My Items

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu posjetio je ove sedmice američkog predsjednika Donalda Trumpa, a glavna tema opet je bio Iran. Foto: Trump i Netanyahu Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću prije trinaest mjeseci Netanyahu ga je posjetio najmanje sedam puta. Učestalost posjeta govori o hitnosti i važnosti tema o kojima se razgovara. Postojeći kanali stalne komunikacije između dvije savezničke države očigledno nisu dovoljni. Zašto je Netanyahu često kod Trumpa nema dileme. Netanyahu vjeruje da ima pravu priliku da slomi vlast u Iranu, šiitski Hezbollah u Libanu i palestinski otpor. Proteklih mjeseci povukao je niz poteza s tom namjerom. Jedan od njih je usvajanje zakona koji omogućava lakše oduzimanje palestinske zemlje na Zapadnoj obali i stvaranje pretpostavke da se s okupacije pređe na aneksiju, a u Pojasu Gaze, uprkos primirju , traju napadi u kojima su ubijene stotine Palestinaca. Netanyahu smatra da je Iran oslabljen na razne načine i da je sada najbolja prilika da se tamošnja vlast sruši, ili potčini Washingtonu i Tel Avivu. Iz ranijih napada Netanyahu zna da to Izrael ne može izvesti sam i da mu je potrebna pomoć Washingtona i nekoliko arapskih država. Naime, nije dovoljno vojno napasti Iran, koristeći zračni prostor drugih država i američke baze širom regije, već Netanyahu želi osigurati da Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i arapske države presreću dronove i rakete koje bi Iran mogao poslati ka Izraelu, kao što je to radio ranije. Protesti koji su u Iranu trajali od kraja decembra do polovine prošlog mjeseca bili su dio plana destabilizacije vlasti u Teheranu. Trump je obećavao pomoć demonstrantima, a Izrael poručivao da su njegovi ljudi na ulicama Irana. Igra otvorenih karata Protesti su za sada ugušeni. Zbrajaju se štete i traže krivci. Zapad tvrdi da su iranske vlasti ubile hiljade, a neki kažu desetine hiljada civila. Iran kaže da se obračunavao s oružanom pobunom podržanom izvana. Za razliku od nekih ranijih intervencija širom svijeta, kada se pokušalo sve „upakovati“ u brigu za neku grupu koju treba zaštititi, mogući američki napad na Iran prati se i objašnjava bez rukavica, a često na društvenim mrežama najviši državni zvaničnici objašnjavaju svoje pozicije. Tako je, na primjer, prije tri sedmice američki potpredsjednik JD Vance na društvenoj mreži X, u osvrtu na domaće teme, napisao da je „plan“ američkih vlasti „veoma jednostavan: Ako napadnete crkvu ili državnog službenika, uradićemo sve što možemo da vas pošaljemo u zatvor.“ Onda je iranski ministar vanjskih poslova Seyed Abbas Araghchi podijelio Vanceovu objavu i naveo bilans štete tokom protesta u Iranu: „305 ambulantnih vozila, 24 benzinske pumpe, 700 prodavnica, 300 privatnih domova, 750 banaka, 414 vladinih zgrada, 749 policijskih stanica, 120 Basidž centara, 200 škola, 350 džamija, 15 biblioteka, 2 armenske crkve, 253 autobuske stanice, 600 bankomata, 800 privatnih automobila. Ukupno 3.117 mrtvih. Civila i snaga sigurnosti 2.427. Terorista 690.“ Nešto ranije je Trump poručio Iranu da ne izvršava smrtne kazne nad uhapšenim demonstrantima ili će u protivnom narediti vojni napad. Nekoliko dana kasnije je rekao da ga je Iran poslušao i da nema izvršenja smrtnih kazni, pa stoga odgađa napad. Ovakav okršaj čelnika SAD-a i Irana medijima nije ostavio prostor za imaginaciju. Britanski Financial Times je pisao o svjedočenjima ljudi da je među demonstrantima u Iranu bilo onih koji su „izgledali kao komandosi“, navodeći da su protesti bili mirni do 8. januara. Drugi, ipak, nisu odstupili od matrica. Američki CBS je tih dana izvještavao iz iračkih planina o kurdskim milicijama u stilu sirijskih „umjerenih pobunjenika“, koji su spremni ratovati protiv režima u Iranu. Netanyahu želi slomiti Iran Stvari su jasne. Netanyahu sada želi promjenu vlasti u Teheranu ili odricanje Irana od nuklearnog programa, raketa dugog dometa i regionalnih saveznika. Iran, s druge strane, želi zaustaviti Netanyahua na izraelskim granicama, sporazum s Washingtonom i ukidanje sankcija. Trump, suočen sa slučajem Jeffreya Epsteina , ne želi da razočara birače kojima je obećao kraj američkih ratova, nastoji ugoditi Netanyahuu i proizraelskom lobiju u Sjedinjenim Državama koji mu je pomogao da se vrati u Bijelu kuću, i konačno se riješiti pitanja Irana na bilo koji način. Trumpove poruke nakon ovosedmičnog sastanka s Netanyahuom zvuče kao da želi pregovore s Iranom, odnosno njihov nastavak nakon najnovije runde u Omanu. Treba podsjetiti da je Izrael u prošlogodišnjem napadu pokušao ubiti glavnog iranskog pregovarača s Washingtonom, državni i vojni vrh, i bombardovao, s Amerikancima, iranska nuklearna postrojenja te podržao pokušaj smjene vlasti kroz pomenute proteste. Takva razlika u nastupu Netanyahua i Trumpa upućuje da na američkoj strani postoji barem neka spremnost da se postigne dogovor s Iranom na zadovoljstvo obje strane, dok Netanyahu ne prihvata ništa manje od kraha sadašnje iranske politike. Drugim riječima, dogovor je moguć ako se neka strana puno odmakne od svojih sadašnjih pozicija. Iz Irana poručuju da su spremni pregovarati o svom nuklearnom programu, kao i 2015. godine sa svjetskim silama, u dogovoru koji je razvalio Trump u svom prvom mandatu. Sjedinjene Države, a posebno Izrael, traže puno više od toga. Ako Iran ne pristane na njihove zahtjeve druga strana ima dvije opcije. Prva je zadržavanje sadašnjeg stanja i stezanje vlasti u Teheranu dodatnim sankcijama, a druga je neka vrsta vojne operacije. Iranci su, svjesni da bi Trump i to mogao poduzeti, rekli da bilo kakav vojni napad znači rat koji će zahvatiti cijeli Bliski istok, što znači da bi razvoj situacije bio drugačiji nego nakon napada u junu . Demonstracija sile i prilika za diplomatiju Mediji izvještavaju da Trump gomila vojne snage u regiji, a Iran proizvodi nove rakete i ojačava protivvazdušnu odbranu. U psihološkim i propagandnim trikovima s obje strane pokazalo se ustvari koliko je toga u igri i kako će biti teško postići dogovor kojim će biti svi zadovoljni. Tako su Iranci počeli ponovo da stavljaju naslage zemlje na ulaze u nuklearne objekte koje je Trump gađao, što je poruka da objekti nisu uništeni. Zatim, iz Irana je došla vijest da je na jednoj od takvih lokacija pronađena neeksplodirana američka bomba GBU-57, namijenjena uništavanju objekata duboko ispod površine zemlje. Pored toga što Amerikancima žele reći da njihov napad nije uspio, šalje se poruka američkoj vojsci da bi još njihovog naprednog oružja moglo završiti u rukama Irana, a dalje Rusije ili Kine. Amerikanci su, s druge strane, poslali nosač aviona na Bliski istok i razmatraju slanje novog. Specijalni Trumpov izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner posjetili su nosač aviona u Arapskom moru, što je poruka da oni kontrolišu stvari. Trumpovo taktiziranje s Iranom pokazuje da američka strana još uvijek nije sigurna u ishod rata, ako do njega dođe. Treba podsjetiti da je Trump, tokom napada u junu prošle godine, na društvenim mrežama zatražio od Irana „totalnu predaju“, a sada ponovo pokušava da pregovara. Za sada se Trump odlučuje na ekonomski i diplomatski pritisak, dok Iran traži način da preživi. Washington zna da je Iran jači od bilo koje druge države s kojom je ratovao od kraja Drugog svjetskog rata i da vlast u Teheranu ima podršku velikog dijela iranskog naroda, da su vojska i ekonomija osposobljeni da trpe udare, kao i sistem državne uprave koji se nije raspao ni nakon pomenutog napada Izraela i likvidacije desetine važnih zvaničnika civilnih i vojnih zvaničnika. Međutim, to ne znači da najveća svjetska sila, sa svojim regionalnim saveznicima, nema načine da Iranu nanese teške udarce. To je jasno i Iranu, pa godinama želi dogovor s Washingtonom sličan onome iz 2015. godine, u namjeri da se oslobodi teških američkih sankcija koje toj državi nanose ogromne štete. U političkom smislu takav dogovor bi bio presuda Trumpovoj politici, jer ga je on poništio u svom prvom mandatu. Iranci kažu da je njima neprihvatljivo bilo kakvo veće odstupanje od tog sporazuma. A za Netanyahua sve osim poraza sadašnje iranske vlasti, uništenja nuklearnog i raketnog programa i prekida veza sa regionalnim saveznicima, nije opcija . Dok Washington odluči kako dalje s Iranom, drugi frontovi ne mogu čekati. Tokom Netanyahuove posjete Washingtonu Izrael je pristupio Trumpovom „Odboru za mir“ koji treba da se bavi mirom u Pojasu Gaze, ali i u drugim dijelovima svijeta. Pored toga što u vrhu odbora nema nijednog Palestinca, Trumpu ne smeta ni što je Netanyahu na međunarodnoj potjernici zbog ratnih zločina. To upućuje da Trump neke poteze vuče u iznudici, odnosno da bilo koji njegov potez u ovoj velikoj geopolitičkoj igri nije neočekivan. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki potpredsjednik JD Vance 14. februara prošle godine održao je govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji i mnoge šokirao. Ove sedmice francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je intervjuu za više evropskih medija, što je neka vrsta odgovora Washingtonu. Foto: Macron u Bijeloj kući kod Trumpa Govor JD Vancea iz Minhena mnogi smatraju historijskim, iako suštinski nije ništa rekao što nije dio političkih programa država Zapada i u šta se zvaničnici Zapada decenijama zaklinju. Vance je rekao da Evropljani moraju preuzeti odgovornost za svoj kontinent i da se Sjedinjene Američke Države moraju posvetiti drugim dijelovima svijeta, što je opcija koja je na stolu još od kada se shvatilo da Kina postaje svjetska politička i ekonomska sila. Vance je govorio i o stanju demokratije u više evropskih država i kritikovao saveznike zbog suzbijanja slobode govora, poništavanja izbora, sprječavanja ljudi da ispovijedaju religiju i što su otvorili vrata milionima migranata koji uništavaju civilizaciju kojoj pripadaju Evropljani i Amerikanci. Dakle, Vance je podsjetio saveznike na ono što je ne tako davno bila zajednička vrijednost i ono što brojni građani širom Evrope traže glasajući za antimigrantske stranke. Brojni Evropljani su govor dočekali u nevjerici, ne samo zbog toga što je Vance rekao i dio istine. Naime, i američka vlada bi se mogla po istim osnovama teretiti za kršenje slobode govora na primjeru suzbijanja propalestinskih protesta i glasova na američkim univerzitetima . Taj šok u Evropi suštinski je proistekao iz činjenice da Sjedinjene Države zauzimaju drugačiji politički kurs i da od evropskih saveznika traže maksimalnu poslušnost, jer su zadnjih godina pokidali veze s Rusijom i sada se s Washingtonom pripremaju za obračun s Kinom. To znači, na primjer, da u polju uvoza nafte, prirodnog gasa i rijetkih metala Evropa sada zavisi od Washingtona. Macronov intervju kao odgovor Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u Parizu okupio grupu novinara iz velikih evropskih medija i govorio o pitanjima koja se odnose na sadašnjost i budućnost Evrope. Intervju je došao uoči samita Evropske unije u Briselu i 62. Minhenske sigurnosne konferencije na kojoj će, prema najavama organizatora, učestvovati „blizu pedeset šefova država i vlada“, ali i američki državni sekretar Marco Rubio za kojeg se vjeruje da dobro razumije brige evropskih saveznika. Rubijove poruke i nastup Evropljani će s pažnjom pratiti i vidjeti je li se stav Washingtona promijenio u proteklih dvanaest mjeseci. Najmanje što od njega očekuju je da bude blaži od Vancea koji ovih dana u Armeniji i Azerbejdžanu pokušava ubijediti domaćine u ispravnost okretanja prema Zapadu i gradnju koridora koji bi mogao promijeniti Kavkaz . Macron će američkog gosta dočekati s jasnim stavom, ako je suditi po pomenutom intervjuu koji je izgleda pažljivo tempiran. „Evropa je sama“ i „moramo postati svjetska sila“, rekao je. „Svjetska tržišta sve više zaziru od američkog dolara. Žele alternative“, rekao je francuski predsjednik i pozvao Evropljane da „zaštite“ svoje zajedničko tržište kao što to rade Sjedinjene Države i Kina. Macron je nezadovoljan potezima američkog predsjednika Donalda Trumpa i rekao je Evropljanima da „ne vjeruju ni sekundu“ ako Washington nakratko popusti u svojim zahtjevima. Macronov istup suštinski je nastavak poruka koje stižu iz Evrope. Sjetimo se da je ubrzo nakon prošlogodišnjeg Vanceovog nastupa predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla da Zapad kakav smo poznavali više ne postoji i da Brisel mora zauzeti svoju poziciju u novom svjetskom poretku, a nakon nje to su rekli i neki drugi važni evropski političari. Pronaći zajednički jezik ili nastaviti sukob? Ovakve žestoke sukobe na Zapadu javnost ranije nije mogla pratiti. Znalo se da nekada postoje neslaganja evropskih država i Washingtona, ili neslaganja među evropskim silama, ali nikada nije bilo tako snažnog javnog razračunavanja sa suprotnom stranom. Neke stvari i možda teške riječi ostajale su iza vrata sala u kojima su se sretali šefovi savezničkih država. Zato je važno pitanje kako će izgledati ovogodišnja Minhenska konferencija, ili svaki drug javni skup saveznika sa dvije strane Atlantika. Hoće li se Amerikanci opet postaviti kao Vance ili će poslati drugačije poruke? Skup u Davosu, održan prije tri sedmice, bio je šokantan. Iz nastupa nekih evropskih i američkih saveznika činilo se da svi gube konce igre i da najbliži saveznici sada postaju neprijatelji. Kanadski premijer Mark Carney okomio se na Trumpa i pozvao na savez država srednje veličine protiv velikih sila. Belgijski premijer Bard de Wever je Washingtonu objašnjavao razliku između „sretnog vazala“ i „nesretnog roba“ govoreći o Grenlandu . Macron je pozvao na više kineskih investicija u Evropu, osudio američke carine i napad na suverenitet drugih država. Von der Leyen je konstatovala da „nostalgija neće vratiti stari poredak“, a Trump je, uz žestok govor, objavio privatnu Macronovu poruku u kojoj navodi da se slaže s njegovom politikom prema Siriji, poziva ga da se zajedno bave Iranom, ali da „ne razumije“ šta Washington želi s Grenlandom. Takvo stanje na Zapadu ne raduje one koji bi željeli najbliže odnose Sjedinjenih Država i saveznika u Evropi i Kanadi. Nema sumnje da najveći broj zvaničnika na svim stranama želi da se odnosi poprave, svjesni njihove važnosti i energije i resursa koji su utrošeni da se veze izgrade i održe. Ali Zapad, posebno Sjedinjene Države kao najveća svjetska sila i jači pol u transatlantskom savezništvu, ima ozbiljne probleme u temeljima svoje ekonomije, a što se reflektuje na sve druge politike. Deindustrijalizacija, nedostatak raznih resursa i rijetkih minerala, starenje stanovništva i promjena demografske slike u mnogim državama, dok Kina jača i s Rusijom okuplja države koje su nezadovoljne politikom Zapada, tjera Washington i neke evropske prijestolnice na političke poteze koji nekad nanose štetu i najbližim saveznicima. Iznuđeni potezi unose nervozu na svim stranama, a zajednički javni nastupi zvaničnika pretvaraju se u politički okršaj „slobodnim stilom“ i poslije toga ostaju pitanja je li kriza na Zapadu toliko duboka ili se s njom slabo nose političari koji iz generacije u generaciju izgledaju bezidejnije, ako ih uporedimo s njihovim prethodnicima na vlasti u Washingtonu, Parizu, Berlinu, Londonu... Iz takvih rasprava ovih dana neki postavljaju pitanje šta će američki zvaničnici reći u Minhenu vezano za budućnost NATO-a. Sumnju u američke stavove unose i nedavna povlačenja nekoliko američkih oficira iz NATO-a raspoređenih u evropskim bazama. Washington to objašnjava namjerom da Evropljani preuzmu više odgovornosti, a iz Evrope sumnjaju u krajnje namjere. Međutim, stvari stoje drugačije. Samit NATO-a koji je održan prije osam mjeseci ispunio je sva očekivanja Washingtona . Evropljani su se obavezali da će kupovati više (američkog) oružja, da će preuzeti više odgovornosti za sigurnost u Evropi i omogućiti Sjedinjenim Državama da se posvete Kini. To je ono što je Rubio izričito tražio od NATO saveznika samo par mjeseci ranije. Trumpov odnos prema Evropi, nakon što je administracija Josepha Bidena zbog agresije Rusije na Ukrajinu pokušala biti stariji brat evropskim saveznicima, poziv je na promjene. U više navrata Washington je Evropi poručio da moraju preuzeti više odgovornosti i vojno jačati, što je nekima od njih zasmetalo. Paradoksalno, kao odgovor Amerikancima neki evropski zvaničnici traže više samostalne politike i pretvaranje Evrope u svjetsku silu. U nekim drugim vremenima američki i evropski političari od formata ovaj bi problem vjerovatno brzo riješili, ali sa sadašnjim političarima s obje strane Atlantika pitanje je hoće li prvi naredni javni zajednički skup postati mjesto međusobnog okršaja, uz „argument“ s obje strane da samo oni brane Zapad, demokratiju, civilizaciju i ljudska prava i da svi drugi neoprostivo griješe. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Slučaj zloglasnog Jeffreya Epsteina ponovo je zatresao Sjedinjene Američke Države. Svaki novi sudski i policijski materijal otvara brojna pitanja. Foto: Ilustracija Kada je predsjednički kandidat Donald Trump obećao da će objaviti sve dokumente koje vlast ima u slučaju Jeffreya Epsteina , ako se nakon izbora vrati u Bijelu kuću, vjerovatno nije računao da će stvari otići u ovom pravcu. U namjeri da Epsteina pokaže kao čovjeka s kojim su bliske veze imali rivali iz Demokratske stranke, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pokazao je da je i on imao kontakte s osobom koja je 2008. godine priznala na sudu da podvodi maloljetnice. Druga velika objava sudskih i policijskih izvještaja iz ovog slučaja, koja je došla nakon što su to američki zakonodavci zahtijevali od izvršne vlasti, pokazala je obrise svijeta koji je do sada postojao samo u teorijama zavjere. Predsjednici, premijeri, članovi kraljevskih porodica, ministri, milijarderi, poznate ličnosti... u stalnom su kontaktu s Epsteinom i nakon 2008. godine. Milioni dokumenata, koji su na internet stranicama američke vlade objavljeni prošle sedmice, pokazuju da je Epstein, osoba bez formalno bilo kakve važne funkcije u američkom društvu, iz nekog razloga važan nekima koji odlučuju o sudbini ljudi širom svijeta. Demokratska kongreskinja Alexandria Ocasio-Cortez rekla je da ostaju da se objave još šokantniji detalji u ovom slučaju. Niko nije znao? Prije nego su dokumenti objavljeni vlast je, u namjeri da zaštiti žrtve Epsteina i njegovih drugova, neke dijelove zatamnila. Ipak, to nije sakrilo sve ono što neki žele da sakriju – Epstein nije bio osoba od koje su bježali ni oni koji su godinama pričali potpuno drugu priču u odnosu na ono što je ovaj osuđenik radio. Neki njegovi poznati i uticajni gosti nisu vidjeli ništa loše u Epsteinovom ponašanju i vjerovatno daljnju istragu pokušavaju onemogućiti na razne načine. Ljudi iz cijelog svijeta danima „kopaju“ po elektronskoj arhivi iz ovog slučaja i nalaze frapantne podatke, bilo da dolaze iz usta Epsteina, njegovih sagovornika ili žrtava. Iz tih dokumenata sudski nije moguće utvrditi nečiju odgovornost, a da je moguće neki bi bili uhapšeni zbog pedofilije, kanibalizma, ubistva, otmice djece, zavjere, podmićivanja, ucjene... S druge strane, reputacije mnogih ljudi su uništene objavom ovih dokumenata, jer nisu učestvovali u kriminalnim aktivnostima, već su iz raznih razloga imali kontakt sa osuđenikom koji je kasnije postao slobodan. Neki su, ipak, Epsteinu pisali da su mu odani prijatelji bez obzira na presudu. Istovremeno, zabunu u ovaj slučaj unose neki korisnici društvenih mreža, koji navodno objavljuju detalje iz tog slučaja, često lažno. Na taj način mnogi su optuženi za djela koja nisu počinili, što otežava stvaranje potpune slike u ovom slučaju i targetiranje stvarnih krivaca. Iz dostupnih dokumenata vidi se da je Epstein imao kontake s ljudima iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Izraela, Švedske, Norveške, Slovačke, Srbije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Španije... Dakle, Epstein je imao veze širom svijeta. Stoga je opravdano pitati kako to da niko nije znao šta Epstein radi i za koga sve to radi, jer je očito da je njegova mreža davno izašla izvan njegove lokalne zajednice i izvan granica Sjedinjenih Država. Odgovor na ova pitanja američka vlast ne daje i čini se da za sada nema namjeru. Tvrdili su da u ovom slučaju nema ništa važno, dok istovremeno odbijaju da objave sve što od dokumenata imaju. Također, veći broj medija sa Zapada šuti o ovim dilemama i u svojim izvještajima nekad želi zamagliti sliku. Tako, na primjer, neki mediji Epsteina povezuju s ruskom tajnom službom FSB i predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Ne treba biti pretjerano pronicljiv i zapitati se da li bi administracije predsjednika Josepha Bidena i Donalda Trumpa objavile nešto što bi teško kompromitovalo Rusiju, Iran, Sjevernu Koreju ili Kinu. Ne bi li se sjajno u narativ o režimima koji masovno krše ljudska prava uklopili dokazi iz Epsteinovog slučaja? Zavjera šutnje i demokratija Dakle, ne treba imati sumnju da dio američke vlasti prikriva detalje iz slučaja Epstein. Trump je u više navrata napao republikanskog kongresmena Thomasa Massieja koji je jedan od najglasnijih zagovornika da se slučaj Epstein dovede do kraja. Najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk, i nekadašnji blizak Trumpov saradnik, ne tako davno prije nego će napustiti administraciju, tvrdio je da se i aktuelni predsjednik pominje u slučaju Epstein . Neka svjedočanstva iz objavljenih dokumenata teško terete Trumpa, ali nisu izneseni dokazi koji bi se mogli koristiti na sudu. Neke žrtve su u iskazima policiji i sudu Trumpa optužili za razna nedjela. Ipak, za sada sve ostaje na tvrdnjama, kao i onda kada je Musk o tome pisao na svojoj društvenoj mreži X. Ali, Trump ne može sanirati štetu svom ugledu kod velikog broja svojih dojučerašnjih pristalica. Iz dana u dan oni traže još dokumenata u ovom slučaju i žele da vide hapšenja. Njegov pokret MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom) doslovno se raspada na ovoj temi. Epsteinova partnerica Ghislaine Maxwell je u zatvoru i dostupna je vlastima. Njeno svjedočenje moglo bi dovesti do otkrivanja novih detalja. Neki smatraju da bi vlast od nje mogla dobiti korisne informacije, iako ona godinama odbija da govori o ovom slučaju. Međutim, američka demokratija ima načine da se bori za ono što njeni građani traže. Bivši predsjednik Bill Clinton i bivša državna sekretarka Hillary Clinton pojaviće se pred Kongresom i svjedočiti u ovom slučaju. Bivši predsjednik je imao kontakte s Epsteinom, iako on poriče bilo kakve nezakonitosti. To je samo dio onoga što američki političari i pokreti rade. Njihovo djelovanje ulijeva nadu da će država biti jača i od tako moćnih pojedinaca kao što su Epsteinovi gosti na njegovom otoku i na njegovim imanjima. Budući da je Epstein djelovao globalno, i da su žrtve po nalazima iz objavljenih materijala bile iz raznih država, javnost širom svijeta očekuje odgovore. Prije otprilike šest mjeseci Biden se na kratko vratio iz predsjedničke penzije i održao govor u Chicagu. On je tada rekao da Trump ima namjeru da sruši američku republiku i demokratiju , ali nije se konkretno osvrtao na slučaj Epstein. Biden nije jedini koji to tvrdi. To su tvrdili i neki ljudi bliski Trumpu, navodeći da sadašnji predsjednik želi potpuno drugačiju državu nego što je ona danas. Čak se govori i o mogućem trećem mandatu na čelu države, što bi bilo protivno važećim propisima. Međutim, ako postojeći sistem do kraja riješi slučaj Epstein i odgovorne za nedjela izvede pred sudove, može se reći da se američka republika još uvijek dobro drži. Ako se tako moćni ljudi mogu privesti pravdi, onda nema sumnje da sistem ima načine da prebrodi svaku krizu. Na koju će stranu klatno prevagnuti biće jasnije nakon prvih narednih izbora. Na tim izborima bi se mogli pojaviti oni koji će obećati da će se pridružiti Massieju i Ocasio-Cortez i oni koji će tvrditi da slučaj Epstein ne postoji i da se tom temom nije potrebno baviti. Tako bi nastala još jedna podjela u američkom društvu i politici bez obzira kako okonča slučaj Epstein. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Hrvatska je u ponedjeljak u Zagrebu slavila još jedan uspjeh svojih sportista i upalila zvona za uzbunu kod antifašista, a Srbija već neko vrijeme nema veće studentske proteste ni opoziciju. Foto: Ilustracija Ove sedmice uspavana politička javnost u Hrvatskoj je nakon duže vremena uzdrmana, što je bilo očekivano. Osvojeno treće mjesto na Evropskom prvenstvu u rukometu značilo je organizaciju dočeka u Zagrebu za reprezentativce i shodno tome, po želji osvajača medalja, nastup pjevača Marka Perkovića Thompsona. Fascinacija mnogih hrvatskih sportista Thompsonom priča je za sebe, ali uticaj tog pjevača na politički život u Hrvatskoj je fenomen koji mnogi ne žele osvijetliti. Hrvatski intelektualci nisu dali odgovor na dva važna pitanja: Šta to tjera stotine hiljada mladih ljudi na koncerte čovjeka kojeg dio sugrađana optužuje za nacizam i fašizam i čije nastupe zabranjuju pojedine države, i kako to da se glasovi tih mladih ljudi ne čuju onda kada dođu izbori. Ovo se pitanje može postaviti i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i sadašnjem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću, kojeg mnogi s hrvatske desnice vide kao „komesara“ Brisela i nekoga ko „ubija“ hrvatski identitet. Za dio hrvatske desnice Plenković je naprosto ljevičar. Tehnokratija po svaku cijenu Hrvatska vlast naravno neće dati iskren odgovor na ovo pitanje, ali da je svjesna tog pitanja pokazuje način na koji mu pristupa. Nepropuštanje prilike da se nacionalna politika „vodi“ na sportskim stadionima i koncertima govori o namjeri da se s tim nastavi i da se sve drži daleko od političke debate u parlamentima i sterilnim političkim kampanjama . Za ispunjavanje te „nacionalne dužnosti“ uvijek postoji spremnost vlasti i opozicije, što se moglo vidjeti i polovinom prošle godine, na još jednom Thompsonom nastupu pred pola miliona ljudi . Koncert je pokazao svu paradoksalnost političkog života u Hrvatskoj, odnosno činjenicu da je politika i ideologija otuda protjerana i da tehnokrati već dugo upravljaju procesima u Zagrebu, nezavisno od želja Hrvata. Tehnokratima tako pripada vlast i moć koja s njom dolazi, a „patriotskoj desnici“ sport, muzika i obilježavanje par dana u godini. Ostatak godine javni prostor preplave, na nezadovoljstvo desnice, kultura i sadržaji iz, kako to oni kažu, „propale Jugoslavije“. Zato se taj koncert, kao i ovosedmični doček u Zagrebu, može posmatrati kao bildanje osjećaja na desnici pod upravom vlasti, kao regrutacija u HDZ-ovu politiku, dok se paralelno radi na vraćanju obaveznog vojnog roka i kada Ministarstvo odbrane izdaje, kako su to prenijeli hrvatski mediji, „vodič za zabrinute mame“ momaka koji se pozivaju u kasarne. Doček u Zagrebu, kojim upravlja Tomislav Tomašević i čija stranka ljevice ima malu podršku izvan hrvatskog glavnog grada, održan je nakon što je isti otkazan zbog Thompsonovog nastupa. Grad nije dozvolio da Thompson nastupi, a rukometaši nisu željeli na doček bez tog pjevača. Onda je na scenu stupio premijer Plenković i Vlada je na sebe preuzela organizaciju dočeka na kojem je nastupio Thompson i to bez dozvole vlasti u glavnom gradu. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iz Socijaldemokratske partije (SDP), koja se dugo gotovo ne razlikuje od HDZ-a, tome se usprotivio. „Zaključak Vlade Republike Hrvatske - temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu - neustavan je, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove“, rekao je Milanović. „Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka...“ i „...zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima.“ Odbrana od neprijatelja ili ko će na izborne liste Plenković je tako omogućio da desetine hiljada ljudi pjevaju s rukometašima i Thompsonom. Rukometaši su slavili uz svog omiljenog pjevača u Zagrebu, kada im to organizator turnira nije dozvolio u Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj. Domaćini turnira su, kao i brojni ljudi u Hrvatskoj, nezadovoljni likom i djelom Thompsona, jer u nekim pjesmama i nastupima slavi poraženu Nezavisnu Državu Hrvatsku - tvorevinu iza koje su stajale nacistička Njemačka i fašistička Italija. Događaji iz Zagreba dugo će vremena biti tema u političkom životu Hrvatske. Vlada može slaviti što je štitila desnicu, narod i rukometaše, a opozicija što je Zagreb pokušala odbraniti od fašizma. To će biti važnija činjenica u narednom periodu od toga je li Plenković, kako to tvrdi Milanović, pogazio ustavni poredak. Podjela uloga u državi koje po demografskim pokazateljima nestaje baš kao i nekoliko susjednih slična je onoj u Srbiji, gdje dugo godina vlada Aleksandar Vučić s navodnom namjerom da zemlju uvede u Evropsku uniju i NATO. Još veći majstor održavanja na vlasti, koji je u politici preko trideset godina, više od godinu dana suočavao se s pobunom studenata i miliona građana . Svoju popularnost je sveo na nivo koji mu u ovom trenutku ne garantuje ubjedljivu izbornu pobjedu, ali zadržao je podršku Zapada. Ipak, to ne znači da se Vučić predao. Studentski protesti počeli su da jenjavaju i to je prilika koju je čekao. Više se ne očekuju novi veliki protesti, jer su studenti prešli na teren koji je vlast pripremila – pravljenja lista za izbore koji će biti raspisani kada to bude želio Vučić. Studenti su upali u živo blato, pa se svaki potencijalni kandidat na izbornoj listi dočekuje kao razočarenje kod dijela onih koji ih podržavaju. Gotovo svako zvučno ime koje je dospjelo u javnost dočekano je kao udarac jedinstvenom frontu koji treba poraziti Vučića. Glavne diskvalifikacije su „rusofil“ ili „natofil“, ovisno kome nekoga treba ogaditi. Tako se, ustvari, došlo do situacije da studenti odlučuju o budućnosti opozicije, odnosno šta će od nje ostati nakon prvih narednih izbora. Naime, svrstavanje u jedinstveni studentski pokret mnoge male stranke u Srbiji će zbrisati s političke scene, a one koji odbiju da se potčine doći će pod udar onih koji stoje iza studenata. To što se Zapad komeša također Vučiću ide u prilog i moći će po potrebi da igra, kao i do sada, na karte „pomirenja“ ili prijetnje „srpskog sveta“ . Protiv sebe i drugih Ova dva primjera iz Hrvatske i Srbije pokazuje koliko je teško promijeniti vlast na Balkanu. U slučaju Zagreba i Beograda radi se o vlasti i sistemu koji je uspostavljen devedesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija i počinjen genocid i zločini protiv čovječnosti. Vlast istim trikovima drži javnost u stanju stalne napetosti. Bosna i Hercegovina je više od tri decenije žrtva te politike, jer joj Beograd i Zagreb brane da skine „luđačku košulju“ koja joj je navučena u Daytonu. Nova faza nasrtanja na Bosnu i Hercegovinu, i shodno tome na regionalnu stabilnost, počela je prije trinaest godina kada je Hrvatska postala članica Evropske unije i kada je Vučić postajao prvi čovjek vlasti u Beogradu. Zato bi se gotovo svaki eksces zvaničnog Zagreba i Beograda mogao adresirati i Zapadu koji je Plenkoviću i Vučiću omogućio da vode ovakvu politiku. Ta 2013. godina tako je na neki način postala referentna tačka za ono što danas imamo na prostoru bivše Jugoslavije. Zagreb i Beograd su od tada mnogo puta pokazali da mogu uznemiriti javnost u više država čak i kada se slave sportski uspjesi, održavaju koncerti ili traže slobodni i fer izbori. Usmjeravanje susjednih naroda jednih protiv drugih navodi na pomisao da drugačiji politički program nemaju i da će i dalje protiv vlastitog i drugih naroda koristiti sve instrumente koji su im na raspolaganju. To uključuje i poticanje mladih ljudi da sportske uspjehe drugih slave kao vlastite i od sudbinske važnosti za čitavu naciju te da na sportskim stadionima i ulicama kliču poraženim fašističkim pokretima, dok se najpametnije među njima proglašava stranim plaćenicima i tjera iz vlastite države ako ne žele da završe u rovovima koje vlast decenijama kopa. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U srijedu je britanski premijer Keir Starmer došao u posjetu Kini. Posjeta dolazi u vremenu pojačanih tenzija širom svijeta i na samom Zapadu. Foto: Starmer i Xi u Pekingu „Kažu da je osam dana dugo vrijeme u politici. Zamislite samo - osam godina, jer prošlo je osam godina otkako je zadnji britanski premijer kročio na kinesko tlo. Dakle, u ovoj delegaciji stvarate historiju“, rekao je Starmer pred gotovo šezdeset poslovnih ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva koje je poveo na putovanje u Kinu. „Dio ste promjene koju činimo... Jer sve što ovdje radite i napravite, sve što ja ovdje radim usmjereno je na to da budemo korisni ljudima kod kuće“, rekao je prije sastanka s predsjednikom Xijem Jinpingom i premijerom Li Qiangom. Brojna delegacija iz Ujedinjenog Kraljevstva nije slučajna. Kina je ekonomska sila koja i dalje raste i predstavlja „tvornicu svijeta“. Ta Starmerova odluka, ako se poslužimo njegovim riječima kada je nedavno govorio o vezama između Ujedinjenog Kraljevstva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom – „ja sam pragmatičar, britanski pragmatičar koji primjenjuje zdrav razum“, stoga je potpuno logična. Mediji su postavljali razna pitanja o razlozima njegove četverodnevne posjete Kini, poput odnosa Pekinga i Rusije, slučaja Jimmyja Laija, vezama Washingtona i Pekinga, položaju Evropske unije..., ali Starmer je ostao tajanstven. Komunisti za slobodno tržište i kapitalisti izolacionisti To što Starmer nije rekao što će od kineske strane tražiti, a što je bilo normalno do unazad nekoliko godina kada bi evropske i američke diplomate dolazile u Peking da domaćinu dijele lekcije, znak je da „britanski pragmatičar“ prihvata da su nastupile nove okolnosti. Šezdesetak biznismena i otvorena ruka za poslovanje najbolji je pristup koji je mogao izabrati. U nekom drugačijem pokušaju posjeta je mogla izgledati kao kada šeficu njemačke diplomatije Annalenu Baerbock u oktobru 2024. godine na aerodromu u Pekingu nije čekao niti jedan kineski zvaničnik, u jasnoj poruci Kine šta misli o politici gošće i njene države. Starmer je dočekan uz najveće državne počasti, nakon mjeseci priprema njegove posjete. Sastanak sa Xi Jinpingom u četvrtak prošao je u tonu koji diktira Kina kao velika sila. Kineski predsjednik je rekao Starmeru „da su u porastu već neko vrijeme unilateralizam, protekcionizam i politika sile i da je međunarodni poredak ozbiljno pogođen“, što je očigledna ocjena ponašanja administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa . Xi je rekao da se „Kina uvijek pridržava puta mirnog razvoja, da nikada nije preuzela inicijativu o pokretanju rata, nikada nije okupirala pedalj teritorije drugih država, i bez obzira na to kako se razvija i raste, neće predstavljati prijetnju drugim državama“, prenijeli su kineski mediji. Ova lekcija kineskog predsjednika gostu iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje koliko se svijet promijenio. Ne tako davno bilo je normalno da kapitalistički Zapad poziva na slobodnu trgovinu i poštivanje međunarodnih pravila. Sada to rade kineski komunisti i Zapadu upućuju kritike. „Nadamo se da će Velika Britanija osigurati pošteno, pravedno i nediskriminatorno poslovno okruženje kineskim kompanijama. Kina je spremna da aktivno razmotri primjenu jednostranog bezviznog režima za Veliku Britaniju“, rekao je Xi. Ubrzo nakon ove izjave Ujedinjeno Kraljevstvo je saopštilo da će njegovi državljani biti izuzeti od kineskih viza za putovanja do mjesec dana, a datum početka primjene nije bio poznat. Starmeru je ovo bilo važno kako bi i Britanci imali povlasticu kao državljani pedesetak drugih država, što će olakšati poslovanje britanskim kompanijama koje žele raditi s Kinom. Starmerov hod po žici Tokom posjete Starmera izražena je spremnost obje strane da razvijaju ekonomske veze u raznim poljima. To je zajednički interes i važni sporazumi će prije ili kasnije ugledati svijetlo dana, jer radi se o drugoj i šestoj ekonomiji svijeta koje žele poslovati i onda kada im se politike sudaraju. Međutim, teško bi bilo povjerovati da su lideri dvije stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija razgovarali samo o ekonomiji. Trumpov juriš na (ne)prijatelje širom svijeta sigurno brine Kinu, posebno nakon što je došlo do smjene vlasti u Siriji i Venecueli i dok se Iranu prijeti vojnim napadom ako se ne pokori volji Izraela. Starmer je, kao britanski premijer, možda najbolja osoba koja bi u ovom trenutku mogla približiti stavove suprotstavljenih strana, počevši od onih na Zapadu, pa sve do Istoka. London decenijama gaji najbolje odnose s Washingtonom, a posljednjih godina pokušava da se uključi u evropske tokove nakon napuštanja Evropske unije. Glas Londona bitan je i za Dansku (Grenland), Ukrajinu, Izrael, Kanadu kao i za Rusiju, Indiju i Kinu. Stoga, može se pretpostaviti da je Starmer u Kinu došao s važnim porukama koje će prenijeti i odgovorima koje će sa sobom ponijeti, iako ne stoji najbolje kod sadašnje američke administracije. Ni historijski važni dogovori Londona i Washingtona nisu popravili njegovu poziciju kod Trumpovih ljudi, ali to ne znači da Starmer može odustati. Trumpov juriš, od Venecuele preko Grenlanda i Ukrajine do Irana i Kine, nosi brojne opasnosti za Zapad. Dok Kina ekonomski i politički jača, Trump udara na temelje savezništva na Zapadu, prijeteći da svojim potezima obesmisli NATO. Trumpov neuspjeh na jednoj od tih velikih tema svjetske politike imao bi i kratkoročne i dugoročne posljedice za Zapad, što London ne želi da se dogodi. Na primjer, plan Washingtona i Londona da obuzdaju Kinu mogao bi pasti u vodu ako ga ne podrže najvažnije evropske države. Starmerova posjeta Kini mogla bi biti poziv za buđenje u Washingtonu, barem u dijelu administracije koji uviđa važnost zajedništva Zapada. Također, Starmerova posjeta bi mogla imati i suprotan efekt od toga. Nedavno je Trump poručio Kanadi da će joj uvesti stopostotne carinske stope ako dođe do sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom. Ovaj Starmerov hod po žici zato je i opasan i potreban, bilo da želi sačuvati jedinstvo Zapada, bilo da želi pokazati otpor Trumpu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Pentagon i kompanija za razvoj vještačke inteligencije Anthropic ne slažu se oko potencijalnog ukidanja zaštitnih mjera koje bi mogle omogućiti vladi da koristi njihovu tehnologiju za autonomno ciljanje oružja i provođenje domaćeg nadzora u Sjedinjenim Američkim Državama izjavile su za Reuters tri osobe upoznate s tim pitanjem. Foto: Ilustracija Razgovori predstavljaju rani test slučaja za to da li Silicijska dolina , koja je u milosti Washingtona nakon godina napetosti, može utjecati na način na koji američko vojno i obavještajno osoblje raspoređuje sve moćniju vještačku inteligenciju na bojnom polju. Nakon sedmica pregovora o ugovoru, Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država i Anthropic su u zastoju, reklo je šest osoba upoznatih s tim pitanjem, pod uslovom anonimnosti. Stav kompanije o tome kako se njeni alati vještačke inteligencije mogu koristiti intenzivirao je neslaganja između nje i administracije Donalda Trumpa , čiji detalji ranije nisu objavljeni.

