U Sankt Peterburgu 27. i 28. jula održan je drugi Rusko-afrički samit. Vladimir Putin, čovjek sa međunarodne potjernice, ugostio je brojne šefove država i vlada i pokazao da Rusija ozbiljno računa na Afriku u svom obračunu sa Zapadom.
Ako postoji kontinent gdje rusku politiku većina država smatra pozitivnom, onda je to Afrika. Mnoge afričke države Moskvu, odnosno SSSR, pamte kao silu koja im je pomogla da protjeraju kolonizatore. Sjećanje na takvu politiku Moskve nije izblijedilo.
To je krajem februara priznao i američki državni sekretar Antony Blinken, rekavši da Južna Afrika pozitivno gleda na Rusiju jer je Kremlj podržavao snage koje su se borile protiv aparthejda, dok po lošem pamte politiku Washingtona koji je „simpatisao“ režim. Blinkenova izjava govori da su neke afričke države rijetka mjesta na kojem ruska „mehka moć“ (soft power), ima prednost nad američkom.
Problem za Zapad trenutno je postkolonijalno naslijeđe i odnos prema državama koje su stekle nezavisnost, zatim svrgavanje i likvidacija Muamara Gaddafija, a posljednjih decenija i nezainteresovanost da se održavaju dobri odnosi sa mnogim afričkim državama.
Zapad je posljednjih decenija pokazao interes za samo nekoliko afričkih država. Tako je otvoren prostor Kini da uspostavi odlične veze (političke i ekonomske) sa brojnim državama, a Rusija je ojačala svoju poziciju koja je bila poljuljana slomom SSSR-a. Zatim, u Africi sve je veći uticaj Turske, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arpskih Emirata, Irana, Indije i drugih.
Putinov multipolarni svijet
Administracija Josepha Bidena, nakon godina pasivnosti Washingtona u Africi, počela je kreirati politike kojima bi privukla afričke države. Biden je u Afriku slao svoju suprugu Jill i razne delegacije. On je ugošćavao afričke lidere na samitu sličnom onom iz Rusije.
Govor koji je Putin održao pred gostima iz Afrike, bio je možda najbollji sažetak dešavanja na samitu, odnosno najbolji opis onoga šta Rusija traži od afričkih država i šta im zauzvrat nudi. Poručio je da Rusija i Afrika žele da se bore za „multipolarni svjetski poredak“, protiv „neokolonijalizma“ i protiv „nezakonitih sankcija“.
Takve formulacije našle su mjesto u zajedničkoj izjavi nakon samita na kojem su bile prisutne 49 delegacija, sa 17 šefova država, a u kojoj se kaže da se potpsnici zalažu za „uspostavu pravednijeg, uravnoteženijeg i održivog multipolarnog svjetskog poretka, uz odlučno protivljenje svakom obliku međunarodnog sukoba na afričkom kontinentu“.
Putin je afričkim državama obećao pomoć da dobiju „odštetu za ekonomsku i humanitarnu štetu koju im je nanijela kolonijialna politika Zapada“ i da će se zalagati da se u Afriku vrate oteta kulturna dobra. Zatim, investicije, saradnju, transfer tehnologija i znanja, borbu protiv terorizma, nuklearnu energiju, izgradnje luka i otvaranje ruskog tržišta za afričke proizvode, rekavši da Moskva radi na tome da se preko Perzijskog zaljeva i Irana uspostavi koridor do Rusije.
Govor je neodoljivo podsjećao na nastupe političara sa Zapada koji su Africi nudili slično, uz razliku da Putin nije spomenuo ljudska prava.
Obećao je da će za šest afričkih država Rusija besplatno dati žitarice i ponudio stručnjake i tehnolgije da se u Africi razvija proizvodnja hrane. Prethodno, poklonio je svoj predsjednički helikopter predsjedniku Zimbabvea Emmersonu Mnangagwi. Ova dva gesta pokazuje u kakvom stanju je veliki broj afričkih država.
Ruski uticaj u Africi
Drugi Rusko-afrički samit došao je u najgorem trenutku za mnoge afričke države, posebno za one koje žele dobre odnose sa Zapadom. Afričke države uglavnom su odbile da izaberu stranu u ratu između Ukrajine i Rusije, kao i da uvedu sankcije Moskvi. Prvi samit održan je 2019. godine uz prisustvo 45 šefova država i u drugačijem ozračju.
