Sljedećeg mjeseca u Iranu će se održati predsjednički izbori koji po mnogo čemu mogu biti prekretnica u iranskoj, a shodno tome i politici okolnih zemalja. Jedan od onih koji žele u predsjedničku utrku je i bivši predsjednik Mahmoud Ahmadinejad koji očekuje odobrenje od nadležnih organa. Sama njegova najava da se želi vratiti u politiku sama po sebi je vijest od velike važnosti za Iran.
Iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, u periodu od 2005. do 2013. godina, ljudi pamte na različite načine, ali jednu stvar mu ne osporavaju, a to je njegova skromnost. Univerzitetskog profesora i inžinjera, koji potiče iz siromašne porodice, od prije ulasaka u politiku prati glas skromnog i poštenog čovjeka koji je imao čast da se nađe na mjestu predsjednika svoje domovine. Nakon isteka predsjedničkog mandata mediji su objavljivali fotografije Ahmadinejada koji stoji i vozi se u autobusu, daleko od bilo kakvog luksuza. Sve ostalo vezano za šestog po redu predsjednika Islamske Republike Iran je predmet spora između onih koji su ga podržavali i onih koji su ga vidjeli kao opasnost za Iran, regiju, pa čak i za čitav svijet, kako je to tvrdio bivši američki predsjednik George W. Bush.
Pristalice i neprijatelji
Ahmadinejadov mandat obilježen je sa puno kontraverzi koje su podjelile iransko društvo. Njegova politika u sektoru proizvodnje nafte, stanogradnje i pomoći mladim ljudima da postanu roditelji što ranije, upliv države na tržište različitih dobara i strogo konzervativni pogledi na društvo i danas su predmet debate u Iranu. Tako, na primjer, pamti se rast iranske privrede u njegovim prvim godinama mandata, kao i teška ekonomska kriza usljed sankcija koje su zemlji uvedene. Ahmadinejadova maksima da od prodaje nafte ljudi u Iranu moraju imati direktnu korist godinama je bila gorivo za njegovu političku ideju. Njegovi kritičari su isticali da se novac od prodaje nafte mora pametnije iskoristiti i da je to strateški resurs Irana. Međutim, u odbranu svoje politike Ahmadinejad može navesti da je za vrijeme njegovog mandata populacija Irana porasla za nevjerovatnih 16 miliona, što će reći da je njegova demografska politika uspjela.
I u vanjskoj politici Ahmadinejad je dijelio ljude. Njegov poziv za reformu Ujedinjenih nacija i primanja muslimanske zemlje u Vijeće sigurnosti sa pravom veta dočekana je sa oduševljenjem i preko granica Irana. U isto vrijeme, njegov tvrd stav prema Saudijskoj Arabiji, SAD i Izraelu donosio mu je i mnogo neprijatelja. Neobično ponašanje za jednog iranskog predsjednika ispoljio je i na sahrani venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, budući da je zagrlio majku pokojnika i poljubio kovčeg u kome se pokojnik nalazio, što je dočekano kao skandal među konzervativcima koji ga podržavaju. Njegova „antiimperijalna“ politika prema SAD u Latinskoj Americi je stekla mnoge simpatije, pa se i današnji razvijeni odnosi Irana i Venecuele temelje na Ahmadinejadovoj politici da se odupire Zapadu.
U pitanju koje je u Iranu i unutrašnje i vanjskopolitičko, Ahmadinejad je, također, imao specifičan stav. Za njega iranski nuklearni program nije bio ništa drugo osim tehnološko i industrijsko pitanje razvoja Irana na koje ta zemlja ima pravo. Vatreni govori protiv Izraela i razvoj nuklearnog programa u isto vrijeme, doveli su ga na naslovne stranice velikog broja medija. Greškom prevodilaca, ili namjerno, njegova izjava da će Izrael nestati sam od sebe, kao što je nestao SSSR ili Iran pod vladom šaha Reze Pahlavia, prenesena je kao njegova prijetnja da će Iran zbrisati Izrael sa mape. Kada se tome dodaju njegovi stavovi, ovaj put bez bilo kakve greške u prevođenju, o homoseksualcima, ljudskim pravima uopšte, posebno nakon gušenja demonstracija nakon njegove pobjede na izborima 2009. godine, onda je jasno kakva je slika iranskog predsjednika bila stvorena u mnogim medijima. Odluka njegove vlade iz 2006. godine da 50 posto studenata medicinskih, stomatoloških i farmaceutskih fakulteta moraju biti žene nije ga mogla spasiti od onoga kako je svijetu predstavljen u pomenutim medijima.
