top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

NATO traži Stoltenbergovog nasljednika, a Boris Johnson ima ambicije i planove

Jens Stoltenberg bi na jesen trebao otići sa čela NATO-a, iako neki smatraju da će na toj funkciji ostati do proljeća 2024. godine, zbog izostanka dogovora članica ko bi mogao preuzeti funkciju. U javnosti su se pojavila razna imena mogućih Stoltenbergovih nasljednika, a najnovije je ime bivšeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva Borisa Johnsona. Odluka ko će biti novi generalni sekretar NATO-a govoriće o samoj alijansi u godinama koje dolaze.


Mandat 13. generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga primakao se kraju. Tačnije, njegov drugi mandat je okončan u oktobru prošle godine, ali je zbog rata u Ukrajini na toj poziciji ostao silom prilika. Tada je norveškom političaru povjereno vođenje NATO-a na još jednu godinu, jer članice nisu smatrale da je mudro u trenutku rata na istoku Evrope imenovati novog generalnog sekretara. Stoltenberg, koji je na čelu NATO-a od oktobra 2014. godine je rekao da ne namjerava da više ostaje na toj funkciji.


Da Rusija nije izvršila agresiju na Ukrajinu generalni sekretar najjače vojne alijanse na svijetu bio bi izabran mnogo lakše i kandidati za tu poziciju sigurno bi bila manje zvučna imena od onih kojima se barata danas. Les Echos je u martu prošle godine pisao da su među kandidatima za Stoltenbergovog nasljednika bivša visoka predstavnica Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, bivša premijerka UK Theresa May, bivša nizozemska ministrica odbrane Jeanine Hennis-Plasschaert, bivša belgijska premijerka i ministrica vanjskih poslova Sophie Wilmes, bivša estonska predsjednica Kersti Kaljulaid i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Sada se pominju imena Borisa Johnsona, bivšeg premijera Italije Maria Draghija, bivšeg rumunskog predsjednika Klausa Iohannisa, bivšeg ministra odbrane UK Bena Wallacea, zatim ministrica odbrane nizozemske Kajsa Ollongren, litvanska premijerka Ingrida Simonyte, njena estonska koleginica Kaja Kallas i zamjenica premijera Kanade Chrystia Freeland.


Mediji su prije godinu dana pisali da je vrijeme da na čelo NATO-a prvi put dođe žena, a sada se izbor generalnog sekretara promišlja kroz geopolitičku ulogu saveza u Evropi i svijetu. Naime, raspravlja o tome da li na čelo NATO-a treba doći neko ko je se istakao u pomaganju Ukrajini i da li će ta osoba biti sa istočnog ili južnog krila saveza, odnosno da li je vrijeme za prekid dominacije kadrova sa sjevera Evrope. Podsjetimo, četiri zadnja generalna sekretara NATO-a došla su iz UK, Nizozemske, Danske i Norveške. Odluka o tome iz koje zemlje dolazi naredni generalni sekretar NATO-a govoriće i o tendencijama samog saveza.


Podijeljeni stavovi


Izbor narednog generalnog sekretara biće važan čin. Produžavanje mandata aktuelnom to potvrđuje, a trakavica oko (ne)ulaska Finske i Švedske u NATO pokazuje da je nekada teško postići konsenzus između članica saveza. U medijima kruže različita imena, a neki (poput Johnsona) su kandidovali sami sebe, iako to u pravnom smislu ne znači ništa. Naredni generalni sekretar biće onaj oko kojeg se članice slože, a neki kriterij za odabir mora postojati.


U javnosti se već raspravlja o ovome, a jedan od glavnih argumenata za izbor jeste zalaganje pojedinih država članica u otporu Rusiji, odnosno pomoći Ukrajini. Smatra se da Poljska želi pomenute kandidatkinje sa Baltika, jer su Litvanija i Estonija pomagale Ukrajini na sve načine. Slično razmišljaju oni koji stoje iza ideje da se podrži rumunski kandidat, budući da Rumunija postaje sve važniji faktor u NATO-u, posebno u Crnom moru gdje je prisutna ruska flota, te da bi mogli postati još važniji ukoliko SAD i Turska ne pronađu zajednički jezik. Posljednjih godina SAD sve više na Rumuniju, zajedno sa Grčkom, gledaju kao na nekoga ko bi mogao zamijeniti Tursku kao domaćina američkoj vojsci.


