Posljednjih godina jedna od važnijih tema u društvenim naukama i politici su gradovi budućnosti, odnosno stvaranje urbanih cijelina u kome će se briga za klimatske promjene staviti na vrh liste prioriteta, čak i u svakodnevnom životu svakog pojedinca. Ta politika ima zagovornike i protivnike širom svijeta, ali ovaj put dobar dio Zapada i Kina su na istoj strani.
Foto: Ilustracija
Priča o uspostavljanju pametnih gradova, sada još preciznije petnaestominutnih gradova, odnosno pretvaranja dijelova ili cijelih u iste, ima svoje zagovornike i svoje protivnike. I dok ovi prvi u njima vide korist, drugi pozivaju na oprez tvrdeći da se radi o namjeri vlasti da sve kontroliše.
Takva debata ovih dana traje i u Kanadi, u Edmontonu, koji je jedan od gradova koji su se odlučili za koncept po kome bi „sve“ potrebno bilo smješteno na udaljenosti koja se pješice ili biciklom može preći za petnaest minuta, a gdje je početkom ovoga mjeseca vlast odlučila da krene u „novu fazu“ projekta, najavljujući da će podijeliti 400 gradskih kvartova na petnaestominutne gradove.
Prije nego se osvrnemo na konkretne primjere, kratko definišimo šta su to pametni i petnaestominutni gradovi.
Grad kao živi mehanizam
Postoji više definicija šta su to pametni gradovi, ali kod gotovo svih stoji da su to urbane sredine koje su pokrivene naprednim senzorima za prikupljane različitih informacija na osnovu kojih onaj koji upravlja ima potpuni uvid u stanje. Senzori su uvezani u veći sistem kojem informacije (dobrovoljno) daju i ljudi čije se djelovanje prati u svakom momentu, a na osnovu toga se zaključuje kako upravljati gradom. Na primjer, senzori će prikupiti podatke o potrošnji vode ili električne energije i tako dati podatke o tome kako neka osoba postupa sa dostupnim resursima.
Petnaestominutni grad je naprednija verzija pametnog grada, barem kada se govori o potrebama pojedinaca. Naime, dio urbanista posljednjih godina se bavi redefinisanjem načina gradnje, a zbog ubrzanih klimatskih promjena i niza drugih faktora dio njih rješenje vidi u petnaestominutnim gradovima, odnosno urbanim cjelinama u kojima svaki pojedinac za petnaest minuta hoda ili vožnje biciklom može doći do radnog mjesta, prodavnice, ljekara ili mjesta za rekreaciju.
Iako je pokušaj stvaranja gradova koji olakšavaju svakodnevni život stanovništva fenomen koji se može pratiti u svim epohama modernih gradova, koncept petnaestominutnog grada najviše se vezuje za francusko-kolumbijskog naučnika Carlosa Morena, profesora na Sorbonni i savjetnika gradonačelnice Pariza Anne Hidalgo.
Moreno je zagovornik „održivih gradova“, odnosno onih koji ne štete klimi, budući da on vjeruje da pojedinci mogu i moraju doprinijeti borbi protiv klimatskih promjena i preuređenju gradova. Gotovo dvadesetak godina Moreno knjigama, istupima, predavanjima i aktivizmom promoviše koncept pametnih gradova, a posljednjih godina i koncept petnaestominutnih gradova, dobijajući sljedbenike širom svijeta.
Od pomenutog Pariza, čija je gradonačelnica Anne Hidalgo tokom pandemije koronavirusa vodila izbornu kampanju o petnaestominutnom gradu, preko gradova u Evropi, na Bliskom istoku, u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i sve do Kine, na različite načine primjenjuje se koncept gradova budućnosti koji bi trebali biti odgovor na klimatske promjene, prenaseljenost, smanjenu mobilnost pješaka, sigurnost, efikasnost u korištenju resursa...
Značajne razlike: Kineski životni krugovi
Koncept petnaestominutnih gradova razlikuje se od države do države, uzimajući u obzir političke, ekonomske, geografske, demografske i svake druge karakteristike. Jedan od lidera u uspostavi petnaestominutnih gradova je Kina koja decenijama upotrebom tehnologija upravlja gradovima. U julu prošle godine kinesko „Ministarstvo trgovine i dvanaest drugih odjeljenja“ počelo je „promovisati“ izgradnju „životnih krugova“ koji bi „omogućili stanovnicima da obavljaju sve svoje osnovne aktivnosti u krugu od petnaest minuta hoda od svojih domova“, javila je tada agencija Xinhua.
„Plan predviđa da žitelji određenih područja mogu da pronađu mjesta gdje će zadovoljiti svoje potrebe za kupovinom, keteringom, uslugama održavanja i popravke u krugu od deset minuta hoda od kuće, dok će istovremeno uživati u dodatnoj potrošnji na robu i usluge u vezi sa kulturom, zabavom, slobodnim vremenom, društvenom komunikacijom, zdravstvenom zaštitom i fitnesom u krugu od petnaest minuta hoda od kuće“, prenijele su agencije. Cilj je da „zajednice budu pametnije, uz otvaranje dodatnih radnih mjesta i poboljšavanje prihoda stanovnika.“
„Izgradnja 'životnih krugova' u zajednicama je već u toku, sa ukupno 2.057 krugova oformljenih u prve dvije grupe od 80 pilot oblasti širom Kine što koristi 42,01 miliona stanovnika zajednice“, dalje je navedeno.
Prije tri dana BBC piše da sada kineska vlada želi sve vrijeme pratiti projekte koje finansira, pa će neki morati instalirati opremu za nadzor svog rada. Dalje se navodi da se vlada odlučila na ovaj potez kako bi pomogla kinesku industriju nekretnina i vršila „regulaciju implementacije projekata i korištenja sredstava“. Nadzor radova će se vršiti dronovima, kamerama i satelitskim snimanjem, jer su raniji korisnici državnih sredstava „prekršili povjerenje kineske vlade“.
BBC dalje piše da je narod Kine „jedan od najnadziranijih na svijetu“ i da se polovina svjetskih nadzornih kamera nalazi u toj državi te da je to dio kineskog cilja da izgradi ono što naziva „najvećom svjetskom mrežom za nadzor“, pri čemu mnoge kamere koriste vještačku inteligenciju, uključujući tehnologiju prepoznavanja lica.
Političke implikacije
Dio zagovornika pametnih gradova u ovome ne vidi ništa sporno, pravdajući postupak kineske vlade željom da se sačuva javni novac. Isto tako, zagovornici pametnih gradova u drugim dijelovima svijeta koriste slične argumente, odnosno da sve poduzete mjere trebaju da koriste građanima, da se racionalizuje potrošnja, skrati vrijeme putovanja motornim vozilima, omogući lagodniji život, žaštiti planeta koja je pogođena klimatskim promjenama...
Ali oni koji stoje na drugoj strani, pametne gradove vide pokušaj potpune kontrole građana. Oni navode da bi granice petnaestominutnog grada bile i granice slobodnog kretanja stanovnika, budući da bi svako njihovo daljnje kretanje ugrozilo poredak i pravila, naštetilo klimi i održivosti grada, ili naprosto previše koštalo zajednicu koja se obavezala da racionalizuje potrošnju.
Dalje, oni tvrde da je kontrola potrošnje nekog resursa uvod u ograničavanje potrošnje tog resursa, odnosno da bi u jednom trenutku vlast mogla odlučiti šta građanin može kupiti ili posjedovati. U vremenu provođenja strogih mjera protiv širenja koronavirusa u nekim državama, ove teorije su dobile novi zamah, a oni koji ih zagovaraju bili su optuženi za „teorije zavjere“.
Pojava koronavirusa bila je važna tačka u raspravama o ovoj temi, jer se tada pokazalo da se neke stvari u prenaseljenim gradovima moraju mijenjati, odnosno da postojeće službe nisu uvijek mogle odgovoriti situaciji. Sjetimo se Italije nakon pojave koronavirusa i snimaka iz pretrpanih bolnica. Istovremeno, pokazalo se da nadzoru građana gotovo da nema granica. Sjetimo se snimka iz Kine kada dron u nekom udaljenom kineskom selu daje naredbe starici da se vrati u svoj dom, ili snimaka o zatvaranju čitavih ulica, odnosno zabrane stanovništvu da napusti svoje domove.
Oni koji namjeravaju uspostavljati pametne gradove ne planiraju odustati i sve je više zagovornika ove ideje, baš kao što raste i otpor kod dijela javnosti, proizvodeći političke i društvene pokrete. Nema sumnje da će se debata nastaviti, jer se radi o fenomenu koji bi mogao promijeniti živote ljudi, odnosno način života, način socijalne interakcije, ekonomske navike, zadirući u lične odabire pojedinca, i pretvarajući se tako u jednu od najvažnijih političkih tema u skorijoj budućnosti.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba