Grossijevo upozorenje o nuklearnom oružju i 'nepredvidivoj i opasnoj' budućnosti

Šef Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grossi u nedjelju je u italijanskom dnevnom listu La Repubblica govorio o svijetu koji nastaje. Ovisno iz ugla iz kojeg se gleda, svijet ide ka uništenju ili ka miru u strahu od tog istog uništenja.

Foto: Rafael Grossi

Rafael Grossi nije se proslavio na dva zadnja velika zadatka koja su mu povjerena. Nuklearna elektrana u Zaporižju u dometu je ukrajinskih i ruskih snaga i tamo se povremeno vode vojne operacije, a iranska nuklearna postrojenja bila su meta izraelsko-američkog napada.

Ovakav neuspjeh Grossija u drugim okolnostima bio bi predmet kritike. Ali, u svijetu koji ne drži do međunarodnih propisa i dogovora Grossi će još neko vrijeme djelovati u korist jedne strane.

Tako, na primjer, za Grossija će ostati neprihvatljivo da Iran ima nuklearno oružje, a od čega ga po njegovim riječima godinama dijeli par sedmica, dok će izraelski nuklearni program naprosto ignorisati. Takvim stavom argentinski diplomata Grossi naljutio je Iran. Neki iz Teherana su tvrdili da je Grossi odavao iranske tajne Izraelu i da su neke lokacije na osnovu tih informacija bile meta.

Koliko je opasno da neke lokacije na kojima se razvija nuklearni program budu meta vojnih napada Grossiju je potpuno jasno i to pokazuju njegove riječi koje je prenijela La Repubblica, što Iranu sada vjerovatno ne znači mnogo. Ipak, vrijedi se pozabaviti onim što je Grossi rekao u nedjelju i što je, usljed mnogih kriza i izazova, nezasluženo ostalo izvan fokusa javnosti širom svijeta.

Od devet do više od dvadeset

„Bez želje za širenjem panike“, počeo je Grossi, rizik od nuklearnog sukoba danas je veći nego ranije. To je obrazložio riječima da će u nekom trenutku između 20 i 25 država imati nuklearno oružje, jer „proces razoružanja ili kontrolisanog smanjenja nuklearnih arsenala je stao. Oni koji posjeduju nuklearno oružje proizvode ga sve više“.

Grossi nije dao vremenski okvir kada bi se to moglo desiti, a na pitanje o kome se radi rekao je da su to „važne zemlje u Aziji, Maloj Aziji i Perzijskom zaljevu“ i da je svijet s toliko nuklearnih sila „nepredvidiv i opasan“.

Iz ovih tvrdnji jasno je da je „važna zemlja u Maloj Aziji“ Turska, a da u Perzijskom zaljevu vjerovatno misli na Iran i na Saudijsku Arabiju koja je rekla da želi nuklearno oružje ako isto nabavi Teheran. Druge dvije azijske države vjerovatno su Japan i Južna Koreja, koje su decenijama u fokusu ovakvih priča zbog straha od nuklearno naoružane Sjeverne Koreje, pa čak i Kine.

Ali i s ovim državama lista od preko dvadeset je preduga. Pored devet poznatih nuklearnih sila (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael) pomenute države, koje žele nuklearno oružje, činile bi tek oko polovine liste. Dakle, Grossi kaže da je još desetak drugih država na putu da postanu nuklearne sile.

Grossi nije naveo te države, ali posljednjih decenija, u raznim kontekstima, kao države koje navodno žele nuklearno oružje pominjane su Njemačka, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i drugi. Južna Afrika se dobrovoljno odrekla nuklearnog naoružanja, Libija je odustala od njegovog razvoja, a irački i sirijski nuklearni program prekinut je izraelskim bombardovanjem. Nedavno je Rusija u Bjelorusiji rasporedila nuklearno oružje, a američko se nalazi u više evropskih država.

Budućnost ratovanja

Da je trenutak ponovne upotrebe nuklearnog oružja, nakon Hiroshime i Nagasakija, sve bliži može se iščitati iz Grossijevih riječi da se sve više ležerno govori o upotrebi taktičkog nuklearnog oružja.

Kako tvrde stručnjaci, radi se o oružju koje može uništiti, naprimjer, samo jednu vojnu bazu bez posljedica po zdravlje ljudi izvan te baze. Dakle, te bombe ili rakete nose manju bojevu glavu od onih koje mogu da unište čitave gradove.

Broj takvih bojevih glava stalno raste. Ali ne i samo njih. Postoji oko dvanaest hiljada komada nuklearnog oružja, prema podacima Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) i Međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN). Rusija i Sjedinjene Države zajedno imaju oko 10.700 komada, što je više nego dovoljno da se uništi život za Zemlji.

Stručnjaci su saglasni da je samo nuklearno oružje spriječilo Washington i Moskvu da jedni druge napadnu u proteklih sedamdesetak godina, iako su došli na ivicu upotrebe tog oružja. Nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja pokazalo se i u slučaju Kine, Indije, Pakistana i Sjeverne Koreje koja u „nuklearnom klubu“ spada u male i siromašne države. Ipak, nuklearno oružje je do sada bilo garancija da Sjedinjene Države ili Južna Koreja neće napasti ovu izolovanu državu.

Upravo ta činjenica tjera druge države da traže nuklearno naoružanje. Brojni napadi većih država na manje i siromašnije sigurno bi bili izbjegnuti. Tako je, na primjer, pod izgovorom da ima oružje za masovno uništenje, Washington napao Irak, svjestan da to oružje nemaju i da su zato lahka meta. Tu je i primjer Ukrajine. Kijev se prije tridesetak godina odrekao nuklearnog oružja koje mu je ostalo nakon raspada SSSR-a, u zamjenu za garancije da ih Rusija ili neko drugi neće napasti.

Grossijevo upozorenje o rastu broja nuklearnih sila može se gledati i kroz prizmu pritiska Zapada na Iran da se povinuje željama Izraela i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ali, i pored toga njegova upozorenja stoje. Želja nekih drugih država da nabave nuklearno oružje, koje nisu ni spomenute, sigurno nije vezana za Iran. Strah od napada većih država sveprisutan je širom svijeta.

Posljednjih godina strah je sve veći i sigurno će rasti zbog utrke u izdvajanju novca za oružje od strane velikih sila, preko regionalnih, do onih koji se na kraju moraju prilagođavati novonastalim okolnostima u svom dvorištu.

Stručnjaci su saglasni da će nove tehnologije postojeće oružje napraviti smrtonosnijim nego ikada ranije. Ukrajinski rat je pokazao kako se konvencionalno oružje mijenja upotrebom vještačke inteligencije ili civilnih dronova, dok Trump pokreće projekat izmještanja oružja u svemir.

Ovakav tempo tehnološkog razvoja većina država ne može pratiti. Čak i one s velikim naučnim potencijalima nemaju šansu u nedostatku ogromnih količina novca za te namjene. Zato je realno da pribjegnu nabavci oružja za masovno uništenje, dok najveće svjetske sile, u borbi za prevlast, stvaraju nesigurno međunarodno okruženje. Grossi je tako javnosti rekao samo dio onoga što se dešava širom svijeta daleko od očiju javnosti, a što bi veoma brzo moglo postati nova činjenica s kojom se mora računati.

Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba

---