Imenovanje Andrije Mandića na čelo crnogorskog parlamenta od stranaka koje podupire Zapad, mogao bi biti opasan presedan za čitav postjugoslovenski prostor, posebno u kontekstu puta tih država u euroatlantske integracije, regionalne stabilnosti i izgradnje civilnog društva zasnovanog na univerzalnim vrijednostima i pravima čovjeka.
Foto: Andrija Mandić
Čini se da je Aleksandar Vučić postao najbolji učenik Zapada i da je najbolje shvatio poruku da je najefikasniji način da se udaljite od tog dijela svijeta da bezbroj puta ponovite da želite u Evropsku uniju i da radite gotovo sve suprotno od toga. U dijelu Zapada to je, bez obzira šta urade oni koji ih izgovore, ultimativni dokaz pobjede nad „malignim uticajem“ drugih sila koje se interesuju za Balkan.
Iako se takva konstatacija može odnositi i na NATO, ona je primarno važna za put država ka EU, koja je idejno mirovni projekat. Zato je imenovanje četničkog vojvode Andrije Mandića prvorazredno pitanje, jer širom regiona dokle su dolazile četničke snage ostale su masovne grobnice. Sada nasljednici te ideologije, odnosno njeni simpatizeri i baštinici, dobijaju plašt prihvatljivih političara koji region navodno vode ka miru i stabilnosti.
Imenovanje Mandića na čelo parlamenta je izašlo izvan političkih i pravnih okvira, iako mnogi, s razlogom, problematizuju činjenicu da će čovjek kojem se sudi za državni udar i koji ne krije simpatije prema Vladimiru Putinu, imati pristup dokumentima NATO-a, dok sa Zapada poručuju da u regiji jača uticaj Moskve i da se shodno tome moraju kopati rovovi prema Moskvi.
Pojavni oblik "euroatlantskog puta"
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Egiptu se vodila debata o tome da li tamošnje žene trebaju nositi hidžab ili masovno prihvatiti evropski stil oblačenja, kome su već pribjegavali bogatiji slojevi stanovništva i liberali koji su bili u usponu.
Ko zna kakva bi sudbina Egipta bila da se u raspravu nije uključio britanski konzul Evelyn Baring koji je, očekivano, podržao one koji su bili za evropski stil. Da li je Baring to uradio iz dobre namjere manje je bitno od činjenice da je njegov stav poslužio kao argument konzervativcima da pitanje hidžaba povežu s pitanjem otpora imperijalizmu i kolonijalizmu Zapada. Biti protiv hidžaba tada je značilo biti za one koji žele porobljeni Egipat.
U crnogorskom slučaju imenovanje Mandića na treće po važnosti mjesto u državi, po egipatskom primjeru, otvara pitanje prihvatljivosti fašističke ideologije zbog koje su stradale stotine hiljada ljudi, uključujući Srbe. Naime, da li podrška Zapada koalicionim partnerima vojvode Mandića znači da je četništvo, ili bilo koji drugi oblik fašizma, postalo društveno i politički prihvatljivo, ili je to samo novi pojavni oblik „euroatlantskog puta“?
Podršku koju je Mandić dobio od svojih koalicionih partnera ukazuje da neko ozbiljno ispituje granice šta je sve Zapadu prihvatljivo u ovom dijelu svijeta. Mandićevo imenovanje nam pokazuje da se na važne funkcije u zemljama koje kontroliše Zapad sada može doći i kao četnički vojvoda. Dakle, nasljednici ideja saradnika Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija postali su legitimni politički faktor u dijelu svijeta koji politički, ekonomski i vojno kontroliše Zapad.
Dokaz tome je i glasanje u parlamentu gdje je Mandić dobio podršku prozapadnih stranaka, prosrpskih i proruskih stranaka te par albanskih poslanika. U istom parlamentu desio se verbalni obračun dva pulena Zapada, bivšeg premijera Dritana Abazovića i njegovog nasljednika Milojka Spajića. Abazović je nekoliko puta spominjao „sponzore“ svoga nasljednika i njegove vlade.
Upravo sponzori glavni su akteri crnogorske drame u kojoj je bio cilj s vlasti, pod optužbama za korupciju, otjerati Mila Đukanovića. Pored zvaničnog Beograda, koji je podržava Mandića i sve varijante takve politike, u formiranje vlasti uključile su se Kosovo i Albanija. Albin Kurti je bio protiv ovakvog raspleta, ali je dio albanskih političara glasao za četničkog vojvodu, što upućuje da je prijatelj Aleksandra Vučića, albanski premijer Edi Rama vjerovatno umiješao prste.
