjene Države i Izrael napali Iran, Hezbollah se uključio u rat i iznenadio protivnika količinom raketa i dronova koje je lansirao. Netanyahu je mjesecima tvrdio da je Hezbollah potrošio gotovo sav arsenal koji je imao, ili je isti bio uništen u izraelskim napadima. Hezbollah je tada krenuo u frontalni sukob s više izraelskih divizija, onemogućavajući im prodor. U četrdesetak dana rata, Izrael je uspio pomjeriti Hezbollah nekoliko kilometara u dubinu Libana. Primirje u kojem se ratuje Pomenuti dogovor u aprilu o prekidu vatre ne važi za Liban u punom obimu. Izraelska vojska je bombardovala Liban više puta, ubila brojne civile i razorila čitave stambene blokove, a sve pod izgovorom da gađaju mete koje pripadaju „militantima Hezbollaha“. Onima koji prate situaciju u Libanu jasno je da se radi o primjeni izraelske „doktrine Dahiye“, a što podrazumijeva kažnjavanje šiitske zajednice zbog vojnih uspjeha Hezbollaha. Netanyahu tu nije stao. Stvaranje „tampon zone“ na jugu Libana podrazumijeva da se čitava sela doslovno uklone s lica zemlje upotrebom eksploziva i građevinskih mašina. To se radi i nakon primirja i nakon što je Trump privolio Netanyahua da ne vrši masovna bombardovanja Libana. Ali, rezultat za šiitska i neka kršćanska sela na jugu Libana bio je isti - stanovništvo je spriječeno da se vrati u svoja sela i gradove. Zbog moguće osude javnosti na Zapadu, Izrael je neka kršćanska sela poštedio razaranja i to pokazao svijetu, dok je razarao šiitska sela. Ipak, nekoliko slučajeva skrnavljenja kršćanskih simbola od strane izraelskih vojnika izazvalo je val kritika kod nekih krugova na Zapadu, što je natjeralo neke izraelske zvaničnike da se pravdaju pred javnošću savezničkih država. Hezbollah uči u Ukrajini Ovakva situacija za Hezbollah dugoročno nije bila održiva. Šiiti su ostajali bez sela i gradova, vojno krilo je primalo udarce, a vlast u Bejrutu stezala obruč i po nalogu Sjedinjenih Država i Izraela pokušava razoružati šiite, efektivno državu gurajući u građanski rat. Pored toga, američko-iranski pregovori traju i teško je predvidjeti hoće li i kada do dogovora doći. Pomenuta „prisilna“ decentralizacija Hezbollaha i vraćanje na gerilsko ratovanje dovela je do toga da počnu koristiti FPV dronove s optičkim vlaknima protiv izraleskih snaga i da za nikada manje novca i manje truda postignu ogromne uspjehe. Proteklih sedmica Hezbollah gotovo svaki dan, i nekada više puta dnevno, objavljuje video materijale na kojima se vidi da kako dronovi pogađaju izraelske tenkove, oklopna vozila, vojnike, komandna mjesta i sisteme protivvazdušne odbrane. Hezbollah je ovakav pristup naučio iz rata u Ukrajini, gdje obje strane koriste sve vrste dronova. Ipak, niti jedna nije našla efikasan odgovor na ove dronove. Dron s optičkim vlaknima i kamerom za snimanje iz prvog lica (FPV – First Person View) pokazao se kao gotovo nezaustavljiv. Pojednostavljeno rečeno, radi se o dronu koji košta nekoliko stotina dolara i ima kameru koja omogućava precizno navođenje, a povezanost operatera i drona tankim optičkim kablom onemogućava protivničko ometanje. Napadač tako donosi različite vrste granata na željenu lokaciju, bilo da je ispusti s visine ili dron s eksplozivom usmjeri u metu. Jeftin i široko dostupan za maksimalnu štetu Ovakvi dronovi u Ukrajini koriste se od kraja 2024. godine i postižu odlične rezultate za napadače. Brojni video materijali pokazuju ukrajinske i ruske dronove dok lete iznad protivničkih teritorija i biraju metu, ulijeću u rovove i bunkere, ganjaju vozila u pokretu ili vojnike. Prije par dana ruska vojska je takav dron koristila da položi cvijeće na spomenik borcima iz Drugog svjetskog rata, a koji je pod kontrolom Ukrajine. Dron je doletio do spomenika i ostavio cvijeće, izbacujući ga s male visine. Kamera na dronu je sve zabilježila i video je postao dio ruske propagande na društvenim mrežama. Ako je to moguće na ukrajinskim ravnicama i gdje se napadi vrše desetinama kilometara u dubini, onda je jasno da je moguće i na brdovitom, vegetacijom bogatom i površinski malom jugu Libana, ili u naseljenim mjestima. Hezbollah to sedmicama uspješno radi, uredno bilježi kamerom i pokazuje javnosti. Izrael za sada, baš kao ni Ukrajina i Rusija, nema odgovor na ove napade. „Logična“ rješenja da se ovi mali dronovi hvataju mrežama, kako se to radi u ratu Ukrajine i Rusije, u izraelskom slučaju trenutno nisu moguća, jer izraelska vojska pokušava da se ukopa u Libanu i tamo prebaci snage, a građevinska operativa da ukloni postojeće objekte ili napravi nove. Drugim riječima, mobilnost ne dozvoljava primjenu ovakvih rješenja. Hezbollah to koristi, napada i nanosi gubitke. Neki iranski mediji pišu da se ovakvi napadi na izraelske snage mogu vršiti i na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i drugdje, šaljući još jednu poruku Washingtonu u svom asimetričnom ratu. Takvi napadi na američke mete u Iraku zabilježeni su tokom američko-izraelskog rata protiv Irana. Nova taktika Hezbollaha dala je toj grupi nadu da mogu Izrael potisnuti iz Libana. Hezbollahovi operativci rade kao gerila u malim grupama i ne moraju da se približe neprijatelju da bi mu nanijeli udarac za koji je ranije bilo potrebno ulaziti u direktne borbe i riskiranje vlastitog života. Iz Izraela kažu da vojska razvija sisteme za odbranu od ovih dronova, a Hezbollah nastavlja napade i propagandni rat u namjeri da uvjeri neprijatelja da će napad na Liban napadača koštati mnogo. Tako je otvoreno još jedno poglavlje u ratu Sjedinjenih Država, Izraela i saveznika protiv Irana i njegovih šiitskih saveznika, a dronovi se opet pokazuju kao vrlo važni za moderno ratovanje. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Dan pobjede u Moskvi se slavio drugačije, oslikavajući dio onog što se dešava u Rusiji i na ukrajinskom ratištu. Foto: Vladimir Putin Ni ova godina nije izuzetak. Obilježavanje 81. godišnjice pobjede nad fašizmom drugačije je od ranijih godina, a kuriozitet je da nije bilo prikazanog oružja niti brojnih čelnika stranih država. Spisak onih koji su posjetili Moskvu ove godine je kraći nego prošle. To što nije bilo izložene vojne tehnike plastično pokazuje koliko predsjedniku Vladimiru Putinu loše ide u ratu u Ukrajini. Ratni napori ostavljaju malo toga za pokazivanje, dok ostaje pitanje šta to slavi velika sila koja napada jednu od najsiromašnijih država Evrope i koja je dala ogroman doprinos u pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Narativ o napadu na Ukrajinu zato što želi biti bliža Zapadu postaje tragičnija po Moskvu činjenicom da Putin pokušava da oživi veze sa zvaničnim Washingtonom i nekim evropskim prijestolnicama. Skromno obilježavanja 9. maja ove godine, rezultat je i straha od ukrajinskih napada. Rusija je de facto priznala da nije sigurna da može zaštititi svog predsjednika i njegove goste u Moskvi. Ovo poniženje zvanične Moskve, a što je krivica Putina koji se dugo obračunava s oficirima ruske vojske i vrši masovne smjene i imenovanja nakon što im je naredio napad na Ukrajinu, došlo je četiri godine nakon što je ukrajinska vojska preklinjala Zapad da im isporuči bilo kakvo oružje. Kijev sada prijeti dronovima i raketama domaće proizvodnje, koji ovih dana pogađaju mete u Rusiji udaljene hiljadama kilometara od fronta. Putinu najbolje ne ide ni u diplomatiji. Pored nešto separatista, a među njima i onih koji slave saveznike Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, došlo je malo predstavnika drugih država. Neki nisu došli zbog neslaganja s Putinovom politikom, a neki vjerovatno iz straha za vlastitu sigurnost. Parada pod znakom pitanja I takva parada je bila rizična nakon što Ukrajina nije isključila mogućnost napada na Moskvu tog dana, što je unazad nekoliko godina bilo nezamislivo. Rusija je Ukrajini zaprijetila da će za odmazdu gađati državne institucije u Kijevu i dijelove grada gdje su smještene ambasade Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih država. Da spriječila ukrajinski napad, Rusija je jednostrano proglasila trodnevno primirje, a koje je počelo u petak. Ukrajina se danima nije izjašnjavala da li prihvata takvo primirje. Ali, onda na scenu stupa američki predsjednik Donald Trump. Jučer je rekao da je dogovorio, s Putinom i ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, trodnevno primirje za 9. 10. i 11. maj, što je dan duže od prijedloga Rusije, i dan nakon 8. maja kako je Moskva tražila. Trump je dodao da će tokom primirja biti razmijenjeno po hiljadu zarobljenika s obje strane. Ovaj Trumpov potez u Rusiji su vjerovatno očekivali. Još od samita na Aljasci, u augustu prošle godine, u ruskim medijima govori se o „duhu Anchoragea“. Drugim riječima, dio Rusa smatra da su Putin i Trump tada postigli neki sporazum i da u tom duhu zajedno rade. Trump je tako Putinu učinio uslugu, dok su pregovori oko Ukrajine u zastoju, jer Kijev ne želi da odustane od svoje teritorije i u tome ima podršku evropskih sila. Ovom gestom Trump je dodatno podgrijao tezu o „duhu Anchoragea“. Čemu takva parada? Spisak Putinovih gostiju govori koliko mu loše ide kod kuće i u svijetu. To što je postojala mogućnost da siromašna Ukrajina dronovima i raketama gađa goste ruskog predsjednika u srcu Moskve pokazuje stanje u Rusiji. U Moskvi su danas bili najavljeni malezijski kralj Sultan Ibrahim, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, predsjednik Laosa Thongloun Sisoulith i slovački premijer Robert Fico koji nije išao na paradu već na sastanak s Putinom. Zatim su kao gosti najavljeni kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev i njegov uzbekistanski kolega Šavkat Mirzijajev, koje je kamera tokom jutrošnjeg prijenosa ceremonije više puta pokazala. Ovakav Putinov debakl u četvrtak je pokušao „ispeglati“ pomoćnik Kremlja Juri Ušakov. On je rekao da Rusija nije slala pozivnice za proslavu 81. godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu, a da su „neke strane ličnosti izrazile proaktivnu želju“ da dođu u Moskvu ovim povodom. Ušakov je ovo rekao u danima kada je američki CNN špekulisao o mogućnosti vojnog ili državnog udara u Rusiji, navodeći da su mnogi nezadovoljni Putinovom politikom i stanjem na ratištu u Ukrajini. Pobuna plaćenika Wagnera u junu 2023. takvim izvještajima daje mogućnost tačnosti, iako američki novinari nisu naveli uvjerljive dokaze da je njihova priča tačna. Današnji Putinov govor trebao je otkloniti sumnje o stanju ruske vojske na ukrajinskom frontu te pokazati da on drži konce u svojim rukama i nakon četvrt stoljeća na čelu najveće države na svijetu. Ceremonija u Moskvi trebala je da poveže Drugi svjetski rat i rusku agresija na Ukrajinu. Putin je, uglavnom, govorio o sovjetskoj borbi u Drugom svjetskom ratu, da bi na jednom mjestu istakao da će u Ukrajini pobijediti ruska vojska protiv „agresivne sile koju podržava NATO“. U povezivanju današnje ukrajinske države s najmračnijom ideologijom prošlog stoljeća najdalje je otišao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On je jučer rekao da bi Rusija „odgovorila“ ako bi „nacisti pokušali ostvariti svoje prijetnje i poremetiti proslavu Dana pobjede“. Ipak, sumnje ostaju. Mali broj stranih gostiju poruka je Putinu šta o njegovoj politici misle oni koji imaju mogućnost da se s njim ne slažu, današnja vojna parada je blijeda sjena sile koja se ranijih godina ponosno pokazivala svijetu, a više od četiri godine rata u Ukrajini i zastoj u pregovorima sa Zapadom govori da stvari ne idu po planovima Kremlja. Činjenica da je Trump privolio Zelenskog da prihvati trodnevno primirje i da Putin i dalje polaže nade u „duh Anchoragea“, videći nepredvidivog američkog predsjednika kao svoju najveću šansu za pobjedu u Ukrajini i drugdje, možda najbolje sumira protekle četiri godine ruske politike i ovogodišnji skup u Moskvi. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki predsjednik Donald Trump u jednoj stvari dosljedan je u oba svoja mandata – Evropska unija nije dovoljno prijateljska prema Washingtonu i to se mora promijeniti. Foto: Donald Trump Ipak, riječ prijateljstvo u Trumpovom slučaju treba objašnjenje, odnosno preciziranje, jer on pod tim ne misli na saradnju utemeljenu na povjerenju i obostranim interesima. Za Trumpa prijateljstvo znači odnos u kome Sjedinjene Države uvijek izlaze kao pobjednik i neko ko vodi sve procese. Trumpa se za to u potpunosti ne može kriviti. Neke stvari su ga zatekle kada je ušao u Bijelu kuću i štetile njegovim nastojanjima da reformiše najveću svjetsku silu. Na primjer, Sjedinjene Države daju ogromna finansijska sredstva za vojnu zaštitu mnogih evropskih država, što će one i priznati odlukom da povećaju svoja izdvajanja za odbranu u skladu s dogovorom NATO-a. Evropska unija, svjesna važnosti Sjedinjenih Država za ukupne odnose na evropskom kontinentu, također je razumjela poruku i pokušala udovoljiti Trumpovim željama. Trgovinski sporazum ispunio je sve Trumpove zahtjeve, vjerovatno na štetu evropske strane. Od automobila do energenata Trump se nije zadovoljio ni ovim. Sada optužuje evropsku stranu da se ne drži tog sporazuma i u znak odmazde prijeti s carinama od 25 posto na uvoz evropskih automobila. Evropljani su odgovorili da se drže sporazuma i da će uvesti kontramjere, ako Trump poveća carine. Uvjeriti Trumpa, odnosno pobijediti ga u raspravi, uzaludan je posao. Njegovi istupi u javnosti, posebno njegovo obraćanje preko društvenih mreža, čini se da kao glavni cilj imaju da sve druge podsjete da je predsjednik najmoćnije države svijeta spreman na sve. Međutim, u objašnjenju zašto želi uvesti nove carine evropskim proizvođačima automobila, Trump navodi jako važnu stvar koja dijelom objašnjava zašto se tako ponaša. U jednoj objavi na društvenoj mreži naveo je da se u Sjedinjenim Državama grade brojne tvornice automobila i kamiona. Vrijednost tih projekata je procijenio na više od stotinu milijardi američkih dolara. Reindustrijalizacija Sjedinjenih Država više nije dalek san. Trump je za kratko vrijeme pretvorio Sjedinjene Države u energetsku silu, vodećeg izvoznika energenata svih vrsta i nekoga ko može prodati i ugalj i naftu i prirodni gas. Njegovi napadi na Veneceulu i Iran dio su tog nastojanja da zagospodari najvećim dijelom energenata koji su potrebni i drugim državama. Energenti pokreću svijet i kao takvi važni su i proizvođačima i korisnicima. Trump sada u svojim rukama ima značajan procenat svjetskog tržišta i pitanje je na koji će način s njim upravljati. U skladu s tim treba gledati i njegov odnos prema Rusiji, pregovore o miru s Iranom i politiku prema Kini. Naravno, tu spada i Evropska unija koja je Iranu i Rusiji uvela sankcije, a zatvaranjem Hormuškog moreuza smanjen je njen pristup i arapskim energentima. Neki vjeruju da su Trumpove prijetnje Evropskoj uniji novim carinama, ustvari, prijetnja da će povlačiti i teže poteze, ako evropska strana ne pristane na nabavku energenata pod američkim uslovima. Sklapanje takvog sporazuma sa sadašnjim cijenama donijelo bi američkoj strani ogromne prihode, čak i ako bude posrednik u slučaju preprodaje venecuelanske ili ruske nafte. Od vojne do geopolitičke važnosti Da takva teza nije pogrešna, makar jednim svojim dijelom, pokazuje i Trumpov obračun s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom, koji je nedavno rekao da Iran „ponižava“ cijelu američku naciju u pregovorima s američkom stranom. Merzova izjava najmanje veze ima s Iranom kao takvim. Čini se da je Merz indirektno ciljao na to da se u američko-iranskim pregovorima crta i neka vrsta energetske mape svijeta i da za tim stolom nema evropske strane. Trumpov odgovor je bio ekspresan. Pored standardnih diskvalifikacija svojih oponenata kao „užasnih“ u poslu kojim se bave, Trump je odgovorio i smanjenjem broja američkih vojnika u Njemačkoj, a zatim najavio da će se to možda desiti i drugdje, u Italiji ili Španiji, na primjer. I ovaj Trumpov potez je upozorenje šta se može desiti. Smanjenje broja američkih vojnika u Evropi je očekivano i dugo vremena takvi planovi postoje. Pored toga što su američki vojnici američkom rukovodstvu potrebniji na drugim mjestima, to se uklapa i u politiku smanjenja troškova, modernizaciju borbenih sistema i jačanja evropskih saveznika u skladu s dogovorom iz NATO-a. Američka vojska, u skladu sa svojim planovima, prolazi kroz reorganizaciju i repozicioniranje. Ali, Trumpova najava povlačenja američkih vojnika iz evropskih država je bila pompezna i danima jedna od glavnih vijesti u medijima na Zapadu, jer ako se takav trend nastavi logično pitanje je kuda to vodi i šta će Evropa raditi bez američke vojne pomoći. U Evropi su podijeljeni na tom pitanju. Nema nikakve sumnje da među NATO članicama postoje oni koji žele manje američkog uticaja u Evropi i da postoje oni koji više vjeruju Washingtonu nego Briselu. U nekim državama takva odanost Washingtonu dolazi iz historijskih razloga, odnosno sudbine njihovih država pod ruskom, njemačkom ili nekom trećom čizmom. Američki stratezi to znaju i Trumpove poruke upućene su i jednim i drugim. Pojednostavljeno rečeno, Trump Evropljanima poručuje da je vrijeme za svrstavanje uz Washington i da nema vremena za rasprave i blokade kakvima Evropska unija svjedoči decenijama. Za razliku od bivših američkih administracija, Trump sada traži bespogovornu poslušnost koja se za potrebe domaće politike može nazvati i prijateljstvom i savezništvom. Takav Trumpov pristup doći će na udar kritika, a kao jedan od glavnih argumenata vjerovatno će se isticati da NATO koristi Sjedinjenim Državama i izvan vojne sfere. I biće upravu. Međutim, američki stratezi sada računaju da Sjedinjene Države kontrolišu dobar dio energenata, da je Rusija sada neprijatelj gotovo svih evropskih država, a da Bliski istok nakon rata protiv Irana više nije tako blizu i da će možda postati i još dalji ako Teheran uspije da zadrži sadašnji odnos snaga. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Japan je kupio pošiljku ruske nafte usred pogoršanja situacije oko Irana i zatvaranja Hormuškog moreuza, javio je TASS u petak navečer. Foto: Naftni tanker Kroz Hormuški moreuz je ta istočnoazijska zemlja uvozila 95% nafte s Bliskog istoka, saznao je novinar TASS-a nakon analize podataka praćenja. Naftni tanker Voyager koji plovi pod zastavom Omana trenutno se nalazi kod južne obale ostrva Kjušu, navodi ruska agencija. Očekuje se da će 3. maja stići u luku Kikuma na ostrvu Šikoku, gdje se nalazi rafinerija nafte Taiyo.

Evropskoj uniji ostvaruje se dugogodišnja želja – neke stvari moraju raditi sami i bez pomoći Sjedinjenih Američkih Država, čak i kada je s druge strane Rusija. Foto: Ilustracija Decenijama se čuju glasovi iz Evropske unije da bi Brisel morao biti samostalniji u svojoj politici i da ne zavisi od Sjedinjenih Američkih Država, posebno u oblasti odbrane i vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump tu želju Evropljana ispunjava s ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Iako taj dvojac to radi iz različitih razloga, ishod je isti – evropske sile ne mogu biti za stolom gdje se odlučuje o budućnosti Ukrajine, a što će se nužno odraziti i na druge dijelove starog kontinenta. Trump nije zaljubljenik u Evropsku uniju, a ima i druge prioritete, počevši od Izraela i Bliskog istoka do Kine i Latinske Amerike. Tjeranje Evropljana od stola za kojim se pregovara o Ukrajini, a kasnije i pretvaranje evropskih država u pasivne posmatrače ekonomskih i političkih procesa u Evropi i svijetu, bila je želja zvanične Moskve gotovo od početka ruske agresije na svog susjeda. Rusija tvrdi da su Evopska unija i evropske države krivci što rat u Ukrajini traje toliko dugo, tražeći da im se Kijev ostavi na milost i nemilost. Putin je to više puta tražio i od Trumpa i raznim političkim i ekonomskim ponudama privlačio američku stranu u tom pravcu. Rat traje, gubici se zbrajaju Međutim, posljednjih sedmica se čini da se taj pristup mora promijeniti, ako se želi ostvariti bilo kakav pozitivan rezultat. Rusija uviđa da nije dovoljno razgovarati samo s Trumpom da bi ostvarili ratne ciljeve, budući da Evropljani ne žele ostaviti Ukrajinu, a Evropska unija osjeća potrebu da se s Moskvom mora pregovarati čak i kad je u Kremlju neko poput Putina. U samo par dana došle su dvije izjave koje bi mogle odškrinuti vrata razgovorima Brisela i Moskve, nakon što je to prije par sedmica predlagao francuski predsjednik Emmanuel Macron. U nedjelju je ruski ambasador u Berlinu Sergej Nečajev, pripremajući se za obilježavanje pobjede nad nacistima u Drugom svjetskom ratu, rekao da je mnogo ljudi spremno da učestvuje u takvim manifestacijama i zaključio da „nije sve izgubljeno u bilateralnim odnosima“ dvije države, jer mnogi u Njemačkoj razumiju ruske interese. Njemačka je decenijama za Moskvu najvažnija država Evropske unije, jer su decenijama ruski energenti pokretali njemačku privredu. U suprotnom pravcu išla je njemačka tehnologija. U konačnici, to je dovelo do prisnih odnosa rukovodstva dvije države, do te mjere da je Berlin gledao kroz prste Putinu čak i onda kada je napadao druge države. Jučer je o pregovorima, doduše u drugom tonu, govorila i šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kallas. Poznata kao oštra protivnica Putina, ova estonska političarka je gotovo neprijateljskim tonom govorila o pregovorima s Rusijom, ali svjesna da su pregovori potrebni. „Ne bismo se trebali ponižavati i biti ti koji mole: 'Molimo vas, preklinjemo vas, razgovarajte s nama'. Umjesto toga, trebamo ih dovesti u položaj u kojem će s glumljenja pregovora prijeći na stvarne pregovore“, poručila je Kallas i dodala da je „cilj osigurati da Rusija više ne predstavlja prijetnju nijednoj od ovih zemalja ni Evropi u cjelini, jer je to bio problem. Zato se, prije nego što s njima razgovaramo, moramo doista dogovoriti o čemu želimo razgovarati.“ Potom je reagovao estonski predsjednik Alar Karis, rekavši da se sada treba pripremati za odnose s Rusijom nakon što se ukrajinski rat okonča, smirujući euforiju Kaje Kallas da će Moskvu dovesti u položaj kakav Brisel priželjkuje. Ruska računica Stvari za Brisel nisu tako ružičaste kako ih Kallas vidi, posebno ne nakon što Rusija nije slomljena vojno u Ukrajini, ni ekonomski nakon brojnih američkih i evropskih sankcija. Rusija, najveća država na svijetu i najmnogoljudnija evropska država, ostaje na granicama Evropske unije sa svojim vojnim, ekonomskim i drugim potencijalima. Povratak Trumpa u Bijelu kuću Moskva je silno željela, jer se tako stvaraju pukotine u savezništvu na Zapadu. Još od raspada SSSR-a Rusija računa da je Evropska unija tvorevina privremenog trajanja i da će se prije i kasnije raspasti kao SSSR, te da će doći do kraha američke moći kao što se to desilo Moskvi raspadom komunističkog bloka. Zato Rusija nema ništa protiv da se neka država pridruži Evropskoj uniji, ali se opire širenju NATO-a. U Kremlju računaju da je Trump vjetar u leđa toj politici, jer njegov pristup politici i njegove ambicije stvaraju teške sukobe na Zapadu. Trump ide tako daleko da prijeti da će Danskoj, članici EU i NATO-a, uzeti Grenland ako treba i upotrebom vojne sile. Trumpov rat protiv Irana, a što je dovelo do porasta cijena energenata širom svijeta i veliki dio Zapada stavilo u zavisnost o nafti i prirodnom gasu koji kontroliše Washington, prilika je za Rusiju da baci još jedan mamac Evropljanima, što bi oni po logici stvari morali prihvatiti ako nema energenata s Bliskog istoka i ne žele zavisiti od Sjedinjenih Država. Prijatelj mog prijatelja Ove sedmice Trump i Putin su još jednom razgovarali. Iz Kremlja je saopšteno da su teme bile Iran i Ukrajina, a Trump je rekao da je telefonski razgovor, uglavnom, protekao u razgovorima o Ukrajini. Iz tih istupa ne može se mnogo zaključiti osim da pregovori dva predsjednika i dvije države traju, čak i ako nema pompeznih samita kao na Aljasci. Jesu li Putin i Trump blizu dogovora javnosti nije poznato. Ali, sama činjenica da pregovaraju i u javnosti izbjegavaju teške riječi za suprotnu stranu poruka je da je neka vrsta dogovora moguća. Za evropske sile, koje su izvan tih pregovora, pravo je pitanje šta su dogovorili i šta će Brisel raditi dan poslije. Rusi će postaviti isto pitanje o odnosu s Evropskom unijom, koja bi se mogla naći u situaciji da nema uticaja na dogovor u Ukrajini, ima narušene odnose s Trumpom i gotovo da nema nikakve odnose s Moskvom. Drugim riječima, prijatelj Brisela i Moskve, zvanični Washington, postaje glavna spona u njihovim odnosima, što je situacija koju Evropljani koji razmišljaju žele izbjeći. To se posebno odnosi na Rusiju čiji saveznici jedan za drugim padaju pod Trumpovim naletom. Takav razvoj situacije bio bi težak poraz Brisela, ne samo zato što je izgubio inicijativu u Ukrajini. Dogovor Trumpa i Putina o Evropi bez Evropljana bio bi geopolitički poraz Brisela, a veze SAD-a i Rusije mogle bi biti razlog za nove pukotine među saveznicima na Zapadu, čak i u samoj Evropi. Za Rusiju bi to mogla biti prilika na koju Kremlj dugo čeka. Zato ne bi trebalo čuditi ako Brisel na neki način pokuša pružiti Moskvi ruku, zadržavajući sadašnji kurs ali ne i ton Kaje Kallas. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Američki predsjednik Donald Trump sada je u situaciji na koju su ga upozoravali mnogi američki političari i analitičari – svaki naredni korak znači manju ili veću štetu po američke interese. Foto: Mapa Hormuškog moreuza Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, iako od Trumpa i Teherana prisiljen da ograniči operacije razaranja Libana pod izgovorom da na svakom ćošku gađa „skrovišta“ šiitskog Hezbollaha, može biti donekle zadovoljan razvojem situacije u ratu protiv Irana koji je toliko želio. Napad na Iran nije dao željene rezultate za Netanyahua, štaviše u nekim segmentima je ojačao vlast u Teheranu i njegovu moć da djeluje izvan iranskih granica, ali je izraelskom premijeru dao važnu taktičku pobjedu – rat protiv Irana postao je Trumpova briga i na američkog predsjednika se gleda kao nekoga ko će popraviti što se popraviti može, ako već nije u stanju da vojno porazi Iran i promijeni vlast u Teheranu. U takvoj postavci Izrael se u medijima sve manje spominje. To je u ponedjeljak primijetio i njemački kancelar Friedrich Merz, rekavši da rat protiv Irana nije prošao onako kako je zamišljeno i da je Teheran sada jači nego prije rata. Merz se tu nije zaustavio, pa je dodao da je američka „nacija ponižena“ od iranskog rukovodstva. Merz, koji je vatreni branilac Izraela, ovom opaskom udario je na Trumpov ego, jer je jasno da Iranci nisu ponizili američki narod i da od prvog dana rata vode politiku kojom ne žele da razljute američki narod, kojeg žele kao saveznika u obračunu s američkom političkom elitom. Dan kasnije, Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social odgovorio Merzu. Uz tvrdnju da mu ide dobro u politici prema Iranu, Trump je rekao da Merz „nema pojma“ o čemu govori i da „nije čudo“ što Njemačka pod njim izgleda tako „jadno“ i „ekonomski“ i „na druge načine“. Teški pregovori Srž zastoja u pregovorima Sjedinjenih Država i Irana je Hormuški moreuz, mada i jedni i drugi u javnosti tvrde drugačije. Amerikanci poručuju da se Iranci moraju odreći želje za nuklearnim oružjem, a iz Teherana traže da Amerikanci uklone „blokadu“ iranskih luka koju provode na otvorenom moru i stotinama kilometara od iranskih obala. To su, navodno, glavne prepreke za sporazum. Ali, stvari stoje drugačije: Iranci godinama tvrde da ne žele nuklearno oružje i pitanje je samo do koje granice će obogaćivati uranij, a Amerikanci „ulove“ po neki brod u odgovoru na iransku kontrolu prolaza kroz Hormuški moreuz. Pregovori u Pakistanu, prema raznim izvještajima, vrtjeli su se oko Hormuškog moreuza, jer kontrola tog koridora znači kontrolu nad dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa. Iranski Hormuški moreuz Amerikancima, Izraelcima i mnogim drugim se ne sviđa ideja da Iran kontroliše Hormuški moreuz, jer to Teheran pretvara u važnog svjetskog igrača, što je puno više od uloge koju su imao pred američko-izraelski napad 28. februara. Iran kontrolom Hormuškog moreuza može da utiče na politiku Trumpa, Zapad i više arapskih država. Od kraja februara, tvrde iranski izvori, Iran prodaje rekordne količine nafte i istovremeno naplaćuje prolaz kroz moreuz kome i kada hoće, birajući čak i valutu. Američka strana je svjesna toga i očigledno to trpi iz dva razloga, pokazujući da još uvijek ima prostora za diplomatiju. Prvi razlog je izbjegavanje nastavka rata ako upotrijebe silu u moreuzu, nakon dvosedmičnog primirja koje je isteklo i niko ga ne produžava, što tehnički znači da rat traje, iako na Iran i iz Irana niko ne puca. Drugi je pristanak da Iranci kontrolom moreuza naplate dio pretrpljene štete u ratu. Naime, Iran je tražio od Washingtona da plati odštetu kao dio mirovnog sporazuma. To američka strana ne može prihvatiti i to bi bilo poniženje, ako se poslužimo Merzovim terminima. Treba podsjetiti da je u prvim danima rata u opticaju bio iranski prijedlog da Washington plati odštetu u vrijednosti od oko stotinu milijardi dolara. Ta cifra se podudara s iznosom zamrznutih iranskih sredstava u bankama, kojima Iran ne može da pristupi zbog američkih sankcija. Kontrola nad Hormuškim moreuzom Iranu može donijeti taj novac, a Washington ne mora ukinuti sankcije. Prije 28. februara kroz moreuz je dnevno prolazilo u prosjeku 128 brodova s raznim teretom, odnosno preko 46 hiljada u godini. Iran je od tada prolaz naplaćivao do dva miliona dolara po brodu. Dakle, uz rekordnu prodaju nafte, na koju je Washington privremeno ukinuo sankcije, i naplatu prolaska kroz moreuz, Iran bi vrlo brzo mogao doći do iznosa od stotinu milijardi dolara. Diplomatija koja košta Polovinom aprila Trump je u jednoj objavi na društvenim mrežama Hormuški moreuz nazvao „Iranskim moreuzom“, a Bijela kuća na svojim profilima to podijelila. Nešto kasnije, nezadovoljan držanjem evropskih saveznika prema vojnoj opciji u otvaranju Hormuškog moreuza, Trump je poručio da njegovo otvaranje Sjedinjenim Državama nije potrebno i da bi ga mogli otvarati oni kojima nafta i prirodni gas trebaju. Ove izjave pokazuju da je Trumpu jasno ko kontroliše moreuz i šta to znači. Trump zna da bi iranska kontrola nad moreuzom mogla donijeti korist i Sjedinjenim Državama kao velikom izvozniku nafte i upravljaču venecuelanske nafte, pod uslovom da cijene nafte ostaju visoke. Ono što Trumpa brine je inflacija kod kuće i nevolje koje imaju evropski i arapski saveznici. Naplata tankerima prolaska kroz Hormuški moreuz najmanji je problem za Trumpa, jer će na koncu to platiti krajnji potrošači. Ono što Trumpa brine jeste što to Iran pretvara u svjetsku silu. Primjera radi, Rusija kontroliše oko dvanaest posto svjetske nafte, oko sedamnaest posto prirodnog gasa, petinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko šest posto aluminija. Iran kontrolom Hormuškog moreuza u svojim rukama ima oko četvrtine svjetske nafte, petine tečnog gasa, trećinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko petine svjetske proizvodnje aluminija. Takav razvoj situacije bi Iran za kratko vrijeme pretvorio u regionalnog hegemona, koji ima novac, vojsku, saveznike, kulturu i ideologiju. To se ne sviđa nekim arapskim državama, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ova država je jučer odlučila da napusti OPEC i OPEC+, što upućuje da taj američki i izraelski saveznik ima druge planove kako i kome prodavati svoju naftu i kako voditi politiku. Zbog ovoga, ali i drugih faktora, Trumpova pregovaračka pozicija je teška. Iranska vojska je u ratu, koji je trajao četrdesetak dana, iranskim pregovaračima osigurala da ne moraju pristati na svakakav dogovor, a Trump je shvatio upozorenje da s Iranom nema lahkih odluka i brzih pobjeda. Trajni dogovor Washingtona i Teherana, pored njih samih, priželjkuju mnogi širom svijeta. Ali, do tada neki procesi i poslovi idu svojim tokom i dvije strane tako sebi daju dodatno vrijeme za pregovore o brojnim temama. Zato ne bi bilo iznenađenje da se ovakvo stanje na terenu produžava, ili da u svakom trenutku ponovo počne rat. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana svakim danom stvara posljedice širom svijeta. Ovo važno pitanje došlo je i u Evropu pred one koji se ubrajaju u političku desnicu i ljevicu. Foto: Evropski lideri u Briselu Početkom prošle godine argentinski predsjednik Javier Milei je s puno zanosa govorio o novoj desnici koju predvodi američki predsjednik Donald Trump, a čiji je dio izraelski premijer Benjamin Netanyahu i nekoliko evropskih političara. Ta nova desnica će se razlikovati od postojeće, objašnjavao je Milei. Cilj je definitivni poraz postojećih ljevičara. Iza Mileija stoji krupni kapital, prvenstveno američki, koji ga podržava da u Argentini provede politički, ekonomski i socijalni eksperiment, ispitujući do koje mjere stanovništvo može da trpi odsustvo vlastite države. Na takav zaključak tjera Mileijev stav da, na primjer, obrazovanje nije ljudsko pravo, da teško bolesnim i penzionerima ukida lijekove a državu zadužuje kod stranih kreditora. Takva politika dovela je do redova za besplatan obrok širom Argentine, države poznate po poljoprivredi i broju goveda koji je veći nego u Rusiji, Turskoj i Francuskoj zajedno. Nedavno se na policama argentinskih mesara pojavilo meso magaraca, jer drugo građani ne mogu priuštiti, a mediji bliski vlastima daju recepte za njegovu pripremu i ističu njegove nutritivne vrijednosti. Dakle, Mileijeva desnica očito ne namjerava da se bavi kvalitetom života stanovništva. Glavni problem takve desnice je, barem tokom nastupa pred glasačima, „ideologija“ sadašnje ljevice koju oni vide kao „woke“ i sa širom otvorenim vratima za migrante i manjine svih vrsta. Evropska scena Bogatstvo Evrope, akumulisano stoljećima, Evropljanima možda daje nadu da im se argentinski scenarij neće desiti. Ali, politike koje se vode u Argentini i drugdje već su na evropskim, odnosno na vratima država širom svijeta. Polovinom ovog mjeseca u Barceloni su se okupili evropski i svjetski ljevičari, oni istinski i oni koji sebe tako zovu u skladu s gorepomenutom podjelom s desnicom. Španski premijer Pedro Sánchez Pérez-Castejón ugostio je, između ostalih, ljevičarske predsjednike Brazila, Kolumbije, Meksika, ali i neke evropske političare koji nikada nisu dovodili u pitanje postojeći ekonomski i politički model koji sve više odgovara desnici i centrima moći koji su izvan političkog sistema. Skup je završen s optimističnim porukama, ali s nepisanim i realističnim zaključkom da dobar dio Zapada ne želi tražiti kraj rata protiv Irana, spašavanje Pojasa Gaze i Libana od potpunog uništenja i tretiranje Netanyahua kao ruskog predsjednika Vladimira Putina nakon agresije na Ukrajinu. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva sastao se tom prilikom sa Sánchezom i rekao da ne želi rat bilo gdje i da se svijetu mora dati nada, „u suprotnom, ponoviće se ono što se dogodilo s Hitlerom.“ Pozvao je na poštivanje međunarodnog prava i nastavio zagovarati multilateralizam. Rat na Bliskom istoku još jednom je pokazao slabosti Evrope. Evropska unija i veći dio evropskih država ne može ni da osudi rat koji nanosi veliku štetu Evropljanima suočenim s rastom cijena energenata, mogućim robnim nestašicama, širenjem konflikta i prilivom migranata. Stvari postaju čudnije činjenicom da Trump nanosi udarce Evropi, prijeti oduzimanjem Grenlanda od Danske i uvodi carine dok Evropljani nastoje ispuniti ono što od njih traži. Nedavno je za Financial Times šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kallas rekla da Sjedinjene Države „žele podijeliti Evropu“ i da „ne vole Evropsku uniju“. Istovremeno, Kallas ne osuđuje američko-izraelski napad na Iran, a Teheranu uvodi sankcije. Šutnja ne pomaže Ovako zaplitanje evropskih država, na temama koje su same po sebi jasne i koje samo zahtijevaju dosljednost, nagovještava posljedice. Naime, ovih dana nekoliko država Evropske unije pokušava na neki način sankcionisati Izrael, ali u tome nemaju uspjeha. Španija, Irska i Slovenija ne dobivaju podršku od većine koju predvode Njemačka i Italija. Belgijski europarlamentarac Rudi Kennes je ovo nazvao „skandaloznim“, jer je to politika duplih aršina i imaće „dugoročne posljedice za globalni položaj“ Evropske unije. Njegov kolega Marc Botenga je rekao da je „Evropska komisija najavila sankcije Venecijanskom bijenalu jer ugošćuje ruske umjetnike, ali nije u stanju sankcionisati Izrael“ za zločine u više bliskoistočnih država. Šutnja većine evropskih lidera na dešavanja na Bliskom istoku pokazuje stanje i ljevice i desnice, jer većina njih nije spremna da se drži onoga za šta se navodno zalaže. Silni zagovornici ljudskih prava nisu u stanju da konstatuju da Palestinci, Izraelci, Libanci ili Iranci također imaju ljudska prava, pravo na mir i da ih treba štititi kao i druge. Tragikomično izgledaju neki samoproglašeni zagovornici „kršćanskih vrijednosti“ u politici na Zapadu koji nisu u stanju da podrže papu, ni sadašnjeg ni njegovog prethodnika, u apelima za mir na Bliskom istoku i širom svijeta. Apeli pape Lava XIV da se zaustave ratovi na Bliskom istoku nemaju većinsku podršku onih na Zapadu koji sebe nazivaju konzervativna kršćanska desnica. Zvuči nevjerovatno da su se svrstali uz Trumpa i Netanyahua i protiv Vatikana kada traži prestanak ubijanja i rušenja sela i gradova na prostorima odakle su potekle abrahamske religije. Ovakav stav katoličke crkve znači da ovo pitanje neće biti zaboravljeno. Štaviše, takav stav Vatikana doći će do vjernika, barem kao lekcija o moralnim vrijednostima koje Zapad gubi, iako je sve više onih koji to navodno žele zaustaviti tražeći krivca u ljevici, manjinama ili migrantima. Posljedice će osjetiti evropski zagovornici realpolitike koji moralu i etici u politici pridaju malo važnosti. Dugo trajanje američko-izraelskog rata protiv Irana može Evropskoj uniji donijeti brojne probleme, baš kao što donosi rat u Ukrajini, uz mogući dodatak oštrih unutrašnjih podjela koji u slučaju odnosa prema Moskvi i Kijevu gotovo da nisu postojale. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američke odbrambene kompanije prijavljuju porast potražnje za vojnom opremom, jer rat na Bliskom istoku izaziva nove narudžbe vlada širom svijeta, javlja AFP. Foto: Ilustracija Objavljene zarade u utorak signalizuju da će 2026. biti još jedna snažna godina nakon robusne 2025. godine uslijed nastavka rata u Gazi i Ukrajini, ruskih upada u evropski zračni prostor, kineskih manevara prema Tajvanu i napetosti u Crvenom moru. Sve više vlada naručuje vojnu opremu usred rastućih geopolitičkih sukoba. Za one koji su već u sukobu, postoji potreba da troše više na obnavljanje zaliha ili održavanje mašina. Američke odbrambene kompanije RTX, Northrop Grumman i GE Aerospace prijavile su povećanje narudžbi u prvom kvartalu. Nadajući se „održivom rješenju“ sukoba na Bliskom istoku, izvršni direktor RTX-a Chris Calio rekao je analitičaru s Wall Streeta da kompanija radi s Pentagonom „kako bi ubrzala proizvodnju municije“. Američki zvaničnici su posljednjih mjeseci najavili nove sporazume o povećanju proizvodnje raketa Tomahawk, Patriot i GEM-T, između ostalih sistema naoružanja. RTX jedinica Raytheon prethodno je najavila pet „značajnih“ sporazuma s Pentagonom koje je Calio opisao kao „vitalno važne za nacionalnu sigurnost“. Kompanija je već investirala skoro 900 miliona dolara u proširenje kapaciteta. „Trenutna situacija jasno naglašava potrebu za municijom, dubinom, integrisanom tehnologijom protivzračne i raketne odbrane i naprednijim mogućnostima za suprotstavljanje rastućim prijetnjama“, rekao je Calio. „Vidimo zaista, zaista snažnu potražnju, kako na domaćem tako i na međunarodnom nivou“, dodao je dok je kompanija iznosila nekoliko cjelogodišnjih finansijskih projekcija. GE Aerospace je opisao prvi kvartal kao „snažan“, s prihodima koji su porasli za 25 posto zbog onoga što je glavni izvršni direktor Larry Culp opisao kao „dinamični geopolitički pejzaž“. Culp je na konferencijskom pozivu rekao da kompanija očekuje da će rat na Bliskom istoku i njegovi efekti potrajati tokom ljeta. U svojim odbrambenim programima, GE Aerospace nastavlja „brzo izvršavati visokoprioritetne vojne potrebe u podršci američkim i savezničkim ratnim avionima“, dodao je Culp. Ali kompanija, koja proizvodi motore za Boeing i Airbus, pretrpjela je neke negativne posljedice rata. Smanjenje putovanja na Bliskom istoku pogodilo je poslovanje kompanije u oblasti održavanja. Novi pogoni Cilj Northrop Grummana je što brža isporuka narudžbi za sisteme naoružanja. Kompanija je dodala dvadeset novih proizvodnih pogona u Sjedinjenim Državama u posljednje dvije godine, prema riječima izvršne direktorice Kathy Warden. „Jasno je da je sukob s Iranom stvorio pojačan osjećaj hitnosti“, rekla je. Calio iz RTX-a rekao je da će nedavni ugovori s Pentagonom „dati vrstu dugoročne vidljivosti koju će lanac snabdijevanja morati ulagati, što je od kritične važnosti“. Podsekretar odbrane SAD-a Jules Hurst rekao je da je budžet predsjednika Donalda Trumpa za fiskalnu 2027. godinu zahtijevao 1,5 biliona dolara, opisujući potražnju kao „generacijsko ulaganje u vojsku Sjedinjenih Država, arsenal slobode“, rekao je na brifingu u Pentagonu. „Ovo povećanje od 42 posto će dodatno ojačati našu odbrambenu industrijsku bazu proširenjem proizvodnje glavnih sistema naoružanja, istovremeno jačajući lance snabdijevanja i podržavajući desetine hiljada malih i srednjih preduzeća“, rekao je Hurst.