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom se Sjedinjenim Američkim Državama daje ovlaštenje da uvedu carine na robu iz zemalja koje snabdijevaju Kubu naftom. Foto: Bijela kuća Prema dokumentu, javio je TASS, objavljenom na web stranici Bijele kuće, „dodatna ad valorem carina može se uvesti na uvoz robe koja je proizvod strane zemlje koja direktno ili indirektno prodaje ili na drugi način snabdijeva Kubu naftom.“ Tačna stopa carina još nije precizirana. U uredbi se kao jedan od razloga za tu mjeru navodi saradnja između Kube i Rusije .

Prošle sedmice je finalizovan sporazum po kojem kineski TikTok može ostati na američkom tržištu. Ali, to znači da ovom aplikacijom neće upravljati Kinezi. Foto: Ilustracija Godinama je trajala politička i pravna bitka o TikToku, odnosno o kineskoj kompaniji ByteDance kao vlasniku. Ovo pitanje je u Sjedinjenim Američkim Državama tretirano kao sigurnosno, iako je ono bilo puno više od toga. Naime, TikTok je za kratko vrijeme postao prvi izbor mladih Amerikanaca i važan medij u političkoj borbi. Tako je, na primjer, Donald Trump u svom prvom predsjedničkom mandatu želio zabraniti rad TikToka u Sjedinjenim Državama, da bi u kampanji za povratak u Bijelu kuću tamo otvorio svoj profil. Na koncu, Trump je prisilio kineske vlasnike da urade ono što je od njih tražio – kompanijom će na američkom tržištu upravljati Amerikanci. Američka briga o kineskom „prikupljanju podataka“ samo je dio priče oko TikToka, jer je ta mreža važan faktor u američkom kulturnom, ekonomskom i političkom životu. Kineski uspjeh u oblasti u kojoj dominiraju američke kompanije natjerao je Washington na drugačiji pristup, nakon što je Peking neočekivano dobijao bitku za duše mladih Amerikanaca . Kineski, a američki TikTok je za kratko vrijeme postao jedan od ključnih izvora informacija mladim Amerikancima, što se posebno moglo vidjeti nakon 7. oktobra 2023. godine. Američka i izraelska strana su tvrdile da na TikToku dominira propalestinski sadržaj i da vlasnik favorizuje takve stavove, odnosno da algoritmi jednoj strani daju prednost. Oni koji su branili TikTok govorili su da je to rezultat stvarnog mišljenja korisnika mreže i da kao takvi prevladavaju, jer nema cenzure, otvorene ili prikrivene, kao na drugim društevnim mrežama. Zakonodavci u Sjedinjenim Državama, kao i sam Trump i njegov prethodnik Joseph Biden, na tom primjeru su vidjeli koliko je važno da ova mreža bude u američkim rukama . U nizu pokušaja da se rad TikToka reguliše, odlučeno je da ByteDance mora prodati vlasništvo nad kompanijom koja rukovodi mrežom u Sjedinjenim Državama ili će se suočiti sa zabranom rada u toj državi. Kinezi su popustili i upravljanje mrežom u Sjedinjenim Državama predali novim vlasnicima za četrnaest milijardi dolara, što je malo ako se zna da je Elon Musk za Twitter 2022. godine platio 44 milijarde i na mreži dobio puno manje korisnika, posebno mladih ljudi. Novi vlasnik će odlučivati o algoritmima i onome što je na mreži dopušteno. A novi vlasnik dolazi iz središta onoga što neki zovu duboka država. Larry Ellison, vlasnik kompanije Oracle (koja je razvijala baze podataka za američku agenciju CIA) sada je glavni čovjek TikToka u Sjedinjenim Državama, iako su u vlasništvo ušli i drugi. Sposobnost upravljanja bazama podataka od strane Oraclea pokazuje koliko malo će mu biti potrebno da algoritme TikToka prilagodi svojim stavovima. Govoreći o algoritmima nema dileme šta će biti odluka ovog milijardera, kojeg neki često nazivaju „najvećim privatnim donatorom“ izraelske vojske. Ellison u većoj ili manjoj mjeri, tvrdi WikiLeaks, kontroliše CBS Paramount, MTV, Comedy Central, Showtime, Nickelodeon, Channel 10 u Australiji i Channel 5 u Ujedinjenom Kraljevstvu i na putu je da preuzme Warner Bros. Discovery što uključuje CNN, HBO i Discovery Channel. Krajem prošle godine mediji su pisali da je Ellison na pragu preuzimanja kontrole nad Hollywoodom. Zabava, društvene mreže i politika Ellisonovo interesovanje za svijet medija i zabave nije samo radi stjecanja dodatnog bogatstva. Ellison, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u svojoj dugoj poslovnoj karijeri pokazao je da njegov interes seže dalje od svijeta medija i zabave, odnosno da su takve akvizicije nekada rezultat njegovih političkih i drugih stavova. Tolika moć koncentrisana u rukama jednog čovjeka, veoma bliskog Trumpu, sada je ojačana nakon što je dobio priliku da upravlja TikTokom. Očito je da Ellison osim poslovnih ima i druge planove. To smatra i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je u septembru, nakon što je bilo poznato da će njemu bliski Ellison vjerovatno biti novi šef TikToka, doputovao u Sjedinjene Države i održao sastanak s kreatorima sadržaja na društvenim mrežama. Tada je rekao da su „društvene mreže oružje“ i da je „TikTok najvažnija kupovina“, objašnjavajući važnost društvenih mreža za imidž Izraela na političkoj desnici. Netanyahuova izjava je jedna u nizu dokaza da vlade širom svijeta žele kontrolu nad društvenim mrežama i to pod izgovorom nacionalne sigurnosti. U augustu 2024. godine na svojoj koži to je u Francuskoj osjetio osnivač, vlasnik i direktor Telegrama Pavel Durov . Američki zvaničnici su dugo vremena objašnjavali da je TikTok štetan za mlade ljude. Onda kada je TikTok preuzet od Kineza, te brige su nestale. Medijski izvještaji su brzo izbacili formulaciju „špijuniranje“ u korist vlasnika i zamijenili je s formulacijom „prikupljanje podataka“. Toliko teških kvalifikacija i pritisaka da se TikTok ugasi nisu doživjele ni web stranice koje nude eksplicitan sadržaj ili one na kojima se u zamjenu za novac nude takve usluge. Jasno je da se ovdje radi o borbi velikih kompanija i država za političku i ekonomsku moć, a ne o brizi za mlade ljude. Okršaj velikih sila na ovom polju postao je očit kada je Kina zabranila neke američke društvene mreže i internet stranice odlučivši da Kinezi koriste samo „provjerene sadržaje“, i sada kada države Zapada u strahu od Pekinga zabranjuju kineske tehnologije i društvene mreže. Okršaj postaje sve žešći i opsežniji kako vještačka inteligencija (AI) ulazi u sve pore naših života. Velike sile žele da iskoriste alate na raspolaganju i da utječu na javnost kod kuće i širom svijeta. U toj utrci za sada su usamljene Sjedinjene Države i Kina , odnosno par njihovih kompanija iza kojih na razne načine, kao i u slučaju TikToka, stoji država. Nomadi na društvenim mrežama Ali, ljudskoj inventivnosti nema granica, odnosno želji da se stvari promijene. Palestinac s australijskom adresom Issam Hijazi pozvao je ljude širom svijeta na otpor velikim kompanijama i milijarderima koji stoje iza njih, predlažući da udruže svoje snage i naprave svoje platforme. Hijazi je prošle godine pokrenuo platformu UpScrolled, kako bi, kako je rekao, bili „nezavisni“ od velikih kompanija koje vrše cenzuru i brišu objave korisnika. Odnos društvenih mreža prema Pojasu Gaze, gdje su ubijeni članovi njegove porodice, navelo je Hijazija, rođenog u Jordanu kao dijete izbjeglica, da pokrene „alternativu“ postojećim društvenim mrežama i platformama. Neki od popularnih korisnika na društvenim mrežama pozvali su svoje pratitelje da ih potraže na ovoj mreži, kao alternativi TikToku i u znak protesta prema novom vlasniku. Aplikaciju već koriste ljudi širom svijeta, a posljednjih dana, usred promjena na TikToku, broj novih korisnika raste. UpScrolled se pohvalio jučer da je trenutno jedna od aplikacija koja se najviše preuzima u Sjedinjenim Državama, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako se ovakav trend nastavi i ako se UpScrolled po broju korisnika i uticaju primakne postojećim mrežama, nema sumnje da će privući pažnju vlada širom svijeta koje će biti „zabrinute“ za svoje građane. Također, ako Hijazi uspije da stvori popularnu mrežu bez pomoći velikih kompanija i vlada, pitanje je vremena kada će i drugi ljudi pokušati isto ili slično. Tekst je ranije ovjavljen na portalu nap.ba

Ove sedmice je predsjednica Venecuele Delcy Eloína Rodríguez Gómez smijenila Álexa Saaba, ministra industrije i nacionalne proizvodnje. Saab je primjer politike koja se vodi u tajnosti. Foto: Nicolás Madur i Álex Saab Našoj javnosti malo je poznat Álex Naib Saab Morán, kolumbijsko-venecuelanski državljanin libanskog porijekla. Priča o Saabu u tajnoj latinoameričkoj i svjetskoj politici počinje u zadnjim godinama vlasti predsjednika Huga Rafaela Cháveza Fríasa. Kod Nicolása Madura Morosa Saab je bio na vrhuncu moći, a privremena predsjednica Rodríguez sada ga udaljava iz vlade u Caracasu. Slučaj Saab, odnosno postupanje Sjedinjenih Američkih Država kao velike sile prema njemu, pokazuje javne i tajne dogovore između glavnih političkih aktera u nekom dijelu svijeta. To što je njegovo protjerivanje iz venecuelanske politike došlo u prvim danima vlasti privremene predsjednice Rodríguez i odmah nakon što je u Caracas došao John Ratcliffe, šef američke agencije CIA, govori o njegovoj važnosti za odnose dvije države i njegovoj moći, ali i o tome šta se očekuje od Rodríguez nakon što je Maduro otet i prebačen u američki zatvor . Saabov rad, hapšenje na Zelenortskim Ostrvima i izručenje Sjedinjenim Državama, zatim oslobađanje i vraćanje u Madurovu Venecuelu, i na koncu njegovo udaljavanje iz vlasti, pokazuje kompleksnost odnosa velikih sila i država koje žele da vode politiku izvan zadanih okvira. Kriminalac ili heroj? Da bi shvatili zašto je Saab ekspresno udaljen iz vlade u Caracasu potrebno se vratiti dvadesetak godina unazad i barem malo osvijetliti ulogu čovjeka kojeg je Washington i Interpol progonio širom svijeta, a koji je istovremeno od vlasti u Venecueli proglašen za „heroja“. Najjednostavnije rečeno, Saab je bio zadužen za izbjegavanje američkih sankcija i za trgovinu Venecuele. Mnogi smatraju da je Saab bio Maduru važniji od bilo kojeg ministra i da je omogućio državi da opstaje uprkos sankcijama. S druge strane, Saaba su vlasti i mediji teretili za finansijske prevare, ilegalne transakcije, prodaju kokaina, pranje novca, krijumčarenje nafte, stvaranje kanala za ilegalne aktivnosti u više evropskih i azijskih država... Koliko je Saab bio tajanstven, a istovremeno sveprisutan, pokazuje sastanak Cháveza i njegovog kolumbijskog kolege Juana Manuela Santosa 2011. godine. Dvije države su dogovorile posao izgradnje stanova vrijedan 530 miliona dolara, a Saab je bio izvođač radova. Prema tvrdnjama medija, Santos nije znao da je Saab, koji je bio u Chávezovoj delegaciji, državljanin i Kolumbije. Tih godina počinje interesovanje javnosti za biznismena Saaba koji će narednih petnaestak godina biti ključni čovjek u venecuelanskoj trgovini, bilo da se radi o legalnim ili ilegalnim poslovima. Saaba od tada prate američke agencije i rade na njegovom hapšenju. Godine izbjegavanja američkih potjera okončane su polovinom 2020. kada je njegov avion, na povratku iz Irana, sletio na Zelenortska Ostrva zbog dopune goriva. Saab je sletio na ostrvo Sal, a Washington, preko Interpola, zatražio izručenje i tamo poslao ratni brod da bi spriječio njegov bijeg. To je bila greška koja ne priliči čovjeku takvog statusa i imidža. U oktobru 2021. Saab je izručen Washingtonu, a Maduro je to nazvao „otmicom“. U znak protesta Maduro je napustio pregovore s venecuelanskom opozicijom u Meksiku, na kojima je ulog bio ukidanje sankcija, i uhapsio dvoje američkih državljana koji su radili za naftnu kompaniju Citgo. Bidenova razmjena i Trump koji ne prašta Mnogi u Venecueli su strahovali da će Saab, baš kao neki drugi odbjegli zvaničnici te države, odati tajne i prikloniti se politici Washingtona. Ali, po mišljenju Madura njegov čovjek od povjerenja to nije uradio, iako se pojavio pred američkim sudom pod prijetnjom dugogodišnje robije. U decembru 2023. godine, u razmjeni zatvorenika s administracijom predsjednika Josepha Bidena, koji je Saaba pomilovao, vraćen je u Venecuelu, a već u oktobru 2024. postaje ministar. Nakon što je Trump odstranio Madura 3. januara iz venecuelanske politike, sada odlaze i neki njegovi saradnici. Delcy Rodríguez nema puno izbora ako želi izbjeći nove američke napade na Venecuelu i mora se povinovati zahtjevima Washingtona, barem onim glavnim. Ratcliffe je prošlog petka posjetio Caracas i tražio „mjere izgradnje povjerenja“, kako je to za medije formulisao neimenovani zvaničnik Trumpove administracije. Dodao je da su Ratcliffe i Rodríguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. U nedjelju je Rodríguez na društvenoj mreži X navela da je Saab smijenjen, a ministarstvo koje je vodio spojeno je s ministarstvom trgovine. „Zahvaljujem kolegi Álexu Saabu na njegovom radu u službi domovine“, napisala je i dodala da će on dobiti „nova zaduženja“, bez preciziranja. Dio poslova koje je Saab vodio u sektoru ulaganja predat je u ruke bivšeg američkog studenta. Calixto Ortega Sánchez je bivši šef venecuelanske centralne banke i diplomata u venecuelanskoj misiji u Houstonu - američkom centru prerade nafte. Može li ljevica u Venecueli preživjeti Trumpa? Uklanjanje Saaba i imenovanje čovjeka kojeg Amerikanci dobro poznaju jasan je signal Caracasa da želi bolje odnose s Washingtonom. Jučer je, na primjer, Rodríguez izvršila 28 smjena i novih imenovanja u vrhu vojske, a već danima vrši rekonstrukciju vlade i vladinih tijela. Rodríguez želi dobre odnose s Washingtonom i poslovanje s američkim naftnim kompanijama. To nužno ne znači izdaju interesa Madurove politike koji je američkoj strani nudio saradnju u zamjenu za političku nezavisnost Venecuele. Pitanje granica slobode u djelovanju latinoameričkih ljevičara tako i dalje ostaje otvoreno. U tu dilemu uklapa se i sudbina Saaba koji je radio legalne i ilegalne poslove za vlast. U petnaestak godina vodio je poslove vrijedne milijarde dolara, zatim bio uhapšen i odveden u Sjedinjene Države, pa potom vraćen u Venecuelu gdje je postao ministar. I nije prvi s takvom biografijom. Nedavno je Trump oslobodio Juana Orlanda Hernándeza, bivšeg predsjednika Hondurasa i osuđenika u Sjedinjenim Državama za trgovinu drogom. To oslobađanje iskorišteno je kao pomoć opoziciji da na predsjedničkim izborima pobijedi tamošnje ljevičare. Odatle i ne čudi što neki misle da bi i Maduro i njegova supruga Cilia jednog dana mogli biti vraćeni u Venecuelu, ako Rodriguez i drugi obave posao kako to od njih Washington traži. Slučaj Álexa Saaba pokazuje da je gotovo sve u politici moguće i da tajni kanali komunikacije često imaju presudan uticaj na ishod određenih procesa. Saab je radio što je tražila njegova vlada, a sada je odstranjen iz vrha venecuelanske vlasti u znak približavanja s bivšim neprijateljem. Je li to još jedan politički trik venecuelanskih ljevičara, u namjeri d a spase šta se spasiti može od zahuktalog Trump a ili Rodríguez mijenja politički tabor, biće brzo poznato. Saabova karijera, ali i brojni primjeri u historiji Latinske Amerike, govore da su obje opcije moguće. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

This week, Venezuela’s president, Delcy Eloína Rodríguez Gómez, removed Álex Saab from his role as minister of Industry and National Production. Saab’s career is a clear example of secretive political dealings. Photo: Nicolás Maduro and Álex Saab Most people know little about Álex Naib Saab Morán, a Colombian-Venezuelan citizen of Lebanese descent. Saab’s involvement in Latin American and global politics began during the last years of President Hugo Chávez . He gained the most influence under Nicolás Maduro, but now the interim president, Rodríguez, has decided to remove him from the government. The way the United States has handled the Saab case shows both public and secret deals among major political players in the region. The fact that his expulsion from Venezuelan politics came in the first days of interim President Rodríguez’s tenure, and immediately after John Ratcliffe, the head of the U.S. CIA, arrived in Caracas, speaks to Saab’s importance for relations between the two states and to his influence—but also to what is expected of Rodríguez after Maduro was kidnapped and transferred to a U.S. prison. Saab’s career—including his arrest in Cape Verde, extradition to the United States, release and return to Venezuela, and now his removal from power—shows how complicated relations are between major powers and countries that try to act independently. Is he a criminal or a hero? To understand why Saab was swiftly removed from the government in Caracas, we need to go back some twenty years and at least partially illuminate the role of a man whom Washington and Interpol pursued around the world, while the authorities in Venezuela simultaneously proclaimed him a “hero.” Put simply, Saab was tasked with evading U.S. sanctions. In short, Saab’s job was to help Venezuela avoid U.S. sanctions and manage its trade. Many people think he was more important to Maduro than any other minister and helped the country survive under sanctions. However, authorities and the media accused Saab of crimes like financial fraud, illegal transactions, drug trafficking, money laundering, oil smuggling, and setting up illegal networks in Europe and Asia. This was evidenced by the 2011 meeting between Chávez and his Colombian counterpart, Juan Manuel Santos. The two states agreed on a $530 million housing construction project, and Saab was the contractor. According to media claims, Santos did not know that Saab—who was part of Chávez’s delegation—was also a citizen of Colombia. During those years, people started paying more attention to Saab, who over the next fifteen years became a central figure in Venezuelan trade, both legal and illegal. After that, U.S. agencies began tracking Saab and tried to arrest him. He managed to avoid capture for years, but in mid-2020, his plane stopped in Cape Verde to refuel on its return from Iran. Saab landed on the island of Sal, and Washington, through Interpol, requested his extradition and even sent a warship to prevent his escape. For someone of his reputation, this was a surprising mistake. In October 2021, Saab was extradited to Washington, which Maduro called a “kidnapping.” In response, Maduro left talks with the Venezuelan opposition in Mexico, where lifting sanctions was on the table, and arrested two U.S. citizens who worked for Citgo. Biden’s prisoner swap and Trump’s hard stance Many in Venezuela feared Saab would, like other fugitive officials, reveal secrets and align himself with Washington’s agenda. But in Maduro’s view, his trusted man did not do so, even though he appeared before a U.S. court under the threat of a long prison sentence. In December 2023, in a prisoner swap with President Joseph Biden’s administration—after Biden pardoned Saab—he was returned to Venezuela, and by October 2024, he became a minister. After Trump removed Maduro from Venezuelan politics on January 3, some of his associates are now leaving as well. Delcy Rodríguez has little room to maneuver if she wants to avoid new U.S. attacks on Venezuela, and she must comply with Washington’s demands—at least the major ones. Last Friday, Ratcliffe visited Caracas and asked for “confidence-building measures,” according to an unnamed Trump administration official. The official also said Ratcliffe and Rodríguez talked about possible economic cooperation and that Venezuela should not be a safe haven for America’s opponents, especially “drug traffickers.” On Sunday, Rodríguez announced on X that Saab had been dismissed and that his ministry would merge with the Ministry of Trade. “I thank colleague Álex Saab for his work in the service of the homeland,” she wrote, adding that he would get “new assignments,” but did not give details. The investment sector has been handed to a former U.S. student. Calixto Ortega Sánchez is a former head of Venezuela’s central bank and a diplomat in Venezuela’s mission in Houston, the American hub of oil refining. Can Venezuela’s left survive under Trump? By removing Saab and appointing someone familiar to Americans, Caracas is clearly signaling a desire for better relations with Washington. For example, yesterday Rodríguez made 28 changes in top military positions, and she has been restructuring the government and state agencies for several days. relations with Washington and business with U.S. oil companies. That does not necessarily mean betraying the interests of Maduro’s policy, which offered cooperation to the American side in exchange for Venezuela’s political independence. The question of how much freedom Latin American leftists truly have in practice, therefore, remains open. This dilemma also shapes Saab’s story. He did both legal and illegal work for the government. Over about fifteen years, he managed deals worth billions, was arrested and sent to the United States, and later returned to Venezuela to become a minister. He is not the only one with such a background. Recently, Trump released Juan Orlando Hernández, the former president of Honduras, who was convicted in the U.S. for drug trafficking. That move helped the opposition defeat the left in Honduras’s presidential elections. That is why it is hardly surprising. This is why some people believe that Maduro and his wife, Cilia, could one day return to Venezuela if Rodríguez and others meet Washington’s expectations. Anything is possible in politics, and secret channels of communication often decisively shape outcomes. Saab did what his government demanded, and now he has been removed from the top of Venezuelan power as a gesture of rapprochement with a former enemy. Is this just another political move by Venezuela’s left to save what they can from a stronger Trump, or is Rodríguez switching sides? We will find out soon. Saab’s career, and many other cases in Latin American history, show that both options are possible. This article was published earlier on nap.ba .

