Velikom britanskom političaru Winston Churchillu pripisuje se rečenica da uvijek kada se ne želi riješiti problem treba se formirati komisija. Dijelu današnjih evropskih vođa, koji su daleko od sjaja slavnog Churchilla, mogla bi se pripisati rečenica da kada ne znaš kako riješiti problem, onda ga izvezi u siromašno susjedstvo koje je sebe uvjerilo da je zvanični Brisel bezgriješan.
Foto: Rama i Meloni
Trinaest mjeseci je od dolaska na vlast Giorgije Meloni. Premijerka Italije, koju su mediji sa Zapada brzo „prepakovali“ iz ekstremne desničarke koja voli Benita Mussolinija u kooperativnu konzervativnu političarku, od tada uglavnom se bavi pitanjem migranata, što je i razumljivo.
Italija se suočava sa rekordnim prilivom ilegalnih migranata iz Afrike. Procjenjuje se da bi se do kraja godine broj dolazaka mogao popeti na oko 181.000, što je najveći broj zabilježen od 2016. godine. Prihvatni centri su puni. U nekim mjestima broj migranata je prestigao broj lokalnog stanovništva. Službe rade prekovremeno, a građani traže mir koji su imali i na koji imaju pravo. Jedno od glavnih predizbornih obećanja Meloni bilo je da će Italija zaustaviti ilegalnu migraciju, ili barem ograničiti, odnosno teret rasporediti na druge članice Evropske unije. Taj plan je propao.
Njemačka je odbila prijedlog Rima da se ukine finansiranje organizacija koji spašavaju migrante na Mediteranskom moru, a raspoređivanje tereta unutar unije odbija više država.
Refleks imperijalne politike
Kako je plan propao kod „prijatelja“ unutar EU, Rim se okrenuo ka susjedstvu, podsjećajući na prvu polovinu prošlog stoljeća kada je vojna moć te zemlje bila okrenuta ka sjeveru Afrike i Balkanu. Rim ovaj put nije koristio vojsku, ali je planirao da će „prijatelji“ izvan unije za novac i obećanje članstva u uniji pomoći velikoj i bogatoj Italiji.
Meloni je pokušala migrante zadržati u Tunisu, a tamošnjoj vlasti obećane su stotin miliona eura pomoći i krediti Međunarnodnog monetarnog fonda. Tunis je pred pucanjem. Politička nestabilnost je na vrhuncu, opozicija optužuje predsjednika Kaisa Saieda da vlada dekretima, inflacija iznosi oko osamdeset posto, država se približava bankrotu, a grad Sfax je mjesto odakle najveći broj afričkih migranata kreće ka Italiji.
U tom lučkom gradu lokalno stanovništvo se sukobljava sa migrantima. Nakon jedne epizode ilegalni migranti su završili u pustinji, bježeći od mase ili su tamo protjerani od strane lokalnih vlasti. Prethodno je Saied „horde“ migranata optužio za nasilje i „zavjeru“ zamjene stanovništva.
Dogovor sa Tunisom još uvijek je daleko od realizacije, a i kada bude realizovan neće riješiti sve probleme. Zato se Italija okrenula na drugu stranu – ka Albaniji, koja želi da pomogne svoje prekomorske prijatelje, prema riječima premijera Edija Rame.
Između dužnosti i evropskog Guantanama
Početkom ove sedmice u Rimu Meloni i Rama su postigli sporazum da Italija u Albaniji izgradi dva centra za migrante. Prema riječima Meloni, centri bi trebali biti otvoreni na proljeće i trebali bi primiti 36.000 ljudi godišnje i to onih koji budu presretnuti na moru i koji ne dođu do obala Italije. U Albaniji oni bi čekali da Italija odgovori na njihov zahtjev za azil, a plan se ne odnosi na trudnice, djecu i ugrožene.
Dakle, Italija bi dovezla hiljade mladih ljudi koje bi albanske snage držale zatvorene u centrima, ili bi ih pustili da se kreću po toj zemlji. Riccardo Magi, lider italijanske liberalne stranke +Evropa, ne sumnja koja bi od te dvije opcije prevagnula, pa je plan opisao kao „zastrašujući“ i rekao da su centri „neka vrsta italijanskog Guantanama“. To je „nelegitiman sporazum: Italija ne može slati ljude spašene na moru u zemlju izvan EU, kao da su paketi ili roba“, dodao je.