Američko-izraelski napad na Iran potresa Bliski istok i svijet. Ali, dok ostatak svijeta uglavnom računa s cijenama nafte i prirodnog gasa, na Bliskom istoku se računa i s najmanjim detaljima. Foto: Mapa Bliskog istoka Čini se da su još jednom bili upravu oni koji kažu da je u ratu najlakša odluka pokrenuti isti, a da je sve poslije toga lavina događaja koji mogu napraviti katastrofu na obje strane. Američko-izraelski rat protiv Irana to do sada dokazuje u svakom svom danu trajanja. Nakon rata koji je trajao četrdesetak dana i dvosedmičnog primirja zaraćene strane su ostale na istim pozicijama i pred njima je mnogo posla ako nastave ratovati ili pregovarati. Previše je toga u igri i nema jednostavnih rješenja koja neće imati dalekosežne posljedice, odnosno nema rješenja koja neće uzdrmati postojeći poredak na Bliskom istoku i izvan njega. Velike sile, a što Sjedinjene Američke Države na svjetskom i Izrael i Iran na regionalnom nivou svakako jesu, gotovo uvijek imaju više opcija u bilo kakvim političkim previranjima. Ogromna moć koju imaju dijelom može biti trošena u namjeri da se na kraju izvuče najbolji rezultat za svoju državu. Zato u narednom periodu od te tri države možemo očekivati razne poteze i niko sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati. Uostalom, to su pokazali i američko-iranski pregovori u Pakistanu i gomila oprečnih izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa. Iračke brige i planovi UAE-a Međutim, tu moć nemaju manje države, posebno ne one koje zavise samo od jedne grane ekonomije ili čiji se temelji sigurnosti mogu narušiti uništavanjem nekoliko desalinizatora vode. Tu moć danas nemaju ni nekada važne i jake države na Bliskom istoku, poput Iraka. U nekoliko država Bliskog istoka traju procesi koji su direktna posljedica američko-izraelskog rata protiv Irana. To se posebno odnosi na Bahrein i Liban, ali i puno regionalno značajnije države, poput naftom bogatog Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji nastoje da postanu finansijsko, informatičko i turističko sjedište. Takvi procesi su bili očekivani, ako rat potraje. U slučaju Iraka procesi su krenuli ranije, jer se nakon tamošnjih parlamentarnih izbora otvorilo pitanje hoće li novi premijer biti odan Washingtonu ili Teheranu. U novembru prošle godine šiitske stranke, čiji je saveznik Teheran, došle su u priliku da predlože mandatara za sastav vlade države koja je de facto okupirana, jer ima više stranih vojnih baza na svojoj teritoriji, a novcem od prodaje nafte raspolaže Washington, što je pravo koje je sebi priskrbio nakon što je uništio Irak pod optužbom da ima „oružje za masovno uništenje“ i da „podržava terorizam“. Šiitske stranke su za mandatara predložile bivšeg premijera Nourija al-Malikija, a Trump zaprijetio da će Iraku ukinuti američku pomoć, faktički tražeći da vlast u Bagdadu ne bude proiranska. Al-Maliki je potom poručio da se neće povući, odbacujući miješanje u unutrašnje poslove Iraka, ali ističući važnost saradnje s Washingtonom. Iza Malikijeve „brige“ za veze s Washingtonom krije se želja da se zatvore američke vojne baze u Iraku u skladu s ranije postignutim dogovorom, i tako ojača šiitski faktor u regionu, te da ne spriječi Bagdad da prodaje naftu i dođe do svog novca, a devedeset posto ga dolazi od prodaje nafte. Izbor al-Malikija za premijera bi bila važna pobjeda Irana. Koliko je to Trumpa naljutilo pokazuju i tvrdnje Reutersa da je zbog neuspjeha da spriječi takav razvoj događaja krajem januara otpustio američkog izaslanika za Irak Marka Savayu, koji je na tu poziciju postavljen u oktobru. UAE s desetak miliona stanovnika, od kojih je oko devedeset posto imigrantskog porijekla, dugo godina „udara“ iznad svoje kategorije. Faktor je u Jemenu, Sudanu, Libiji, ali još važnije saveznik SAD-a i Izraela. Takva politika smeta i Saudijskoj Arabiji, koja želi da bude vodeća arapska sila. Paralelno s političkim procesima nizali su se poslovni uspjesi za Ujedinjene Arapske Emirate. Davanjem boljih uslova investitorima od gotovo bilo koje druge države, UAE je postao finansijsko, informatičko, saobraćajno i turističko središte Bliskog istoka s ambicijom da raste. U konačnici, UAE je dobio veliku političku i ekonomsku snagu. Regionalni (dis)balans To političko-poslovno balansiranje, u slučaju i Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ovih dana je na ispitu pod pritiskom rata Washingtona i Tel Aviva protiv Teherana. U samo nekoliko dana pojavile su se vijesti koje bi mogle promijeniti poziciju i Iraka i UAE-a. U ponedjeljak, javili su arapski mediji, šiitske stranke su predložile kao kandidata za mandatara Bassema al-Badryja, što se može gledati kao pokušaj da se američka strana smekša i ne može biti odvojeno od onoga što se dešava u odnosima Washingtona i Teherana. Dan kasnije, britanski The Telegraph piše da su iz UAE-a uputili Trumpu upozorenje, jer im se ne sviđa njegova politika prema Iranu i da zbog toga namjeravaju da se okrenu Kini, navodeći da je sedam dana ranije u posjetu toj državi otišao predsjednik šeik Khaled bin Mohamed bin Zayed Al Nahyan i tamo potpisao 24 trgovinska i investiciona sporazuma. U ponedjeljak je The Wall Street Journal pisao da je UAE tražio od američke strane zajmove, jer je njegova ekonomija teško pogođena. Iran je, čini se, posebno bio bijesan na UAE. Američko-iranska razmjena vatre istrošila je dobar dio vojne opreme UAE-a. Iran je pogodio razne vojne, energetske i civilne objekte. Zatvaranje Hormuškog moreuza dalje je pogoršalo stanje u UAE-u. Nešto ranije, Bloomberg je pisao da UAE razmatra preslagivanja svojih ulaganja u Kinu, nekih 350 milijardi američkih dolara, ali i da je spreman izdvojiti još 300 milijardi za slične namjene. Iako se ovi medijski izvještaji čine kao protivriječni, logika pokazuje drugačije. Iran je u ovom ratu uništio imidž UAE-a kao sigurne lokacije za život i poslovanje, američke vojne baze nisu bile dovoljne da zaštite saveznika, opao je broj letova ka UAE-u i shodno tome broj turista, a Teheran se s Washigtonom „nadmudruje“ hoće li Iranci naplaćivati prolazak kroz Hormuški moreuz. Međunarodni monetarni fond je smanjio prognozu ekonomskog rasta UAE-a u ovoj godini sa 5 na 3,1 posto, dok se istovremeno pojavljuju špekulacije da se ta država raspituje o mogućnosti da naftu prodaje u kineskim juanima, što bi za Washington bio veliki problem. Američko-iranski okvir Slučajevi Iraka i UAE-a govore o važnosti američko-iranskih pregovora. Procesi u ovim državama ukazuju da se orijentišu prema toku tih pregovora, nakon što je za četrdesetak dana rata svaka tačka na Bliskom istoku mogla biti uništena za kratko vrijeme. Čini se da Amerikanci i Iranci u pregovorima na stolu imaju dobar komad Bliskog istoka. Ako bi se taj trend nastavio i Iran nastavio da bude ravnopravan sagovornik Washingtonu, onda bi to mogla biti važna pobjeda za Teheran, a lista gubitnika bi zavisila od Trumpa. Iračani su, čini se, spremni da dogovor prate, a UAE unaprijed upozorava Trumpa da im se to ne sviđa. Trumpa u tome sprječava Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu radi da dogovora s Iranom ne bude. Prije desetak dana izraelski predsjednik Isaac Herzog je to, za njemački list Bild, objasnio riječima da za rat protiv Irana nije važan vremenski okvir, već „krajnji rezultat“. U prenesenom značenju, Herzog želi poraz Irana vojnim ili diplomatskim sredstvima. Kako će se stvari dalje odvijati niko ne zna, čak ni Trump. U samo par dana on javnosti Iran opiše kao jednu od najjačih država na svijetu i potpuno vojno poraženu, ili kaže da je Hormuški moreuz otvoren i istovremeno zatvoren. U jednoj od objava na društvenim mrežama ga je nazvao „Iranskim moreuzom“, čime možda nesvjesno priznaje javnosti da pregovori o miru imaju i važnu stavku – kontrola dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa. Ipak, u širem okviru stvari su jasnije. Ako Iran bude imao vojne i ekonomske snage da izdrži američko-izraelski pritisak, onda bi za pregovaračkim stolom mogao dobiti više nego što je imao na dan napada 28. februara. Ta opcija se ne sviđa ni Tel Avivu, ni Washingtonu, ni nekim arapskim državama. Odatle je jasno da će mnogi ohrabrivati Trumpa da nastavi s politikom koja traži poraz Irana, čak i po većoj cijeni nego što je plaćena u ratu koji još uvijek traje za pregovaračkim stolom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana od kraja februara zaokuplja pažnju svjetske javnosti. Ipak, to ne znači da se svi važni politički i ekonomski procesi odvijaju samo na Bliskom istoku. Foto:Ilustracija Kada je u novembru 2024. postalo jasno da će se Donald Trump vratiti u Bijelu kuću, mnogi su smatrali da će zapadna hemisfera biti jedan od njegovih prioriteta. Izbor Marca Rubija za državnog sekretara, koji je kubanskog porijekla i zagovornik obračuna s ljevičarima u Centralnoj i Južnoj Americi, bila je potvrda takvih procjena. Trump je to više puta rekao, a prijetnje silom upućenje Danskoj zbog Grenlanda, Panami zbog kineskog uticaja na Panamski kanal i njegov poznat stav prema vlastima Venecuele i Kubi to su praktično dokazali. U planu Washingtona da se na prostoru Sjeverne, Centralne i Južne Amerike poraze svi rivali, a što se prije svih odnosi na ljevičarske vlade i upliv komunističke Kine, nije se mijenjalo ništa ni dok je trajao rat na Bliskom istoku. Štaviše, Washington je još jednom vidio koliko je važno da kontroliše taj dio svijeta i njegove resurse. U svom ritmu Da rat na Bliskom istoku nije okupirao pažnju javnosti širom svijeta, neke od važnih vijesti u proteklih četrdesetak dana vjerovatno bi bile iz Južne Amerike. Tako je, između ostalog, desničarska vlast u Čileu došla pod udar Washingtona zbog kineskog optičkog podmorskog kabla, brazilski Kongres je odobrio trgovinski sporazum Mercosura i Evropske unije, američki i kubanski zvaničnici su počeli pregovore, argentinski predsjednik Javier Milei istakao je pozitivne posljedice rata na Bliskom istoku za ekonomiju svoje države koju opet spašava od ekonomskog kraha kreditom kod Međunarodnog monetarnog fonda, privremenoj predsjednici Venecuele Delcy Eloíni Rodríguez Gómez ukinute su američke sankcije, a američke naftne kompanije zbrajaju profit usljed povećanja cijena energenata. Energenti su jedna od važnijih stavki u politici ove i bivših američkih administracija. Rat protiv Irana, a prethodno protiv Iraka, Libije ili Sirije bio je dijelom i zbog nafte i prirodnog gasa. Energenti su jedan od razloga zašto je Trump naredio otmicu venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa. Trump nije krio da mu je cilj domoći se venecuelanske nafte. Kruna američke energetske politike u Latinskoj Americi je kontrola Venecuele, barem u dijelu koji se odnosi na naftu i prirodni gas. Od svrgavanja Madura zvanični Washington odlučuje kome se venecuelanska nafta može prodati, a zvanični Caracas čini se nema ništa protiv. Privremenoj predsjednici Trumpova administracija je prije dvije sedmice ukinula sankcije, što je manje od tri mjeseca od kada je američka vojska otela Madura. Sedmicu dana prije toga, Rodríguez je putem video linka govorila na investicijskom samitu u Miamiju. Nije spomenula Madura, ali jeste reforme koje je poduzela da strani investitori budu zaštićeni u Venecueli, ispunivši ono što je od nje tražio Washington. Jedna od tih reformi podrazumijeva da nadležni sud u slučaju sporova između vlade i ulagača ne bude u Venecueli. Naizgled idilične odnose Caracasa i Washingtona dvije države namjeravaju pojačati ponovnim uspostavljanjem diplomatskih odnosa. „Ponavljamo našu spremnost da gradimo dugoročne odnose zasnovane na međusobnom poštovanju, jednakosti i međunarodnom pravu, s ciljem promovisanja radne agende koja jača saradnju u korist obje zemlje“, rekla je Rodríguez u objavi na društvenoj mreži X upućenoj Trumpu, koji je više puta hvalio njen rad. Od ljevice do crkve Trumpov drugi mandat došao je u vremenu zamora ljevičarskom politikom u više država Latinske Amerike. Trump je, bez ikakvog napora, u svoj tabor dobio bogatu resursima Boliviju. Sukob unutar bolivijske ljevice kao posljedicu je imao pobjedu proameričke desnice. Desničari su pobijedili i u Čileu, nakon što su ranije odnijeli pobjedu u Argentini i Ekvadoru. Dakle, ljevičarima je, od značajnijih država u tom dijelu svijeta ostala Kolumbija, Kuba, Meksiko, Brazil i Venecuela koja još uvijek nije potpuno izgubila svoje socijalističko uređenje. Venecuelanska nafta je u Trumpovim rukama i to je važna činjenica. Američku žeđ za naftom početkom prošlog mjeseca komentarisala je i glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova. Ona je rekla da Sjedinjene Države „preoblikuju energetski pejzaž, ne politički, već energetski pejzaž, kako bi odgovarao vlastitim potrebama. Čine, ili žele učiniti, sve ovisnima o vlastitim resursima, i fizički i u smislu cijene“ i da to dolazi iz činjenice da je ta država „u suštini bankrotirala“ usljed stanja u ekonomiji i američkih dugova. Nastojanje Washingtona da kontroliše energente nije jedini faktor koji oblikuje njegovu politiku južno od rijeke Rio Grande. Osim što ne želi druge sile u onome što zove „američkim dvorištem“ u skladu s „Monroe doktrinom“ koju je prije dva stoljeća artikulisao predsjednik James Monroe, Washington se decenijama na sve načine borio protiv ljevičarskih pokreta u tom dijelu svijeta. U namjeri da porazi latinoameričke ljevičare Washington je nekada imao saveznika u Vatikanu, odnosno u katoličkoj crkvi koja bi se u nekim državama stavila na stranu desnice. U nekim drugim slučajevima katolička crkva je bila protiv Washingtona. Mnogi će se odmah sjetiti biskupa Oscara Arnulfa Romera y Galdámeza, koji se u El Salvadoru borio protiv desničarske diktature koju je podržavao Washington, stajavši uz siromašno većinsko stanovništvo. Papa koji (ni)je po Trumpovoj volji Siromašni, a njih još uvijek ima mnogo širom Latinske Amerike, glavni su razlog za jaku ljevicu. Te ljude nije teško mobilisati protiv bogate manjine. Razni marksistički pokreti, ili ono što bi moglo ličiti na takve pokrete inspirisane sovjetskom Moskvom, bili su često i radikalni. Ali i to se počelo mijenjati i ti pokreti na izbore izlaze kao stranke, a njihove vođe više nisu zagovornici ateizma, već često religiozni ljudi, uglavnom katolici. Ta promjena donijela je novu dinamiku u političkom životu nekih latinoameričkih država. Tako su neki dijelovi crkve, koji se opiru ugnjetavanju svojih vjernika, postali prirodni saveznici ljevičarskih stranaka i pokreta. Zato je važan okršaj Trumpove administracije s Vatikanom, odnosno papom Lavom XIV. Papa iz Chicaga na udaru je Trumpa, jer poziva na mir na Bliskom istoku. Od Trumpa je dobio napade i uvrede, pa čak i „poduke“ o vjeri od američkog ministra odbrane Petea Hegsetha. Trumpov okršaj s Lavom, koji je naveo italijansku vladu Giorgije Meloni i njenu opoziciju da stanu u zaštitu pape, mogao bi se odraziti i na politiku Washingtona u Latinskoj Americi, gdje katolička crkva ima najveći broj pristalica, odakle je potekao prethodni papa Franjo i gdje je Lav služio kao svećenik. U moru loših vijesti za latinoameričke ljevičare, sukob Trumpa i Vatikana možda bude prekretnica ili barem vjetar u leđa ljevici. Okršaj Washingtona i ljevice je i na Kubi, koju vode ljudi koji se nisu izjasnili kao vjernici i koji su nedavno pustili dio političkih zatvorenika na zahtjev Vatikana. Trump je rekao da nakon što završi posao u Iranu na red dolazi Kuba, koju mjesecima drži pod pomorskom blokadom. To je dovelo do problema u snabdijevanju električnom energijom, privredi, školstvu, zdravstvu, saobraćaju... i siromašna zemlja prisiljena je na pregovore s Trumpovom administracijom, dok istovremeno očekuje pomoć od bilo koga. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki predsjednik Donald Trump za manje od dvije godine uzdrmao je gotovo sve što je dotakao. Nisu pošteđeni ni najbliži američki saveznici i ključni savezi poput NATO-a. Foto: Sánchez i Zelenski Kada se bude pisala historija svijeta, posebno Zapada, dva Trumpova mandata u Bijeloj kući sigurno će biti ocijenjeni kao prekretnice za mnogo stvari. Trumpu to polazi za rukom i onda kada to ne želi. Naprosto, njegov stil u politici, pod uslovom da se takvi nastupi mogu nazvati stilom i politikom, tjera i najbliže američke saveznike na oprez. Ovdje nije samo riječ o Trumpovim prijetnjama da će Dansku, članicu NATO-a, ostaviti bez dijela teritorije. Trump svojim postupcima potkopava NATO u njegovom temelju i najbliže američke saveznike drži u neizvjesnosti. Od prijatelja do neprijatelja, od jakih do slabih Ne tako davno Trump je tražio jačanje NATO-a i povećano ulaganje u odbranu država članica – pet posto bruto društvenog proizvoda. Taj opravdani zahtjev iz Washingtona, iako se o postocima može diskutovati, članice NATO-a, s izuzetkom Španije premijera Pedra Sáncheza Pérez-Castejóna, odlučile su da ispune. Američke kompanije tako mogu dobiti poslove vrijedne milijarde dolara, jer u mnogim oblastima nemaju konkurenciju na Zapadu. Međutim, brzo je došlo do preokreta i NATO je za Trumpa postao „tigar od papira“, kako je to nedavno rekao. To je došlo nakon što mnoge evropske države nisu bile spremne (ni vojno, ni politički) da ratuju protiv Irana zarad interesa izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U par sedmica Trump je tražio pomoć od evropskih saveznika, pa konstatovao da oni svakako nemaju snage da mu pomognu i da to nije ni potrebno jer američka vojska uništava iransku. Potom je otišao korak dalje i zaprijetio da će Sjedinjene Države možda napustiti NATO, što je u prenesenom značenju poruka da će ostaviti Evropu da se sama bori s Rusijom Vladimira Putina. Mediji su izvijestili o njegovom prošlosedmičnom sastanku u Bijeloj kući s generalnim sekretarom NATO-a Markom Rutteom, koji je bio sve osim ugodan. Rutte je priznao da je Trump „razočaran“ ponašanjem saveznika iz NATO-a. Trump ne pravi razliku između napada na jednu članicu NATO-a i napada bez jasnog povoda jedne članice na drugu državu. Čini se da on smatra da sve države u NATO-u moraju slijediti SAD bez pogovora, čak i u Netanyahuovim ratovima. S druge strane, mnoge evropske države smatraju da je NATO „kišobran“ pod koji se sklanjaju u cilju kolektivne odbrane. Zelenski kojem je sve jasno i Sánchez kome postaje jasno Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ima iskustvo rada s Trumpom. Teško će se zaboraviti mučne scene iz Bijele kuće kada mu Trump, zajedno s američkim državnim vrhom, „drži lekcije“ iz pristojnosti i tjera ga da se pred kamerama preda Rusiji. Trump mu je tada rekao da „nema karte“ na koje bi igrao, a Zelenski pokušavao štititi dignitet Ukrajine i pokazati zahvalnost domaćinu koji je pod administracijom Josepha Bidena najzaslužniji zašto Kijev nije kapitulirao u prvim danima ruske agresije. Zelenski je naučio da s Trumpom stvari ne idu lahko ni kada ste njegov saveznik. Čini se da Trump traži apsolutnu poslušnost i poniznost i u javnim istupima. To je na svojoj koži osjetio Zelenski i nedavno saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, kome će ako preuzme kraljevski tron u titulu pisati „Čuvar dvaju Harema“, kojeg je vrijeđao na nezapamćen način u diplomatiji. Od početka američko-izraelskog rata protiv Irana, Zelenski se posvetio Bliskom istoku. Uz to što podržava SAD i Izrael, Ukrajina nastoji pomoći arapskim državama da razviju odbranu od iranskih dronova i raketa, ali i da sklopi druge sporazume u oblasti sigurnosti. Prije desetak dana Zelenski se sastao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, a glavne teme su bile vezane za sigurnost Ukrajine, regije Crnog mora i čitave Evrope. Protekle sedmice bavio se mogućnošću povlačenja američke vojske iz Evrope i pred ukrajinske saveznike izašao s hrabrom idejom, predlažući sigurnosni blok sačinjen od evropskih država koji uključuje države Evropske unije, Ujedinjeno Kraljevstvo, Tursku, Norvešku i Ukrajinu. „Bez Ukrajine i Turske, Evropa neće imati vojsku uporedivu s ruskom. Sa Ukrajinom, Turskom, Norveškom i Britanijom, kontrolisaćete sigurnost na moru – i ne samo na jednom“, rekao je. Zelenski je iznio staru ideju da evropske države prave zajedničku vojsku, ili barem savez u namjeri stvaranja nove sigurnosne arhitekture na kontinentu i to bez Washingtona i Moskve. Zelenski bi u taj blok država uključio i države koje nisu članice Evropske unije, ali su vojne sile i smještene su na rubovima Evrope, poput Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Turske. Zelenski, koji se godinama bavi ovim temama, dobio je saveznika u Španiji, koja pod Sánchezom mjesecima poziva na mir na Bliskom istoku. Unutar vladajuće koalicije u Madridu postoje i stranke koje zagovaraju i izlazak Španije iz NATO-a, a što je u ovom trenutku malo vjerovatno. „Spremni smo napredovati prema zajedničkoj evropskoj vojsci, ne za deset ili dvije godine, nego odmah. Već sutra, ako se mogu tako kolokvijalno izraziti“, poručio je Sánchez u subotu. „Evropska unija se sastoji od osrednjih sila u području odbrane i sigurnosti, a kao takvi možemo biti značajni jedino ako izgradimo zajednički vojsku“, dodao je, jer je to nužno kako „drugi ne bi koristili“ ranjivost zemalja Evropske unije u toj oblasti. Uzdrmani Zapad Sánchezov istup došao je u vremenu kada Netanyahu prijeti Španiji zbog njene politike prema Palestini, Iranu i Bliskom istoku u cjelini. Ni ovaj put evropski saveznici, niti oni iz NATO-a, nisu priskočili u odbranu Španije. To nedavno nije uradio ni njemački kancelar Friedrich Merz, kada je Trump u njegovom prisustvu vrijeđao Španiju i njeno rukovodstvo. To ukazuje da na Zapadu podjele postaju sve dublje. Zelenski i Sánchez, koji vode dvije važne i velike evropske države, sa ovakvim stavovima refleksija su tih podjela i njihovi istupi dolaze kao posljedica brige za vlastite interese. Zelenski razmatra može li Ukrajina preživjeti rusku agresiju, a Sáncheza brinu ekonomske brige i jačanje političkih rivala u Španiji, iako se dio njegovih stavova prema Trumpu može obrazložiti događajima u Venecueli, gdje su španske kompanije imale važne projekte u sektoru nafte, a stavovi prema Netanyahuu onim što od njega, iako je zakleti ljevičar, možda očekuje katolička crkva. Ipak, katalizator promjena na Zapadu je Trump. Oni koji su ga podržavali i podržavaju teško mogu navesti puno primjera koji dokazuju da su Sjedinjene Države i Zapad sada u boljem položaju u odnosu na stanje od prije dvije ili dvanaest godina. S druge strane, suprotnih primjera ima mnogo. Trump je uzdrmao američki ugled, NATO, evropske saveznike i Ukrajinu koja vodi četverogodišnji rat u namjeri da se odmakne od Moskve i primakne Zapadu, američke bliskoistočne saveznike doveo je u situaciju da sami zaključe da riječ „saveznik“ možda za njih ne važi, a američko društvo podijelio kao niko decenijama unazad. Nezadovoljstvo Trumpovom politikom raste i kod kuće i širom svijeta. Američki saveznici od političke elite u Washingtonu očekuju odgovor na pitanje kuda ide najveća svjetska sila, iako mnogi nemaju hrabrosti da to javno traže. Zato je očekivati da će biti još onih koji će postavljati stvari kao Zelenski i Sánchez, sijući sjeme koje jednog dana možda postane ozbiljan plan. Riječi Zelenskog i Sáncheza sada zvuče kao krik za spas Zapada ili onoga što od njega ostaje. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Oružje je utihnulo na dvije sedmice, nakon što su u utorak navečer Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili primirje i razgovore u Islamabadu. Otvoren je teren za diplomatiju. Foto: Ilustracija Po završetku svih modernih ratova neka vrsta sporazuma je postignuta. Iranska vojska je, nakon četrdesetak dana rata protiv američke i izraelske vojske podržane nekim arapskim i evropskim državama, iranskoj diplomatiji omogućila da na pregovore u Islamabad ne ode kao slabija strana. Sam Islamabad kao mjesto pregovora je rezultat činjenice da je vojska iranskim pregovaračima dala bolje početne pozicije nego što je Teheran imao. Od pregovora u Švicarskoj i Omanu, komunikacije s Amerikancima preko posrednika i naknadnih napada Izraela i Sjedinjenih Država na iranske pregovarače, došlo se do pregovora, uz posredovanje Pakistana, licem u lice. Pakistan je i u ovoj rundi američko-izraelskog rata protiv Irana stajao uz Teheran. Za razliku od nekih iranskih susjeda nije dao svoju teritoriju kao bazu za američke napade, pakistanska vojska nije presretala iranske rakete i dronove, iako su Sjedinjene Američke Države saveznik Pakistana. Iranska delegacija je dočekana uz najveće počasti. Šef iranskog parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf i šef iranske diplomatije Abbas Araghchi dočekani su kao pakistanski prijatelji. Američku delegaciju prevodio je potpredsjednik JD Vance. Došli su i posebni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steve Witkoff i predsjednikov zet Jared Kushner. Neki iranski zvaničnici su, dok je trajao rat, rekli da žele pregovarati samo s Vanceom, što je bilo implicitna poruka da Witkoffu i Kushneru ne vjeruju. Put za Islamabad: Od prijetnji do razgovora Razgovori američkih i iranskih zvaničnika dočekani su širom svijeta s radošću, osim u Izraelu. Da bi razgovore potkopao prije nego su počeli, Izrael je, nakon što je obznanjen prekid vatre na svim frontovima, napao Liban ubivši stotine i ranivši hiljade ljudi. Premijer Benjamin Netanyahu je još jednom pokazao da ne želi mir i da želi nastavak rata protiv Irana. Trump će Iranu nešto ranije dati rok za dogovor, ili u protivnom „cijela civilizacija će večeras umrijeti i nikada više neće biti vraćena“. Tada na scenu stup pakistanski premijer Shehbaz Sharif, koji je na društvenoj mreži X napisao da su Iran i Sjedinjene Države dogovorile primirje, koje uključuje i Liban. Iran je rekao da će se pregovarati na osnovu deset tačaka koje je ranije kandidovao, a Trump i Vance da Liban nije uključen u prekid vatre, iako je američki predsjednik u najavi primirja napisao na društvenim mrežama da je iranskih deset tačaka osnova za pregovore. Vjerovatno je to navelo pakistanskog ministra odbrane Khawaju Asifa da na X-u napiše, pa potom obriše, da je „Izrael zlo i prokletstvo za čovječanstvo“, da vrši genocid u Gazi, Iranu i Libanu i da potkopava pregovore u Islamabadu. „Nadam se i molim da ljudi koji su stvorili ovu kancerogenu državu na palestinskoj zemlji uklone evropske Jevreje i gore u paklu“, naveo je. Ipak, do razgovora je došlo. Delegacije su stigle u Pakistan, uprkos masakru u Libanu, lažnim vijestima sa svih strana i maksimalističkim zahtjevima kao osnovi za pregovore. Pobjedu su odnijeli oni koji su željeli pregovore, a pored Irana i SAD-a to su Pakistan i prema nekim tvrdnjama Kina koja je ohrabrila Teheran i Islamabad da krenu tim putem. Iza zatvorenih vrata: Kako otvoriti Hormuški moreuz? Iako su oči svijeta bile uprte u pregovore, samo mali broj ljudi je znao šta se dešava iza zatvorenih vrata. Periodični izvještaji američkih i iranskih medija bili su namijenjeni kontroli vlastite javnosti, a manje ka tačnom izvještavanju. Ipak, obje strane su bile saglasne da su razgovori trajali satima. Međutim, iako je oružje utihnulo to nije značilo definitivan kraj rata. Dodatne snage američke vojske upućene su na Bliski istok, a britanski premijer Keir Starmer je rekao da traju razgovori o tome kako otvoriti Hormuški moreuz. Starmer je rekao da se radi na formiranju koalicije od tridesetak država koja ne isključuje ni mogućnost upotrebe vojne sile. Upravo je Hormuški moreuz u središtu američko-iranskih pregovora. U spomenutom planu od deset tačaka stoji da će Teheran imati kontrolu nad moreuzom i da će brodovima naplaćivati prolaz kako bi namirio štetu koju je pretrpio u ratu, a ostale tačke su garancije da Iran neće biti ponovo napadnut, da će biti oslobođen sankcija te da će oružje utihnuti širom Bliskog istoka. Kontrola nad Hormuškim moreuzom Iranu daje sve to i pregovori u Islamabadu su posljedice toga što je prolaz kroz moreuz zatvoren. Oko četvrtine svjetske nafte, petine tečnog gasa, trećine sirovina za proizvodnju vještačkih gnojiva i petine aluminija, sada su čip u iranskim rukama. Trump je Iran učinio velikom silom, jer prije ovog rata nije kontrolisao prolazak kroz Hormuški moreuz. Primjera radi, Rusija kontroliše oko dvanaest posto svjetske nafte, sedamnaest posto prirodnog gasa, dvadesetak posto sirovina za proizvodnju vještačkih goriva i oko šest posto aluminija. Iran je nakon primirja izašao kao politički i ekonomski pobjednik. Pregovori u Islamabadu su mu trebali da bi tu pobjedu ovjerio i barem nakratko uživao u ulozi pobjednika. Američka strana je to na pregovorima željela spriječiti, istovremeno pokušavajući da zadrži vojsku na Bliskom istoku i pristup državama koje su u zavisnom položaju u odnosu na Washington. Trump je više puta rekao da ne želi Iran s nuklearnim oružjem i da traži da Hormuški moreuz bude otvoren. Ali, Trumpova administracija to ne može Iranu dati, ne samo zbog vlastitih interesa. Protivljenje Netanyahua je velika prepreka. U noći kada je primirje obznanjeno neki proizraelski glasovi u Sjedinjenim Državama su to vidjeli kao katastrofu, upozoravajući da Iran ne može dobiti ono što je naveo u pomenutih deset tačaka. Javio se i Netanyahu i rekao da će se rat protiv Irana nastaviti. Dogovor ili rat Kada se pregovaralo prije par mjeseci, Iran je bio slabija strana. Sankcije, američke vojne baze u blizini iranskih granica i prijetnja najveće svjetske sile da će napasti, visile su iznad iranskih glava. Sada, iako teško stradali u američkim i izraelskim udarima, Iranci su eliminisali brojne američke baze, s Hezbollahom Izraelu nanijeli teške udarce, ogolili politiku mnogih arapskih država, u Iraku preuzeli inicijativu i prvi puta u nekoliko decenija dobili razumijevanje nekih vlada Zapada. Uz to, Iran kontroliše Hormuški moreuz i direktno utiče na cijene nafte, prirodnog gasa, vještačkih goriva, aluminija i drugih roba. Svijetu prijeti nezapamćena ekonomska kriza. Tako su Iranci pritisak prebacili na Trumpa od kojeg većina njegovih glasača traži kraj rata, a Netanyahu i proizraelski lobi u Washingtonu to ne žele ni čuti i sve to pred novembarske izbore za američka zakonodavna tijela. Neki predviđaju težak izborni poraz republikanaca, a raspadanje Trumpovog pokreta MAGA ovih dana može se pratiti i kroz istupe samog predsjednika. Iranska i američka strana teško su stradale u ovome ratu. Štete na opremi, infrastrukturi i u ljudstvu su ogromni i bilo bi očekivano da obje strane postignu mir. Delegacije su danas otišle iz Islamabada uz tvrdnju da suprotna strana ne želi da prihvati njihove zahtjeve, ali ne zatvarajući vrata novim pregovorima. Dogovor je moguć i Teheran i Washington su ga bili postigli u vremenu administracije Baracka Obame. Trump je ulaskom u Bijelu kuću, po želji Netanyahua, sporazum napustio. U junu prošle godine pregovori su išli u dobrom pravcu, a onda ih je prekinuo iznenadni izraelski napad u kome je ubijen veliki dio iranskog političkog i vojnog vrha. Prije napada na Iran 28. februara pregovori su se odvijali u dobrom pravcu i to je potvrdio omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi. I ta šansa je uništena novim iznenadnim američko-izraelskim napadom kada je ubijen i vrhovni vođa Irana i šiita ajatolah Ali Khamenei. Iranska i američka strana teško su stradale u ovome ratu. Štete na opremi, infrastrukturi i u ljudstvu su ogromni i bilo bi očekivano da obje strane postignu mir. U junu prošle godine pregovori su išli u dobrom pravcu, a onda ih je prekinuo iznenadni izraelski napad u kome je ubijen veliki dio iranskog političkog i vojnog vrha. Prije napada na Iran 28. februara pregovori su se odvijali u dobrom pravcu i to je potvrdio omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi. I ta šansa je uništena novim iznenadnim američko-izraelskim napadom kada je ubijen i vrhovni vođa Irana i šiita ajatolah Ali Khamenei. U tim pregovorima Iran je pokazivao volju za dogovorom i na svoju štetu. Odbijanje dogovora ili njegovo kršenje uvijek je dolazilo s američke strane, a od juna prošle godine u namjeru da se slomi Islamska Republika uključeni su i vojni napadi. Zato je logično zaključiti da Sjedinjene Države i sada biraju između rata i mira i Iran tu ne može ništa uraditi, ako se ne želi pokoriti Washingtonu i Tel Avivu kao većina država i pokreta Bliskog istoka. Pregovori u Islamabadu to su i pokazali, a što je bio jedan od ciljeva iranske diplomatije ako sporazum sa Washingtonom ne bude postignut. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana iz dana u dan, na razne načine, utiče na procese u drugim dijelovima svijeta. Jedan od takvih primjera je i pitanje Ukrajine. Foto: Ilustracija Dok je američki predsjednik Donald Trump mjesecima gomilao snage na Bliskom istoku, u namjeri da napadne Iran po želji i volji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, javnost je bila podijeljena u procjenama hoće li do napada doći. Ruska vojska nije imala tu dilemu. Znala je da će američka vojska sa sobom na Bliski istok ponijeti dio raketnih presretača, posebno sistema Patriot, i druge opreme, čak i ako do napada ne dođe, i da će to značiti da će istih tih sredstava biti manje za Ukrajinu. Od kraja februara, od perioda pred američko-izraelski napad na Iran, ruska vojska je danima i noćima raketama i dronovima zasipala mete u Ukrajini, u očiglednoj namjeri da natjera ukrajinsku vojsku da troši presretače ili da iskoristi činjenicu što će dio njih završiti na Bliskom istoku. U najgorem slučaju po Rusiju, čak ako bi bilo dovoljno presretača i za američku i za ukrajinsku vojsku, to je bila prilika da se zalihe takve opreme smanje u Ukrajini i na Zapadu, odnosno da se neke važne mete pogode. Kijev je govorio o nezapamćenom intenzitetu ruskih napada. U brojnim gradovima zabilježeni su udari na civilne objekte i civile. Tako je ruska agresija na Ukrajinu dobila novu epizodu izvan rusko-ukrajinskih granica, nakon što su okršaji dvije države zabilježeni čak i u Africi. Zelenski kao spas za Bliski istok Od tada traju i pojačani ukrajinski napadi na rusku naftnu i gasnu infrastrukturu. Ukrajina je, od početka američko-izraelskog rata protiv Irana, Rusiji nanijela štete koje se mjere u milijardama dolara i sedmice prekida izvoz dijela ruskih energenata. Paralelno s tim, arapskim državama, Izraelu i Sjedinjenim Državama, Ukrajina je nudila ekspertizu u presretanju iranskih dronova, jer su, kažu, to specijalizovali u svojoj zemlji nakon napada ruskih dronova koji su pravljeni po iranskom modelu Shahed-136. Kijev je tako poručio Iranu da nije zaboravio iransku pomoć Rusiji, a svojim saveznicima pružio ruku saradnje. Neki tvrde da Iranci sada imaju bolje varijante vlastitog drona. Naime, iranski dronovi imaju rješenja ruskih stručnjaka u vidu ruskog drona Geran-2, koji je testiran u Ukrajini na protivvazdušnoj odbrani napravljenoj na Zapadu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je prije desetak dana posjetio Ujedinjene Arapske Emirate i ponudio pomoć u borbi protiv iranskih dronova, a ubrzo nakon toga iranski mediji su javili da je u toj arapskoj državi pogođeno skladište s ukrajinskom opremom i stručnjacima. Zelenski je posjetio i Siriju kojom upravlja Ahmed al-Sharaa, bivši vođa Al-Qaide. Zelenski je rekao da postoji interes obje strane da sklope sporazume u oblasti odbrane, dok Sirija ostaje zarobljena između interesa država koje su al-Sharaau dovele na vlast u Damasku. Veze Ukrajine s al-Sharaaom su postojale dok je bio u Idlibu. Ukrajinski mediji su izvijestili da su Ukrajinci uvježbavali njegove borce, koji su se borili protiv sirijske i ruske vojske. Ovakvim držanjem Zelenski poručuje Zapadu da se na Ukrajinu može osloniti i izvan njenih granica. Planovi i mogućnosti Ali, u ovim potezima Zelenskog krije se velika opasnost za Ukrajinu, odnosno prilika koju ruski predsjednik Vladimir Putin nije imao dugo vremena. Sjedinjene Države su zauzete svojim ratom i evropske države nisu pomogle na način na koji bi to Trump želio, što je američkog predsjednika navelo da im poruči da možda u budućnosti ni Washington neće braniti evropske saveznike. Putin dobija i „prenapregnutost“ (overstretch) i „prezauzetost“ (overcommitment) američkih i možda čak ukrajinskih snaga, što su važni pojmovi u američkim strategijama ratovanja od kraja Hladnog rata i što se pokušava izbijeći. Pored toga što će manje američke opreme dolaziti u Ukrajinu, Kijev ne bi bio prioritet Washingtona ni država koje daju prednost Izraelu. To je priznao i sam Zelenski, posebno istakavši strah da će Ukrajina ostati bez pomenutog sistema Patriot. Ovakvu priliku Putin je dugo čekao, nakon što je mjesecima posmatrao kako se Trump obračunava s ruskim saveznicima širom svijeta. I tada je bilo jasno da bi neka velika Trumpova greška mogla promijeniti tok stvari u korist Kremlja. Tako su dva rata, na istoku Evrope i Bliskom istoku, postali dio obračuna Zapada i Rusije. Od početka napada na Iran ruski energenti postali su traženiji, iako s višom cijenom nego koju sedmicu unazad. Napadi na elektroenergetske objekte u Ukrajini, Rusiji, Iranu, Izraelu i širom Bliskog istoka uklapaju se u rat za naftu i prirodni gas. Svaki udar na elektroenergetsku infrastrukturu dio je šire strategije o pristupu, kontroli i cijeni energenata, a što se odražava na čitav svijet. Zelenski je otišao i korak dalje i ponudio Washingtonu i državama u Perzijskom zalivu da se Ukrajina uključi u osiguranje plovidbe kroz Hormuški moreuz, jer ima iskustva s koridorima u Crnom moru i izvozu ukrajinskog žita. Ovaj prijedlog je pokušaj Kijeva da ostane u planovima Washingtona, odnosno da rat u Ukrajini i dalje bude američka briga. Naime, Ukrajina nema načina da pomogne u Hormuškom moreuzu, a što se vidjelo i u slučaju ukrajinskog žita. Kijev je tada zavisio od pregovaračkih uspjeha Ankare, Washingtona i drugih. Turneja Zelenskog po Bliskom istoku poklapa se s dolaskom proljeća. U prethodne četiri godine upravo tada su pokretane ofanzive, većinom ruske. Rijetko kada su donosile veća teritorijalna osvajanja, ali uvijek su imale za posljedicu veliko trošenje ljudi i materijala. Sada kada američka i izraelska vojska trebaju američko oružje i oruđe, to može biti važna stavka u ruskim planovima. Zato je Zelenskom, koji je bez sumnje na strani SAD-a i Izraela, u interesu da se rat na Bliskom istoku okonča čim prije. Dugotrajan američki rat na Bliskom istoku za Rusiju bi bila odlična vijest. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Krize širom svijeta, u koje su neke evropske države uključene direktno ili indirektno, otvaraju pitanja o budućnosti Evropske unije. U samo nekoliko mjeseci, od optimističnih najava o spremnosti Brisela za novi svijet do kataklizmičnih predviđanja evropske budućnosti. Foto: Donald Tusk „Prijetnja od raspada NATO-a, ublažavanje sankcija Rusiji, ogromna energetska kriza u Evropi, zaustavljanje pomoći Ukrajini i blokiranje kredita Kijevu od strane Orbana - sve to izgleda kao Putinov plan iz snova“, napisao je u četvrtak poljski premijer Donald Tusk na društvenoj mreži X, u još jednoj razmjeni stavova poljskih i mađarskih zvaničnika na ovoj platformi. „Evropa ide ka jednoj od najtežih ekonomskih kriza u svojoj historiji. Svijet se suočava s ozbiljnom energetskom krizom. Evropa je u ozbiljnoj opasnosti. Jedini izlaz je ukidanje sankcija nametnutih na rusku energiju. Odmah. Ne smijemo razmišljati o Putinu, već o našoj zemlji i našim narodima. Umjesto huškanja na rat, voli i spašavaj svoju zemlju, Donalde!“, napisao je istog dana i na istoj mreži mađarski premijer Viktor Orban. Ova rasprava Tuska i Orbana, premijera dvije države koje su se međusobno udaljile nakon ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, pokazuje bezidejnost i krivi smjer evropske politike posljednjih godina. Dok je za jednog Rusija pod Vladimirom Putinom izvor svih problema koje Evropa i Zapad imaju, za drugog je Rusija rješenje za sve probleme. Sve to u vremenu dok jedni tvrde da je Rusija pred slomom i istovremeno opasnost za neke evropske države, a drugi da je Rusija svjetska sila koja može pomoći Zapadu uprkos tome što ne može da porazi siromašnu Ukrajinu i kada gotovo svi evropski narodi bježe od politike Moskve. Kako Evropa vidi svijet? Na pitanja kako su Evropa i Zapad dospjeli tu gdje danas jesu još uvijek nema odgovora, barem ne od onih kojima je to posao. Štaviše, neki koji pokušaju dati odgovore na ova i slična pitanja često budu prokazani kao neprijatelji država, politika, naroda, ideologija... Takav pristup lidera Evropske unije i velikih evropskih sila, u koje se dugo ne ubrajaju Poljska i Mađarska, oslikava okvir u kome oni promišljaju evropsku i svjetsku politiku. Čini se da sadašnja generacija političara na Zapadu ni idejno, a kamoli praktično, ne može da izađe iz začaranog kruga uslovljenih i pogrešnih politika. Tako su, naprimjer, dozvolili Putinu da bez posljedica otme Krim od Ukrajine, ostavili Kijev da zavisi od Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva u prvim danima rata, da bi sada od predsjednika Donalda Trumpa slušali poruke da se moraju uključiti u rat protiv Irana, ako ne žele da Washington promijeni politiku prema Evropi. A rat na Bliskom istoku, odakle u Evropu dolaze milioni imigranata i velike količine energenata - nakon prestanka dotoka istih iz Rusije, nije bio u interesu Evropske unije. Razlog za sve evropske probleme, pa čak i na prijetnju raspada NATO-a, Tusk traži u Putinu i ne zagovara promjene u politici Evropske unije prema bližem i daljnjem susjedstvu. Takvo poimanje svijeta, koji se mijenja nevjerovatnom brzinom, bez sumnje će dovesti do pogrešnih odluka i posljedica po Evropu i evropske narode. I to neće biti Putinova krivica. Ko su (ne)prijatelji Evropske unije? Ipak, promašaji nisu omeli evropske zvaničnike da maštaju o novom svijetu. U tom novom svijetu predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen vidi Evropu snažnu i autonomnu u odnosu prema Sjedinjenim Državama, Kini, Rusiji, Indiji... U vremenu ratova na evropskim granicama i bližnjem susjedstvu i kada postoji realna mogućnost da Evropa ostane bez jeftinih ili bilo kakvih energenata, Brisel nema plan da to spriječi, ili barem ga javnosti ne pokazuje. Stihija u djelovanju i protivljenje Sjedinjenim Državama, Rusiji, Iranu, Izraelu, Kini... pokazuje se od krize do krize i gotovo uvijek kao upravljanje štetom. Ako je Tusk upravu da Evropi prijeti raspad NATO-a i energetska kriza, onda bi trebao i postojati plan kako da se to spriječi. To su Poljaci od njega očekivali kada su mu na izborima dali povjerenje u odnosu na konzervativce koji vjeruju u snažnu vojsku, čvrstu politiku prema Rusiji i slijeđenje Sjedinjenih Država. Ali, takvog plana nema. Francuska i Njemačka, od kojih se očekuje da predvode Evropsku uniju, nemaju plan. Nema ni Poljska pod Tuskom. Štaviše, krize se umnožavaju i evropski saveznici su sve češće na suprotnim stranama. Zato neki pitaju da li bez Sjedinjenih Država može biti sigurnosti na evropskom kontinentu i gdje nabaviti energente, ako Brisel zadrži sadašnji kurs prema Rusiji i nastavi podržavati ratove izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Na koncu, ko su evropski saveznici i neprijatelji? Trumpov povratak u Bijelu kuću ova pitanja opet je stavio u prvi plan, pored toga što je donio i nove probleme za transatlantsko savezništvo, kao na pitanju Grenlanda i Danske. Evropa nije bila spremna ni za drugi Trumpov mandat, nakon izborne pobjede u novembru 2024. godine. Evropski saveznici kasne u odnosu na aktuelnu američku administraciju koja ruši sve pred sobom i ne obazire se na kritike i apele, iako Trump traži da zajednički snose dio posljedica. U Washingtonu su svjesni evropske inertnosti. Državni sekretar Marco Rubio je polovinom februara evropskim saveznicima poručio da Washington nema vremena za čekanje, da ne podržava neke evropske politike i da od njih očekuje da se svrstaju uz Trumpovu administraciju. Nekoliko sedmica nakon obraćanja Marca Rubia, baš kao i u puno prilika prije toga, jedan od omiljenih i najčešćih evropskih odgovora glasi – Putinova Rusija je i uzrok i rješenje problema. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski rat protiv Irana trese Bliski istok i važna je tema za medije širom svijeta. Da taj rat ne traje vjerovatno bi vijest dana bila da evropske prijestolnice obilazi bivši šef Al-Qaide. Foto: Ahmed al-Sharaa i Keir Starmer Kako je Ahmed al-Sharaa, bivši šef sirijske Al-Qaide i lice s američke potjernice pod optužbom za terorizam, došao na vlast u Siriji dobro je poznato, uključujući njegove kontakte s britanskim ekspertima i pomoć koju je dobio od Zapada i Turske. Kome će njegov dolazak na vlast najviše koristiti pokazat će se u narednom periodu, dok Sjedinjene Američke Države i Izrael ratuju protiv Irana koji je doživio težak poraz u Siriji padom Bashara al-Assada. To su dvije važne činjenice u sagledavanju položaja Sirije i njenog privremenog predsjednika koji je nedavno sam odabrao članove državnog parlamenta, i približio se Zapadu koji mu je ukinuo sankcije u zamjenu za zatvaranje očiju pred svim što radi Izrael čak i u predgrađima Damaska. Gdje su sirijske granice? Po dolasku na vlast u Damasku al-Sharaa je isticao nekoliko stvari. Prvo, da je Sirija umorna od ratova. Drugo, kao veliki problem za svoju državu vidi utjecaj Teherana izvan iranskih granica. Izrael i Sjedinjene Države koriste sirijski zračni prostor za napade na Iran. Sirija je sada, kao i neke druge arapske države, mjesto odakle se napada na Iran i brani Izrael od raketa i dronova. Oni koji brane politiku al-Sharaae ističu umor Sirije od rata i ograničene vojne sposobnosti države. Njegovi kritičari kažu da takav stav nije imao kada je jurišao na režim Bashara al-Assada, napadao sirijske manjine (Druze i Alavite) i dok toleriše Izrael koji okupira dijelove Sirije. I u takvim okolnostima al-Sharaa je imao uspjehe – razoružao je sirijske Kurde i dobio ukidanje sankcija. To je dobra vijest za Ankaru koja ne želi naoružane Kurde te za neke arapske države koje najavljuju investicije u Siriju, kao što je nedavno uradio američki naftni gigant Chevron. Liban, Irak i Sirija Međutim, to nije dovoljno Siriju ostave na miru. Neki, u (pro)iranskim redovima, strahuju da će al-Sharaa iskoristiti stanje na Bliskom istoku i u Liban poslati vojsku da se obračuna sa šiitskim Hezbollahom. Historija odnosa grupa kojima je al-Sharaa pripadao i Hezbollaha dovoljna je da rat krene u bilo kojem trenutku. Al-Sharaa je dodatno uplašio libanske šiite kada je podržao odluku vlade u Bejrutu da se Hezbollah razoruža, a onda i odlukom da pošalje sirijsku vojsku uz granicu s Libanom, gdje više od mjesec dana ta šiitska grupa ratuje protiv Izraela. Mediji bliski Hezbollahu su tvrdili da je Izrael neke napade na Liban izveo iz Sirije, jer se na sirijskoj strani planine Hermon nalazi izraelska vojska od pada Bashara al-Assada. Izraelski mediji su tvrdili da al-Sharaa nije prekinuo snabdijevanje oružjem Hezbollaha preko Sirije, što vide kao saučesništvo u ratu protiv Izraela i pomaganje proiranske grupe. Budući da se Hezbollah nalazi u teškom položaju, a uživa podršku libanskih šiita, iračke šiitske milicije su poručile da su spremne napasti Siriju ako al-Sharaa napadne šiite u Libanu. Ovakav odnos snaga na terenu govori da je širenje rata i na kopno Sirije više nego moguće, dok od al-Sharraae svi imaju očekivanja koje on ne može ispuniti tako da udovolji svima. Bliski istok Berlinu i Londonu nije tako blizak Zato je al-Sharaaina posjeta Berlinu i Londonu važna. Pored brojnih tema koje se tiču tri države, od sirijskih izbjeglica do mogućnosti ekonomske saradnje, javnost se zanimala kako će se sirijski vođa postaviti kod kancelara Friedricha Merza i premijera Keira Starmera, koji ne kriju naklonost prema Izraelu. Ono što je al-Sharaa poručio u utorak iz Londona ne raduje Izrael i SAD, a dobra je vijest za Iran. „Ako Sirija ne bude meta bilo koje strane, Sirija će ostati izvan bilo kakvog sukoba“, rekao je al-Sharaa. „Dosta nam je rata. Platili smo veliki račun. Nismo spremni za još jedno ratno iskustvo.“ Ovaj stav al-Sharaae nije iznenađenje u ovom trenutku, jer arapske države oklijevaju da poduzmu ofanzivne akcije protiv (pro)iranskih snaga, a Turska traži prekid rata protiv Irana i optužuje Izrael da Arape, Turke, Kurde i Irance gura u rat. Zato bi bilo previše očekivati od Sirije pod al-Sharaaom da uzme učešće u ratu, uprkos starim ranama i saveznicima koji žele uništiti (pro)iranske snage. Za Iran i Hezbollah bila bi dobra vijest da ne dobiju još jedan front. „Želimo da Sirija ima idealne odnose s cijelom regijom, s Libanom, Irakom, Turskom, Saudijskom Arabijom i svjetskim silama poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i SAD-a. Mislim da je Sirija kvalifikovana za pokretanje mreže strateških odnosa“, rekao je al-Sharaa u Londonu, odgovarajući na pitanje hoće li Sirija ostati neutralna u ratu koji traje. Iz ovih riječi može se vidjeti da al-Sharaa ne pominje Iran i Izrael. Iran vjerovatno zbog činjenice da ga i dalje vidi kao neprijatelja (političkog, ideološkog i vjerskog). Izrael vjerovatno zbog činjenice da službeni Damask ne priznaje susjednu državu, iako pokušava s Tel Avivom pronaći zajednički jezik uz asistenciju i želju službenog Washingtona. Njegove riječi zvuče optimistično, ako se uzme u obzir da rat traje i da mnogi govore o eskalaciji. Djela al-Sharaae pokazuju da je on toga svjestan, jer je rasporedio vojsku na granice prema Libanu i Iraku, dok ne pruža otpor izraelskim snagama koje su ušle u Siriju i koriste sirijski zračni prostor. „Ne želimo da Sirija bude ratno polje. Ali nažalost, danas stvarima ne upravljaju mudri umovi. Situacija je nestabilna i promjenjiva“, poručio je jučer al-Sharaa iz Londona. Ta nestabilnost i nepromjenjivost bit će sve veća ako rat Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana potraje. Novi i stari ratovi, nova i stara savezništva, za novi i stari Bliski istok koji ne živi mir, već vodi tuđe ratove i krvari za tuđe interese.


Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Zajedničko ulaganje kompanija QatarEnergy i Exxon Mobil Corp. započelo je proizvodnju ukapljenog prirodnog gasa iz prve od svoja tri trake u postrojenju u Texasu, što označava važnu prekretnicu za američki izvoz goriva u vrijeme smanjenja globalnih zaliha, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Ovaj potez postavlja temelje za isporuku prvog tereta Golden Pass LNG-a iz svojih postrojenja smještenih u Sabine Passu u Texasu, saopštio je jučer QatarEnergy. Očekuje se da će globalni izvoz iz projekta od osamnaest miliona tona godišnje početi u drugom kvartalu ove godine. Golden Pass, terminal u blizini granice Texasa i Louisiane, spreman je postati ključni izvor snabdijevanja nakon što je iranski napad oštetio katarski gigantski objekt Ras Laffan u Perzijskom zaljevu. Trgovci su pomno pratili projekt jer je to jedno od rijetkih postrojenja za izvoz gasa na američkoj obali Meksičkog zaljeva koje je blizu završetka. Oko dvadeset posto svjetske ponude ukapljenog prirodnog gasa je zaustavljeno jer Iran gotovo blokira Hormuški moreuz, paralizujući protok robe iz regije. Većina tog LNG-a otišla je u Aziju, gdje su cijene goriva porasle za oko devedeset posto od početka rata. Exxon je u ponedjeljak u saopštenju naveo da će izvoz iz Golden Passa vjerovatno početi u drugom kvartalu ove godine. Konačna investicijska odluka za projekat, partnerstvo 70-30 posto između QatarEnergyja i Exxona, objavljena je 2019. godine. „Golden Pass LNG će ojačati proizvodnju energije u SAD-u i učvrstiti ulogu nacije kao pouzdanog dobavljača globalnim tržištima, poboljšavajući energetsku sigurnost i pomažući u zadovoljavanju svjetske potražnje“, naveo je Exxon u saopštenju. Sjedinjene Američke Države su već najveći svjetski izvoznik LNG-a, proizvodeći više od 116 miliona metričkih tona godišnje u 2025. godini, prema podacima koje je prikupio Bloomberg.

Američko-izraelski napad na Iran već sada proizvodi posljedice širom svijeta. To nije zaobišlo ni BRICS – ambicioznu ideju da nezadovoljni i resursima bogati prekinu dominaciju Zapada. Foto: Detalj s jednog samita BRICS-a Zadnjeg dana februara iranski mediji su s ushićenjem izvještavali o upravo završenoj vojnoj vježbi članica BRICS-a, njih devet, pred obalama Južne Afrike i govorili o bloku koji će se suprotstavljati Sjedinjenim Američkim Državama. Do kraja tog istog dana, Sjedinjene Američke Države i Izrael još jednom su napali Iran. Nekoliko dana prije tog napada u Izraelu je boravio indijski premijer Narendra Modi, a premijer Benyamin Netanyahu govorio o novim regionalnim savezništvima na i oko Bliskog istoka. Taj savez vjerovatno uključuje i Indiju – najmnogoljudniju državu svijeta i osnivačicu BRICS-a s Brazilom, Rusijom i Kinom, kojima će se priključiti Južna Afrika i upotpuniti ovaj čudni akronim za grupu država koje su sebi dale zadatak da prekinu dominaciju Zapada. Ko je saveznik? Odgovor Irana na američko-izraelske napade bio je žestok. Pored Izraela, iranske snage gađale su američke vojne baze u više država, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, gdje Teheran gađa i mete izvan pomenutih baza. Iran i UAE su se priključili BRICS-u 1. januara 2024. godine. UAE se u ratu SAD-a i Izraela protiv Irana stavio na stranu onih koji su pokrenuli rat i nije iskazao negodovanje što je njegova teritorija korištena u napadima na drugu državu članicu BRICS-a. Ali, gledati na ponašanje UAE-a u kontekstu odnosa u BRICS-u bilo bi pogrešno. Ta grupa država, kao i sama organizacija, ni ranije nije pokazala brigu za članice kada se nađu u ratu. Na primjer, ostali su gotovo indiferentni nakon ruske agresije na Ukrajinu i odgovora Zapada uvođenjem sankcija protiv Moskve. Slično su se ponašali i tokom prethodnih napada na Iran od strane SAD-a i Izraela. Naprosto, BRICS nije uradio ništa za države članice. Ovo je navelo neke da se pitaju šta je smisao BRICS-a i je li vrijeme da se nešto mijenja. Čini se da je Indija i na ovo pitanje dala odgovor, kao što je pokazala da su joj veze s Izraelom i Sjedinjenim Državama važnije od onih s Iranom, jer to New Delhiju sada donosi više koristi. Takav stav nije puko svrstavanje protiv nekog ili za nekog, iako se i Indiji i takva pozicija može pripisati nakon dogovora s administracijom američkog predsjednika Josepha Bidena, u sporazumu koji je suštinski uperen protiv interesa BRICS-a i posebno Kine i Rusije. Dio odgovora zašto se Indija tako ponaša možemo tražiti u ovogodišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. Na jednom od panela govorili su njemački i indijski ministar vanjskih poslova. Johann Wadephul je rekao da se odnosi država u svijetu koji nastaje više mogu gledati kao „koalicije“, a manje kao „savezi“. Takvo stanovište podržao je Subrahmanyam Jaishankar i dodao da je Indija dio više od dvadeset grupa kakve su Quad (kojeg čine Indija, SAD, Australija i Ujedinjeno Kraljevstvo i koji je uperen protiv Kine) ili BRICS (koji je uperen protiv Zapada). Problemi i šanse za BRICS Ovakvu slobodu u svrstavanju u suprotstavljene blokove nemaju svi, štaviše rijetki imaju. Indija nastoji i uspijeva da ima dobre odnose s Washingtonom, Tel Avivom, Briselom, Moskvom, Teheranom, Rijadom..., a u BRICS-u s rivalskom Kinom razmatra promjenu postojećeg političkog i ekonomskog sistema koji Zapadu daje prednost u odnosu na ostatak planete. Indija nije osudila napad na prijateljsku državu Iran, što bi morala uraditi i kao članica Ujedinjenih nacija, kao što nije osudila ni Rusiju koja je napala siromašnu Ukrajinu. U političkom smislu to je suština onog o čemu „globalni jug“ govori i zbog čega se okuplja u raznim formama. Iransko držanje prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima od kraja februara također pokazuje koliko je BRICS slab i da su Johann Wadephul i Subrahmanyam Jaishankar možda upravu kada govore o budućnosti, ali i sadašnjosti odnosa u interesima povezanom svijetu. Realpolitički interesi država i ovaj put nadilaze ideološka, politička ili vjerska uvjerenja. Ono što se trenutno dešava s članicama BRICS-a to odlično pokazuje, dok se formiraju razne „koalicije“. To se može vidjeti i na primjeru Saudijske Arabije, koja se posljednjih godina približila BRICS-u u nekim pitanjima, popravila odnose s Teheranom, s Pakistanom potpisala sporazum o međusobnoj odbrani, zadržala strateške veze s Washingtonom i s Tel Avivom razgovara o normalizaciji odnosa, a sada ugošćava američke vojne baze koje se koriste u ratu protiv Irana koji odgovara napadima na ciljeve unutar saudijske teritorije. Trumpova i Netanyahuova politika je za kratko vrijeme uzdrmala BRICS kao niko ranije i otvorila brojna pitanja, posebno za Kinu i Rusiju koje decenijama zagovaraju multipolarni svijet kroz razne organizacije, grupe, forume i koalicije. To su suštinska pitanja o budućnosti BRICS-a, uključujući ko može biti član i kakve su mu obaveze činom članstva. Primjer Indije, Rusije, Irana i UAE-a pokazuje koliko su ti odgovori potrebni. Rusija je pred samit BRICS-a u Kazanju u oktobru 2024. rekla da se protivi primanju novih članica, jer postaje teško pronaći zajedničke ciljeve za države članice. Drugim riječima, zvanična Moskva priznaje da unutar BRICS-a postoje veliki problemi, a američko-izraelski rat protiv Irana pokazao je da su neke razlike suštinske i možda nepremostive. Trump i Netanyahu su BRICS doveli u situaciju da nastavi s praznim hodom do konačnog gubljenja svoje relevantnosti ili da pokrene reforme i akcije, makar po receptu „koalicije“ kako to vidi šef indijske diplomatije Subrahmanyam Jaishankar. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prošlo je 26 dana od početka napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran i mnogi se pitaju da li američki predsjednik Donald Trump drži konce ovog rata u svojim rukama. Foto: Donald Trump „Svakako saosjećam s Amerikancima koji su iscrpljeni sa 25 godina stranih zapleta na Bliskom istoku. Razumijem zabrinutost, ali razlika je u tome što smo tada imali glupe predsjednike, a sada imamo predsjednika koji zapravo zna kako ostvariti ciljeve američke nacionalne sigurnosti. Dakle, ovo neće biti neka duga i iscrpljujuća stvar. Ušli smo, obavili smo posao unazađivanja njihovog nuklearnog programa, sada ćemo raditi na trajnom demontiranju tog nuklearnog programa u narednim godinama, i to je ono što je predsjednik naumio da uradi.“ Ovako je u junu prošle godine u intervjuu za NBC američki potpredsjednik JD Vance objasnio zašto je Trump iznenada napao Iran i tvrdio da su Sjedinjene Države i svijet u sigurnim rukama, jer u Bijeloj kući, prema njegovim riječima, više ne sjede glupani. JD Vance, koji je od početka rata s kraja februara neobično tih, jedan je od favorita za Trumpovog nasljednika u predsjedničkoj utrci u ime republikanaca, tako je objasnio rat koji je trajao dvanaest dana i u kojem su navodno uništeni iranski nuklearni kapaciteti. Uništeno treba opet uništiti i opet pobijediti Ali odluka Sjedinjenih Država i Izraela da još jednom napadnu Iran, i ovaj put dok su pregovori trajali i u iznenadnom napadu ubijene političke, vjerske i vojne vođe, opet je na scenu vratila stari argument – Iran ne smije imati nuklearno naoružanje i zbog toga ih moramo napasti. Tako je Trump došao u situaciju da javnost sumnja je li govorio istinu u junu prošle godine. Iran naprosto nije mogao razviti nuklearni program za osam mjeseci, koliko je vremena prošlo između dva napada. Dakle, tadašnje ili sadašnje Trumpove tvrdnje nisu tačne. Komentarišući Vanceovu pomenutu izjavu bivši američki ambasador u Rusiji Michael McFaul rekao je: „Ovo je jedan od najglupljih argumenata koje sam čuo od bilo kojeg visokog američkog zvaničnika.“ Novinar Michael Tracey je ocijenio da „kako se rat zahuktava, propaganda postaje sve gluplja“, prenio je tada britanski Independent. McFaulovo i Traceyevo zapažanje tada može se primijeniti i na novu rundu napada na Iran, jer je Trump u kratkom vremenu zastupao sve moguće pozicije. U prvim danima rata govorio je da je Iran uništen, potom tražio pomoć saveznika i naknadno rekao da mu ne trebaju jer je američka vojska obavila posao, zatim prijetio novim napadima, govorio o pregovorima s Teheranom, da bi na koncu odlučio da eskalira rat i ka regiji uputio dodatne ratne avione i brodove, te nekoliko hiljada marinaca koji bi po svemu sudeći trebali učestvovati u borbama na kopnu. Međutim, postoji i mogućnost da Trump zna šta radi i da je sve ovo dio predstave koja vodi u proširenje rata protiv Irana i njegovih saveznika širom Bliskog istoka, dok istovremeno pokušava spriječiti posljedice takvih odluka. Neki su, uključujući iranske zvaničnike, primijetili da Trumpove izjave o kraju rata i pregovorima dolaze uglavnom pred otvaranje trgovanja na američkim berzama, s ciljem da se ulagači umire i da se cijena barela nafte drži ispod stotinu američkih dolara. U prilog tome navode da je Trump ukinuo sankcije na dio ruske i iranske nafte, što znači da daje novac onima koje želi slomiti, dok glasačima pokušava da isporuči ono što im je obećao. Srušiti režim ili zadovoljiti zahtjeve Teherana Ova Trumpova kalkulacija zato nije bez osnova, jer mu je propao prvobitni plan da brzo sruši vlast u Teheranu po uzoru na ono što je uradio u Venecueli. Sada Trump bira između totalnog rata, koji bi po svemu sudeći uvukao još država i pokreta na Bliskom istoku, ili okončanja rata na način da se ispuni dio zahtjeva Irana. Drugim riječima, Trump vodi i psihološki i propagandni rat u namjeri da dobije na vremenu, a Iran mu nije jedina meta. Naime, Teheran je poručio da ne prihvata primirje kao prošli put, jer je već bio izigran i napadnut. Teheran za kraj rata ima nekoliko uslova. Traži garancije da se američki napad neće ponoviti, nadoknadu štete prouzrokovanu ratom (spominje se cifra od stotinu milijardi dolara, što otprilike odgovara iznosu zamrznutih iranskih sredstava u raznim bankama usljed sankcija), mir u Libanu koji bi zadovoljio interese tamošnjih šiita i zatvaranje američkih baza širom Bliskog istoka. To podrazumijeva da se Iran neće odreći svog raketnog programa i saveznika, ali da je spreman da se pitanje iranskog nuklearnog programa riješi. Ako bi Trump prihvatio ove zahtjeve to bi bio njegov vojni i politički poraz. Ako bi Iran prihvatio mnogo manje od ovoga što traži to bi bio njegov poraz. Ako SAD i Iran pronađu dogovor na bazi zahtjeva obje strane to bi bio izraelski poraz i premijer Benjamin Netanyahu to možda ne bi prihvatio, a što Trumpa stavlja u loš položaj kod proizraelskog lobija u Washingtonu. Trumpa bi čak i pregovori s Iranom u političkom smislu stavili u nepovoljan položaj. Naime, on je tvrdio da je ubio čitavo iransko rukovodstvo, uništio iransku vojsku i mornaricu, paralizovao iransku industriju i uništio sposobnost te države da se brani. Ako je to tako, s kim i zašto bi Trump pregovarao? Ne bi li bilo logičnije da izdiktira uslove predaje koju je već ranije od Teherana tražio? Zato je za Trumpa trenutno, na kraći rok, rat najisplativija opcija, ako cijenu nafte i prirodnog gasa drži niskom, arapski saveznici opstaju i američka vojska ne trpi teške gubitke. Takav razvoj situacije dao bi mu vremena za izlaz iz rata koji se, očigledno, ne odvija onako kako je zamislio. Međutim, na srednji rok stvari izgledaju drugačije. Sposobnost Irana da napada i da se brani veliki je udar na američke interese i reputaciju. Iran napada brojne američke vojne baze i neke od njih se prazne, natjerao je Washington da ukine sankcije na naftu Moskvi i Teheranu, Izraelu nanio teške udarce, posvađao Trumpa i saveznike koji odbijaju da se uključe u rat, pretvorio Teheran u najvažnijeg aktera u regiji koji može da blokira Hormuški zaljev i napada mete u desetak država. Dakle, ako Iran nastavi s ovakvom politikom i održi sadašnji nivo vojnih sposobnosti, Trump bira između dogovora koji bi išao na ruku Teheranu, ili nastavka rata koji bi doveo do uključivanja novih aktera i veće upotrebe američke vojske i resursa. Trumpovim prethodnicima u Bijeloj kući, od kojih su neki u velikom dijelu svijeta viđeni kao nada da je bolji i pravedniji svijet moguć i koje je JD Vance nazvao glupanima, ovakvo nešto se nije desilo. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Prošle su tri sedmice od kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran. Američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu su ovih dana na ovaj rat bacili novo svjetlo, a Iran pokazao da je spreman igrati i takvu igru. Foto: Ilustracija Moderna historija Bliskog istoka je i historija borbe za kontrolu energenata. Bilo da su svoj uticaj projektovali Zapad ili Moskva uvijek su jedan od glavnih razloga nafta i prirodni gas. Takva politika je odnijela milione života, stvorila i uništavala države i kako se čini tome nije došao kraj. Jedna od teorija kaže da je kraj režima Bashara al-Assada počeo s njegovim odbijanjem ponude iz Washingtona da se nafta i gas preko Sirije, iz Perzijskog zaljeva, transportuje do Mediterana i Evrope, a što bi značilo da se Damask mora odreći iranskog i ruskog uticaja. Assad je ponudu odbio i izgubio rat u kojem su na razne načine učestvovale brojne države. Govoreći o Iranu ovakva teorija također je primjenljiva. Naime, Iran ima energente i kontroliše Hormuški moreuz kroz koji prolazi oko dvadeset posto svjetske nafte i ukapljenog gasa. To znači da Iran, a shodno tome i Rusija i Kina, imaju polugu koju mogu koristiti protiv Washingtona i njegovih arapskih i drugih saveznika. U konačnici, ako se svijet bude dijelio u blokove, okupljajući se oko velikih sila kakve su SAD, Kina i Rusija, to znači prednost u pristupu resursima. Trump i nafta Pomenuti Assad je jednom prilikom rekao da je Trump najbolji američki predsjednik ikada. Kada je Trump poslao američku vojsku da zauzme sirijska naftna polja i to javno priznao, Assad je ironično pohvalio njegovu iskrenost i svom neprijatelju dao ovu laskavu titulu. Trump svoju žeđ za naftom nije krio ni na drugim mjestima i ovih dana slično je govorio o iranskoj nafti i gasu. Od Venecuele je uzeo naftu, ili kako on to kaže „vratio“, objašnjavajući da je to američka nafta, čime je želio ojačati američke naftne kompanije i potisnuti kineske. Osam dana ranije Trumpova vojna intervencija desila se i u Nigeriji, također bogatoj naftom, gdje je navodno štitio ugrožene kršćane. U toj afričkoj državi napao je za katolički Božić grupe koje su, kako je rekao, povezane s ISIL-om. Poruka nigerijskim vlastima bila je jasna, jer je ta afrička država, baš kao i neke druge u Africi, jedna od onih na koju Kina računa u nabavci nafte. Malo nakon Božića, novi momenat koji se ne može zanemariti ako se posmatra borba velikih sila za kontrolu energenata. Izrael je priznao Somaliland kao nezavisnu državu, a koja ima izlaz na more blizu strateški važnog prolaza Bab el-Mandeb kojeg su proiranski jemenski Husi efektivno zatvorili zbog rata u Pojasu Gaze i kroz Crveno more puštali ruske i kineske brodove. Zadnjeg dana februara na red je došao i Hormuški moreuz, odnosno napad na Iran, ogrnut i u vjerski rat, strah od iranske nuklearne bombe i balističke prijetnje čak i Sjedinjenim Državama, nakon što je Teheran po istoj američkoj matrici bio prijetnja evropskim državama i što je dovelo do toga da Washington izgradi antiraketni štit uz ruske granice. Trump je ovim manevrima pokušao da ovlada sa što više nafte i gasa i Kinu ostavi bez energenata. Koraci ka tome cilju bili su disciplinovanje Nigerije, ohrabrivanje stvaranja države na teritoriji Somalije, otmica venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura i pokušaj rušenja vlasti u Iranu. Iran i nafta Objašnjavajući Amerikancima posljedice zatvaranja Hormuškog moreuza od strane Irana i skok cijena goriva, Trump je rekao da takav potez niko nije očekivao. U Trumpove riječi nije povjerovao niko ko je znao bilo šta o Iranu i ko je pratio šta se dešava u toj državi posljednjih mjeseci. Naime, analitičari su govorili da će se upravo to desiti i to je na koncu rečeno više puta iz samog Teherana. Trump je potpuno bio toga svjestan, uprkos ovakvim izjavama. Kada je Iran zatvorio Hormuški moreuz u američko-izraelskom bombardovanju pogođen je depo s gorivom u Teheranu i gradu je prijetila ekološka katastrofa. Crni oblaci nadvili su se nad gradom, a snimke pokazivale ulice koje doslovno gore, jer je plamen pratio gorivo koje se razlijevalo. Potom je Trump prijetio da će bombardovati ostrvo Kharg s kojeg Iran svoju naftu šalje u svijet. U srijedu navečer oštećen je dio iranskih kapaciteta za crpljenje prirodnog gasa, a Trump je u objavi na društvenim mrežama za taj čin optužio Izrael i rekao da o tome nije bio obavješten. U uzvratnim napadima Irana jučer su pogođene najveća izraelska rafinerija nafte, naftna i gasna infrastruktura u Kataru, Saudijskoj Arabiji i drugdje, baš kako je Teheran obećao ako njegova energetska infrastruktura bude meta. Istog dana cijene nafte su opet porasle, a arapske države došle u situaciju da traže odobrenje Irana da izvoze naftu i gas kroz Hormuški moreuz. Mediji su izvijestili da je Teheran do sada dozvolio tankerima povezanim s Turskom, Kinom, Indijom, Pakistanom i Irakom da plove kroz Hormuški moreuz i da Iran prodaje svoju naftu i gas. Dakle, sada Iran odlučuje ko može doći do nafte i gasa u Perzijskom zaljevu. Ovakav odgovor Irana natjerao je Trumpa da obeća privremeno ukidanje sankcija na naftu iz Rusije, kako bi se smanjila cijena na svjetskom tržištu. A jučer je američki ministar finansija Scott Bessent, što niko nije očekivao, najavio da Washington možda ukine sankcije i na dio iranske nafte iz istog razloga kao u slučaju ruske nafte. Crtanje mapa Ako Iran istraje s ovakvom politikom doći će do povećanja cijene energenata u najvećem dijelu svijeta i shodno tome do blaže ili snažnije ekonomske krize. Na to su Trumpa i bivše američke predsjednike upozorili svi koji poznaju Iran. Naprosto, država koja ratuje za svoj opstanak protiv nuklearnih sila i suočava se s teškim sankcijama, iskoristiće svaki alat koji ima na raspolaganju. Da bi promijenio stanje na terenu Trump je poduzeo razne aktivnosti. Više puta je ponovio da je uništio Iran, iransku vojsku i mornaricu, zaprijetio novim napadima i slanjem marinaca te na koncu počeo da okuplja koaliciju država koje bi izvršile deblokadu Hormuškog moreuza. Odziv je bio toliko slab da se Trump kritički osvrnuo na budućnost NATO-a i na odnose sa saveznicima. Jučer je i Netanyahu dao svoj doprinos ovom pitanju - u obraćanju za koje mnogi na društvenim mrežama tvrde da je plod rada vještačke inteligencije i da je izraelski premijer zapravo mrtav. Predložio je da se gradi naftovod iz Perzijskog zaljeva, preko Arapskog poluostrva, do Izraela. Ovaj prijedlog nije novost, jer se uklapa u ranije planove ove vrste, kao dio velike igre trgovačkih koridora koji bi prolazili kroz Iran i Saudijsku Arabiju, ka Rusiji ili Izraelu i Evropi. Međutim, ova izjava važna je iz više razloga, posebno ako se ima na umu Trumpova tvrdnja da je Izrael gađao iransku energetsku infrastrukturu bez konsultacija s njim. Prvo, jer Izrael smatra da se treba povezivati i s arapskim državama koje ga ne priznaju i to protiv interesa Irana. Drugo, što bi gradnja takve energetske mreže značila da je sadašnja iranska vlast pobijedila i svrstala se u drugi blok u odnosu na Zapad. U konačnici, to bilo efektivno crtanje mapa u novom multipolarnom svijetu kojeg zagovaraju Rusija, Kina, Brazil, Indija, Iran i drugi. Ako SAD, Izrael i Iran nastave s ovakvom politikom i ne bude jasnog poraza jedne od strana u bliskoj budućnosti, rat bi mogao ličiti na onaj u Ukrajini, gdje Washington i Moskva nastoje povući crtu razgraničenja dva različita svijeta. Na Bliskom istoku to bi značilo da su neke države, male i slabe, dovedene pred svršen čin i žrtvovane u ime energetskih interesa velikih sila. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američko-izraelski napad na Iran globalno je važna tema. Evropska unija i neki evropski političari, uz kašnjenje u odnosu na neke druge, oglasili su se o ovoj temi i rekli stvari suprotne od onog za šta se zalažu unutar svojih granica. Foto: Zastava Evropske unije Kada se govori o vrijednostima Evropske unije uvijek se napominje da je to „mirovni projekt“, da je to ideja da evropski narodi konačno žive u miru. Na većem dijelu evropskog kontinenta ta ideja živi već osamdeset godina i kao takva je jedna od najvećih postignuća Zapada. Ideja evropskog jedinstva i mira među evropskim državama je stoga sama po sebi veličanstvena. Međutim, stvari za Evropsku uniju počinju da se komplikuju na njenim granicama, gdje često evropske ideje i vrijednosti ne važe. Tamo Evropska unija nekada zastupa ideje koje kod kuće odbacuje. To na svojoj koži osjećaju stanovnici Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Količina nepravde i duplih standarda u odnosu prema Bosni i Hercegovini je zapanjujuća, počevši od uskraćivanja prava na odbranu od oružane agresije, pa sve do danas kada, na primjer, neki ljudi nemaju pravo da na izborima biraju ili budu birani. I sve to na navodnom „evropskom putu“ Bosne i Hercegovine i pod palicom svemoćnog Ureda visokog predstavnika (OHR). Pogrešne procjene Sličnih primjera ima mnogo, ali da bi se razumio odnos Evropske unije prema ratu na Bliskom istoku treba obratiti pažnju i na drugi veliki rat – rusku agresiju na Ukrajinu koja je počela prije četiri godine, a kojoj je bio uvod aneksija Krima 2014. godine. Osam godina od tada Vladimir Putin bio je partner Evropskoj uniji, dok se istovremeno Ukrajini obećavalo članstvo. Da Joseph Biden tada nije bio u Bijeloj kući, Evropska unija bi možda prešla i preko napada na Kijev. Biden je pred rusku agresiju na Ukrajinu govorio da se ona sprema, a od evropskih saveznika dobivao odgovor da se to neće desiti. Onda kada se desilo nastup nekih evropskih država bio je tragikomičan. Njemačka je, na primjer, Kijevu nudila medicinsku pomoć, šljemove i šatore, kao da je Ukrajinu pogodio zemljotres i kao da ne traje oružana agresija na siromašnu državu. Biden je potom ubijedio Evropljane da stanu iza Ukrajine, što su oni učinili i što čine i danas kada Sjedinjene Američke Države šalju pomiješane signale. Brisel je svijetu poručio da ne treba napadati suverenu državu i da je mir bolja opcija od rata. Pored oružja, novca i pomoći svake vrste Kijevu, Brisel je uveo sankcije Rusiji i zauzeo stav da se u Ukrajini brani ideja Evropske unije. Evropskoj uniji ta pozicija je prirodna. Opiranje ratu kao takvom i kršenju međunarodnog prava je temeljna ideja Evropske unije. Ali, nakon manje od dvadeset mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu, Brisel mijenja ploču – šutnja na izraelsko razaranje Pojasa Gaze, Libana i potom na napad na Iran. Štaviše, za takvo ponašanje Izrael je dobio podršku većeg dijela Evropske unije. Brisel i Bliski istok: Historija pogrešnih odluka Zašto Evropska unija na Bliskom istoku ne brani mir? Takav stav bi, baš kao u Ukrajini, bio svojstven njenim temeljnim idejama. Na koncu, mir na Bliskom istoku znači smanjen priliv ilegalnih migranata u Evropu, dostupnost energenata koji bi zamijenili one iz Rusije i jačanje trgovinskih veza na obostrani interes, ako već mnogima na Zapadu ništa ne znače ljudi koji tamo žive. Polovinom prošle godine njemački kancelar Friedrich Merz objasnio je politiku svoje države, a shodno tome i stanje u Evropskoj uniji. „Izrael ima pravo braniti svoje postojanje i sigurnost svojih građana. Iran želi uništiti državu Izrael. Naš državni razlog je braniti državu Izrael u njenom postojanju“, rekao je. „Bez Irana, (napadi) u Izraelu 7. oktobra 2023. ne bi bili mogući. Hamas, Hezbollah i pobunjenici Husi su terorističke organizacije koje finansira i oprema Iran.“ Iz ovih izjava može se zaključiti da Merz smatra da Izrael želi mir na Bliskom istoku, da Iran želi rat i da Njemačka odbacuje terorizam. Merz to smatra i nakon američko-izraelskog napada na Iran posljednjeg dana februara. „Što prije režim mula stane, to će prije ovaj rat završiti. Isključivo je na tom režimu i takozvanoj Revolucionarnoj gardi da prekinu neprijateljstva“, rekao je Merz prošle sedmice i akcije SAD-a i Izraela protiv Irana nazvao nastavkom „svoje odbrane“. Ovakve verbalne vratolomije njemačkog kancelara prate konkretni potezi. Pored toga što pomaže Izrael, borbu protiv terorizma Njemačka i neke druge države Evropske unije su nastavile kroz saradnju s bivšim vođom Al-Qaide Ahmedom al-Sharaaom - sadašnjim liderom Sirije. Ta Merzova odanost Izraelu i Washingtonu po cijenu (ne)mira kod kuće pokazala se i tokom njegovog nedavnog sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom koji je prijetio Španiji, jer se zvanični Madrid usudio tražiti mir na Bliskom istoku. Potpredsjednica španske vlade Yolanda Díaz je potom rekla da je Merz među liderima Evropske unije „koji nemaju pojma kako upravljati historijskim trenutkom u kojem živimo“ i optužila ga za „vazalstvo“ prema Trumpu. Merz nije jedini s takvim stavom. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je slao vojsku da brani Izrael od iranskih napada, zabrinut za stradanje civila i stanje mira na Bliskom istoku. Francuske snage su presretale iranske rakete i dronove, ali im nije palo na pamet da presretnu nijedan projektil koji je išao prema Pojasu Gaze ili civilima u Libanu. Slično je ponašanje i ljudi na čelu Evropske unije. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas, koja se svrstala na stranu Izraela, iranskim zvaničnicima uvela je sankcije. Ako bi se cijenila takva odluka po njenom objašnjenju, onda je pitanje kako takve slučajeve nije pronašla na drugoj strani od početka rata u Pojasu Gaze, pa sve do nedavne likvidacije preko 160 djevojčica u školi u Iranu. Ideja o Evropskoj uniji kao velikoj sili Ovakvo svrstavanje nekih država Evropske unije na jednu stranu, u ratu koji je veoma nepopularan i među Trumpovim biračima i dijelovima njegove administracije, vodi do gubljenja uloge strane koja često pokušava da se ostatku svijeta predstavi kao moralni svjetionik. To je onaj isti Trump koji Evropsku uniju ucjenjuje carinama, otimanjem Grenlanda i prekidom pomoći Ukrajini. To se posebno odnosi na navodne zaštitnike kršćanstva i Zapada. Onima koji zagovaraju rat papa Lav je u petak poručio da trebaju ići na ispovijed i procijeniti da li slijede Isusova učenja i pozvao na prekid rata protiv Irana, koji se može pretvoriti u sukob s milionima žrtava. U razmiricama s Trumpom brojni evropski zvaničnici su pozvali na veću samostalnost Evropske unije, jer se, kako to nedavno kaže šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen, međunarodni poredak urušio i „Zapad kakvog znamo više ne postoji“. Ideja da Evropska unija bude nezavisnija u odnosu na ratoborne Trumpa i Putina od mnogih je dočekana kao hvale vrijedna. Ali, kako je moguće taj stav zastupati ako se Evropska unija ovako odnosi prema ratu na Bliskom istoku? S kim to Evropska unija misli da sarađuje ako Rusiju vidi kao neprijatelja, želi se distancirati od Trumpa i zvaničnog Washingtona, na Bliskom istoku ima duple standarde i želi parirati Kini? Odakle bi, na primjer, Evropska unija mogla nabavljati energente ako ovako stanje potraje? Ova i brojna druga pitanja izgleda ne opterećuju najvažnije političke figure u Evropskoj uniji. I to je legitiman stav, čak i plan - ako postoji. Ali, u tom slučaju nije racionalno distancirati se od Trumpa ako on radi ono što Brisel podržava. U sveopštoj krizi u svijetu i Evropi čini se da starim evropskim silama više od bilo čega nedostaju političari kakve su ranije imali. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prošle su samo dvije sedmice od kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran. Međutim, i to je bilo dovoljno da neke bliskoistočne države budu stavljene pred nove izazove. Foto: Ilustracija Samo nekoliko dana prije nego što će Izrael još jednom napasti Iran, premijer Benjamin Netanyahu govorio je da radi na stvaranju regionalnog saveza uperenog protiv Irana i Muslimanskog bratstva. Savez koji nastaje „uključuje mnoge zemlje“, rekao je Netanyahu. „Neke nas posjećuju, čak i ovih dana. A druge, mi posjećujemo. Govorim o čitavom krugu koji obuhvata Bliski istok.“ Tih dana u Izraelu je boravio indijski premijer Narendra Modi i postignuti su razni sporazumi. Ukratko, Indija želi izraelsku tehnologiju, a Izrael indijsku radnu snagu i tržište. Takav razvoj odnosa između Izraela i Indije odlično se uklapa u ono što je zamislio bivši američki predsjednik Joseph Biden u namjeri da New Delhi odvoji od Rusije i ojača ga u odnosu na Kinu. Mnogi nisu imali dilemu da Netanyahu u pomenute saveznike ubraja Indiju. Indijsko ponašanje prema Iranu od početka američko-izraelskog napada upućuje da Modi ne želi da izgubi Netanyahua i posredno američkog predsjednika Donalda Trumpa. Indija, koja je poslovično protiv svih ratova, izrazila je zabrinutost povodom dešavanja na Bliskom istoku, ne navodeći da se radi o napadu na suverenu državu, koja je uzgred indijski saveznik iz BRICS-a. Ovakav stav Indije nije iznenađenje, jer se ta država pod Modijevim vodstvom ne obazire na bilo čije primjedbe i radi ono što smatra da joj koristi. Netanyahu može biti siguran da će Indija dogovoreno s njim provesti, ali isto tako sigurno zna da to ne znači da će dobiti ništa više od onoga što je u interesu Indije i da dobri odnosi s New Delhijem nisu bjanko pristanak na izraelske želje. Nove podjele Međutim, potrebno je odgonetnuti na koga to računa Netanyahu na Bliskom istoku, posto je već jasno rekao da će se boriti protiv Irana i Muslimanskog bratstva čiji su sadašnja turska vlast i Katar najistaknutiji predstavnik. Većina drugih država na Bliskom nisu sile kakve su Indija, Iran ili Turska i stoga Netanyahuova politika za njih znači da bi se mogli probuditi s novim ulogama. Američko-izraelski rat protiv Irana i njegovih regionalnih saveznika dugo vremena uključuje likvidacije vjerskih, političkih i vojnih vođa, ali i istaknutih naučnika, što je fenomen o kome Zapad šuti. Likvidacija najpametnijih ljudi unutar jedne države nije ništa drugo nego pokušaj da se čitavo društvo uništi guranjem u haos i besperspektivnost. Čini se da je red došao i na druge. U srijedu su, u centralnom dijelu Bejruta koji je bio pošteđen napada Izraela, četiri rakete pogodile višespratnicu. Libanski mediji navode da su pogođeni šesti, osmi i deveti sprat, što ukazuje da je napadač znao koga cilja. Libanske vlasti su odmah nakon napada saopštile da je najmanje četvero ljudi ranjeno, a Izrael nije preuzeo odgovornost. Izraelski kanal „Channel 12“ saopštio je da su meta bile prostorije grupe Jamaa al-Islamiya, koja je libanski sunitski, politički i društveni pokret, koji se smatra ogrankom Muslimanskog bratstva. Libanski medij LBCI navodi da je meta bio Ahmad Abdallah, pripadnik palestinskog Hamasa - grupe koja također ima veze s Muslimanskim bratstvom. Jamaa al-Islamiya, koja u zadnje vrijeme ima bolje odnose sa šiitskim Hezbollahom nego ranije, negirala je da su njeni članovi bili meta i ponovila svoju osudu izraelskih napada na Liban. Izrael nije jedini koji Muslimansko bratstvo vidi kao terorističku grupu i prijetnju. Ta grupa ima isti ili sličan status u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a nedavno je Washington dijelove tog panislamskog pokreta počeo označavati kao terorističke organizacije. Ujedinjeni Arapski Emirati su, uz Jordan, vjerovatno najbliži saveznik Izraela među arapskim državama i najraspoloženiji za saradnju. Zato mnogi u Netanyahuov najavljeni regionalni savez ubrajaju ovu bogatu pustinjsku monarhiju, koju protekle dvije sedmice Iran drži pod vatrom. Stotine iranskih dronova i raketa zasule su tu državu, a pogađane su mete izvan američkih vojnih baza. Intenzitet napada možda sugeriše da i Teheran tu državu vidi kao dio Netanyahuove koalicije. Od Saudijske Arabije do Egipta Ipak, važnije pitanje za budućnost tog saveza je držanje Egipta i posebno Saudijske Arabije koja će za sobom povući druge arapske monarhije koje nemaju jake vojske, ali imaju novac, energente i geografski položaj važan za regionalnu raspodjelu moći. Također, Rijad sa sobom nosi i savez o međusobnoj odbrani s nuklearnom silom Pakistanom koji je decenijski rival Indije. Saudijska Arabija s posebnom pažnjom prati američko-izraelski rat protiv Irana. Zvanični Rijad ima odlične veze s Washingtonom, s Ankarom i Teheranom ih godinama popravlja, a Izrael ne priznaje kao državu iako su u mnogim pitanjima interesi dvije države isti ili slični. Oprez Rijada od početka rata govori o procjepu u kojem se država našla, a koji se ogleda u nekoliko scenarija. Slom Irana i njegovih saveznika značio bi širenje uticaja Izraela i Turske. Pobjeda Irana značila bi jačanje uticaja Teherana. Poraz Izraela i Sjedinjenih Država možda bi značio i odlazak američke vojske iz više država Bliskog istoka i neke bi od njih usljed toga mogle da se slome pod pritiskom izvana ili iznutra, a što bi možda oslabilo pozicije Saudijske Arabije koja se decenijama oslanjala na američku vojnu zaštitu. U ovom strateškom promišljanju Rijada i Kairo traži svoje mjesto. Dobri odnosi s Rijadom Egiptu daju oslonac u bilo kakvim preslagivanjima u regiji. Egipat je, podsjetimo, imao demokratski izabranog predsjednika Mohameda Mursija, koji je bio dio Muslimanskog bratstva. Egipat, također, decenijama ima dobre odnose s Izraelom. Dvije države razvijaju energetske projekte koji uključuju Kipar i Grčku, a koje se posljednjih godina nameću kao važni saveznici Izraela. Velike ili male promjene? Nakon američko-izraelskog rata protiv Irana mnoge stvari na Bliskom istoku neće biti iste. Pobjeda ili poraz u velikom ratu donosi i velike promjene i to je jasno Sjedinjenim Državama, Izraelu i Iranu koji se sa svojim šiitskim saveznicima sada bori za opstanak. Promjene se posebno odnose na male države, kakve su Bahrein, Katar ili Kuvajt, ali i na one koje su razorene dugogodišnjim ratovima, poput Iraka, Sirije, Jemena ili Libana. Ishod ovog rata odrediće i budućnost Palestine, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske koja je članica NATO-a, ali i država koja ima svoje ambicije koje nadilaze nacionalne granice. Brzi završetak rata bi neke stvari na Bliskom istoku kratkoročno ostavio na sadašnjim pozicijama, ali dugotrajni rat bi donio promjene. Bahrein se trese, šiiti u Iraku imaju inicijativu, Hezbollah je ohrabren držanjem Irana, rastu pukotine u izraelskom društvu, iranska ekonomija i vojska trpe teške udarce, baze američke vojske su pod napadima bez presedana, Liban je opet zasut bombama, mnogi se pitaju hoće li se, kome i kada Turska i neke druge države prikloniti u ovome ratu, UAE i drugi imaju poteškoće u ekonomiji, Saudijska Arabija se nalazi pod političkim i ekonomskim pritiskom, iračke i iranske Kurde se gura u rat protiv Teherana, širom svijeta cijene nafte rastu... Netanyahu je tačno znao šta želi kada je napao na Iran, ali teško bi se to moglo reći za Trumpa koji danima daje kontradiktorne odgovore na jednostavna pitanja. Američki stratezi su bili svjesni stanja na Bliskom istoku i zato prethodni američki predsjednici nisu htjeli ratovati protiv Irana, ne samo zbog iranske vojne moći nego i zbog onoga što može doći poslije. Sada kada Washington želi da obuzda Kinu velika geopolitička igra na Bliskom istoku mu ne treba i teško ju je uspješno igrati onako kako to trenutno radi Trump. A igra je počela i traje, što je poziv mnogim da se uključe i probaju ostvariti svoje interese. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Novi čileanski predsjednik José Antonio Kast suočava se s teškim izborom u svojim prvim sedmicama na vlasti, javlja AFP. Foto: José Antonio Kast Hoće li se slomiti pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država da odbaci projekat povezivanja Kine i Čilea preko Pacifika putem podmorskog optičkog kabla? Ili će Kast, koji je preuzeo dužnost u srijedu, oživjeti inicijativu koju njeguje najveći trgovinski partner Čilea, riskirajući da izazove gnjev Washingtona? Čile-Kina Express bi prenosio podatke skoro 20.000 kilometara pod morem od Hong Konga do luke Valparaiso, što bi omogućilo Pekingu da smanji ovisnost o internet rutama koje prolaze kroz Sjevernu Ameriku. Ali se zapleo u intenzivno rivalstvo između Washingtona i Pekinga za utjecaj u Latinskoj Americi. Američki State Department nazvao je to prijetnjom regionalnoj sigurnosti u onome što naziva „našom hemisferom“. Bivši čileanski ministar saobraćaja u januaru je odobrio projekat, koji je predložila državna kompanija China Mobile. Dva dana kasnije vlada je povukla odobrenje zbog pritiska Washingtona. Sjedinjene Države sankcionisale su trojicu čileanskih zvaničnika, uključujući ministra saobraćaja, zbog projekta, što je rijetka kritika jednog od najbližih latinoameričkih saveznika Washingtona. Kineski kabel „u osnovi ostavlja Sjedinjene Američke Države nesposobnim da vide šta se dešava“ u regionalnom prometu podataka, rekao je za AFP stručnjak za telekomunikacije Jonathan Frez, profesor na Univerzitetu Diego Portales u Santiagu. To bi omogućilo Kini da se direktno poveže sa Latinskom Amerikom, uključujući i Brazil, članicu BRICS-a, dodao je Frez, misleći na grupu velikih ekonomija u razvoju. Kast se suočava sa delikatnim balansiranjem u pokušaju da pomiri trgovinske veze Čilea sa Kinom sa svojom željom da produbi veze sa Donaldom Trumpom, koji ga je prošle sedmice ugostio na svom samitu „Štit Amerike“ na Floridi. Projekat kabla stvorio je trenje između Kasta i njegovog ljevičarskog prethodnika Gabriela Borica u posljednjim danima njegovog predsjedništva. Kast je optužio prethodnika da je zadržao informacije o kablu i obustavio saradnju s njim prilikom primopredaje vlasti na nekoliko dana. 'Upozorenje' Kast je najdesničarskiji predsjednik Čilea još od diktature generala Augusta Pinocheta od 1973. do 1990. godine, izabranog na osnovu obećanja da će se obračunati s organizovanim kriminalom i ilegalnim migracijama. Washington je zainteresovan za podršku Kastu po tim pitanjima, koja su ključna za Trumpovo predsjedništvo, ali i za „uskraćivanje Kini pristupa resursima i tržištima“, rekao je za AFP Gilberto Aranda, stručnjak za međunarodne odnose na Universidad de Chile. On je sankcionisanje čileanskih zvaničnika vidio kao „upozorenje“ novoj Kastovoj administraciji. Da bi izbjegao sukob s bilo kojom supersilom, Čile bi trebao razviti nova tržišta, kaže Aranda. Kina je glavna destinacija za čileanski izvoz. U 2025. godini, Čile je prodao Kini proizvoda u vrijednosti od preko 38 milijardi dolara, prvenstveno bakra, trešanja i litijuma. Tehnološki centar Čile je povezan s najmanje tri međunarodna podmorska kabla i svi su povezani sa Sjevernom Amerikom. Uzastopne vlade desnice i ljevice pozicionirale su zemlju, koja ima šestu najbržu brzinu interneta na svijetu, prema Speedtest Global Indexu, kao tehnološko središte. Humboltov kabel dug 14.800 kilometara, koji se trenutno gradi između Valparaisa i Sydneya, biće prvi između Južne Amerike i azijsko-pacifičke regije. Razvija se u partnerstvu s Googleom. Stručnjaci koje citira čileanski finansijski dnevnik Diario Financiero kažu da ako Santiago odbaci kabel Čile-Kina Express, Peking će ga vjerovatno odnijeti u Peru koji je drugi najveći primatelj kineskih investicija u Latinskoj Americi.

