Agresija Rusije na Ukrajinu i sankcije koje su Moskvi uvedene od strane Zapada neke projekte je usporilo i prekinulo, a neki drugi su silom prilika postali važni. Jedan od njih je i transportni koridor koji bi povezao Kaspijsko more i Perzijski zaliv, odnosno Rusiju sa Indijskim okeanom.
Mapa: Plavom bojom postojeća ruta, a crvenom bojom planirani koridor
Iako je Rusija površinom najveća država na svijetu, ponekad joj njena geografija ne pomaže. Stoljećima staro nastojanje Rusije da se dokopa toplih mora, dodatno je otežano širenjem NATO-a na istok Evrope, a ratom u Ukrajini stvar je za Moskvu postala teža. Tačnije, ustrateškom smislu postala je neodrživa, ukoliko se nastavi obračun sa Zapadom.
Prekidom sporazuma o ukrajinskom žitu, Kijev je najavio da su ruski brodovi meta u Crnom moru, a Moskva nema drugog izlaza na Mediteran. Ulaskom Finske i Švedske u NATO, situacija na sjeverozapadu Rusije postaje dugoročno neodrživa – Baltičko more postaje NATO dvorište, pa se Sankt Peterbug čini dalji od ostatka svijeta nego ranije.
Ako se sukob nastavi, stvari će se za Rusiju usložnjavati. To bi u konačnici moglo poskupiti rusku trgovinu, posebno kada se govori o Moskvi i ruskim evropskim gradovima. Primjera radi, iz indijskog Mumbaja do Moskve, Sueckim kanalom, u mirnodopskim vremenima je potrebno oko 40 dana da isporuče robu. Projektom koji Rusija i Iran žele provesti, ta dva grada mogla bi postati udaljena „samo“ 14 dana puta.
Koridor „Sjever-jug“
Od početka ovog stoljeća Rusija, sa manjim ili većim prekidima i različitim entuzijazmom, radi na izgradnji koridora dugog 7,2 hiljade kilometara. Rusija, Iran i Indija su 2000. godine potpisali, a dvije godine kasnije i ratifikovali sporazum o gradnji koridora koji će povezati Moskvu, preko Kavkaza, Kaspijskog mora i Perzijskog zaliva sa indijskim lukama.
Ovaj projekat bio je usporen zbog visokih troškova, a nekada i zbog političkih razloga, jer pored Rusije i Irana koji bi od koridora „Sjever-jug“ imali najveću ekonomsku i političku korist, odnosi se i na Azerbejdžan, Armeniju, Turkmenistan, Indiju, Kazahstan i neposredno na Oman, Tursku, Gruziju, Bjelorusiju, Siriju, Pakistan i arapske zemlje Pezijskog zaliva.
Međutim, Rusiji ovaj projekat postaje sve važniji kako se sukob sa Zapadom nastavlja. Sankcije i pokidane veze neće biti prevaziđene preko noći, pa Kremlja mora tražiti alternative.
Tokom samita Rusije i Afrike koji je održan krajem jula, ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao da Moskva radi ubrzano na pomenutom koridoru i da bi bilo dobro kada bi na istočnim obalama Afrike bilo izgrađeno nekoliko luka koje bi služile kao poveznica između njegove zemlje i saveznika na afričkom kontinentu.
Putin i iranski predsjednik Ebrahim Raisi su 17. maja potpisali sporazum o izgradnji željeznice od Rashta do Astare. Oko 160 kilometara željeznice Rusiju će koštati 1,6 milijadi eura, a Iran 4,6 milijardi. Izgradnja bi trebala biti završena za četiri godine, čime bi se koridoru dodala karika koja nedostaje, odnosno iranski gradovi bili bi povezani sa ruskim gradovima željeznicom koja se pruža uz zapadne obale Kaspijskog mora.
Tim činom koridor nije završen, jer je za transport velikih količina robe potrebna rekonstrukcija željeznica, a zatim i izgradnja niza čvorišta, cesta pa čak luka i vodenih puteva, jer jedna od ideja koja se veže za ovaj koridor jeste i prokopavanje kanala između Kaspijskog mora i Perzijskog zaliva kojim bi se obavljao brodski teretni saobraćaj.
Kanal bi bio dug oko 700 kilometara i za Iran bi imao veliku važnost, ne samo političku i ekonomsku, već bi pomogao da se u sušne dijelove zemlje dovede pitka voda. Iran od devedesetih godina prošlog vijeka o tome pregovara s Rusijom. Moskva ima iskustvo izgradnje kanala, poput Bjelomorsko-baltičkog, Volga-Baltik, Volga-Don i drugih. Stručnjaci su izradili projekte, ali posao nije završen. Jedan od razloga su i sankcije Zapada Iranu.
