• Armin Sijamić

EU i Balkan: Priča bez kraja

Konstatacija da će se Evropska unija prije raspasti, nego će balkanske države postati njezin dio već postaje nešto poput općeg mjesta u balkanskim političkim raspravama. Dok su ranije to govorili „obični“ ljudi, ta manje-više kafanska dosjetka postala je okosnica koju su kasnije pereuzeli analitičari i novinari, a sada već i zvaničnici iz Brisela i drugih evropskih centara odlučivanja. Naravno, ovi potonji to neće reći govore otvoreno, ali njihova politika i postupci, prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji, Kosovu („sa zvjezdicom“, ili bez nje, a sve kako kome odgovara u EU) i Crnoj Gori u manjoj mjeri, iz godine u godinu pokazuju upravo to. Taj stav ranije je već osjetila Turska, a vremenom će vjerovatno i Ukrajina.

Međutim, to ne možemo nazvati jednostranom odlukom Brisela. Balkanske političke elite gotovo da su uporne u tome da ne implementiraju ni minimume traženih standarda u mnogim oblastima. Deklarativno, oni su za priključenje EU, jednako kao što je i EU deklarativnog opredjeljenja da ih primi u članstvo. I jedni i drugi to znaju i igraju igru koja se svodi na održavanje statusa quo - Balkanske političke elite da održe svoje pozcije, a briselske da njihovu poziciju na Balkanu ne popune Kina, Rusija ili Turska. Vjerovatno nekim kalkulantima u razjedinjenoj EU ni prisustvo SAD na Balkanu nije po volji.

Novac i obećanja


Ekonomska kriza prouzrokovana mjerama borbe protiv koronavirusa postaje sve dublja. Stručnjaci su već ocijenili da će najveće posljedice imati zemlje u razvoju, a najmanje one razvijene. Pomenute balkanske države, ili države Zapadnog Balkana kako ih zovu u Briselu (a taj se termin odomaćio i na našim prostorima, uprkos tome da će rijetko neki stanovnik ovog dijela Evrope reći za sebe da je sa Zapadnog Balkana), suočit će se sa dodatnom krizom. Naime, pored usporene ekonomske aktivnosti inače slabašnih privreda, veliki broj stanovnika ovih država izgubiće posao u državama EU. Na taj način dotok doznaka iz EU prema matičnim državama biće znatno umanjene.

Evropska unija je odlučila pomoći dajući milijarde eura direktne pomoći ili kroz kredite svojim aspirantima za članstvo. Ta vrijedna pomoć je, a kakvu niti jedan drugi geopolitički igrač na ovom prostoru tim državama nije ponudio, maksimum koji Brisel u ovome trenutku može pružiti. Na taj potez su se, prenijela je Beta, osvrnuli i Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Repubblica, El Mundo, i EUobserver. Iz njihovih zapažanja jasno stoji da nema nikakvog realnog datuma za pristupanje EU. Onda, kakav je plan Brisela?


FAZ smatra da Brisel treba da „veže bliže države Zapadnog Balkana za EU, ali ne dajući im članstvo neko vrijeme“ te postavlja pitanje „zašto se s regionom ne bi uspostavilo povlašteno partnerstvo, učvršćeno finansijskom podrškom“ da bi se spriječilo da „region sve više zapada u autoritarne režime i dolazi do sve jačeg geopolitičkog nadmetanja.“ FAZ na kraju konstatuje da „ako nema govora o punopravnom članstvu za doglednu budućnost, onda EU to mora reći.“


Drugim riječima, ako protumačimo zapažanje uticajnog njemačkog lista, EU novcem mora kupiti lojalnost balkanskih vlastodržaca s ciljem da oni u igru ne uvedu druge geopolitičke sile.

A „evropske vrijednosti“?