U subotu su Evropska unija i Mercosur potpisali historijski važan sporazum. Ova velika pobjeda zagovornika otvorenog tržišta došla je u vremenu ekonomskih ratova koje je pokrenuo američki predsjednik Donald Trump uvodeći carine, blokade, ograničenja i sankcije mnogim državama. Foto: Detalj s potpisivanja sporazuma u Paragvaju Nakon više od 25 godina pregovora Evropska unija i Mercosur su postigli sporazum o slobodnoj trgovini. Sporazum potpisan u glavnom gradu Paragvaja, Asuncionu, sada treba potvrdu Evropskog parlamenta i nacionalnih parlamenata država članica Mercosura. Dva bloka zajedno čine oko trideset posto svjetskog BDP-a i to dovoljno govori o važnosti sporazuma. Ovim potpisom stvorena je zona slobodne trgovine sa 700 miliona potrošača. Otpor Francuske i evropskih poljoprivrednika Za razliku od trgovinskog sporazuma Evropske unije i Sjedinjenih Država , dogovorenog veoma brzo, sporazum Brisela i Mercosura zainteresovanim stranama poznat je do detalja. Zato je ovaj sporazum stvorio dva jasna politička bloka – oni koji su za i oni koji su protiv, jer su pojedini sektori mogli procijeniti kako će to uticati na njihovo poslovanje. Južnoamerički blok (Brazil, Argentina, Urugvaj, Paragvaj i Bolivija na koju se sporazum odnosi) mijenjali su svoje stavove zavisno o promjeni vlada. S druge strane, neke države i sektori dugo su bili protiv. Tako su, na primjer, poljoprivrednici širom evropskog kontinenta strahovali od jeftinih proizvoda iz Južne Amerike. Najistrajniji su bili francuski poljoprivrednici, koji su bili protiv ovog sporazuma i svoje nezadovoljstvo su pokazivali i na ulicama. Na koncu, Francuska je preglasana i evropska strana je pristala na sporazum. Neki evropski poljoprivrednici tvrde da u Južnoj Americi ne postoji jaka kontrola kvaliteta proizvoda i da će to dovesti do poplave jeftinih i neispravnih proizvoda na evropskom tržištu. To tvrdi, na primjer, i francuska desnica, koja dio svoje snage posljednjih godina izvlači iz podrške poljoprivrednika. Zanimljivo, slične stavove je prije dva dana imao hrvatski SDP, tvrdeći, između ostalog, da se „u zemljama Mercosura dopušta upotreba hormona rasta, određenih pesticida i genetski modifikovanih organizama“ i da je to u Evropskoj uniji zabranjeno. Slične stavove su zastupale i vlade Francuske, Poljske, Austrije, Mađarske i Irske, a Italija je dala podršku sporazumu nakon garancija Brisela da će italijanski poljoprivrednici biti zaštićeni. Pobjeda Brazila, Njemačke i Španije Pojedine države i političari su snažno zagovarali sporazum. Jedan od njih je i brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva koji je i u svom prvom mandatu radio na tome. Mediji su izvijestili da je pred kraj prošle godine upozorio evropske partnere da ukoliko sada ne potpišu sporazum, Brazil ga neće potpisati u njegovom mandatu. Lula da Silva je sporazum s Briselom vidio kao priliku za daljnji razvoj brazilske ekonomije, koja je po svom obimu prestigla sve članice Evropske unije osim Njemačke, Francuske i Italije. Ovim sporazumom Brazil dobija nova izvozna tržišta, ali i priliku da jeftinije i lakše nabavlja, na primjer, razne mašine od evropskih proizvođača. To smatraju i druge južnoameričke države. Pred tim argumentima zašutio je i samoproglašeni „anarho-kapitalista“ Javier Milei na čelu Brazilu rivalske Argentine. Milei je podržao sporazum, koji je u skladu s njegovom vizijom o slobodnoj ekonomiji, a što se vjerovatno ne sviđa njegovom zaštitniku u Bijeloj kući . Njemačka je, također, bila glasan zagovornik ovog sporazuma. Čelnica Evropske unije Ursula von der Leyen (bivša njemačka ministrica) i vlada kancelara Friedricha Merza sporazum su vidjeli kao historijski važan. Von der Leyen ga je opisala kao „generacijski uspjeh“. Berlin želi ovaj sporazum, jer njemačkoj privredi otvara vrata Južne Amerike, odnosno vrata 280 miliona potrošača unutar Mercosura. Tamošnja rastuća srednja klasa, smatraju stručnjaci, može biti važan kupac njemačkih automobila, a rastuće ekonomije mogle bi tražiti još više njemačkih mašina i uređaja u vremenu Trumpovih carina i pojačane kineske konkurencije. Uz to, ako određeni poljoprivredni proizvodi postanu jeftiniji na evropskom tržištu, Berlinu će koristiti za popravljanje ekonomskog statusa miliona Nijemaca. Vlada u Madridu također je zagovarala ovaj sporazum, uprkos negodovanju dijela opozicije i poljoprivrednika. Premijer Pedro Sánchez smatra da će sporazum donijeti korist španskoj privredi. Madrid računa da će španske kompanije sporazum iskoristiti bolje od drugih zbog historijskih, kulturnih, jezičkih i ekonomskih veza. Španske banke i kompanije u oblasti telekomunikacija, infrastrukture i energetike uspješno posluju širom Latinske Amerike i sporazum će im vjerovatno dodatno pomoći da se dalje razvijaju. Globalna važnost sporazuma Iako sporazum mora da dobije odobrenja (o čemu će odlučiti Sud Evropske unije ili Evropski parlament) i iako sadrži kvote za ograničenje trgovine, jasno ja da je to korak ka slobodnoj trgovini. Postepeno će se ukinuti devedeset posto carina u industriji, uslužnom i poljoprivrednom sektoru i barijere će s vremenom slabiti. To je bilo jasno i 1999. godine kada su dva bloka počela pregovore. Sporazum će biti predmet interesovanja širom svijeta. Evropska unija ovim činom želi dokazati da može sklapati ovakve sporazume, istovremeno štiteći svoje interese, lokalne proizvođače i njihove autentične proizvode. Ovaj sporazum, ako dobije podršku, biće ogledni primjer za pregovore koji traju te političke i ekonomske procese koje je nedavno pokrenuo Trump . Brisel, kao i Brazil i južnoameričke države, želi pokazati da je moguće voditi politiku i ekonomiju na dogovorenim pravilima i bez intervencije vlade, protivno Trumpovim praksama. Evropljani žele pokazati Trumpu i Kini da se spremaju za globalnu trku. To se vidjelo i u istupima zvaničnika iz Berlina i Madrida dok su branili sporazum. Oni su tvrdili da sporazum s Mercosurom Evropi daje šansu da dođe do sirovina i rijetkih minerala kojima Južna Amerika obiluje. Pored toga, što je jasno samo po sebi, evropske kompanije dobijaju tržišta izvan američkog i kineskog. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas jučer je sporazum dva bloka opisala kao „geostratešku odluku“. Rekla je da se sporazum potpisuje kada „neki saveznici odustaju od Evrope“ i da sada „Evropa traži nove saveznike“. Da je ovo možda početak neke nove evropske politike, dok Trump drma temelje transatlantskog savezništva insistiranjem na isključivo američkim interesima , potvrdila je i Von der Leyen. Ona je jučer iz švicarskog Davosa poručila da Brisel radi na sporazumu o slobodnoj trgovini s Indijom, odnosno uspostavljanju zajedničkog tržišta s dvije milijarde ljudi. Ako Briselu i to pođe za rukom, onda je to činjenica koju ne mogu ignorisati ni Washington ni Peking. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Ovosedmični pregovori vlasti Sjedinjenih Američkih Država, Danske i Grenlanda nisu promijenili stav predsjednika Donalda Trumpa - resursima bogat i strateški važan otok mora biti pod kontrolom Washingtona bez obzira šta o tome misle evropski saveznici. Foto: Donald Trump Godinama su evropski zvaničnici ponavljali da je pitanje dana kada će Rusija napasti neku evropsku državu i da je agresija na Ukrajinu samo stanica u planovima Kremlja. To je tvrdio i američki predsjednik Joseph Biden, pozivajući Evropljane da, pod vodstvom Washingtona, zbiju redove do konačne pobjede Ukrajine na Rusijom . Rusija od tada nije uzela ni komadić te teritorije, a ruska vojska trpi teške udarce u Ukrajini. Ali, to ne znači da neka evropska država neće izgubiti dio svoje teritorije. Kako stvari stoje, najveća svjetska sila želi teritoriju savezničke države Danske i to po svaku cijenu. Ovakav scenarij Evropljani nisu mogli ni zamisliti kada su odlučili da gotovo bezrezervno podrže Bidenov plan da istočna Evropa postane neprobojna barijera za svako rusko napredovanje ka zapadu kontinenta i da tako dokažu posvećenost transatlantskom savezništvu. Trump ne prihvata „ne“ kao odgovor Ovakav zaokret u planovima Washingtona mogao bi dovesti do brojnih problema u odnosima saveznika , ali i trajno narušiti ugled Sjedinjenih Država. Grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen rekao je, dan pred sastanak u Washingtonu, da „ako moramo birati između Sjedinjenih Država i Danske ovdje i sada, biramo Dansku“. Preuzimanje Grenlanda ne želi ni većina Amerikanaca. Samo sedamnaest posto Amerikanaca to odobrava, prema anketi Reutersa/Ipsosa koja je obavljena početkom ove sedmice. Međutim, Trumpa ne dotiču takve „sitnice“ poput volje suverenih država, međunarodnog prava i savezničkih odnosa. U nedavnom intervjuu za The New York Times (NYT) Trump je rekao: „Moj vlastiti moral. Moj vlastiti um. To je jedina stvar koja me može zaustaviti.“ Majstor improvizacije i skretanja pažnje sa suštine problema i ovaj put je taj talenat pokazao i to kroz izjave bliskog saradnika. Njegov izaslanik za Grenland i republikanski guverner Louisiane Jeff Landry ove sedmice je rekao da nema interes da pregovara s diplomatama, već želi razgovor s ljudima na Grenlandu kojeg će posjetiti u martu. Prošlog mjeseca je Landry rekao da želi „poboljšati kvalitet života“ ljudi na Grenlandu u zamjenu za veće prisustvo američke vojske i pristup rijetkim mineralima. Aludirajući na poznatu kuhinju savezne države Louisiana, Landry je taj pristup opisao kao „kulinarska diplomatija“. Upotreba sile i protiv saveznika Evropski saveznici još uvijek nemaju odgovor na Trumpove prijetnje. Dosadašnji otpor Trumpu bio je samo verbalni, nudili su sporazume i odlučili da tamo pošalju za sada simboličan broj vojnika iz više država. Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt u četvrtak je izjavila da će Trump „preuzeti“ Grenland bez obzira na vojno prisustvo savezničkih evropskih država. Ova izjava je došla par sati nakon sastanka delegacija Danske i Grenlanda s američkim potpredsjednikom JD Vanceom i državnim sekretarom Marcom Rubiom. Neki mediji su izvijestili da je na tom sastanku američki dvojac nastupio s taktikom „dobrog i lošeg policajca“, gdje je Vance prijetio silom a Rubio pokazivao spremnost da se postigne obostrano prihvatljiv sporazum. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen rekao je dan ranije da i dalje postoji „temeljno neslaganje“ s Washingtonom i da Kopenhagen ne prihvata „ideje koje ne bi poštovale teritorijalni integritet Kraljevine Danske i pravo grenlandskog naroda na samoodređenje“. U podršci Danskoj do sada je najglasniji bio francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg Trump zadnjih sedmica često ismijava prepričavajući njihove navodne razgovore. Macronu je jasno da bi američko otimanje Grenlanda od Danske napravilo trajne posljedice, koje vjerovatno u ovom trenutku ne može niko u potpunosti ni sagledati. „Kad bi bio ugrožen suverenitet neke evropske zemlje i saveznika, posljedice toga bile bi neviđene. Francuska vrlo pomno prati situaciju i djelovaće u potpunosti solidarno s Danskom i njenim suverenitetom“, rekao je Macron, što je suštinski stav Pariza i Evrope o Ukrajini i ruskoj agresiji. Macron nije najavio koje će mjere Francuska preduzeti ako Grenland bude oduzet od Danske, što je ranije opisao kao „novi kolonijalizam“. Pored pomenutih vojnika na Grenlandu, od kojih je dio iz Francuske, Macron je najavio da će na Grenland poslati vojne avione i brodove. Insistiranje Francuske na podršci Danskoj može dovesti i do problema u odnosima Washingtona i Evropske unije. To ne raduje Trumpa nakon što je nedavno od evropskih saveznika u trgovinskom sporazumu dobio sve što je želio . To je možda i najjača karta na koju mogu igrati Evropljani, barem onaj dio koji se neće svrstati uz Trumpa. Već sada se vide nagovještaji da neke evropske države neće izabrati Dansku ispred Sjedinjenih Država. To se podjednako odnosi na države članice Evropske unije i NATO-a, za kojeg je Trump u pomenutom intervju za NYT rekao da je beskoristan bez Sjedinjenih Država. Evropljani imaju malo opcija u konfrontaciji s Trumpom. Neki s obje strane Atlantika rade na tome da se tenzije oko Grenlanda spuste i pokuša postići sporazum koji bi bio prihvatljiv i Trumpu i Danskoj. Međutim, pitanje je šta zadovoljava Trumpa. U ofanzivi koja traje već godinu dana Trump napada američke prijatelje i neprijatelje širom svijeta i nema naznaka da će stati dok ne dobije ono što je zamislio, a Grenland je na vrhu njegove liste želja. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Šef CIA-e John Ratcliffe otputovao je u Venecuelu i sastao se s privremenom predsjednicom te zemlje Delcy Rodriguez oko dva sata, rekao je u petak američki zvaničnik, javile su agencije. Foto: Ilustracija Posjeta visokog američkog zvaničnika nazvana je „mjerom izgradnje povjerenja“ nakon šokantnog svrgavanja venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura 3. januara. Predsjednik Donald Trump poslao je šefa obavještajne službe u Caracas u četvrtak na sastanak koji je trajao otprilike dva sata, rekli su američki izvori, manje od dvije sedmice nakon što su Maduro i njegova supruga zarobljeni u američkoj vojnoj operaciji. „Po uputama predsjednika Trumpa, direktor Ratcliffe otputovao je u Venecuelu kako bi se sastao s privremenom predsjednicom Delcy Rodriguez da prenese poruku da Sjedinjene Države očekuju poboljšani radni odnos“, rekao je zvaničnik Trumpove administracije pod uslovom anonimnosti. Zvaničnik je dodao da su Ratcliffe i Rodriguez „razgovarali o potencijalnim mogućnostima za ekonomsku saradnju i da Venecuela više ne može biti sigurno utočište za američke protivnike, posebno za narko-dilere“. Posjeta se dogodila dan nakon što je Trump prvi put razgovarao s Rodriguez i istog dana kada je liderka venecuelanske opozicije Maria Corina Machado uručila Trumpu Nobelovu nagradu za mir u Bijeloj kući. Trump je do sada podržavao Rodriguez, bivšu potpredsjednicu pod Madurom, da ostane na vlasti sve dok venecuelanska nafta teče. Ratcliffe prisustvuje sastancima Trumpovog kabineta i najviši je zvaničnik koji je putovao u Venecuelu otkako su Sjedinjene Države svrgnule ljevičara Madura. Američki izvori su posjetu šefa CIA-e opisali kao „mjeru izgradnje povjerenja“ koja je utrla put kontinuiranoj komunikaciji između Washingtona i Caracasa. Posjeta je koordinisana između Bijele kuće, američkog State Departmenta i Pentagona , dodali su.

Kolumbija je u petak pokrenula projekat vrijedan 1,68 milijardi dolara za razvoj takozvanog štita protiv dronova kako bi se zemlja zaštitila od napada ilegalalnih naoružanih grupa, rekao je ministar odbrane, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Kolumbija je šest decenija uključena u tekući unutrašnji oružani sukob u kojem je poginulo više od 450.000 ljudi. U sukobu su učestvovale vojne i policijske snage, ljevičarski gerilci, kriminalne bande koje su formirale bivše desničarske paravojne formacije i karteli droge. „Kolumbija se upušta u jednu od najsmjelijih i najinovativnijih strategija za našu nacionalnu sigurnost i odbranu“ , rekao je ministar odbrane Pedro Sanchez u video izjavi. Kolumbijska vlada odobrila je budžet od 271,1 milion dolara za prvu fazu projekta, dodao je. Sastanak sa zemljama i kompanijama zainteresovanim za projekat održan je u petak u Bogoti , iako nisu otkriveni detalji. Između 2024. i 2025. godine, Kolumbija je zabilježila 264 napada bespilotnih dronova napunjenih eksplozivom. Registrovani su pretežno u gustim džunglama i planinskim regijama zemlje posvećenim uzgoju listova koke, osnovnog sastojka u proizvodnji kokaina. Napadi su pripisani gerilcima Nacionalnooslobodilačke armije (ELN) i disidentima iz gerilske grupe Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC) . U napadima dronovima između 2024. i 2025. godine poginulo je petnaest vojnika, a dodatnih 153 je ranjeno, prema zvaničnoj statistici. U novembru je Kolumbija potpisala sporazum vrijedan 3,1 milijardu eura sa švedskom kompanijom Saab o kupovini sedamnaest borbenih aviona Gripen u narednih pet godina.

Trećeg januara ove godine američka vojska je otela venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovu suprugu Ciliju Flores. Taj čin stvorio je nove okolnosti u Venecueli. Foto: Delcy Rodríguez i Nicolás Maduro Američki predsjednik je više puta pokazao, a nedavno i priznao, da ga ne zanima međunarodno pravo. Otmicu predsjednika suverene države predstavio je kao otklanjanje prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je mjesecima tvrdio da se Maduro bavi trgovinom drogom. Da je to Trump radio potpuno svjesno nema nikakvih dilema. Dovoljno se vratiti na njegov prvi mandat u Bijeloj kući i njegovo naknadno priznanje da ga je zanimala venecuelanska nafta koju je želio „uzeti“. Ili, podsjetiti se da je par dana nakon Madurovog dovođenja u Sjedinjene Države iz optužnice protiv njega izbačena tačka o trgovini drogom. Drugim riječima, Trump je u slučaju Madura uradio ono što je najavljivao da će uraditi – ukloniti ga s vlasti i pokušati u Caracasu instalirati sebi odanu vlast. Ta vlast bi imala nekoliko zadataka. Trump očekuje da Caracas preda naftna bogatstva američkim i drugim stranim kompanijama, da prekine veze sa saveznicima (prije svih s Kinom, a onda i s Kubom, Rusijom, Iranom i ljevičarima u Latinskoj Americi) i da zaustavi implementaciju bilo kakvog političkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je različit od liberalno kapitalističkog, jer ono što je radio Madurov prethodnik na predsjedničkoj poziciji Hugo Rafael Chávez Frías, prema strategiji službenog Washingtona, treba čim prije iskorijeniti širom Latinske Amerike. Ali, Trump za sada nije završio posao. Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez dobila je vlast u ruke i sada su sve oči uprte u nju. Venecuelanska politika Da bi shvatili ko je Rodríguez i odakle vuče svoju moć u venecuelanskoj politici, treba se osvrnuti i na venecuelansku političku scenu prije Madurovog uklanjanja iz Caracasa. Naime, oni koji prate prilike u Venecueli znaju da su se za prevlast u Caracasu borile najmanje četiri političke struje. Prvu je vodio Maduro sa suprugom i sinom koji nosi isto ime kao otac. Drugu je vodio ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, treću ministar odbrane Vladimir Padrino López, a četvrtu potpredsjednica države Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao prvi čovjek državnog parlamenta. Prema medijskim izvještajima i svjedočenjima ljudi upoznatih sa stanjem u Venecueli, pripadnici sve četiri struje su u različitim prilikama godinama unazad kontaktirali s Washingtonom, pokušavajući postići dogovore između dvije države, ili samo riješiti neka tekuća pitanja. Rodríguez je već dugo u venecuelanskoj, regionalnoj i međunarodnoj politici. Ranije je bila i šefica diplomatije i njeni kontakti s ostatkom svijeta su sigurno intenzivniji nego u slučaju Cabella i Padrina. To se posebno odnosi na kontakte s državama Zapada. Zato su mnogi vjerovali, i o tome pisali i govorili na raznim mjestima, da je upravo ona trebala biti nasljednica Madura. Naprimjer, španski desničarski list El Mundo je 25. decembra prošle godine pisao o njoj kao o političarki koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. U istom članku, čudnom i za poslovičnu netrpeljivost španske desnice prema ljevici u Latinskoj Americi, navodi se i da Delcy Rodríguez svoju političku moć vuče iz ljubavnih veza s bogatim i uticajnim ljudima, ali joj se priznaje njeno obrazovanje i poznavanje stranih jezika. Tvrdnje ovog lista, kao i mnogih drugih medija, mogu se gledati i iz drugačijeg ugla – propagandni rat protiv važne karike u Madurovoj vlasti i osobe koja po slovu zakona može biti njegova nasljednica, jer prema Ustavu Venecuele potpredsjednica u odsustvu predsjednika obnaša vlast i u roku od mjesec dana raspisuje izbore za tu poziciju. Veliki broj venecuelanske opozicione desnice, bilo političara ili biznismena, nastanio se u Španiji i tu činjenicu ne treba zaboraviti kada se sudi o navodima u pomenutom članku. Da li Delcy Rodríguez ima šanse? Dok je nova predsjednica polagala zakletvu pred svojim bratom Jorgeom, Trump je nastavio u istom tonu. Poručio je Venecueli da ga mora slušati i nije isključio nove vojne napade, zadržavajući pomorsku blokadu te južnoameričke države. Drugim riječima, najavio je da je spreman i dalje sputavati rad vlasti u Venecueli, proglašavajući se gubernatorom te naftom bogate države. Od odvođenja Madura pred američki sud njegova je politička struja izbačena iz utrke za prijestolje u Caracasu, ali neki brane njegovo naslijeđe, barem formalno. Rodríguez je više puta rekla ono što bi vjerovatno i sam Maduro rekao, tražeći njegovo oslobađanje i tvrdeći da će braniti suverenitet države koju Trump želi pokoriti. Međutim, sve je mnogo lakše reći nego izvesti. To zna i Trump i Rodríguez. Trump je svjestan da su u Venecueli još uvijek na važnim mjestima mnogi Madurovi ljudi i da je taj sistem ostao. Njihove gotovo svakodnevne demonstracije sile po ulicama venecuelanskih gradova to potvrđuju i to moraju imati na umu svi oni koji namjeravaju voditi tu državu. Treba podsjetiti da je Maduro gradio sistem vladavine koji je ušao u svaki kutak Venecuele. Najmanje zajednice imaju svoje odbore, a zatim delegiraju predstavnike u više nivoe – sve do Caracasa. Stotine hiljada ljudi su uključeni u tu mrežu, a Maduro je neke od njih i naoružavao. Neki od tih ljudi imaju privilegije i ne može se isključiti pretpostavka da ih žele zadržati. Drugim riječima, Rodríguez mora tražiti balans na domaćem terenu, pokušavajući zadovoljiti Trumpove zahtjeve, ako je uopšte na takvu igru pristala. Prve najave o prodaji venecuelanske nafte mogu se shvatiti i kao da neki dogovor postoji, ali i kao da je Caracas nastavio da radi sve kao pod Madurom. Prodaja venecuelanske nafte američkim kompanijama zvuči kao da Trump upravlja procesima, ali istovremeno i kao da je sve po volji Caracasa, jer je Maduro više puta ponovio da je spreman naftu prodavati svima koji je žele kupiti. Za Madura je granica, barem javno, bilo državno vlasništvo nad naftom i naftnom industrijom Venecuele, koja je desetljećima bila okrenuta ka američkom tržištu i potom prema Kini usljed američkih sankcija. Odatle, vjerovati samo riječima zvaničnika iz Washingtona i Caracasa bilo bi pogrešno, posebno onda kada daju oprečne izjave. Također, šutnja u tim okolnostima nije priznanje ili poraz, već taktičko prilagođavanje novonastalim promjenama, baš kao što je to bio slučaj i godinama unazad. Naprimjer, neke američke kompanije bile su izuzete iz sankcija kako bi mogle poslovati s Venecuelom. Službeni Washington je to radio u svom interesu, zatim u namjeri da smanji ovisnost savezničkih država o ruskoj nafti i utiče na cijenu tog energenta, a Venecuela u namjeri da režim preživi. Je li dogovor moguć? Trump od Venecuele očekuje poslušnost. To je javno rekao više puta. Njegov stav proizlazi iz odluke da Sjeverna, Centralna i Južna Amerika moraju biti pod dominacijom službenog Washingtona. Ta nova verzije Monroeove doktrine treba dati sličan rezultat kao u njenom originalnom značenju – protjerivanje uticaja svih drugih država iz tog dijela svijeta. Međutim, svijet je od tada drugačiji. Protjerati nekoga iz Južne Amerike prije dva stoljeća nije isto što i danas. Svijet se od tada dodatno povezao. Tako, venecuelansko odricanje od američkog uticaja u Caracasu početkom ovog stoljeća nije značilo i odricanje od američke ekonomije, tehnologije, načina života ili čak mode. Zato je teško očekivati da se Venecuela preko noći odrekne svega što Washingtonu smeta, a vezano je za Kinu ili neke druge države. U tom smislu, ideološki raskid bi bio mnogo lakši, a preusmjeravanje naftnih tankera od Kine prema Sjedinjenim Državama ne bi zahtijevao nikakav napor. Odatle je realnije očekivati da će Venecuela proći neku vrstu transformacije koja bi mogla zadovoljiti samo jednu ili obje strane. To je u srži pitanja da li postoji neka vrsta dogovora između Delcy Rodríguez i Donalda Trumpa i kakav je stav drugih aktera na venecuelanskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti da je Maduro na sve načine pokušao sklopiti dogovor s Trumpom, pa su čak o tome i telefonski razgovarali. Pitanje postojanja nekog dogovora obavijeno je velom tajne, dok Trump vodi propagandni rat protiv Venecuele. Naime, javnost još uvijek ne zna kako je došlo do Madurove otmice i kakva je uloga venecuelanske vojske i policije u svemu tome. Cabello i Padrino bi trebali dati odgovore na to pitanje, posebno zašto nije bilo odlučnijeg odgovora policije i vojske. Stručnjaci su složni u ocjeni da onakav upad američke vojske nije bio moguć bez pomoći iz Venecuele i Madurovog najbližeg kruga, a pitanje je zašto venecuelanska vojska nije korištena u barem simboličnom aktu osvete prema američkoj vojsci koja je pred venecuelanskim obalama. Kako stvari stoje Maduro ne nedostaje mnogim važnim akterima venecuelanske politike, kao ni saveznicima Caracasa širom svijeta. U proteklim godinama Maduro je pokazao da nije bio na visini zadatka i da je država pod njegovom upravom imala katastrofalne propuste. Stoga je zagovornicima sadašnje politike Caracasa bitnije da preživi sistem, ne njen vođa. Odnosno da preživi politika koju je utemeljio Chávez i koju je oslabio Maduro. Ako je to plan zvaničnog Caracasa i ako to uspije, to bi bila velika pobjeda aktuelne vlasti. Trump, naravno, ne želi da se to dogodi. Još nije jasno hoće li predsjednica Rodríguez ispuniti njegove zahtjeve i da li dogovor s njom postoji. Ono što je jasno jeste da Washington i dalje ima mehanizme pritiska na Caracas, a Rodríguez malo manevarskog prostora za djelovanje. Dio odgovora na sva ova pitanja biće jasan veoma brzo, prvo kada se približi rok za ustavnu obavezu odabira novog predsjednika i drugo kako će se Trump postaviti prema toj činjenici. Ono što je sigurno jeste da Rodríguez ima težak zadatak ako planira voditi Chávezovu politiku, ili ako je odlučila da promijeni stranu. I prva i druga opcija koja je pred predsjednicom već je viđena u Latinskoj Americi i bile su samo epizoda u društvenim i političkim previranjima koja su proizašla iz ideoloških razlika i ekonomske nejednakosti. Opcija koja bi bila neko rješenje između dvije navedene vjerovatno bi ubrzala pomenuta previranja. Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net