Tako već četvrt stoljeća, iz političkih razloga, nema kanala, baš kao što ga nije bilo ni u zadnjih oko 130 godina koliko postoji ta ideja. I tada je Rusija željela da izbjegne Bosfor, Dardanele i evropske rivale. Evropske sile su na različite načine spriječavale izgradnju ovoga kanala koji bi bio konkurencija Sueckom kanalu i koji bi Rusiji otvorio put do južne Azije.
Sada kada je i Rusija pod sankcijama i sve dalje od Zapada, nema sumnje da će ovaj projekat biti razmatran. Do tada, akcenat će biti na željezničkoj infrastrukturi. U junu prošle godine, Rusija je „testirala“ prebacivanje pošiljke od finske granice do Indije, preko Kaspijskog mora i Irana. Prema izvještaju, 41 tona drvenog laminata je stigla za 24 dana.
U augustu, carine Irana, Rusije i Azerbejdžana su potpisali sporazum o olakšanom prometu između tri države. U septembru, Turkmenistan je pristupio sporazumu o koridoru „Sjever- jug“. U novembru, Iran je uložio deset miliona dolara u rusku luku Astrakhan na Volgi. U aprilu ove godine, Armenija, Iran i Indija su razgovarali o ekonomskoj saradnji i trgovini.
U prva tri mjeseca ove godine u poređenju sa proteklom, prema zvaničnim ruskim podacima, obim prometa robe koridorom „Sjever-jug“ se udvostručio.
Geopolitičke implikacije
Od kada je Zapad počeo uvoditi sankcije Rusiji zbog invaziju na Ukrajinu, iz Moskve stižu poruke da tu zemlju nije moguće izolovati. Nakon osamnaeest mjeseci rata vidi se da je Rusiju moguće izolovati u nekim dijelovima svijeta, dok u drugim nije. Zaobilaženje sankcija iranska je specijalnost, a sada njen susjed prolazi kroz sličnu situaciju. Zato je logično da se Rusija dodatno približi Iranu. Teheran će saradnju prihvatiti, ali ne po svaku cijenu. Iran spada u red država koje vode nezavisnu politiku i tutorstvo bilo koje vrste ne prihvata.
Izgradnja koridora „Sjever-jug“ Iranu i Rusiji bi donijeli mnoge benefite. Teheran je istakao da spreman za investiranje u ovaj projekat, čak i kroz strane investicije. Nakon što su Rusiji zatvorena vrata u većem dijelu Evrope, Moskva se mora okrenuti ka Aziji, prevashodno Iranu i Centralnoj Aziji, a zatim još dalje prema Indiji, Kini i južnoj Aziji.
Rusko-iranska verzija „Puta svile“ dvjema državama bi donijela novac od tranzita i ogromnu političku moć. To se posebno odnosi na Iran koji bi držao ključeve pristupa Centralnoj Aziji i Rusiji, što sigurno nije dobra vijest za iranske rivale, Zapad te Egipat i Tursku koje imaju ogromnu korist kao važne transportne tačke. Primjera radi, željeznica koje povezuje Kazahstana sa Turskom prolazi kroz Iran. Pored toga, postoje planovi povezivanja Evrope i Turske sa zemljama u Perzijskom zalivu, a i tu bi Iran mogao igrati presudnu ulogu.
Paralelno, u Turkmenistanu se, uz pomoć Irana, gradi logistička baza koja će postati nastavak koridora „Sjever-jug“ ka centralnim dijelovima Azije i ruskom dalekoim istoku. U kratkom periodu svi ovi koridori mogli bi postati i energetski, odnosno na evropsko tržište dopremati energente sa Bliskog istoka i Centralne Azije, odnosno ruske ka Indiji i Aziji.
Najkraći put između Indije i Evrope, sjecište važnih prometnih koridora i trgovina prirodnim gasom i naftom, samo su neki od faktora koji su u igri i koji će odrediti sudbinu ovog projekta. Kako se radi o ogromnom novcu i o ogromnom uticaju država koje bi upravljale ovim procesima, krajnji ishod je neizvjestan, jer se mnogi opiru ovoj ideji.
Tako, naprimjer, Rusiji odgovara transportni koridor, ali ne da se prirodni gas i nafta sa Bliskog istoka dopremi do Turske i Evrope. To ne raduje ni zagovornike izgradnje LNG terminala. Stoga, da bi se ovaj projekat proveo biće potrebno dosta povjerenja i izgradnje prijateljskih odnosa između svih država koje su uključene u projekat. Posljednjih mjeseci postoje i dodatni razlozi za Rusiju i Iran – preživjeti sankcije Zapada i izvesti kontraudar.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.