Dvanaest dana je prošlo od početka američko-izraelskog napada na Iran. Kao i kod prethodnih napada na ovu državu, mnogi se pitaju da li Rusija i Kina pomažu svog saveznika. Foto: Vladimir Putin i Xi Jinping Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da zadnjeg dana februara, po volji i želji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua napadne Iran, bila je iznenađujuća zbog dinamike američko-iranskih pregovora. Mnogo toga je ukazivalo da je neki dogovor moguć. Ali, velike sile se oslanjaju i na druge pokazatelje u procjeni političkih tokova. Uostalom, Trump je mjesecima gomilao vojsku na Bliskom istoku i s Netanyahuom prijetio Teheranu, čak podržavao proteste koji su trebali voditi do promjene vlasti u Iranu. Stoga napad nije smio biti iznenađenje za Rusiju i Kinu. Samo vrijeme početka napada moglo je biti iznenađenje, a sve nakon toga trebalo bi biti obuhvaćeno pripremljenim planom djelovanja. Tačna procjena Iran, Rusija i Kina, u danima pred američko-izraelski napad, izvodile su vojnu vježbu od Hormuškog moreuza, preko Omanskog zaljeva i Arapskog mora do obala Južne Afrike, odnosno u vodama gdje se tih dana nalazio američki nosač aviona USS Gerald R. Ford. Neki mediji tvrde da i danas tamo plovi kineski brod s opremom za praćenje i komunikaciju i da je na usluzi Iranu. Pomoćnik predsjednika Rusije Nikolaj Patrušev, dugo godina blizak saradnik Vladimira Putina, vježbe je, prije oko tri sedmice, opisao kao „pravovremene i strateški relevantne“. Da Kinezi pomažu Iran bilo je jasno i u danima pred napad. Mediji su objavljivali snimke s kineskih satelita koji su bili usmjereni prema američkim vojnim bazama na Bliskom istoku. Takve snimke i danas dospijevaju u javnost i pokazuju stanje u američkim vojnim bazama nakon iranskih napada. Drugim riječima, kineska i ruska vojska pokušavaju Iranu osigurati ono što već imaju Sjedinjene Države i Izrael – informacije s bojnog polja u realnom vremenu. Također, dok je Trump gomilao snage na Bliskom istoku, u Iran je sletjelo više ruskih teretnih aviona i mnogi smatraju da je Teheran tada dobio nešto od opreme koja mu je potrebna da se što bolje pripremi za predstojeći napad. Ovakvo kinesko i posebno rusko držanje pokazuje da su te dvije sile hrabrije nastupile u odnosu na prošli američko-izraelski napad na Iran. To je posebno bitno u kontekstu Rusije, jer Putin decenijama ne želi za Iran uraditi ništa što će ugroziti Izrael. To se vidjelo u ratu u Siriji, ali i u odsustvu osude Izraela nakon silnih napada na Iran i druge države na Bliskom istoku... Ako padne Iran... Međutim, dobar dio ruske javnosti i političara nedvosmisleno je stao na stranu Irana. To se desilo i u Kini, a što pokazuje i jedan neobičan događaj. Iranska ambasada u Pekingu je izdala saopštenje da ne prima donacije od kineskih građana koji masovno šalju upite u vezi s tim. To pokazuje da dio Kineza rat protiv Irana vide kao nešto što je važno i za njih same. Ruski filozof Aleksandar Dugin, za kojeg neki tvrde da ima veliki uticaj na Putina, komentarišući likvidaciju iranskog ajatolaha Alija Khameneija, zaključio je da isto čeka Rusiju ako ne promijeni politiku. „Danas Iran, sutra Rusija“, poručio je Dugin i tražio od ruske države da konačno pokaže svoju pravu snagu, postavi crvene linije i da likvidira sadašnju vlast u Ukrajini i sve druge koji će doći. Dugin rat protiv Irana vidi kao vjerski, kao sukob civilizacija. Vojnu operaciju protiv Irana Amerikanci su nazvali „Epski bijes“ (Epic Fury), a Dugin ju je preimenovao u „Epsteinov epski bijes“ (Epstein’s Epic Fury), ciljajući na veze američkog državnog vrha i zloglasnog Jeffreya Epsteina čiji slučaj mjesecima izaziva interesovanje širom svijeta. Dosadašnje držanje Irana, sposobnost da se brani i napada širom Bliskog istoka, raduje Kinu i Rusiju, kao i sve one koji traže multipolarni svijet, a što je ideja pod kojom Peking i Moskva decenijama okupljaju američke neprijatelje. Kina od ovog koncepta ne odustaje, čak i onda kada se čini da je napuštena od drugih država. Za razliku od pozivanja na vjerske ratove i sukobe civilizacija (iz Izraela, Sjedinjenih Država, Irana i sada iz Rusije), kineski komunisti imaju drugačiji pristup politici. Važan segment toga djelovanja je ekonomsko povezivanje u vremenu kada Trump uvodi carine i najbližim saveznicima. U nedjelju je Kina, u sjeni rata na Bliskom istoku, saopštila da za 53 afričke države od 1. maja ukida sve carine na uvoz. Izuzetak je Esvatini - država koja ima diplomatske veze s Tajvanom. Ovo je saopštio kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, a što je ranije odlučeno. Naglašavanje ekonomske saradnje u vremenu kada Trump pod raznim izgovorima napada širom svijeta (Iran, Jemen, Venecuela, Nigerija, Irak...) važna je politička poruka iz Pekinga. Koliko dugo Iran može da izdrži? Važnost Irana za kinesku strategiju dobro je poznata. To nije samo još jedno kinesko savezništvo. Radi se o kineskom izvoru energenata, važnoj tački na mapi inicijative „Pojas i put“ i kineskom uporištu na Bliskom istoku gdje neki vode vjerske ratove i imaju oružje za masovno uništenje. I tu nije kraj važnosti Irana za kineske planove. Naime, kineskim stratezima je poznat američki plan da se posvete obuzdavanju Kine, ali da ih u tome ometa nedovršen posao na Bliskom istoku. O tome je govorio američki predsjednik Barack Obama. Dakle, zauzetost Washingtona na Bliskom istoku znači manji pritisak na Kinu i trošenje američke snage i ugleda. Na koncu, proučiti američko ponašanje u ratu protiv jake vojske odlična je prilika za Kinu, dok Washington troši resurse kojih svakako nema mnogo. Pored Duginove brige o tome „ko je sljedeći“ na američkom spisku za napad, Rusija računa i s drugim stvarima koje su vezane za ovaj rat. Prvo, trošenje Sjedinjenih Država i drugih država znači manje pomoći za Ukrajinu. Drugo, odluka Irana da zatvori Hormuški moreuz dovela je do povećanja cijene nafte i to je za Rusiju odlična vijest, pa Putin ovih dana govori o mogućnosti da Evropi ne prodaje ni naftu ni gas, odgovarajući na plan Brisela da se to desi do kraja ove godine. Tako je Trump za manje od dvije sedmice doveo Sjedinjene Države u situaciju da izgube mnogo, čak i kad Iranu nanose ogromne štete. Američkim stratezima, a što je Trump godinama zastupao, dugotrajan rat nije u interesu. Trump sada, ako ne želi ratovati i upustiti se u igru s neizvjesnim ishodom, mora pronaći izlaz, bilo da se jednostrano povuče s bojnog polja, čeka početak šireg rata u regiji ili naprosto traži dogovor s Iranom. Ali, tim putem je Trump već išao. Pregovore je prekinuo napadima, slavio smaknuća vjerskih i političkih vođa države s kojom pregovara. Ko želi pregovarati s Trumpom i ko mu može vjerovati? Ovakve greške u promišljanju politike zvaničnom Washingtonu su se rijetko dešavale i na mnogo manje važnim temama. Rusija i Kina imaju priliku koju su dugo čekale, ali ishod zavisi od sposobnosti Irana da nastavi uspješno ratovati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i njihovih saveznika. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Danas je sedmi dan od početka napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Već sada je jasno da se čitav Bliski istok nalazi pred katastrofom. Foto: Mapa Bliskog istoka Kontrola narativa o nekoj temi ne ostvaruje se samo tako da se neke informacije objave u javnosti, a druge pokušaju cenzurisati. Kontrola narativa vrši se i zadavanjem pojmovnog i kategorijalnog aparata. Dobar dio američkih medija i zvaničnika napad na Iran pokušava „objasniti“ u terminima koji će, čak i ako budu logično korišteni, neminovno dovesti do pogrešnog zaključka. Na glasanju u američkom Kongresu predsjedniku Donaldu Trumpu nije uskraćeno pravo da vodi rat protiv suverene države na drugom kraju svijeta. Zakonodavno tijelo stalo je iza predsjednika, pa napad na Iran ne može biti više posmatran samo kao odluka jednog čovjeka da ispuni želju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Zato je, vjerovatno koordinisano, pojačana kritika prema Trumpu, ali ne prema samom ratu protiv Irana. Dio kritika upućenih Trumpu temelji se na konstataciji da on ne zna „šta raditi dan poslije“ rata i navodi se kao primjer slučaj Iraka kada je s vlasti oboren diktator Saddam Hussein. Zna li Trump šta će se desiti za dan, mjesec ili godinu manje je važno od činjenice da napad, baš kao i u slučaju drugih napada na suverene države (na primjer, američki napadi na Irak, Libiju ili Siriju, ruski napad na Ukrajinu i Gruziju, francuski napadi na alžirske snage otpora...) donosi uništenje protivnika na duži period. Drugim riječima, uništenje demografske, ekonomske, vojne i naučne baze jedne države posljedica je napada velikih sila. Regionalni rat Zato je potpuni promašaj baviti se raspravama o tome da li Trump ima plan za dan poslije i kakav je to plan. Suština napada na Iran je pokušaj njegovog slamanja na svaki način kako ta država ne bi bila regionalna sila sposobna da parira Izraelu i drugim državama. Sedam dana nakon početka napada na Iran svima je jasno da Trump i njegovi regionalni saveznici znaju šta rade – nanijeti Iranu i iranskim saveznicima što teže udarce. Također, jasan je i iranski stav – borba svim sredstvima i svim resursima koji se nalaze i izvan iranskih granica, odnosno oslanjanje na šiite i bilo koga drugog na Bliskom istoku ko je spreman pomoći. Rezultat toga mogao bi biti regionalni rat ili niz građanskih ratova. Više nego ikada govori se o „vjerskom ratu“ i to govore visoki zvaničnici Sjedinjenih Država, Izraela i Irana. U takvoj podjeli karata jasno se vidi podjela na sunitske i šiitske snage u regiji, na države koje su saveznici sa Sjedinjenim Državama, Izraelom ili Iranom te na manji broj država koje pokušavaju zadržati neutralnost. Također, bitno je primijetiti da u izvještavanju najvećeg broja američkih medija Izrael polahko „curi“ iz čitave priče i stvar se predstavlja kao američko-iranski rat, gdje se skriva razlog obnavljanja sukoba. Ta tendencija u izvještavanju tih medija mogla se pratiti mjesecima prije početka rata. Bezbroj članaka je napisano o tome hoće li „Trump napasti Iran“, kao da je to samo njegova ideja i jedina misija američkog predsjednika. Iran je gađao desetine američkih baza u više država (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Bahrein, Irak...), hotele i objekte za koje je tvrdio da su tamo američke snage i operativci, napao diplomatsko-konzularna predstavništva SAD-a tvrdeći da su tamo operativci tajne službe CIA, ali je odbacio da stoji iza nekih napada na baze u Omanu, Azerbejdžanu i drugdje. Ovaj hod po tankoj žici, bilo da Iran stoji iza tih napada ili da se radi o takozvanim „false flag“ napadima koji će im biti pripisani, uvod je u katastrofu na regionalnom nivou. Dok projektili padaju po Bliskom istoku pitanje je kada će neko vojno odgovoriti i dovesti do dodatne eskalacije. Odluka Irana da pokuša zatvoriti, dijelom ili u potpunosti, Hormuški prolaz mogla bi dovesti do ekonomske katastrofe. Cijene nafte i prirodnog gasa širom svijeta će rasti, biće ograničena trgovina niza arapskih država od koje neke zavise od uvoza hrane, projektili će otjerati turiste i investicije. Od Libana do Iraka Regionalni lomovi odraziće se na one najslabije. Tačnije, već se odražavaju na etnički i sektaški podijeljene i porušene Liban i Irak. I pitanje je hoće li tu stati. U znak podrške Iranu, svom najvećem savezniku, libanski šiitski Hezbollah napao je Izrael raketama i dronovima i prekinuo svoje suzdržavanje od operacija koje je trajalo petnaest mjeseci. Svih tih petnaest mjeseci Izrael je napadao mete u Libanu pod raznim izgovorima. Nema sumnje da će izraelski odgovor na ove napade biti snažan. Izraelska avijacija će, kao i do sada, uništavati sela i gradske blokove u namjeri da slomi Hezbollah, odnosno šiitsku zajednicu i sve one koji žive s njima i pored njih. Taj fenomen je već opisan kao „doktrina Dahiye“, nazvana po južnom dijelu Bejruta kojeg Izrael kažnjava zbog djelovanja Hezbollaha. Generalni sekretar Hezbollaha Naim Qassem u obraćanju u srijedu rekao je da se grupa bori za opstanak i da se neće predati, uprkos tome što su Izrael i Sjedinjene Države neusporedivo jače. Ali, to je samo dio problema koje Hezbollah ima. Libanska vojska, podržana od Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije, pokušava da razoruža Hezbollah, što je dio ranijeg dogovora kojeg ta stranka, libanska vlada i Izrael različito tumače. Sukobi Hezbollaha i vojske mogli bi biti uvod u novi građanski rat u Libanu. Slične probleme imaju i u Iraku. Tamošnji većinski šiiti stali su uz Iran i napali američke baze, iako ima šiitskih frakcija koje oklijevaju kome se prikloniti. U Iraku, na sjeveru države, postoje kurdske grupe koje imaju odličnu saradnju s Washingtonom i Tel Avivom. Ovih dana neki špekulišu da bi irački Kurdi, udruženi s iranskim Kurdima, mogli napasti iranske snage. O tome kao opciji američki CBS je izvještavao i tokom januarskih protesta u Iranu. Po uzoru na sirijske „umjerene pobunjenike“ kurdske milicije, podržane od Zapada, navodno su spremne da pređu iračko-iransku granicu i napadnu snage odane Teheranu. Iran je ove sedmice gađao kurdske baze u Iraku, a grupisanje i naoružavanje šiita brine Tursku. Nedavno je Turska, i uz pomoć Washingtona, razoružala sirijske Kurde i potčinila ih vlastima u Damasku u kome sada stoluje bivši vođa Al-Qaide Ahmed al-Sharaa. (Ne)kontrolisani rat U samo sedam dana američko-izraelskog rata protiv Irana postalo je jasno koliko je Bliski istok daleko od katastrofe neviđenih razmjera. Sve ono na šta su mnogi upozoravali, protiveći se ratu, tako je postalo očito i onima koji ne žele da vide. Zato pitanje s početka teksta „šta raditi dan poslije“ rata treba preformulisati u „šta raditi danas“ dok rat traje, jer se Bliski istok, više tamošnjih država, nalazi pred okršajima koji bi mogli potrajati dugo vremena i izbrisati sela, gradove, zajednice, pa čak i države. Najvažnije pitanje bi trebalo biti kome je u interesu da se takav rat desi? Kome je u interesu da stane ekonomija Bliskog istoka, da se unište tamošnji univerziteti i naučne institucije, da se najpametniji ljudi rasele ili pobiju, da milioni ljudi postanu izbjeglice, da se uništi etnička, vjerska i kulturna raznolikost tamošnjih društava, da nekada moćne države (p)ostanu samo kolonije bez šanse da se oslobode? Ako se to desi pitanje „šta raditi dan poslije“ rata neće imati nikakvog smisla. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Cijene energije su dramatično porasle otkako su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli napad na Iran u subotu, a to će gotovo sigurno rezultirati većim profitom, javlja AFP. Foto: Ilustracija Ipak, ostaje pitanje da li novi rat na Bliskom istoku dovodi do povećanih ulaganja u naftna polja. Geopolitičke krize povećavaju profit naftne industrije ako poremećaj u snabdijevanju uzrokuje nagli porast cijena roba. To se dogodilo nakon što je Rusija napala Ukrajinu. U trećem kvartalu 2022. godine, ExxonMobil i Chevron prijavili su profit od preko trideset milijardi dolara. Rezultate je potaknuo nagli porast cijena sirove nafte i prirodnog gasa. Fjučersi nafte Brent nakratko su porasli iznad 85 dolara po barelu u utorak, dok su cijene prirodnog gasa u Evropi dostigle najviši nivo od 2023. godine. Povećanja pokazuju reakciju tržišta na efektivno zatvaranje Hormuškog moreuza, plovnog puta koji čini oko dvadeset posto globalnih zaliha sirove nafte. Skok na tržištu prirodnog gasa posljedica je obustave proizvodnje tečnog prirodnog gasa (LNG) od strane kompanije QatarEnergy. „Svakako, proizvođači imaju koristi kada cijene ovako porastu“, rekao je John Kilduff iz Again Capitala. „Ovo će definitivno pomoći njihovom profitu.“ Hoće li američke kompanije investirati u proizvodnju više nafte i prirodnog gasa? Analitičari energetske industrije ne očekuju da će kompanije bušiti više bušotina ili povećavati kapitalne budžete, osim ako ne zaključe da će prekidi biti dugotrajni. Ulaganja u projekte koji se ne pokreću mjesecima ili godinama zahtijevaju povjerenje da će cijene ostati visoke. „Ono što bi američke kompanije trebale vidjeti bila bi održivo viša cijena“, rekao je Dan Pickering iz Pickering Energy partnera u Houstonu, koji smatra da bi cijene nafte mogle dostići 100 dolara po barelu ako Hormuški moreuz ostane prazan tokom značajnog perioda. Ali tako dug prekid je daleko od sigurne stvari. Predsjednik Donald Trump, koji je upoznat s političkim implikacijama cijena benzina uoči međuizbora, izjavio je jučer da će američka mornarica po potrebi pratiti tankere za naftu kroz Hormuški tjesnac i naredio Washingtonu da osigura osiguranje za brodove. Objava je izazvala blagi pad cijena nafte, koje su završile ispod najviših nivoa na današnjoj sesiji. Cijene nafte mogle bi se dodatno smanjiti ako SAD, Kina i druge zemlje iskoriste hitne zalihe, rekao je Ken Medlock, saradnik Baker instituta za javnu politiku na Univerzitetu Rice u Houstonu. Fjučers tržišta trenutno pokazuju postepeno smanjenje cijena nafte u drugoj polovini 2026. godine, što implicira da „tržište to vidi kao kratkoročni“ poremećaj, rekao je Medlock. Koliko bi mogla porasti opskrba energijom u SAD-u i gdje bi išla ulaganja? Dok je američka energetska industrija spremna da profitira od prekida u snabdijevanju naftom i gasom na Bliskom istoku, Sjedinjene Države „ne mogu jednostavno 'okrenuti prekidač' da bi zamijenile velike, iznenadne prekide na Bliskom istoku“, rekao je Brian Kessens, portfolio menadžer u Tortoise Capitalu. Neki elementi naftne industrije već su profitirali od previranja. Kessens je rekao da su rafinisani proizvodi, dislocirani zbog prekida u Hormuzu, povećali profitne marže rafinerija na obali Meksičkog zaljeva. Ostali kratkoročni dobitnici uključuju izvoznike LNG-a koji nemaju ugovorom osiguran kapacitet. Uprkos tome, „značajna dodatna ponuda obično zahtijeva mjesece do godine“, rekao je Kessens. Među potencijalnim kandidatima za uzvodne naftne i gasne eksploatacije, analitičari su rekli da bi najvjerovatniji izbor za dodatna ulaganja bila nalazišta škriljevca poput Permskog bazena u SAD-u, gdje su naftne kompanije već aktivne i koja imaju kraći rok otplate u poređenju s drugim potencijalima. „Fokus bi bio na aktivnostima kratkog ciklusa i brzih rezultata. Američki škriljevci, možda malo Venecuele“, rekao je Pickering. „Zatim bi se prešlo na dugoročne projekte poput istraživanja i priobalnih projekata.“

Napad Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran posljednjeg dana prošlog mjeseca događaj je nakon kojeg Bliski istok više nikada neće biti isti. Foto: Netanyahu i Trump u Bijeloj kući U petak je omanski šef diplomatije Badr Albusaidi, koji je bio posrednik u razgovorima između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, rekao da se Teheran obavezao da „nikada neće posjedovati nuklearni materijal sposoban za proizvodnju bombe“ i da je „mirovni sporazum nadohvat ruke“. Albusaidi je ovo rekao u intervjuu za američki CBS News nakon sastanka s američkim potpredsjednikom J.D. Vanceom u Washingtonu. Prema njegovim riječima, Iran je pristao i na ono na šta nije pristao u pregovorima s administracijom Baracka Obame. Nekoliko sati kasnije američki predsjednik Donald Trump naredio je iznenadne napade na Iran, što je drugi put u sedam mjeseci i opet dok su razgovori dvije strane trajali. U prvom slučaju Izrael je pokušao da ubije glavnog iranskog pregovarača o nuklearnom programu, a sada su ubili iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija u njegovoj 86. godini. Trumpove tvrdnje o razlozima za napad na suverenu državu zato i ne treba ozbiljno razmatrati, jer je jasno da se isključivo radi o interesu Washingtona i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, da unište državu koja odbija da im se pokori, a koju nedavno nisu slomili protestima. Zašto baš sada? Međutim, bitno je pozabaviti se trenutkom napada na Iran i likvidacijom duhovnog vođe stotina miliona šiita. Napad se desio za vrijeme trajanja ramazana, pred važan iranski praznik Novruz i malo prije jevrejskog Purima. Tokom ramazana ubijen je i Ali, prvi imam kojeg šiiti slijede. Simbolikom napada bavio se i američki i proizraelski CNN. Novinarka Tal Shalev navodi: „'Prije 2.500 godina, u drevnoj Perziji, tiranin se pobunio protiv nas s istim ciljem, da potpuno uništi naš narod', rekao je Netanyahu o priči koja se odvija na području današnjeg Irana. 'I danas, na Purim, pala je sudbina i na kraju će i ovaj zli režim pasti.'“ Dan kasnije je izraelski ambasador u Ujedinjenim nacijama Danny Danon također govorio o Purimu u kontekstu napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Dan kasnije je američki ministar rata Pete Hegseth, koji na desnoj ruci ima istetoviran poklič iz križarskih ratova protiv muslimana - „Deus Volt“, rekao da „režim koji vjeruje u islamske proročke zablude“ ne može imati nuklearno oružje. Desetak dana prije napada na Iran, američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee je američkom novinaru Tuckeru Carlsonu rekao da Izrael ima pravo na manje više cijeli Bliski istok, jer to piše u Bibliji. Nešto ranije je državni sekretar Marco Rubio, koji se u javnosti pojavljivao s iscrtanim krstom na čelu, rekao da je teško pregovarati s Iranom, jer oni „geopolitičke odluke donose na osnovu čiste teologije“. Još ranije Rubio je rekao da šiiti vjeruju u imama Mahdija i da imaju „apokaliptičku viziju budućnosti“ te da s njima „diplomatija ne daje rezultate“. Dakle, u dijelu svijeta gdje su većina suniti, političari vođeni jevrejskim i kršćanskim vjerovanjima žele da uklone šiitsku teokratsku vlast i pri tome očekuju pomoć od sljedbenika bilo koje religije, sekte ili ideologije. Ko je započeo rat koji može zahvatiti cijeli Bliski istok? „Nismo počeli ovaj rat, ali ćemo ga, pod predsjednikom Trumpom, završiti“, rekao je prije dva dana Hegseth, objašnjavajući javnosti zašto su Sjedinjene Države napale Iran, iako je po američkim zakonima predsjednik o ratu trebao konsultovati Kongres. Istog dana Rubio je napad pokušao vratiti u polje ovozemaljskog i planskog djelovanja. „Znali smo da će doći do izraelske akcije. Znali smo da će to izazvati napad na američke snage i znali smo da ako ih preventivno ne napadnemo prije nego što pokrenu te napade, pretrpjećemo veće žrtve“, rekao je. „Apsolutno je postojala neposredna prijetnja, a neposredna prijetnja je bila to što smo znali da ako Iran bude napadnut, a vjerovali smo da će biti napadnut, da će odmah krenuti na nas“, dodao je. Mnogi su zaključili iz Rubijovih riječi da ovo znači da je Izrael „uvukao“ Sjedinjene Države u rat protiv Irana, odnosno da Netanyahu usmjerava Trumpove vanjskopolitičke poteze. Jučer je sekretarka za štampu Bijele kuće Karoline Leavitt na društvenoj mreži X tvrdila da Rubio nije rekao da je „Izrael uvukao Trumpa u rat s Iranom“, što je suštinski pokušaj popravljanja načinjene štete imidžu američkog predsjednika i američke vanjske politike uopšte. Naime, samo minutu prije ove Rubijove izjave, za tvrdnju da neki (pro)izraelski faktor presudno utiče na odluke Washingtona u Sjedinjenim Državama bi bili optuženi za širenje teorija zavjere i antisemitizam. Leavitt također pokušava sanirati štetu u Trumpovoj izbornoj bazi, koja od njega traži da ispuni obećanje da američka vojska više neće ratovati širom svijeta. Novembarski izbori za zakonodavna tijela mogli bi pokazati količinu tog nezadovoljstva nakon što je Trump prevario birače, pa čak i zbog Netanyahua koji se nalazi na međunarodnoj potjernici. Rat se širi Ubrzo nakon američkih i izraelskih napada Iran je žestoko uzvratio. Pored Izraela, napao je američke vojne baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu, Kuvajtu, Iraku, Jordanu..., a navodno i francusku i italijansku bazu. Dronom je pogođena britanska baza na Kipru, a Iran je odbacio navode da stoji iza nekih napada koji mu se propisuju, poput onog na baze u Omanu. Iran je ciljao i hotele u nekim državama Perzijskog zaljeva, tvrdeći da se tamo kriju američki vojnici i operativci. Od ponedjeljka navečer na meti su diplomatska i konzularna predstavništva Sjedinjenih Američkih Država u više arapskih država. Sjedinjenim Državama i Izraelu su pomogle brojne arapske države obarajući iranske rakete i dronove usmjerene prema američkim i izraelskim bazama širom Bliskog istoka. To je uradilo i Ujedinjeno Kraljevstvo, a Francuska najavila isto. Dakle, četiri nuklearne sile ratuju protiv Irana. Iranu su u pomoć pritekle šiitske milicije širom regije, a neki tvrde da im podršku pružaju Rusija i Kina na razne načine, bilo oružjem i opremom, bilo kroz obavještajni rat. U rat se uključio i libanski Hezbollah koji je dronovima i raketama napao Izrael i sukobio se s izraelskim kopnenim trupama koje su na libanskoj granici od primirja postignutog prije petnaest mjeseci. Tako se za kratko vrijeme nešto što se činilo kao rješiv problem kroz pregovore, što potvrđuju i riječi omanskog šefa diplomatije Badra Albusaidija, pretvorilo u egzistencijalni rat za šiite koji najavljuju osvetu i džihad zbog ubistva njihovog vrhovnog vođe. I pored toga, (pro)iranskim snagama u regiji je jasno da je ovaj rat doslovno borba za opstanak. Gubitak rata značio bi dolazak u inferioran položaj prema Sjedinjenim Državama i Izraelu, ali i radikalnim i drugim sunitskim grupama koji više žele pad moći Teherana nego Washingtona ili Tel Aviva. U takvom poimanju ovog rata nisu sami. Sjedinjene Države se bore za opstanak u regiji, jer su mnoge njihove baze oštećene ili uništene. Desilo se nezamislivo – desetine američkih baza u desetak država došle su pod vatru protivnika. Neke od baza su evakuisane, a Iran želi da ostanu zauvijek napuštene. Odlaskom Sjedinjenih Država iz nekih država pokrenula bi se spirala opadanja američke moći na Bliskom istoku i neki arapski režimi možda bi pali prilikom velikih izazova kod kuće ili izvan granica. U konačnici, Izrael bez američke zaštite našao bi se u veoma teškoj poziciji. Međutim, niko zasigurno ne zna kako će se ovaj rat odvijati i koliko će drugo trajati. Jedini koji tvrde da će sigurno pobijediti su Washington, Tel Aviv i Teheran. Čini se da je američka i izraelska strategija da brzo unište iranske kapacitete, posebno one za proizvodnju i lansiranje raketa i dronova, a iranska rat iscrpljivanja, računajući da će (pro)američke i (pro)izraelske snage brzo ostati bez resursa i suočiti se s logističkim i drugim problemima. Drugim riječima, Iranci vjeruju da bi Trump u ratu s njima mogao proći kao Vladimir Putin u ratu protiv Ukrajine, koji je također kao njegov američki kolega opravdavao argumentima u koje je teško vjerovati. Stvari izmiču kontroli, posebno nakon što su pregovori sabotirani više puta. Iran je prijavio stotine civilnih žrtava, uključujući preko 160 djevojčica u školi u gradu Minab. Ubistvo djevojčica desilo se dok Izrael i Sjedinjene Države tvrde da znaju gdje se nalaze iranske vođe koje likvidiraju kada žele. Stradali su i civili u Izraelu i Libanu. Ubijeni su i američki vojnici, ali navodno i kuvajtski. Štete na iranskoj, izraelskoj, američkoj i infrastrukturi više arapskih država mjere se u desetinama milijardi dolara. Iranska odluka da zatvori Hormuški moreuz donijeće nove gubitke i nove krize. Sve ovo je posljedica Trumpove politike. On je 2018. godine, u svom prvom mandatu, povukao Sjedinjene Države iz sporazuma Irana i velikih sila iz 2015. godine po kojem Teheran ne bi imao nuklearno oružje, ali bi bio oslobođen sankcija. Po želji Netanyahua Trump je sporazum uništio, a osam godina kasnije zapalio Bliski istok, odbacio diplomatiju, iznevjerio očekivanja svojih birača i nanio ogroman udarac američkom ugledu širom svijeta. Osipanje ugleda Zapada, koje ubrzano traje od početka rata u Pojasu Gaze kojeg američki predsjednik Joseph Biden nije zaustavio, Trump dodatno ubrzava. Jučer je, na primjer, zaprijetio Španiji prekidom trgovinskih odnosa, jer Madrid neće da dozvoli da se njegova teritorija koristi u ilegalnim napadima na Iran. Trump ne staje, a ostatak Zapada ga ne zaustavlja. U ponedjeljak, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, sjednicom na temu „Djeca, tehnologija i obrazovanje u sukobu“ predsjedavala je njegova supruga, bivša manekenka Melania Trump. To je prvi put u historiji da supruga predsjednika države predsjedava tijelom koje treba da se bavi očuvanjem mira u svijetu i to dva dana nakon što su Sjedinjene Države i Izrael napali Iran. Svima koji žele da vide jasno je da su Amerikanci glasali za drugačijeg Trumpa od onoga kojeg sada imaju, iako je i prije povratka u Bijelu kuću bilo očito da je to drugi političar u odnosu na svoj prvi mandat na čelu najveće svjetske sile. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Čile je odbio dozvolu kineskom bolničkom brodu da pruža medicinske usluge, rekavši da brod nema ovlaštenje za liječenje lokalnog stanovništva, odluka koja je donesena usred pojačanog pritiska Sjedinjenih Američkih Država zbog predloženog projekta podmorskog kabla, javile su agencije. Foto: Zastava Čilea Medicinski brod Silk Road Ark trenutno plovi prema desetak zemalja i stigao je u vode kod čileanskog lučkog grada Valparaiso u srijedu. Čileansko Ministarstvo zdravstva saopštilo je putem svog regionalnog ureda da je preispitivalo zahtjev podnesen Ministarstvu vanjskih poslova krajem 2025. godine da brod nudi medicinske usluge lokalnom stanovništvu na brodu, ali neće dati ovlaštenje. „Utvrdili smo da nije prikladno ovlastiti ovu zdravstvenu operaciju da funkcioniše na brodskim objektima“, saopštilo je ministarstvo zdravstva, pozivajući se na lokalni zdravstveni kodeks koji ograničava takve usluge na profesionalce akreditovane u zemlji. Čile se suočava s pritiskom Washingtona zbog svojih veza s Kinom. Sjedinjene Države su saopštile da će uvesti vizna ograničenja trojici čileanskih zvaničnika za koje tvrde da su ugrozili ključnu telekomunikacijsku infrastrukturu i potkopali regionalnu sigurnost. Čileanski ministar vanjskih poslova Alberto van Klaveren rekao je da je prijedlog dvije kineske kompanije za izgradnju podmorskog kabla koji povezuje Čile i Hong Kong zabrinuo Sjedinjene Američke Države, koje su vjerovale da bi projekat mogao predstavljati prijetnju sigurnosti. Čileanski zvaničnici su rekli da je projekat u ranoj fazi i da još nije potvrđen.