Donald Trump u svom drugom mandatu agresivniji je nego bilo koji njegov prethodnik u Bijeloj kući u ovom stoljeću. Pred naletom američkog predsjednika padaju i najbliži ruski saveznici, ali odgovora iz Moskve nema. Predsjednik Rusije Vladimir Putin, koji sebe decenijama predstavlja kao osobu koja ima veliku moć, nijemo posmatra Trumpove poteze. Foto: Donald Trump i Vladimir Putin Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, već sada je sigurno, historijski važan događaj. Trump u svom drugom mandatu želi zaustaviti daljnje jačanje sila u usponu i pri tome ne bira sredstva. Zvuči gotovo nevjerovatno da je Trump, koji silno želi Nobelovu nagradu za mir, u prvoj godini svog drugog mandata naredio vojne napade na Jemen, Iran, Siriju, Venecuelu, Nigeriju i prijetio upotrebom sile Panami, Kubi, Meksiku, Kolumbiji i Danskoj u slučaju Grenlanda . Česta upotreba vojne silne od strane Bijele kuće kao da je navikla međunarodnu javnost da je to normalno i tome nema otpora na način kako je to bilo u slučaju ratova koje je pokretao i vodio George W. Bush početkom stoljeća. Otpor ne pružaju ni savezničke evropske države, od kojih su neke poslovično proteklih decenija bile protiv politike Washingtona na Bliskom istoku i drugdje. Rijetki glasovi, poput Španije i Irske, utopljeni su u šutnju evropskih država. Nema sumnje da Putina raduje raskol na Zapadu, kao u slučaju Grenlanda. Također nema sumnje da Putina i Rusiju brine svaki pad nekog savezničkog režima. Iako Putin i Kremlj o tome šute, Rusija trpi ogromnu štetu od Trumpovih poteza. Od Ukrajine do Venecuele Jedno od omiljenih „objašnjenja“ proruskih medija i analitičara za Putinove neuspjehe je da ruski lider „igra šah“ i da je shodno tome svaki ruski poraz, ustvari, dugoročno pobjeda. Ta maestralna propagandna postavka, koja cilja na činjenicu da neki Rusi odlično igraju šah, primijenjena je u svakom poraza Kremlja u zadnje dvije decenije. Tako je predstavljen i ruski rat u Ukrajini, koji već sada traje duže nego što je SSSR-u trebalo da slomi nacističku Njemačku. Navodno, Putin dugim ratom iscrpljuje resurse Zapada i podstiče unutrašnji konflikt. Ustvari, radi se o tome da ruska agresija na Ukrajinu ne ide po planu, ali to Kremlj ne želi priznati ni nakon četiri godine rata. Ukrajinci, podržani Zapadom, ruskoj vojsci su nanijeli stravične gubitke i uzdrmali Rusiju i njenu ekonomiju. Putin očekuje da Trump prisili Ukrajinu na mirovni sporazum koji bi ispunio ruske zahtjeve. U međuvremenu, Trump je demontirao vlast Bashara al-Assada u Siriji (iako je sirijski vođa pao dok je Joseph Biden boravio u Bijeloj kući), bombardovao jemenske Huse koji su otežali planove Zapada na Bliskom istoku i Rogu Afrike, napao na Rusiji saveznički Iran, oteo iz Caracasa venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i tako Kubu gotovo ostavio bez energenata. Oni koji vjeruju da su Trump i Putin na Aljasci dogovorili raspodjelu zona uticaja, čak i daleko od granica Ukrajine, teško bi mogli odbraniti takvu tezu nepunih šest mjeseci od tog događaja, jer ispada da je ruska strana prepustila uticaj u ostatku svijeta u zamjenu za istok Evrope. Proruski glasovi ne žele priznati da u sudaru dva lidera koji grade imidž nepobjedivosti Trump pobjeđuje Putina. I to nije prvi put da Trump na isti način baca u sjenu ruskog kolegu. Treba se sjetiti vremena pojave koronavirusa i načina na koji su dva predsjednika vodili svoje države. Dok se Putin samoizolovao i s ostakom svijeta komunicirao preko video veze, šest godina stariji Trump se i zaražen tim virusom pojavljivao u javnosti. Ruska (ne)moć, Trumpova ofanziva Ovakvom politikom, iako to nije njen primarni cilj, Trump je, ustvari, pokazao granice ruske moći i praktično potvrdio ono što se godinama provlači kroz američke strateške dokumente – Rusija nije svjetska sila i ne može parirati Sjedinjenim Državama daleko od svojih granica. Drugim riječima, nekada globalni američki rival sada je regionalna sila koja ima nuklearno oružje i ogromne zalihe energenata i prirodnih resursa svih vrsta. To što u Trumpovom naletu padaju ruski saveznici, nije ishod koji raduje Kremlj. Serija poraza ruskih saveznika negativno utiče na imidž Rusije kao sile koja može da zaštiti svoje saveznike . Rat u Ukrajini pokazuje da Rusija ne može da zaštiti ni vlastite interese, jer pored gubitaka na bojnom polju i sankcija koje otežavaju funkcionisanje njene ekonomije, ukrajinski odabir Zapada u odnosu na „bratsku“ Moskvu govori i o gubljenju ideološke privlačnosti Kremlja. Odbijanje brojnih država širom svijeta da se svrstaju uz Moskvu u ratu protiv Ukrajine govori i o trenutnom ugledu Rusije. To je poraz Rusije na više frontova i Putin i dalje nema načina da odgovori Trumpu, niti da se izvuče iz ukrajinskog rata neporažen i snagu Moskve usmjeri na druge dijelove svijeta. Čini se da je sada Putinova i ruska strategija čekanje na dogovor s Trumpom, koji bi mogao dovesti do trajnih podjela na Zapadu i posebno nanijeti štetu evropskim silama, a da je rezervna varijanta tog istog plana očekivanje da će Trump još negdje doživjeti neuspjeh, kao što se desilo u ratu protiv Husa . Rusko prepuštanje Trumpu da prvi vuče poteze širom svijeta govori o stanju u kome se nalazi Rusija, odnosno o tome gdje je tu državu svojom politikom doveo Vladimir Putin. Pored toga što je Kini odavno prepustio ring za direktan okršaj s Washingtonom u borbi za svjetsku silu broj jedan, Kremlj nema snage da zaštiti svoje vitalne interese, poput onih u Siriji i Venecueli. Možda još bolnije za Ruse je činjenica da Kremlj trenutno ne može da iskoristi katastrofalne propuste Trumpa koji širom svijeta nevjerovatnom brzinom stvara neprijatelje, čak i tamo gdje to niko nije očekivao samo nekoliko mjeseci unazad. Naprosto, Rusija pod Putinom nema mnogo čega ponuditi onima koji bi Trumpu željeli reći „ne“. Trump to odlično razumije i zato ne preza od upotrebe sile ni protiv najbližih ruskih saveznika. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Više od dvije sedmice traju protesti u Iranu. Protesti su počeli zbog stanja u ekonomiji. Ali, ubrzo su od grupe demonstranata pretvoreni u nasilne proteste s kojih se traži rušenje postojećeg sistema. U tome imaju podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Foto: Ilustracija Brzina i količina važnih događaja, posebno vezanih za političke i ekonomske prilike u Sjedinjenim Američkim Državama, nekad ne dozvoljava medijima ni minimum vremena da im se detaljnije posvete. Tako je, na primjer, krajem prošle i početkom ove godine fokus javnosti brzo prebačen sa slučaja zloglasnog Jeffreya Epsteina na američku akciju u Venecueli i najavu Trumpa da će možda poduzeti slične akcije prema Meksiku, Kolumbiji, Kubi i Danskoj (Grenlandu). Ni ovo nije konačna lista važnih procesa u koje je Trump uključen. Dvije sedmice traju protesti širom Irana, a koje brojni zagovornici američko-izraelske politike na Bliskom istoku vide kao „kraj režima“ u Teheranu. Pored Irana, na Bliskom istoku Trump se bavio i Libanom, odnosno razoružavanjem šiitskog proiranskog Hezbollaha, pregovorima s Turskom i Sirijom, pa je čak i tražio od izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga da pomiluje Netanyahua u sudskom procesu za korupciju. Protesti u Iranu Razlog za mirne proteste u Iranu, koji su počeli krajem decembra, bilo je stanje u ekonomiji. Naime, iranska valuta rial je tokom prošle godine, prema nekim procjenama, izgubila oko šezdeset posto svoje vrijednosti. Mirne proteste su predvodili iranski trgovci u velikim gradovima. Vlast, svjesna da problem postoji, rekla je da su protesti legitimni. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian je rekao da će vlast saslušati zahtjeve demonstranata i zadužio ministre da pregovaraju i pokušaju riješiti probleme. Pezeshkian je rekao da vlada ima namjeru da poduzme „fundamentalne mjere“ u „monetarnoj reformi“. Kakve će rezultate najavljene reforme donijeti još je rano i pretpostaviti, jer glavni uzrok iranskih ekonomskih problema za sada ostaju – višedecenijske sankcije i ekonomski pritisak Zapada u namjeri da se Teheran povinuje zahtjevima Washingtona i Tel Aviva. Izraelsko-američki vojni napad na Iran polovinom prošle godine još jednom dokazuje cilj te politike. Taj ekonomski pritisak decenijama usporava iranski rast. Slabljenje vrijednosti valute dovodi do stalne inflacije, pa neki ekonomski stručnjaci kažu da su te mjere Zapada osmišljene da izbrišu srednju klasu njenim osiromašenjem i tako je okrenu protiv vlasti. Ali, to je samo dio problema koje imaju vlastu u Iranu. Posljednjih sedmica Trump i Netanyahu prijete Iranu novim vojnim napadima i priznaju miješanje u iranske unutrašnje prilike. Trump je poručio iranskim vlastima da ne ubijaju demonstrante, jer će u protivnom platiti cijenu. Netanyahu je pozvao iranski narod na ustanak i poručio im da je Izrael uz njih. Tajna policija Mossad na svom profilu na društvenoj mreži X je napisala na farsiju: „Izađite zajedno na ulice. Vrijeme je došlo. Uz vas smo. Ne samo iz daljine ili riječima. Uz vas smo i na terenu.“ Nekoliko dana od početka mirnih demonstracija situacija se počela mijenjati. Prema snimcima sa društvenih mreža, neki demonstranti su postali nasilni i skandirali „smrt“ ajatolahu Aliju Khameneiju. Neki tvrde da su to najveći protesti u Iranu od smrti Mashe Amini 2022. godine. Iranska vlast je odgovorila hapšenjima. U medijskim izvještajima pokazali su čak i oružje i raznu vojnu opremu koja je, prema njihovim tvrdnjama, nađena kod nekih učesnika nemira. Vlast tvrdi da su ubijeni brojni pripadnici snaga sigurnosti i najavljuje nova hapšenja. Na ulice su izašle i pristalice vlasti u mnogo većim brojevima od onih koji traže kraj islamske republike. Vlast proteste nastoji pokazati kao djelo Izraela i Sjedinjenih Država, koji žele da Iran pokore ili gurnu u dugogodišnji rat sličan onom u Siriji ili Iraku. Netanyahu i Trump ne žele propustiti priliku U postavci najvećeg broja medija sa Zapada iranski protesti su ništa drugo nego pravedna borba Iranaca za demokratiju i slobodu, a što bi konačno donijelo mir na Bliskom istoku. Iz perspektive iranske vlasti, protesti su nastojanje Washingtona i Tel Aviva da izvrše prevrat u državi, kao što je to učinjeno u brojnim državama, odnosno slamanje Irana kao sile koja ima uticaj izvan svojih granica i koja želi da vodi nezavisnu politiku. Netanyahu ne krije da mu je to cilj. Više puta je ponovio da želi slom postojećih vlasti Irana, a što je dio njegovih planova da Izrael sam upravlja Bliskim istokom . Netanyahu smatra da je ovo pravo vrijeme da slomi Iran , posebno nakon što je u Siriji srušen Bashar al-Assad, libanski Hezbollah odsječen od Teherana, palestinski Hamas gotovo uništen i dok mu Trump iz Bijele kuće pruža bezrezervnu pomoć. Promjena vlasti u Teheranu uklapa se i u planove zvaničnog Washingtona. Dobiti poslušnu vlast u Iranu značilo bi, baš kao u slučaju Venecuele ovih dana, priliku da se Washington domogne iranskih naftnih i drugih resursa. U široj slici, to bi bio snažan udarac ambicijama Kine da se odupre američkom pritisku. Međutim, u ovom trenutku nema naznaka da su Trump i Netanyahu blizu ostvarenja tog cilja. Iranske vlasti za sada stvari drže pod kontrolom i najveći dio Iranaca nije uz demonstrante, uprkos brojnim problemima. Glavno pitanje sada je ko će povući naredni potez i da li će Sjedinjene Države i Izrael još jednom vojno napasti Iran i kakav će biti odgovor Teherana. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da trećeg januara ove godine nasilno s vlasti ukloni venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa otvorila je brojna pitanja, ali i dala jedan odgovor - sadašnji stanar Bijele kuće ne bira sredstva da dođe do cilja i to ne krije. Foto: Ilustracija „Nije me briga šta kažu Ujedinjene nacije“, rekao je američki državni sekretar Marco Rubio početkom ove sedmice braneći odluku da se Madura otme iz Caracasa pod optužbom za trgovinu drogom. To je bio njegov odgovor na konstataciju jednog novinara da razni nalazi Ujedinjenih nacija ne povezuju Madura s trgovinom droge. Ovaj istup Rubija, iako je ovdje sekundarno pitanje je li Maduro trgovao drogom, odgovor je svima onima koji, s pravom, tvrde da je ovom američkom operacijom prekršeno međunarodno pravo. Predsjedniku strane države u New Yorku se sudi po zakonima Sjedinjenih Država i to dovoljno govori šta Trumpova administracija misli o međunarodnom pravu. Ali i ta „formalnost“ morala je biti izvršena u velikoj igri uklanjanja nepodobnih režima u „američkom dvorištu“ , u kome Trump, prema Monroeovoj doktrini, planira raditi šta želi, svjestan da obuzdavanje Kine mora početi od američkih granica. Ko je (pro)dao Madura? Nakon što je Rubio potvrdio, a što je i ranije bilo jasno, da sadašnja američka administracija ne brine za međunarodno pravo ako ono sprječava Sjedinjene Države da ostvare svoje interese, treba se pozabaviti i drugim važnim pitanjem – kako je pao Maduro. Venecuelanski i američki mediji, i brojni drugi na španskom i engleskom jeziku, pokušavaju rekonstruisati šta se desilo prije četiri dana u Caracasu i kako je Maduro, kao predsjednik države i štićena ličnost, pao u ruke američke vojske koja sedmicama prijeti napadima na njegovu državu. Odgovor na ovo pitanje javnost će prije ili kasnije dobiti, jer neki su slučaj pratili iz neposredne blizine. Onda kada dobijemo detalje biće jasno je li venecuelanski vojni i policijski vrh do nezamislive mjere nesposoban ili je korupcija cvjetala i kod Madurovih ličnih čuvara. U ovom trenutku obje opcije djeluju kao moguće, jer je Maduro godinama pokazivao da njegova vlast nije sposobna ni za jednostavne zadatke, dok je korupcija bila široko rasprostranjena . Maduro, takav kakav je, postao je lahka meta za Washington koji je decenijama nastojao da slomi vlast u Caracasu. Sankcije, pomorska blokada, likvidacije ljudi pred obalama Venecuele, medijska kampanja, potjernice za ličnostima iz državnog vrha... samo su dio operacija koje su poduzete protiv države koja nije htjela da se pokori službenom Washingtonu. Od prvog Trumpovog mandata, što je on tvrdio više puta, američki interes za Venecuelu dolazi zbog njene nafte , a zatim što tamo uporište imaju Kina, Rusija, Kuba i drugi. Da bi do nafte došao, Trump je uklonio Madura. Trump nije mogao s Madurom postići dogovor kakav je želio, pa je istovremeno igrao na druge igrače u venecuelanskoj politici. Posmatrači prilika u Venecueli znaju da u tamošnjoj vlasti imaju četiri glavne struje. Pored Madura i njegove porodice (supruge i sina), ostala tri su ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, ministar odbrane Vladimir Padrino López, Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao čelnik državnog parlamenta. Prema ranijim medijskim izvještajima, svi oni su u raznim prilikama pregovarali s Washingtonom. Dogovor dok Trump steže omču Uklanjanjem Madura, iako je u Caracasu ostao njegov sin koji nosi isto ime kao otac, broj mogućih kombinacija u „igrama prijestola“ se smanjio. To što Trump ne računa na opoziciju, a što je i rekao kada je odbacio mogućnost da dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca preuzme vlast u Caracasu, dovoljno govori o tome koliku podršku opozicionari uživaju u državi protiv koje su prizivali stranu vojnu intervenciju i na kraju je dobili. Trump je, čini se, odabrao Rodríguez kao sagovornicu, jer su ranije Cabello i Padrino pokazali da ne mogu ispuniti ono što od njih Washington traži. Uloga njih dvojice u upadu američke vojske u Venecuelu jedno je od važnijih pitanja za potpunu sliku. Sigurnosni stručnjaci su složni da takav američki upad ne bi bio moguć bez pomoći iznutra. Kubanski mediji javljaju da su tu noć ubijena 32 Kubanca koja su štitila Madura, a iz Caracasa kažu da je stradalo dvadesetak venecuelanskih vojnika. Da je Rodríguez i prije trećeg januara bila moguća sagovornica Washingtona i ranije se slutilo. Tako je, na primjer, desničarski španski list El Mundo 25. decembra o njoj pisao kao osobi koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. Taj pomalo bizaran članak govori o njenom djelovanju u venecuelanskoj politici, kao šefici diplomatije i potpredsjednici države, njenom obrazovanju, poznavanju stranih jezika, ali i kao ženi kojoj mnogi muškarci nisu mogli odoliti. Autorica članka tvrdi da je Delcy Rodríguez dio svoje moći u politici vukla iz ljubavnih veza s bogatim i moćnim ljudima. Ali, stvari se mogu gledati i na drugačiji način, odnosno prethodno navedeno shvatiti kao dio obavještajnog i propagandnog rata. Odstranjivanjem Madura država nije potonula u anarhiju. Ustav kaže da u odsustvu predsjednika vlast prelazi u ruke potpredsjednika koji raspisuje izbore unutar mjesec dana. Delcy Rodríguez je tako postala vršiteljica dužnosti predsjednice i položila zakletvu pred svojim bratom Jorgeom. Tokom polaganja zakletve zaklela se i svojim bratom da će u interesu Venecuele raditi najbolje što može. Trumpova odluka da podrži Rodríguez odatle je logičan izbor, čak iako nikakav dogovor s njom ne postoji. Američkoj strani je jasno da aktuelna vlast u Venecueli ima veliku moć, ili preciznije rečeno moć nije vezana za samo jednu osobu, posebno ne iz opozicije. Razvijajući demokratiju, kako je vide venecuelanski socijalisti, sistem je građen da dođe do svakog sela i svake ulice. Grupe građana predstavljaju svojevrsne mini vlade na određenom prostoru i sistemom delegiranja mreža se sužava u Caracasu, ali djeluje i samostalno. Sedmicama unazad Maduro je naoružavao pristalice vlasti. Takav sistem je mnogima dao neke vrste privilegija. Iako je Trump iz igre izbacio Madura, posao nije završen. Trump nije isključio nove vojne napade, dok pomorska blokada i sankcije ostaju. To Trumpu daje mogućnost da steže omču oko Venecuele, prisiljavajući zvanični Caracas na poslušnost. To znači da svakome ko bude došao u Miraflores mora biti jasno da mu se može desiti isto kao Maduru. Trump bi tako mogao dobiti priliku da izabere venecuelansku vlast, ako druge opcije propadnu, na izborima kroz ekonomsku pomoć i političku podršku, slično kao u nedavnoj izbornoj pobjedi Javiera Mileija u Argentini . S druge strane, Delcy Rodríguez sada ima malo prostora za djelovanje. Venecuelanski saveznici u ovoj krizi nisu se najbolje postavili, što je bilo i očekivano s obzirom da odlazak Madura niko od njih ne vidi kao tragediju i ako imamo na umu poznatu meksičku izreku da je „Bog tako daleko, a Sjedinjene Države tako blizu“. Naprosto, Maduro nije bio dorastao funkciji koju je obnašao, ali je imao pristalice na platformi koju je postavio Hugo Rafael Chávez Frías. Venecuelanskim saveznicima je zato bitnije da preživi sistem, geografski mnogima tako dalek, a ne Madurova vlast. I to je jedna od rijetkih karti na koju predsjednica može igrati ukoliko želi zadržati sadašnji politički kurs Caracasa i ne želi postići sporazum s Trumpom - osloniti se na ono što se podvodi pod „chavismo“, budući da se „madurismo“ nema čime pohvaliti. Ovih dana mnogi u Venecueli i širom Latinske Amerike se sjećaju Cháveza i njegovog nastojanja da Venecuela upravlja sama sobom, dok Trump poručuje da u „američkom dvorištu“ odlučuje samo Washington. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Protests have continued in Iran for more than two weeks. They began with calls about the state of the economy, but soon shifted from demonstrations to violent calls to overthrow the existing system. U.S. President Donald Trump and Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu support these protests. Photo: Illustration The pace and number of major events, especially those related to U.S. politics and economics, often leave the media little time for in-depth coverage. For example, at the end of last year and the start of this one, public attention quickly shifted from the Jeffrey Epstein case to the U.S. operation in Venezuela and Trump’s announcement that he might take similar actions toward Mexico, Colombia, Cuba, and Denmark (Greenland). This is not the full list of important events involving Trump. Protests have continued across Iran for two weeks, and many advocates of U.S.-Israeli policy in the Middle East see them as “the end of the regime” in Tehran. Besides Iran, Trump has dealt in the Middle East with Lebanon, specifically the disarmament of the Shiite, pro-Iranian Hezbollah, and talks involving Turkey and Syria. He also asked Israeli President Isaac Herzog to pardon Netanyahu in connection with his corruption trial. Iran Protests The peaceful protests in Iran, which began in late December, were sparked by economic conditions. Iran’s currency, the rial, is estimated to have lost about sixty percent of its value over the past year. Merchants in major cities led the protests. The authorities said the protests were legitimate. Iranian President Masoud Pezeshkian said the government would listen to the demonstrators’ demands and tasked ministers with negotiating to resolve the issues. Pezeshkian said the government intends to take “fundamental measures” in “monetary reform.” It is still too early to predict the results of the announced reforms, because the main cause of Iran’s economic problems remains decades of sanctions and Western economic pressure meant to force Tehran to comply with Washington's and Tel Aviv's demands. The Israeli-American military attack on Iran in the middle of last year again shows the aim of that policy. This economic pressure has slowed Iran’s growth for decades. A weakening currency fuels constant inflation, and some experts say these Western measures were designed to impoverish the middle class and turn it against the authorities. But that is only part of the problem for Iran’s leadership. In recent weeks, Trump and Netanyahu have threatened Iran with new military strikes and have acknowledged interfering in Iran’s internal affairs. Netanyahu called on the Iranian people to rise up and told them Israel stands with them. The Mossad secret service wrote in Persian on its profile on the social network X: “Come out together into the streets. The time has come. We are with you. Not only from afar or with words. We are with you on the ground as well.” A few days after the peaceful demonstrations began, the situation changed. Videos on social media show some protesters becoming violent and chanting “death” to Ayatollah Ali Khamenei. Some claim these are the biggest protests in Iran since the death of Mahsa Amini in 2022. Iran’s authorities responded with arrests. Media reports showed weapons and military equipment that they claim were found with some participants in the unrest. The authorities say some security personnel have been killed and are announcing more arrests. Supporters of the authorities also took to the streets in greater numbers than those demanding the end of the Islamic Republic. The government is trying to portray the protests as the work of Israel and the United States, who want to subdue Iran or push it into a long war like those in Syria or Iraq. Netanyahu and Trump Don’t Want to Miss the Opportunity Most Western media frame the Iranian protests as a struggle by Iranians for democracy and freedom, something that would finally bring peace to the Middle East. From Iran’s leadership’s perspective, the protests are an attempt by Washington and Tel Aviv to carry out a coup in the country, as has been done in other states, to break Iran as a power with influence beyond its borders and one that seeks an independent policy. Netanyahu does not hide that this is his goal. He has repeatedly said he wants to bring down Iran’s current leadership as part of his plans for Israel to dominate the Middle East. Netanyahu believes this is the right time to break Iran, especially after Bashar al-Assad was toppled in Syria, Lebanon’s Hezbollah was cut off from Tehran, Palestinian Hamas was almost destroyed, and Trump is providing him unconditional support from the White House. A change of power in Tehran also fits official Washington’s plans. Securing an obedient government in Iran would, as in Venezuela, give Washington an opportunity to access Iranian oil and other resources. In the bigger picture, it would be a strong blow to China’s ambitions to withstand American pressure. At this moment, there are no indications that Trump and Netanyahu are close to achieving that goal. Iran’s authorities are keeping things under control for now, and most Iranians are not with the demonstrators despite many problems. The main question is who will make the next move, whether the United States and Israel will attack Iran again, and what Tehran’s response would be. The article was previously published on nap.ba .

Lideri Latinske Amerike bili su podijeljeni između osude i slavlja nakon iznenadnog napada na Venecuelu rano u subotu, za koji je američki predsjednik Donald Trump rekao da je rezultirao hapšenjem venecuelanskog lidera Nicolasa Madura , javio je Reuters. Foto: Ilustracija Dok je veći dio regije dugo bio oprezan zbog povratka američkim intervencijama tokom 20. vijeka koje su pomogle u uspostavljanju autoritarnih vlada od Čilea do Hondurasa , Maduro je bio sve nepopularniji i izolovaniji lider. Mnoge latinoameričke zemlje također su na nedavnim izborima doživjele pomak ka desničarskijim vladama, a mnogi od njihovih lidera smatraju vojne režime iz prošlog vijeka koje podržavaju Sjedinjene Države neophodnim bedemima protiv socijalizma. Reakcije podijeljene po ideologiji Najoštrija osuda napada stigla je u nizu objava na društvenoj mreži X od predsjednika susjedne Kolumbije Gustava Petra , ljevičara koji se često sukobljavao s Trumpom, a kojem je prijetio i američki predsjednik. „Kolumbijska vlada odbacuje agresiju na suverenitet Venecuele i Latinske Amerike“ , rekao je Petro, pozivajući na hitan sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija , čiji je Kolumbija članica. Njegov brazilski kolega, Luiz Inacio Lula da Silva , ponovio je Petrove komentare. „Bombardovanje teritorije Venecuele i hapšenje njenog predsjednika prelazi neprihvatljivu granicu“ , rekao je Lula u saopštenju. Odlazeći predsjednik Čilea Gabriel Boric osudio je napad, ali novoizabrani predsjednik Jose Antonio Kast , koji je došao na vlast obećavajući da će se obračunati s migracijama i kriminalom, rekao je u objavi na društvenoj mreži X da je Madurovo hapšenje odlična vijest za region. „Sada počinje veći zadatak. Vlade Latinske Amerike moraju osigurati da cijeli aparat režima napusti vlast i bude pozvan na odgovornost“, rekao je Kast, koji će položiti zakletvu 11. marta. U Meksiku , predsjednica Claudia Sheinbaum također je osudila američku intervenciju u Venecueli. Na pitanje o komentarima koje je Trump dao u subotu za Fox News, kada je rekao da su SAD ponudile da „izbace kartele“ iz Meksika i da „moramo nešto poduzeti“ , Sheinbaum je odgovorila da Meksiko ima vrlo dobre odnose sa SAD-om po pitanju sigurnosti. Argentinski predsjednik Javier Milei , Trumpov najbliži saveznik u regiji, dugo je kritikovao Madura i objavljivao video zapise i izjave na X-u u korist napada. U Ekvadoru , desničarski predsjednik Daniel Noboa rekao je da Venecuelanci koji se protive Maduru i njegovom političkom kumu Hugu Chavezu imaju saveznika u Ekvadoru. „Svi kriminalni narko-chavisti će imati svoj trenutak“ , rekao je Noboa na X-u. „ Njihova struktura će se konačno urušiti širom kontinenta.“

Godina pred nama biće još jedna koju će vjerovatno oblikovati potezi Sjedinjenih Američkih Država – najveće svjetske sile, i njenog predsjednika Donalda Trumpa koji vodi politiku kakvoj ni najbolji poznavatelji političke historije te države ne mogu pronaći slične primjere. Foto: Donald Trump tokom obraćanja u Ujedinjenim nacijama Sumirati 2025. nije nimalo lahak zadatak, jer sve ono što se dogodilo u protekloj godini po svom obimu zahtijeva puno više prostora nego što jedan članak dozvoljava. To je rezultat činjenice što se neki ekonomski i politički procesi ubrzavaju, a što na svojim leđima prije svih osjete države i pokreti koji se odbijaju povinovati interesima velikih sila. Jedan od onih koji je na tome najviše radio bio je Trump. On je u prvoj godini svog drugog mandata istovremeno radio na održavanju postojećeg odnosa snaga, ali i na promjeni pozicije svoje države. U ovaj paradoks Trump je dospio nakon jačanja brojnih država, prije svih Kine i njenih saveznika, koje se opiru američkoj prevlasti. To je proces koji Washington želi zaustaviti i onda okrenuti u svoju korist, a što je bilo jasno i prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću . Zato se možda lakše osvrnuti na godinu koja je pred nama, jer će se tu vidjeti rezultati Trumpove politike u protekloj godini prema Evropi, Bliskom istoku koji u viziji američkog predsjednika treba biti podređen interesima Izraela, Latinskoj Americi gdje Washington ponovo zagovara Monroeovu doktrinu i Kini koju još uvijek nije obuzdao uprkos pokrenutom carinskom i ekonomskom ratu. Trumpova kalkulacija Jedna od postavki kojom su se vodili svi američki predsjednici od raspada SSSR-a, iako kao takva nije direktno bila dio američkih strateških dokumenata, glasi da Sjedinjene Države trebaju imati dovoljno snage da vode dva rata istovremeno. Iako je ovdje prije svega riječ o vojnoj snazi, to podrazumijeva i sposobnost američke ekonomije i društva da te iste ratove podnesu. Ako se svijet gleda Trumpovim očima, onda je front svuda. Pod udar Trumpa došli su i saveznici u Danskoj i Evropskoj uniji, a teret finansiranja Ukrajine prebacuje na Evropljane, stvarajući pretpostavke za poslovanje s Rusijom i za ideološki obračun na Zapadu . Sve ono što je Trump radio u protekloj godini na Bliskom istoku brzo će biti podvrgnuto testu vremena, dok Washington i Tel Aviv traže načine da nanesu nove udarce Iranu i njegovim saveznicima u regiji. Nakon što su Sjedinjene Države, uz pomoć Turske i par arapskih država, srušile režim Bashara al-Assada i na vlast doveli bivšeg pripadnika Al-Qaede Ahmeda al-Sharaau, sada se Trump želi pobrinuti da Izrael dobije sve što želi u Siriji, Libanu, Palestini i širom Bliskog istoka. Nema sumnje da će i ove godine posebna pažnja Washingtona biti posvećena Srednjoj i Južnoj Americi, odakle nastoji potisnuti uticaj bilo koje druge sile. U protekloj godini Trump je pokazao da je fokus njegove vanjske politike na tom dijelu svijeta. Pored Argentine, Ekvadora, Brazila i Kolumbije, Trump se miješao i u prilike u Hondurasu, nakon što je već ranije imao riječi hvale za vlast u El Salvadoru. Trump će nastaviti da pokušava da sruši kubansku i venecuelansku vlast i promijeni predsjednike u Kolumbiji i Brazilu . Procesi u Latinskoj Americi su usko vezani za američki pokušaj obuzdavanja Kine. U „američkom dvorištu“, prema Washingtonu, nema mjesta za Kinu. Suzbijanje kineskog uticaja širom svijeta zavisi i od rezultata takvih pokušaja na američkim granicama. Odatle Trump namjerava potisnuti Kinu, a onda i iz mnogih dijelova Evrope, Afrike, Azije i Pacifika. Odgovor pobunjenih Zbog ovakve Trumpove politike i dalje će trajati „pobuna“ onoga što se naziva „globalni jug“. To je nedavno u svom članku opisivao finski predsjednik Alexander Stubb , tvrdeći da već postoje jasni blokovi koji se sukobljavaju i desetine država koje moraju odabrati stranu. Taj obračun se dešava pred našim očima, dok se ruše sadašnje postavke međunarodnog sistema, ruše vlade širom svijeta, cijepaju međunarodno priznate države i likvidiraju političke vođe, a Kina suočava s ratovima na svojim granicama . Par godina unazad to nije bilo zamislivo. Držanje Kine biće presudno za uspješnost američkih planova. Ne samo da Kina iznad vode drži rusku ekonomiju izloženu sankcijama, već i mnogim drugim državama služi kao motor razvoja. Kina ne izvozi samo ideologiju. Kina jedina parira Zapadu u mnogim oblastima, uključujući tehnologiju, što je Evropi i Washingtonu stoljećima bila prednost u odnosu na ostatak svijeta. Jedno od polja obračuna Washingtona i Pekinga biće i vještačka inteligencija (AI), u borbi u kojoj postoje samo dva ozbiljna takmaca i ostatak svijeta koji to posmatra. U Kini mnogi vide spas. To se posebno odnosi na brojne afričke i azijske države, ali i njih nekoliko u Latinskoj Americi kao i na članice BRICS-a. Svi oni računaju na kineske kredite, tržište, tehnologiju, ulaganja... Trumpova politika dovela je do toga da Evropa počne sumnjati u namjere Washingtona. Sukob Trumpa i dijela evropskih vlada doći će do izražaja u ovoj godini. Tom sukobu najviše se raduje Rusija, ali i Kina koju Washington vjerovatno neće moći slomiti bez evropske pomoći. Procesi kojima se slabi prilagođavaju Tako bi ono što je počelo da se dešava od ruske agresije na Ukrajinu i od početka rata u Pojasu Gaze, moglo ove godine dobiti svoju narednu fazu, bilo kroz nastavak okršaja na tim istim linijama ili postizanja nekih dogovora o raspodjeli uticaja između velikih i regionalnih sila. Ovi geopolitički sukobi stvaraju novo stanje na terenu i dovode do brojnih promjena. Nema sumnje da će zaoštravanje odnosa između Sjedinjenih Država i Kine dovesti do takvog stanja i u drugim dijelovima svijeta. Ovo je posebno opasno za male države i za one koje pokazuju nestabilnost bilo koje vrste. Veliki politički zaokreti donose nove realnosti na terenu i slabiji akteri se tome moraju prilagoditi. To se odnosi i na Balkan, koji je osiromašen i opustošen na razne načine. Okršaj Zapada i Rusije stvorio je tu nove realnosti, a zaoštravanje okršaja Washingtona i Pekinga možda dovede do novih situacija koje podsjećaju na priču o Naftnoj industriji Srbije (NIS) . Sve u svemu, godina pred nama mogla bi biti burna kao i prethodna. Ono što su mnogi godinama najavljivali, kada su govorili o promjeni svjetskog poretka, dešava se pred našim očima i nekada je nezamislivo brzo. U takvim okolnostima od velikih sila se može očekivati da se ponašaju isključivo u skladu sa statusom koji imaju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, hvala vam na još jednoj godini druženja na ovom blogu. Vaše povjerenje, komentari, sugestije, pomoć i interakcija na društvenim mrežama, kao i dijeljenje naših tekstova na drugim web stranicama, čini nas istinski zahvalnim. U 2025. godini dio svog sadržaja smo prevodili na engleski jezik, što je privuklo nove čitateljice i čitatelje te blogu dalo novu dimenziju. Pored Bosne i Hercegovine i susjednih Srbije, Hrvatske i Crne Gore, značajan broj naših čitatelja dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Austrije, Španije, Turske, Norveške, Kipra, Grčke… U ranijim godinama pravili smo rekapitulaciju onoga što smo pisali u prethodnih dvanaest mjeseci. Međutim, ove godine, baš kao i prethodne, odstupamo od te prakse zbog rekordnog broja objavljenih članaka i raznovrsnosti tema koje smo obrađivali. Od pokretanja bloga u aprilu 2020. godine nijedna godina nije bila bogatija sadržajem od 2025. godine. Tokom proteklih 365 dana, za veći dio svijeta burnih, na ovom mjestu mogli ste pročitati više od 130 autorskih analiza o najvažnijim svjetskim i regionalnim događajima, kao i brojne vijesti, prikaze i izvještaje. Pratili smo važne teme širom svijeta, razlikujući procese od pojedinačnih događaja. Također, objavljivali smo ekskluzivne autorske fotografije koje ste mogli vidjeti samo na našem blogu. Za pretraživanje tema i tekstova koji vas zanimaju, preporučujemo korištenje tagova koji se nalaze na kraju svakog teksta ili u posebnoj sekciji namijenjenoj za pretragu. Pretražujući tagove poput „SAD, Rusija, Kina, tehnologija, vještačka inteligencija, Bliski istok, Južno kinesko more, Latinska Amerika, ekonomija, Ukrajina, Joseph Biden, Donald Trump, Vladimir Putin...“, možete pronaći teme koje vas zanimaju. Kao i ranijih godina, i ove godine vam obećavamo da ćemo u narednoj biti još bolji. Vidimo se u 2026. godini koja će po svemu sudeći biti jednako burna kao ova na izmaku.