Da li Ahmadinejad ima podršku u Iranu?
Prijavljivanje Ahmadinejada za izborni proces obavljeno je ove sedmice, ali to ne znači da će on biti kandidat. Po iranskim zakonima o listi kandidata odlučuje dvanaestočlano tijelo, odnosno Vijeće čuvara čiji šest članovima imenuje ajatolah Ali Khamenei. Kandidati koji zadovoljavaju kriterije islamske republike u oblasti politike i religije dobijaju odobrenje za ulazak u izbornu utrku. Za sada nije jasno da li Ahmadinejad ima podršku ajatolaha Khameneija, što je trenutno najvažnije pitanje za ovu kandidaturu. Naime, kada je 2005. godine pobijedio u predsjedničkoj utrci ajatolah je podržao relativno nepoznatog kandidata Ahmadinejada, prije toga gradonačelnika Teherena u periodu od dvije godine. Ahmadinejad je tada porazio Akbara Hashemija Rasfanjanija, veoma uticajnog iranskog političara. Ni četiri godine kasnije podrška nije izostala, pa je tada porazio Mir-Hosseina Mousavija čije pristalice nisu priznale poraz i tada su pokrenute nasilne demonstracije.
Tokom 2012. godine Ahmadinejad pokušava da se domogne i iranskog parlamenta Medžlisa, ali njegova lista tada nije prešla cenzus, a podršku mu je uskratio i ajatolah Khamenei, tačnije podržao je druge političke opcije. Tu nije kraj razmimoilaženja sa Khameneijem, pa ga je 2017. godine eliminisao iz izbornog procesa prije nego je počeo. U septembru 2016. godine Khamenei je savjetovao Ahmadinejada da ne ulazi u izbornu trku, jer to nije u interesu Irana. Smatra se da je to prvi put u historiji Irana da se ajatolah na taj način umiješao u izborni proces. Na primjer, pomenuti Rasfanjani je prije toga dva puta tražio savjet od ajatolaha da li da bude kandidat, ali nije nikada dobio jasan odgovor.
Nakon ovoga događaja Ahmadinejad je napisao pismo ajatolahu Khameneiju i od njega tražio da se provedu reforme u izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti Irana, a kritikovao je i rad same institucije ajatolaha, drugih državnih i finansijskih institucija, pa i državne televizije. Stoga je važno pratiti naredne poteze iranskih vlasti i bivšeg predsjednika Ahmadinejada.
Fundamentalne reforme?
Prilikom prijavljivanja za predsjedničke izbore Ahmadinejad je izjavio da „narod treba da učestvuje u procesu donošenja odluka. Svi se trebamo pripremiti za fundamentalne reforme.“ Šta bi te reforme podrazumjevale i koliko bi u stvarnosti bili fundamentalne za sada nije poznato. Ono što je za sada poznato je da su izbori zakazani za 18. juni, a kandidati se mogu prijavljivati do nedjelje, nakon čega će Vijeće čuvara formirati konačnu listu.
Ahmadinejad (65) i danas uživa podršku određenog broja Iranaca, posebno onih siromašnijih i sa konzervativnijim uvjerenjima. Međutim, u suočavanju sa drugim kandidatima tek će se vidjeti koliko je ta podrška velika, budući da je kod Iranaca politička kultura bitno različita od mnogih država. Tako, na primjer, Iranci će se prije povesti podrškom kandidatu od strane neke institucije, univerziteta, zavičaja iz kojeg kandidat dolazi, nego li će slijediti stavove stranaka.
Aktuelni predsjednik Hassan Rouhani neće biti kandidat, pa je mnogo opcija za njegovog nasljednika. Kandidaturu je odbio i ministar vanjskih poslova Javad Zarif. U konzervativnim krugovima, na koje cilja i Ahmadinejad, već se pominje ime Ebrahima Raisija kao mogućeg kandidata kojeg će podržati kao etabliranu ličnost u iranskom društvu i politici. Međutim, zbog specifičnog iranskog sistema bilo kakav obrat je moguć. Podsjetimo, Ahmadinejad je prvi put na predsjedničkim izborima pobjedio Rasfanjanija, a dvanaest godina kasnije nije mogao biti ni kandidat.