Predsjednik Donald Trump u petak je rekao američkoj vladi da „odmah“ prestane koristiti Anthropicovu tehnologiju nakon što je startup za vještačku inteligenciju (AI) odbio zahtjev Pentagona da pristane na bezuslovnu vojnu upotrebu svojih Claude modela, javio je AFP. Foto: Ilustracija Anthropic insistira da se njegova tehnologija ne bi trebala koristiti za masovni nadzor američkih građana niti se raspoređivati ​​u potpuno autonomnim sistemima naoružanja, dok Pentagon tvrdi da djeluje u skladu sa zakonom i da ugovorni dobavljači ne mogu postavljati uslove o tome kako se njihovi proizvodi koriste. „Nalažem SVAKOJ saveznoj agenciji u vladi Sjedinjenih Država da ODMAH PRESTANE s korištenjem Anthropicove tehnologije. Ne treba nam, ne želimo je i nećemo više poslovati s njima!“, rekao je Trump u objavi na svojoj platformi Truth Social. „Postojaće šestomjesečni period postepenog ukidanja za agencije poput Ministarstva rata koje koriste Anthropicove proizvode, na različitim nivoima“, rekao je misleći na Ministarstvo odbrane. „Anthropic bi trebao da se sabere i bude od pomoći tokom ovog perioda postepenog ukidanja, ili ću iskoristiti punu predsjedničku moć da ih natjeram da se pridržavaju, što će imati velike građanske i krivične posljedice“, dodao je Trump. Pentagon je rekao da Anthropic mora pristati da se pridržava njihovog zahtjeva do 17:01 (22:01 GMT) u petak ili će se suočiti s prisilom prema Zakonu o odbrambenoj proizvodnji. Zakon iz doba Hladnog rata, posljednji put primijenjen tokom pandemije Covida, daje saveznoj vladi široka ovlaštenja da usmjerava privatnu industriju prema prioritetima nacionalne sigurnosti. Pentagon je također zaprijetio da će Anthropic označiti kao rizik za lanac snabdijevanja - oznaku koja je obično rezervisana za kompanije iz neprijateljskih zemalja - što bi moglo ozbiljno oštetiti njegovu sposobnost da sarađuje s vladom SAD-a i naštetiti njegovom širem ugledu. Ostanimo zajedno Usred spora, izvršni direktor Anthropica Dario Amodei rekao je u četvrtak da „ove prijetnje ne mijenjaju naš stav: ne možemo mirne savjesti prihvatiti njihov zahtjev.“ Sukob je izazvao solidarnost kod drugih u industriji, a stotine zaposlenih u AI divovima Google DeepMind i OpenAI pozivaju svoje kompanije da se okupe i podrže Anthropic u otvorenom pismu pod nazivom „Nećemo biti podijeljeni“. „Nadamo se da će naši lideri ostaviti po strani svoje razlike i zajedno se držati kako bi nastavili odbijati trenutne zahtjeve Ministarstva rata za dozvolu korištenja naših modela za domaći masovni nadzor i autonomno ubijanje ljudi bez ljudskog nadzora“, navodi se u pismu. „Pokušavaju podijeliti svaku kompaniju iz straha da će druga popustiti. Ta strategija funkcioniše samo ako niko od nas ne zna gdje drugi stoje“, dodaje se. Izvršni direktor OpenAI-a, Sam Altman, rekao je zaposlenima u četvrtak da i on traži sporazum s Pentagonom koji bi uključivao crvene linije slične Anthropicovim, te da se nada da će pomoći u posredovanju u rješavanju. „Dugo smo vjerovali da se AI ne bi trebao koristiti za masovni nadzor ili autonomno smrtonosno oružje i da ljudi trebaju ostati u toku s automatiziranim odlukama s visokim ulozima“, napisao je u dopisu zaposlenima, prema američkim medijima. Predstavnici industrije u Washingtonu snažno su vršili pritisak za pregovarački ishod spora između Antropotera i Pentagona, upozoravajući da sukob riskira da ošteti AI sektor u cjelini. „Odluke o vojnoj vještačkoj inteligenciji ne mogu se rješavati ad hoc sukobima između Pentagona i pojedinačnih firmi“, rekao je Daniel Castro, potpredsjednik Fondacije za informacijsku tehnologiju i inovacije. „Ako se određene sposobnosti vještačke inteligencije smatraju bitnim za nacionalnu odbranu, o tim očekivanjima treba otvoreno raspravljati i upisati ih u zakon.“

U noći s utorka na srijedu američki predsjednik Donald Trump, pred oba doma Kongresa, obratio se naciji. U još jednom showu svojstvenom samo njemu, Trump je slavio svoju politiku. Foto: Trump u obraćanju američkom Kongresu u februaru 2026. godine Nastupi američkih predsjednika u javnosti pomno se planiraju od mnoštva stručnjaka u raznim oblastima. Čak i oni među njima s najmanje karizme s pripremljenim govorima izgledaju besprijekorno i često veoma uvjerljivo bez obzira o kojoj temi govore. U slučaju Donalda Trumpa takve vrste stručnjaka nisu potrebne, što nikako ne znači da ne postoje i da ne stoje iza njegovih nastupa. Trump u svojim nastupima drži pažnju i onih koji ga ne vole, a svako ponavljanje u javnosti izgleda tako da iz toga američki mediji mogu „izvući“ više vijesti koje mogu staviti na svoje naslovnice. Trump voli kamere i kamere vole njega. Njegovo drugo obraćanje iz Kongresa naciji, u svom drugom mandatu, u noći s utorka na srijedu bio je još jedan show program s njim kao glavnom i često jedinom ulogom. Po Sjedinjene Američke Države i svijet loša je vijest da je to predsjednik najveće sile na svijetu. Stare teme, isti neprijatelji Prošlogodišnje obraćanje republikanskog predsjednika Trumpa s istog mjesta bilo je rekordno dugo i dalo je naznake ponašanja njegove administracije. Ovosedmično obraćanje bilo je još duže, čak sat i 48 minuta, i dalo je potvrdu da Trump nastavlja pravcem koji je zauzeo. Trumpa su prekidali brojni aplauzi prisutnih, a govor su obilježile i njegove prepirke s demokratima u publici uz lične uvrede koje su razmjenjivali. Demokrate je nazvao „ludima“, jer mu nisu ustale da plješću nakon jedne od njegovih rečenica. Iako je jedan tako dug govor teško sumirati, najkraće bi se moglo reći da je Trump poručio da su demokrate sve najgore što se moglo desiti Sjedinjenim Državama i da on sada najveću svjetsku silu spašava i u tome je nevjerovatno uspješan. I ovaj put je češće nego bilo koji drugi visoki američki zvaničnik svoju politiku ocjenjivao s riječima „nikad viđena“, „historijska“, „najbolja“ i rekao da je još mnogo pobjeda pred njima, iako su Sjedinjene Države već sada u „zlatnom dobu“. Brojne tvrdnje koje je iznio o stanju ekonomije, poreza, inflacije i zdravstvene zaštite, mnogi su osporili kao naprosto netačne. I to nije novo za političara koji će ući u historiju kao neko ko je godinama radio na razobličavanju „lažnih vijesti“ (fake news) koje plasiraju njegovi rivali i najveći američki mediji koji mu nisu bili naklonjeni u njegovom prvom mandatu. U govoru je, na primjer, rekao da „više Amerikanaca radi danas nego u bilo kojem trenutku u historiji naše zemlje“, iako zvanična statistika Sjedinjenih Država kaže da je trenutni broj zaposlenih manji nego u januaru prošle godine kada je preuzeo mandat predsjednika. Od drugih uspjeha svoje administracije istakao je smanjen priliv ilegalnih migranata na rekordnih nula u prvih devet mjeseci i rekordni broj deportacija istih, smanjenje poreza, smanjenje rekordne inflacije koju mu je ostavila administracija Josepha Bidena, porast državnih prihoda i stranih investicija, poboljšanje zdravstvene zaštite, sniženje cijena lijekova i goriva, historijski rezultati u borbi protiv kriminala, uspješne vojne operacije u Iranu i Venecueli... Još dok je govor trajao mnogi su na društvenim mrežama iznosili dokaze da mnoge od ovih i drugih tvrdnji nisu istina. Kako promijeniti percepciju javnosti? Međutim, ostalo je upadljivo da Trump nije rekao ni riječ o zloglasnom Jeffreyu Epsteinu, iako milioni dostupnih dokumenata iz tog slučaja pokazuju razmjere zločina. Iz dijela objavljenih dokumenata, dok mnoge druge njegova administracija odbija objaviti uprkos naredbi Kongresa, vidljivo je da bi se država trebala u ovom slučaju pozabaviti raznim vrstama kriminala. Ova tema koja mjesecima zaokuplja američke građane i mali broj američkih političara iz obje stranke, iz nekog razloga nije tema za Trumpa, iako je davno obećao da će sve dokumente iz ovog slučaja objaviti, a najbogatiji čovjek na svijetu i njegov nekada bliski saradnik Elon Musk tvrdio da se sadašnji predsjednik nalazi u tim dokumentima. Ovaj primjer govori da Trump medijskim istupima, proizvodnjom skandala i manipulacijom činjenicama usmjerava političke i društvene procese, odvlačeći pažnju javnosti s onoga što je važno i što se zaista dešava. I to nije bio jedini primjer te večeri. Trump je još jednom ponovio tvrdnju da je okončao „osam ratova“, na što su neki u sali odgovorili smijehom, a on replicirao da to nije smiješno, nazvao ih „bolesnim ljudima“ i nastavio. Između ostalog, zaustavio je rat između Egipta i Etiopije (koji se nije desio), zatim između Srbije i Kosova (koji nije vođen za vrijeme njegovog mandata), kao i između Konga i Ruande te Tajlanda i Kambodže gdje borbe traju. Prava istina je da je Trump napao više država za deset mjeseci mandata nego bilo koji drugi američki predsjednik u modernoj historiji, iako se proglasio mirotvorcem i obećao kraj američkih vojnih intervencija. Od januara prošle godine Trump je, koliko je javnosti poznato, po raznim osnovama napao mete u Iranu, Jemenu, Nigeriji, Siriji, Iraku, Venecueli i Somaliji, a Kubu stavio pod ekonomsku i pomorsku blokadu. Ova dva primjera prikazuju da Trump uspješno vlada narativom u američkim i drugim medijima, što nije bio slučaj u njegovom prvom mandatu. Vijesti koje sam proizvodi smjenjuju jedna drugu na naslovnicama i fokus nije na najvažnijim procesima. U njegovom drugom mandatu u tome mu pomaže dobar dio američkih medija, koji su ga u prvom mandatu kritikovali po raznim osnovama. Sve to ne može biti slučajno. Čini se da Trump, uprkos protivljenju nekih saveznika sa Zapada, ima agendu koju provodi i u tome mu se mnogo žuri, a koja je mnogo drugačija od onoga za šta se zalaže u svojim istupima. Rekordan broj navodno okončanih ratova u direktnoj je suprotnosti s rekordnim brojem izvedenih napada širom svijeta i činjenicom da mjesecima svojom politikom prema Iranu čitav Bliski istok drži u predratnom stanju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Jučer se navršila četvrta godina ruske agresije na Ukrajinu. Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne susjednu državu donijela je ubijanje i uništenje s obje strane granice i novu dinamiku odnosa u Evropi i na Zapadu. Foto: Mapa Ukrajine i Vladimir Putin Kada je Vladimir Putin 24. februara 2022. godine naredio napad ruskih trupa na Ukrajinu iz više pravaca bio je uvjeren da će Kijev brzo pasti. Duge i nezaštićene kolone oklopnih vozila na ukrajinskim putevima kroz nepregledne ravnice pokazivale su da Kremlj smatra da će Ukrajinci, iako im je ranije u svojim tekstovima i istupima Putin poricao postojanje nacije i njihove vođe nazivao „nacistima“ i „narkomanima“, otvorenih ruku dočekati rusku vojsku. To se, naravno, nije desilo i Ukrajinci su pružili herojski otpor koji traje do danas. I danas među zagovornicima proruske politike kruži pitanje kako je moguće, kako to oni kažu, da je za tako kratko vrijeme „Ukrajina postala antiruska“. Ti krugovi neće postaviti pitanje kako je Rusija izgubila ugled kod mnogih naroda koji žive s Rusima i pored njih. To pitanje nisu postavili ni u Kremlju kada su naredili ruskoj vojsci da napadne Ukrajinu i pokušaju je spriječiti da se približi ostatku Evrope, iako redovno govore o Rusiji kao zaštitnici slavenskih naroda, a koji su većinski odabrali stranu suprotnu Moskvi. Na primjer, i prije ruske agresije na Ukrajinu, ali i danas, Putinu su na Balkanu bliže politike koje su počinile genocid, nad kako Rusi kažu „bratskim slavenskim narodom“, od njihovih žrtava i Kremlj ne propušta priliku da to naglasi. Putinov razlog Milioni mrtvih, ranjenih i raseljenih u Ukrajini i Rusiji trebali bi biti razlog da ruska strana sebi postavi pitanje kako je do toga došlo i da se sjeti kako je Putin opravdavao rat. Opravdanje da se uništi „bratska“ država, a što se ogleda i u masovnim napadima na energetsku infrastrukturu i proizvodne pogone Ukrajine, nađeno je u namjeri Kijeva da se približi NATO-u. Nedugo nakon napada na Ukrajinu, Švedska i Finska su ušle u NATO. Baltičko more je postalo „NATO more“, a Putinov rodni Sankt Petersburg našao se na oko 120 kilometara od NATO granice. Putin je tada rekao da to nije prijetnja Rusiji. Tu nije bio kraj Putinovih loših procjena. Za agresiju na Ukrajinu nije dobio podršku velikog broja država, što se pokazalo na brojnim glasanjima u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija čak i nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koji Sjedinjene Američke Države na takvim glasanjima drži suzdržanim. Putinov rat u Ukrajini podijelio je društvo, kao i sigurnosni i vojni sektor u Rusiji. Bezbrojne smjene i misteriozne smrti ruskih oficira, međusobne optužbe i pobuna plaćenika iz grupe Wagner pokazuju koliko je loše Putin procijenio stanje u Ukrajini, odnosno koliko je loše vodio politiku, kod kuće i van granica, koja je prethodila odluci o vojnom napadu na susjednu državu. Na međunarodnoj sceni Rusija je postajala sve izolovanija, posebno u Evropi koja se odriče ruskih energenata i nanosi sebi i Moskvi veliku štetu. Taj potez Evrope govori da mnogi na Starom kontinentu vjeruju da saradnja s Putinovom Rusijom nije moguća i da Kremlj saveznike mora tražiti na drugim mjestima. Zauzetost Rusije u Ukrajini dovela je i do drugih posljedica za Kremlj. Azerbejdžan je slomio armensku pobunu i Rusiji uzeo važnu kartu u pozicioniranju na Kavkazu, pala je vlast Bashara al-Assada u Siriji nakon godina pogrešne ruske politike prema sukobu Damaska i Izraela, u Venecueli je Trump oteo predsjednika Nicolása Madura Morosa, Kuba je ostala bez goriva i pod američkom je blokadom, a Iranu mjesecima prijeti novi američko-izraelski napad. Ukrajinske brige i Putinova šansa Ukrajina trpi ogromne ljudske i materijalne gubitke. Stotine hiljada ljudi je ubijeno ili ranjeno, milioni su raseljeni širom svijeta. U ponedjeljak su Svjetska banka, Ujedinjene nacije i Evropska komisija iznijele procjenu da će obnova Ukrajine koštati 588 milijardi dolara, a tome dodajmo da Trump uslovljava Kijev da dugove i zaštitu plati koncesijama američkim kompanijama. Ipak, Ukrajina se još uvijek drži, dok vojska posljednjih dana postiže simbolične uspjehe u manjem kontranapadu na jugu zemlje. Ali niko ne zna koliko dugo će biti tako. Ukrajinu od početka rata brinu dvije stvari: nedostatak materijalno-tehničkih sredstava i mogući manjak ljudstva. Prvu brigu evropski saveznici, koje je okupio bivši američki predsjednik Joseph Biden, nekako rješavaju, a pitanje mobilizacije u Ukrajini ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Rusi dugo vremena računaju da će Ukrajina brzo ostati bez vojnika, a Evropljani tvrde da od ukrajinske vojske prave najmoćniju evropsku silu. Povratak Trumpa u Bijelu kuću donio je novu brigu Ukrajini. Novi američki predsjednik spreman je predati dijelove ukrajinske teritorije Rusiji, ispuniti razne zahtjeve Putina i faktički potkopati zajedničku politiku Zapada koja se vodila u posljednje četiri godine. Trumpova namjera da pregovorima s Putinom i bez učešća evropskih saveznika završi ukrajinski rat i dokopa se ukrajinsko-ruskih resursa, koristeći činjenicu da su obje strane umorne od rata i da žele mir, pojavila se kao nova velika Putinova šansa za bilo kakvu pobjedu u Ukrajini. Trumpova politika, koju nekad ne odobravaju ni njegovi republikanci, prilika je za Putina. Istovremeno, šanse Rusije da u Ukrajini ostvari ono što bi mogla proglasiti kao pobjedu svakim danom su manje, osim ako u tome ne pomogne Trump ili Zapad pogrešnom politikom, jer Moskva trpi žestoke udarce sa više strana. Međunarodne sankcije i ekonomski problemi u Rusiji, prekid isporuke energenata ka Evropi i na druga tržišta, širenje NATO-a i povećani izdaci za odbranu država članica, ukrajinski udari na strateški važne baze, pogone i elektroenergetsku mrežu, pad s vlasti ruskih saveznika širom svijeta i milionski gubici u ljudstvu cijenu eventualne pobjede u Ukrajini čine izuzetnom velikom. Drugim riječima, čak i ako Putin pobijedi ostaje pitanje hoće li to biti makar Pirova pobjeda za Rusiju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ove sedmice svijet obilaze snimke Kube - razbacano smeće po ulicama, oronule zgrade i očajni građani. Zaključak velikog broja medija sa Zapada - Kuba i tamošnja vlast su na rubu ponora. Foto: Ilustracija „Pokušavate li ugušiti Kubu“, pitala je prije dvije sedmice novinarka američkog predsjednika Donalda Trumpa. U dvadesetak sekundi, koliko je odgovarao na to pitanje, Trump je prvo rekao da mu se riječ gušenje čini teškom. Zatim, da je Kuba nacija koja propada i onda odgovorio odrično na njeno pitanje, ali potom dodao da „izgleda kao nešto što neće biti u stanju preživjeti“. Koja je tačna riječ za ono što Trump poduzima protiv Kube može biti samo semantička dilema, ali s političkog aspekta stvari su jasne – Sjedinjene Države vrše svojevrsnu pomorsku i ekonomsku blokadu suverene države, koju decenijama drže pod sankcijama uprkos desetinama rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u kojima se traži da se s tim prestane, i prijeti svima koji bi zvaničnoj Havani i Kubancima željeli pomoći. Slomiti komuniste po svaku cijenu Pitanje Kube dugo je na stolu raznih američkih predsjednika, još od kada je Fidel Alejandro Castro Ruz s grupicom revolucionara uspio srušiti proameričku vlast diktatora Fulgencia Batiste y Zaldívara. U godinama koje su uslijedile komunistička diktatura je zamijenila desničarsku diktaturu, što je u konačnici značilo da se na Kubi mijenja sve. Gabriel José García Márquez, u čuvenom tekstu o početku američke blokade, slikovito opisujući stanje na otoku, navodi: „Te noći, prve noći blokade, na Kubi je bilo 482.560 automobila, 343.300 frižidera, 549.700 radio-prijemnika, 303.500 televizora, 352.900 električnih pegli, 286.400 ventilatora, 41.800 automatskih veš-mašina, 3.510.000 ručnih satova, 63 lokomotive i 12 trgovačkih brodova. Sve to, osim satova, koji su bili švicarski, bilo je napravljeno u Sjedinjenim Državama.“ „Nema nafte, nema novca, nema ničega“, rekao je Trump u ponedjeljak govoreći o Kubi i ponovio da se režim mora smijeniti. Dodao je da pregovore vodi državni sekretar Marco Rubio, koji vuče korijene s Kube i dugogodišnji je protivnik tamošnjih komunista. Na žalost po mnoge Kubance, kojima prijeti humanitarna katastrofa, Trump govori istinu. Novi val nevolja za Kubu, nakon decenija raznih sankcija, počeo je nakon što je Trump oteo venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovim nasljednicima na vlasti u Caracasu naredio da Kubi više ne isporučuju naftu. Nova vlast je poslušala Trumpa, a ubrzo je od takve prakse odustao i Meksiko, čija je ljevičarska predsjednica Claudia Sheinbaum Pardo nastojala pomoći Kubi slanjem goriva, kako je rekla, iz „humanitarnih razloga“. Nakon pada Madura mnogi su ocijenili da je vlada u Havani sljedeća. Trump je 29. januara potpisao naredbu kojom se dozvoljava uvođenje carina državama koje Kubu snabdijevaju naftom. Meksiko, čija ekonomija zavisi od izvoza u Sjedinjene Države, za sada nije preuzeo rizik nastavka isporuka nafte, pa su oči zvanične Havane sada uprte u daleke države poput Rusije i Kine, koje su decenijama na razne načine pomagale režimu da opstane. Trump je također, produžio uredbu o nacionalnom vanrednom stanju iz 1996. godine, koju je donio demokratski predsjednik Bill Clinton nakon što je Kuba srušila dva aviona američke humanitarne organizacije, a koja omogućava zadržavanje svih brodova koji plove prema otoku. Osam godina kasnije naredbom su obuhvaćene i zabrane finansijske i materijalne podrške Kubi, a onda i proširene u narednim godinama kao i u prvom Trumpovom mandatu. Koliko dugo Kuba može izdržati? „Riječ je o režimu koji propada. Država im se raspada i zato vjerujemo da je u njihovom najboljem interesu da što brže provedu dramatične promjene“, rekla je prije dva dana glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt. Leavitt nije pogriješila. Naprosto, ako nema energenata, strane pomoći, dotoka novca, dolaska turista, uvoza i izvoza onda je jasno da će se kubanski sistem srušiti prije ili kasnije, a prethodiće mu nestašice hrane, lijekova i raznih drugih potrepština. Neki Kubi daju nekoliko sedmica, procjenjujući kubanske zalihe goriva i računajući na „racionalizaciju potrošnje“ koju je vlast uvela. Drugi, računajući na „žilavost“ režima i činjenicu da su Kubanci navikli da žive pod blokadom, procjenjuju da će komunistička vlast opstati te i dalje prkositi Washingtonu. Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel Bermúdez rekao je Kubancima da pripreme „kreativni otpor“ i pređu na faktički ratne uslove. „Jesti ćemo ono što proizvedemo na svakom pojedinom mjestu. Ako sada ima manje goriva, hrana neće moći stizati iz jedne opštine u drugu“, rekao je. Vlast je uvela razne mjere, kao i u ranijim krizama, skratila broj radnih sati i časove u školama te isključila neke dijelove države s elektro mreže. Prekidi u snabdijevanju strujom zabilježeni su i prije Trumpovog povratka u Bijelu kuću. Nedostatak nafte znači gašenje elektrana koje pokreće mazut. Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Eduardo Rodríguez Parrilla je u srijedu bio kod predsjednika Rusije Vladimira Putina, u uvjerenju da se jedino države poput Rusije ili Kine usuđuju probiti američke blokade i prekršiti američke propise. Putin nije rekao na koji način će Rusija pomoći, ako će to uraditi. „Uvijek smo bili na strani Kube u njenoj borbi za nezavisnost, za pravo da slijedi vlastiti put razvoja i uvijek smo podržavali kubanski narod. Znamo koliko su ove protekle decenije bile teške za kubanski narod dok se borio za pravo da živi po vlastitim pravilima i brani svoje nacionalne interese“, rekao je Putin. Neki su počeli špekulisati da je Putin naredio ruskim tankerima da Kubi dostave naftu. Kina je također obećala pomoć prije desetak dana. Također, špekuliše se o tome da će kineska pošiljka sadržavati, pored nafte, solarne panele, hranu i lijekove. Kubi je potrebna pomoć brzo. Već su otkazani neki letovi za Havanu, jer na aerodromu nema dovoljno goriva za avione. Stanje se rapidno pogoršava u državi koja ima nešto manje od deset miliona stanovnika i gomilu problema. Trump je izjavio da je njegova administracija na pragu dogovora s Kubancima, ali nije dao detalje o čemu se pregovara i šta od Havane traži. U jednoj od izjava nije odbacio upotrebu vojne sile protiv Kube, ali je i rekao da to „neće biti potrebno“, uvjeren da će nastavkom sadašnjih trendova slomiti komunističku vlast u Havani, koja je bila opsesija mnogim američkim predsjednicima. Washington želi dokazati, na primjeru Kube, da komunizam ne može uspjeti i na sve načine ga pokušava uništiti, a Trump želi biti predsjednik koji je porazio kubansku revoluciju. S druge strane, ljevičari u Latinskoj Americi kubanske komuniste vide kao simbol borbe protiv imperijalizma i zbog toga su na razne načine podržavali vlast braće Castro. To smatraju i Kina i Rusija. Nakon što je u Siriji pala vlast Bashara al-Assada, u Venecueli pao Maduro i dok Trump Iranu prijeti vojnim napadom, Kuba je postala još jedan test isplativosti savezništva s Rusijom, ali i s Kinom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

U subotu je Evropska unija opet strepila – u Minhenu se obraćao američki državni sekretar Marco Rubio, godinu dana nakon što je to s istog mjesta uradio američki potpredsjednik JD Vance. Foto: Marco Rubio u Minhenu Prošlogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija šokirala je mnoge evropske zvaničnike, jer im je američki potpredsjednik JD Vance bez uvijanja rekao da uništavaju civilizaciju Zapada, podrivaju demokratiju i istovremeno od Sjedinjenih Američkih Država traže zaštitu usljed svoje slabosti. Taj govor mnogi su vidjeli kao historijski, iako Vance suštinski nije rekao ništa novo. Ove godine podijum, u ime Washingtona, zauzeo je Rubio i održao dvadesetominutni govor koji prema Evropljanima zvuči dosta pomirljivije. Upravo takav nastup ovog američkog zvaničnika bio je očekivan, jer je i ranije važio za osobu koja bolje razumije evropske saveznike od ostatka administracije predsjednika Donalda Trumpa. Ovakav nastup tandema Vance i Rubio, mogućih predsjedničkih kandidata na sljedećim izborima, Evropljani su već vidjeli. Navodno su tokom jednog od sastanaka saveznika s obje strane Atlantika o ukrajinskom ratu njih dvojica podijelili uloge – Vance je bio loši, a Rubio dobri policajac. Subotnji govor Zbog toga su mnogi nestrpljivo očekivali govor američkog državnog sekretara. Nadali su se da će iz njegovih pomirljivih riječi moći iščitati da je Washington još uvijek tu za evropske saveznike. To su i dobili. Pred kraj svog govora Rubio je rekao da će Sjedinjene Države „uvijek biti dijete Evrope“ i prije i poslije toga pozvao evropske sile da zajednički „grade novo stoljeće Zapada“, što je u skladu s njegovim ranijim porukama saveznicima širom svijeta. Ali, govor vodećeg američkog diplomate puno je više od toga, posebno nakon njegovog početka kada je objašnjavao zašto se Zapad danas nalazi u ovakvom stanju. Rubio je rekao da je Sjedinjene Države i evropske saveznike „euforija odvela u obmanu“ u godinama nakon što su u sukobu „komunizma i slobode“ odnijeli pobjedu. Pobjedu u Hladnom ratu nazvao je pobjedom civilizacije, a grešku sumirao u vjerovanju mnogih da se desio „kraj historije“ i da se više nema potrebe boriti, jer budućnost svijeta leži u liberalnoj demokratiji. Da je Francis Fukuyama pogriješio u toj postavci, na koju se mnogi referišu po automatizmu i u raznim prilikama, bilo je jasno svima koji su ikada proučavali historiju, ali i onima koji su tada i površno poznavali svijet u kome se u ta doba vršila primjena raznih političkih ideja. Tih godina je, na primjer, Kina uspješno razvijala svoj model upravljanja državom i danas parira Zapadu. Rubio je rekao da su, dok je Zapad praktikovao liberalnu demokratiju, drugi štitili svoje tržište, ojačavali industriju i proizvodnju, koristeći ugalj i sve druge energente kojih se Zapad odricao. Sada se Sjedinjene Države pod predsjednikom Trumpom, rekao je Rubio, oporavljaju od posljedica te pogrešne procjene i to će nastaviti raditi sami ili „s našim prijateljima u Evropi“. Razlozi pada Zapada i način da se oporavi Ovakva analiza vjerovatno nije bila sporna nikome u sali ili onima koji su obraćanje pratili preko brojnih medijskih i drugih platformi. Rubio je iznio poznate postavke Zapada u kojima je komunizam sve najgore što se jednoj državi moglo desiti, a liberalni kapitalizam lijek za sve. Ali, Rubio tu nije stao. Za njega pad moći Zapada počinje 1945. godine nakon što su se „ubrzale bezbožničke komunističke revolucije i antikolonijalni ustanci“ na šta je Zapad pristao. Za negativan stav prema komunizmu kao takvom ima dokaza napretek, ali da je loše oslobađanje od kolonijalizma stav je koji mnogi zvaničnici nikada javno ne bi rekli. To je posebno čudno da kaže potomak ljudi - o kojima je govorio na kraju obraćanja u Minhenu, koji su se na Kubi i širom Latinske Amerike oslobodili, doduše nedovoljno i na kratak period, od kolonijalnih sila. Rubio je komunizam povezao sa oslobađanjem od kolonijalizma i u tome nije prvi. Prethodnik na njegovoj funkciji Antony Blinken je to primijetio kada se bavio nedovoljnom osudom Rusije od strane afričkih država nakon početka agresije na Ukrajinu. Blinken je tada priznao da Moskva u mnogim dijelovima Afrike stoji bolje od Washingtona, jer je tokom Hladnog rata podržavala antikolonijalne pokrete dok je Zapad stajao na suprotnoj strani. Ovo je posebno važno primijetiti zato što je Rubio govorio o lancima snabdijevanja, resursima i rijetkim mineralima koje Zapad mora da osigura za naredni period. Rubio je rekao i da postojeće međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih nacija, trebaju „reforme“ i ne mogu da riješe niti jedan problem i naveo kao primjere da se Trump bavio Palestinom, Ukrajinom, Iranom i Venecuelom. Rubio kaže da se neki režimi kriju iza loših propisa međunarodnih organizacija. Način na koji se Trump bavi ovim pobrojanim krizama ne odobravaju ni mnogi njegovi glasači, a kamoli milioni ljudi u tim državama. Ako se tome doda da, pored navedenog, želi osigurati resurse za svoja demokratska društva, da u borbu poziva Evropljane, da su antikolonijalni pokreti bili prijetnja Zapadu i da saveznike s obje strane Atlantika povezuje „kršćanska vjera, kultura, naslijeđe, jezik“, onda je pitanje šta mogu očekivati, na primjer, afričke i azijske države bogate resursima koje ne baštine takve vrijednosti i ne pripadaju civilizaciji Zapada. Rubio kaže da se mora raditi brzo i da poziva Evropljane da ga prate u tome, jer su svi dio „zapadne civilizacije“, osuđujući masovne migracije i ovom prilikom. „Želimo da Evropa bude jaka. Vjerujemo da Evropa mora preživjeti“, poručio je. Na samom početku govora, raspravljajući o saveznicima s obje strane Atlantika, rekao je da dijele „zajedničku sudbinu“ i za to dobio snažan aplauz prisutnih. O Grenlandu nije govorio. Rubio je govor začinio i važnom konstatacijom da je fundamentalno pitanje „šta ustvari branimo“, a da su manje važna tehnička pitanja i načini izvedbe. I to je zaista važno pitanje. Primjeri Pojasa Gaze, Irana, Ukrajine i Venecuele, koje je naveo, pokazuju da Sjedinjene Države odlučno nastupaju kao sila koja se vodi realpolitičkim ciljevima, bez obzira jesu li s druge strane Jevreji, muslimani (suniti i šiiti), kršćani (pravoslavci i katolici). To govori nešto drugo – svijet se suočava sa značajnim promjenama i velike sile crtaju granice svog uticaja i pri tome ne prezaju od upotrebe sredstava koja su im na raspolaganju. U konkretnom slučaju, Rubio je poručio Evropljanima, u i izvan Evropske unije i NATO-a, da su dobrodošli u američku zonu uticaja. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu posjetio je ove sedmice američkog predsjednika Donalda Trumpa, a glavna tema opet je bio Iran. Foto: Trump i Netanyahu Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću prije trinaest mjeseci Netanyahu ga je posjetio najmanje sedam puta. Učestalost posjeta govori o hitnosti i važnosti tema o kojima se razgovara. Postojeći kanali stalne komunikacije između dvije savezničke države očigledno nisu dovoljni. Zašto je Netanyahu često kod Trumpa nema dileme. Netanyahu vjeruje da ima pravu priliku da slomi vlast u Iranu, šiitski Hezbollah u Libanu i palestinski otpor. Proteklih mjeseci povukao je niz poteza s tom namjerom. Jedan od njih je usvajanje zakona koji omogućava lakše oduzimanje palestinske zemlje na Zapadnoj obali i stvaranje pretpostavke da se s okupacije pređe na aneksiju, a u Pojasu Gaze, uprkos primirju, traju napadi u kojima su ubijene stotine Palestinaca. Netanyahu smatra da je Iran oslabljen na razne načine i da je sada najbolja prilika da se tamošnja vlast sruši, ili potčini Washingtonu i Tel Avivu. Iz ranijih napada Netanyahu zna da to Izrael ne može izvesti sam i da mu je potrebna pomoć Washingtona i nekoliko arapskih država. Naime, nije dovoljno vojno napasti Iran, koristeći zračni prostor drugih država i američke baze širom regije, već Netanyahu želi osigurati da Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i arapske države presreću dronove i rakete koje bi Iran mogao poslati ka Izraelu, kao što je to radio ranije. Protesti koji su u Iranu trajali od kraja decembra do polovine prošlog mjeseca bili su dio plana destabilizacije vlasti u Teheranu. Trump je obećavao pomoć demonstrantima, a Izrael poručivao da su njegovi ljudi na ulicama Irana. Igra otvorenih karata Protesti su za sada ugušeni. Zbrajaju se štete i traže krivci. Zapad tvrdi da su iranske vlasti ubile hiljade, a neki kažu desetine hiljada civila. Iran kaže da se obračunavao s oružanom pobunom podržanom izvana. Za razliku od nekih ranijih intervencija širom svijeta, kada se pokušalo sve „upakovati“ u brigu za neku grupu koju treba zaštititi, mogući američki napad na Iran prati se i objašnjava bez rukavica, a često na društvenim mrežama najviši državni zvaničnici objašnjavaju svoje pozicije. Tako je, na primjer, prije tri sedmice američki potpredsjednik JD Vance na društvenoj mreži X, u osvrtu na domaće teme, napisao da je „plan“ američkih vlasti „veoma jednostavan: Ako napadnete crkvu ili državnog službenika, uradićemo sve što možemo da vas pošaljemo u zatvor.“ Onda je iranski ministar vanjskih poslova Seyed Abbas Araghchi podijelio Vanceovu objavu i naveo bilans štete tokom protesta u Iranu: „305 ambulantnih vozila, 24 benzinske pumpe, 700 prodavnica, 300 privatnih domova, 750 banaka, 414 vladinih zgrada, 749 policijskih stanica, 120 Basidž centara, 200 škola, 350 džamija, 15 biblioteka, 2 armenske crkve, 253 autobuske stanice, 600 bankomata, 800 privatnih automobila. Ukupno 3.117 mrtvih. Civila i snaga sigurnosti 2.427. Terorista 690.“ Nešto ranije je Trump poručio Iranu da ne izvršava smrtne kazne nad uhapšenim demonstrantima ili će u protivnom narediti vojni napad. Nekoliko dana kasnije je rekao da ga je Iran poslušao i da nema izvršenja smrtnih kazni, pa stoga odgađa napad. Ovakav okršaj čelnika SAD-a i Irana medijima nije ostavio prostor za imaginaciju. Britanski Financial Times je pisao o svjedočenjima ljudi da je među demonstrantima u Iranu bilo onih koji su „izgledali kao komandosi“, navodeći da su protesti bili mirni do 8. januara. Drugi, ipak, nisu odstupili od matrica. Američki CBS je tih dana izvještavao iz iračkih planina o kurdskim milicijama u stilu sirijskih „umjerenih pobunjenika“, koji su spremni ratovati protiv režima u Iranu. Netanyahu želi slomiti Iran Stvari su jasne. Netanyahu sada želi promjenu vlasti u Teheranu ili odricanje Irana od nuklearnog programa, raketa dugog dometa i regionalnih saveznika. Iran, s druge strane, želi zaustaviti Netanyahua na izraelskim granicama, sporazum s Washingtonom i ukidanje sankcija. Trump, suočen sa slučajem Jeffreya Epsteina, ne želi da razočara birače kojima je obećao kraj američkih ratova, nastoji ugoditi Netanyahuu i proizraelskom lobiju u Sjedinjenim Državama koji mu je pomogao da se vrati u Bijelu kuću, i konačno se riješiti pitanja Irana na bilo koji način. Trumpove poruke nakon ovosedmičnog sastanka s Netanyahuom zvuče kao da želi pregovore s Iranom, odnosno njihov nastavak nakon najnovije runde u Omanu. Treba podsjetiti da je Izrael u prošlogodišnjem napadu pokušao ubiti glavnog iranskog pregovarača s Washingtonom, državni i vojni vrh, i bombardovao, s Amerikancima, iranska nuklearna postrojenja te podržao pokušaj smjene vlasti kroz pomenute proteste. Takva razlika u nastupu Netanyahua i Trumpa upućuje da na američkoj strani postoji barem neka spremnost da se postigne dogovor s Iranom na zadovoljstvo obje strane, dok Netanyahu ne prihvata ništa manje od kraha sadašnje iranske politike. Drugim riječima, dogovor je moguć ako se neka strana puno odmakne od svojih sadašnjih pozicija. Iz Irana poručuju da su spremni pregovarati o svom nuklearnom programu, kao i 2015. godine sa svjetskim silama, u dogovoru koji je razvalio Trump u svom prvom mandatu. Sjedinjene Države, a posebno Izrael, traže puno više od toga. Ako Iran ne pristane na njihove zahtjeve druga strana ima dvije opcije. Prva je zadržavanje sadašnjeg stanja i stezanje vlasti u Teheranu dodatnim sankcijama, a druga je neka vrsta vojne operacije. Iranci su, svjesni da bi Trump i to mogao poduzeti, rekli da bilo kakav vojni napad znači rat koji će zahvatiti cijeli Bliski istok, što znači da bi razvoj situacije bio drugačiji nego nakon napada u junu. Demonstracija sile i prilika za diplomatiju Mediji izvještavaju da Trump gomila vojne snage u regiji, a Iran proizvodi nove rakete i ojačava protivvazdušnu odbranu. U psihološkim i propagandnim trikovima s obje strane pokazalo se ustvari koliko je toga u igri i kako će biti teško postići dogovor kojim će biti svi zadovoljni. Tako su Iranci počeli ponovo da stavljaju naslage zemlje na ulaze u nuklearne objekte koje je Trump gađao, što je poruka da objekti nisu uništeni. Zatim, iz Irana je došla vijest da je na jednoj od takvih lokacija pronađena neeksplodirana američka bomba GBU-57, namijenjena uništavanju objekata duboko ispod površine zemlje. Pored toga što Amerikancima žele reći da njihov napad nije uspio, šalje se poruka američkoj vojsci da bi još njihovog naprednog oružja moglo završiti u rukama Irana, a dalje Rusije ili Kine. Amerikanci su, s druge strane, poslali nosač aviona na Bliski istok i razmatraju slanje novog. Specijalni Trumpov izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner posjetili su nosač aviona u Arapskom moru, što je poruka da oni kontrolišu stvari. Trumpovo taktiziranje s Iranom pokazuje da američka strana još uvijek nije sigurna u ishod rata, ako do njega dođe. Treba podsjetiti da je Trump, tokom napada u junu prošle godine, na društvenim mrežama zatražio od Irana „totalnu predaju“, a sada ponovo pokušava da pregovara. Za sada se Trump odlučuje na ekonomski i diplomatski pritisak, dok Iran traži način da preživi. Washington zna da je Iran jači od bilo koje druge države s kojom je ratovao od kraja Drugog svjetskog rata i da vlast u Teheranu ima podršku velikog dijela iranskog naroda, da su vojska i ekonomija osposobljeni da trpe udare, kao i sistem državne uprave koji se nije raspao ni nakon pomenutog napada Izraela i likvidacije desetine važnih zvaničnika civilnih i vojnih zvaničnika. Međutim, to ne znači da najveća svjetska sila, sa svojim regionalnim saveznicima, nema načine da Iranu nanese teške udarce. To je jasno i Iranu, pa godinama želi dogovor s Washingtonom sličan onome iz 2015. godine, u namjeri da se oslobodi teških američkih sankcija koje toj državi nanose ogromne štete. U političkom smislu takav dogovor bi bio presuda Trumpovoj politici, jer ga je on poništio u svom prvom mandatu. Iranci kažu da je njima neprihvatljivo bilo kakvo veće odstupanje od tog sporazuma. A za Netanyahua sve osim poraza sadašnje iranske vlasti, uništenja nuklearnog i raketnog programa i prekida veza sa regionalnim saveznicima, nije opcija. Dok Washington odluči kako dalje s Iranom, drugi frontovi ne mogu čekati. Tokom Netanyahuove posjete Washingtonu Izrael je pristupio Trumpovom „Odboru za mir“ koji treba da se bavi mirom u Pojasu Gaze, ali i u drugim dijelovima svijeta. Pored toga što u vrhu odbora nema nijednog Palestinca, Trumpu ne smeta ni što je Netanyahu na međunarodnoj potjernici zbog ratnih zločina. To upućuje da Trump neke poteze vuče u iznudici, odnosno da bilo koji njegov potez u ovoj velikoj geopolitičkoj igri nije neočekivan. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki potpredsjednik JD Vance 14. februara prošle godine održao je govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji i mnoge šokirao. Ove sedmice francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je intervjuu za više evropskih medija, što je neka vrsta odgovora Washingtonu. Foto: Macron u Bijeloj kući kod Trumpa Govor JD Vancea iz Minhena mnogi smatraju historijskim, iako suštinski nije ništa rekao što nije dio političkih programa država Zapada i u šta se zvaničnici Zapada decenijama zaklinju. Vance je rekao da Evropljani moraju preuzeti odgovornost za svoj kontinent i da se Sjedinjene Američke Države moraju posvetiti drugim dijelovima svijeta, što je opcija koja je na stolu još od kada se shvatilo da Kina postaje svjetska politička i ekonomska sila. Vance je govorio i o stanju demokratije u više evropskih država i kritikovao saveznike zbog suzbijanja slobode govora, poništavanja izbora, sprječavanja ljudi da ispovijedaju religiju i što su otvorili vrata milionima migranata koji uništavaju civilizaciju kojoj pripadaju Evropljani i Amerikanci. Dakle, Vance je podsjetio saveznike na ono što je ne tako davno bila zajednička vrijednost i ono što brojni građani širom Evrope traže glasajući za antimigrantske stranke. Brojni Evropljani su govor dočekali u nevjerici, ne samo zbog toga što je Vance rekao i dio istine. Naime, i američka vlada bi se mogla po istim osnovama teretiti za kršenje slobode govora na primjeru suzbijanja propalestinskih protesta i glasova na američkim univerzitetima. Taj šok u Evropi suštinski je proistekao iz činjenice da Sjedinjene Države zauzimaju drugačiji politički kurs i da od evropskih saveznika traže maksimalnu poslušnost, jer su zadnjih godina pokidali veze s Rusijom i sada se s Washingtonom pripremaju za obračun s Kinom. To znači, na primjer, da u polju uvoza nafte, prirodnog gasa i rijetkih metala Evropa sada zavisi od Washingtona. Macronov intervju kao odgovor Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u Parizu okupio grupu novinara iz velikih evropskih medija i govorio o pitanjima koja se odnose na sadašnjost i budućnost Evrope. Intervju je došao uoči samita Evropske unije u Briselu i 62. Minhenske sigurnosne konferencije na kojoj će, prema najavama organizatora, učestvovati „blizu pedeset šefova država i vlada“, ali i američki državni sekretar Marco Rubio za kojeg se vjeruje da dobro razumije brige evropskih saveznika. Rubijove poruke i nastup Evropljani će s pažnjom pratiti i vidjeti je li se stav Washingtona promijenio u proteklih dvanaest mjeseci. Najmanje što od njega očekuju je da bude blaži od Vancea koji ovih dana u Armeniji i Azerbejdžanu pokušava ubijediti domaćine u ispravnost okretanja prema Zapadu i gradnju koridora koji bi mogao promijeniti Kavkaz. Macron će američkog gosta dočekati s jasnim stavom, ako je suditi po pomenutom intervjuu koji je izgleda pažljivo tempiran. „Evropa je sama“ i „moramo postati svjetska sila“, rekao je. „Svjetska tržišta sve više zaziru od američkog dolara. Žele alternative“, rekao je francuski predsjednik i pozvao Evropljane da „zaštite“ svoje zajedničko tržište kao što to rade Sjedinjene Države i Kina. Macron je nezadovoljan potezima američkog predsjednika Donalda Trumpa i rekao je Evropljanima da „ne vjeruju ni sekundu“ ako Washington nakratko popusti u svojim zahtjevima. Macronov istup suštinski je nastavak poruka koje stižu iz Evrope. Sjetimo se da je ubrzo nakon prošlogodišnjeg Vanceovog nastupa predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla da Zapad kakav smo poznavali više ne postoji i da Brisel mora zauzeti svoju poziciju u novom svjetskom poretku, a nakon nje to su rekli i neki drugi važni evropski političari. Pronaći zajednički jezik ili nastaviti sukob? Ovakve žestoke sukobe na Zapadu javnost ranije nije mogla pratiti. Znalo se da nekada postoje neslaganja evropskih država i Washingtona, ili neslaganja među evropskim silama, ali nikada nije bilo tako snažnog javnog razračunavanja sa suprotnom stranom. Neke stvari i možda teške riječi ostajale su iza vrata sala u kojima su se sretali šefovi savezničkih država. Zato je važno pitanje kako će izgledati ovogodišnja Minhenska konferencija, ili svaki drug javni skup saveznika sa dvije strane Atlantika. Hoće li se Amerikanci opet postaviti kao Vance ili će poslati drugačije poruke? Skup u Davosu, održan prije tri sedmice, bio je šokantan. Iz nastupa nekih evropskih i američkih saveznika činilo se da svi gube konce igre i da najbliži saveznici sada postaju neprijatelji. Kanadski premijer Mark Carney okomio se na Trumpa i pozvao na savez država srednje veličine protiv velikih sila. Belgijski premijer Bard de Wever je Washingtonu objašnjavao razliku između „sretnog vazala“ i „nesretnog roba“ govoreći o Grenlandu. Macron je pozvao na više kineskih investicija u Evropu, osudio američke carine i napad na suverenitet drugih država. Von der Leyen je konstatovala da „nostalgija neće vratiti stari poredak“, a Trump je, uz žestok govor, objavio privatnu Macronovu poruku u kojoj navodi da se slaže s njegovom politikom prema Siriji, poziva ga da se zajedno bave Iranom, ali da „ne razumije“ šta Washington želi s Grenlandom. Takvo stanje na Zapadu ne raduje one koji bi željeli najbliže odnose Sjedinjenih Država i saveznika u Evropi i Kanadi. Nema sumnje da najveći broj zvaničnika na svim stranama želi da se odnosi poprave, svjesni njihove važnosti i energije i resursa koji su utrošeni da se veze izgrade i održe. Ali Zapad, posebno Sjedinjene Države kao najveća svjetska sila i jači pol u transatlantskom savezništvu, ima ozbiljne probleme u temeljima svoje ekonomije, a što se reflektuje na sve druge politike. Deindustrijalizacija, nedostatak raznih resursa i rijetkih minerala, starenje stanovništva i promjena demografske slike u mnogim državama, dok Kina jača i s Rusijom okuplja države koje su nezadovoljne politikom Zapada, tjera Washington i neke evropske prijestolnice na političke poteze koji nekad nanose štetu i najbližim saveznicima. Iznuđeni potezi unose nervozu na svim stranama, a zajednički javni nastupi zvaničnika pretvaraju se u politički okršaj „slobodnim stilom“ i poslije toga ostaju pitanja je li kriza na Zapadu toliko duboka ili se s njom slabo nose političari koji iz generacije u generaciju izgledaju bezidejnije, ako ih uporedimo s njihovim prethodnicima na vlasti u Washingtonu, Parizu, Berlinu, Londonu... Iz takvih rasprava ovih dana neki postavljaju pitanje šta će američki zvaničnici reći u Minhenu vezano za budućnost NATO-a. Sumnju u američke stavove unose i nedavna povlačenja nekoliko američkih oficira iz NATO-a raspoređenih u evropskim bazama. Washington to objašnjava namjerom da Evropljani preuzmu više odgovornosti, a iz Evrope sumnjaju u krajnje namjere. Međutim, stvari stoje drugačije. Samit NATO-a koji je održan prije osam mjeseci ispunio je sva očekivanja Washingtona. Evropljani su se obavezali da će kupovati više (američkog) oružja, da će preuzeti više odgovornosti za sigurnost u Evropi i omogućiti Sjedinjenim Državama da se posvete Kini. To je ono što je Rubio izričito tražio od NATO saveznika samo par mjeseci ranije. Trumpov odnos prema Evropi, nakon što je administracija Josepha Bidena zbog agresije Rusije na Ukrajinu pokušala biti stariji brat evropskim saveznicima, poziv je na promjene. U više navrata Washington je Evropi poručio da moraju preuzeti više odgovornosti i vojno jačati, što je nekima od njih zasmetalo. Paradoksalno, kao odgovor Amerikancima neki evropski zvaničnici traže više samostalne politike i pretvaranje Evrope u svjetsku silu. U nekim drugim vremenima američki i evropski političari od formata ovaj bi problem vjerovatno brzo riješili, ali sa sadašnjim političarima s obje strane Atlantika pitanje je hoće li prvi naredni javni zajednički skup postati mjesto međusobnog okršaja, uz „argument“ s obje strane da samo oni brane Zapad, demokratiju, civilizaciju i ljudska prava i da svi drugi neoprostivo griješe. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Slučaj zloglasnog Jeffreya Epsteina ponovo je zatresao Sjedinjene Američke Države. Svaki novi sudski i policijski materijal otvara brojna pitanja. Foto: Ilustracija Kada je predsjednički kandidat Donald Trump obećao da će objaviti sve dokumente koje vlast ima u slučaju Jeffreya Epsteina, ako se nakon izbora vrati u Bijelu kuću, vjerovatno nije računao da će stvari otići u ovom pravcu. U namjeri da Epsteina pokaže kao čovjeka s kojim su bliske veze imali rivali iz Demokratske stranke, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pokazao je da je i on imao kontakte s osobom koja je 2008. godine priznala na sudu da podvodi maloljetnice. Druga velika objava sudskih i policijskih izvještaja iz ovog slučaja, koja je došla nakon što su to američki zakonodavci zahtijevali od izvršne vlasti, pokazala je obrise svijeta koji je do sada postojao samo u teorijama zavjere. Predsjednici, premijeri, članovi kraljevskih porodica, ministri, milijarderi, poznate ličnosti... u stalnom su kontaktu s Epsteinom i nakon 2008. godine. Milioni dokumenata, koji su na internet stranicama američke vlade objavljeni prošle sedmice, pokazuju da je Epstein, osoba bez formalno bilo kakve važne funkcije u američkom društvu, iz nekog razloga važan nekima koji odlučuju o sudbini ljudi širom svijeta. Demokratska kongreskinja Alexandria Ocasio-Cortez rekla je da ostaju da se objave još šokantniji detalji u ovom slučaju. Niko nije znao? Prije nego su dokumenti objavljeni vlast je, u namjeri da zaštiti žrtve Epsteina i njegovih drugova, neke dijelove zatamnila. Ipak, to nije sakrilo sve ono što neki žele da sakriju – Epstein nije bio osoba od koje su bježali ni oni koji su godinama pričali potpuno drugu priču u odnosu na ono što je ovaj osuđenik radio. Neki njegovi poznati i uticajni gosti nisu vidjeli ništa loše u Epsteinovom ponašanju i vjerovatno daljnju istragu pokušavaju onemogućiti na razne načine. Ljudi iz cijelog svijeta danima „kopaju“ po elektronskoj arhivi iz ovog slučaja i nalaze frapantne podatke, bilo da dolaze iz usta Epsteina, njegovih sagovornika ili žrtava. Iz tih dokumenata sudski nije moguće utvrditi nečiju odgovornost, a da je moguće neki bi bili uhapšeni zbog pedofilije, kanibalizma, ubistva, otmice djece, zavjere, podmićivanja, ucjene... S druge strane, reputacije mnogih ljudi su uništene objavom ovih dokumenata, jer nisu učestvovali u kriminalnim aktivnostima, već su iz raznih razloga imali kontakt sa osuđenikom koji je kasnije postao slobodan. Neki su, ipak, Epsteinu pisali da su mu odani prijatelji bez obzira na presudu. Istovremeno, zabunu u ovaj slučaj unose neki korisnici društvenih mreža, koji navodno objavljuju detalje iz tog slučaja, često lažno. Na taj način mnogi su optuženi za djela koja nisu počinili, što otežava stvaranje potpune slike u ovom slučaju i targetiranje stvarnih krivaca. Iz dostupnih dokumenata vidi se da je Epstein imao kontake s ljudima iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Izraela, Švedske, Norveške, Slovačke, Srbije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Španije... Dakle, Epstein je imao veze širom svijeta. Stoga je opravdano pitati kako to da niko nije znao šta Epstein radi i za koga sve to radi, jer je očito da je njegova mreža davno izašla izvan njegove lokalne zajednice i izvan granica Sjedinjenih Država. Odgovor na ova pitanja američka vlast ne daje i čini se da za sada nema namjeru. Tvrdili su da u ovom slučaju nema ništa važno, dok istovremeno odbijaju da objave sve što od dokumenata imaju. Također, veći broj medija sa Zapada šuti o ovim dilemama i u svojim izvještajima nekad želi zamagliti sliku. Tako, na primjer, neki mediji Epsteina povezuju s ruskom tajnom službom FSB i predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Ne treba biti pretjerano pronicljiv i zapitati se da li bi administracije predsjednika Josepha Bidena i Donalda Trumpa objavile nešto što bi teško kompromitovalo Rusiju, Iran, Sjevernu Koreju ili Kinu. Ne bi li se sjajno u narativ o režimima koji masovno krše ljudska prava uklopili dokazi iz Epsteinovog slučaja? Zavjera šutnje i demokratija Dakle, ne treba imati sumnju da dio američke vlasti prikriva detalje iz slučaja Epstein. Trump je u više navrata napao republikanskog kongresmena Thomasa Massieja koji je jedan od najglasnijih zagovornika da se slučaj Epstein dovede do kraja. Najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk, i nekadašnji blizak Trumpov saradnik, ne tako davno prije nego će napustiti administraciju, tvrdio je da se i aktuelni predsjednik pominje u slučaju Epstein. Neka svjedočanstva iz objavljenih dokumenata teško terete Trumpa, ali nisu izneseni dokazi koji bi se mogli koristiti na sudu. Neke žrtve su u iskazima policiji i sudu Trumpa optužili za razna nedjela. Ipak, za sada sve ostaje na tvrdnjama, kao i onda kada je Musk o tome pisao na svojoj društvenoj mreži X. Ali, Trump ne može sanirati štetu svom ugledu kod velikog broja svojih dojučerašnjih pristalica. Iz dana u dan oni traže još dokumenata u ovom slučaju i žele da vide hapšenja. Njegov pokret MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom) doslovno se raspada na ovoj temi. Epsteinova partnerica Ghislaine Maxwell je u zatvoru i dostupna je vlastima. Njeno svjedočenje moglo bi dovesti do otkrivanja novih detalja. Neki smatraju da bi vlast od nje mogla dobiti korisne informacije, iako ona godinama odbija da govori o ovom slučaju. Međutim, američka demokratija ima načine da se bori za ono što njeni građani traže. Bivši predsjednik Bill Clinton i bivša državna sekretarka Hillary Clinton pojaviće se pred Kongresom i svjedočiti u ovom slučaju. Bivši predsjednik je imao kontakte s Epsteinom, iako on poriče bilo kakve nezakonitosti. To je samo dio onoga što američki političari i pokreti rade. Njihovo djelovanje ulijeva nadu da će država biti jača i od tako moćnih pojedinaca kao što su Epsteinovi gosti na njegovom otoku i na njegovim imanjima. Budući da je Epstein djelovao globalno, i da su žrtve po nalazima iz objavljenih materijala bile iz raznih država, javnost širom svijeta očekuje odgovore. Prije otprilike šest mjeseci Biden se na kratko vratio iz predsjedničke penzije i održao govor u Chicagu. On je tada rekao da Trump ima namjeru da sruši američku republiku i demokratiju, ali nije se konkretno osvrtao na slučaj Epstein. Biden nije jedini koji to tvrdi. To su tvrdili i neki ljudi bliski Trumpu, navodeći da sadašnji predsjednik želi potpuno drugačiju državu nego što je ona danas. Čak se govori i o mogućem trećem mandatu na čelu države, što bi bilo protivno važećim propisima. Međutim, ako postojeći sistem do kraja riješi slučaj Epstein i odgovorne za nedjela izvede pred sudove, može se reći da se američka republika još uvijek dobro drži. Ako se tako moćni ljudi mogu privesti pravdi, onda nema sumnje da sistem ima načine da prebrodi svaku krizu. Na koju će stranu klatno prevagnuti biće jasnije nakon prvih narednih izbora. Na tim izborima bi se mogli pojaviti oni koji će obećati da će se pridružiti Massieju i Ocasio-Cortez i oni koji će tvrditi da slučaj Epstein ne postoji i da se tom temom nije potrebno baviti. Tako bi nastala još jedna podjela u američkom društvu i politici bez obzira kako okonča slučaj Epstein. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Hrvatska je u ponedjeljak u Zagrebu slavila još jedan uspjeh svojih sportista i upalila zvona za uzbunu kod antifašista, a Srbija već neko vrijeme nema veće studentske proteste ni opoziciju. Foto: Ilustracija Ove sedmice uspavana politička javnost u Hrvatskoj je nakon duže vremena uzdrmana, što je bilo očekivano. Osvojeno treće mjesto na Evropskom prvenstvu u rukometu značilo je organizaciju dočeka u Zagrebu za reprezentativce i shodno tome, po želji osvajača medalja, nastup pjevača Marka Perkovića Thompsona. Fascinacija mnogih hrvatskih sportista Thompsonom priča je za sebe, ali uticaj tog pjevača na politički život u Hrvatskoj je fenomen koji mnogi ne žele osvijetliti. Hrvatski intelektualci nisu dali odgovor na dva važna pitanja: Šta to tjera stotine hiljada mladih ljudi na koncerte čovjeka kojeg dio sugrađana optužuje za nacizam i fašizam i čije nastupe zabranjuju pojedine države, i kako to da se glasovi tih mladih ljudi ne čuju onda kada dođu izbori. Ovo se pitanje može postaviti i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i sadašnjem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću, kojeg mnogi s hrvatske desnice vide kao „komesara“ Brisela i nekoga ko „ubija“ hrvatski identitet. Za dio hrvatske desnice Plenković je naprosto ljevičar. Tehnokratija po svaku cijenu Hrvatska vlast naravno neće dati iskren odgovor na ovo pitanje, ali da je svjesna tog pitanja pokazuje način na koji mu pristupa. Nepropuštanje prilike da se nacionalna politika „vodi“ na sportskim stadionima i koncertima govori o namjeri da se s tim nastavi i da se sve drži daleko od političke debate u parlamentima i sterilnim političkim kampanjama. Za ispunjavanje te „nacionalne dužnosti“ uvijek postoji spremnost vlasti i opozicije, što se moglo vidjeti i polovinom prošle godine, na još jednom Thompsonom nastupu pred pola miliona ljudi. Koncert je pokazao svu paradoksalnost političkog života u Hrvatskoj, odnosno činjenicu da je politika i ideologija otuda protjerana i da tehnokrati već dugo upravljaju procesima u Zagrebu, nezavisno od želja Hrvata. Tehnokratima tako pripada vlast i moć koja s njom dolazi, a „patriotskoj desnici“ sport, muzika i obilježavanje par dana u godini. Ostatak godine javni prostor preplave, na nezadovoljstvo desnice, kultura i sadržaji iz, kako to oni kažu, „propale Jugoslavije“. Zato se taj koncert, kao i ovosedmični doček u Zagrebu, može posmatrati kao bildanje osjećaja na desnici pod upravom vlasti, kao regrutacija u HDZ-ovu politiku, dok se paralelno radi na vraćanju obaveznog vojnog roka i kada Ministarstvo odbrane izdaje, kako su to prenijeli hrvatski mediji, „vodič za zabrinute mame“ momaka koji se pozivaju u kasarne. Doček u Zagrebu, kojim upravlja Tomislav Tomašević i čija stranka ljevice ima malu podršku izvan hrvatskog glavnog grada, održan je nakon što je isti otkazan zbog Thompsonovog nastupa. Grad nije dozvolio da Thompson nastupi, a rukometaši nisu željeli na doček bez tog pjevača. Onda je na scenu stupio premijer Plenković i Vlada je na sebe preuzela organizaciju dočeka na kojem je nastupio Thompson i to bez dozvole vlasti u glavnom gradu. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iz Socijaldemokratske partije (SDP), koja se dugo gotovo ne razlikuje od HDZ-a, tome se usprotivio. „Zaključak Vlade Republike Hrvatske - temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu - neustavan je, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove“, rekao je Milanović. „Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka...“ i „...zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima.“ Odbrana od neprijatelja ili ko će na izborne liste Plenković je tako omogućio da desetine hiljada ljudi pjevaju s rukometašima i Thompsonom. Rukometaši su slavili uz svog omiljenog pjevača u Zagrebu, kada im to organizator turnira nije dozvolio u Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj. Domaćini turnira su, kao i brojni ljudi u Hrvatskoj, nezadovoljni likom i djelom Thompsona, jer u nekim pjesmama i nastupima slavi poraženu Nezavisnu Državu Hrvatsku - tvorevinu iza koje su stajale nacistička Njemačka i fašistička Italija. Događaji iz Zagreba dugo će vremena biti tema u političkom životu Hrvatske. Vlada može slaviti što je štitila desnicu, narod i rukometaše, a opozicija što je Zagreb pokušala odbraniti od fašizma. To će biti važnija činjenica u narednom periodu od toga je li Plenković, kako to tvrdi Milanović, pogazio ustavni poredak. Podjela uloga u državi koje po demografskim pokazateljima nestaje baš kao i nekoliko susjednih slična je onoj u Srbiji, gdje dugo godina vlada Aleksandar Vučić s navodnom namjerom da zemlju uvede u Evropsku uniju i NATO. Još veći majstor održavanja na vlasti, koji je u politici preko trideset godina, više od godinu dana suočavao se s pobunom studenata i miliona građana. Svoju popularnost je sveo na nivo koji mu u ovom trenutku ne garantuje ubjedljivu izbornu pobjedu, ali zadržao je podršku Zapada. Ipak, to ne znači da se Vučić predao. Studentski protesti počeli su da jenjavaju i to je prilika koju je čekao. Više se ne očekuju novi veliki protesti, jer su studenti prešli na teren koji je vlast pripremila – pravljenja lista za izbore koji će biti raspisani kada to bude želio Vučić. Studenti su upali u živo blato, pa se svaki potencijalni kandidat na izbornoj listi dočekuje kao razočarenje kod dijela onih koji ih podržavaju. Gotovo svako zvučno ime koje je dospjelo u javnost dočekano je kao udarac jedinstvenom frontu koji treba poraziti Vučića. Glavne diskvalifikacije su „rusofil“ ili „natofil“, ovisno kome nekoga treba ogaditi. Tako se, ustvari, došlo do situacije da studenti odlučuju o budućnosti opozicije, odnosno šta će od nje ostati nakon prvih narednih izbora. Naime, svrstavanje u jedinstveni studentski pokret mnoge male stranke u Srbiji će zbrisati s političke scene, a one koji odbiju da se potčine doći će pod udar onih koji stoje iza studenata. To što se Zapad komeša također Vučiću ide u prilog i moći će po potrebi da igra, kao i do sada, na karte „pomirenja“ ili prijetnje „srpskog sveta“. Protiv sebe i drugih Ova dva primjera iz Hrvatske i Srbije pokazuje koliko je teško promijeniti vlast na Balkanu. U slučaju Zagreba i Beograda radi se o vlasti i sistemu koji je uspostavljen devedesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija i počinjen genocid i zločini protiv čovječnosti. Vlast istim trikovima drži javnost u stanju stalne napetosti. Bosna i Hercegovina je više od tri decenije žrtva te politike, jer joj Beograd i Zagreb brane da skine „luđačku košulju“ koja joj je navučena u Daytonu. Nova faza nasrtanja na Bosnu i Hercegovinu, i shodno tome na regionalnu stabilnost, počela je prije trinaest godina kada je Hrvatska postala članica Evropske unije i kada je Vučić postajao prvi čovjek vlasti u Beogradu. Zato bi se gotovo svaki eksces zvaničnog Zagreba i Beograda mogao adresirati i Zapadu koji je Plenkoviću i Vučiću omogućio da vode ovakvu politiku. Ta 2013. godina tako je na neki način postala referentna tačka za ono što danas imamo na prostoru bivše Jugoslavije. Zagreb i Beograd su od tada mnogo puta pokazali da mogu uznemiriti javnost u više država čak i kada se slave sportski uspjesi, održavaju koncerti ili traže slobodni i fer izbori. Usmjeravanje susjednih naroda jednih protiv drugih navodi na pomisao da drugačiji politički program nemaju i da će i dalje protiv vlastitog i drugih naroda koristiti sve instrumente koji su im na raspolaganju. To uključuje i poticanje mladih ljudi da sportske uspjehe drugih slave kao vlastite i od sudbinske važnosti za čitavu naciju te da na sportskim stadionima i ulicama kliču poraženim fašističkim pokretima, dok se najpametnije među njima proglašava stranim plaćenicima i tjera iz vlastite države ako ne žele da završe u rovovima koje vlast decenijama kopa. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U srijedu je britanski premijer Keir Starmer došao u posjetu Kini. Posjeta dolazi u vremenu pojačanih tenzija širom svijeta i na samom Zapadu. Foto: Starmer i Xi u Pekingu „Kažu da je osam dana dugo vrijeme u politici. Zamislite samo - osam godina, jer prošlo je osam godina otkako je zadnji britanski premijer kročio na kinesko tlo. Dakle, u ovoj delegaciji stvarate historiju“, rekao je Starmer pred gotovo šezdeset poslovnih ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva koje je poveo na putovanje u Kinu. „Dio ste promjene koju činimo... Jer sve što ovdje radite i napravite, sve što ja ovdje radim usmjereno je na to da budemo korisni ljudima kod kuće“, rekao je prije sastanka s predsjednikom Xijem Jinpingom i premijerom Li Qiangom. Brojna delegacija iz Ujedinjenog Kraljevstva nije slučajna. Kina je ekonomska sila koja i dalje raste i predstavlja „tvornicu svijeta“. Ta Starmerova odluka, ako se poslužimo njegovim riječima kada je nedavno govorio o vezama između Ujedinjenog Kraljevstva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom – „ja sam pragmatičar, britanski pragmatičar koji primjenjuje zdrav razum“, stoga je potpuno logična. Mediji su postavljali razna pitanja o razlozima njegove četverodnevne posjete Kini, poput odnosa Pekinga i Rusije, slučaja Jimmyja Laija, vezama Washingtona i Pekinga, položaju Evropske unije..., ali Starmer je ostao tajanstven. Komunisti za slobodno tržište i kapitalisti izolacionisti To što Starmer nije rekao što će od kineske strane tražiti, a što je bilo normalno do unazad nekoliko godina kada bi evropske i američke diplomate dolazile u Peking da domaćinu dijele lekcije, znak je da „britanski pragmatičar“ prihvata da su nastupile nove okolnosti. Šezdesetak biznismena i otvorena ruka za poslovanje najbolji je pristup koji je mogao izabrati. U nekom drugačijem pokušaju posjeta je mogla izgledati kao kada šeficu njemačke diplomatije Annalenu Baerbock u oktobru 2024. godine na aerodromu u Pekingu nije čekao niti jedan kineski zvaničnik, u jasnoj poruci Kine šta misli o politici gošće i njene države. Starmer je dočekan uz najveće državne počasti, nakon mjeseci priprema njegove posjete. Sastanak sa Xi Jinpingom u četvrtak prošao je u tonu koji diktira Kina kao velika sila. Kineski predsjednik je rekao Starmeru „da su u porastu već neko vrijeme unilateralizam, protekcionizam i politika sile i da je međunarodni poredak ozbiljno pogođen“, što je očigledna ocjena ponašanja administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Xi je rekao da se „Kina uvijek pridržava puta mirnog razvoja, da nikada nije preuzela inicijativu o pokretanju rata, nikada nije okupirala pedalj teritorije drugih država, i bez obzira na to kako se razvija i raste, neće predstavljati prijetnju drugim državama“, prenijeli su kineski mediji. Ova lekcija kineskog predsjednika gostu iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje koliko se svijet promijenio. Ne tako davno bilo je normalno da kapitalistički Zapad poziva na slobodnu trgovinu i poštivanje međunarodnih pravila. Sada to rade kineski komunisti i Zapadu upućuju kritike. „Nadamo se da će Velika Britanija osigurati pošteno, pravedno i nediskriminatorno poslovno okruženje kineskim kompanijama. Kina je spremna da aktivno razmotri primjenu jednostranog bezviznog režima za Veliku Britaniju“, rekao je Xi. Ubrzo nakon ove izjave Ujedinjeno Kraljevstvo je saopštilo da će njegovi državljani biti izuzeti od kineskih viza za putovanja do mjesec dana, a datum početka primjene nije bio poznat. Starmeru je ovo bilo važno kako bi i Britanci imali povlasticu kao državljani pedesetak drugih država, što će olakšati poslovanje britanskim kompanijama koje žele raditi s Kinom. Starmerov hod po žici Tokom posjete Starmera izražena je spremnost obje strane da razvijaju ekonomske veze u raznim poljima. To je zajednički interes i važni sporazumi će prije ili kasnije ugledati svijetlo dana, jer radi se o drugoj i šestoj ekonomiji svijeta koje žele poslovati i onda kada im se politike sudaraju. Međutim, teško bi bilo povjerovati da su lideri dvije stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija razgovarali samo o ekonomiji. Trumpov juriš na (ne)prijatelje širom svijeta sigurno brine Kinu, posebno nakon što je došlo do smjene vlasti u Siriji i Venecueli i dok se Iranu prijeti vojnim napadom ako se ne pokori volji Izraela. Starmer je, kao britanski premijer, možda najbolja osoba koja bi u ovom trenutku mogla približiti stavove suprotstavljenih strana, počevši od onih na Zapadu, pa sve do Istoka. London decenijama gaji najbolje odnose s Washingtonom, a posljednjih godina pokušava da se uključi u evropske tokove nakon napuštanja Evropske unije. Glas Londona bitan je i za Dansku (Grenland), Ukrajinu, Izrael, Kanadu kao i za Rusiju, Indiju i Kinu. Stoga, može se pretpostaviti da je Starmer u Kinu došao s važnim porukama koje će prenijeti i odgovorima koje će sa sobom ponijeti, iako ne stoji najbolje kod sadašnje američke administracije. Ni historijski važni dogovori Londona i Washingtona nisu popravili njegovu poziciju kod Trumpovih ljudi, ali to ne znači da Starmer može odustati. Trumpov juriš, od Venecuele preko Grenlanda i Ukrajine do Irana i Kine, nosi brojne opasnosti za Zapad. Dok Kina ekonomski i politički jača, Trump udara na temelje savezništva na Zapadu, prijeteći da svojim potezima obesmisli NATO. Trumpov neuspjeh na jednoj od tih velikih tema svjetske politike imao bi i kratkoročne i dugoročne posljedice za Zapad, što London ne želi da se dogodi. Na primjer, plan Washingtona i Londona da obuzdaju Kinu mogao bi pasti u vodu ako ga ne podrže najvažnije evropske države. Starmerova posjeta Kini mogla bi biti poziv za buđenje u Washingtonu, barem u dijelu administracije koji uviđa važnost zajedništva Zapada. Također, Starmerova posjeta bi mogla imati i suprotan efekt od toga. Nedavno je Trump poručio Kanadi da će joj uvesti stopostotne carinske stope ako dođe do sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom. Ovaj Starmerov hod po žici zato je i opasan i potreban, bilo da želi sačuvati jedinstvo Zapada, bilo da želi pokazati otpor Trumpu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Pentagon i kompanija za razvoj vještačke inteligencije Anthropic ne slažu se oko potencijalnog ukidanja zaštitnih mjera koje bi mogle omogućiti vladi da koristi njihovu tehnologiju za autonomno ciljanje oružja i provođenje domaćeg nadzora u Sjedinjenim Američkim Državama izjavile su za Reuters tri osobe upoznate s tim pitanjem. Foto: Ilustracija Razgovori predstavljaju rani test slučaja za to da li Silicijska dolina, koja je u milosti Washingtona nakon godina napetosti, može utjecati na način na koji američko vojno i obavještajno osoblje raspoređuje sve moćniju vještačku inteligenciju na bojnom polju. Nakon sedmica pregovora o ugovoru, Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država i Anthropic su u zastoju, reklo je šest osoba upoznatih s tim pitanjem, pod uslovom anonimnosti. Stav kompanije o tome kako se njeni alati vještačke inteligencije mogu koristiti intenzivirao je neslaganja između nje i administracije Donalda Trumpa, čiji detalji ranije nisu objavljeni.

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom se Sjedinjenim Američkim Državama daje ovlaštenje da uvedu carine na robu iz zemalja koje snabdijevaju Kubu naftom. Foto: Bijela kuća Prema dokumentu, javio je TASS, objavljenom na web stranici Bijele kuće, „dodatna ad valorem carina može se uvesti na uvoz robe koja je proizvod strane zemlje koja direktno ili indirektno prodaje ili na drugi način snabdijeva Kubu naftom.“ Tačna stopa carina još nije precizirana. U uredbi se kao jedan od razloga za tu mjeru navodi saradnja između Kube i Rusije.

Prošle sedmice je finalizovan sporazum po kojem kineski TikTok može ostati na američkom tržištu. Ali, to znači da ovom aplikacijom neće upravljati Kinezi. Foto: Ilustracija Godinama je trajala politička i pravna bitka o TikToku, odnosno o kineskoj kompaniji ByteDance kao vlasniku. Ovo pitanje je u Sjedinjenim Američkim Državama tretirano kao sigurnosno, iako je ono bilo puno više od toga. Naime, TikTok je za kratko vrijeme postao prvi izbor mladih Amerikanaca i važan medij u političkoj borbi. Tako je, na primjer, Donald Trump u svom prvom predsjedničkom mandatu želio zabraniti rad TikToka u Sjedinjenim Državama, da bi u kampanji za povratak u Bijelu kuću tamo otvorio svoj profil. Na koncu, Trump je prisilio kineske vlasnike da urade ono što je od njih tražio – kompanijom će na američkom tržištu upravljati Amerikanci. Američka briga o kineskom „prikupljanju podataka“ samo je dio priče oko TikToka, jer je ta mreža važan faktor u američkom kulturnom, ekonomskom i političkom životu. Kineski uspjeh u oblasti u kojoj dominiraju američke kompanije natjerao je Washington na drugačiji pristup, nakon što je Peking neočekivano dobijao bitku za duše mladih Amerikanaca. Kineski, a američki TikTok je za kratko vrijeme postao jedan od ključnih izvora informacija mladim Amerikancima, što se posebno moglo vidjeti nakon 7. oktobra 2023. godine. Američka i izraelska strana su tvrdile da na TikToku dominira propalestinski sadržaj i da vlasnik favorizuje takve stavove, odnosno da algoritmi jednoj strani daju prednost. Oni koji su branili TikTok govorili su da je to rezultat stvarnog mišljenja korisnika mreže i da kao takvi prevladavaju, jer nema cenzure, otvorene ili prikrivene, kao na drugim društevnim mrežama. Zakonodavci u Sjedinjenim Državama, kao i sam Trump i njegov prethodnik Joseph Biden, na tom primjeru su vidjeli koliko je važno da ova mreža bude u američkim rukama. U nizu pokušaja da se rad TikToka reguliše, odlučeno je da ByteDance mora prodati vlasništvo nad kompanijom koja rukovodi mrežom u Sjedinjenim Državama ili će se suočiti sa zabranom rada u toj državi. Kinezi su popustili i upravljanje mrežom u Sjedinjenim Državama predali novim vlasnicima za četrnaest milijardi dolara, što je malo ako se zna da je Elon Musk za Twitter 2022. godine platio 44 milijarde i na mreži dobio puno manje korisnika, posebno mladih ljudi. Novi vlasnik će odlučivati o algoritmima i onome što je na mreži dopušteno. A novi vlasnik dolazi iz središta onoga što neki zovu duboka država. Larry Ellison, vlasnik kompanije Oracle (koja je razvijala baze podataka za američku agenciju CIA) sada je glavni čovjek TikToka u Sjedinjenim Državama, iako su u vlasništvo ušli i drugi. Sposobnost upravljanja bazama podataka od strane Oraclea pokazuje koliko malo će mu biti potrebno da algoritme TikToka prilagodi svojim stavovima. Govoreći o algoritmima nema dileme šta će biti odluka ovog milijardera, kojeg neki često nazivaju „najvećim privatnim donatorom“ izraelske vojske. Ellison u većoj ili manjoj mjeri, tvrdi WikiLeaks, kontroliše CBS Paramount, MTV, Comedy Central, Showtime, Nickelodeon, Channel 10 u Australiji i Channel 5 u Ujedinjenom Kraljevstvu i na putu je da preuzme Warner Bros. Discovery što uključuje CNN, HBO i Discovery Channel. Krajem prošle godine mediji su pisali da je Ellison na pragu preuzimanja kontrole nad Hollywoodom. Zabava, društvene mreže i politika Ellisonovo interesovanje za svijet medija i zabave nije samo radi stjecanja dodatnog bogatstva. Ellison, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u svojoj dugoj poslovnoj karijeri pokazao je da njegov interes seže dalje od svijeta medija i zabave, odnosno da su takve akvizicije nekada rezultat njegovih političkih i drugih stavova. Tolika moć koncentrisana u rukama jednog čovjeka, veoma bliskog Trumpu, sada je ojačana nakon što je dobio priliku da upravlja TikTokom. Očito je da Ellison osim poslovnih ima i druge planove. To smatra i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je u septembru, nakon što je bilo poznato da će njemu bliski Ellison vjerovatno biti novi šef TikToka, doputovao u Sjedinjene Države i održao sastanak s kreatorima sadržaja na društvenim mrežama. Tada je rekao da su „društvene mreže oružje“ i da je „TikTok najvažnija kupovina“, objašnjavajući važnost društvenih mreža za imidž Izraela na političkoj desnici. Netanyahuova izjava je jedna u nizu dokaza da vlade širom svijeta žele kontrolu nad društvenim mrežama i to pod izgovorom nacionalne sigurnosti. U augustu 2024. godine na svojoj koži to je u Francuskoj osjetio osnivač, vlasnik i direktor Telegrama Pavel Durov. Američki zvaničnici su dugo vremena objašnjavali da je TikTok štetan za mlade ljude. Onda kada je TikTok preuzet od Kineza, te brige su nestale. Medijski izvještaji su brzo izbacili formulaciju „špijuniranje“ u korist vlasnika i zamijenili je s formulacijom „prikupljanje podataka“. Toliko teških kvalifikacija i pritisaka da se TikTok ugasi nisu doživjele ni web stranice koje nude eksplicitan sadržaj ili one na kojima se u zamjenu za novac nude takve usluge. Jasno je da se ovdje radi o borbi velikih kompanija i država za političku i ekonomsku moć, a ne o brizi za mlade ljude. Okršaj velikih sila na ovom polju postao je očit kada je Kina zabranila neke američke društvene mreže i internet stranice odlučivši da Kinezi koriste samo „provjerene sadržaje“, i sada kada države Zapada u strahu od Pekinga zabranjuju kineske tehnologije i društvene mreže. Okršaj postaje sve žešći i opsežniji kako vještačka inteligencija (AI) ulazi u sve pore naših života. Velike sile žele da iskoriste alate na raspolaganju i da utječu na javnost kod kuće i širom svijeta. U toj utrci za sada su usamljene Sjedinjene Države i Kina, odnosno par njihovih kompanija iza kojih na razne načine, kao i u slučaju TikToka, stoji država. Nomadi na društvenim mrežama Ali, ljudskoj inventivnosti nema granica, odnosno želji da se stvari promijene. Palestinac s australijskom adresom Issam Hijazi pozvao je ljude širom svijeta na otpor velikim kompanijama i milijarderima koji stoje iza njih, predlažući da udruže svoje snage i naprave svoje platforme. Hijazi je prošle godine pokrenuo platformu UpScrolled, kako bi, kako je rekao, bili „nezavisni“ od velikih kompanija koje vrše cenzuru i brišu objave korisnika. Odnos društvenih mreža prema Pojasu Gaze, gdje su ubijeni članovi njegove porodice, navelo je Hijazija, rođenog u Jordanu kao dijete izbjeglica, da pokrene „alternativu“ postojećim društvenim mrežama i platformama. Neki od popularnih korisnika na društvenim mrežama pozvali su svoje pratitelje da ih potraže na ovoj mreži, kao alternativi TikToku i u znak protesta prema novom vlasniku. Aplikaciju već koriste ljudi širom svijeta, a posljednjih dana, usred promjena na TikToku, broj novih korisnika raste. UpScrolled se pohvalio jučer da je trenutno jedna od aplikacija koja se najviše preuzima u Sjedinjenim Državama, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako se ovakav trend nastavi i ako se UpScrolled po broju korisnika i uticaju primakne postojećim mrežama, nema sumnje da će privući pažnju vlada širom svijeta koje će biti „zabrinute“ za svoje građane. Također, ako Hijazi uspije da stvori popularnu mrežu bez pomoći velikih kompanija i vlada, pitanje je vremena kada će i drugi ljudi pokušati isto ili slično. Tekst je ranije ovjavljen na portalu nap.ba

Ove sedmice je predsjednica Venecuele Delcy Eloína Rodríguez Gómez smijenila Álexa Saaba, ministra industrije i nacionalne proizvodnje. Saab je primjer politike koja se vodi u tajnosti. Foto: Nicolás Madur i Álex Saab Našoj javnosti malo je poznat Álex Naib Saab Morán, kolumbijsko-venecuelanski državljanin libanskog porijekla. Priča o Saabu u tajnoj latinoameričkoj i svjetskoj politici počinje u zadnjim godinama vlasti predsjednika Huga Rafaela Cháveza Fríasa. Kod Nicolása Madura Morosa Saab je bio na vrhuncu moći, a privremena predsjednica Rodríguez sada ga udaljava iz vlade u Caracasu. Slučaj Saab, odnosno postupanje Sjedinjenih Američkih Država kao velike sile prema njemu, pokazuje javne i tajne dogovore između glavnih političkih aktera u nekom dijelu svijeta. To što je njegovo protjerivanje iz venecuelanske politike došlo u prvim danima vlasti privremene predsjednice Rodríguez i odmah nakon što je u Caracas došao John Ratcliffe, šef američke agencije CIA, govori o njegovoj važnosti za odnose dvije države i njegovoj moći, ali i o tome šta se očekuje od Rodríguez nakon što je Maduro otet i prebačen u američki zatvor. Saabov rad, hapšenje na Zelenortskim Ostrvima i izručenje Sjedinjenim Državama, zatim oslobađanje i vraćanje u Madurovu Venecuelu, i na koncu njegovo udaljavanje iz vlasti, pokazuje kompleksnost odnosa velikih sila i država koje žele da vode politiku izvan zadanih okvira. Kriminalac ili heroj? Da bi shvatili zašto je Saab ekspresno udaljen iz vlade u Caracasu potrebno se vratiti dvadesetak godina unazad i barem malo osvijetliti ulogu čovjeka kojeg je Washington i Interpol progonio širom svijeta, a koji je istovremeno od vlasti u Venecueli proglašen za „heroja“. Najjednostavnije rečeno, Saab je bio zadužen za izbjegavanje američkih sankcija i za trgovinu Venecuele. Mnogi smatraju da je Saab bio Maduru važniji od bilo kojeg ministra i da je omogućio državi da opstaje uprkos sankcijama. S druge strane, Saaba su vlasti i mediji teretili za finansijske prevare, ilegalne transakcije, prodaju kokaina, pranje novca, krijumčarenje nafte, stvaranje kanala za ilegalne aktivnosti u više evropskih i azijskih država... Koliko je Saab bio tajanstven, a istovremeno sveprisutan, pokazuje sastanak Cháveza i njegovog kolumbijskog kolege Juana Manuela Santosa 2011. godine. Dvije države su dogovorile posao izgradnje stanova vrijedan 530 miliona dolara, a Saab je bio izvođač radova. Prema tvrdnjama medija, Santos nije znao da je Saab, koji je bio u Chávezovoj delegaciji, državljanin i Kolumbije. Tih godina počinje interesovanje javnosti za biznismena Saaba koji će narednih petnaestak godina biti ključni čovjek u venecuelanskoj trgovini, bilo da se radi o legalnim ili ilegalnim poslovima. Saaba od tada prate američke agencije i rade na njegovom hapšenju. Godine izbjegavanja američkih potjera okončane su polovinom 2020. kada je njegov avion, na povratku iz Irana, sletio na Zelenortska Ostrva zbog dopune goriva. Saab je sletio na ostrvo Sal, a Washington, preko Interpola, zatražio izručenje i tamo poslao ratni brod da bi spriječio njegov bijeg. To je bila greška koja ne priliči čovjeku takvog statusa i imidža. U oktobru 2021. Saab je izručen Washingtonu, a Maduro je to nazvao „otmicom“. U znak protesta Maduro je napustio pregovore s venecuelanskom opozicijom u Meksiku, na kojima je ulog bio ukidanje sankcija, i uhapsio dvoje američkih državljana koji su radili za naftnu kompaniju Citgo. Bidenova razmjena i Trump koji ne prašta Mnogi u Venecueli su strahovali da će Saab, baš kao neki drugi odbjegli zvaničnici te države, odati tajne i prikloniti se politici Washingtona. Ali, po mišljenju Madura njegov čovjek od povjerenja to nije uradio, iako se pojavio pred američkim sudom pod prijetnjom dugogodišnje robije. U decembru 2023. godine, u razmjeni zatvorenika s administracijom predsjednika Josepha Bidena, koji je Saaba pomilovao, vraćen je u Venecuelu, a već u oktobru 2024. postaje ministar. Nakon što je Trump odstranio Madura 3. januara iz venecuelanske politike, sada odlaze i neki njegovi saradnici. Delcy Rodríguez nema puno izbora ako želi izbjeći nove američke napade na Venecuelu i mora se povinovati zahtjevima Washingtona, barem onim glavnim. Ratcliffe je prošlog petka posjetio Caracas i tražio „mjere izgradnje povjerenja“, kako je to za medije formulisao neimenovani zvaničnik Trumpove administracije. Dodao je da su Ratcliffe i Rodríguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. U nedjelju je Rodríguez na društvenoj mreži X navela da je Saab smijenjen, a ministarstvo koje je vodio spojeno je s ministarstvom trgovine. „Zahvaljujem kolegi Álexu Saabu na njegovom radu u službi domovine“, napisala je i dodala da će on dobiti „nova zaduženja“, bez preciziranja. Dio poslova koje je Saab vodio u sektoru ulaganja predat je u ruke bivšeg američkog studenta. Calixto Ortega Sánchez je bivši šef venecuelanske centralne banke i diplomata u venecuelanskoj misiji u Houstonu - američkom centru prerade nafte. Može li ljevica u Venecueli preživjeti Trumpa? Uklanjanje Saaba i imenovanje čovjeka kojeg Amerikanci dobro poznaju jasan je signal Caracasa da želi bolje odnose s Washingtonom. Jučer je, na primjer, Rodríguez izvršila 28 smjena i novih imenovanja u vrhu vojske, a već danima vrši rekonstrukciju vlade i vladinih tijela. Rodríguez želi dobre odnose s Washingtonom i poslovanje s američkim naftnim kompanijama. To nužno ne znači izdaju interesa Madurove politike koji je američkoj strani nudio saradnju u zamjenu za političku nezavisnost Venecuele. Pitanje granica slobode u djelovanju latinoameričkih ljevičara tako i dalje ostaje otvoreno. U tu dilemu uklapa se i sudbina Saaba koji je radio legalne i ilegalne poslove za vlast. U petnaestak godina vodio je poslove vrijedne milijarde dolara, zatim bio uhapšen i odveden u Sjedinjene Države, pa potom vraćen u Venecuelu gdje je postao ministar. I nije prvi s takvom biografijom. Nedavno je Trump oslobodio Juana Orlanda Hernándeza, bivšeg predsjednika Hondurasa i osuđenika u Sjedinjenim Državama za trgovinu drogom. To oslobađanje iskorišteno je kao pomoć opoziciji da na predsjedničkim izborima pobijedi tamošnje ljevičare. Odatle i ne čudi što neki misle da bi i Maduro i njegova supruga Cilia jednog dana mogli biti vraćeni u Venecuelu, ako Rodriguez i drugi obave posao kako to od njih Washington traži. Slučaj Álexa Saaba pokazuje da je gotovo sve u politici moguće i da tajni kanali komunikacije često imaju presudan uticaj na ishod određenih procesa. Saab je radio što je tražila njegova vlada, a sada je odstranjen iz vrha venecuelanske vlasti u znak približavanja s bivšim neprijateljem. Je li to još jedan politički trik venecuelanskih ljevičara, u namjeri da spase šta se spasiti može od zahuktalog Trumpa ili Rodríguez mijenja politički tabor, biće brzo poznato. Saabova karijera, ali i brojni primjeri u historiji Latinske Amerike, govore da su obje opcije moguće. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

U subotu su Evropska unija i Mercosur potpisali historijski važan sporazum. Ova velika pobjeda zagovornika otvorenog tržišta došla je u vremenu ekonomskih ratova koje je pokrenuo američki predsjednik Donald Trump uvodeći carine, blokade, ograničenja i sankcije mnogim državama. Foto: Detalj s potpisivanja sporazuma u Paragvaju Nakon više od 25 godina pregovora Evropska unija i Mercosur su postigli sporazum o slobodnoj trgovini. Sporazum potpisan u glavnom gradu Paragvaja, Asuncionu, sada treba potvrdu Evropskog parlamenta i nacionalnih parlamenata država članica Mercosura. Dva bloka zajedno čine oko trideset posto svjetskog BDP-a i to dovoljno govori o važnosti sporazuma. Ovim potpisom stvorena je zona slobodne trgovine sa 700 miliona potrošača. Otpor Francuske i evropskih poljoprivrednika Za razliku od trgovinskog sporazuma Evropske unije i Sjedinjenih Država, dogovorenog veoma brzo, sporazum Brisela i Mercosura zainteresovanim stranama poznat je do detalja. Zato je ovaj sporazum stvorio dva jasna politička bloka – oni koji su za i oni koji su protiv, jer su pojedini sektori mogli procijeniti kako će to uticati na njihovo poslovanje. Južnoamerički blok (Brazil, Argentina, Urugvaj, Paragvaj i Bolivija na koju se sporazum odnosi) mijenjali su svoje stavove zavisno o promjeni vlada. S druge strane, neke države i sektori dugo su bili protiv. Tako su, na primjer, poljoprivrednici širom evropskog kontinenta strahovali od jeftinih proizvoda iz Južne Amerike. Najistrajniji su bili francuski poljoprivrednici, koji su bili protiv ovog sporazuma i svoje nezadovoljstvo su pokazivali i na ulicama. Na koncu, Francuska je preglasana i evropska strana je pristala na sporazum. Neki evropski poljoprivrednici tvrde da u Južnoj Americi ne postoji jaka kontrola kvaliteta proizvoda i da će to dovesti do poplave jeftinih i neispravnih proizvoda na evropskom tržištu. To tvrdi, na primjer, i francuska desnica, koja dio svoje snage posljednjih godina izvlači iz podrške poljoprivrednika. Zanimljivo, slične stavove je prije dva dana imao hrvatski SDP, tvrdeći, između ostalog, da se „u zemljama Mercosura dopušta upotreba hormona rasta, određenih pesticida i genetski modifikovanih organizama“ i da je to u Evropskoj uniji zabranjeno. Slične stavove su zastupale i vlade Francuske, Poljske, Austrije, Mađarske i Irske, a Italija je dala podršku sporazumu nakon garancija Brisela da će italijanski poljoprivrednici biti zaštićeni. Pobjeda Brazila, Njemačke i Španije Pojedine države i političari su snažno zagovarali sporazum. Jedan od njih je i brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva koji je i u svom prvom mandatu radio na tome. Mediji su izvijestili da je pred kraj prošle godine upozorio evropske partnere da ukoliko sada ne potpišu sporazum, Brazil ga neće potpisati u njegovom mandatu. Lula da Silva je sporazum s Briselom vidio kao priliku za daljnji razvoj brazilske ekonomije, koja je po svom obimu prestigla sve članice Evropske unije osim Njemačke, Francuske i Italije. Ovim sporazumom Brazil dobija nova izvozna tržišta, ali i priliku da jeftinije i lakše nabavlja, na primjer, razne mašine od evropskih proizvođača. To smatraju i druge južnoameričke države. Pred tim argumentima zašutio je i samoproglašeni „anarho-kapitalista“ Javier Milei na čelu Brazilu rivalske Argentine. Milei je podržao sporazum, koji je u skladu s njegovom vizijom o slobodnoj ekonomiji, a što se vjerovatno ne sviđa njegovom zaštitniku u Bijeloj kući. Njemačka je, također, bila glasan zagovornik ovog sporazuma. Čelnica Evropske unije Ursula von der Leyen (bivša njemačka ministrica) i vlada kancelara Friedricha Merza sporazum su vidjeli kao historijski važan. Von der Leyen ga je opisala kao „generacijski uspjeh“. Berlin želi ovaj sporazum, jer njemačkoj privredi otvara vrata Južne Amerike, odnosno vrata 280 miliona potrošača unutar Mercosura. Tamošnja rastuća srednja klasa, smatraju stručnjaci, može biti važan kupac njemačkih automobila, a rastuće ekonomije mogle bi tražiti još više njemačkih mašina i uređaja u vremenu Trumpovih carina i pojačane kineske konkurencije. Uz to, ako određeni poljoprivredni proizvodi postanu jeftiniji na evropskom tržištu, Berlinu će koristiti za popravljanje ekonomskog statusa miliona Nijemaca. Vlada u Madridu također je zagovarala ovaj sporazum, uprkos negodovanju dijela opozicije i poljoprivrednika. Premijer Pedro Sánchez smatra da će sporazum donijeti korist španskoj privredi. Madrid računa da će španske kompanije sporazum iskoristiti bolje od drugih zbog historijskih, kulturnih, jezičkih i ekonomskih veza. Španske banke i kompanije u oblasti telekomunikacija, infrastrukture i energetike uspješno posluju širom Latinske Amerike i sporazum će im vjerovatno dodatno pomoći da se dalje razvijaju. Globalna važnost sporazuma Iako sporazum mora da dobije odobrenja (o čemu će odlučiti Sud Evropske unije ili Evropski parlament) i iako sadrži kvote za ograničenje trgovine, jasno ja da je to korak ka slobodnoj trgovini. Postepeno će se ukinuti devedeset posto carina u industriji, uslužnom i poljoprivrednom sektoru i barijere će s vremenom slabiti. To je bilo jasno i 1999. godine kada su dva bloka počela pregovore. Sporazum će biti predmet interesovanja širom svijeta. Evropska unija ovim činom želi dokazati da može sklapati ovakve sporazume, istovremeno štiteći svoje interese, lokalne proizvođače i njihove autentične proizvode. Ovaj sporazum, ako dobije podršku, biće ogledni primjer za pregovore koji traju te političke i ekonomske procese koje je nedavno pokrenuo Trump. Brisel, kao i Brazil i južnoameričke države, želi pokazati da je moguće voditi politiku i ekonomiju na dogovorenim pravilima i bez intervencije vlade, protivno Trumpovim praksama. Evropljani žele pokazati Trumpu i Kini da se spremaju za globalnu trku. To se vidjelo i u istupima zvaničnika iz Berlina i Madrida dok su branili sporazum. Oni su tvrdili da sporazum s Mercosurom Evropi daje šansu da dođe do sirovina i rijetkih minerala kojima Južna Amerika obiluje. Pored toga, što je jasno samo po sebi, evropske kompanije dobijaju tržišta izvan američkog i kineskog. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas jučer je sporazum dva bloka opisala kao „geostratešku odluku“. Rekla je da se sporazum potpisuje kada „neki saveznici odustaju od Evrope“ i da sada „Evropa traži nove saveznike“. Da je ovo možda početak neke nove evropske politike, dok Trump drma temelje transatlantskog savezništva insistiranjem na isključivo američkim interesima, potvrdila je i Von der Leyen. Ona je jučer iz švicarskog Davosa poručila da Brisel radi na sporazumu o slobodnoj trgovini s Indijom, odnosno uspostavljanju zajedničkog tržišta s dvije milijarde ljudi. Ako Briselu i to pođe za rukom, onda je to činjenica koju ne mogu ignorisati ni Washington ni Peking. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ovosedmični pregovori vlasti Sjedinjenih Američkih Država, Danske i Grenlanda nisu promijenili stav predsjednika Donalda Trumpa - resursima bogat i strateški važan otok mora biti pod kontrolom Washingtona bez obzira šta o tome misle evropski saveznici. Foto: Donald Trump Godinama su evropski zvaničnici ponavljali da je pitanje dana kada će Rusija napasti neku evropsku državu i da je agresija na Ukrajinu samo stanica u planovima Kremlja. To je tvrdio i američki predsjednik Joseph Biden, pozivajući Evropljane da, pod vodstvom Washingtona, zbiju redove do konačne pobjede Ukrajine na Rusijom. Rusija od tada nije uzela ni komadić te teritorije, a ruska vojska trpi teške udarce u Ukrajini. Ali, to ne znači da neka evropska država neće izgubiti dio svoje teritorije. Kako stvari stoje, najveća svjetska sila želi teritoriju savezničke države Danske i to po svaku cijenu. Ovakav scenarij Evropljani nisu mogli ni zamisliti kada su odlučili da gotovo bezrezervno podrže Bidenov plan da istočna Evropa postane neprobojna barijera za svako rusko napredovanje ka zapadu kontinenta i da tako dokažu posvećenost transatlantskom savezništvu. Trump ne prihvata „ne“ kao odgovor Ovakav zaokret u planovima Washingtona mogao bi dovesti do brojnih problema u odnosima saveznika, ali i trajno narušiti ugled Sjedinjenih Država. Grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen rekao je, dan pred sastanak u Washingtonu, da „ako moramo birati između Sjedinjenih Država i Danske ovdje i sada, biramo Dansku“. Preuzimanje Grenlanda ne želi ni većina Amerikanaca. Samo sedamnaest posto Amerikanaca to odobrava, prema anketi Reutersa/Ipsosa koja je obavljena početkom ove sedmice. Međutim, Trumpa ne dotiču takve „sitnice“ poput volje suverenih država, međunarodnog prava i savezničkih odnosa. U nedavnom intervjuu za The New York Times (NYT) Trump je rekao: „Moj vlastiti moral. Moj vlastiti um. To je jedina stvar koja me može zaustaviti.“ Majstor improvizacije i skretanja pažnje sa suštine problema i ovaj put je taj talenat pokazao i to kroz izjave bliskog saradnika. Njegov izaslanik za Grenland i republikanski guverner Louisiane Jeff Landry ove sedmice je rekao da nema interes da pregovara s diplomatama, već želi razgovor s ljudima na Grenlandu kojeg će posjetiti u martu. Prošlog mjeseca je Landry rekao da želi „poboljšati kvalitet života“ ljudi na Grenlandu u zamjenu za veće prisustvo američke vojske i pristup rijetkim mineralima. Aludirajući na poznatu kuhinju savezne države Louisiana, Landry je taj pristup opisao kao „kulinarska diplomatija“. Upotreba sile i protiv saveznika Evropski saveznici još uvijek nemaju odgovor na Trumpove prijetnje. Dosadašnji otpor Trumpu bio je samo verbalni, nudili su sporazume i odlučili da tamo pošalju za sada simboličan broj vojnika iz više država. Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt u četvrtak je izjavila da će Trump „preuzeti“ Grenland bez obzira na vojno prisustvo savezničkih evropskih država. Ova izjava je došla par sati nakon sastanka delegacija Danske i Grenlanda s američkim potpredsjednikom JD Vanceom i državnim sekretarom Marcom Rubiom. Neki mediji su izvijestili da je na tom sastanku američki dvojac nastupio s taktikom „dobrog i lošeg policajca“, gdje je Vance prijetio silom a Rubio pokazivao spremnost da se postigne obostrano prihvatljiv sporazum. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen rekao je dan ranije da i dalje postoji „temeljno neslaganje“ s Washingtonom i da Kopenhagen ne prihvata „ideje koje ne bi poštovale teritorijalni integritet Kraljevine Danske i pravo grenlandskog naroda na samoodređenje“. U podršci Danskoj do sada je najglasniji bio francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg Trump zadnjih sedmica često ismijava prepričavajući njihove navodne razgovore. Macronu je jasno da bi američko otimanje Grenlanda od Danske napravilo trajne posljedice, koje vjerovatno u ovom trenutku ne može niko u potpunosti ni sagledati. „Kad bi bio ugrožen suverenitet neke evropske zemlje i saveznika, posljedice toga bile bi neviđene. Francuska vrlo pomno prati situaciju i djelovaće u potpunosti solidarno s Danskom i njenim suverenitetom“, rekao je Macron, što je suštinski stav Pariza i Evrope o Ukrajini i ruskoj agresiji. Macron nije najavio koje će mjere Francuska preduzeti ako Grenland bude oduzet od Danske, što je ranije opisao kao „novi kolonijalizam“. Pored pomenutih vojnika na Grenlandu, od kojih je dio iz Francuske, Macron je najavio da će na Grenland poslati vojne avione i brodove. Insistiranje Francuske na podršci Danskoj može dovesti i do problema u odnosima Washingtona i Evropske unije. To ne raduje Trumpa nakon što je nedavno od evropskih saveznika u trgovinskom sporazumu dobio sve što je želio. To je možda i najjača karta na koju mogu igrati Evropljani, barem onaj dio koji se neće svrstati uz Trumpa. Već sada se vide nagovještaji da neke evropske države neće izabrati Dansku ispred Sjedinjenih Država. To se podjednako odnosi na države članice Evropske unije i NATO-a, za kojeg je Trump u pomenutom intervju za NYT rekao da je beskoristan bez Sjedinjenih Država. Evropljani imaju malo opcija u konfrontaciji s Trumpom. Neki s obje strane Atlantika rade na tome da se tenzije oko Grenlanda spuste i pokuša postići sporazum koji bi bio prihvatljiv i Trumpu i Danskoj. Međutim, pitanje je šta zadovoljava Trumpa. U ofanzivi koja traje već godinu dana Trump napada američke prijatelje i neprijatelje širom svijeta i nema naznaka da će stati dok ne dobije ono što je zamislio, a Grenland je na vrhu njegove liste želja. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Šef CIA-e John Ratcliffe otputovao je u Venecuelu i sastao se s privremenom predsjednicom te zemlje Delcy Rodriguez oko dva sata, rekao je u petak američki zvaničnik, javile su agencije. Foto: Ilustracija Posjeta visokog američkog zvaničnika nazvana je „mjerom izgradnje povjerenja“ nakon šokantnog svrgavanja venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura 3. januara. Predsjednik Donald Trump poslao je šefa obavještajne službe u Caracas u četvrtak na sastanak koji je trajao otprilike dva sata, rekli su američki izvori, manje od dvije sedmice nakon što su Maduro i njegova supruga zarobljeni u američkoj vojnoj operaciji. „Po uputama predsjednika Trumpa, direktor Ratcliffe otputovao je u Venecuelu kako bi se sastao s privremenom predsjednicom Delcy Rodriguez da prenese poruku da Sjedinjene Države očekuju poboljšani radni odnos“, rekao je zvaničnik Trumpove administracije pod uslovom anonimnosti. Zvaničnik je dodao da su Ratcliffe i Rodriguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. Posjeta se dogodila dan nakon što je Trump prvi put razgovarao s Rodriguez i istog dana kada je liderka venecuelanske opozicije Maria Corina Machado uručila Trumpu Nobelovu nagradu za mir u Bijeloj kući. Trump je do sada podržavao Rodriguez, bivšu potpredsjednicu pod Madurom, da ostane na vlasti sve dok venecuelanska nafta teče. Ratcliffe prisustvuje sastancima Trumpovog kabineta i najviši je zvaničnik koji je putovao u Venecuelu otkako su Sjedinjene Države svrgnule ljevičara Madura. Američki izvori su posjetu šefa CIA-e opisali kao „mjeru izgradnje povjerenja“ koja je utrla put kontinuiranoj komunikaciji između Washingtona i Caracasa. Posjeta je koordinisana između Bijele kuće, američkog State Departmenta i Pentagona, dodali su.

Kolumbija je u petak pokrenula projekat vrijedan 1,68 milijardi dolara za razvoj takozvanog štita protiv dronova kako bi se zemlja zaštitila od napada ilegalalnih naoružanih grupa, rekao je ministar odbrane, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Kolumbija je šest decenija uključena u tekući unutrašnji oružani sukob u kojem je poginulo više od 450.000 ljudi. U sukobu su učestvovale vojne i policijske snage, ljevičarski gerilci, kriminalne bande koje su formirale bivše desničarske paravojne formacije i karteli droge. „Kolumbija se upušta u jednu od najsmjelijih i najinovativnijih strategija za našu nacionalnu sigurnost i odbranu“, rekao je ministar odbrane Pedro Sanchez u video izjavi. Kolumbijska vlada odobrila je budžet od 271,1 milion dolara za prvu fazu projekta, dodao je. Sastanak sa zemljama i kompanijama zainteresovanim za projekat održan je u petak u Bogoti, iako nisu otkriveni detalji. Između 2024. i 2025. godine, Kolumbija je zabilježila 264 napada bespilotnih dronova napunjenih eksplozivom. Registrovani su pretežno u gustim džunglama i planinskim regijama zemlje posvećenim uzgoju listova koke, osnovnog sastojka u proizvodnji kokaina. Napadi su pripisani gerilcima Nacionalnooslobodilačke armije (ELN) i disidentima iz gerilske grupe Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC). U napadima dronovima između 2024. i 2025. godine poginulo je petnaest vojnika, a dodatnih 153 je ranjeno, prema zvaničnoj statistici. U novembru je Kolumbija potpisala sporazum vrijedan 3,1 milijardu eura sa švedskom kompanijom Saab o kupovini sedamnaest borbenih aviona Gripen u narednih pet godina.

Trećeg januara ove godine američka vojska je otela venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovu suprugu Ciliju Flores. Taj čin stvorio je nove okolnosti u Venecueli. Foto: Delcy Rodríguez i Nicolás Maduro Američki predsjednik je više puta pokazao, a nedavno i priznao, da ga ne zanima međunarodno pravo. Otmicu predsjednika suverene države predstavio je kao otklanjanje prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je mjesecima tvrdio da se Maduro bavi trgovinom drogom. Da je to Trump radio potpuno svjesno nema nikakvih dilema. Dovoljno se vratiti na njegov prvi mandat u Bijeloj kući i njegovo naknadno priznanje da ga je zanimala venecuelanska nafta koju je želio „uzeti“. Ili, podsjetiti se da je par dana nakon Madurovog dovođenja u Sjedinjene Države iz optužnice protiv njega izbačena tačka o trgovini drogom. Drugim riječima, Trump je u slučaju Madura uradio ono što je najavljivao da će uraditi – ukloniti ga s vlasti i pokušati u Caracasu instalirati sebi odanu vlast. Ta vlast bi imala nekoliko zadataka. Trump očekuje da Caracas preda naftna bogatstva američkim i drugim stranim kompanijama, da prekine veze sa saveznicima (prije svih s Kinom, a onda i s Kubom, Rusijom, Iranom i ljevičarima u Latinskoj Americi) i da zaustavi implementaciju bilo kakvog političkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je različit od liberalno kapitalističkog, jer ono što je radio Madurov prethodnik na predsjedničkoj poziciji Hugo Rafael Chávez Frías, prema strategiji službenog Washingtona, treba čim prije iskorijeniti širom Latinske Amerike. Ali, Trump za sada nije završio posao. Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez dobila je vlast u ruke i sada su sve oči uprte u nju. Venecuelanska politika Da bi shvatili ko je Rodríguez i odakle vuče svoju moć u venecuelanskoj politici, treba se osvrnuti i na venecuelansku političku scenu prije Madurovog uklanjanja iz Caracasa. Naime, oni koji prate prilike u Venecueli znaju da su se za prevlast u Caracasu borile najmanje četiri političke struje. Prvu je vodio Maduro sa suprugom i sinom koji nosi isto ime kao otac. Drugu je vodio ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, treću ministar odbrane Vladimir Padrino López, a četvrtu potpredsjednica države Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao prvi čovjek državnog parlamenta. Prema medijskim izvještajima i svjedočenjima ljudi upoznatih sa stanjem u Venecueli, pripadnici sve četiri struje su u različitim prilikama godinama unazad kontaktirali s Washingtonom, pokušavajući postići dogovore između dvije države, ili samo riješiti neka tekuća pitanja. Rodríguez je već dugo u venecuelanskoj, regionalnoj i međunarodnoj politici. Ranije je bila i šefica diplomatije i njeni kontakti s ostatkom svijeta su sigurno intenzivniji nego u slučaju Cabella i Padrina. To se posebno odnosi na kontakte s državama Zapada. Zato su mnogi vjerovali, i o tome pisali i govorili na raznim mjestima, da je upravo ona trebala biti nasljednica Madura. Naprimjer, španski desničarski list El Mundo je 25. decembra prošle godine pisao o njoj kao o političarki koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. U istom članku, čudnom i za poslovičnu netrpeljivost španske desnice prema ljevici u Latinskoj Americi, navodi se i da Delcy Rodríguez svoju političku moć vuče iz ljubavnih veza s bogatim i uticajnim ljudima, ali joj se priznaje njeno obrazovanje i poznavanje stranih jezika. Tvrdnje ovog lista, kao i mnogih drugih medija, mogu se gledati i iz drugačijeg ugla – propagandni rat protiv važne karike u Madurovoj vlasti i osobe koja po slovu zakona može biti njegova nasljednica, jer prema Ustavu Venecuele potpredsjednica u odsustvu predsjednika obnaša vlast i u roku od mjesec dana raspisuje izbore za tu poziciju. Veliki broj venecuelanske opozicione desnice, bilo političara ili biznismena, nastanio se u Španiji i tu činjenicu ne treba zaboraviti kada se sudi o navodima u pomenutom članku. Da li Delcy Rodríguez ima šanse? Dok je nova predsjednica polagala zakletvu pred svojim bratom Jorgeom, Trump je nastavio u istom tonu. Poručio je Venecueli da ga mora slušati i nije isključio nove vojne napade, zadržavajući pomorsku blokadu te južnoameričke države. Drugim riječima, najavio je da je spreman i dalje sputavati rad vlasti u Venecueli, proglašavajući se gubernatorom te naftom bogate države. Od odvođenja Madura pred američki sud njegova je politička struja izbačena iz utrke za prijestolje u Caracasu, ali neki brane njegovo naslijeđe, barem formalno. Rodríguez je više puta rekla ono što bi vjerovatno i sam Maduro rekao, tražeći njegovo oslobađanje i tvrdeći da će braniti suverenitet države koju Trump želi pokoriti. Međutim, sve je mnogo lakše reći nego izvesti. To zna i Trump i Rodríguez. Trump je svjestan da su u Venecueli još uvijek na važnim mjestima mnogi Madurovi ljudi i da je taj sistem ostao. Njihove gotovo svakodnevne demonstracije sile po ulicama venecuelanskih gradova to potvrđuju i to moraju imati na umu svi oni koji namjeravaju voditi tu državu. Treba podsjetiti da je Maduro gradio sistem vladavine koji je ušao u svaki kutak Venecuele. Najmanje zajednice imaju svoje odbore, a zatim delegiraju predstavnike u više nivoe – sve do Caracasa. Stotine hiljada ljudi su uključeni u tu mrežu, a Maduro je neke od njih i naoružavao. Neki od tih ljudi imaju privilegije i ne može se isključiti pretpostavka da ih žele zadržati. Drugim riječima, Rodríguez mora tražiti balans na domaćem terenu, pokušavajući zadovoljiti Trumpove zahtjeve, ako je uopšte na takvu igru pristala. Prve najave o prodaji venecuelanske nafte mogu se shvatiti i kao da neki dogovor postoji, ali i kao da je Caracas nastavio da radi sve kao pod Madurom. Prodaja venecuelanske nafte američkim kompanijama zvuči kao da Trump upravlja procesima, ali istovremeno i kao da je sve po volji Caracasa, jer je Maduro više puta ponovio da je spreman naftu prodavati svima koji je žele kupiti. Za Madura je granica, barem javno, bilo državno vlasništvo nad naftom i naftnom industrijom Venecuele, koja je desetljećima bila okrenuta ka američkom tržištu i potom prema Kini usljed američkih sankcija. Odatle, vjerovati samo riječima zvaničnika iz Washingtona i Caracasa bilo bi pogrešno, posebno onda kada daju oprečne izjave. Također, šutnja u tim okolnostima nije priznanje ili poraz, već taktičko prilagođavanje novonastalim promjenama, baš kao što je to bio slučaj i godinama unazad. Naprimjer, neke američke kompanije bile su izuzete iz sankcija kako bi mogle poslovati s Venecuelom. Službeni Washington je to radio u svom interesu, zatim u namjeri da smanji ovisnost savezničkih država o ruskoj nafti i utiče na cijenu tog energenta, a Venecuela u namjeri da režim preživi. Je li dogovor moguć? Trump od Venecuele očekuje poslušnost. To je javno rekao više puta. Njegov stav proizlazi iz odluke da Sjeverna, Centralna i Južna Amerika moraju biti pod dominacijom službenog Washingtona. Ta nova verzije Monroeove doktrine treba dati sličan rezultat kao u njenom originalnom značenju – protjerivanje uticaja svih drugih država iz tog dijela svijeta. Međutim, svijet je od tada drugačiji. Protjerati nekoga iz Južne Amerike prije dva stoljeća nije isto što i danas. Svijet se od tada dodatno povezao. Tako, venecuelansko odricanje od američkog uticaja u Caracasu početkom ovog stoljeća nije značilo i odricanje od američke ekonomije, tehnologije, načina života ili čak mode. Zato je teško očekivati da se Venecuela preko noći odrekne svega što Washingtonu smeta, a vezano je za Kinu ili neke druge države. U tom smislu, ideološki raskid bi bio mnogo lakši, a preusmjeravanje naftnih tankera od Kine prema Sjedinjenim Državama ne bi zahtijevao nikakav napor. Odatle je realnije očekivati da će Venecuela proći neku vrstu transformacije koja bi mogla zadovoljiti samo jednu ili obje strane. To je u srži pitanja da li postoji neka vrsta dogovora između Delcy Rodríguez i Donalda Trumpa i kakav je stav drugih aktera na venecuelanskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti da je Maduro na sve načine pokušao sklopiti dogovor s Trumpom, pa su čak o tome i telefonski razgovarali. Pitanje postojanja nekog dogovora obavijeno je velom tajne, dok Trump vodi propagandni rat protiv Venecuele. Naime, javnost još uvijek ne zna kako je došlo do Madurove otmice i kakva je uloga venecuelanske vojske i policije u svemu tome. Cabello i Padrino bi trebali dati odgovore na to pitanje, posebno zašto nije bilo odlučnijeg odgovora policije i vojske. Stručnjaci su složni u ocjeni da onakav upad američke vojske nije bio moguć bez pomoći iz Venecuele i Madurovog najbližeg kruga, a pitanje je zašto venecuelanska vojska nije korištena u barem simboličnom aktu osvete prema američkoj vojsci koja je pred venecuelanskim obalama. Kako stvari stoje Maduro ne nedostaje mnogim važnim akterima venecuelanske politike, kao ni saveznicima Caracasa širom svijeta. U proteklim godinama Maduro je pokazao da nije bio na visini zadatka i da je država pod njegovom upravom imala katastrofalne propuste. Stoga je zagovornicima sadašnje politike Caracasa bitnije da preživi sistem, ne njen vođa. Odnosno da preživi politika koju je utemeljio Chávez i koju je oslabio Maduro. Ako je to plan zvaničnog Caracasa i ako to uspije, to bi bila velika pobjeda aktuelne vlasti. Trump, naravno, ne želi da se to dogodi. Još nije jasno hoće li predsjednica Rodríguez ispuniti njegove zahtjeve i da li dogovor s njom postoji. Ono što je jasno jeste da Washington i dalje ima mehanizme pritiska na Caracas, a Rodríguez malo manevarskog prostora za djelovanje. Dio odgovora na sva ova pitanja biće jasan veoma brzo, prvo kada se približi rok za ustavnu obavezu odabira novog predsjednika i drugo kako će se Trump postaviti prema toj činjenici. Ono što je sigurno jeste da Rodríguez ima težak zadatak ako planira voditi Chávezovu politiku, ili ako je odlučila da promijeni stranu. I prva i druga opcija koja je pred predsjednicom već je viđena u Latinskoj Americi i bile su samo epizoda u društvenim i političkim previranjima koja su proizašla iz ideoloških razlika i ekonomske nejednakosti. Opcija koja bi bila neko rješenje između dvije navedene vjerovatno bi ubrzala pomenuta previranja. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net