Proste računice i opasni planovi
Da li je na ove sponzore mislio Abazović, nije posve jasno, ali je jasno da su zvanični Beograd, Sjedinjene Američke Države i najveći dio Zapada (in)direktno podržali izbor četničkog vojvode na čelo parlamenta i formiranje vlade bez crnogorskih i bošnjačkih stranaka. Podsjetimo, Đukanoviću se zamjeralo što je pravio vlade bez srpskih stranaka. U novoj epizodi crnogorske drame, koja je istovremeno i komedija i tragedija, većinski narod te zemlje nije u vladi.
Može li se vjerovati da je ovakav rasplet slučajnost i plod neobavještenosti Zapada, ili se radi o neznanju onih koji donose odluke? U crnogorskom parlamentu koji ima 81 mjesto da bi se izbjegao scenarij sa četničkim vojvodom na njegovom čelu bilo je dovoljno računati do 41 i znati da svaka većina bez Demokratske partije socijalista (DPS) i Bošnjačke stranke podrazumijeva one koji su protiv u NATO-a, koji traže prekrajanje granica i podržavaju Moskvu.
Krajem maja specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za Zapadni Balkan Gabriel Escobar upozorio je na rizik od ruskog uplitanja u izbore u Crnoj Gori. „ Možete biti sigurni da će (Rusija) pokušati svim razlikama i svim metodama skrenuti Crnu Goru s njenog evropskog puta. Stoga, da, brinem se za izbore ne samo u Crnoj Gori nego i u regiji“, kazao je Escobar.
„Kao što znate, ko god drži Crnu Goru na njenom evropskom putu, ko ostane privržen obavezama Crne Gore iz članstva u NATO-u i ko je saveznik u borbi protiv korupcije, može očekivati podršku SAD-a“, dodao je Escobar.
Dakle, Escobar je prije izbora portretirao vlast bez DPS-a i stranaka okupljenih oko Mandića. Ali polovinom septembra, kada je bilo jasno da Spajić mora birati između DPS-a i Bošnjačke stranke sa jedne, i Mandića sa druge strane, ukoliko ne želi nove izbore, Escobar mijenja ton.
„Bilo je mnogo preporuka, ne bih rekao zahtjeva, već preporuka iz SAD, Evropske unije, Velike Britanije i čak i NATO-a da bi Crna Gora trebalo da izbjegne da u svoju koaliciju uvede anti-NATO, anti-zapadnu političku stranku koja je i protiv Evropske unije. Ako Crna Gora to uradi, onda bira da prihvati pritisak druge zemlje u odnosu na preporuke transatlantske zajednice. Ne mislim da je sada potrebno razmišljati o tome šta bi se poslije dogodilo. Crna Gora je veoma čvrsta i dobra NATO članica i saveznica i očekujemo da to nastavi i dalje“, rekao je Escobar.
Da li je Escobar toliko mogao pogriješiti u procjenama, ili se planski radi na jačanju politike koja je devedesetih godina dovela do rata sa stotinu hiljada mrtvih i miliona raseljenih? Da li je strašnija činjenica da najveća svjetska sila nije mogla da predvidi ovakav ishod, ili to što je možda željela da se upravo ovo desi?
Eksperiment sa crnogorskim vladama koji traje četvrtu godinu sve više košta region. Plan da se DPS smjeni i da se onda na vlast dovode stranke i vlade sa kratkim trajanjem, što je slučaj u Italiji decenijama, u Crnoj Gori za sada pogrešno radi, jer u tom ruskom ruletu mogu doći na vlast i oni koji bi željeli da se ta zemlja i njen većinski narod izbrišu sa političke mape.
Kako je Zapad izgubljen u računicama sabiranja parlamentarne većine i u svojim planovima da ojača Vučića koji navodno Srbiju želi distancirati od Rusije, a čija politika od Kosova preko Crne Gore do Bosne i Hercegovine dovodi do nestabilnosti i sve češćih sukoba, građani se trebaju početi navikavati da „novo normalno“ po kojem je moguće da četnički vojvoda sa simpatijama prema Putinu vodi NATO članicu ka Evropskoj uniji i vrijednostima Zapada.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.