Bliski istok na godišnjicu Hamasovog napada na Izrael: Netanyahu nema namjeru stati čak i ako se uspostavi mir u Pojasu Gaze

Jučer je bilo tačno dvije godine od napada palestinskog Hamasa na Izrael. Taj napad je na Bliskom istoku pokrenuo talas događaja koji traju i danas, a već sada neke promjene na terenu su epohalne.

Foto: Ilustracija

U brojnim procesima na Bliskom istoku nekada je mnogima najvažnije pitanje ko je počeo sukob od samog karaktera i uzroka sukoba. Za (pro)izraelsku stranu zadnje dvije godine sve je počelo Hamasovim oktobarskim napadom u kome je ubijeno 1.200 ljudi i kada su stotine talaca odvedene u zarobljeništvo, što je bilo najveće stradanje Jevreja od Drugog svjetskog rata. Za (pro)palestinsku stranu sve traje decenijama. Tvrde da je Pojas Gaze „logor na otvorenom“ i da je Palestincima uskraćeno pravo na državu i miran život.

Dvije godine kasnije, ta dva temeljna pitanja i dalje nisu riješena. Hamas i dalje postoji, a uništavanje šansi za formiranje palestinske države se nastavlja. Dakle, stvari se i dalje, namjerno, tretiraju kao dio začaranog kruga nasilja kojeg navodno nije moguće prekinuti.

Regionalne promjene

U trenutnom stanju stvari na terenu možda je važnije pitanje ko će i kako završiti, ili barem smiriti, lavinu koja je pokrenuta 7. oktobra 2023. godine, jer nema naznaka da će se potpuno zaustaviti čak iako se uskoro sklopi mir u Pojasu Gaze. Gotovo sedamdeset hiljada Palestinaca u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali je ubijeno, većinom civila i djece, oko dvije hiljade Izraelaca te hiljade ljudi u Libanu, Siriji, Iraku, Iranu, Jemenu, Kataru...

Za sve ove sukobe ostaće vezano ime Benjamina Netanyahua, lice s međunarodne potjernice i premijer pod čijim je vodstvom njegova država optužena za zločin genocida.

Njegovo držanje u protekle dvije godine, ali i ranije, pokazalo je da on ne razmišlja o mirovnim sporazumima na jednakim osnovama, bez obzira ko je s druge strane. Od svog plana da uništi što više neprijatelja Netanyahu nije odustao ni nakon apela iz Izraela i ljudi iz čitavog svijeta da se zaustavi rat u Pojasu Gaze i spase taoci koje je odveo Hamas. Rekao je da se protivi ideji da Palestinci imaju državu i tražio od drugih da mu pomognu da ih raseli.

Podržan od Sjedinjenih Američkih Država, dijela evropskih i arapskih država, Netanyahu koristi činjenicu da njegova vojska ima sposobnost da napada mete hiljadama kilometara daleko od Izraela. Ta tehnološka superiornost omogućava Netanyahuu da i nakon dvije godine rata prijeti svima onima koji se ne slažu s njim.

Zato je u protekle dvije godine pod raznim izgovorima odbacivao mirovne sporazume, dok je izraelska vojska nemilosrdno napadala vojne, ali i civilne mete pod obrazloženjem da se tamo kriju „teroristi“. Takvo ponašanje je dodatno ohrabreno i činjenicom da mu američki predsjednik Donald Trump bezrezervno pomaže, pa je čak zajedno s njim napao iranske nuklearne objekte, rizikujući ekološku i svaku drugu katastrofu.

Ovih dana kada se ponovo govori o miru za Pojas Gaze širom regije traju procesi koji su direktno povezani s palestinskim pitanjem i u svakom trenutku se očekuje njihova eskalacija.

Od Libana preko Sirije do Irana

Mnogi su uvjereni da Netanyahu neće zaustaviti svoju vojsku, čak i ako se uspostavi bilo kakav mir u Pojasu Gaze. Ohrabren svojim uspjesima na političkom planu, ali i uspjesima svoje vojske, Netanyahu smatra da je došlo vrijeme da oblikuje Bliski istok na način da će Izrael biti neupitno dominantna sila na Bliskom istoku, koja će imati pravo da radi šta želi. Izraelski napad na Katar, i američko saučesništvo u njemu, to odlično pokazuje.