Predlaganje kandidata iz Ujedinjenog Kraljevstva mnogi vide kao logičan potez u ojačavanju savezništva u Evropi, nakon što je London napustio EU. Želja Londona da bude poveznica između Evrope i SAD kroz pojačan angažman u NATO-u bi mogla biti odlično iskazana. Treba imati na umu da od 30 članica NATO-a njih 9 nisu članice EU, od čega su dvije (SAD i UK) nuklearne sile, a Turska druga najveća armija u savezu. Na kraju, imenovanje Kanađanina na funkciju genseka značilo bi da prvi put u historiji NATO nema Evropljanina na toj poziciji, što bi mogla biti poruka da savez gleda i izvan Evrope i Sjeverne Amerike.


SAD, koje vode glavnu riječ u NATO-u, još se nisu izjasnile koga bi voljele da vide na toj poziciji. To dodatno ukazuje da dogovora još uvijek nema.


Johnson na tragu svoje politike


"Moram da saopštim da postoji takva ideja. Smatram sebe kandidatom. To je veoma dobra i važna pozicija. Sada je NATO jači nego ikad“, rekao je Boris Johnson prošle sedmice odgovarajući na pitanje ukrajinskih novinara o njegovim izgledima da predvodi NATO i dodao da ne vidi „nikakve kontradikcije u ulasku Ukrajine u NATO. Ukrajinsko članstvo je perspektiva, to se mora dogoditi“, jer su svi ruski argumenti da se to ne dogodi diskreditovani.


Ova izjava bivšeg premijera UK dodatno pojačava argument da će izbor narednog generalnog sekretara, u trenucima kada Rusija napada Ukrajinu, biti na nekin način i najava onoga što NATO namjerava raditi u budućnosti. Većina Stoltenbergovih prethodnika svoj su mandat odradili bez ratova u Evropi i sa ratovima daleko od granica NATO država, čime je njihov posao bitno determinisan. Pitanje Ukrajine i odnosa prema Rusiji jedno je od pitanja kojim će se pozabaviti naredni generalni sekretar NATO-a ma ko on bio.


Na kraju, pozabavimo se i pitanjima koliko je vjerovatno da će Johnson zauzeti poziciju na čelu NATO-a i da li njegova ukrajinska politika ima šanse.


Bivši premijer povezivan je sa ovom funkcijom i prošlog ljeta. The Daily Telegraph tada je pisao da bi Johnson možda imao podršku SAD koje se protive formiranju „evropske vojske“, budući da Britanac slično razmišlja. Dio britanske javnosti i političara tu ideju je odbacio. Neki smatraju da Johnson nije za ovu poziciju zbog svog nekonvencionalnog ponašanja, jer generalni sekretar treba da bude tihi diplomat koji će daleko od očiju javnosti tražiti konsenzus članica. Drugi su tvrdili da će protiv njegovog imenovanja biti francuski predsjednik Emmanuel Macron. Neki su mišljenja da bi Johnsonov izbor, baš kao i kandidata sa Baltika, naljutio Moskvu jer su otvoreno neprijateljski nastrojeni prema Rusiji. Ponašanje Johnsona tokom početka ruske agresije na Ukrajinu je toliko pogodilo ruske propagandiste da su govorili da bi Rusija u svakom ratu sa Zapadom trebala prvo da gađa London da ga uništi.


Ali, ni najveći Johnsonovi kritičari ne mogu poreći da je angažman Londona bio veoma važan da se Kijev odbrani. Pred samu invaziju, dok je iz EU ponavljano da Rusija neće napasti, London je u Kijev dopremio različita protivoklopna sredstva i ubrzano obučavao ukrajinske trupe. Snimci mnoštva uništenih ruskih oklopnih vozila iz prvih dana rata su rezultat tog angažmana. London je kasnije nastavio da pomaže Ukrajinu, a Johnson je nasljednicima, u svom zadnjem obraćanju u parlamentu u svojstvu premijera poručio, kao savjet, da nastave pomagati Ukrajinu i drže se Washingtona.


Dakle, politika prema Ukrajini i Rusiji obilježila je kraj Johnsonovog mandata i godinu dana kasnije ispostavilo se da je tadašnji premijer UK ispravno vjerovao u ukrajinsku snagu više nego drugi, odnosno osjetio da bi Moskva mogla imati strašne posljedice nakon invazije.


Danas na Zapadu za mnoge nije pitanje da li se Kijev može odbraniti, već kako pomoći zemlji da krene u ofanzivu i otvoreno se govori da bi Ukrajina mogla postati članica NATO-a. Odatle je pitanje uspješnosti Johnsonove ukrajinske politike i njenog prihvatanja na Zapadu mnogo važnije od toga da li će on biti izabran za generalnog sekretara NATO-a.


Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.

 

Comments


bottom of page