Posljednjih godina krajem mjeseca novembra redovno se govori o promjeni Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji je dogovoren u američkom Daytonu 21. novembra 1995. godine, a formalno je potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine. O promjenama Daytonskog sporazuma, kako ga kraće zove najveći dio javnosti u BiH i okolnim državama, govori se sve češće kako godišnjica potpisivanja dobija veći broj, a ustvari taj sporazum već je promjenjen i dalje će se mijenjati. Ostaje pitanje na koji način i u čiju korist. Svijet je na pragu epohalnih promjena nakon kojih ništa neće biti isto.
Ako čitate portale sa vjerskim sadržajima, ili gledate programe koji govore o pojedinim religijama, često se desi da pojedinci tvrde da je to što su upravo pročitali, ili čuli, iskrivljena verzija neke religije i da su neki ljudi zarad vlastitih političkih i društvenih kretanja to uradili. Oni koji su čvrsto ubjeđeni u ono što su pročitali ili čuli, tvrde da takve promjene nisu moguće i nikad se nisu desile. Bez obzira koja strana govori istinu, manifestacija vjerskih propisa širom svijeta pokazuje da različiti ljudi istu stvar razumijevaju različito, a da se ta ista stvar uveliko mijenja i prilagođava vremenu i mjestu u kome ljudi žive.
Tokom prošlogodišnjeg istraživanja američkog Pew Research Centra došlo se do podatka da su po vlastitom iskazu stanovnici BiH (baš kao i građani Hrvatske i Srbije) jedni od najreligioznih u Evropi i da natpolovičan broj ljudi vjeruje da postoji Bog, a u isto vrijeme u sve tri države se manifestuje sve viši stepen svega onoga što je suprotno osnovnim postavkama monoteističkih religija. Ovaj primjer slikovito prikazuje da veliki dio religioznih osoba po vlastitom priznanju, ustvari, de facto pristaje na sve ono što nije u skladu sa vjerom pronađe mjesto u društvu, ili konkretno u politici. Da li onda možemo očekivati da „sveto daytonsko pismo“ ostane nepromijenjeno?
Promjene koje se događaju
Praktično, Daytonski sporazum je izmijenjen više puta osnivanjem novih institucija, promijenjen je teritorijalni balans entiteta uspostavom Brčko distrikta, a veliki dio sporazuma nije ni proveden i shodno tome pretrpio je značajne promjene svojih osnovnih pretpostavi da bi taj sporazum bio primjenjen onako kako je zamišljen. Međutim, sve to je upakovano u različite političke programe i predstavlja se drugačije od onoga što je promjene iznudilo, a to je da se svijet mijenja pred našim očima i svaka država i svako društvo mora tražiti odgovore, ukoliko ne želi da postane mjesto u kome neće živjeti niko i koja je van svih modernih tokova.
Implementacija mjera, da bi se život svih nas odvijao, Daytonski sporazum je promijenilo i nastaviće da se mijenja kako vrijeme prolazi. Međutim, pitanje je da li se mi kao društvo možemo zadovoljiti da decenijama mijenjamo samo onoliko koliko nam je dovoljno da preživimo. Da li ljudi iz ovoga dijela svijeta mogu da misle i djeluju u velikim planovima, brojevima i idejama? Prije samo tridesetak godina stanivnici bivše Jugoslavije su se hvalili da ta država igra važnu ulogu u svijetu, ponosili se jugoslovenskim nastojanjima da igra neravnopravnu igru sa velikim svjetskim silama, da pokreće svjetske procese i da čitav svijet postaje prostor djelovanja jugoslovenskih građana. Da li potomci tih ljudi danas mogu da zamisle ovu državu na način da je podređena njihovim interesima, a ne samovolji političkih ili bilo kojih drugih elita?
To je, ustvari, pitanje za sve generacije koji su nakon potpisivanja ovoga sporazuma došle u godine života kada svijet gledaju očima odraslih osoba. Da li će ta generacija dozvoliti da ih vrijeme naprosto pregazi i izbriše iz svih razvojnih tokova? Pandemija koronavirusa je pokazala da se institucije mogu i moraju mijenjati i prilagođavati preko noći, a to se desilo i u BiH. Preko noći su uspostavljeni „krizni štabovi“ koji vladaju gotovo dekretima, a naša prava su ograničena u ime višeg interesa, odnosno u ime zaštite zdravlja ljudi. U jednom trenutku nije bilo dozvoljeno putovanje izvan mjesta prebivališta. Nije li to promjena daytonskih i zakonskih okvira, pa makar i privremeno? Ako jeste, koliko to privremeno može da traje i šta se sve može u budućnosti podvesti pod taj pojam? Da li treba čekati još nekoliko decenija da se puzajuće promjene dogode, ili promjene treba praviti planski i na vrijeme?
Budućnost je već tu
Prije nekoliko godina Dieter Zetsche, tada direktor čuvene njemačke kompanije Mercedes Benz, u jednom intervjuu je govorio o poslovnom okruženju te kompanije koje se mijenja, jer sam svijet ide prema promjenama koje zvuče kao naučna fantastika. On je tada istakao da su najveći konkurenti njegovoj kompaniji u bliskoj budućnosti firme poput Googlea, Tesle, Applea i Amazona, a ne drugi proizvođači automobila. U narednih 20 godina, predviđa on, Uber postaje najveća taxi kompanija na svijetu, Airbnb najveća hotelska kompanija, sistem IBM Watson će preuzeti poslove advokata u Sjedinjenim Američkim Državama jer za nekoliko sekudni pruža tačne pravne savjete sa tačnošću od 90 posto, dok advokati u toj zemlji danas to rade sa 70 posto tačnosti. Već u 2030. godini, nastavlja on, računari će biti pametniji od ljudi, a automobili sa samoupravljenjem biće uveliko u upotrebi tako da više niko neće željeti da položi vozački ispit ili kupi automobil, budući da će automobil nakon prijevoza putnika sam otići na drugu lokaciju i neće biti više briga ljudi koji ih koriste.
Zetsche dalje tvrdi da će i medicinska industrija propasti, budući da će u narednim decenijama postojati uređaji, kakav je Tricoder X, koji će detektovati gotovo sve bolesti pri njihovom pojavljivanju kod neke osobe. On dalje tvrdi da će naši mobilni telefoni postati neka vrsta današnjiih naprednih računarskih sistema sa mogućnošću 3D printa i skeniranja, tako da ćemo kod kuće sami sebi moći izraditi cipele skenirajući vlastito stopalo. U narednih tridesetak godina, predviđa on, 70 do 80 posto radnih mjesta će nestati i da će propasti svaki posao koji neće biti moguće raditi uz pomoć mobilnog telefona. Aplikacije će prepoznavati naše emocije, a pomoću aplikacija moćete provjeriti u sekundi da li neko, recimo u političkoj debati, govori istinu. Dalje, tvrdi on, ljudski vijek će biti produžen na stotinjak godina, a da će vrhunsko obrazovanje postati dostupno svima koji imaju mobitel.
Ko odlučuje o nama?
Pretpostavimo da će se ostvariti barem jedan dio ovoga što predviđa direktor ove velike njemačke kompanije, a on nije jedini koji ovakve promjene najavljuje. Pred našim očima se dešavaju promjene u vojnom sektoru i velike sile u upotrebu puštaju sisteme koji obesmišljavaju današnje armije siromašnih država, a što je nedavno na svojoj koži osjetila Armenija u okršaju sa Azerbejdžanom koji nije velika sila. Upotreba dronova, robota i autonomnih oružja već je naša sadašnjost. Paul Scharre je o tome prije dvije godine napisao odličnu knjigu (Army of None: Autonomous Weapons and the Future of War), raspravljajući o tome šta će se desiti kada takvim sistemima uopšte neće trebati ljudi, ili kad će cyber prostor preuzeti roboti odnosno botovi.
Kako će za dvadesetak godina izgledati Bosna i Hercegovina i okolne zemlje, ukoliko se nastavi sadašnja politika? Da li ćemo kao društvo biti spremni na promjene koje ubrzano dolaze? Kakvo mjesto u svijetu možemo zauzeti ukoliko nastavimo kretanje istim smjerom? Da li je naša jedina „strategija“ da neko „povuče ručnu“ i da ove promjene ne dođu tako brzo?
Imajući ovo u vidu, mlađe generacije u Bosni i Hercegovini moraju razmišljati u drugom pravcu i već sada početi graditi nova pravila. Današnji pristup politici, u kome se raspravlja da li je entitetska linija pomjerena nekoliko metara na jednu ili drugu stranu, osuđen je na propast i takav kontekst ne može biti odlučujući faktor za buduće poteze. Takva rješenja, lišena svake političke, ekonomske, društvene, prostorne i geografske logike i iščašena iz tokova savremenog svijeta koji daje prednost nauci i tehnologiji, ne mogu biti recpet za budućnost ove zemlje, jer ne mogu uspjeti i neće biti efikasna i primjenljiva, a o tome da li će biti konkurentna razvijenom svijetu nije potrebno ni raspravljati.
Naša država, baš kao i druge, treba efikasne institucije koje će pokušati uhvatiti korak sa savremenim svijetom, ili ćemo ostati na periferiji svjetskih tokova u svakom smislu te riječi, jer to što se neko ne slaže sa nekim trendovima ne znači da ih smije ignorisati i biti bez bilo kakve strategije. Recimo, legitimno pitanje je da li će mreža autoputeva u BiH biti gotova prije nego li u drugim dijelovima svijeta budu korišteni leteći automobili. Prije nekoliko dana u Seulu je uspješno testirano jedno takvo vozilo, što slikovito govori o našem kašnjenju za razvijenim svijetom.
Ako je velikoj njemačkoj kompaniji Mercedes Benz u budućnosti najveći rival Google ili Apple, kako je to moguće da kod onih koji odlučuju o nama to nije ni crtica u njihovim političkim programima? I na kraju, da li su onima koji odlučuju bliže ideje 19. ili 21. stoljeća? Shodno tome možemo zaključiti da će se promjene daytonskog i gotovo svakog drugog sporazuma desiti, a da je pitanje za ljude koji ovdje žive da li će te promjene biti u našu korist ili protiv naših interesa te da li u te procese možemo uploviti, ili ćemo naprosto biti uvučeni virom o kojem ne znamo gotovo ništa. Da li BiH može iskoristiti tehnologije 21. vijeka u svoju korist i novim pristupom prevazići vlastita ograničenja i slabosti? Šta ako se probudimo u susjedstvu koje posjeduje tehnologije koje mu osiguravaju nadmoć u svim poljima i u svakom trenutku?
Comentários