Američko-izraelski rat protiv Irana: Kako su Kurdi u više država postali kolateralna šteta?

„Izdaja Kurda od strane Zapada jedna je od najuznemirujućih promjena našeg vremena. Nikada ne zaboravite da su herojski borci generala Mazlouma porazili Daesh kada je Daesh prijetio svijetu“, napisao je na društvenoj mreži X 20. januara ove godine, nama u Bosni i Hercegovini dobro poznati francuski filozof Bernard-Henri Lévy.

Foto: Zastave Kurdistana

Francuski intelektualac je svoju objavu popratio fotografijom na kojoj se pored njega, između ostalih, vidi i Mustafa Khalil Abdi, poznat i kao „general Mazloum Abdi“, prvi čovjek Sirijskih demokratskih snaga (SDF) do njihovog nedavnog raspuštanja i sada savjetnik sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharaae, protiv kojeg se borio dok je bio vođa sirijske Al-Qaide i član ISIL-a, odnosno Daesha kako su tu grupu zvali mnogi Sirijci i Iračani.

Bernard-Henri Lévy je pomenuto napisao kada je već bilo jasno da se SDF, kojeg je podržavao Zapad, raspušta i da vojska pod komandom Damaska dolazi u područja koja su držali Kurdi, koji će predati svoje oružje i tako doći pod vlast svog bivšeg neprijatelja al-Sharaae.

Utapanje kurdskih snaga u jedinstveni sirijski sigurnosni aparat je rezultat dogovora Sjedinjenih Američkih Država i Turske, koje su zajedno radile na uklanjanju Bashara al-Assada s vlasti u namjeri da se Bliski istok preuredi nakon serije događaja koji su započeli Hamasovim napadom na Izrael 7. oktobra 2023. godine.

U decembru 2024. godine Assad je zbačen s vlasti, u (ne)kontrolisanom rušenju autokrate koji je na poziciji predsjednika proveo 24 godine, od čega više od polovine u ratu koji su u Siriju donijele neke države Zapada uz podršku više arapskih država.

Interesi su vječni, ali ne i savezništva

Kurdi su ranije napravili distancu od Assada i slijepo su vjerovali Zapadu da će im to donijeti u najmanju ruku autonomiju u Siriji, ako ne i nezavisnu državu.

Taj stari san Kurda u Siriji, Iranu, Iraku i Turskoj raspao se u par mjeseci u vremenu konačnog kraja Assadove vlasti. Zapad je tada naprosto otpisao sirijske Kurde iz svojih širih planova na Bliskom istoku, a što je Bernard-Henri Lévy opisao kao „izdaju“.

Ali, sirijski slučaj Kurda nije tragedija, čak iako je to izdaja kako to tvrdi francuski filozof. Kurdi u Turskoj i Siriji su, u razgovorima s Washingtonom, Ankarom i Damaskom, dogovorili da polože oružje i da se za svoj status bore političkim putem.

Dugogodišnji vođa Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdullah Öcalan je iz zatvora u Turskoj početkom prošle godine pozvao sunarodnike da se razoružaju, što je novi početak za Kurde, čak i za SDF koji je održavao veze s PKK-om, a koji je proglašen za terorističku grupu širom Zapada.

Jesu li Kurdi željeli ono što su dogovorili njihovi lideri u Turskoj i Siriji sa sigurnošću se ne može tvrditi ili negirati, međutim jasno je da dolazi kao rezultat promjene snaga na terenu i planova velikih sila. Kurdi, posebno oni sirijski okupljeni u SDF-u, Amerikancima su postali teret u širim planovima slamanja iranskog utjecaja na izraelskim granicama.

Rat koji protiv Irana vode Sjedinjene Države i Izrael na razne načine uključio je i iračke Kurde, koje su iranske snage mjesecima gađale raketama i dronovima i na koje se, čini se, ne odnosi prekid vatre koji su dogovorili zvanični Washington i Teheran.

Dvostruka tragedija za Kurde

Američki predsjednik Donald Trump odlučio je da sirijske Kurde vrati pod okrilje Damaska, jer su u regionalnoj jednačini najslabiji, iako rat za kontrolu nad Sirijom nije gotov.

Oni koji poznaju historiju Evrope, odnosno događaje iz 1945. godine kada se crtala nova karta Evrope za vrijeme koje će doći nakon poraza nacista, sigurno će se sjetiti rasprave u britanskom Donjem domu između britanskog šefa diplomatije Anthonyja Edena i laburističkog parlamentarca Georgea Straussa, a koja neodoljivo podsjeća na slučaj Kurda u protekloj i ovoj godini.

Eden je tada rekao da zvanični London smatra da je protjerivanje nacionalnih manjina, prije svih Nijemaca, na druga područja jedan od načina da se zadovolje interesi velikih sila, u ovom slučaju pobjednica u Drugom svjetskom ratu, a Strauss odgovorio da je „sigurno nedostojno iznositi argument koji je iznio premijer, da možemo iskorijeniti stanovništvo i provoditi kaznene mjere jer će Njemačka biti nemoćna mnogo generacija, te stoga neće moći da se osveti - drugim riječima, slobodni smo da počinimo nepravdu jer to možemo učiniti nekažnjeno“.

Trump tu nije stao. Na redu su bili irački i vjerovatno iranski Kurdi. Priznao je da su irački Kurdi bili dio američkih planova za slamanje Irana. Iz Trumpovih izjava, koje su se nekada međusobno isključivale, dalo se zaključiti da bi američki predsjednik bio sretan da se Kurdi uključe u rat protiv Irana, zatim da je „razočaran“ s njima jer nisu, da su zadržali oružje koje je on preko njih poslao Irancima koji se bune protiv vlasti i da ih je u jednom trenutku pozvao da se ne uključuju u rat.

Kurdski zvaničnici su odbacivali Trumpove tvrdnje, posebno da su zadržali oružje i da su planirali napasti Iran, iako je američka televizija CBS pokazivala vojne kampove u Iraku i militante koji su poručivali, baš kao u slučaju rušenja Assada u Siriji uz pomoć „dobrovoljaca“, da su spremni otići u Iran i boriti se protiv tamošnje vlasti.

Svoju verziju priče imaju i Izraelci. Prema ovosedmičnim navodima izraelskog medija Channel 13, plan Tel Aviva je bio da Kurdi učestvuju u napadu na Iran i operacija je trebala početi paralelno s izraelskim bombardovanjem. Hiljade Kurda bili su trenirani u Izraelu za tu operaciju, a na koncu trebali su izazvati širu narodnu pobunu protiv iranske vlasti. Međutim, Bijela kuća je zaustavila takav plan nakon što se Turska usprotivila, tvrdi pomenuti medij.

Iranski mediji i aktivisti na društvenim mrežama imali su drugačiju verziju događaja. Tvrde da su neki irački Kurdi bili spremni upasti u Iran i da je to zvaničnom Teheranu dojavila Turska. Iranci su potom mjesecima raketama i dronovima napadali kurdske baze u Iraku u namjeri da to osujete.

Kurdi do današnjeg dana nisu krenuli prema iranskim granicama, barem javnosti to nije poznato.

Kako će se nova epizoda u odnosu Zapada i Kurda završiti još uvijek nije jasno. Međutim, postaje očito da su Kurdi još jednom postali žrtva tuđih planova i svojih vođa. Loše iskustvo sa Zapadom se ponavlja još od onda kada su, po kriterijima Zapada, odlučili da budu zasebna nacija kojoj treba nacionalna država i kada su potom postali žrtva još jednog pravila Zapada da se granice država na Bliskom istoku ne mogu mijenjati. Sada se od njih traži da u Turskoj i Siriji budu lojalni građani, a u Iraku i Iranu naoružani pobunjenici.

Je li to „izdaja“ kako kaže Bernard-Henri Lévy ili ponavljanje historije kao farse kako je to govorio Karl Marx, pitanje je na koje kurdske vođe do danas nisu dale odgovor.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

---