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću poremetio je transatlantske odnose do te mjere da zvanični Washington uvodi sankcije bivšim zvaničnicima Evropske unije. To pokazuje da su saveznici na Zapadu ušli u fazu odnosa kojoj ranije nismo svjedočili. Foto: Donald Trump Polovinom septembra američki Bloomberg je u jednoj analizi naveo da se Evropom više ne može upravljati, jer više lidera „ne može obaviti posao“. Evropa je, navodi se, razapeta između interesa Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, ali i manjih evropskih sila poput Španije i Poljske. Dalje se navodi da stanje u Evropi pogoršava rat u Ukrajini, povratak Trumpa u Bijelu kuću, dok kod kuće raste jaz između onoga što sebe predstavlja kao politička desnica ili ljevica. Promjene su došle Iz američkog ugla to znači da nije moguće voditi ozbiljnu politiku s Evropom, jer postoji previše prepreka. Trump je taj problem imao i u prvom mandatu. Poznat je njegov razgovor s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kojoj je na sastanku više puta nudio da Washington i Berlin sklope trgovinski sporazum, a ona odbijala uz objašnjenje da je Njemačka članica Evropske unije. U svom drugom mandatu Trump je zatekao isto stanje. Evropske sile su po mnogim pitanjima na suprotnim stranama, čak i unutar Evropske unije. Brisel se proteklih godina mučio i s donošenjem najjednostavnijih odluka, pa čak i pukih saopštenja koja nikoga ne obavezuju. Saradnici su još prije nego će se Trump vratiti u Bijelu kuću osuli paljbu po evropskim silama. Najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk je posebno bio oštar prema britanskom premijeru Keiru Starmeru, a kasnije se kritikama pridružio i američki potpredsjednik JD Vance. Ratobornom Vanceu smetao je evropski stav o migracijama, izborima širom kontinenta, odnosu prema nekim strankama koje sebe svrstavaju u desnicu, cenzuri u medijima i regulaciji rada društvenih mreža. Ta borba i dalje traje. Washington je ove sedmice donio zabranu ulaska u SAD za pet građana evropskih država, uključujući bivšeg zvaničnika Evropske unije Thierrya Bretona, koji je široj američkoj i evropskoj javnosti postao poznat nakon komentara da bi Brisel mogao poništiti izbore u Njemačkoj ako pobijedi Alternativa za Njemačku (AfD), baš kao u Rumuniji . Pored Bretona, koji je bio jedan od ključnih ljudi u kreiranju evropskog Akta o digitalnim uslugama – a koji je na meti šefova američkih društvenih mreža, sankcionisani su i Imran Ahmed - osnivač Centra za suzbijanje digitalne mržnje SAD/UK, Clare Melford - osnivačica Globalnog indeksa dezinformacija sa sjedištem u UK-u, te Anna-Lena von Hodenberg i Josephine Ballon iz njemačke nevladine organizacije HateAid. Oni su, prema tvrdnjama Washingtona, bili saučesnici u pokušaju uvođenja cenzure američkim građanima i kršenju njihovog prava na slobodu govora. Trumpova administracija ih je povezala s Josephom Bidenom, kao partnerima na istom poslu. Ideološke razlike Na sankcije pomenutim licima reagovali su mnogi - vrh Evropske unije, Francuske, UK-a, Njemačke... U njihovim slično iskazanim rekacijama tvrdi se da je ovaj potez Washingtona udar na demokratiju i da oni čvrsto stoje na stanovištu slobode govora. S druge strane, američki državni sekretar Marco Rubio je rekao da sankcionisana petorka predvodi „napore prisiljavanja američkih platformi da kažnjavaju stajališta kojima se oni protive“. Pomenuti zakon Evropske unije je, prema Rubiju, „napad stranih vlada na sve američke digitalne resurse i sam američki narod“. Američki državni sekretar je potom upozorio da bi ovo mogao biti početak borbe protiv evropskih i drugih cenzora. Dakle, spor Washingtona i Brisela je i ideološki, iako obje strane ne dovode u pitanje poredak zasnovan na liberalnom kapitalizmu. Dvije strane, očigledno, na različit način gledaju na definiciju slobode govora, posebno na društvenim mrežama. Iza ovog razilaženja krije se odnos prema politici, (ilegalnim) migracijama, LGBT+ osobama, medijima i ljudskim pravima uopšte. Ta podjela određuje Trumpov odnos prema nekim evropskim državama. U klubu njegovih desničara nalaze se neki od „loših momaka“ evropske politike, uključujući pomenuti AfD, stranke desnice u Francuskoj, Italiji, UK-u, Španiji, Poljskoj ili Mađarskoj. Radi se, uglavnom, o opozicionim strankama koje imaju šanse da dođu na vlast usred brojnih kriza unutar evropskih država. Svi oni računaju da Trump može usmjeravati političke tokove u Evropi, kao što je to nedavno uradio u Argentini . Pomenute sankcije pokazuju kako se produbljava jaz između Trumpa i evropskih sila. Trumpova namjera da brani američke građane od cenzure mogla bi biti testirana i u Sjedinjenim Državama. Na primjer, i njegove pristalice mu prigovaraju da njegova administracija mjesecima sprječava objavljivanje svih informacija koje država ima u slučaju zloglasnog Jeffreya Epsteina . Evropski izbor U procesima koji se odnose na društvene mreže, vještačku inteligenciju i medije, evropske države su patuljci u odnosu na Washington, iako Evropska unija pokušava da se nametne kao faktor pišući zakone koje brojne američke kompanije vide kao prijetnju svom razvoju. Međutim, to bi moglo biti samo jedno od polja obračuna Trumpa i evropskih lidera, ili uvod u mnogo ozbiljniji sukob koji bi zahvatio više oblasti. Nema sumnje da će Trump ponovo podržati nekog kandidata na predstojećim izborima i možda tako dovesti do rušenja neke evropske vlade. Oni koji „prežive“ Trumpa tada bi mogli početi razmišljati o drugačijem odnosu prema Bijeloj kući dok god u njoj sjede pobornici aktuelne američke politike. U tom kontekstu posebno su važni Vance i Rubio koji bi mogli biti šefovi naredne američke administracije, i po riječima samog Trumpa koji nema pravo da ponovo bude predsjednički kandidat. Tako bi se moglo desiti da Evropljani budu birali kvalitet odnosa prema Washingtonu na prvim sljedećim izborima. Treba se sjetiti da je Trump u svom drugom mandatu svoj prvi veliki vanjskopolitički poraz doživio na ovogodišnjim njemačkim izborima . Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ne prestaje da šokira prijatelje i neprijatelje. Prije par dana imenovao je republikanskog guvernera Louisiane Jeffa Landryja posebnim izaslanikom za Grenland. Dovoljno da se zvanični Kopenhagen ponovo zapita kakve su namjere najveće svjetske sile i predvodnice NATO-a kome je Danska decenijama odana. Foto: Jeff Landry i Donald Trump „Jeff razumije koliko je Grenland važan za našu nacionalnu sigurnost i snažno će promovisati interese naše zemlje za sigurnost, zaštitu i opstanak naših saveznika, pa i svijeta“, napisao je Trump prije par dana u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social u objašnjenju zašto je ovaj političar imenovan da se bavi dijelom savezničke države. Landry će u svojoj objavi na društvenoj mreži X navesti da mu je čast služiti na „volonterskoj poziciji kako bi Grenland postao dio SAD-a“, a u januaru ove godine na istom mjestu napisati: „Predsjednik Donald J. Trump je apsolutno u pravu! Moramo osigurati da se Grenland pridruži Sjedinjenim Državama. ODLIČNO za njih, ODLIČNO za nas! Učinimo to!“. U sličnom potezu nekog američkog rivala najveći dio medija sa Zapada bi vjerovatno konstatovao da je ovo poziv na rasparčavanje suverene države, uz dodatak da se radi o naprednoj demokratiji i članici Evropske unije. Ali, u slučaju Trumpa stvar se često želi predstaviti kao potez koji možda i nije tako loš, kao iznuđen i možda pravedan potez geopolitičkog genija iz Washingtona. Ko su Trumpovi (ne)prijatelji? Međutim, neki nemaju dileme o ozbiljnosti situacije kada se Trump bavi Evropom. Prošle sedmice je poznati britanski novinar Martin Wolf u jednom intervjuu rekao da je „Evropa jedini dio svijeta prema kojem je Trump neprijateljski nastrojen“. Wolf ovu tvrdnju brani objašnjenjem da se Evropa razlikuje od Trumpa na raznim pitanjima, uključujući odnos prema politici, pravu i kulturi. Prije desetak dana tamošnja obavještajna služba (DDIS) je u izvještaju, prema The Guardianu, navela da je Washington prijetnja Danskoj. „Sjedinjene Države koriste ekonomsku moć, uključujući prijetnje visokim carinama, kako bi nametnule svoju volju, a mogućnost primjene vojne sile, čak i protiv saveznika, više nije isključena“, naveli su. Kod ovog logičnog zaključka jedino ostaje dilema zašto je Dancima trebalo skoro dvanaest mjeseci da sebi priznaju ono što je bilo očigledno pri Trumpovom povratku u Bijelu kuću . Danci su sada zabrinutiji nego što su bili u januaru. Nakon imenovanja Landryja kao specijalnog izaslanika na razgovor je pozvan američki ambasador u Danskoj. Danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen je ovo imenovanje opisao kao „potpuno neprihvatljivo“. Reagovali su i danska premijerka Mette Frederiksen i grenlandski premijer Jens-Frederik Nielsen. „To smo već vrlo jasno rekli. Sada to ponavljamo: ne možete anektirati druge zemlje“, naveli su u zajedničkoj izjavi. „Grenland pripada Grenlanđanima, a SAD ne bi trebao preuzeti Grenland. Očekujemo poštovanje našeg zajedničkog teritorijalnog integriteta“, napisali su u odgovoru na pomenuto imenovanje, nazvavši Washington „saveznikom“ koji ih je doveo „u tešku situaciju“. Podršku Danskoj dali su predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa. „Teritorijalni integritet i suverenitet temeljna su načela međunarodnog prava. Ta su načela bitna ne samo za Evropsku uniju, već i za sve nacije svijeta“, objavili su na društvenoj mreži X. Francuski predsjednik Emmanuel Macron poručio je da daje podršku „suverenitetu i teritorijalnom integritetu Danske i Grenlanda“. Ovakve formulacije iz Evrope nalazimo u pozivima Rusiji da prekine agresiju na Ukrajinu. Američki nacionalni interes i Trumpova volja Ubrzo nakon brojnih, i odmjerenih, reakcija evropskih saveznika, Trump je izjavio da Sjedinjene Države „trebaju Grenland zbog nacionalne sigurnosti“, odbacivši da su u pitanju nafta i minerali, već da mu se ne sviđa da u blizini ovog otoka budu kineski i ruski brodovi. Ovako sročeno Trumpovo objašnjenje ostavlja malo dileme o namjerama zvaničnog Washingtona. Decenijama je jasno šta znači kada Sjedinjene Države brane svoju nacionalnu sigurnost. U slučaju Grenlanda, prema toj postavci, Arktik je krajnji cilj, jer to je najkraća ruta za rakete koje bi mogle poletjeti između Sjedinjenih Država i Rusije, tu su novi plovni putevi koji nastaju otapanjem leda i Kina koja je sve prisutnija u ovom dijelu svijeta. Odatle, nije iznenađenje ovakav Trumpov nastup. Posljednjih sedmica odlučnost upotrebe vojne sile pokazao je i pred obalama Venecuele, dok je ranije slao delegacije na Grenland i ponavljao svoje ponude da kupi otok, ili ga naprosto preuzme od višedecenijskog saveznika. Zato bi Danska, baš kao i drugi evropski saveznici, mogli biti žrtva Trumpove vizije podjele zona uticaja između Washingtona, Pekinga i Moskve. Obrisi takve politike mogli su se vidjeti i na samitu na Aljasci , gdje je u augustu ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ovaj zastrašujući nastup sile bio je najavljen od onih koji su upozoravali šta bi donio Trumpov povratak u Bijelu kuću. Prva godina dana njegovog drugog mandata pokazuje da u toj ideji nije sam i da iza njega stoje razni centri moći u Sjedinjenim Državama, koji sadašnjeg predsjednika navode da brani poziciju da je nacionalni interes, čvrsto ukorijenjen u geopolitičke planove stratega u Washingtonu , iznad bilo kakve vrijednosne politike i ideologije. Najava Trumpa da je spreman oteti od savezničke države teritoriju možda je najbolji opis onoga što je nedavno finski predsjednik Alexander Stubb pokušao predstaviti u svojim razmatranjima o kraju liberalnog poretka, iako takvu mogućnost u svom tekstu nije spominjao. Stubbovi komentari, kao direktno svjedočanstvo visokog zvaničnika sa Zapada o promjenama u tom geopolitičkom bloku, također nisu bili ex nihilo. Naznake da je Trump došao sa spremnom agendom mogli smo vidjeti i ranije na više primjera. Trump je to pokazao i u svom martovskom obraćanju pred oba doma američkog Kongresa . Tada će Americi i svijetu poručiti da je odbacio gotovo sve ideološke i vrijednosne postavke svojih prethodnika u Bijeloj kući i naznačiti da Sjedinjene Države pod njegovom palicom imaju interese koji stvaraju saveznike i saveze i da je to nova činjenica u djelovanju najveće svjetske sile. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ove sedmice govorio je o pregovorima između Moskve i Sjedinjenih Američkih Država. Iako dvije strane razgovaraju o zaustavljanju rata u Ukrajini, potpuno je jasno da odlučuju i o drugim pitanjima koja su važna za Evropu. Foto: Sergej Lavrov Kada je Rusija u februaru 2022. godine pokrenula agresiju na Ukrajinu bilo je jasno da Evropu čekaju epohalne promjene. Rusija je tada podigla novu gvozdenu zavjesu prema Zapadu, a onda snagom svoje armije pokušavala odrediti granice svog uticaja. Dok je Joseph Biden bio u Bijeloj kući bilo je jasno da će ruski uticaj stati tamo gdje se zaustavi ruska vojska, bez obzira na želje ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tih dana govorio o „historijskim pravima“ Rusije na razne teritorije, uz besmislene tvrdnje kojim je pokušao opravdati svoju odluku da napadne susjednu državu. Vladaru iz Kremlja nije bilo ni na kraj pameti da bi tom logikom, na primjer, Njemačkoj morao vratiti današnji Kalinjingrad. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću mnogo toga se promijenilo. Prije svega, Trump je promijenio stavove Zapada. Trump smatra da je sve na stolu, čak i ono što niko dugo vremena nije dovodio u pitanje - granice država u Evropi. Lavrov - karijera koja bi se mogla ocjenjivati učinkom u Ukrajini Učinak Lavrova kao šefa ruske diplomatije jednog dana sigurno će dobiti pažnju politologa i historičara širom svijeta. Decenije provedene uz Putina izgradile su ga u aktera mnogih važnih političkih i ekonomskih procesa širom svijeta. Ali, ruska agresija na Ukrajinu promijenila je i njegovu poziciju. Zapad je od tada često ignorisao Lavrova, a Putin je bio jedina adresa za dijalog s Rusijom . Lavrov je bio meta i ruskih analitičara i novinara, koji su između redova poručivali da decenije provedene na funkciji šefa ruske diplomatije trebaju značiti i veći uticaj širom svijeta. To se posebno vidjelo kada je Rusija došla pod udar sankcija mnogih država. Mjesecima se govori o pregovorima američkih delegacija s Rusima, rijetko kada s Lavrovom. Čini se da Amerikanci ne računaju na Lavrova, odnosno vjeruju samo Putinu. Lavrov je sada, iz nepoznatog razloga, otkrio detalje s pregovora, ponovivši ono što je pisao dio medija sa Zapada - Washington želi da Ukrajina preda dijelove teritorije, čak i one koje ruska vojska nije osvojila. Lavrov tvrdi da je Washington shvatio da „teritorija gdje su Rusi živjeli stoljećima trebaju ponovo postati dio Rusije“. Šef ruske diplomatije, prenose mediji, mislio je na Donjeck, Luhansk, Herson, Zaporižju i Krim. Drugim riječima, ono što je Moskva anektirala 2014. godine, ono što je osvojila u ovom ratu i ono što je Putin uvrstio u Ustav kao dio Rusije i gdje ruska vojska još nije došla. Ruski zahtjevi Prihvatanje da se preda teritorija koju ruska vojska nije osvojila bila bi bolna za Kijev, posebno za ukrajinsku vojsku koja se gotovo četiri godine hrabro bori protiv jedne od najvećih armija na svijetu. Takva odluka Kijeva teško da bi imala podršku dobrog dijela stanovništva, posebno što je Ukrajina pristajala na razne ustupke nakon raspada SSSR-a i sve to uz garancije Zapada. Drugi ruski zahtjev, koji također pominje Lavrov, jeste garancija da Ukrajina neće postati članica NATO-a , mogao bi imati smisla samo ako je Ukrajina cjelovita, jer ako Kijev ne želi da preda svoje teritorije Moskvi, onda članstvo u ovoj vojnoj alijansi svakako nije moguće. Lavrov tvrdi da i taj ruski zahtjev Washington uvažava. „Naš stav je jasan. Korijenski uzroci sukoba moraju biti eliminisani“, rekao je. „To uključuje prijetnje Rusiji stvorene širenjem NATO-a na istok prema našim granicama i naporima da se Ukrajina uvuče u savez. Dobro je što je SAD to razumio. Jasno su izjavili da je članstvo Ukrajine u NATO-u neprihvatljivo“, dodao je Lavrov. Ruski zahtjevi o članstvu Ukrajine u NATO-u mogu se gledati kao dio američke strategije prema Kijevu i Moskvi i kao takva mogla bi biti razumljiva. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je ranije rekao da je spreman odustati od članstva njegove države u NATO-u, ako Sjedinjene Države daju sigurnosne garancije. Mediji su izvijestili, pozivajući se na neimenovane izvore, da bi te garancije trebale biti slične članu 5. NATO-a, što znači američka vojna zaštita za Kijev. Navodno ta američka ponuda, prema istim izvorima, „neće biti zauvijek na stolu“, što je navelo neke da zaključe da je to pritisak na Zelenskog da pristane na mirovni sporazum koji o Ukrajini dogovore Washington i Moskva. Trump je ove sedmice izjavio: „Mislim da smo sada bliže nego ikada prije“. Nova Evropa Ovakav sporazum o Ukrajini mnogi evropski zvaničnici su više puta odbacili. Mnogi od njih su pominjali „pravedan mir“ za Ukrajinu, ako već nije moguće Putina i Rusiju baciti na koljena. Evropa je, uprkos želji da udovolji Trumpu na mnogim poljima, do sada zadržala čvrst stav o ovom pitanju . Takav stav Evropljana ne čudi. Pored tog što bi čitava generacija evropskih političara ovakvim razvojem situacije mogla biti poražena, posljedice po evropsku sigurnost mogle bi biti dugoročne. Insistiranje Rusije da im Zapad prizna pravo da mijenja državne granice silom moglo bi biti uvod u razne slične scenarije širom Evrope, čak i unutar Evropske unije i između članica NATO-a. Da li je Trump zaista pristao na ove ruske zahtjeve još uvijek nije objašnjeno iz Washingtona. Ako jeste onda bi to bio težak poraz Zapada, ne samo zbog toga što se teško narušava jedinstvo između saveznika, nego što bi se pogazilo međunarodno pravo koje im je omogućilo da decenijama upravljaju najvažnijim svjetskim političkim i ekonomskim procesima. Ako se Putinu dozvoli da silom mijenja granice, posljedice bi bile pogubne i za ugled Zapada , posebno Evropljana koji su na razne načine stali iza napadnute države. Ko bi nakon toga vjerovao Zapadu i ko bi se oglušio na Putinove ponude za savezništvo s Rusijom? Kakva će biti budućnost Ukrajine i Evrope još uvijek nije poznato vjerovatno ni Lavrovu. Štaviše, sve teže je definisati i sadašnjost u odnosima Zapada i Rusije. Nedavno je komandant španskih zračnih snaga general Francisco Braco, govoreći o odnosima NATO-a i Rusije, rekao da „nismo u ratu, ali ne mogu potvrditi ni da smo u miru“. Četiri godine rata na istoku Evrope izgleda da tjera i na redefinisanje pojmova koji su do jučer sami po sebi bili razumljivi. Možda upravo otuda Lavrov crpi optimizam u spremnost Washingtona da se povinuje interesima Moskve . Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

While Serbian President Aleksandar Vučić advocates for the European Union and better regional relations, the omnipresent Aleksandar Vulin, closely aligned with Vučić, calls openly for a “Serbian World” and the end of the European path. All of it unfolds in full view of the West. Photo: Aleksandar Vučić and Aleksandar Vulin During the breakup of Yugoslavia, while wars engineered in Belgrade were raging across the region, Slobodan Milošević — as the president of Serbia and the undisputed leader across the territories he sought to keep under control — used a simple tactic in dealing with Western diplomats. Counting on the superficiality of the West and its fear of Belgrade’s supposed power, Milošević frightened his interlocutors with Vojislav Šešelj. In one intercepted telephone conversation between Milošević and war criminal Radovan Karadžić, Milošević described the leader of the Serbian Radical Party with a single word: “crazy.” Milošević’s message to the West was clear: if you push me, “the crazy one” Šešelj will come to power. From NIS to the European Union Vučić has recycled that pattern many times in dealings with the West. Having served as Milošević’s propaganda minister and Šešelj’s party secretary, Vučić had the opportunity to learn from both men. Time and again, he has sold Brussels a polished narrative of Serbia as a guarantor of regional stability and a leader in European integration — all while setting fires across the Balkans. The latest example arrived this week. Announcing that he would attend a working dinner in Brussels with European Commission President Ursula von der Leyen and European Council President António Costa, he proclaimed that he would ask EU leaders to admit all Balkan states to full membership simultaneously. “If someone is left out, what will you do with those countries? And I know everyone talks about alignment, but this is not only about the future of the region, but it is also about the future of Europe. Admit us all together, without exception — everyone will feel better, Albanians and Bosnians included… I hear only good reactions to this idea,” Vučić said. To reinforce his “proposal,” which the EU is not about to accept, Vučić walked into a joint press briefing with von der Leyen and Costa and declared loudly that he had “just received a message from Moscow.” Von der Leyen cut him off with: “Let’s wait,” most likely meaning that neither the time nor the place called for such theatrics. Serbian commentators called Vučić’s remark a diplomatic gaffe, but far more likely it was a calculated move — something offered to Brussels, something hinted to Moscow, and a message sent to the Serbian public that Belgrade always has an alternative. Meanwhile, Vučić’s heartfelt concern for Albanians and Bosnians rings hollow. Serbia under his rule cannot organize free and fair elections at home, while Albanians and Bosnians continue to face pressure from Belgrade’s political apparatus. Separatism in Bosnia and Herzegovina has been coordinated from Belgrade for decades, while Kosovo Albanians have repeatedly been targets of Serbian paramilitary violence. The timing of the Brussels performance is notable: Vučić is facing U.S. sanctions against NIS — the Serbian oil company majority-owned by Russia — now under direct American pressure. For months, Vučić has refused to remove Russian ownership from NIS, despite multiple technical solutions proposed by experts. Moscow will not easily surrender such a strategic tool in the Balkans, and Vučić will not seize it from Moscow’s hands — while likely asking Brussels for favors in exchange. Vulin as keeper of the flame Vučić’s claim that he hears “only good reactions to this idea” must, by the logic of Serbian politics, be paired with a radically different counter-voice. Enter his close ally Aleksandar Vulin — former minister in multiple portfolios, former head of Serbia’s intelligence service, and a man under U.S. sanctions. In an opinion piece for Večernje novosti — a newspaper widely viewed as among the most pro-Russian in Serbia — Vulin wrote that Serbia’s European integration is “in direct conflict with the idea of uniting Serbs.” Vulin says that Serbian citizens must decide in a referendum whether they want the European Union or the “Serbian World.” Translated bluntly, Vulin wants Serbs to choose between peace and cooperation with neighbors, or conflict over their neighbors’ territory. In normal circumstances, the government would welcome such a referendum, because rational societies choose peace. But under Vučić, that referendum will not happen — because Vulin’s option would likely win. That fact itself is one of the key “achievements” of Belgrade’s leadership from Milošević to today. Vulin has been expressing versions of this idea for years. Throughout that time, his objective has remained the same: to manufacture instability in the region, obstruct Serbia’s and its neighbors’ European paths, and remain firmly within Moscow’s sphere of influence. A new Belgrade bait-and-switch for the West Vučić’s supposed concern for the feelings of Bosnians and Albanians is deceptive. The number of war criminals Serbia refuses to extradite to Bosnia and Herzegovina speaks loudly enough about what Vučić thinks of reconciliation. Vulin’s proposals speak clearly enough about what may happen if the region fails to resist. The most intriguing aspect of this week’s dual messaging from Vučić and Vulin lies in Vulin’s framing: he calls for a change in Serbia’s national policy — implying that Vučić’s current policy is pro-European, distinct from his own pro-Russian orientation. The fact that Vučić has managed to sell that illusion to Brussels is a tragedy that has cost the region more than a decade of European and NATO integration, deepened divisions, and dug new political trenches. Now, as mass student and civic protests continue at home, Vučić once again tries to present himself in Brussels as a peacemaker who wants the region to join the EU and NATO. The question is whether Brussels will once again believe that it is possible to move westward in cooperation with a pro-Russian policy and pro-Russian ministers — and to erase the consequences of a political legacy that has claimed over a hundred thousand lives, displaced millions, shattered societies, de-industrialized the region, and turned it into Europe’s periphery, forced to bow whenever Washington, Moscow, Berlin, or Brussels threaten hard enough. The article was published earlier on nap.ba .

Na nedjeljnim izborima u Čileu, u drugoj najbogatijoj državi Južne Amerike, pobjedu je odnio José Antonio Kast, što i nije bilo iznenađenje. Kastova pobjeda ima uticaja na brojna pitanja koja su važna i izvan granice države koja je svjetski lider u proizvodnji bakra i litijuma. Foto: José Antonio Kast Decenijama se Čile smatra jednom od najstabilnijih država u Južnoj Americi, a snaga njegove ekonomije privlači milione legalnih i ilegalnih migranata, posebno iz susjednih Perua i Bolivije. Pobjeda Gabriela Borica u predsjedničkoj utrci u martu 2022. godine bila je najava da je drugačiji Čile moguć. Na talasima popularnosti latinoameričkih ljevičara Boric se dokopao predsjedničkog mjesta, ali nije uspio opravdati očekivanja onih koji su od njega očekivali čuda. Etablirani politički sistem Čilea i moć krupnog kapitala mladom predsjedniku ograničilo je prostor za djelovanje, ako se pretpostavi da je Boric bio iskren kada je obećavao šta će uraditi kada dođe na vlast. Postoje i drugačija mišljenja od ovoga. Španski desničarski list El Mundo citirao je jednog profesora koji je bio razočaran, jer Boric nije ispunio obećanje da će Čile biti „grobnica neoliberalizma“ i rekao da je predsjednik „vladao za biznismene“. Zato je, ono što sebe naziva ljevicom, na ovim izborima u iznudici podržalo ministricu iz aktuelne vlade. Jeannette Alejandra Jara Román, članica Komunističke partije Čilea, bila je izbor ljevice i pozicije. Ali, uprkos nazivu partije iz koje potiče nije se zalagala za ono što se podrazumijeva pod komunističkim idejama. Mješavina ljevičarskih ideja, libertarijanskih postavki, iznuđenih pozicija milenijalaca i želja onih čija su očekivanja više puta bila iznevjerena bio je njen politički program. Zato pobjeda Kasta u drugom krugu predsjedničkih izbora nije bila iznenađenje. Čak 58 posto osvojenih glasova u utrci čiji su ishod znali svi u Čileu. Poražena strana može računati da bi u budućnosti ovi izbori mogli biti početak neke nove politike, ali to je sada samo opcija. Ono što je činjenica jeste da je Kast pobijedio i u mnogim tradicionalnim uporištima ljevice. Latinska Amerika ide udesno Kast je iskusan političar, a njegova biografija za mnoge zvuči zastrašujuće. Između ostalog, Kast je političar koji dolazi s desnice i sin je njemačkog naciste iz Drugog svjetskog rata, a brat mu je bio ministar u vremenu zloglasnog Augusta Pinocheta te šef centralne banke. Njegov program za ove izbore bio je jednostavan. Tražio je red i popravljanje stanja u Čileu, jer je pod Boricem bilo raznih kriza (ankete su govorile da je za šezdeset posto birača sigurnost glavni problem). Neki problemi su došli iz činjenice da je Boric često bio na suprotnim stranama od Sjedinjenih Američkih Država i posebno predsjednika Donalda Trumpa. Ekonomija je također patila. U periodu od 2004. do 2013. prosječno je rasla 4,8 posto, a od 2014. do 2023. godine 1,9 posto. Kast je to predstavio kao posljedicu jačanja ljevice. Drugi problemi su nastali promašajima Borica, dolaskom stotina hiljada ilegalnih migranata i bliskim odnosima mladog predsjednika s nekim ljevičarskim vođama Latinske Amerike. Kast je ponudio rješenje - dobri odnosi s Washingtonom i liberalni kapitalizam koji je Čileu ranije donio impresivan ekonomski rast. Kastovu pobjedu pozdravili su iz Washingtona, a od ranije je poznato da je izrazito proizraelski raspoložen. To što je Washington podržao čileanskog desničara i nije iznenađenje - to je uradio i u slučaju Pinocheta. Ali to što je čovjek takve biografije proizraelski orijentisan govori koliko se politička scena širom svijeta mijenja. Iako se Boric ogradio od nekih od njih nakon pobjede, ostaje činjenica da je na vlast došao na talasu uspjeha ljevičara širom Južne Amerike. Pobjeda Kasta je kretanje u suprotnom pravcu, jer će sada desničari upravljati Argentinom, Bolivijom, Paragvajom, Peruom, Ekvadorom, Bolivijom i Čileom od marta naredne godine. Ipak, Kastovi birači ne mogu još uvijek očekivati čuda, jer državni parlament ostaje podijeljen, a stranke koje se nominalno i suštinski protive desnici imaju veliku snagu. Smatra se da će Kast s nekim od njih morati praviti razne vrste kompromisa kada u martu preuzme funkciju. Ljevičarima na ovom kontinentu ostaje vlast u Urugvaju, Brazilu, Kolumbiji i Venecueli koja se mjesecima suočava s prijetnjom Trumpove vojne intervencije . Ko je ljevica, a ko desnica? Kastova pobjeda otvorila je i druga pitanja važna za budućnost Latinske Amerike, u širem smislu i Zapada i svih dijelova svijeta gdje se održavaju izbori. Čileanski izbori su opet pokazali da krajnji desničari širom svijeta stoje uz Izrael, a oni koji za sebe tvrde da su ljevica stoje uz Palestinu. Iako postoji brojna palestinska i jevrejska zajednica u ovom dijelu svijeta ova podjela nije važna samo zbog toga. Naime, ovo je jedno od rijetkih pitanja na kome se sada razilaze mnogi kandidati širom svijeta. Na primjer, na ovim izborima poražena komunistkinja kao aktuelna ministrica u Boricevoj vladi bila je daleko od ideologije koju navodno zastupa. Takav slučaj je i s Boricem koji je podržavao Palestinu i osudio Izrael, distancirao se od Venecuele i Nikaragve, sukobljavao se s brazilskom ljevičarskom vladom, stajao uz Washington, bio miljenik mnogih mainstream medija... Drugim riječima, ideološke podjele, onakve kakve poznajemo, blijede i zamjenjuju ih neke druge. Oni koji poznaju prilike u Čileu tvrde da će i Kast biti bitno drugačiji od onoga što se u javnosti očekuje i što je bilo dio njegovog programa u kampanji. Gotovo svi odbacuju mogućnost da će krenuti stopama Pinocheta, a svi su saglasni da neće kopirati Javiera Mileija iz susjedne Argentine, koji državu lišava propisa i regulativa... Smatra se da će Kast akcenat staviti na ekonomiju i pokušati predstaviti lice nove latinoameričke desnice, s obzirom na to da će naredne godine biti održani izbori u Kolumbiji i Brazilu. Kastov stil na vlasti će neki opisati riječju portaliano, što je pozivanje na Diega Portalesa, koji je tridesetih godina devetnaestog stoljeća razvijao ideju republikanskog i konzervativnog uređenja Čilea, a što je novoizabrani predsjednik pokazao u svojim istupima tražeći „red“ u državi. Kastov ekonomski program sigurno će biti podržan od poslovne zajednice Čilea, koja je stala na njegovu stranu na ovim izborima. Također, sigurno je i da će se Kast svrstati uz politiku Washingtona i Donalda Trumpa. Kastova izborna pobjeda je još jedan Trumpov uspjeh, iako ga nije morao pomagati američkim novcem kao Mileija u Argentini . Činjenica da Trump usmjerava razne političke procese širom svijeta, i to ne samo silom, pokazuje koliko se politička scena mijenja. Ono što su pokušali njegovi prethodnici u Bijeloj kući (Joseph Biden ili Barack Obama, na primjer) uz upotrebu silnih resursa, Trump uspijeva ne obećavajući ništa osim da kaže da nudi bolje od toga. Trump, ipak, neke stvari mijenja i to velikom brzinom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

