Prema dostupnim podacima trenutno se u svijetu vodi preko stotinu oružanih konflikta. Neki od njih su manjeg obima i intenziteta, a neki se vode sa ogromnom žestinom, na ogromnom prostoru i gdje se broj ubijenih ljudi mjeri u stotinama hiljada. Neki traju svega nekoliko mjeseci, a neki decenijama i još uvijek nisu blizu svome kraju. Međutim, samo neki ratovi dobiju pažnju međunarodne javnosti. Ovi drugi, koji se najčešće vode u Africi i Aziji, često nisu ni vijest u najvećem broju medija. Zato su neki od njih, od strane različitih autora, opisani kao „zaboravljeni ratovi“. Na ovome mjestu, petkom, bavićemo se nekim od tih oružanih sukoba i u kratkim crtama predstaviti šta žele zaraćene strane i u kojoj mjeri velike svjetske sile stoje iza njih. Danas ćemo se osvrnuti na rat u Mjanmaru.
Kod nas se periodično pojavljuju vijesti o Mjanmaru, ranije Burmi (vojska promijenila ime države, jer ih podsjeća na kolonijalno naslijeđe). Te vijesti, uglavnom, govore o nasilju nad muslimanskom manjinom Rohinja, uplitanju vojske u poslove civilnih vlasti te o životu i radu dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi koja se opire vojnoj hunti. Međutim, rijetko možemo pročitati kome i zašto je važan Mjanmar te zašto u njemu bukte brojni ratovi. Jedan takav, u kombinaciji sa pobunom protiv vlasti, traje dvije godine, a suštinski je nastavak decenijskih sukoba. Do sada je odnio tridesetak hiljada života, milion ljudi raselio, uništio desetine hiljada domova i ekonomiju srozao do te mjere da državi prijeti kolaps.
Vojna hunta protiv civilne vlasti
Korijen novog rata u Mjanmaru je vojni udar kojim je sa vlasti uklonjena Aung San Suu Kyi koju je podržavao Zapad. Pod pritiskom javnosti vojna hunta 2008. godine je donijela novi ustav zemlje, prema kome 25% parlamenta pripada vojsci i da za promjenu ustava treba 75% glasova u parlamentu. Aung San Suu Kyi i Nacionalna liga za demokratiju (NLD) na izborima 2015. godine osvaja 77% posto glasova. Zatim, u novembru 2020. godine NLD dobija 396 od 476 mjesta u parlamentu. Vojska tvrdi da su izbori namješteni i ubrzo vrši vojni udar, kao i 1962. i 1988. godine. Volju građana da se okrenu Zapadu vojska je zaustavila.
Aung San Suu Kyi vojska odvodi pred sud, zajedno sa desetinama hiljada ljudi. Prema optužnicama može dobiti stotinu godina zatvora. Građani su pružili otpor, na mirnim okupljanjima, ali i oružjem. Na protestima se nije govorilo o etničkim i religijskim podjelama, već o vraćanju na vlast ljudi koji su izabrani na izborima. Pripadnici Rohinja u Yangonu, koji godinama nisu isticali svoju etničku i vjersku posebnost, podržali su ove proteste sa istim argumentima kao i ostatak demonstranata. Od februara 2021. godine počinje rat koji uključuje desetine različitih grupa na strani vojske, ali i još više na strani pobunjenika. Kriza tada poprima obrise onih koji dovode do kolapsa država.
(Ne)uništivi Tatmadaw
Mjanmar je specifičan i po vojsci koja vlada iz Naypyidawa, grada koji je namjenski građen da zamijeni kao glavni grad Yangon. Tatmadaw, kako se ta vojska naziva, ima paralelni sistem, pa vojnici sa porodicama žive odvojeno od ostatka stanovništva, idu u posebne škole i bolnice te prate posebne medije, čime su postali de facto kasta. Hiljade mrtvih vojnika ne predstavljaju veliki problem za vojsku koja se oslanja na siromašne mladiće koji im pristupaju u nadi da će se spasiti siromaštva. Razvili su i posebne programe za porodice palih vojnika. Ono što im dugoročno može biti prijetnja jesu finansije koje jedino mogu dobiti iz Kine, budući da su zemlji uvedene sankcije. Nakon vojnog udara, građani su pohrlili u banke i povukli depozite, a koronavirus dodatno je otežao stanje u zemlji.
Pobunjeničke snage ostvaruju napredak u mnogim dijelovima države. Početkom pobune formirana je Vlada nacionalnog jedinstva koja okuplja različite grupe. U pojedinim dijelovima zemlje ovo tijelo ima vlast i postoji jasan stav da žele zemlju bez vojne diktature. Suštinski, to znači i bez kineskog upliva. Naime, Peking je decenijama glavni saveznik hunte koju SAD pokušavaju oboriti, a Indija odobrovoljiti da promijeni stranu.
Zašto je Indiji važan Mjanmar?
Mjanmar (53 miliona stanovnika i površina od preko 676 kvadratnih kilometara) graniči sa Bangladešom, Indijom, Kinom, Laosom, Tajlandom i ima izlaz na Andamansko more, u Benglaski zaljev i dalje na Indijski okean. Dakle, sudbina ove države zavisi u mnogome od toga što dijeli granicu sa dvije najmnogoljudnije države na svijetu i izlaskom na more u blizini Malajskog prolaza koji je žila kucavica za kinesku ekonomiju. To Mjanmaru daje posebnu važnost u očima Indije i SAD. Okretanjem Mjanmara na svoju stranu Indija želi uticaj na članice ASEAN-a i daljnji prodor prema Japanu i Indo-pacifiku, potiskujući Kinu.