Donald Trump u svom drugom mandatu agresivniji je nego bilo koji njegov prethodnik u Bijeloj kući u ovom stoljeću. Pred naletom američkog predsjednika padaju i najbliži ruski saveznici, ali odgovora iz Moskve nema. Predsjednik Rusije Vladimir Putin, koji sebe decenijama predstavlja kao osobu koja ima veliku moć, nijemo posmatra Trumpove poteze. Foto: Donald Trump i Vladimir Putin Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, već sada je sigurno, historijski važan događaj. Trump u svom drugom mandatu želi zaustaviti daljnje jačanje sila u usponu i pri tome ne bira sredstva. Zvuči gotovo nevjerovatno da je Trump, koji silno želi Nobelovu nagradu za mir, u prvoj godini svog drugog mandata naredio vojne napade na Jemen, Iran, Siriju, Venecuelu, Nigeriju i prijetio upotrebom sile Panami, Kubi, Meksiku, Kolumbiji i Danskoj u slučaju Grenlanda. Česta upotreba vojne silne od strane Bijele kuće kao da je navikla međunarodnu javnost da je to normalno i tome nema otpora na način kako je to bilo u slučaju ratova koje je pokretao i vodio George W. Bush početkom stoljeća. Otpor ne pružaju ni savezničke evropske države, od kojih su neke poslovično proteklih decenija bile protiv politike Washingtona na Bliskom istoku i drugdje. Rijetki glasovi, poput Španije i Irske, utopljeni su u šutnju evropskih država. Nema sumnje da Putina raduje raskol na Zapadu, kao u slučaju Grenlanda. Također nema sumnje da Putina i Rusiju brine svaki pad nekog savezničkog režima. Iako Putin i Kremlj o tome šute, Rusija trpi ogromnu štetu od Trumpovih poteza. Od Ukrajine do Venecuele Jedno od omiljenih „objašnjenja“ proruskih medija i analitičara za Putinove neuspjehe je da ruski lider „igra šah“ i da je shodno tome svaki ruski poraz, ustvari, dugoročno pobjeda. Ta maestralna propagandna postavka, koja cilja na činjenicu da neki Rusi odlično igraju šah, primijenjena je u svakom poraza Kremlja u zadnje dvije decenije. Tako je predstavljen i ruski rat u Ukrajini, koji već sada traje duže nego što je SSSR-u trebalo da slomi nacističku Njemačku. Navodno, Putin dugim ratom iscrpljuje resurse Zapada i podstiče unutrašnji konflikt. Ustvari, radi se o tome da ruska agresija na Ukrajinu ne ide po planu, ali to Kremlj ne želi priznati ni nakon četiri godine rata. Ukrajinci, podržani Zapadom, ruskoj vojsci su nanijeli stravične gubitke i uzdrmali Rusiju i njenu ekonomiju. Putin očekuje da Trump prisili Ukrajinu na mirovni sporazum koji bi ispunio ruske zahtjeve. U međuvremenu, Trump je demontirao vlast Bashara al-Assada u Siriji (iako je sirijski vođa pao dok je Joseph Biden boravio u Bijeloj kući), bombardovao jemenske Huse koji su otežali planove Zapada na Bliskom istoku i Rogu Afrike, napao na Rusiji saveznički Iran, oteo iz Caracasa venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i tako Kubu gotovo ostavio bez energenata. Oni koji vjeruju da su Trump i Putin na Aljasci dogovorili raspodjelu zona uticaja, čak i daleko od granica Ukrajine, teško bi mogli odbraniti takvu tezu nepunih šest mjeseci od tog događaja, jer ispada da je ruska strana prepustila uticaj u ostatku svijeta u zamjenu za istok Evrope. Proruski glasovi ne žele priznati da u sudaru dva lidera koji grade imidž nepobjedivosti Trump pobjeđuje Putina. I to nije prvi put da Trump na isti način baca u sjenu ruskog kolegu. Treba se sjetiti vremena pojave koronavirusa i načina na koji su dva predsjednika vodili svoje države. Dok se Putin samoizolovao i s ostakom svijeta komunicirao preko video veze, šest godina stariji Trump se i zaražen tim virusom pojavljivao u javnosti. Ruska (ne)moć, Trumpova ofanziva Ovakvom politikom, iako to nije njen primarni cilj, Trump je, ustvari, pokazao granice ruske moći i praktično potvrdio ono što se godinama provlači kroz američke strateške dokumente – Rusija nije svjetska sila i ne može parirati Sjedinjenim Državama daleko od svojih granica. Drugim riječima, nekada globalni američki rival sada je regionalna sila koja ima nuklearno oružje i ogromne zalihe energenata i prirodnih resursa svih vrsta. To što u Trumpovom naletu padaju ruski saveznici, nije ishod koji raduje Kremlj. Serija poraza ruskih saveznika negativno utiče na imidž Rusije kao sile koja može da zaštiti svoje saveznike. Rat u Ukrajini pokazuje da Rusija ne može da zaštiti ni vlastite interese, jer pored gubitaka na bojnom polju i sankcija koje otežavaju funkcionisanje njene ekonomije, ukrajinski odabir Zapada u odnosu na „bratsku“ Moskvu govori i o gubljenju ideološke privlačnosti Kremlja. Odbijanje brojnih država širom svijeta da se svrstaju uz Moskvu u ratu protiv Ukrajine govori i o trenutnom ugledu Rusije. To je poraz Rusije na više frontova i Putin i dalje nema načina da odgovori Trumpu, niti da se izvuče iz ukrajinskog rata neporažen i snagu Moskve usmjeri na druge dijelove svijeta. Čini se da je sada Putinova i ruska strategija čekanje na dogovor s Trumpom, koji bi mogao dovesti do trajnih podjela na Zapadu i posebno nanijeti štetu evropskim silama, a da je rezervna varijanta tog istog plana očekivanje da će Trump još negdje doživjeti neuspjeh, kao što se desilo u ratu protiv Husa. Rusko prepuštanje Trumpu da prvi vuče poteze širom svijeta govori o stanju u kome se nalazi Rusija, odnosno o tome gdje je tu državu svojom politikom doveo Vladimir Putin. Pored toga što je Kini odavno prepustio ring za direktan okršaj s Washingtonom u borbi za svjetsku silu broj jedan, Kremlj nema snage da zaštiti svoje vitalne interese, poput onih u Siriji i Venecueli. Možda još bolnije za Ruse je činjenica da Kremlj trenutno ne može da iskoristi katastrofalne propuste Trumpa koji širom svijeta nevjerovatnom brzinom stvara neprijatelje, čak i tamo gdje to niko nije očekivao samo nekoliko mjeseci unazad. Naprosto, Rusija pod Putinom nema mnogo čega ponuditi onima koji bi Trumpu željeli reći „ne“. Trump to odlično razumije i zato ne preza od upotrebe sile ni protiv najbližih ruskih saveznika. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Više od dvije sedmice traju protesti u Iranu. Protesti su počeli zbog stanja u ekonomiji. Ali, ubrzo su od grupe demonstranata pretvoreni u nasilne proteste s kojih se traži rušenje postojećeg sistema. U tome imaju podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Foto: Ilustracija Brzina i količina važnih događaja, posebno vezanih za političke i ekonomske prilike u Sjedinjenim Američkim Državama, nekad ne dozvoljava medijima ni minimum vremena da im se detaljnije posvete. Tako je, na primjer, krajem prošle i početkom ove godine fokus javnosti brzo prebačen sa slučaja zloglasnog Jeffreya Epsteina na američku akciju u Venecueli i najavu Trumpa da će možda poduzeti slične akcije prema Meksiku, Kolumbiji, Kubi i Danskoj (Grenlandu). Ni ovo nije konačna lista važnih procesa u koje je Trump uključen. Dvije sedmice traju protesti širom Irana, a koje brojni zagovornici američko-izraelske politike na Bliskom istoku vide kao „kraj režima“ u Teheranu. Pored Irana, na Bliskom istoku Trump se bavio i Libanom, odnosno razoružavanjem šiitskog proiranskog Hezbollaha, pregovorima s Turskom i Sirijom, pa je čak i tražio od izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga da pomiluje Netanyahua u sudskom procesu za korupciju. Protesti u Iranu Razlog za mirne proteste u Iranu, koji su počeli krajem decembra, bilo je stanje u ekonomiji. Naime, iranska valuta rial je tokom prošle godine, prema nekim procjenama, izgubila oko šezdeset posto svoje vrijednosti. Mirne proteste su predvodili iranski trgovci u velikim gradovima. Vlast, svjesna da problem postoji, rekla je da su protesti legitimni. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian je rekao da će vlast saslušati zahtjeve demonstranata i zadužio ministre da pregovaraju i pokušaju riješiti probleme. Pezeshkian je rekao da vlada ima namjeru da poduzme „fundamentalne mjere“ u „monetarnoj reformi“. Kakve će rezultate najavljene reforme donijeti još je rano i pretpostaviti, jer glavni uzrok iranskih ekonomskih problema za sada ostaju – višedecenijske sankcije i ekonomski pritisak Zapada u namjeri da se Teheran povinuje zahtjevima Washingtona i Tel Aviva. Izraelsko-američki vojni napad na Iran polovinom prošle godine još jednom dokazuje cilj te politike. Taj ekonomski pritisak decenijama usporava iranski rast. Slabljenje vrijednosti valute dovodi do stalne inflacije, pa neki ekonomski stručnjaci kažu da su te mjere Zapada osmišljene da izbrišu srednju klasu njenim osiromašenjem i tako je okrenu protiv vlasti. Ali, to je samo dio problema koje imaju vlastu u Iranu. Posljednjih sedmica Trump i Netanyahu prijete Iranu novim vojnim napadima i priznaju miješanje u iranske unutrašnje prilike. Trump je poručio iranskim vlastima da ne ubijaju demonstrante, jer će u protivnom platiti cijenu. Netanyahu je pozvao iranski narod na ustanak i poručio im da je Izrael uz njih. Tajna policija Mossad na svom profilu na društvenoj mreži X je napisala na farsiju: „Izađite zajedno na ulice. Vrijeme je došlo. Uz vas smo. Ne samo iz daljine ili riječima. Uz vas smo i na terenu.“ Nekoliko dana od početka mirnih demonstracija situacija se počela mijenjati. Prema snimcima sa društvenih mreža, neki demonstranti su postali nasilni i skandirali „smrt“ ajatolahu Aliju Khameneiju. Neki tvrde da su to najveći protesti u Iranu od smrti Mashe Amini 2022. godine. Iranska vlast je odgovorila hapšenjima. U medijskim izvještajima pokazali su čak i oružje i raznu vojnu opremu koja je, prema njihovim tvrdnjama, nađena kod nekih učesnika nemira. Vlast tvrdi da su ubijeni brojni pripadnici snaga sigurnosti i najavljuje nova hapšenja. Na ulice su izašle i pristalice vlasti u mnogo većim brojevima od onih koji traže kraj islamske republike. Vlast proteste nastoji pokazati kao djelo Izraela i Sjedinjenih Država, koji žele da Iran pokore ili gurnu u dugogodišnji rat sličan onom u Siriji ili Iraku. Netanyahu i Trump ne žele propustiti priliku U postavci najvećeg broja medija sa Zapada iranski protesti su ništa drugo nego pravedna borba Iranaca za demokratiju i slobodu, a što bi konačno donijelo mir na Bliskom istoku. Iz perspektive iranske vlasti, protesti su nastojanje Washingtona i Tel Aviva da izvrše prevrat u državi, kao što je to učinjeno u brojnim državama, odnosno slamanje Irana kao sile koja ima uticaj izvan svojih granica i koja želi da vodi nezavisnu politiku. Netanyahu ne krije da mu je to cilj. Više puta je ponovio da želi slom postojećih vlasti Irana, a što je dio njegovih planova da Izrael sam upravlja Bliskim istokom. Netanyahu smatra da je ovo pravo vrijeme da slomi Iran, posebno nakon što je u Siriji srušen Bashar al-Assad, libanski Hezbollah odsječen od Teherana, palestinski Hamas gotovo uništen i dok mu Trump iz Bijele kuće pruža bezrezervnu pomoć. Promjena vlasti u Teheranu uklapa se i u planove zvaničnog Washingtona. Dobiti poslušnu vlast u Iranu značilo bi, baš kao u slučaju Venecuele ovih dana, priliku da se Washington domogne iranskih naftnih i drugih resursa. U široj slici, to bi bio snažan udarac ambicijama Kine da se odupre američkom pritisku. Međutim, u ovom trenutku nema naznaka da su Trump i Netanyahu blizu ostvarenja tog cilja. Iranske vlasti za sada stvari drže pod kontrolom i najveći dio Iranaca nije uz demonstrante, uprkos brojnim problemima. Glavno pitanje sada je ko će povući naredni potez i da li će Sjedinjene Države i Izrael još jednom vojno napasti Iran i kakav će biti odgovor Teherana. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da trećeg januara ove godine nasilno s vlasti ukloni venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa otvorila je brojna pitanja, ali i dala jedan odgovor - sadašnji stanar Bijele kuće ne bira sredstva da dođe do cilja i to ne krije. Foto: Ilustracija „Nije me briga šta kažu Ujedinjene nacije“, rekao je američki državni sekretar Marco Rubio početkom ove sedmice braneći odluku da se Madura otme iz Caracasa pod optužbom za trgovinu drogom. To je bio njegov odgovor na konstataciju jednog novinara da razni nalazi Ujedinjenih nacija ne povezuju Madura s trgovinom droge. Ovaj istup Rubija, iako je ovdje sekundarno pitanje je li Maduro trgovao drogom, odgovor je svima onima koji, s pravom, tvrde da je ovom američkom operacijom prekršeno međunarodno pravo. Predsjedniku strane države u New Yorku se sudi po zakonima Sjedinjenih Država i to dovoljno govori šta Trumpova administracija misli o međunarodnom pravu. Ali i ta „formalnost“ morala je biti izvršena u velikoj igri uklanjanja nepodobnih režima u „američkom dvorištu“, u kome Trump, prema Monroeovoj doktrini, planira raditi šta želi, svjestan da obuzdavanje Kine mora početi od američkih granica. Ko je (pro)dao Madura? Nakon što je Rubio potvrdio, a što je i ranije bilo jasno, da sadašnja američka administracija ne brine za međunarodno pravo ako ono sprječava Sjedinjene Države da ostvare svoje interese, treba se pozabaviti i drugim važnim pitanjem – kako je pao Maduro. Venecuelanski i američki mediji, i brojni drugi na španskom i engleskom jeziku, pokušavaju rekonstruisati šta se desilo prije četiri dana u Caracasu i kako je Maduro, kao predsjednik države i štićena ličnost, pao u ruke američke vojske koja sedmicama prijeti napadima na njegovu državu. Odgovor na ovo pitanje javnost će prije ili kasnije dobiti, jer neki su slučaj pratili iz neposredne blizine. Onda kada dobijemo detalje biće jasno je li venecuelanski vojni i policijski vrh do nezamislive mjere nesposoban ili je korupcija cvjetala i kod Madurovih ličnih čuvara. U ovom trenutku obje opcije djeluju kao moguće, jer je Maduro godinama pokazivao da njegova vlast nije sposobna ni za jednostavne zadatke, dok je korupcija bila široko rasprostranjena. Maduro, takav kakav je, postao je lahka meta za Washington koji je decenijama nastojao da slomi vlast u Caracasu. Sankcije, pomorska blokada, likvidacije ljudi pred obalama Venecuele, medijska kampanja, potjernice za ličnostima iz državnog vrha... samo su dio operacija koje su poduzete protiv države koja nije htjela da se pokori službenom Washingtonu. Od prvog Trumpovog mandata, što je on tvrdio više puta, američki interes za Venecuelu dolazi zbog njene nafte, a zatim što tamo uporište imaju Kina, Rusija, Kuba i drugi. Da bi do nafte došao, Trump je uklonio Madura. Trump nije mogao s Madurom postići dogovor kakav je želio, pa je istovremeno igrao na druge igrače u venecuelanskoj politici. Posmatrači prilika u Venecueli znaju da u tamošnjoj vlasti imaju četiri glavne struje. Pored Madura i njegove porodice (supruge i sina), ostala tri su ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, ministar odbrane Vladimir Padrino López, Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao čelnik državnog parlamenta. Prema ranijim medijskim izvještajima, svi oni su u raznim prilikama pregovarali s Washingtonom. Dogovor dok Trump steže omču Uklanjanjem Madura, iako je u Caracasu ostao njegov sin koji nosi isto ime kao otac, broj mogućih kombinacija u „igrama prijestola“ se smanjio. To što Trump ne računa na opoziciju, a što je i rekao kada je odbacio mogućnost da dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca preuzme vlast u Caracasu, dovoljno govori o tome koliku podršku opozicionari uživaju u državi protiv koje su prizivali stranu vojnu intervenciju i na kraju je dobili. Trump je, čini se, odabrao Rodríguez kao sagovornicu, jer su ranije Cabello i Padrino pokazali da ne mogu ispuniti ono što od njih Washington traži. Uloga njih dvojice u upadu američke vojske u Venecuelu jedno je od važnijih pitanja za potpunu sliku. Sigurnosni stručnjaci su složni da takav američki upad ne bi bio moguć bez pomoći iznutra. Kubanski mediji javljaju da su tu noć ubijena 32 Kubanca koja su štitila Madura, a iz Caracasa kažu da je stradalo dvadesetak venecuelanskih vojnika. Da je Rodríguez i prije trećeg januara bila moguća sagovornica Washingtona i ranije se slutilo. Tako je, na primjer, desničarski španski list El Mundo 25. decembra o njoj pisao kao osobi koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. Taj pomalo bizaran članak govori o njenom djelovanju u venecuelanskoj politici, kao šefici diplomatije i potpredsjednici države, njenom obrazovanju, poznavanju stranih jezika, ali i kao ženi kojoj mnogi muškarci nisu mogli odoliti. Autorica članka tvrdi da je Delcy Rodríguez dio svoje moći u politici vukla iz ljubavnih veza s bogatim i moćnim ljudima. Ali, stvari se mogu gledati i na drugačiji način, odnosno prethodno navedeno shvatiti kao dio obavještajnog i propagandnog rata. Odstranjivanjem Madura država nije potonula u anarhiju. Ustav kaže da u odsustvu predsjednika vlast prelazi u ruke potpredsjednika koji raspisuje izbore unutar mjesec dana. Delcy Rodríguez je tako postala vršiteljica dužnosti predsjednice i položila zakletvu pred svojim bratom Jorgeom. Tokom polaganja zakletve zaklela se i svojim bratom da će u interesu Venecuele raditi najbolje što može. Trumpova odluka da podrži Rodríguez odatle je logičan izbor, čak iako nikakav dogovor s njom ne postoji. Američkoj strani je jasno da aktuelna vlast u Venecueli ima veliku moć, ili preciznije rečeno moć nije vezana za samo jednu osobu, posebno ne iz opozicije. Razvijajući demokratiju, kako je vide venecuelanski socijalisti, sistem je građen da dođe do svakog sela i svake ulice. Grupe građana predstavljaju svojevrsne mini vlade na određenom prostoru i sistemom delegiranja mreža se sužava u Caracasu, ali djeluje i samostalno. Sedmicama unazad Maduro je naoružavao pristalice vlasti. Takav sistem je mnogima dao neke vrste privilegija. Iako je Trump iz igre izbacio Madura, posao nije završen. Trump nije isključio nove vojne napade, dok pomorska blokada i sankcije ostaju. To Trumpu daje mogućnost da steže omču oko Venecuele, prisiljavajući zvanični Caracas na poslušnost. To znači da svakome ko bude došao u Miraflores mora biti jasno da mu se može desiti isto kao Maduru. Trump bi tako mogao dobiti priliku da izabere venecuelansku vlast, ako druge opcije propadnu, na izborima kroz ekonomsku pomoć i političku podršku, slično kao u nedavnoj izbornoj pobjedi Javiera Mileija u Argentini. S druge strane, Delcy Rodríguez sada ima malo prostora za djelovanje. Venecuelanski saveznici u ovoj krizi nisu se najbolje postavili, što je bilo i očekivano s obzirom da odlazak Madura niko od njih ne vidi kao tragediju i ako imamo na umu poznatu meksičku izreku da je „Bog tako daleko, a Sjedinjene Države tako blizu“. Naprosto, Maduro nije bio dorastao funkciji koju je obnašao, ali je imao pristalice na platformi koju je postavio Hugo Rafael Chávez Frías. Venecuelanskim saveznicima je zato bitnije da preživi sistem, geografski mnogima tako dalek, a ne Madurova vlast. I to je jedna od rijetkih karti na koju predsjednica može igrati ukoliko želi zadržati sadašnji politički kurs Caracasa i ne želi postići sporazum s Trumpom - osloniti se na ono što se podvodi pod „chavismo“, budući da se „madurismo“ nema čime pohvaliti. Ovih dana mnogi u Venecueli i širom Latinske Amerike se sjećaju Cháveza i njegovog nastojanja da Venecuela upravlja sama sobom, dok Trump poručuje da u „američkom dvorištu“ odlučuje samo Washington. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Lideri Latinske Amerike bili su podijeljeni između osude i slavlja nakon iznenadnog napada na Venecuelu rano u subotu, za koji je američki predsjednik Donald Trump rekao da je rezultirao hapšenjem venecuelanskog lidera Nicolasa Madura, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Dok je veći dio regije dugo bio oprezan zbog povratka američkim intervencijama tokom 20. vijeka koje su pomogle u uspostavljanju autoritarnih vlada od Čilea do Hondurasa, Maduro je bio sve nepopularniji i izolovaniji lider. Mnoge latinoameričke zemlje također su na nedavnim izborima doživjele pomak ka desničarskijim vladama, a mnogi od njihovih lidera smatraju vojne režime iz prošlog vijeka koje podržavaju Sjedinjene Države neophodnim bedemima protiv socijalizma. Reakcije podijeljene po ideologiji Najoštrija osuda napada stigla je u nizu objava na društvenoj mreži X od predsjednika susjedne Kolumbije Gustava Petra, ljevičara koji se često sukobljavao s Trumpom, a kojem je prijetio i američki predsjednik. „Kolumbijska vlada odbacuje agresiju na suverenitet Venecuele i Latinske Amerike“, rekao je Petro, pozivajući na hitan sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, čiji je Kolumbija članica. Njegov brazilski kolega, Luiz Inacio Lula da Silva, ponovio je Petrove komentare. „Bombardovanje teritorije Venecuele i hapšenje njenog predsjednika prelazi neprihvatljivu granicu“, rekao je Lula u saopštenju. Odlazeći predsjednik Čilea Gabriel Boric osudio je napad, ali novoizabrani predsjednik Jose Antonio Kast, koji je došao na vlast obećavajući da će se obračunati s migracijama i kriminalom, rekao je u objavi na društvenoj mreži X da je Madurovo hapšenje odlična vijest za region. „Sada počinje veći zadatak. Vlade Latinske Amerike moraju osigurati da cijeli aparat režima napusti vlast i bude pozvan na odgovornost“, rekao je Kast, koji će položiti zakletvu 11. marta. U Meksiku, predsjednica Claudia Sheinbaum također je osudila američku intervenciju u Venecueli. Na pitanje o komentarima koje je Trump dao u subotu za Fox News, kada je rekao da su SAD ponudile da „izbace kartele“ iz Meksika i da „moramo nešto poduzeti“, Sheinbaum je odgovorila da Meksiko ima vrlo dobre odnose sa SAD-om po pitanju sigurnosti. Argentinski predsjednik Javier Milei, Trumpov najbliži saveznik u regiji, dugo je kritikovao Madura i objavljivao video zapise i izjave na X-u u korist napada. U Ekvadoru, desničarski predsjednik Daniel Noboa rekao je da Venecuelanci koji se protive Maduru i njegovom političkom kumu Hugu Chavezu imaju saveznika u Ekvadoru. „Svi kriminalni narko-chavisti će imati svoj trenutak“, rekao je Noboa na X-u. „Njihova struktura će se konačno urušiti širom kontinenta.“

Godina pred nama biće još jedna koju će vjerovatno oblikovati potezi Sjedinjenih Američkih Država – najveće svjetske sile, i njenog predsjednika Donalda Trumpa koji vodi politiku kakvoj ni najbolji poznavatelji političke historije te države ne mogu pronaći slične primjere. Foto: Donald Trump tokom obraćanja u Ujedinjenim nacijama Sumirati 2025. nije nimalo lahak zadatak, jer sve ono što se dogodilo u protekloj godini po svom obimu zahtijeva puno više prostora nego što jedan članak dozvoljava. To je rezultat činjenice što se neki ekonomski i politički procesi ubrzavaju, a što na svojim leđima prije svih osjete države i pokreti koji se odbijaju povinovati interesima velikih sila. Jedan od onih koji je na tome najviše radio bio je Trump. On je u prvoj godini svog drugog mandata istovremeno radio na održavanju postojećeg odnosa snaga, ali i na promjeni pozicije svoje države. U ovaj paradoks Trump je dospio nakon jačanja brojnih država, prije svih Kine i njenih saveznika, koje se opiru američkoj prevlasti. To je proces koji Washington želi zaustaviti i onda okrenuti u svoju korist, a što je bilo jasno i prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću. Zato se možda lakše osvrnuti na godinu koja je pred nama, jer će se tu vidjeti rezultati Trumpove politike u protekloj godini prema Evropi, Bliskom istoku koji u viziji američkog predsjednika treba biti podređen interesima Izraela, Latinskoj Americi gdje Washington ponovo zagovara Monroeovu doktrinu i Kini koju još uvijek nije obuzdao uprkos pokrenutom carinskom i ekonomskom ratu. Trumpova kalkulacija Jedna od postavki kojom su se vodili svi američki predsjednici od raspada SSSR-a, iako kao takva nije direktno bila dio američkih strateških dokumenata, glasi da Sjedinjene Države trebaju imati dovoljno snage da vode dva rata istovremeno. Iako je ovdje prije svega riječ o vojnoj snazi, to podrazumijeva i sposobnost američke ekonomije i društva da te iste ratove podnesu. Ako se svijet gleda Trumpovim očima, onda je front svuda. Pod udar Trumpa došli su i saveznici u Danskoj i Evropskoj uniji, a teret finansiranja Ukrajine prebacuje na Evropljane, stvarajući pretpostavke za poslovanje s Rusijom i za ideološki obračun na Zapadu. Sve ono što je Trump radio u protekloj godini na Bliskom istoku brzo će biti podvrgnuto testu vremena, dok Washington i Tel Aviv traže načine da nanesu nove udarce Iranu i njegovim saveznicima u regiji. Nakon što su Sjedinjene Države, uz pomoć Turske i par arapskih država, srušile režim Bashara al-Assada i na vlast doveli bivšeg pripadnika Al-Qaede Ahmeda al-Sharaau, sada se Trump želi pobrinuti da Izrael dobije sve što želi u Siriji, Libanu, Palestini i širom Bliskog istoka. Nema sumnje da će i ove godine posebna pažnja Washingtona biti posvećena Srednjoj i Južnoj Americi, odakle nastoji potisnuti uticaj bilo koje druge sile. U protekloj godini Trump je pokazao da je fokus njegove vanjske politike na tom dijelu svijeta. Pored Argentine, Ekvadora, Brazila i Kolumbije, Trump se miješao i u prilike u Hondurasu, nakon što je već ranije imao riječi hvale za vlast u El Salvadoru. Trump će nastaviti da pokušava da sruši kubansku i venecuelansku vlast i promijeni predsjednike u Kolumbiji i Brazilu. Procesi u Latinskoj Americi su usko vezani za američki pokušaj obuzdavanja Kine. U „američkom dvorištu“, prema Washingtonu, nema mjesta za Kinu. Suzbijanje kineskog uticaja širom svijeta zavisi i od rezultata takvih pokušaja na američkim granicama. Odatle Trump namjerava potisnuti Kinu, a onda i iz mnogih dijelova Evrope, Afrike, Azije i Pacifika. Odgovor pobunjenih Zbog ovakve Trumpove politike i dalje će trajati „pobuna“ onoga što se naziva „globalni jug“. To je nedavno u svom članku opisivao finski predsjednik Alexander Stubb, tvrdeći da već postoje jasni blokovi koji se sukobljavaju i desetine država koje moraju odabrati stranu. Taj obračun se dešava pred našim očima, dok se ruše sadašnje postavke međunarodnog sistema, ruše vlade širom svijeta, cijepaju međunarodno priznate države i likvidiraju političke vođe, a Kina suočava s ratovima na svojim granicama. Par godina unazad to nije bilo zamislivo. Držanje Kine biće presudno za uspješnost američkih planova. Ne samo da Kina iznad vode drži rusku ekonomiju izloženu sankcijama, već i mnogim drugim državama služi kao motor razvoja. Kina ne izvozi samo ideologiju. Kina jedina parira Zapadu u mnogim oblastima, uključujući tehnologiju, što je Evropi i Washingtonu stoljećima bila prednost u odnosu na ostatak svijeta. Jedno od polja obračuna Washingtona i Pekinga biće i vještačka inteligencija (AI), u borbi u kojoj postoje samo dva ozbiljna takmaca i ostatak svijeta koji to posmatra. U Kini mnogi vide spas. To se posebno odnosi na brojne afričke i azijske države, ali i njih nekoliko u Latinskoj Americi kao i na članice BRICS-a. Svi oni računaju na kineske kredite, tržište, tehnologiju, ulaganja... Trumpova politika dovela je do toga da Evropa počne sumnjati u namjere Washingtona. Sukob Trumpa i dijela evropskih vlada doći će do izražaja u ovoj godini. Tom sukobu najviše se raduje Rusija, ali i Kina koju Washington vjerovatno neće moći slomiti bez evropske pomoći. Procesi kojima se slabi prilagođavaju Tako bi ono što je počelo da se dešava od ruske agresije na Ukrajinu i od početka rata u Pojasu Gaze, moglo ove godine dobiti svoju narednu fazu, bilo kroz nastavak okršaja na tim istim linijama ili postizanja nekih dogovora o raspodjeli uticaja između velikih i regionalnih sila. Ovi geopolitički sukobi stvaraju novo stanje na terenu i dovode do brojnih promjena. Nema sumnje da će zaoštravanje odnosa između Sjedinjenih Država i Kine dovesti do takvog stanja i u drugim dijelovima svijeta. Ovo je posebno opasno za male države i za one koje pokazuju nestabilnost bilo koje vrste. Veliki politički zaokreti donose nove realnosti na terenu i slabiji akteri se tome moraju prilagoditi. To se odnosi i na Balkan, koji je osiromašen i opustošen na razne načine. Okršaj Zapada i Rusije stvorio je tu nove realnosti, a zaoštravanje okršaja Washingtona i Pekinga možda dovede do novih situacija koje podsjećaju na priču o Naftnoj industriji Srbije (NIS). Sve u svemu, godina pred nama mogla bi biti burna kao i prethodna. Ono što su mnogi godinama najavljivali, kada su govorili o promjeni svjetskog poretka, dešava se pred našim očima i nekada je nezamislivo brzo. U takvim okolnostima od velikih sila se može očekivati da se ponašaju isključivo u skladu sa statusom koji imaju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, hvala vam na još jednoj godini druženja na ovom blogu. Vaše povjerenje, komentari, sugestije, pomoć i interakcija na društvenim mrežama, kao i dijeljenje naših tekstova na drugim web stranicama, čini nas istinski zahvalnim. U 2025. godini dio svog sadržaja smo prevodili na engleski jezik, što je privuklo nove čitateljice i čitatelje te blogu dalo novu dimenziju. Pored Bosne i Hercegovine i susjednih Srbije, Hrvatske i Crne Gore, značajan broj naših čitatelja dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Austrije, Španije, Turske, Norveške, Kipra, Grčke… U ranijim godinama pravili smo rekapitulaciju onoga što smo pisali u prethodnih dvanaest mjeseci. Međutim, ove godine, baš kao i prethodne, odstupamo od te prakse zbog rekordnog broja objavljenih članaka i raznovrsnosti tema koje smo obrađivali. Od pokretanja bloga u aprilu 2020. godine nijedna godina nije bila bogatija sadržajem od 2025. godine. Tokom proteklih 365 dana, za veći dio svijeta burnih, na ovom mjestu mogli ste pročitati više od 130 autorskih analiza o najvažnijim svjetskim i regionalnim događajima, kao i brojne vijesti, prikaze i izvještaje. Pratili smo važne teme širom svijeta, razlikujući procese od pojedinačnih događaja. Također, objavljivali smo ekskluzivne autorske fotografije koje ste mogli vidjeti samo na našem blogu. Za pretraživanje tema i tekstova koji vas zanimaju, preporučujemo korištenje tagova koji se nalaze na kraju svakog teksta ili u posebnoj sekciji namijenjenoj za pretragu. Pretražujući tagove poput „SAD, Rusija, Kina, tehnologija, vještačka inteligencija, Bliski istok, Južno kinesko more, Latinska Amerika, ekonomija, Ukrajina, Joseph Biden, Donald Trump, Vladimir Putin...“, možete pronaći teme koje vas zanimaju. Kao i ranijih godina, i ove godine vam obećavamo da ćemo u narednoj biti još bolji. Vidimo se u 2026. godini koja će po svemu sudeći biti jednako burna kao ova na izmaku.

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću poremetio je transatlantske odnose do te mjere da zvanični Washington uvodi sankcije bivšim zvaničnicima Evropske unije. To pokazuje da su saveznici na Zapadu ušli u fazu odnosa kojoj ranije nismo svjedočili. Foto: Donald Trump Polovinom septembra američki Bloomberg je u jednoj analizi naveo da se Evropom više ne može upravljati, jer više lidera „ne može obaviti posao“. Evropa je, navodi se, razapeta između interesa Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, ali i manjih evropskih sila poput Španije i Poljske. Dalje se navodi da stanje u Evropi pogoršava rat u Ukrajini, povratak Trumpa u Bijelu kuću, dok kod kuće raste jaz između onoga što sebe predstavlja kao politička desnica ili ljevica. Promjene su došle Iz američkog ugla to znači da nije moguće voditi ozbiljnu politiku s Evropom, jer postoji previše prepreka. Trump je taj problem imao i u prvom mandatu. Poznat je njegov razgovor s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kojoj je na sastanku više puta nudio da Washington i Berlin sklope trgovinski sporazum, a ona odbijala uz objašnjenje da je Njemačka članica Evropske unije. U svom drugom mandatu Trump je zatekao isto stanje. Evropske sile su po mnogim pitanjima na suprotnim stranama, čak i unutar Evropske unije. Brisel se proteklih godina mučio i s donošenjem najjednostavnijih odluka, pa čak i pukih saopštenja koja nikoga ne obavezuju. Saradnici su još prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću osuli paljbu po evropskim silama. Najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk je posebno bio oštar prema britanskom premijeru Keiru Starmeru, a kasnije se kritikama pridružio i američki potpredsjednik JD Vance. Ratobornom Vanceu smetao je evropski stav o migracijama, izborima širom kontinenta, odnosu prema nekim strankama koje sebe svrstavaju u desnicu, cenzuri u medijima i regulaciji rada društvenih mreža. Ta borba i dalje traje. Washington je ove sedmice donio zabranu ulaska u SAD za pet građana evropskih država, uključujući bivšeg zvaničnika Evropske unije Thierrya Bretona, koji je široj američkoj i evropskoj javnosti postao poznat nakon komentara da bi Brisel mogao poništiti izbore u Njemačkoj ako pobijedi Alternativa za Njemačku (AfD), baš kao u Rumuniji. Pored Bretona, koji je bio jedan od ključnih ljudi u kreiranju evropskog Akta o digitalnim uslugama – a koji je na meti šefova američkih društvenih mreža, sankcionisani su i Imran Ahmed - osnivač Centra za suzbijanje digitalne mržnje SAD/UK, Clare Melford - osnivačica Globalnog indeksa dezinformacija sa sjedištem u UK-u, te Anna-Lena von Hodenberg i Josephine Ballon iz njemačke nevladine organizacije HateAid. Oni su, prema tvrdnjama Washingtona, bili saučesnici u pokušaju uvođenja cenzure američkim građanima i kršenju njihovog prava na slobodu govora. Trumpova administracija ih je povezala s Josephom Bidenom, kao partnerima na istom poslu. Ideološke razlike Na sankcije pomenutim licima reagovali su mnogi - vrh Evropske unije, Francuske, UK-a, Njemačke... U njihovim slično iskazanim rekacijama tvrdi se da je ovaj potez Washingtona udar na demokratiju i da oni čvrsto stoje na stanovištu slobode govora. S druge strane, američki državni sekretar Marco Rubio je rekao da sankcionisana petorka predvodi „napore prisiljavanja američkih platformi da kažnjavaju stajališta kojima se oni protive“. Pomenuti zakon Evropske unije je, prema Rubiju, „napad stranih vlada na sve američke digitalne resurse i sam američki narod“. Američki državni sekretar je potom upozorio da bi ovo mogao biti početak borbe protiv evropskih i drugih cenzora. Dakle, spor Washingtona i Brisela je i ideološki, iako obje strane ne dovode u pitanje poredak zasnovan na liberalnom kapitalizmu. Dvije strane, očigledno, na različit način gledaju na definiciju slobode govora, posebno na društvenim mrežama. Iza ovog razilaženja krije se odnos prema politici, (ilegalnim) migracijama, LGBT+ osobama, medijima i ljudskim pravima uopšte. Ta podjela određuje Trumpov odnos prema nekim evropskim državama. U klubu njegovih desničara nalaze se neki od „loših momaka“ evropske politike, uključujući pomenuti AfD, stranke desnice u Francuskoj, Italiji, UK-u, Španiji, Poljskoj ili Mađarskoj. Radi se, uglavnom, o opozicionim strankama koje imaju šanse da dođu na vlast usred brojnih kriza unutar evropskih država. Svi oni računaju da Trump može usmjeravati političke tokove u Evropi, kao što je to nedavno uradio u Argentini. Pomenute sankcije pokazuju kako se produbljava jaz između Trumpa i evropskih sila. Trumpova namjera da brani američke građane od cenzure mogla bi biti testirana i u Sjedinjenim Državama. Na primjer, i njegove pristalice mu prigovaraju da njegova administracija mjesecima sprječava objavljivanje svih informacija koje država ima u slučaju zloglasnog Jeffreya Epsteina. Evropski izbor U procesima koji se odnose na društvene mreže, vještačku inteligenciju i medije, evropske države su patuljci u odnosu na Washington, iako Evropska unija pokušava da se nametne kao faktor pišući zakone koje brojne američke kompanije vide kao prijetnju svom razvoju. Međutim, to bi moglo biti samo jedno od polja obračuna Trumpa i evropskih lidera, ili uvod u mnogo ozbiljniji sukob koji bi zahvatio više oblasti. Nema sumnje da će Trump ponovo podržati nekog kandidata na predstojećim izborima i možda tako dovesti do rušenja neke evropske vlade. Oni koji „prežive“ Trumpa tada bi mogli početi razmišljati o drugačijem odnosu prema Bijeloj kući dok god u njoj sjede pobornici aktuelne američke politike. U tom kontekstu posebno su važni Vance i Rubio koji bi mogli biti šefovi naredne američke administracije, i po riječima samog Trumpa koji nema pravo da ponovo bude predsjednički kandidat. Tako bi se moglo desiti da Evropljani budu birali kvalitet odnosa prema Washingtonu na prvim sljedećim izborima. Treba se sjetiti da je Trump u svom drugom mandatu svoj prvi veliki vanjskopolitički poraz doživio na ovogodišnjim njemačkim izborima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ne prestaje da šokira prijatelje i neprijatelje. Prije par dana imenovao je republikanskog guvernera Louisiane Jeffa Landryja posebnim izaslanikom za Grenland. Dovoljno da se zvanični Kopenhagen ponovo zapita kakve su namjere najveće svjetske sile i predvodnice NATO-a kome je Danska decenijama odana. Foto: Jeff Landry i Donald Trump „Jeff razumije koliko je Grenland važan za našu nacionalnu sigurnost i snažno će promovisati interese naše zemlje za sigurnost, zaštitu i opstanak naših saveznika, pa i svijeta“, napisao je Trump prije par dana u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social u objašnjenju zašto je ovaj političar imenovan da se bavi dijelom savezničke države. Landry će u svojoj objavi na društvenoj mreži X navesti da mu je čast služiti na „volonterskoj poziciji kako bi Grenland postao dio SAD-a“, a u januaru ove godine na istom mjestu napisati: „Predsjednik Donald J. Trump je apsolutno u pravu! Moramo osigurati da se Grenland pridruži Sjedinjenim Državama. ODLIČNO za njih, ODLIČNO za nas! Učinimo to!“. U sličnom potezu nekog američkog rivala najveći dio medija sa Zapada bi vjerovatno konstatovao da je ovo poziv na rasparčavanje suverene države, uz dodatak da se radi o naprednoj demokratiji i članici Evropske unije. Ali, u slučaju Trumpa stvar se često želi predstaviti kao potez koji možda i nije tako loš, kao iznuđen i možda pravedan potez geopolitičkog genija iz Washingtona. Ko su Trumpovi (ne)prijatelji? Međutim, neki nemaju dileme o ozbiljnosti situacije kada se Trump bavi Evropom. Prošle sedmice je poznati britanski novinar Martin Wolf u jednom intervjuu rekao da je „Evropa jedini dio svijeta prema kojem je Trump neprijateljski nastrojen“. Wolf ovu tvrdnju brani objašnjenjem da se Evropa razlikuje od Trumpa na raznim pitanjima, uključujući odnos prema politici, pravu i kulturi. Prije desetak dana tamošnja obavještajna služba (DDIS) je u izvještaju, prema The Guardianu, navela da je Washington prijetnja Danskoj. „Sjedinjene Države koriste ekonomsku moć, uključujući prijetnje visokim carinama, kako bi nametnule svoju volju, a mogućnost primjene vojne sile, čak i protiv saveznika, više nije isključena“, naveli su. Kod ovog logičnog zaključka jedino ostaje dilema zašto je Dancima trebalo skoro dvanaest mjeseci da sebi priznaju ono što je bilo očigledno pri Trumpovom povratku u Bijelu kuću. Danci su sada zabrinutiji nego što su bili u januaru. Nakon imenovanja Landryja kao specijalnog izaslanika na razgovor je pozvan američki ambasador u Danskoj. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen je ovo imenovanje opisao kao „potpuno neprihvatljivo“. Reagovali su i danska premijerka Mette Frederiksen i grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen. „To smo već vrlo jasno rekli. Sada to ponavljamo: ne možete anektirati druge zemlje“, naveli su u zajedničkoj izjavi. „Grenland pripada Grenlanđanima, a SAD ne bi trebao preuzeti Grenland. Očekujemo poštovanje našeg zajedničkog teritorijalnog integriteta“, napisali su u odgovoru na pomenuto imenovanje, nazvavši Washington „saveznikom“ koji ih je doveo „u tešku situaciju“. Podršku Danskoj dali su predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa. „Teritorijalni integritet i suverenitet temeljna su načela međunarodnog prava. Ta su načela bitna ne samo za Evropsku uniju, već i za sve nacije svijeta“, objavili su na društvenoj mreži X. Francuski predsjednik Emmanuel Macron poručio je da daje podršku „suverenitetu i teritorijalnom integritetu Danske i Grenlanda“. Ovakve formulacije iz Evrope nalazimo u pozivima Rusiji da prekine agresiju na Ukrajinu. Američki nacionalni interes i Trumpova volja Ubrzo nakon brojnih, i odmjerenih, reakcija evropskih saveznika, Trump je izjavio da Sjedinjene Države „trebaju Grenland zbog nacionalne sigurnosti“, odbacivši da su u pitanju nafta i minerali, već da mu se ne sviđa da u blizini ovog otoka budu kineski i ruski brodovi. Ovako sročeno Trumpovo objašnjenje ostavlja malo dileme o namjerama zvaničnog Washingtona. Decenijama je jasno šta znači kada Sjedinjene Države brane svoju nacionalnu sigurnost. U slučaju Grenlanda, prema toj postavci, Arktik je krajnji cilj, jer to je najkraća ruta za rakete koje bi mogle poletjeti između Sjedinjenih Država i Rusije, tu su novi plovni putevi koji nastaju otapanjem leda i Kina koja je sve prisutnija u ovom dijelu svijeta. Odatle, nije iznenađenje ovakav Trumpov nastup. Posljednjih sedmica odlučnost upotrebe vojne sile pokazao je i pred obalama Venecuele, dok je ranije slao delegacije na Grenland i ponavljao svoje ponude da kupi otok, ili ga naprosto preuzme od višedecenijskog saveznika. Zato bi Danska, baš kao i drugi evropski saveznici, mogli biti žrtva Trumpove vizije podjele zona uticaja između Washingtona, Pekinga i Moskve. Obrisi takve politike mogli su se vidjeti i na samitu na Aljasci, gdje je u augustu ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ovaj zastrašujući nastup sile bio je najavljen od onih koji su upozoravali šta bi donio Trumpov povratak u Bijelu kuću. Prva godina dana njegovog drugog mandata pokazuje da u toj ideji nije sam i da iza njega stoje razni centri moći u Sjedinjenim Državama, koji sadašnjeg predsjednika navode da brani poziciju da je nacionalni interes, čvrsto ukorijenjen u geopolitičke planove stratega u Washingtonu, iznad bilo kakve vrijednosne politike i ideologije. Najava Trumpa da je spreman oteti od savezničke države teritoriju možda je najbolji opis onoga što je nedavno finski predsjednik Alexander Stubb pokušao predstaviti u svojim razmatranjima o kraju liberalnog poretka, iako takvu mogućnost u svom tekstu nije spominjao. Stubbovi komentari, kao direktno svjedočanstvo visokog zvaničnika sa Zapada o promjenama u tom geopolitičkom bloku, također nisu bili ex nihilo. Naznake da je Trump došao sa spremnom agendom mogli smo vidjeti i ranije na više primjera. Trump je to pokazao i u svom martovskom obraćanju pred oba doma američkog Kongresa. Tada će Americi i svijetu poručiti da je odbacio gotovo sve ideološke i vrijednosne postavke svojih prethodnika u Bijeloj kući i naznačiti da Sjedinjene Države pod njegovom palicom imaju interese koji stvaraju saveznike i saveze i da je to nova činjenica u djelovanju najveće svjetske sile. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ove sedmice govorio je o pregovorima između Moskve i Sjedinjenih Američkih Država. Iako dvije strane razgovaraju o zaustavljanju rata u Ukrajini, potpuno je jasno da odlučuju i o drugim pitanjima koja su važna za Evropu. Foto: Sergej Lavrov Kada je Rusija u februaru 2022. godine pokrenula agresiju na Ukrajinu bilo je jasno da Evropu čekaju epohalne promjene. Rusija je tada podigla novu gvozdenu zavjesu prema Zapadu, a onda snagom svoje armije pokušavala odrediti granice svog uticaja. Dok je Joseph Biden bio u Bijeloj kući bilo je jasno da će ruski uticaj stati tamo gdje se zaustavi ruska vojska, bez obzira na želje ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tih dana govorio o „historijskim pravima“ Rusije na razne teritorije, uz besmislene tvrdnje kojim je pokušao opravdati svoju odluku da napadne susjednu državu. Vladaru iz Kremlja nije bilo ni na kraj pameti da bi tom logikom, na primjer, Njemačkoj morao vratiti današnji Kalinjingrad. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću mnogo toga se promijenilo. Prije svega, Trump je promijenio stavove Zapada. Trump smatra da je sve na stolu, čak i ono što niko dugo vremena nije dovodio u pitanje - granice država u Evropi. Lavrov - karijera koja bi se mogla ocjenjivati učinkom u Ukrajini Učinak Lavrova kao šefa ruske diplomatije jednog dana sigurno će dobiti pažnju politologa i historičara širom svijeta. Decenije provedene uz Putina izgradile su ga u aktera mnogih važnih političkih i ekonomskih procesa širom svijeta. Ali, ruska agresija na Ukrajinu promijenila je i njegovu poziciju. Zapad je od tada često ignorisao Lavrova, a Putin je bio jedina adresa za dijalog s Rusijom. Lavrov je bio meta i ruskih analitičara i novinara, koji su između redova poručivali da decenije provedene na funkciji šefa ruske diplomatije trebaju značiti i veći uticaj širom svijeta. To se posebno vidjelo kada je Rusija došla pod udar sankcija mnogih država. Mjesecima se govori o pregovorima američkih delegacija s Rusima, rijetko kada s Lavrovom. Čini se da Amerikanci ne računaju na Lavrova, odnosno vjeruju samo Putinu. Lavrov je sada, iz nepoznatog razloga, otkrio detalje s pregovora, ponovivši ono što je pisao dio medija sa Zapada - Washington želi da Ukrajina preda dijelove teritorije, čak i one koje ruska vojska nije osvojila. Lavrov tvrdi da je Washington shvatio da „teritorija gdje su Rusi živjeli stoljećima trebaju ponovo postati dio Rusije“. Šef ruske diplomatije, prenose mediji, mislio je na Donjeck, Luhansk, Herson, Zaporižju i Krim. Drugim riječima, ono što je Moskva anektirala 2014. godine, ono što je osvojila u ovom ratu i ono što je Putin uvrstio u Ustav kao dio Rusije i gdje ruska vojska još nije došla. Ruski zahtjevi Prihvatanje da se preda teritorija koju ruska vojska nije osvojila bila bi bolna za Kijev, posebno za ukrajinsku vojsku koja se gotovo četiri godine hrabro bori protiv jedne od najvećih armija na svijetu. Takva odluka Kijeva teško da bi imala podršku dobrog dijela stanovništva, posebno što je Ukrajina pristajala na razne ustupke nakon raspada SSSR-a i sve to uz garancije Zapada. Drugi ruski zahtjev, koji također pominje Lavrov, jeste garancija da Ukrajina neće postati članica NATO-a, mogao bi imati smisla samo ako je Ukrajina cjelovita, jer ako Kijev ne želi da preda svoje teritorije Moskvi, onda članstvo u ovoj vojnoj alijansi svakako nije moguće. Lavrov tvrdi da i taj ruski zahtjev Washington uvažava. „Naš stav je jasan. Korijenski uzroci sukoba moraju biti eliminisani“, rekao je. „To uključuje prijetnje Rusiji stvorene širenjem NATO-a na istok prema našim granicama i naporima da se Ukrajina uvuče u savez. Dobro je što je SAD to razumio. Jasno su izjavili da je članstvo Ukrajine u NATO-u neprihvatljivo“, dodao je Lavrov. Ruski zahtjevi o članstvu Ukrajine u NATO-u mogu se gledati kao dio američke strategije prema Kijevu i Moskvi i kao takva mogla bi biti razumljiva. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je ranije rekao da je spreman odustati od članstva njegove države u NATO-u, ako Sjedinjene Države daju sigurnosne garancije. Mediji su izvijestili, pozivajući se na neimenovane izvore, da bi te garancije trebale biti slične članu 5. NATO-a, što znači američka vojna zaštita za Kijev. Navodno ta američka ponuda, prema istim izvorima, „neće biti zauvijek na stolu“, što je navelo neke da zaključe da je to pritisak na Zelenskog da pristane na mirovni sporazum koji o Ukrajini dogovore Washington i Moskva. Trump je ove sedmice izjavio: „Mislim da smo sada bliže nego ikada prije“. Nova Evropa Ovakav sporazum o Ukrajini mnogi evropski zvaničnici su više puta odbacili. Mnogi od njih su pominjali „pravedan mir“ za Ukrajinu, ako već nije moguće Putina i Rusiju baciti na koljena. Evropa je, uprkos želji da udovolji Trumpu na mnogim poljima, do sada zadržala čvrst stav o ovom pitanju. Takav stav Evropljana ne čudi. Pored tog što bi čitava generacija evropskih političara ovakvim razvojem situacije mogla biti poražena, posljedice po evropsku sigurnost mogle bi biti dugoročne. Insistiranje Rusije da im Zapad prizna pravo da mijenja državne granice silom moglo bi biti uvod u razne slične scenarije širom Evrope, čak i unutar Evropske unije i između članica NATO-a. Da li je Trump zaista pristao na ove ruske zahtjeve još uvijek nije objašnjeno iz Washingtona. Ako jeste onda bi to bio težak poraz Zapada, ne samo zbog toga što se teško narušava jedinstvo između saveznika, nego što bi se pogazilo međunarodno pravo koje im je omogućilo da decenijama upravljaju najvažnijim svjetskim političkim i ekonomskim procesima. Ako se Putinu dozvoli da silom mijenja granice, posljedice bi bile pogubne i za ugled Zapada, posebno Evropljana koji su na razne načine stali iza napadnute države. Ko bi nakon toga vjerovao Zapadu i ko bi se oglušio na Putinove ponude za savezništvo s Rusijom? Kakva će biti budućnost Ukrajine i Evrope još uvijek nije poznato vjerovatno ni Lavrovu. Štaviše, sve teže je definisati i sadašnjost u odnosima Zapada i Rusije. Nedavno je komandant španskih zračnih snaga general Francisco Braco, govoreći o odnosima NATO-a i Rusije, rekao da „nismo u ratu, ali ne mogu potvrditi ni da smo u miru“. Četiri godine rata na istoku Evrope izgleda da tjera i na redefinisanje pojmova koji su do jučer sami po sebi bili razumljivi. Možda upravo otuda Lavrov crpi optimizam u spremnost Washingtona da se povinuje interesima Moskve. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.