Nastojanja Brisela da se balkanskim državama pomogne izgraditi funkcionalne države utemeljene na vladavini zakona su propali. I ne zato što su ih porazile proruske ili prokineske snage, već zato što su iz EU birali pogrešne igrače. Namjerno ili greškom, to je sada drugo pitanje, ali je indikativno da EU ne želi, ili ne može, natjerati ekonomski zavisne igrače da budu politički zavisni. Da nezavisnost u političkom odlučivanju mogu steći ekonomski ovisni djeluje paradoksalno, budući da se ovo učenje Karla Marxa ruši u djelovanju političkih elita država u kome je marksizam bio obavezan svjetonazor. Ili drugim riječima, koliko bi balkanske političke elite „izgurale“ na vlasti bez evropskih kredita i finansijske i svake druge pomoći, ili pod najobičnijim sankcijama o zabrani ulaska u EU svima onima koji su protiv normi i vrijednosti koje propagira EU, baš kao što se za njih deklerativno zalažu i pomenute balkanke političke elite?


Balkanske političke elite davno su praktičnim primjerima pokazale da ih vladavina zakona ne zanima. Štaviše, vladavina zakona im šteti. Zašto se u nekoj država Zapadnog Balkana ne primjenjuju evropski standardi u ekologiji i bez pregovora sa EU? Zašto sudovi u BiH ili Srbiji ne rade onako kao sudovi u Austriji? U isto vrijeme kao jedino ispravno razmišljanje o budućnosti ovoga dijela Evrope se ističe „evropski put“ koji „nema alternativu.“


Najgore od svega je da od „evropskih vrijednosti“ u BiH odustaju i zvaničnici EU dajući podršku politikama koje se u njihovim državama smatraju ekstremističkim. Na taj način partneri EU su postali zagovornici aparthejda, negatori genocida i oni koji genocid slave (iako su omiljeni ruski partneri na Balkanu), prikrivači ubistava i organizovanog kriminala, pa čak i osuđenici za različita krivična djela. Niti prema njima države EU nemaju jednak odnos. Logično pitanje je onda, zašto se insistira na evropskim propisima kao uvjet za članstvo. Zašto se balkanske države ne primi u članstvo, baš kao Rumuniju i Bugarsku, samo da ih druge države ne bi stavile pod svoju kontrolu?


Francuski stav je nedvosmisleno izrečen prošle godine. Zvanični Pariz ne želi proširenje EU, dok se stvari u Briselu ne srede i dok balkanske države ne ispune visoke kriterije za prijem. Kasnije je stav promijenjen u slučaju Sjeverne Makedonije i Albanije, ali ništa radikalno se ne mijenja.

Novi početak


Iz ovakve političke igre proizilazi da konačnog plana za ovaj dio Evrope u Briselu nemaju, a različite države unutar EU imaju različita očekivanja. I dok jedni priželjkuju proširenje, drugi su protiv, što je i normalno u politici i diplomatiji. Međutim, da li je normalno da više od dvije decenije EU pravi iste greške? Držanje balkanskih država blizu sebi pri čemu im se ne dozvoljava da previše priđu, dokaz je da i „evropske vrijednosti“ su stvar tumačenja i da su po potrebi štap, a po potrebi mrkva.


Takav pristup najviše škodi stanovnicima balkanskih država. Zbog nedostatka pravne države i perspektive balkanske države se demografski prazne. U isto vrijeme, odgovorni za takvo stanje naroda u ovom dijelu Evrope „svečano obećavaju“ Briselu da će uvesti svoje države u EU i uspostaviti pravnu državu. Proglašeni su čak i „predvodnici“ na putu ka EU, iako se neki od njih zalažu da djeca različitih nacija i vjera idu u različite škole. Kako se, recimo u Švedskoj, nazivaju ljudi koji bi etničke Šveđane razdvojili od etničkih Finaca, ili kako bi se u Francuskoj nazvalo političara koji bi djecu u javnim školama dijelio po vjeroispovijesti roditelja?


Uoči samita EU i Zapadnog Balkana, ambasador EU u BiH Johann Sattler, u autorskom tekstu od prije tri dana napisao je da „svi građani Bosne i Hercegovine priželjkuju novi početak. Ne za dvadeset godina, već danas. Proces je ponovo pokrenut, a za stolom ima mjesta za sve.“ Nakon više od dva desetljeća, opet imamo početak nekog procesa sa istim ljudima s kojima je taj proces pokretan i koji su sve te godine partneri i uzdanice EU. U međuvremenu, milioni ljudi su napustili ovaj dio Evrope i život se gasi svuda po Balkanu osim u nekoliko velikih gradova, pravna država ne postoji, a nade za boljim životom sve su manje.




DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.