I ove sedmice kontradiktorne izjave iz Beograda skrojene da navedu na krivi trag. Dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zagovara Evropsku uniju i bolje odnose u regionu, sveprisutni i njemu bliski Aleksandar Vulin zagovara „srpski svet“ i kraj evropskog puta. Sve to pred očima Zapada. Foto: Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin U vremenu raspada Jugoslavije i dok su tu trajali ratovi koji su osmišljeni u Beogradu, Slobodan Milošević, kao predsjednik Srbije i neprikosnoveni lider na teritorijama koji su željeli ostati pod njegovom vlašću, imao je jednostavnu taktiku prema Zapadu. Računajući na površnost i strah Zapada od navodne snage Beograda, Milošević je sagovornike plašio Vojislavom Šešeljom. U jednom presretnutom telefonskom razgovoru između Miloševića i ratnog zločinca Radovana Karadžića, Milošević je vođu Srpske radikalne stranke opisao riječju „lud“. Upravo bi „ludi“ Šešelj došao na vlast, poručivao je Milošević, ako dođe do promjene odnosa Zapada prema njemu. Od NIS-a do Evropske unije Tu matricu u odnosu sa Zapadom više puta je koristio Vučić. Kao ministar propagande pod Miloševićem i sekretar Šešeljeve stranke, Vučić je imao priliku da uči od ovog dvojca. Više puta je Zapadu, posebno Evropskoj uniji, prodavao priču o Srbiji kao garantu stabilnosti na Balkanu i lideru u evropskim integracijama, dok je istovremeno pravio požare širom regiona . Zadnji takav slučaj imamo ove sedmice. Najavljujući da će u četvrtak prisustvovati radnoj večeri s čelnicima Evropske unije Ursulom von der Leyen i Antoniom Costom u Briselu, on je poručio da će od sagovornika tražiti da sve države Balkana zajedno prime u punopravno članstvo. „Ako neko izostane, šta ćete raditi s tim zemljama? I znam da svi pričaju o usklađenosti, ali ovdje se radi ne samo o budućnosti regiona već o budućnosti Evrope. Da nas prime sve zajedno, bez izuzetka, svi će se bolje osjećati, i Albanci i Bosanci… Čujem samo dobre reakcije na ovu ideju“, rekao je Vučić. Da bi dao dodatni ton svojoj „ideji“ koju Evropska unija neće sada prihvatiti, dolazeći na press konferenciju s Von der Leyen i Costom, Vučić je glasno rekao da je „sada dobio poruku iz Moskve“. Von der Leyen ga je prekinula riječima „hajde da sačekamo“, vjerovatno misleći da nije ni vrijeme ni mjesto za takve razgovore. U Srbiji su neki ovaj Vučić istup okarakterisali kao diplomatski gaf, ali vjerovatno se radi o smišljenom potezu kojim Briselu nešto nudi ili prijeti da Beograd ima alternativu, dok se „poruka iz Moskve“ na taj način upućuje i javnosti u Srbiji. Muzika za uši naivnih, oličena u pozivu za članstvo u Evropskoj uniji, došla je po Miloševićevoj matrici. Vučićeva navodna zabrinutost za okolne narode i briga da neko „izostane“ ustvari je navođenje na krivi trag. Naime, Srbija pod njegovom vlašću ne može da organizuje ni poštene i slobodne izbore, dok se Albanci i Bosanci bore s pipcima Beograda. Separatizam u Bosni i Hercegovini decenijama ima centralu u Beogradu, a kosovski Albanci su više puta bili meta beogradskih paravojnih formacija . Pokušaj prebacivanja lopte u dvorište Brisela dolazi u vremenu kada se Vučić suočava s američkim sankcijama Naftnoj industriji Srbije (NIS), kompaniji u vlasništvu Rusije - zbog čega je došla pod američki udar. Vučić mjesecima odbija da izbaci Ruse iz NIS-a, iako stručnjaci predlažu razna rješenja. Rusija se neće tek tako odreći svog važnog alata na Balkanu, a Vučić neće da im taj alat uzme iz ruku, dok od Evropske unije vjerovatno traži usluge i u ovom slučaju. Vulin kao čuvar plamena Vučićevo zapažanje da čuje „samo dobre reakcije na ovu ideju“ po logici stvari u srbijanskoj politici mora imati i potpuno drugačije viđenje. Njegov blizak saradnik, bivši ministar u više resora i šef tajne policije, u potpunosti odbacuje „evropski put Srbije“ i traži „srpski svet“. U autorskom tekstu za „Večernje novosti“, koji mnogi u Srbiji vide kao medij koji je više od drugih proruski nastrojen – ako je to uopšte moguće mjeriti čak i u vremenu kada Srbiji zbog Rusa u NIS-u prijete sekundarne sankcije i mogući ekonomski kolaps, Vulin navodi da su evropske integracije Beograda „u direktnom sukobu s idejom ujedinjenja Srba“. Vulin kaže da građani Srbije na referendumu moraju odlučiti da li žele Evropsku uniju ili „srpski svet“. Prevedeno, Vulin želi da pita građane da li žele mir i saradnju sa susjedima, ili žele sukobe za teritorije drugih država. U normalnim okolnostima takav referendum bi vlast tražila, jer bi svako prije sukoba i ratova izabrao mir i saradnju. Ali, u zemlji u kojoj vlada Vučić to se neće desiti, jer bi Vulinov prijedlog na referendumu vjerovatno pobijedio, što je jedno od glavnih „dostignuća“ vlasti u Beogradu od Miloševića do danas. Proruski orijentisani Vulin, a koji je pod američkim sankcijama , i ranije je iznosio ovakve ideje. Svih tih godina Vulin je imao isti cilj – kreirati nestabilnost u regiji, spriječiti evropski put Srbije i susjednih država, te ostati u sferi uticaja Moskve. Novi beogradski mamac Zapadu Vučićeva briga za osjećaje Bosanaca i Albanaca je lažna. Broj ratnih zločinaca koje Srbija ne izručuje Bosni i Hercegovini govori šta Vučić misli o susjednim narodima i koliko mu je stalo do pomirenja, a Vulinovi prijedlozi govore šta bi im se moglo desiti ako nisu spremni da se odupru. Ali, ono što je posebno zanimljivo u ova dva istupa Vučića i Vulina jeste držanje bivšeg šefa tajne policije. On, naime, traži „promjenu nacionalne politike“ u korist svoje ideje, što bi trebalo da znači da je dosadašnja Vučićeva politika bila proevropska i različita od njegove proruske. To što je takvu politiku Vučić uspio „prodati“ Briselu, tragedija je koja je regionu uzela više od deceniju evropskih i NATO integracija , dodatno podijelila ljude i iskopala nove rovove. U novom pokušaju, dok studentska i narodna pobuna traje, Vučić se Briselu ponovo nastoji predstaviti kao mirotvorac koji želi da region postane dio Evropske unije i NATO-a. Pitanje je hoće li Brisel još jednom povjerovati zvaničnom Beogradu da je moguće s proruskom politikom i proruskim ministrima ići na Zapad i poništiti učinke politike koja je odnijela preko stotinu hiljada života, raselila milione ljudi, razorila društvo, deindustrijalizovala region i pretvorila ga u evropsku periferiju koji se povinuje svakakvim zahtjevima kada Washington, Moskva, Berlin ili Brisel dovoljno ozbiljno zaprijete. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ove sedmice dva evropska zvaničnika su u svojim istupima naznačili kako bi mogla izgledati budućnost evropskog kontinenta. Dok jedan vidi kraj Evrope kakvu smo poznavali, drugi predlaže da se ta ista Evropa vrati na staro, barem u oblasti sigurnosti. Istovremeno, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump svojim potezima daje argumente za obje tvrdnje. Foto: Ukrajinski artiljerijski položaj. U utorak je, u časopisu Foreign Affairs, finski predsjednik Alexander Stubb objavio prilično opširan članak. Za razliku od članaka u kojima zvaničnici ponavljaju opšta mjesta i plediraju za samo jednu politiku, Stubb se bavi strateškim pitanjima. Finski predsjednik razmatra, što nije čudno za jednog politologa, strateška pitanja za Evropu i svijet i pokušava dati rješenja. Ali da bi predložio neka rješenja Stubb je morao krenuti u historiju i to ne u onu daleku. Članak je počeo konstatacijom da se „svijet u zadnje četiri godine promijenio više nego u prethodnih trideset“ i potom podsjeća na ratove u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Africi. Čini se, piše Stubb, da „demokratija propada“ i konstatuje da je „posthladnoratovsko doba završeno“. Za jednog Finca ovakve konstatacije su očekivane. Zbog ruske agresije na Ukrajinu Finska je pristupila NATO-u, nakon decenija u kojima je nastojala da ne isprovocira Moskvu i što se u međunarodnim odnosima opisivalo kao „finlandizacija“. Članstvo Finske u Evropskoj uniji, kojoj se pridružila nakon raspada SSSR-a, nije mijenjalo tu postavku, a Finci su u zadnje četiri godine mogli vidjeti krizu demokratije širom Evrope . Izvan Evrope stanje je još gore, pa se sada može reći da više ne stoji ocjena filozofa Johna Graya s početka ovog stoljeća da „demokratija cvjeta tamo gdje nije postojala, a propada tamo gdje je odavno uspostavljena“. Stubb: Kraj liberalizma „Živimo u novom svijetu nereda. Liberalni poredak zasnovan na pravilima koji je nastao nakon završetka Drugog svjetskog rata sada umire“, napisao je Stubb i konstatovao da „rivalstvo između Kine i Sjedinjenih Država postavlja okvir geopolitike“ te da su „srednje sile u nastajanju, uključujući Brazil, Indiju, Meksiko, Nigeriju, Saudijsku Arabiju, Južnu Afriku i Tursku“ one koje donose promjene na svjetskoj pozornici. „Oblikuje se trouglasto takmičenje između onoga što nazivam globalnim Zapadom, globalnim Istokom i globalnim Jugom. Birajući da ojača multilateralni sistem ili teži multipolarnosti, globalni Jug će odlučiti hoće li geopolitika u sljedećoj eri težiti saradnji, fragmentaciji ili dominaciji“, piše Stubb. „Sljedećih pet do deset godina vjerovatno će odrediti svjetski poredak u decenijama koje dolaze.“ U globalni Zapad Stubb ubraja pedesetak država s tržišnom ekonomijom i okupljene su u NATO, Evropsku uniju i anglosaksonsku zonu uticaja. U globalni Istok ubraja Kinu i Rusiju i još dvadesetak država. Globalni Jug čini oko 125 država, a za čiju se naklonost bore Zapad i Istok. Stubb nije jedini koji ovako misli. Polovinom aprila ove godine predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je rekla da „Zapad kakvog smo poznavali više ne postoji“ i da se „svjetski poredak“ pretvara u „svjetski nered“, jer traje borba između SAD-a, Kine i Rusije. Da bi se ovaj trend zaustavio Stubb predlaže „popravku“ postojećih multilateralnih organizacija, a Von der Leyen promovisanje Evropske unije u globalnog igrača . Stubb žali što era američkog unilateralizma i liberalnog kapitalizama i demokratije nije trajala duže, nakon kolapsa SSSR-a, a onda uzroke tome traži u jačanju Kine, američkim ratovima nakon 11. septembra 2001. i ruskoj agresiji na Ukrajinu u februaru 2022. godine. Stubb zagovara „realizam“ i suočavanje s činjenicom da postoje drugačiji svjetonazori. Na koncu, smatra Stubb, potrebna je „raspodjela moći između globalnog Zapada, Istoka i Juga“ da bi se stvorio „rebalansirani svjetski poredak“. Putin: Kraj Evrope U sedmici kada je ruski predsjednik Vladimir Putin poručio Evropi da želi mir, ali da je spreman ratovati ako to Evropljani žele, jedan drugi važan ruski zvaničnik dao je drugačiju ponudu. Ruski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu Andrej Kelin u srijedu je rekao za Sky News Arabia da Moskva želi s Evropljanima postići dogovor o stvaranju sigurnosne arhitekture o „Starom svjetskom poretku“ koja bi odgovarala interesima svih država i da je Rusija spremna evropskim državama dati pismena uvjeravanja da ih neće napasti. Ove izjave s ruske strane došle su u vremenu kada traju intenzivni pregovori Washingtona i Moskve o okončanju rata u Ukrajini. Na tim pregovorima, jasno je to svima, ne odlučuje se samo o sudbini Ukrajine, nego o mnogim važnim stvarima za evropski kontinent. Nakon što je Putin tražio da u pregovorima evropske sile ne učestvuju, Trump je to prihvatio. Putinova ruka ispružena Trumpu može značiti kraj za čitavu generaciju evropskih političara . Putin ima komotniju poziciju u pregovorima s Washingtonom, jer nema pregovora s evropskim silama. To dovodi do udaljavanja saveznika na Zapadu i rastu nepovjerenja među njima. Znajući da mu se takva prilika nudi Trumpovim ulaskom u Bijelu kuću, Putin je izričito tražio da na pregovorima o Ukrajini ne budu evropske države, optužujući ih za rat na istoku Evrope. Takvu poziciju Putin može držati sve dok njegova vojska u Ukrajini ne bude zaustavljena ili dok ne bude pretrpjela teške udarce koji će natjerati ruske elite i građane da od Kremlja traže odgovore. Ovu Putinovu igru, dok se na Zapadu suočavaju s činjenicom da se svijet mijenja u pravcu koji ne odgovara Washingtonu i posebno Briselu, u ovom trenutku mogu okončati samo dvije sile - Kina i Sjedinjene Države. Kina nema interes da okonča proces koji slabi Zapad, a Trump sada vodi politiku koja, prema njegovom mišljenju, treba donijeti benefit samo njegovoj državi . Trumpova odluka Vjerovatno je sve ovo na umu imao i Stubb kojeg je Trump neočekivano dobro prihvatio i više puta doveo za stol za kojim sjede Washington i stare evropske sile. Štaviše, Stubb je bio Trumpov gost na njegovim privatnim imanjima. Trump je tako dobio priliku da odredi budućnost evropskog kontinenta, ne samo Ukrajine i Rusije. U nekim drugim okolnostima Evropljani bi bili presretni da to može uraditi američki predsjednik. Ali ne i u slučaju Trumpa. Još od njegovog povratka u Bijelu kuću Evropljani razmatraju da li postoji način da mu se odupru , kada već ne postoji način da se s njim dogovore. Washingtonu, Briselu i Moskvi poznate su sve karte koje imaju učesnici u velikoj geopolitičkoj igri na istoku Evrope, dok se svakim danom računa da li ukrajinska vojska i ruska privreda mogu izdržati daljnje gubitke. Dakle, naredni potezi zavise od političkih kalkulacija svih strana i manje od ideoloških ubjeđenja. Također, jasno je da je u tom trouglu evropska strana najslabija, ne samo činjenicom da nije vojna sila, već i što se evropsko jedinstvo može narušiti svakim novim izborima. Poraz Ukrajine bio bi još jedan kolac u srce evropskog jedinstva. Drugim riječima, pored svoje reputacije evropske sile ulažu i planove o vlastitoj budućnosti. Stoga ne čudi da su, iako spremne na gotovo svaki ustupak Trumpu, podigle svoj glas protiv unilateralnih poteza Washingtona . Stubbovoj analizi i njegovim stavovima možda mnogi na Zapadu neće moći pronaći zamjerke, a pragmatični među njima bi baš na osnovu njihove ispravnosti mogli razmotriti Kelinovu ponudu. Da se svijet promijenio prihvatili su konačno i na Zapadu, ali otežavajuća okolnost za njih je da je do buđenja došlo u vremenu kada u Bijeloj kući sjedi Trump, koji svijet vidi bitno drugačije nego njegovi prethodnici i američki saveznici u Evropi, i upravo to je Putinova najveća šansa. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Sirijski predsjednik Ahmed al-Sharaa sastao se s delegacijama američkog naftnog giganta Chevrona i Sirijske naftne kompanije kako bi razgovarali o saradnji u istraživanju naftnih i gasnih polja na sirijskim obalama, saopštila je u utorak sirijska državna novinska agencija, prenio je Reuters. Foto: Benzinska pumpa Chevron Sastanku su prisustvovali i predstavnici katarskog UCC Holdinga , saopštila je sirijska državna novinska agencija. Kompanija je nedavno predvodila konzorcij međunarodnih kompanija koje su potpisale memorandum o razumijevanju za razvoj velikih projekata proizvodnje energije sa stranim ulaganjem vrijednim oko sedam milijardi dolara. Zbog uništenja energetske infrastrukture tokom četrnaestogodišnjeg rata, Sirija danas proizvodi samo dio električne energije koja joj je potrebna, iako se snabdijevanje električnom energijom znatno poboljšalo posljednjih mjeseci zahvaljujući gasu iz Azerbejdžana i Katara. Damask se nedavno obavezao da će povećati snabdijevanje električnom energijom. Procjenjuje se da je domaća proizvodnja prirodnog gasa u Siriji zbog rata pala na tri milijarde kubnih metara u 2023. godini sa 8,7 milijardi kubnih metara u 2011. godini.

Od svog povratka u Bijelu kuću u januaru ove godine, Donald Trump daje primat sili i ne obazire se na bilo kakve kritike i dobronamjerne apele. Vođen idejom da je upravu samo zato što je jači, Trump razara ono što je zvanični Washington gradio decenijama. Foto: Donald Trump Od ulaska Donalda Trumpa u politiku mnogi su govorili da se Sjedinjene Američke Države „vraćaju“ i da najveća svjetska sila postaje onakva kakvom su je milijarde ljudi decenijama doživljavale – mjesto slobode, moralni uzor, sila koju se slijedi iz političkih ubjeđenja. Trump i njegovi ljudi su tu postavku prihvatili, iako sadašnji američki predsjednik na početku svoje političke karijere sebi nije želio pripisati nikakve mesijanske misije. Govorio je o američkim greškama i tražio pragmatičan pristup da bi se popravilo ono što se popraviti može. Trumpove pristalice govorile su kako će novi predsjednik „Ameriku opet napraviti velikom“ (MAGA), kako će SAD povratiti svoj ugled širom svijeta koji su narušile administracije demokrata u ovom stoljeću i kako će ta država opet da vodi saveznike na osnovu vrijednosti. U zagovaranju tog stava Trumpove pristalice su, očekivano, ubacile i pitanje religije, govorile o obećanoj zemlji, izabranom narodu, ideji osnivača Sjedinjenih Država, kršćanskom moralu, tradiciji... Mnogi su ovu političku postavku vidjeli kao platformu na kojoj mogu ostvariti svoje politike, jer ono što su Trumpovi ljudi govorili zvučalo je toliko široko, ili „inkluzivno“ kako bi rekli njegovi rivali iz Demokratske stranke, da su se u njoj mogli pronaći od latinoameričkih desničara, preko evropskih (neo)fašista, do balkanskih i azijskih višedecenijskih vlastodržaca . Sila prije vrijednosti Problem s ovom postavkom nastao je kada se izgovoreno moralo pretvoriti u djela. Doduše, Trump to nije ni obećavao da će se desiti. U jedanaest mjeseci svog drugog mandata Trump nije pokazao ništa drugo osim klasičnih postavki geopolitike – kontrola nad teritorijem, ljudima, resursima, procesima i ostvarivanje svojih interesa po svaku cijenu čak i na račun najbližih saveznika. Carine, sankcije, ograničenja, uslovljavanje i prisiljavanje drugih da se pokore njegovoj volji obilježilo je prvu godinu njegovog drugog mandata. Ove mjere Trump nije koristio protiv neprijatelja i rivala, već protiv najbližih saveznika. Treba se sjetiti odnosa prema evropskim državama, NATO saveznicima, Ukrajini, arapskim državama, pa i gotovo do skora nezamislivog rušenja ugleda vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu od strane njegovih najbližih saradnika. Tako je Trump riješio dilemu koju je pred američke političare postavio Zbigniew Brzezinski. Ovaj čuveni američki političar i politolog postavio je pitanje da li Sjedinjene Države žele biti „svjetionik slobode“ ili samo još jedan „imperij“. Njegov učenik Barack Obama je ovoga bio svjestan, Trump je u prvom mandatu imao neki kontakt s ovakvom postavkom, a Joseph Biden je pokušao Sjedinjene Države predstaviti kao svjetionik. U drugom svom mandatu Trump je jasno izabrao stranu i smatra da imperij ima pravo da radi šta želi. To posljednjih sedmicama vidimo i pred obalama Venecuele, u Latinskoj Americi gdje desetljećima traje borba za pravedniji odnos Washingtona prema ovom dijelu svijeta. Ta Trumpova odluka ima dugoročne posljedice bez obzira hoće li njegove politike trijumfovati na kraći ili srednji rok. Politika sile dugoročno stvara neprijatelje. Dovoljno je pogledati primjere Vijetnama, brojnih država Latinske Amerike, Afganistana, Iraka, Irana..., gdje je američki ugled teško narušen. Nije teško zaključiti kako će Ukrajinci i veliki dio Evropljana gledati na Washington ako s Vladimirom Putinom dogovori mir na štetu Kijeva. Brzezinski je to znao i zato je predlagao da Sjedinjene Države budu uzor drugima državama, da pokažu na vlastitom primjeru da je bolji svijet moguć i da je jedna od temeljnih postavki takve politike sloboda i sigurnost za svakog pojedinca. U drugoj varijanti, Sjedinjene Države, smatra Brzezinski, bi bile hegemon koji nameće pravila i od koje druge države strahuju. Doba nesigurnosti Trump je silu u politici izabrao i kod kuće. Mnogi upozoravaju da nakon ovog Trumpovog mandata u Sjedinjenim Državama ništa neće biti isto. Neki upozoravaju na kršenja zakona i propisa od strane predsjednika, dok se on obračunava sa neistomišljenicima, često uz teške uvrede. Snaga američkih institucija, koje su građene da se nikada ne dozvoli da nečija samovolja prevlada, velika je prepreka mnogim Trumpovim namjerama. Još od prvog mandata Trump je u stalnim konfliktima s državnim institucijama, braneći svoje pravo da uradi ono što od njega traže oni koji su ga doveli na vlast. Ta bitka traje i danas i nije jasno kako će završiti. Međutim, već je jasno da pod Trumpom Sjedinjene Države nemaju predvidivu politiku i da su obrati mogući. To potvrđuju brojni događaji u proteklim mjesecima. Tako je, na primjer, ove sedmice njemački general Christian Freuding rekao da Pentagon nije obavijestio njemačko Ministarstvo odbrane o prekidu isporuka nekih vrsta naoružanja Ukrajini. Freuding je rekao da su postojali kanali za redovnu komunikaciju između njemačke i američke strane, ali sada ne. Ovaj slučaj nije izuzetak. Ako pogledamo slučaj Naftne industrije Srbije (NIS), može se uočiti da ni najviši zvaničnici u Beogradu nemaju informacije šta će Trumpova administracija uraditi, čak i nakon što su članovima njegove porodice obećali unosne poslove u centru srbijanskog glavnog grada i nakon što su, prema tvrdnjama opozicije, prekršili više zakona. Namjera da se ovlada energetskim tokovima u regionu iskazana je skoro i u Bosni i Hercegovini kada je američka Ambasada u Sarajevu okupila domaće političare da riješe pitanje Južne interkonekcije. Nekoliko sedmica ranije, sa sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, poručeno je stranama u Bosni i Hercegovini da se Washington više neće uključivati u unutrašnje probleme u ovoj državi, ubrzo nakon famoznog „dogovora“ američke administracije i ljudi bliski Miloradu Dodiku. Iako je Trumpovo ponašanje nepredvidivo, iz primjera Srbije i Bosne i Hercegovine da se zaključiti da njegova administracija ima očekivanja od balkanskih političara i da ih oni moraju ispuniti, čak i kada zahtjevi odudaraju od onoga što je njima prihvatljivo. U protivnom, doći će pod udar kao i drugi širom svijeta. Ovi primjeri pokazuju koliko se američka politika pod Trumpom promijenila, bilo da se radi o globalnim ili regionalnim krizama. Trump je izabrao politiku imperije, kako je to formulisao Brzezinski, ostavljajući po strani, možda samo za neko drugo vrijeme, politiku koju je Washington decenijama zastupao . Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Vrhovni sud Perua osudio je bivšeg ljevičarskog predsjednika Pedra Castilla na više od jednaest godina zatvora zbog pokušaja raspuštanja Kongresa i vladavine dekretom kako bi izbjegao opoziv, javio je AFP. Foto: Pedro Castillo (na konju, desno) tokom izborne kampanje za predsjednika Nazvan prvim siromašnim predsjednikom Perua, bivši učitelj u seoskoj školi, koji nikada prije pobjede na predsjedničkim izborima nije obavljao izabranu funkciju, opozvan je od strane Kongresa i zatvoren nakon pokušaja preuzimanja vlasti u decembru 2022. godine. Tokom svojih šesnaest mjeseci na vlasti više puta se sukobljavao s Kongresom kojim dominira opozicija, optužujući ih da pokušavaju zadržati vlast u rukama elita. Presuda dolazi dan nakon što je drugi ljevičarski bivši predsjednik, Martin Vizcarra , osuđen na četrnaest godina zatvora zbog primanja mita dok je obavljao funkciju regionalnog guvernera. Vizcarra se pridružio dvojici bivših predsjednika koji su već bili iza rešetaka u specijalnom zatvoru za bivše lidere u policijskoj bazi istočno od Lime zbog optužbi za korupciju: Ollanta Humala (2011. – 2016.) i Alejandro Toledo (2001. – 2006.). Castillo (56) također je bio zatvoren u tom objektu do okončanja suđenja, koje se održalo u sudnici pored zatvora. Bivši sindikalist, koji je osvojio vlast 2021. godine obećanjem da će pomoći siromašne, donio je šokantnu odluku da raspusti Kongres kako bi pokušao izbjeći opoziv zbog navodne korupcije. Međutim, njegov podvig je spektakularno propao, jer su se članovi njegove vlastite vlade opirali onome što su tužioci nazvali pokušajem puča. Donoseći presudu na višesatnoj sjednici, Vrhovni sud ga je osudio za „zavjeru za pobunu“ protiv „državnih ovlasti i ustavnog poretka“ . Sud ga je oslobodio po odvojenim optužbama za zloupotrebu ovlasti i remećenje javnog reda. Osuđen je na jedanaest godina, pet mjeseci i petnaest dana zatvora. Tužioci su tražili kaznu od 34 godine zatvora. Castillo je uhapšen dok je sa porodicom putovao prema meksičkoj ambasadi kako bi tražili azil. Njegova supruga i dvoje djece od tada žive u egzilu. Sukob s Meksikom Castillova bivša premijerka, Betssy Chavez , optužena da je bila njegova saučesnik u zavjeri, također je osuđena na jedanaest i po godina zatvora. Međutim, meksička ambasada joj je odobrila azil prije završetka osmomjesečnog suđenja, što je razbjesnilo Peru, koji je odmah prekinuo veze s Meksikom zbog miješanja u peruanske poslove. Privremeni predsjednik Perua, Jose Jeri , nije isključio mogućnost da će policija upasti u meksičku ambasadu kako bi je uhapsila. Castillovo hapšenje i opoziv izazvali su masovne proteste 2022. godine među radničkom klasom u ruralnim područjima. Protesti su oštro ugušeni, s najmanje pedeset smrtnih slučajeva. Njegova izuzetno nepopularna nasljednica, bivša potpredsjednica Dina Boluarte , vodila je zemlju burnih 22 mjeseca obilježenih dubokom sigurnosnom krizom prije nego što je također opozvana u oktobru. Zamijenio ju je Jeri, tadašnji predsjednik Kongresa. Ovo je sedmi predsjednik Perua od 2016. godine. Kongres je smijenio tri predsjednika, dva su dala ostavke kako bi izbjegla sličnu sudbinu, a jedan je završio svoj privremeni mandat.

Jedan od posljednjih uspjeha američkog predsjednika Josepha Bidena bilo je postizanje prekida vatre između Izraela i libanskog šiitskog Hezbollaha. Dvije strane su, uz američko posredovanje, 27. novembra prošle godine, dogovorile prekid vatre bez potpisivanja bilo kakvog sporazuma. Foto: Ilustracija U vremenu kada se Biden pripremao da napusti Bijelu kuću, najvažniji američki saveznik Izrael bio je u ratu na više frontova. Jedan od njih zadavao mu je posebne probleme , jer je Hezbollah uprkos svim udarcima koje je pretrpio ostao na izraelskoj granici. Pored toga što su izraelskoj vojsci nanijeli teške gubitke, Hezbollah je raselio i paralisao sjever Izraela. U rat protiv Izraela Hezbollah je krenuo odmah nakon Hamasovog napada 7. oktobra 2023. godine. Prema tvrdnjama najviših zvaničnika Hezbollaha, napad Hamasa je za njih bio iznenađenje i nisu bili spremni za taj scenarij. Ipak, odlučili su pomoći Palestince u znak solidarnosti, što je činjenica koja će ostati zapisana u historiji Bliskog istoka. Šiitska grupa je podržala sunitsku, iako su samo par godina ranije bili na suprotnim stranama u Siriji. Hamas je zahvalio Hezbollahu na pomoći koja ga je koštala gotovo čitavog rukovodstva, brojnih komandanata, vojnika i hiljada ubijenih i ranjenih civila u izraelskim napadima u sklopu „doktrine Dahiya“ - kažnjavanja čitave zajednice zbog jednog političkog ili vojnog pokreta . Prisiljeni na primirje Iz razumljivih razloga Izrael svoje gubitke u ratu protiv Hezbollaha krije, a svima je jasno da ih je bilo. To su potvrdili brojni snimci i medijski izvještaji raznih strana. Mediji bliski Hezbollahu tvrde da je šiitska grupa u Libanu ubila preko 130 izraelskih vojnika i preko 1.250 ranila, uništila 59 tenkova Merkava, jedanaest buldožera, šest oklopnih vozila, osam dronova i kvadrikopter. Ovi gubici, tvrde oni, ne uključuju mete unutar Izraela koje je Hezbollah gađao gotovo svakog dana. Teški gubici na obje strane, i zauzetost Izraela na drugim frontovima, naveli su dvije strane na prekid vatre. Izrael je slavio pobjedu, jer je obezglavio rukovodstvo Hezbollaha i nanio teške udarce njegovoj infrastrukturi širom Libana. Hezbollah je slavio pobjedu, jer izraelske snage nisu prodrle duboko u Liban i da je jedan pokret u još jednom ratu s državom uspio da preživi. Ali, odmah je bilo jasno da se tu neće stati . Sjedinjene Američke Države, Izrael i Saudijska Arabija nastoje da razoružaju Hezbollah i de facto ga ugase. Novoformirana vlada Libana je krenula tim putem, a zauzvrat Zapad obećava finansijsku i svaku drugu pomoć razorenoj državi. Hezbollah je do sada odbijao da položi oružje, smatrajući da im je to jedina garancija da libanski šiiti neće proći kao Palestinci u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, ili biti okupirani kao jug Sirije. U političkoj debati Hezbollah zagovara svoje pravo na samoodbranu i poziva se na Rezoluciju 1701 Ujedinjenih nacija te traži povlačenje Izraela iz par libanskih mjesta uz granicu, što izraelski premijer Benjamin Netanyahu odbija. On prisustvo svoje vojske u Libanu pravda činjenicom da se Hezbollah nije razoružao, iako je to obećao. Hezbollah tvrdi da dogovor podrazumijeva da se njegove snage povuku sjeverno od rijeke Litani, ali ne i da se u potpunosti razoružaju. Padom režima Bashara al-Assada u Siriji Hezbollah vjeruje da se nalazi u smrtnoj opasnosti i odbija položiti oružje, čak i kada to traži vlada u Bejrutu. To je Liban dovelo na rub građanskog rata, ili Hezbollah pred nestanak . Netanyahuove kalkulacije Netanyahu očigledno ima plan da zauvijek porazi Hezbollah. To potvrđuju i stotine napada koji su izvedeni u Libanu od postizanja prekida vatre. Ubijene su stotine ljudi, a Izrael tvrdi da gađa mete povezane s Hezbollahom. Posljednji slučaj je bombardovanje Libana prije dva dana i nešto ranije likvidacija Hezbollahovog komandanta Haythama Alija Tabtabaija u Bejrutu. Osvetu za ovo ubistvo obećao je i iranski Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), saveznik Hezbollaha. Silni napadi u kojima su stradali civili, a prema Ujedinjenim nacijama njih 127 uz ogradu da bi broj mogao biti puno veći, još uvijek nisu naveli Hezbollah da odgovori Izraelu. Iz Izraela svako malo dolaze prijetnje da će ući na jug Libana, tražeći od vlade u Bejrutu da razoruža Hezbollah. Iz ovih izraelskih poteza vidi se jasna kalkulacija da je sada vrijeme da se oslabljeni Hezbollah porazi, posebno zato što Tel Aviv ima bezrezervnu podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa, kao i mnogih arapskih država koje su više puta pomogle Izraelu u razmjeni vatre s Iranom. Povrh toga, neke od njih Hezbollah vidi kao prijetnju, nakon što su se pripadnici ove grupe, kao iranski saveznici, pojavljivali na raznim ratištima Bliskog istoka. Netanyahuu, kao iskusnom političaru, jasno je da se sada stvorila prilika koju mora iskoristiti. Preživljavanje i pregrupisavanje Hezbollaha i nemogućnost da ga potisne s izraelske granice za Netanyahua znači poraz. On u ovom slučaju želi barem neki dogovor sličan onome o Pojasu Gaze , koji mu daje prostor da koristi silu i istovremeno se poziva na dogovoreni sporazum. Mnogi vjeruju da je izraelski napad na Hezbollah i jug Libana samo pitanje vremena, dok se drugi pitaju kada će Hezbollah odgovoriti na silne napade. Komotniju poziciju ima Izrael i može birati i vrijeme i mjesto napada, dok Hezbollah mora misliti kako da preživi. Ratoborni pokliči generalnog sekretara Naima Qassema ne znače da Hezbollah nije svjestan da je u okruženju i odsječen od Irana. Libanska vlada ukidala je i letove prema Teheranu, a i iz susjedne Sirije predsjednik Ahmed al-Sharaa poručuje da je njegov jedini neprijatelj u regiji iranski uticaj. Zato neki smatraju da je taktika Hezbollaha da trpi udarce Izraela i da ne daje povod za daljnje razaranje šiitske zajednice, čekajući povoljnije okolnosti u Libanu i regiji. To što ih vlada u Bejrutu ne može zaštititi od napada Izraela, može značiti njen slom i jačanje pozicije i ugleda Hezbollaha u libanskom društvu. Ta računica poznata je i Netanyahuu koji zna da je ovo prilika koju ne smije propustiti. Nešto više od dvije godine nakon Hezbollahovog napada na Izrael, Netanyahu ima priliku da neprijatelju zada težak, možda odlučujući udarac, nakon dvanaest mjeseci napada manjeg intenziteta. Pomenutu nespremnost Hezbollaha za napad Izrael sebi neće dozvoliti. Sve ostalo je pitanje političke odluke. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Proteklih godina, pozivajući zvanični Washington da promijeni svoju politiku, neki su govorili da Sjedinjenim Američkim Državama ponestaje vremena za reforme koje bi ih održale na tronu najveće svjetske sile. To je od ulaska u politiku govorio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump. Odluke koje je donio u nedjelju i ponedjeljak govore da Trump to i sada misli. Foto: Donald Trump u Bijeloj kući Proces donošenja odluka u Sjedinjenim Američkim Državama nekada dugo traje i komplikovan je ako nema konsenzusa unutar administracije, birokratije i zakonodavnih tijela. To su građani Sjedinjenih Država mogli osjetiti i nedavno, kada je uslijed „zatvaranja vlade“, odnosno njenog prelaska na privremeno finansiranje, država prestala pružati neke usluge. U svom prvom mandatu Trump je nailazio na otpor čak i unutar administracije koju je imenovao. Prvi mandat obilježile su i razne smjene najvažnijih dijelova tadašnje administracije. Ali, od januara ove godine Trump upravlja Sjedinjenim Državama drugačije. Izvršne naredbe su dio mehanizama koje koristi , ne želeći da gubi vrijeme i ne osvrćući se na kritike. Trump ubrzano radi i na drugim frontovima. U otprilike 24 sata Trump je uzdrmao svijet zbog Ukrajine i izvršnih naredbi o Venecueli, Muslimanskom bratstvu i vještačkoj inteligenciji (AI). Ukrajinski rat: Kako zadovoljiti sve strane? Brzina u odlučivanju nekada je velika greška, a nekada strateška prednost. Ali, ono što radi Trump ne govori samo o njegovom pristupu i birokratiji kao takvoj. Trump naprosto vuče neke poteze, jer je primoran uslijed procesa koji se dešavaju širom svijeta. U nedjelju je Trumpova administracija bila u centru događaja koji je uzdrmao Ukrajinu i evropske saveznike. Naime, u javnosti se pojavio plan o kraju rata u Ukrajini, a autori su navodno Moskva i Washington. Najkraće rečeno, bio je to popis želja ruskog predsjednika Vladimira Putina i značio bi poraz Ukrajine, Evropske unije i Washingtona . Plan je razbjesnio neke američke kongresmene i senatore. Oni su tvrdili da to nije američki plan, već prijedlog Moskve, iako su taj plan iz Trumpove administracije i njegovog tabora bezrezervno podržali. Neki su zaključili da je to ruski plan koji je pokazan Trumpovom specijalnom izaslaniku Steveu Witkoffu i istovremeno pušten u medije kao navodni američko-ruski prijedlog. Dokument je bio šok za evropske sile koje podržavaju Ukrajinu, posebno za Kijev. Govorilo se i o rokovima koje ima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski da prihvati ili odbaci ponuđeno. Onda, novi preokret. Američki državni sekretar Marco Rubio došao je u nedjelju u Ženevu, gdje je s Ukrajincima i evropskim saveznicima pregovarao o kraju rata u Ukrajini. Prethodno, Evropljani su iznijeli svoje želje, kao plan za kraj rata, koji bi u ovom trenutku značio ruski poraz. Sastanak u Ženevi i razmjena prijedloga za mir u kratkom vremenu pokazuje Trumpovu žurbu da okonča rat. Rubio je u Ženevi rekao da će Kijev u „razumnom roku“ odgovoriti na američki prijedlog. Prethodno je Trump zaprijetio da bi to mogla biti „konačna ponuda“, a Zelenski zaključio da bi se Ukrajina „mogla suočiti s vrlo teškim izborom - ili izgubiti dostojanstvo ili riskirati gubitak ključnog partnera“. Venecuelansko živo blato Trump je, prema nekim procjenama, pred obale Venecuele u proteklim mjesecima nagomilao više od petine američke ratne mornarice - kojoj po kvaliteti i obimu u svijetu nema premca. Cilj je, iako to Trump sada podvodi pod borbu protiv droge, svrgavanje ili potčinjavanje Nicolása Madura – predsjednika države s najvećim rezervama nafte na svijetu . To je ove sedmice, možda i nenamjerno, u intervjuu za Fox News potvrdila i María Salazar, republikanska zastupnica u američkom Predstavničkom domu. Rekla je da će uskoro Sjedinjene Države „ući“ u Venecuelu i to će biti sjajan dan za američke naftne kompanije. Ona je potom dodala da iz Venecuele protiv Sjedinjenih Država djeluju Kina, Rusija, Iran i libanski Hezbollah, a neki mediji koji podržavaju Trumpa iznijeli su istu tezu, predstavljajući kao „otkriće“ da američka vojska pred obalama nezavisne države ipak nije samo zbog borbe protiv droge. Trump je prethodno, prema Reutersu, odobrio novu fazu operacija protiv Venecuele. Prethodno je američka CIA dobila predsjedničko ovlaštenje da djeluje unutar Venecuele, da bi Trump novom izvršnom naredbom kao terorističku organizaciju proglasio Cartel de los Soles. Prema Trumpu to je kartel kojim upravlja Maduro, a prema nekim stručnjacima taj kartel uopšte ne postoji i ne liči na ono što označava ta riječ kada se govori o meksičkim ili kolumbijskim kartelima. To što pomenuti kartel (ne)postoji Maduru nije od velike pomoći. Nakon što je stavljen na američku potjernicu i njegova glava ucijenjena na pedeset miliona dolara (pet puta više nego za Ahmeda al-Sharaau kao lidera Al-Qaide i današnjeg sirijskog predsjednika i saveznika Zapada), on je u Washingtonu povezan i s terorističkim ćelijama i mogao bi biti meta na razne načine. U međuvremenu, po Trumpovoj naredbi, kaže američki senator Richard Blumenthal, izveden je 21 vojni napad na Karibima i Pacifiku i ubijene su 83 osobe. Senator, s grupom kolega, traži da se objave dokumenti o ovim napadima, koje je grupa eksperata Ujedinjenih nacija opisala kao „vansudska pogubljenja“. Trumpova nervoza da se riješi Madura, ili ga pokori, ovih dana ušla je u novu fazu, jer je ometan avio saobraćaj iznad Venecuele od strane američke ratne avijacije. Brojne kompanije su otkazale letove ka Venecueli. Neki smatraju da je to uvod u napad na Venecuelu i da sve podsjeća na ovogodišnji američki napad na Iran. Maduro poziva na mir i pregovore, što Trumpu ne daje povod za eskalaciju. Međutim, stvari se zaoštravaju i Trump traži način da se završe tenzije s Venecuelom, jer za sada od gomilanja vojske na Karibima nema nikakve koristi. Stručnjaci navode da preko sedamdeset posto svjetskog kokaina u svijet ide preko Ekvadora i da Venecuela u tom poslu ne igra bitnu ulogu . Muslimansko bratstvo: I prijatelji i neprijatelji Još od svog prvog mandata Trump je koketirao s idejom da za terorističku organizaciju proglasi Muslimansko bratstvo, jedan od najstarijih pokreta u islamskom svijetu. U ponedjeljak, Trump je to i napravio, ali s manjom ogradom. Izvršnom naredbom označio je kao terorističke organizacije neke ogranke Muslimanskog bratstva, ali ne i cjelokupni pokret. Ovaj put sankcionisani su ogranci ovog pokreta u Libanu, Jordanu i Egiptu, pod optužbom da pomažu palestinski Hamas, napadaju Izrael i druge američke partnere na Bliskom istoku. Tako je Trump ispunio ono što su od njega dugo tražili neki republikanci, ali i arapski saveznici. Naime, Muslimansko bratstvo je zabranjeno u Saudijskoj Arabiji, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i u nekim američkim saveznim državama. Prošle sedmice je to uradio Texas. Iz ovog u brzini iznuđenog Trumpovog poteza vidi se jasna kalkulacija. Tako, na primjer, Trump nije kaznio čitav pokret, jer bi to moglo negativno uticati na Tursku, Katar ili Siriju. Trumpovo parcijalno označavanje daje dovoljno vremena prijateljima i neprijateljima da se distanciraju od tog pokreta, koji često ne postoji kao jasna struktura, ali se čini da je prisutan širom muslimanskog svijeta. Tako je, na primjer, nedavni američki prijedlog o prekidu vatre u Sudanu propao, nakon što ga je pobunjeni RSF (Snage za brzu podršku) prihvatio i vojska odbila. Iz RSF-a su rekli da su spremni na razgovore sa „svim akterima osim terorističkog islamističkog pokreta Muslimanske braće i Nacionalnog kongresa“, sada zabranjene stranke bivšeg sudanskog lidera Omara al-Bashira. Sudanska vojska poriče da ima veze s Muslimanskom braćom, a u zamršenom sudanskom sukobu iza vojske stoje Saudijska Arabija, Egipat, Turska i Iran, dok UAE podržava RSF . Sve karte na AI Jedna od glavnih Trumpovih politika u drugom mandatu je razvoj vještačke inteligencije (AI). Stotine milijardi dolara su spremne za ulaganje u Sjedinjene Države i savezničke zemlje. To je oblast za koju američki stručnjaci vjeruju da će im dati komparativnu prednost u odnosu na Kinu , koja je jedini američki takmac u ovom polju. Trump je u ponedjeljak potpisao još jednu izvršnu naredbu. „Genesis Mission“ je naziv projekta kojim se ujedinjuju naučnici i tehnologije iz sedamnaest nacionalnih laboratorija u „jedan kooperativni sistem za istraživanje“, a superračunari i baze podataka biće integrisani u „platformi za eksperimentisanje vještačke inteligencije zatvorenog tipa“, navodi se u Trumpovoj naredbi. Neki su važnost projekta uporedili s misijom „Apolo“, kada je prvi čovjek sletio na Mjesec. Bijela kuća je to usporedila s projektom „Manhattan“, kada su Sjedinjene Države razvile svoju prvu nuklearnu bombu. Naredba podrazumijeva korištenje baza podataka državnih institucija i agencija, laboratorija i najboljih univerziteta u cilju mašinskog učenja. Drugim riječima, to je sastavljanje baza podataka na kojima će biti trenirana vještačka inteligencija. Iako se ovakve ocjene nekome čine kao pretjerane, Trump smatra drugačije. On, s grupom velikih američkih kompanija, računa da će AI pomoći Sjedinjenim Državama da imaju prednost u nauci ekonomiji, vojsci, zdravstvu... i da je to tehnologija koja će promijeniti svijet kao niti jedna ranije. Nedavno je pozvao američki Kongres da donese zakon o vještačkoj inteligenciji, upozoravajući ih da ne smije biti takav da će ograničiti rast ove oblasti. Pozvao je savezne države da ne donose svoje zakone, a zakonodavce u Washingtonu da zakon o vještačkoj inteligenciji uključe u zakone o odbrambenoj politici ili kao zaseban zakon „i niko nikada neće moći konkurisati Americi“. Jedna od prednosti koju vještačka inteligencija daje onima koji je koriste je i brzina. Procesuiranje gomile informacija u djeliću sekunde i pronalaženje rješenja jedan je od parametara kojim se mjeri kvalitet vještačke inteligencije. Dok AI još više ne zaživi u američkom sistemu donošenja odluka, Trump radi brzinom kao da konsultuje AI na dnevnoj bazi i potom potpisuje izvršne naredbe. Na to je primoran. Mnogo problema u Sjedinjenim Državama i procesi širom svijeta traže hitne odgovore. Trumpu je jasno da se nekad lakše popeti na vrh nego se tamo zadržati. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Vrhovni sud Brazila naredio je da bivši desničarski predsjednik Jair Bolsonaro počne služiti zatvorsku kaznu od 27 godina i tri mjeseca zbog planiranja državnog udara nakon što je izgubio na posljednjim izborima, javio je BBC. Foto: Detalj s protesta u Brazilu Sudija Alexandre de Moraes u utorak je presudio da je slučaj dobio konačnu presudu i da daljnje žalbe nisu moguće. Bolsonaro (70) proglašen je krivim za vođenje zavjere s ciljem održavanja na vlasti nakon što je izgubio izbore 2022. godine od svog ljevičarskog rivala Luiza Inacija Lule da Silve . Počeće služiti kaznu u zatvorskoj ćeliji savezne policije u glavnom gradu Braziliji , gdje je pritvoren od subote, nakon se smatralo da postoji opasnost od bijega, i pušten iz kućnog pritvora. Na saslušanju u nedjelju, Bolsonaro je priznao da je pokušao otvoriti monitor na svom gležnju (nanogicu) lemilicom dok se nije „osvijestio“ , pokazuju sudski dokumenti. Rekao je da nije imao namjeru bježati i za štetu koju je nanio monitoru okrivio je „paranoju“ izazvanu lijekovima. Sudija Moraes je u utorak naložio da se Bolsonaru, čiji je medicinski tim ranije izjavio da mu se zdravlje pogoršava, pruži stalna medicinska njega. Sudije Vrhovnog suda su u septembru, kada je Bolsonaro proglašen krivim za planiranje državnog udara, izjavile da je znao za planove za atentat na Lulu i njegovog potpredsjedničkog kandidata Geralda Alckmina , te za hapšenje i pogubljenje Moraesa, koji je nadgledao Bolsonarovo suđenje. Zavjera nije dobila podršku komandanata vojske i zračnih snaga. Lula je položio zakletvu bez incidenata 1. januara 2023. godine. Ali sedmicu dana kasnije, 8. januara, hiljade Bolsonarovih pristalica upale su u vladine zgrade u Braziliji. Snage sigurnosti su intervenisale i oko 1.500 ljudi je uhapšeno. Sudije su utvrdile da je izgrednike podstakao Bolsonaro, čiji je plan, kako su rekli, bio da vojska interveniše i vrati ga na vlast. Bolsonaru je također zabranjeno kandidovanje za javnu funkciju do 2060. godine - osam godina nakon isteka kazne. Bivši predsjednik je suđenje nazvao „lovom na vještice“ osmišljenim da ga spriječi da se kandiduje na predsjedničkim izborima 2026. godine. Sudija Moraes je u utorak također naredio da i drugi koji su proglašeni krivima kao Bolsonarovi saučesnici moraju započeti služenje svoje kazne. Među njima su general Augusto Heleno , bivši ministar institucionalne sigurnosti, i general Paulo Sérgio Nogueira de Oliveira , bivši ministar odbrane.

Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je uredbu o odobravanju Strategije nacionalne politike Rusije do 2036. godine, javio je TASS. Foto: Vladimir Putin Dokument ima 61 odredbu podijeljenu u šest dijelova. Osim opštih odredbi, dokument sadrži pregled trenutnih međuetničkih odnosa u Rusiji . Ostali dijelovi posvećeni su ciljevima, principima i prioritetima nacionalne politike zemlje, kao i provedbi nacionalne politike u ruskim regijama. Dokument također sadrži ciljane brojke. U skladu s dokumentom, strategija je osmišljena kako bi se „očuvalo historijski formirano jedinstvo i teritorijalni integritet Rusije, njena unutrašnja stabilnost, skladan razvoj i prosperitet naroda Rusije, kao i ojačalo jedinstvo multietničkog stanovništva Rusije (ruske nacije) kao temelja jedinstvene civilizacije-države“ . Dokument strateškog planiranja Strategija je opisana kao dokument strateškog planiranja u sferi nacionalne sigurnosti Rusije, koja je složene međusektorske društveno orijentisane prirode. Njena svrha je pomoći vladinim agencijama da uspostave zajedničke pristupe nacionalnim politikama Rusije u dogovoru s institucijama civilnog društva. Prethodna Nacionalna strategija politike usvojena je 2012. godine i ostaje na snazi ​​do 2025. godine. Izmijenjena je dva puta, 2018. i 2024. godine. Nova strategija je šira od svog prethodnika od 37 tačaka, uključujući i one u pogledu ciljanih brojki i očekivanih rezultata. Putin je zadužio vladu da odobri plan implementacije dokumenta i preporučio regionalnim vlastima i tijelima lokalne samouprave da se oslanjaju na novu Strategiju u rješavanju srodnih zadataka.

Rat u Ukrajini približava se svojoj četvrtoj godišnjici. Ovih dana, nešto više nego ranije, govori se o njegovom brzom okončanju. Zašto baš sada i je li to moguće? Foto: Ilustracija Kako je Ukrajina, a shodno tome i Zapad, došao u situaciju u kojoj je danas, pitanje je koje će proganjati generacije političara i istraživača u tom dijelu svijeta. Postoje mnoga pitanja koja traže odgovor, dok sadašnji američki predsjednik Donald Trump ponavlja da se taj rat nikada ne bi dogodio da je on bio u Bijeloj kući. Trump vjerovatno cilja na to da Rusija ne bi izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, u vremenu kada je Joseph Biden bio američki predsjednik. To smatraju i neki istraživači koji su bliži ruskim pozicijama. Jedan od njihovih glavnih argumenata, nakon što pokušaju uvjeriti da je Trump razumniji od ostatka političara sa Zapada i spreman da uvaži stavove druge strane, jeste i nepredvidivost sadašnjeg američkog predsjednika. Drugim riječima, oni tvrde da Rusija ne bi smjela napasti državu koju brani ratoborni Trump, jer njegov odgovor nije moguće predvidjeti. Je li rat mogao biti izbjegnut poslije ruske aneksije Krima 2014. godine, jedno je od glavnih pitanja na koje na Zapadu moraju odgovoriti prije ili kasnije. Je li Zapad trebao biti agresivniji prema Rusiji nakon aneksije ukrajinskog Krima 2014. godine i je li bila greška ruskog predsjednika Vladimira Putina i dalje držati za sagovornika, dok su ruski energenti dominirali na evropskom tržištu? Kritičari ideje da je Zapad trebao još jače raditi na uvlačenju Ukrajine u svoju orbitu, godinama tvrde da je upravo ta namjera razlog za rat na istoku Evrope. O tome su posljednjih mjeseci govorili i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg. Merkel odbacuje svaku odgovornost za rat u Ukrajini i odnos Zapada prema Putinu, a Stoltenberg objašnjava da Biden nije htio da NATO ratuje protiv Rusije zbog Ukrajine. Kraj 2025. godine U ovakvoj postavci Zapada i Rusije ni nakon gotovo četiri godine rata Ukrajina ne može da pronađe odgovor, jer sve ponuđene opcije koštaju. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je više puta govorio o tome da se njegova država nalazi između dva izbora: Patnje zbog gubitaka koje podnosi i opcije da izgubi čast i prihvati zahtjeve Rusije. Ta dilema predsjednika Zelenskog u potpunosti opisuje situaciju u kojoj se nalazi Ukrajina. Zelenskom je potpuno jasno da nastavak rata donosi ogromne gubitke Ukrajini. To se posebno odnosi na demografske gubitke koje ne može nadomjestiti ni sav novac Zapada. Hrabro držanje ukrajinske vojske ima veliku cijenu i glavno pitanje za Kijev i Zapad je koliko to dugo ukrajinski narod može podnijeti. Uz to, Ukrajina trpi ekonomske i svake druge gubitke, dok Trump američku pomoć uslovljava unosnim ugovorima za američke kompanije. Pojednostavljeno rečeno, ukrajinski vojnik mora braniti od ruskog neprijatelja teritoriju koju njegova vlada namjerava dati bogatim Amerikancima. Na ruskoj strani situacija je slična, jer Putin također Trumpu nudi iste takve ugovore i otvoreno kaže da Rusija ima više takvih resursa nego Ukrajina. Ogromne demografske i svake druge gubitke trpi i Rusija. Čitav plan Zapada, nakon što su donijeli odluku da NATO neće braniti Ukrajinu, jeste da će se pod teretom gubitaka ruska vojna sila urušiti, ili da će cijena rata postati neprihvatljiva za neke strukture u Rusiji koje će početi jurišati na Putinovu vlast. Taj slom Rusije trebale su ubrzati silne sankcije Zapada. Iako je tokom 2025. godine ruska vojska napravila određene pomake na frontu, potiskujući ukrajinsku vojsku s jednih utvrđenih pozicija na druge, to nije dovoljno da se ukrajinska odbrana raspadne i Putin diktira uslove mira u Ukrajini. Zato se Putin ovih dana više uzda u pregovore s Trumpom koji će obuhvatiti Ukrajinu i druge dijelove svijeta. Drugim riječima, Putin je spreman za pobjedu u Ukrajini svojim američkim rivalima prepustiti neke druge dijelove svijeta. Neki nagađaju da je na stolu Bliski istok, Balkan, pa čak i Venecuela i niz drugih država u Južnoj i Centralnoj Americi. Dva plana Tako je ovih dana u javnost procurio navodno ruski plan o kraju rata u Ukrajini, a onda nedugo zatim i evropski plan. Zelenski bi za oba oba plana mogao reći kao i ranije – biramo između podnošenja teških žrtava i poniženja. Ali, to je činjenično stanje za ovu veliku državu koja se našla između dva geopolitička tabora. Prvo se u javnosti pojavio plan koji favorizuje ruske interese. Prema njemu bi, kratko rečeno, Putin dobio sve što želi. Dakle, dijelove ukrajinske teritorije, ukidanje sankcija Zapada, ukrajinska vojska bi bila smanjena, Kijev se ne bi pridružio NATO-u, garancije da više neće biti napadnuti u budućnosti bile bi predmet nekih novih pregovora… Taj plan je razljutio i rastužio evropske saveznike Ukrajine. Iako su znali da je Trump spreman na sve, ovo je bilo više nego što su mogli zamisliti. Dok su se Evropljani oporavljali od šoka, američki političari i mediji pokušali su otkriti kako se došlo do tog plana. Navodno, plan je bio ruski spisak želja koji je predat specijalnom Trumpovom izaslaniku Steveu Witkoffu i koji je medijima od Rusa dostavljen kao usaglašeni američko-ruski prijedlog. U nastavku, Trumpovi ljudi su svojim smušenim reakcijama, ali automatskim, taj plan počeli braniti kao dobar. Trumpove kritike Zelenskog su pojačale utisak da američka administracija stoji iza plana koji je dospio u javnost. To se poklopilo s pisanjem dijela američkih medija, koji su gotovo u pravilu bliski krupnom kapitalu, o korupciji unutar ukrajinske vlasti. Međutim, Trumpovi ljudi nisu taj plan u potpunosti odbacili kao tuđi, što ukazuje da su s njim saglasni, ili da su naprosto svjesni sramote koju im je priredila zvanična Moskva. Onima koji ukrajinski rat prate površno to je bio krunski dokaz da je Trump i Washington otpisao Zelenskog i Ukrajinu. Upravo je to i bio cilj ove ruske operacije, pod uslovom da su pomenuti nalazi dijela američkih medija i političara tačni. Ubrzo nakon toga Evropljani u javnost daju svoj plan, koji pojednostavljeno rečeno daje pečat porazu Putina u Ukrajini. Kijev bi po tom planu dobio sve što mu je trenutno važno, uključujući prekid vatre, kontrolu nad elektroenergetskim objektima, ruski novac za obnovu zemlje, put ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u te sigurnosne garancije Sjedinjenih Država i evropskih sila, a sva druga teška pitanja bila bi ostavljena za pregovore u narednom vremenu. I za ovaj plan, kao i za prethodni ruski, slobodno se može reći da se radi o spisku želja. Malo ko može i zamisliti da će Putin prihvatiti da Ukrajina dobije sve ovo, jer je on pokrenuo rat da Kijev ne dobije ni dio toga. Uz to, ruska vojska nije slomljena i nije moguće Moskvi izdiktirati uslove mira u Ukrajini u ovom trenutku. Trump čudotvorac Nakon što se pojavio prvi plan o miru u Ukrajini i nakon što su Evropljani i dio američkih političara burno reagovali, Trump je rekao da on Zelenskom nije dao „konačnu ponudu“, nakon što su se pojavile informacije da se o tome Kijev mora izjasniti do četvrtka ove sedmice. Američki državni sekretar Marco Rubio taj rok je malo rastegao, pa je u nedjelju navečer govorio o „narednom ponedjeljku“, odnosno o „razumnom roku“. Zelenski je svjestan šta znači odbiti američku ponudu. Prošle sedmice je govorio o tome bi se Ukrajina „mogla suočiti s vrlo teškim izborom – ili izgubiti dostojanstvo ili riskirati gubitak ključnog partnera“. Ta odluka bi mogla pasti na Zelenskog, iako bi po logici stvari o takvoj dilemi morali odlučivati i neki drugi Ukrajinci. Zelenski, koji je nepopularan u Sjedinjenim Državama i koji se s Trumpom pred kamerama obračunavao u Bijeloj kući, tako je dobio priliku da popravi svoj položaj u Washingtonu i uništi ga kod kuće. Međutim, tu odluku neko mora donijeti, a Trump nastoji da se to desi čim prije. Ukrajinski rat crpi američku snagu, a dogovor s Rusijom otvara brojne mogućnosti za američke kompanije. Dogovor Trumpa i Putina mogao bi značiti unosne sporazume u oblasti energetike, rijetkih metala i minerala, trgovine, ali i redefinisanja odnosa prema Evropi, Kini, Bliskom istoku i Centralnoj i Južnoj Americi. Ali, da bi se to desilo potrebno je natjerati Kijev ili Moskvu da promijene svoje stavove. To što je Putin dijelove ukrajinske teritorije uvrstio u Ustav Rusije znači da se rat sada vodi za teritoriju i da sada nije moguće da dvije države istovremeno kontrolišu jednu tačku, posebno ako se radi o toliko velikim prostranstvima kao ukrajinskim, u kojima se nalaze razna bogatstva koja privlače američke kompanije. Isključivi zahtjevi su i ukrajinsko (ne)pridruživanje NATO-u, američke sigurnosne garancije, ratna šteta, sankcije Rusiji i mnogi drugi. Dakle, Trump ta pitanja ne može riješiti po principu da svi budu zadovoljni i da se svi osjećaju kao pobjednici. Neko bi u bilo kojem dogovoru, u skladu s dva plana koja su se u javnosti pojavili u proteklim danima, bio teško poražen. U širem smislu, neki aspekti tog plana bi mogli značiti i poraz evropskih sila i Zapada uopšte. U nekoj varijanti sva ova pitanja bi mogla biti pomjerena za neko drugo vrijeme. Ali, ako do dogovora ne dođe dvije strane će računati kao što to rade godinama – krah protivničke vojske i države. Ko je tome bliži također je otvoreno pitanje i odgovor na njega znaju samo oni koji imaju detaljni uvid u stanje dvije države i dvije vojske. Tako je dilema koju je ponavljao Zelenski – biranje između teških gubitaka i dostojanstva, postala važeća i za Putina i Rusiju, ali i za evopske sile i američki kredibilitet. Članak je ranije objavljen na portalu PISJournal.net .

Sudanske paravojne Snage za brzu podršku (RSF) u ponedjeljak su objavile jednostrano tromjesečno primirje, dan nakon što je vojska odbacila američki prijedlog primirja od međunarodnih posrednika, javio je AFP. Foto: Pozicija Sudana na mapi Afrike RSF, koje se bore protiv redovne sudanske vojske od aprila 2023. godine, saopštile su da proglašavaju primirje „kao odgovor na međunarodne napore, uključujući inicijativu američkog predsjednika Donalda Trumpa i posrednika Quada“ . Quad čine Sjedinjene Američke Države , Saudijska Arabija , Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat . Potez RSF-a uslijedio je nakon što je UAE oštro kritikovao načelnika sudanske vojske Abdela Fattaha al-Burhana zbog odbacivanja američkog prijedloga primirja i optužile Washington da ponavlja stavove Emirata o sukobu. UAE je široko optužen za naoružavanje RSF-a, ali Abu Dabi je više puta negirao tu optužbu. U ponedjeljak su RSF objavile „humanitarno primirje koje predviđa prekid neprijateljstava na tri mjeseca“. Objava je data u snimljenoj video poruci Burhanovog bivšeg zamjenika, a sada ljutog rivala, komandanta RSF-a Mohameda Hamdana Dagloa . U nedjelju je Burhan nazvao prijedlog primirja koji je poslao američki izaslanik Massad Boulos u ime posredničke grupe Quad „najgorim do sada“ i neprihvatljivim za njegovu vladu, koja ima sjedište u Port Sudanu na Crvenom moru . Nazvao je grupu Quad „pristrasnom“ sve dok je UAE član i optužio Boulosa da ponavlja argumente iz Abu Dabija. U ponedjeljak je državna ministrica UAE-a za međunarodnu saradnju , Reem bint Ebrahim Al Hashimy , oštro kritikovala Burhana zbog „dosljednog opstruktivnog ponašanja“ . „Ovo se mora raspraviti“, rekla je. Odbacujući američki plan, Burhan je rekao da prijedlog „eliminiše oružane snage, raspušta sigurnosne agencije i zadržava miliciju tamo gdje jesu“ . Civilna vlast Dana 6. novembra, RSF su objavili da su pristali na prijedlog humanitarnog primirja koji su predložili međunarodni posrednici. Vlada, koja je podržavala vojsku, odbacila je raniji plan u septembru kojim bi se i vojska i RSF isključili iz poslijeratnog političkog procesa u Sudanu . Taj prijedlog uključivao je tromjesečno humanitarno primirje, nakon čega slijedi trajno primirje i devetomjesečni prelazak na civilnu vlast. Prošle sedmice, Trump je rekao da će se potruditi okončati rat u Sudanu, nakon što ga je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman pozvao tokom posjete Washingtonu da se uključi. Burhan se zahvalio dvojici lidera na onome što je nazvao njihovom „iskrenom“ inicijativom, ali je pozvao posrednike da „ dođu s pozitivnim i pravilnim pristupom“ . Među generalovim kritikama američkog prijedloga bile su tvrdnje da on „eliminiše oružane snage, raspušta sigurnosne agencije i zadržava milicije tamo gdje jesu“ bez njihovog razoružavanja. Ponavljajući da je sukob „rat za opstanak“ , insistirao je da svaki mirovni sporazum mora prisiliti RSF da se u potpunosti povuče sa zauzete teritorije i da bude ograničen na određene zone. Burhan je napao i ponovljene tvrdnje Dagla da vojsku kontroliše Muslimansko bratstvo . „Gdje su ovi takozvani članovi Muslimanske braće unutar sudanske vojske? Ne poznajemo ih. Takve tvrdnje čujemo samo u medijima“, rekao je Burhan. Daglo je u ponedjeljak izjavio da su RSF otvoreni za razgovore sa „svim akterima osim terorističkog islamističkog pokreta Muslimanske braće i Nacionalnog kongresa“ , sada zabranjene stranke bivšeg sudanskog lidera Omara al-Bashira . Daglo je godinama radio za Bashira prije nego što se udružio s Burhanom kako bi ga svrgnuo 2019. godine kao dio sudanske revolucije . Njih dvojica su potom ugušili mladu civilnu vladu Sudana. Međunarodna pažnja prema sukobu porasla je otkako su RSF prošlog mjeseca zauzeli ključni darfurski grad El-Fašir nakon nemilosrdne opsade koja je izazvala upozorenja na zločine protiv čovječnosti i genocid . U protekle dvije godine, zaraćene strane u Sudanu prekršile su svaki sporazum o prekidu vatre, a pregovori o zaustavljanju rata još nisu postigli nikakav napredak.