Takav strateški položaj bio je važan i Britancima koji su tu imali koloniju i Japanu koji je u Drugom svjetskom ratu tamo vodio važne bitke. Mjanmar je do puča bio jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta, uprkos lošoj infrastrukturi i oskudnim resursima, mada ima nalazišta rubina, safira, žada i drugog dragog kamenja. Ulagači u tamošnju ekonomiju dolazili su iz Indije, Kine, Singapura, Filipina i Južne Koreje, a kompanije sa Zapada svoja ulaganja su ograničili zbog sankcija. Zapad je sankcije ublažavao kako je Aung San Suu Kyi politički jačala i kako je kontrola države od strane vojske slabila.
Položaj Mjanmara za Indiju je važan i zbog činjenice da ta država graniči sa sjeveroistočnim dijelom Indije, koji je sa maticom povezan Siliguri koridorom. Indija želi da Mjanmar „otme“ od Kine zbog vlastite sigurnosti, ali i zbog jugoistočne Azije. Odatle ideja o autoputu koji povezuju Indiju i Tajland preko Mjanmara. Projekat prati i indijsko ulaganje, naprimjer u luku Sittwe 2016. godine, kao ključnu tačku u Bengalskom zaljevu, u regiji koju nastanjuju Rohinje, s ciljem da uvećava trgovinsku razmjenu sa Mjanmarom kome je Kina najveći trgovinski partner. Indija vjeruju da bi stvaranjem ekonomskog čvorišta i kontrolom Bengalskog zaljeva to moglo biti promijenjeno.
Indija pokušava pridobiti i Tatmadaw. Zajedničke vojne vježbe i operacije protiv grupa koje djeluju uz granicu dvije države, zatim prodaja ruske podmornice, dio je indijskih poteza. Pekingu se to nije svidjelo, a Mjanmar se odlučio na ovakav potez i zbog regionalnog rivalstva sa Tajlandom i Bangladešom koji su kupili kineske podmornice. Progon Rohinja Indija nije oštro kritikovala, pružajući ruku Mjanmaru kada im Zapad okrene leđa. Većinski budistički Mjanmar (38 miliona budista) ima razumijevanje Indije i zbog činjenice da oko 8 miliona budista živi u Indiji, dok oko milion Indijaca živi u Mjanmaru.
Kineski faktor
Nakon Drugog svjetskog rata Kina i Mjanmar razvijaju posebne veze. Mjanmar je te odnose podveo pod termin „Pauk-Phaw“, odnosno „srodnici“, a Kina je termin preuzela. Mjanmar je tako sebi osigurao posebno mjesto u Kini, ali i napravio odstupnicu, jer rođacima se vjeruje. Kina je tražila od hunte da ostanu neutralni u regionalnim i svjetskim odnosima, dok joj je čuvala leđa. „Pauk-Phaw“ je ostavio suviše slobode za manevar, pa se Mjanmar približio i Indiji i Zapadu. Indija je pokušala ubijediti Mjanmar da ih Kina pretvara u svoju polugu.
Kina je odlučila da u Mjanmaru gradi branu „Myisone“ i uloži milijardu dolara. Projekat je zaustavljen dolaskom na vlast NLD-a. Zatim, Kina je počela projekat izgradnje željeznice na relaciji Muse (Mjanmar) – Mandalay (Kina), čime želi na Indijski okean, izbjegavajući Malajski prolaz. Kina je predložila gradnju luke Kyauk phyu u vrijednosti od 7,2 milijarde dolara, ali se do prije vojnog puča činilo da će biti uloženo mnogo manje, budući da vlada NLD-a nije željela toliku investiciju, smatrajući da će upasti u zamku kineskih kredita.
Kina je posebno ulagala u mjanmarsku vojsku, pa je čak 60% tamošnjeg oružja nabavljeno iz Kine. Vršili su i zajedničke operacije protiv naoružanih grupa koje djeluju uz granicu dvije zemlje. U tim akcijama mjanmarske vojske u nekoliko slučajeva stradali su kineski državljani. Spomenimo i to da su oko tri posto populacije Mjanmara etnički Kinezi.
Loš primjer za Peking
SAD žele da se domognu kineske granice. Primjer Južne Koreje i Japana, kao američkih projekata, djeluje primamljivo milionima ljudi u tom djelu Azije, a to je noćna mora za Kinu. Mjanmar zbog podrške naroda NLD-u može biti grudva koja će pokrenuti lavinu. Zato Peking grčevito brani huntu. Trijumf jedne strane može promijeniti geopolitičku kartu jugoistočne Azije i trajno ugroziti interese Kine ili Indije. Zbog toga različite strane tipuju na NLD, ili na huntu. Gledajući širu sliku, ovo i jeste osnovna podjela s kojom se suočava Mjanmar posljednih godina, ali ne i jedina. Ispod podjele „za“ i „protiv“ hunte bukte etnički, vjerski i regionalni sukobi. Naoružane grupe su širom zemlje i osim vojne hunte napadaju jedna drugu.
Ovakav razvoj situacije vojnoj hunti zadao je velike probleme, s mogućnošću da se stvari usložne i eskaliraju na čitav region. U strahu od širenja ujedinjenog fronta protiv sebe, Tatmadaw je počeo da pomaže indijske pobunjeničke grupe, a zauzvrat od njih očekuje da se bore protiv mjanmarskih pobunjenika. Pripadnici milicija iz naroda Meitei (poznati i kao Manipuri) i Naga, kao i Asamci, bore se sa obje strane indijsko-mjanmarske granice. Duga i porozna granica Indiji zadaje velike probleme, pa bi Tatmadaw mogao dobiti i odgovor iz New Delhija, čime bi kriza postala regionalna. U međuvremenu, rat u Mjanmaru traje i odnosi živote hiljada ljudi, bez pretjerane zainteresovanosti ostatka svijeta.
Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba