Posljednjih godina Afrika svjedoči talasu državnih udara. To se posebno odnosi na regiju Sahel gdje je Francuska imala niz vojnih baza, snažne ekonomske i političke veze, ali i naslijeđe kolonijalizma koje je danas Francuskoj, uz narastajući uticaj Rusije i Kine, najveći neprijatelj. Politika Emmanuela Macrona bilježi poraz za porazom u Africi.
Foto: Emmanuel Macron
Kada je 24. februara prošle godine Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, mnogi su posvetili veću pažnju Africi. Pitali su se kako će Rusija odgovoriti na pritisak Zapada. Pažnja je usmjerena na aktivnosti grupe Wagner, koja je u nekoliko afričkih država napravila promjene u korist Rusije. Wagner u Africi nije samo plaćenička vojska. Tamo su im povjereni poslovi osiguranja ljudi i imovine (rudnika, naftnih polja, aerodroma..), trening trupa i širenje ruskog uticaja. Iako se zna da iz Wagnera stoji Moskva, zvanično oni su privatna kompanija.
Ali, Wagner tamo nije sam. Svoje usluge pružaju i drugi. Južnoafrička kompanija DAG je radila u Mozambiku, američke kompanije CACI i Academi u više zemalja, u Kamerunu su Izraelci, britanske Aegis Defence Services i G4S u dvadesetak država, njemačka kompanije Asgaard i Xeless u Sudanu, Libiji, Egiptu i Mauritaniji, francuski Secopex u nizu država...
Afrika je premrežena privatnim vojskama koje se bave obukom, zaštitom i „borbom protiv terorizma“. Ovoliko različitih naoružanih formacija, nekada radeći u istoj državi, ukazuje na promjene koje se događaju posljednjih godina. Odabir različitih savjetnika i saveznika, ukazuje da tamošnje vođe imaju različite planove.
Francuska gubi Afriku
Još od 1956. godine i Suecke krize, kada su Sjedinjene Američke Države pokazale Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu da nisu svjetske sile kakve su bile ranije, Pariz gubi uticaj u Africi. Nekada je taj proces brži (dekolonijalizacija, članstvo u Ujedinjenim nacijama), a nekada sporiji zbog demografskog, ekonomskog, vojnog i političkog razvoja afričkih država.
Najnoviji talas slabljenja francuske kontrole nad dijelovima Afrike počeo je prije dvanaest godina kada je ubijen Muammar al-Gaddafi i kada je je Libija razorena. Jedan od glavnih zagovornika uništenja Gaddafijeve Libije bio je bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Nakon likvidacije Gaddafija i raspada države na teritorije koje kontrolišu različite grupe, javnost je saznala da je Silvio Berlusconi pokušao uvjeriti Sarkozyija da ne napada Libiju.
Polovinom augusta ministar vanjskih poslova Italije Antonio Tajani izjavio je da je bila „greška“ što je se „dopustilo“ da Gaddafi bude ubijen. Nakon nedavnog vojnog udara u Nigeru, sa jednog sastanka vojne hunte te zemlje i Burkine Faso poručeno je da je raspad Gaddafijeve Libije bila prekretnica i da se tada nesigurnost uvukla u Sahel.
Uklanjanjem Gaddafija granice su postale porozne, oružje se prelijevalo u različite zemlje, milioni ljudi su postali migranti, a mnogi su stigli do Evrope. Na južnim granicama Libije u nestabilnost su tonuli Čad, Sudan, Niger, te druge države kao što su Mali, Burkina Faso, Obala Slonovače, Centralnoafrička Republika... U jednoj od svojih posljednjih poruka Libiji i svijetu Gaddafi je predvidio ovakav scenarij.
Ipak se mora reći da to nije bilo teško predvidjeti. Sahara, koja se prostire kroz 12 od 54 afričke zemlje, ima površinu kao gotovo tri Evropske unije i uz to desetine miliona siromašnih, slabu infrastrukturu, nestabilne vlade, kolonijalno naslijeđe gdje su granice crtane pomoću linijara, kao i velika prirodna bogatstva koje pripadaju stranim kompanijama.
Macronova politika „partnerstva“
Kada je Macron došao na vlast i Evropu „spasio“ od Marine Le Pen, nije bilo ni pomisli da Pariz ostavi Afriku. U tome je francuska politička scena gotovo jedinstvena, jer znaju koliko im znače afričke sirovine. Bivši bankar zauzeo je navodno drugačiji pristup od svojih prethodnika. Suštinski, on je pokušao braniti ono što Francuska u tom trenutku ima. Da je Francuska simbol tog statusa quo na kontinentu, pokazuju i recentni primjeri. Nakon udara u Burkini Faso, hunta je protjerala francuskog ambasadora. To je isto uradila hunta u Nigeru, a ljudi na ulicama nosili su ruske zastave, dok su u Maliju na francuske lijepili mrtvačke glave.
Prizivanje Rusije nije slučajno. Pored onih koji u Rusiji vide spas, vjerovatno je to i poruka ruskih ispostava na terenu. Treba se prisjetiti početka ruskog napada na Ukrajinu, kada je Macron oklijevao da pošalje pomoć Kijevu. Pariz je prvo poslao novac i humanitarnu pomoć, a kasnije vojnu opremu. Od juna Pariz najavljuje da će pomoć intezivirati. Ovoga ljeta snage koje pomaže Rusija su u mnogim afričkim državama potisnule Francuze.
Da stvari idu u lošem pravcu, pokazuje i pismo francuskih senatora upućeno Macronu početkom augusta. Njih 94 je poručilo predsjedniku da je vrijeme da se preispista politika prema Africi i prema tamošnjim „prijateljima“ koji više „ne razumiju“ Francusku.
Macronu zamjeraju da je do porasta antifrancuskih sentimenata dovela operacija „Barkhane“, koju je pokrenuo bivši predsjednik François Hollande i u kojoj je francuska vojska ratovala protiv islamističkih grupa u pet država Sahela (Burkina Faso, Čad, Mali, Niger, Mauritanija) i Centralnoafričkoj Republici, a koja je završena u novembru prošle godine. Iz svih tih država, osim Mauritanije, Francuska je protjerana nakon vojnih udara. Na listu poraza treba dodati Libiju gdje je Macron podržao pobunjenike kao i Rusija, a ne međunarodno priznatu vladu.
Senatori, iz različitih stranaka, su napisali da je politika „Françafrique“ na vojnom planu zamjenjena sa „Russafrique“, na ekonomskom sa „Chinafrique“, a na diplomatskom sa „Americafrique“. Senatori pišu da u Africi se potiskuje i francuski jezik u korist engleskog.
Početkom godine Macron je rekao da će Francuska smanjiti broj vojnika i da ima „viziju partnerstva sa afričkim zemljama“, dodajući da taj kontinent nije „ničije dvorište“ i odbacio „anahronu“ borbu velikih sila. On je rekao da će „sutra naše (vojno) prisustvo ići kroz baze, škole, akademije, kojima će zajednički upravljati“ francusko i afričko osoblje.
Ko i kako će upravljati zemljom, a shodno tome i francuskim misijama širom svijeta, pitanje je koje brine francusku javnost. Macron je nedavno najavio reformu francuske diplomatije (najbrojnije poslije američke i kineske), ukidanje opunomoćenih ambasadora i savjetnika za vanjske poslove i njihovu zamjenu državnim službenicima koji će biti rotirani na pozicije.
Prije više od dvije godine Macron je naljutio mnoge najavljujući ukidanje „grande école“, poznate kao ENA, elitne škole koja daje lidere i državne službenike. Školu, koju je osnovao 1945. godine Charles de Gaulle, pohađala su četiri predsjednika (uključujući Macrona), devet premijera i mnogi važni zvaničnici Francuske, Evropske unije i drugih država.
Macron, čini se, nastavlja da donosi pogrešne odluke. U Gabonu je prije dva dana vojska uklonila sa vlasti predsjednika Alija Bonga. Le Pen je pitala o „koherentnosti“ politike koja doživljava poraz u jednoj od „najfrankofilskih država“, a ljevičar Jean-Luc Mélenchon je konstatovao da dok je „predsjedničku marionetu“ smjenjiva vojska, „kada Afrikanci okreću stranicu“, Macron je podržavao Bonga i tako „kompromitovao Francusku“. Pomenuti Hollande je primjetio da je Macron blago reagovao na državne udare proteklih godina.
Upravo državni udari su u mnogome odredili sudbinu Afrike. Smatra se da ih je bilo preko 200 od 1950-ih i da ih je oko pola bilo uspješno. Pitanje je koliko će ih biti u narednom vremenu, dok različite države obučavaju različite snage i dok se bitka za resurse nastavlja.
Trendovi u velikom dijelu Afrike u ovom trenutku ne idu na ruku Francuskoj. Brojne države odbijaju Macronovo „partnerstvo“, tražeći spas za stotine miliona siromašnih ljudi. Međutim, to ne znači da će Francuska biti u potpunosti otjerana iz Afrike. Pored vojnih baza, Francuska ima iskustvo upravljanja Afrikom i svoje favorite i saveznike na terenu. Zato ih se ne smije otpisati ni onda ako bi druge sile promjenile matricu upravljanja Afrikom.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.