Belind Kellici iz albanske Demokratske partije kritikovao je „nedostatak transparentnosti“ oko sporazuma. „Ovo je izdaja Albanije i najveća je nelojalnost koju je Rama mogao učiniti našoj zemlji“, rekao je Kellici. „Najveći antialbanac danas se zove Edi Rama, koji svake godine protjera stotine hiljada mladih ljudi iz zemlje da ih zamijeni ilegalnim imigrantima“, dodao je.
Rama, koji predvodi stranku koja je nastala iz komunističke, kaže da je Italija pomogala Albance nakon pada komunističkog režima u Albaniji i da je to „dug“ koji se „ne može vratiti“ te da „ako Italija pozove, Albanija će se odgovoriti.“
Bivši predsjednik i premijer Albanije Ilir Meta rekao je da je Rama „prijatelj kriminalnih organizacija“ i da je „umiješan u međunarodne skandale“ te da sporazumom „spašava svoju kožu“. Meta je dodao da je protiv sporazuma, jer izbjeglički centri „od Grčke do Italije, preko Španije i sjevera Evrope... privlače nasilje. Kampovi će uveliko povećati ksenofobiju u naciji koja uvijek želi dobrodošlicu, ali koja ne može podnijeti ovakav teret.“
Izvoz problema u nove članice
Meloni je rekla da iako Albanija nije članica EU „već se tako ponaša“ i dodala da vjeruje da je „Albanija, za sve namjere i svrhe, evropska zemlja“ te izrazila podršku ulasku Albanije u EU. „To je jedan od razloga zašto sam ponosna što je Italija uvijek bila jedna od zemalja koje podržavaju proširenje na Zapadni Balkan“, rekla je Meloni. Kaže da bi sporazum sa Albanijom mogao posužiti kao urnek državama članicama EU i onima koje to nisu i da predstavlja „odvažni evropski duh“, dodajući da je s tim upoznata Evropska komisija i da nije imala primjedbi.
Rama je rekao da Italija nije jedina država EU koja je predložila ovakav sporazum. On kaže da će najveća prepreka provedbi potpisanog u Rimu biti to što Albanija nema sporazume sa nekim afričkim zemljama o repatrijaciji migranata kojima zatjev za azil u Italiji bude odbijen.
Iz navedenog se vidi da države EU traže druge koje bi ugostile migrante koje oni ne žele. Po logici stvari to mogu biti države na granicama unije, pa bi one koje žele u članstvo mogle ugostiti ljude koje članice unije ne žele. Ova politička, sigurnosna, pravna i etička vratolomija pokazuje stanje unutar EU, a mogle bi pokazati i stanje u državama aspirantima za članstvo.
Posljednjih mjeseci u više država Zapadu mijenja se politika prema migrantima i traže se načini kako da se priliv zaustavi. Pritisnuti nezadovoljstvom domaćeg stanovništva, vlade nekoliko država pred izbore naredne godine pokušavaju pronaći rješenja. Jedno od njih je i deportacija migranata u druge države koje nemaju nikakvu obavezu prema tim ljudima.
Tako se može desiti da se na granicama „slobodne“ Evrope stvaraju geta okružena žicama i stražama, dok te države i Brisel zajednički „rade“ na članstvu u uniji onih kojima su namjenjeni migrantski centri finansirani novcem EU koje, na primjer, Italija ne želi ili ne može uspostaviti zbog tamošnjih zakona.
Otvaranje centara na Balkanu za smještaj ljudi koji iz Azije i Afrike idu u EU znači i novu blokadu članstvu u uniji, a neki tehnokrata bi mogao zaključiti da držanje takvih država izvan unije znači da se s pitanjem migracija uspješno „upravlja“ i da će te države više doprinijeti blagostanju Brisela ako ostanu izvan unije – dok „evropski put“ traje. Ali gore od toga bi bila činjenica da evropska periferija postaje mjesto gdje Brisel izvozi probleme koje je sam kreirao.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.