U toj ideji nije sam. Brojne države Zapada, ali i mnoge većinski muslimanske države, čvrsto stoje iza Netanyahua u namjeri da uništi libanski šiitski Hezbollah kojeg podržava Iran. Posljednjih sedmica Liban je na rubu građanskog rata, jer nova libanska od Zapada podržana vlada želi razoružati Hezbollah koji to odbija uvjeren da je oružje jedina zaštita od Izraela.

Izrael ima planove i u Siriji gdje je na vlast došao Ahmed al-Shaara, bivši član Al Qaede i ISIL-a. Iako je novi predsjednik prihvaćen na većem dijelu Zapada i ne poduzima nikakve akcije koje bi štetile Izraelu čak i dok okupira dijelove Sirije, stanje u državi nije dobro. Periodični sukob vladinih snaga i povezanih milicija s manjinskim zajednicama prijeti da u Siriji pokrene novu rundu nasilja i uvuče okolne države. To se odnosi i na susjedni Irak, gdje Iranu odane milicije žele zadržati uticaj, te na Tursku zbog odnosa prema kurdskim milicijama koji djeluju uz njenu granicu.

Tu nije kraj liste sukoba koji bi mogli eskalirati u narednom vremenu. Prava meta Netanyahuove politike je Iran. Zapad i Izrael žele ograničiti uticaj Teherana izvan iranskih granica tako što će smijeniti tamošnju vlast. Priča o iranskom nuklearnom programu samo je dio tog nastojanja, jer se Iran odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija. Pod pritiskom Netanyahua, u svom prvom mandatu, Trump je povukao Sjedinjene Države iz tog sporazuma.

Od junskog dvanaestodnevnog rata pripreme za novi traju na sve strane. Mediji izvještavaju da se Izrael i Iran pripremaju za novu rundu sukoba koja bi ovaj put mogla biti teža od prethodnih. Namjera da se poništi uticaj Teherana izvan Irana vidi se i u prošlomjesečnoj izjavi izraelskog ministra odbrane Israela Katza kada je rekao da će se „zastava Izraela vijoriti iznad Jemena“.

Hoće li biti mira na Bliskom istoku?

Iako Trump na sve strane priča o miru na Bliskom istoku, čini se da mu sada ne vjeruju ni američki saveznici. Saudijsko-pakistanski sporazum o međusobnoj odbrani pokazuje da traje preslagivanje snaga na Bliskom istoku, makar bilo stidljivo i u svojim počecima, i da neke države više slijepo ne vjeruju zvaničnom Washingtonu.

To nije iznenađenje. Rat iz Pojasa Gaze, nakon Hamasovog napada, proširio se na brojne države, a što je bilo očekivano. Administracija Josepha Bidena je radila da rat ne eskalira, istovremeno ostavljajući prostora Netanyahuu da se bavi svakim protivnikom pojedinačno onda kada to želi.

Dvije godine kasnije, može se konstatovati da je Hamas izazvao geopolitičke promjene na Bliskom istoku i šire. S vlasti u Damasku otišao je Bashar al-Assad, ubijen je značajan dio političkog i vojnog vrha (pro)iranskih snaga, jemenski Husi su se etablirali kao važan regionalni faktor uprkos okršaju sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, Iran je više puta raketirao Izrael i sa svojim saveznicima nanio mu teške udarce, Hezbollah se sada bori za svoju legitimaciju u Libanu, Iran je pretrpio izraelske i američke napade na svoj nuklearni program i na druge mete, a Katar bio meta izraelskih i iranskih napada - jedni su ciljali članove Hamasa, a drugi američku vojnu bazu.

Ovi događaji prouzrokovaće posljedice dugo godina. To se odnosi i na Izrael, koji nikada nije lošije stajao u međunarodnoj javnosti, posebno na Zapadu među mlađim generacijama. Ono što je izraelska vojska uradila u Pojasu Gaze natjeralo je neke države da priznaju nezavisnost Palestine, Izrael i Netanyahua izvedu pred sud i naruše diplomatske, ekonomske i svake druge odnose s Tel Avivom.

Ali, i nakon svega ovoga pitanje Palestine nije riješeno. Još jednom je palestinski narod stradao, oko sedamdeset hiljada mrtvih, stotine hiljada ranjenih, a njihovi gradovi su do te mjere uništeni da su nenastanjivi. Nakon dvije godine gotovo svakodnevnog stradanja u Pojasu Gaze, a što je samo epizoda u višedecenijskoj patnji palestinskog naroda, i dalje niko ne zna kada će tome doći kraj. Na drugim bliskoistočnim frontovima neće čekati da se to pitanje riješi, iako je ono u srži mnogih tamošnjih sukoba.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---