„Ruska pažnja prema Africi stalno raste“, rekao je Putin na samitu, a što dokazuju i posjete ministra vanjskih poslova Sergeya Lavrova koji je od januara bio na dvije diplomatske turneje po najsiromašnijem kontinentu. Cilj Rusije je razbijanje diplomatske izolacije koju je pokušao nametnuti Zapad i u tome su u Africi poprilično uspjeli.
Prošlog ljeta Rusija je uspjela da razbije grupu „G5 Sahel“ koju su činili Mauritanija, Burkina Faso, Čad, Niger i Mali, a koju je na okupu držao NATO. Mali je prvi istupio iz grupe, protjerao francuske trupe i okrenuo se Rusiji. Nedavno je Mali ukinuo francuski jezik kao službeni i proglasio 13 lokalnih jezika za službene. Francuski je sada samo „radni“ jezik.
U Maliju, Burkini Faso i nedavno u Nigeru izvršeni su vojni udari. Ukrajinski zvaničnici kažu da iza toga stoji Rusija. Mali i Burkina Faso sada su proruski orijentisani, a prije nekoliko dana dvije zemlje su saopštile da će smatrati „objavom rata“ ako neko pošalje trupe u Niger. U Nigeru, prenijeli su mediji, na ulicama su se pojavile ruske zastave i poruke Francuskoj da napusti zemlju. Rušenje predsjednika Nigera Mohameda Bazouma veliki je udarac Zapadu. U toj regiji Bazoum je bio glavni oslonac Zapada.
Plaćenici iz grupe Wagner, po priznanju Putina finanisarani od strane države, bili su prisutni, ili su još uvijek, u nizu država. Libija, Mali, Centralnoafrička Republika, Sudan i Mozambik su države koje su svjedočile različitim operacijama Wagnera, od klasičnih ratnih dejstava do čuvanja rudnika dijamanata i zlata.
Pored toga, Rusija je tradiconalno prisutna u Africi preko izvoza oružja. Švedski institut SIPRI u martu je saopštio da 12% posto ruskog izvoza oružja ide u Afriku. Neke druge procjene kažu da je taj izvoz mnogo veći, čak 30 do 40 posto. Brojne države Afrike koriste rusko oružje. Neke jer drugo ne mogu priuštiti, a neke po vlasititom odabiru. Jedna od njih je Alžir sa kojim Rusija ima odlične odnose, zatim Egipat, Angola, Nigerija...
Pored besplatnog žita za siromašne zemlje, Rusija se u Africi nedavno pojavila i sa ponudom da gradi male plutajuće nuklearne elektrane, a mogući korisnici su Nigerija i Ruanda.
Drugačija Afrika
Ovakav ruski nastup prema Africi pokazuje da Moskva ozbiljno računa na ovaj dio svijeta, iako je najveća država na svijetu ekonomski patuljak u poređenju sa Sjedinjenim Državama i Kinom. Ali Moskva, očigledno, nudi i drugačije usluge, računajući na nezadovljstvo Afrike sa politikom Zapada i sa zauzetošću starih kolonijalnih sila.
Od kada je vojska u Nigeru uhapsila Bazouma neki tvrde da Rusija svojom politikom u Africi izaziva nestablinost i obara režime, sijući nemire na granicama Evrope. Ta teza je višestruko zanimljiva, posebno ako je gledamo u kontekstu kineske politike. Naime, Peking novcem i ulaganjima kupuje naklonost afričkih država, a neki vremenom postaju kineski dužnici.
Bez obzira da li su te optužbe o rušenju afričkih režima tačne, Rusija ako želi da bude velika sila mora biti prisutna u Africi. Taj kontinent, uz Aziju, predstavlja mjesto budućeg razvoja svjetske ekonomije, budući da ima ogromne resurse i brojno mlado stanovništvo. Neki u Africi postaju svjesni svoje narastajuće važnosti i to žele da iskoriste. Oni bi mogli doći u situaciju da biraju između Zapada, Rusije, Kine, arapskih država, Indije i drugih.
Portparol Kremlja Dmitry Peskov bio je zadovoljan prošlosedmičnim samitom. Za slabiji odziv lidera, u poređenju sa prethodnim, optužio je „SAD, Francusku i druge države“ za „drsko miješanje“ i „pritisak“ na afričke države.
U kojoj mjeri su afrički lideri podlegli pritiscima, a koliko ih je odlučilo da svoje partnere traži na drugim adresama, javnosti nije poznato. Međutim, sam odziv na samit kod čovjeka sa međunarodne potjernice govori da su barem neke države izabrale da vode politiku koja ne sluša samo Zapad, već slijedi svoje interese dok rat razara evropsku državu - Ukrajinu.
Tekst je objavljen na portalu nap.ba.