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću u Sjedinjenim Američkim Državama sve češće se govori o onome što je u Monroeovoj doktrini iz 1823. godine nazvano „američko dvorište“. Ali, taj dio svijeta nije isti ni u odnosu na Trumpov prvi mandat, jer je Kina prisutnija nego ikad prije. Foto: Donald Trump i Gustavo Petro Nije tajna da je naredni veliki cilj američke vanjske politike obuzdavanje Kine, koju je u septembru prošle godine tadašnji zamjenik državnog sekretara Kurt Campbell nazvao „najvećim izazovom“ u američkoj historiji. Ta ocjena je tačna, jer se Sjedinjene Države nikada nisu suočile s državom te veličine i tolike ekonomske i tehnološke moći, koja sada doseže do američkih granica. U Washingtonu su pravilno procijenili da će suzbijanje kineskog uticaja ići mnogo lakše ako se krene doslovno iz pomenutog „dvorišta“, gdje je Kina decenijama jedan od ključnih igrača. Odabir Marca Rubija za državnog sekretara logičan je potez, jer se radi o dugogodišnjem protivniku svega što ima veze s ljevicom, socijalizmom, Kinom, komunizmom... Pored toga, njegovo porodično porijeklo i poznavanje španskog jezika dodatna mu je kvalifikacija za ovaj posao. Tako se u prvim danima Trumpovog mandata nazirala nova politika Washingtona, koji sve u Sjevernoj, Centralnoj i Južnoj Americi vidi kao dio svijeta u kojem nema mjesta za druge sile. Ubrzo je Trump ušao u sukob s Kanadom, a iz Paname je protjerao Kineze, nakon prijetnje upotrebe vojne sile protiv te male države u kojoj se nalazi kanal koji povezuje dva okeana . Tu je i slučaj Argentine, gdje Trump i dio američke poslovne elite stoje iza predsjednika Javiera Mileija , dok se tamo testiraju politički i ekonomski modeli. Petro je prvi Trumpu rekao „ne“ Iako je Panama pod Trumpovim prijetnjama istupila iz kineske inicijative „Pojas i put“, drugi dio nekada zajedničke države je to odbio. Ljevičarski kolumbijski predsjednik Gustavo Francisco Petro Urrego je odbio da se pokori Trumpu na bilo koji način, što je bio dvostruki šok. Prvo, jer je Petro na čelu države koja je decenijama jedan od najbližih američkih saveznika u tom dijelu svijeta. Drugo, jer je Petro pokazao da je spreman sve staviti na stol, čak i samo savezništvo. Prvi okršaj Petra i Trumpa krenuo je ubrzo po povratku američkog predsjednika u Bijelu kuću. Tih dana su Sjedinjene Države deportovale migrante u razne države, a rijedak pobunjenik je bio Petro. On je odbio da primi sunarodnike koje u Kolumbiju prebacuju u američkom vojnim avionima. Tražio je da se poštuje njihov dignitet i rekao da će ih njihova država sve rado primiti. Dok su avioni još uvijek bili na pola puta između dvije države, Trump je najavio carine na uvoz iz Kolumbije. Petro je u realnom vremenu, preko društvenih mreža, svijetu javio da uvodi carine Sjedinjenim Državama. Onda su proradili diplomatski kanali i stvar je „ispeglana“ na kratko. Ali, Petro nije stao. Neki će reći da mu sukob s Trumpom odlično dolazi zbog unutrašnje politike, dok drugi u tome vide dugoročni plan. Petro je ubrzo postao jedan od najvećih kritičara Izraela zbog „genocida“ u Pojasu Gaze i počeo je kidati veze s Tel Avivom. Protjerivanje diplomata, prekid trgovine i verbalni obračuni s (pro)izraelskim stavovima i glasovima na društvenim mrežama dio su njegovih poteza. Čak je svoju vojsku lišio rezervnih dijelova od izraelskih proizvođača aviona, a nedavno je iz Švedske naručio borbene avione Gripen za 3,1 milijardu dolara. Petro je svoj stav prema Izraelu pokazao i u New Yorku u septembru. Potpuno nediplomatski, pridružio se propalestinskim demonstrantima na ulicama ovog američkog grada i pozvao američku vojsku da odbije poslušnost Trumpu. Odgovor iz Washingtona je stigao brzo. Zamrznuta je pomoć Kolumbiji, Petru ukinuta viza za SAD i uvedene sankcije pod optužbom da nije uspio suzbiti trgovinu drogom i da je dozvolio kartelima da „cvjetaju“ u Kolumbiji. To je dio iste politike koju Washington vodi prema Venecueli – državi s najvećim rezervama nafte na svijetu. Petro je žestoko odgovorio na optužbe da ima ikakve veze s kolumbijskim kartelima i najavio da će svoju nevinost dokazati pred američkim sudovima u procesima koje će voditi američki advokati. Rekao je da nema imovinu u Sjedinjenim Državama i da su najveći trgovci drogom stanovnici američkih, evropskih i bliskoistočnih gradova i da to nisu oni koje američka vojska ubija na brodovima posljednjih mjeseci. Tvrdio je da su on i njegova država Trumpova meta, jer ne želi da pomogne invaziju na Venecuelu, odbacujući bilo kakav strani intervencionizam u regiji. „Velika Kolumbija“ drugi put Strateška važnost Kolumbije za Washington je dobro poznata. U toj državi i na njenim granicama traje veliki obračun Sjedinjenih Država i rivala. Ovog mjeseca Petro je govorio o „Velikoj Kolumbiji“, državi Simona Bolívara, koja je postojala u 19. stoljeću, a koja je obuhvatala današnju Kolumbiju, Venecuelu, Ekvador i Panamu. „Nije li vrijeme za Veliku Kolumbiju“, upitao se dok je govorio o dešavanjima u regiji, iako je posve jasno da od te ideje trenutno nema ništa. Ali, upravo u ove četiri države Trump vodi bitke za kontrolu kontinenta. Nakon uspjeha u Panami, stvari s Kolumbijom i Venecuelom ne idu lahko, a u nedjelju je doživio težak udarac u Ekvadoru. Slučaj Ekvadora je više nego važan za više Trumpovih politika. Tu nekada sigurnu državu su karteli, uključujući balkanske, pretvorili u jedno od najopasnijih mjesta na svijetu s rekordnim stopama ubistava. Kako ta država nije imala mehanizme da se bori protiv trgovine drogom, jer su susjedne Kolumbija i Peru bile centar takvih ilegalnih aktivnosti, karteli su prešli preko granice i za kratko vrijeme uništili Ekvador. Prema nekim podacima, preko sedamdeset posto svjetskog kokaina, koji uglavnom potiče iz Kolumbije i Perua, prođe kroz Ekvador i ode u svijet. Na talasu želje da se suzbije kriminal u Ekvadoru na vlast je došao Daniel Noboa, prvo kao predsjednik koji će završiti mandat prethodnika. Onda je na izborima u aprilu pobijedio ljevičarku Luisu González. U Ekvadoru se pred te izbore pojavio blizak Trumpov saveznik i osnivač zloglasnog Blackwatera Erik Prince, koji se trebao uključiti u borbu protiv kartela. Priča o drogi i kartelima u Ekvadoru više je od lokalne priče. Prvo, neki mediji i politički rivali predsjednika Noboe tvrde da je njegova porodica uključena u trgovinu drogom, pa se u tom kontekstu pominju i balkanske države. Zatim, Noboin dolazak na vlast, na izborima za koje opozicija kaže da su pokradeni, značio je obračun s ljevičarskom politikom njegovih prethodnika. Ustav Ekvadora zabranjuje prisustvo stranih trupa na ekvadorskoj teritoriji i Noboa je to pokušao promijeniti na referendumu. Plan je bio dovesti američku vojsku, odnosno omogućiti im povratak nakon što su ih ljevičari Luise González izbacili iz Ekvadora. U nedjelju, uz ogromnu izlaznost birača, preko šezdeset posto je bilo protiv - težak udarac za Trumpa i njegovog saveznika Nobou. Bitka za Južnu Ameriku Trumpova sveprisutnost u medijima i bavljenje Bliskim istokom i Ukrajinom često ne odaje utisak da se nešto važno dešava u Južnoj Americi. Međutim, stvari stoje potpuno drugačije. Tamo Trump bilježi pobjede i poraze, sklapa sporazume i kažnjava rivale. Tako je prošlog mjeseca upisao, iako za to nema gotovo nikakve zasluge, važnu pobjedu u Boliviji , gdje je nakon dvije decenije s vlasti otišla antiamerička ljevica. Ogromna država bogata resursima, uključujući litijum, vratila se u američko okrilje. Novi predsjednik Rodrigo Paz Pereira je, između ostalog, obnovio diplomatske veze s Izraelom i prekinuo s Iranom. Od povratka u Bijelu kuću, Trump se bavio Panamom, Venecuelom, Brazilom, Kolumbijom, Ekvadorom, El Salvadorom, Argentinom, Paragvajom... To upućuje da je Latinska Amerika epicentar njegove vanjske politike. Čak je i preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev, što je i simbolična poruka da ne želi da se dovodi u pitanje liderstvo Washingtona u tom dijelu svijeta. Pored toga, Trump je uvodio sankcije i carine neposlušnim i prijetio upotrebom vojske, pomagao odanim, a s rijetkim odlučio da pregovara, kao što je to slučaj s Brazilom. „Zapadna hemisfera je američko susjedstvo i mi ćemo je zaštititi“, rekao je američki ministar odbrane Pete Hegseth, jasno pokazujući cilj. Ranije su Sjedinjene Države u ovom dijelu svijeta pribjegavale i nasilnom rušenju vlasti i čini se da se pod Trumpom to doba može vratiti. Američki mediji su izvijestili da je nedavno dao agenciji CIA naredbu da može djelovati na području Venecuele. Trumpov cilj je protjerati kineski uticaj iz ovog dijela svijeta, a njegovi rivali nastoje suprotno. U maju su predsjednici Brazila, Čilea i Kolumbije rekli da žele proširenje ekonomske saradnje s Kinom i odbacili „trgovačke ratove“, što je jasna kritika Trumpove politike carina . „Američko dvorište“ je poprište okršaja Pekinga i Washingtona i obje strane imaju adute. Dvije sile nude različite aranžmane i u nekim dijelovima svijeta čak koegzistiraju. Ali, u Južnoj Americi oni koji se oslanjaju na Kinu i Sjedinjene Države nemaju taj luksuz. Pobjeda jedne strane znači sveobuhvatan obračun s drugom. Drugim riječima, okršaj u Južnoj Americi, bilo kinesko-američki, ili okršaj lokalnih snaga, politika je koja jednu stranu ostavlja teško poraženom. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

On a hazy weekday morning on the Athens Riviera, the old airport is almost unrecognizable. The runways are still slightly noticeable from above, two pale scars running parallel to the sea, but at ground level, cranes, pylons, and incomplete concrete frames dominate the horizon. Security fences block off much of the site. Billboards promise “a new green, smart city” where families cycle past glass towers and a vast park rolls down to the water. Photo: Olympic Airways Boeing 747-200 SX-OAB, retired in 1999. November 2025. © Leon Dimitrios/Corella Publishing Welcome to Ellinikon – or rather, The Ellinikon, as the branding now insists. For more than 60 years, this was Athens’ main international airport, handling up to 13.5 million passengers a year before it closed in 2001 . A few years later, its grounds hosted Olympic baseball and hockey, and then – in one of the most jarring turns in its history – a makeshift refugee camp. Today, it is marketed as Europe’s largest urban regeneration project, a €7–8 billion bet on luxury real estate and a coastal lifestyle. How one piece of land could absorb so many roles, in so little time, says a lot about modern Greece – and about the kind of future European cities are building. From glamour gateway to Olympic stage Ellinikon opened in 1938 and, for decades, was Greece’s front door to the world. The airport became synonymous with Olympic Airways, Aristotle Onassis’s national carrier, and with the promise of jet-age modernity. Part of the site also hosted a US air base during the Cold War, underscoring its strategic importance. By the 1980s and 1990s, however, Ellinikon was bursting at the seams. Squeezed between the sea and fast-growing southern suburbs, the airport was handling more passengers than its official capacity, while nearby residents complained about noise and traffic. A decision was made to build a new hub at Spata, 20 kilometres east. When Athens International Airport “Eleftherios Venizelos ” opened on 28 March 2001, Ellinikon ceased commercial operations. Photo: Olympic Airlines fleet parked at the former Ellinikon Airport during its heydays, Athens, October 1985. © Leon Dimitrios/Corella Publishing The last Olympic Airways Boeing 737 departed for Thessaloniki; the lights went off in the terminals. Early on, politicians floated grand ideas for what would follow: above all, a huge metropolitan park that would give congested Athens the green lungs it never had. Instead, in the early 2000s, the site was pressed back into service for another spectacle: the 2004 Olympic Games. Runways and apron areas were repurposed into the Hellinikon Olympic Complex , hosting sports such as baseball, softball, hockey, and fencing. For a few weeks, Ellinikon was again at the centre of global attention, symbolising a confident, modernised Greece. Then the flame went out. Ruins and refuge In the years after the Olympics, Ellinikon slipped into limbo. The grand metropolitan park never materialised; instead, the former terminals and venues decayed behind fences, their seats bleaching in the sun and their walls filling with graffiti. Occasional trade fairs, concerts, and sports events could not disguise the sense of abandonment. When Greece’s debt crisis hit, the 6-million-square-metre plot functioned as both a symbol of waste and a tempting asset. Successive governments tried to privatise it as a condition of the bailout, while local municipalities and citizen groups argued for a largely public park. Planning disputes, court challenges, and political hesitation dragged on for years. Then, in 2015, the site took on a very different role. As wars in Syria, Afghanistan, and elsewhere pushed hundreds of thousands of people towards Europe, Greece found itself on the front line of the refugee crisis . With existing facilities overwhelmed, authorities used parts of the former airport terminal and Olympic venues at Hellinikon to house asylum seekers. Photo: Refugee children from Afghanistan at play near the West Terminal building, Summer 2016. © Leon Dimitrios/Corella Publishing The camp hosted up to 3,000 people , with estimates reaching 6,000 at its peak, many of them families, mostly from Afghanistan. Tents were pitched on former baseball fields and inside the old arrivals hall, scattered around on the parking lots and entrance facilities. Human rights organisations repeatedly criticised conditions as “deplorable” – overcrowded, poorly heated, with limited sanitation and no privacy. In June 2017 , police cleared the camp, busing the remaining residents to other sites across the country. Within a few days, the makeshift shelters were gone, leaving just rubbish, damaged fittings, and contested memories. For those who had once passed through Ellinikon as tourists or workers, the sight of people stranded there in tents was an unpleasant reminder of how uneven the freedom to move can be. Europe’s “largest urban-regeneration project” The next act in Ellinikon’s story is now rising quickly from the rubble. Following a lengthy tender process, the site was leased to Lamda Development, a Greek company backed by international investors, which is spearheading a vast mixed-use scheme branded “The Ellinikon”. The project’s own materials describe it as “Europe’s largest urban-regeneration endeavour” and “a smart and sustainable new city within Athens.” On roughly 6.2 million square metres of land, the developers plan luxury residences, office districts, hotels, marinas, Greece’s largest shopping mall, a Hard Rock hotel and casino resort, and the Riviera Tower. This 200-metre residential high-rise is set to become the country’s tallest building . A central promise is the creation of a vast coastal park, around 2 million square metres in size, with restored streams, sports areas , and restored dunes – marketed as doubling Athens’ accessible green space. Construction is well underway . Recent progress updates show major groundwork, soil and groundwater remediation (billed as the largest such project in Greece), and early structural work on key buildings and infrastructure. Much of the old Olympic infrastructure has already been demolished. Some heritage elements, including parts of Eero Saarinen’s 1960s East Terminal , are meant to be preserved and adapted into cultural spaces. Economically, the stakes are high. The total investment is estimated at around €8–10 billion over the coming decades. The government touts The Ellinikon as a flagship of the post-crisis recovery, capable of creating tens of thousands of jobs and attracting tourists and investors year-round. Whose future city? The Ellinikon’s official narrative leans heavily on expressions like “sustainability”, “innovation,” and “public space”. Plans promise bicycle lanes, electric-vehicle infrastructure, energy-efficient buildings, and, crucially, public access to parts of the seafront and the metropolitan park. Yet the project also speaks to a wider European tension. Large regeneration schemes often arise on former industrial or infrastructural land, sold as chances to heal urban scars. In a few years’ time, visitors may arrive at The Ellinikon, stroll through the park, shop at the mall, and watch the sunset from the marina without realising what stood here before. For the developers and politicians, that will be a sign of success: an “empty” site transformed into a glossy new city-within-a-city — for many others, it may feel more like a beautifully managed act of forgetting.

Jučer je u posjetu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu došao saudijski prijestolonasljednik i princ Mohammed bin Salman, javnosti poznat i kao MBS. Brojne teme su bile na stolu, ali ona o kojoj su njih dvojica najmanje govorila u javnosti vjerovatno je bila najvažnija – kakav to Bliski istok želi Washington i da li neko može zaustaviti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Mohammed bin Salman i Donald Trump u Bijeloj kući Posjeta MBS-a Washingtonu i Trumpu najavljivala se sedmicama. To je njihov drugi sastanak u šest mjeseci, nakon što je u maju u Saudijsku Arabiju došao Trump. I tada i jučer iste teme su bile na stolu, iako su vodeći američki mediji akcenat stavili na prethodnu najavu da će MBS u Bijeloj kući ponoviti da će Saudijska Arabija u Sjedinjene Američke Države uložiti do bilion dolara. Doček za MBS-a bio je spektakularan i rijedak za protokole američkih predsjednika. Ispred Bijele kuće postrojena je počasna garda, konjanici su nosili državne zastave domaćina i gosta, a borbeni avioni nadlijetali američki glavni grad. Trump je, čini se, MBS-u želio ukazati iste ili veće počasti nego ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu kojeg je u augustu ugostio na Aljasci. Tim gestom je Trump želio pokazati gostu koliko velike stvari očekuje od njega, baš kao što je to radio i u slučaju Putina. Na koncu, MBS to zaslužuje više od Putina, jer je Saudijska Arabija decenijama veoma važan dio bliskoistočnog mozaika po želji Washingtona. Čak ni ekscesi Trumpa s novinarima, koji su povezivali MBS-a s ubistvom Jamala Khashoggija 2018. godine u Istanbulu, nije mogao pokvariti utisak da je Bijela kuća ukazala gostu veliku čast. Saudijski novac Trump treba MBS-a da bi proveo američke planove kod kuće, na Bliskom istoku i širom svijeta, jer Saudijska Arabija ima ogromne količine novca i nafte i predstavlja jedan od vodećih glasova u arapskom svijetu. Iako je jasno ko je snažniji u odnosu te dvije države, Trump želi imati MBS-a na svojoj strani, jer želi u kratkom vremenu iskoristiti ono što ima ispred sebe. Naime, Trumpove ekonomske reforme trebaju pomoć iz Saudijske Arabije. To se prije svega odnosi na sektor energetike, jer su Sjedinjene Države pod Trumpom postale veliki proizvođač nafte. Dogovor sa Saudijskom Arabijom mu garantuje da nema nižih cijena nafte , što bi značilo da će se Trumpu isplatiti odluka da se Sjedinjene Države tako snažno vrate u ovaj posao. Još prije nego će MBS doći u Sjedinjene Države, Trump je poručio da će Saudijskoj Arabiji prodati avione F-35, što je značajna politička odluka. Rijad sada ulazi u ekskluzivni klub onih koji imaju ove moderne avione. Na Bliskom istoku niko osim Izraela ih ne posjeduje. Saudijska Arabija je zatražila 48 aviona, što bi ovoj državi dalo veliku prednost u odnosu na mnoge regionalne rivale. Trump treba i saudijske investicije u mnogim poljima. Mediji danima izvještavaju o interesu američke i saudijske strane da zajednički ulažu novac u tehnologije i sektor odbrane, a kao posebna oblast od interesa za Rijad spominje se vještačka inteligencija, u čemu su Sjedinjene Države, uz Kinu, apsolutni svjetski lider. MBS-ov pristanak Sve navedeno su procesi u kojima MBS želi i može učestvovati. Kada se penjao na vlast u Rijadu, pokazao je da želi reformisati Saudijsku Arabiju i graditi dobre odnose s mnogima i poslovne sa gotovo svima. Ruski napad na Ukrajinu u februaru 2022. godine i Hamasov na Izrael 7. oktobra 2023. godine, što je bio uvod u novu rundu ratova širom Bliskog istoka, usporio je njegove planove. Tada je MBS bio spreman i za kraj rata u Jemenu i približavanje Iranu . Ali, tada nastaju promjene u saudijskom bližem i daljnjem susjedstvu i MBS sada mora da se bavi teškim geopolitičkim temama. Administracija Josepha Bidena ga je pritiskala da normalizuje odnose s Izraelom, Arapi očekivali njegov odgovor zbog Pojasa Gaze, a regionalne sile (poput Irana i Pakistana) pružali su mu ruku saradnje u strahu od regionalnih kretanja. I Trumpova administracija traži od Rijada da prizna Izrael. MBS je to do sada odbijao, osim ako se ne napravi jasan put za stvaranje nezavisne palestinske države. Netanyahu je više puta ponovio da se to neće desiti. Od tada Sjedinjene Države žele MBS-a prisiliti da promijeni taj stav. Odnos prema Izraelu vjerovatno je glavna tema za Rijad. To je za njih posebno važno nakon što je Izrael bombardovao Katar , a prethodno i šest drugih država na Bliskom istoku i likvidirao brojne civilne i vojne lidere. Pitanje je da li Trump želi obuzdati Netanyahua u ideji da Izrael kontroliše Bliski istok, ili kao do sada pokušava druge „uvjeriti“ da je to u njihovom interesu. Ta priča zadire u drugo važno pitanje na Bliskom istoku - odnos arapskih država i Izraela prema Iranu. Posljednjih godina MBS igra različito na raznim frontovima. Tako, na primjer, u Siriji podržava novu vladu koja je neprijateljska prema Iranu i spremna na ustupke Izraelu. U Libanu, Saudijska Arabija i Izrael žele uništenje šiitskog i proiranskog Hezbollaha. U Jemenu, MBS želi dogovor s Iranom i mir s Husima. U Sudanu, Iran i Saudijska Arabija su na istoj strani . Trumpova moć Upravo bi rat u Sudanu mogao biti dobar parametar za praćenje kako napreduje dogovor Trumpa i MBS-a. Naime, tamo se sudanska vojska bori protiv Snaga za brzu podršku (RSF) koje pomažu Ujedinjeni Arapski Emirati - saudijski rivali u arapskom svijetu. Saudijci i Iranci podržavaju sudansku vojsku. Američka pomoć vojsci da konsoliduje stanje u Sudanu mogla bi biti Trumpova usluga MBS-u i potvrda da nekakav dogovor postoji i važi. Iako je Saudijska Arabija važna država u arapskom svijetu i na međunarodnoj sceni, njena vojna snaga je skromna, uprkos najsavremenijem naoružanju koje kupuju po čitavom svijetu. To je pokazao i rat protiv Husa u kojem nisu mogli pobijediti ni uz pomoć desetina drugih država, jemenskih snaga na terenu i plaćenika iz trećih država uključujući Sudan. Zato Saudijska Arabija treba i Trumpove garancije da će biti zaštićena. Ovaj put vjerovatno od Netanyahua ako procijeni da mu je to interes, budući da niko drugi nema interes da napadne Saudijsku Arabiju. Želja Izraela da pokaže da na Bliskom istoku može raditi šta želi izaziva nelagodu širom regije. Jedan od odgovora Rijada bio je i sporazum o međusobnoj odbrani s nuklearnom silom Pakistanom . Trumpova nepredvidivost ne raduje MBS-a, iako je logično da bi moćni američki predsjednik i biznismen bio odličan partner reformisti u Rijadu. Zato je u Washington MBS došao da pokuša napraviti barem privremene aranžmane u regiji, jer neka pitanja nije moguće brzo riješiti. Spektakularni doček, teške i zapaljive riječi u Bijeloj kući i stotine milijardi dolara kojima se maše pred očima javnosti, dio su kulisa iza kojeg se vode pregovori o dalekosežnijim sigurnosnim i svakim drugim aranžmanima. Neki od tih aranžmana, koje zanimaju MBS-a, su sigurnosne garancije Washingtona da Saudijska Arabija neće biti napadnuta i da će biti na putu da postane nuklearna sila. Ali, to neće biti besplatno za Rijad čak i kada bi Trump želio uraditi nešto protiv interesa Izraela. Bilo kakav dogovor Trumpa i MBS-a neće biti moguće sakriti ili upakovati u neku drugu formu osim da se radi o nečemu veoma važnom. Iako su decenijski saveznici, pojačavanje tih veza neće biti neprimijećeno i sigurno će imati uticaja na čitav Bliski istok i muslimanski svijet. Tekst je ranije obvajljen na portalu nap.ba

Jens Stoltenberg, bivši generalni sekretar NATO-a i sadašnji ministar finansija Norveške, dao je za britanski The Times pomalo čudan intervju, nakon što je objavio knjigu. Stoltenberg je, između ostalog, rekao da se NATO mogao raspasti u njegovom mandatu. Foto: Jens Stoltenberg Visoki zvaničnici po završetku svoje političke karijere, i najčešće s dužim vremenskim odmakom od onoga o čemu pišu, objavljuju memoare ili na druge načine pokušavaju objasniti učinke svojih politika. Najčešće tako pokušavaju opravdati svoje odluke i braniti svoje političko naslijeđe. Nekada takva svjedočenja o nekim događajima daju nove i značajne informacije. Međutim, Stoltenberg nije čekao vremenski odmak, štaviše još je u politici. Nakon što je u oktobru prošle godine napustio mjesto generalnog sekretara NATO-a, nakon deset godina na toj funkciji, objavio je i knjigu „On My Watch: Leading NATO in a Time of War“ koja sedmicama privlači pažnju medija, a sada obnaša funkciju ministra finansija u norveškoj vladi. U pomenutom istupu u The Timesu, Stoltenberg je govorio o onome što mu je jedna od tema u knjizi - stanje u NATO savezu od 2014. do 2024. godine. To se posebno odnosi na dva događaja koja će obilježiti njegov mandat: povlačenje međunarodne koalicije iz Afganistana i ruska agresija Ukrajinu. Također, Stoltenberg je predvodio NATO i u prvom mandatu Donalda Trumpa u Bijeloj kući. Tada je Stoltenberg pomislio da će se taj vojni savez raspasti. Porazi od Krima do Afganistana Zašto Zapad nije snažno kaznio Vladimira Putina za aneksiju ukrajinskog Krima 2014. godine, pitanje je koje će proganjati generacije političara na Zapadu . Sada je svima jasno da je taj potez Kremlja bio uvod, generalni ispit, za ono što će se desiti 24. februara 2022. godine. To što je vlada u Kijevu preživjela prije tri godine, vjerovatno leži u činjenici da je u Bijeloj kući bio Joseph Biden, a na čelu vlade Ujedinjenog Kraljevstva Boris Johnson. Stoltenberg smatra da je ruski upad na Krim bio prilika da se Ukrajina naoruža i smatra da se to tada desilo, ruski predsjednik Vladimir Putin ne bi naredio invaziju osam godina kasnije. Stoltenberg kaže da je strah od ruske invazije na Ukrajinu spriječio NATO da pomogne Kijev nakon aneksije Krima. „NATO saveznici su pružili gotovo nikakvu vojnu podršku, ili premalu, i gotovo nikakvu smrtonosnu pomoć jer smo se bojali da će to izazvati Rusiju na invaziju.“ To što tada nisu pomogli, NATO je, kaže Stoltenberg, Rusiji omogućio da „mnogo lakše izvrši invaziju“. To nije jedino što je Putina ohrabrilo da napadne Ukrajinu 2022. godine. Povlačenje iz Afganistana 2021. godine Stoltenberg će nazvati „najvećim porazom“ NATO-a, koji je tamo htio da vidi „slobodnu i demokratsku“ državu. U knjizi će napisati da su im afganistanski zvaničnici tih dana rekli da ih je NATO „iznevjerio“ . To je, kaže Stoltenberg, ohrabrilo Putina da računa da će NATO zakazati u Ukrajini godinu dana kasnije. NATO se budi, ali ne sluša Zelenskog Stoltenberg u intervjuu nije rekao ko je zaslužan zašto je NATO snažno stao iza Kijeva nakon ruskog napada 2022. godine. Ali, s ove distance jasno je da su za to najviše zaslužni SAD, UK, Poljska i baltičke države, kojima je bilo jasno šta će se desiti Kijevu ako se vrati pod rusku čizmu. Ipak, na samom početku nije sve išlo kako treba. Stoltenberg kaže da ga je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski „zvao iz bunkera“ i tražio da NATO zatvori ukrajinski zračni prostor. „I rekao je također da 'znam da NATO to može učiniti jer su to već radili'. NATO je zatvorio zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine 1990-ih kako bi spriječio zločine. A saveznici NATO-a, uključujući UK, zatvorili su zračni prostor iznad sjevernog Iraka kako bi zaštitili Kurde“, prisjetio se Stoltenberg apela ukrajinskog predsjednika. „Prihvatam da ne šaljete kopnene trupe NATO-a, iako se ne slažem. Ali molim vas, zatvorite zračni prostor. Spriječite ruske avione, dronove i helikoptere da lete i napadaju nas.“ Stoltenberg je odbio zahtjev, znajući da je „u opasnosti život“ Zelenskog. „Razumijem zašto to tražite. Ali to se neće dogoditi, jer ako NATO zatvori zračni prostor Ukrajine, prvo što moramo učiniti je uništiti ruske sisteme protivzračne odbrane u Bjelorusiji i Rusiji, jer ne možemo letjeti iznad ukrajinskog zračnog prostora s ruskim raketama protivzračne odbrane koje ciljaju NATO avione. A ako se u zraku nalazi ruski avion ili helikopter, moramo ga oboriti i onda smo u punom ratu između NATO-a i Rusije. A mi nismo spremni na to. Kao što je rekao Biden, koji je u to vrijeme bio predsjednik SAD-a, nećemo riskirati treći svjetski rat za Ukrajinu“, rekao je Stoltenberg za The Times, opisujući razgovor sa Zelenskim. Ubrzo, NATO se konsolidovao. Prvo su samo neke članice NATO-a Ukrajini pružile pomoć, a kasnije su se neke države utrkivale ko će pomoći više. Za kratko vrijeme Kijev će dobiti mnogo pomoći svake vrste, iako je s ove distance jasno da je sve išlo presporo. Naime, da su na početku ruske agresije saveznici iz NATO-a Ukrajini isporučili sve ono što su isporučili kasnije, vjerovatno bi tok rata bio drugačiji. Sve to vrijeme govorilo se o ruskim „crvenim linijama“, koje su do sada puno puta pređene. U Ukrajinu su stigli tenkovi, rakete, dronovi, helikopteri, avioni... Stoltenberg je ovako to objasnio. „Ujutro 24. februara, kada se dogodila potpuna invazija, sve nacije su se sastale u sjedištu NATO-a i donijeli smo dvije odluke“, rekao je. „Jedna je bila da pojačamo našu podršku Ukrajini, kao što smo i učinili. Druga je bila da učinimo sve što možemo kako bismo spriječili da se ovaj rat proširi izvan Ukrajine i postane rat velikih razmjera između Rusije i NATO-a.“ „Naravno, postoji element kontradikcije u ta dva cilja jer da je jedini cilj bio osigurati pobjedu Ukrajine, onda smo mogli poslati NATO trupe i zračne snage i boriti se na bojnom polju. To nismo učinili jer nismo željeli rat velikih razmjera između Rusije i NATO-a. Zato smo poslali oružje i municiju “, objasnio je Stoltenberg. Rat u Ukrajini traje, a NATO je jači nego 2022. „Dakle, nastavljamo podržavati Ukrajinu i omogućili smo im da se zaista bore, ali nismo spremni poslati NATO trupe i biti direktno uključeni u vojni sukob s Rusijom. I dalje vjerujem da je to pravi pristup“, rekao je. Rat u Ukrajini traje i u drugom Trumpovom mandatu, a u prvom je prijetio napuštanjem NATO-a. „Na samitu NATO-a 2018. godine, gdje je predsjednik Trump zapravo rekao da razmatra napuštanje saveza, bio sam zabrinut da ću biti generalni sekretar koji će nadgledati kraj NATO-a“, prisjetio se Stoltenberg. „Tada smo uspjeli pronaći kompromis - evropski saveznici su obećali da će se više angažovati i zapravo su učinili više i to je održalo savez na okupu. Većina sada plaća mnogo više nego prije samo nekoliko godina, a postoje i planovi za daljnje povećanje potrošnje na odbranu.“ Ta poruka iz Washingtona, koju je Trump iznio kao prijetnju, probudila je saveznike. Još za vrijeme mandata predsjednika Bidena, Evropljani su počeli uvećavati vojne budžete, a ove godine ljestvicu podigli visočije i faktički Trumpa upisali kao američkog predsjednika u čijem je mandatu NATO postao jači , samo sedam godina nakon što je zaprijetio da će SAD napustiti taj savez. Tako je ukrajinski rat NATO-u dao novu snagu, jer se ispravnost američkog stava pokazala na istoku Evrope. Evropljani su konačno vidjeli da decenije zanemarivanja vlastitih vojnih snaga, i oslanjanja na američku vojsku, nekada može donijeti više štete nego koristi. Nije teško zamisliti šta bi se desilo u Ukrajini da Washington nije pomogao Kijevu, a zatim na razne načine privolio saveznike da također pomognu i ojačaju svoje vojske. To bi mogao, po Stoltenbergu, biti i ključ kraja rata u Ukrajini, jer Putin trpi gubitke na bojnom polju. „Ne mislim da možemo promijeniti Putinovo mišljenje. On želi kontrolisati Ukrajinu. Ali mislim da možemo promijeniti Putinovu računicu. Ako je cijena koju plaća za to previsoka, onda bi možda bio spreman sjesti. Zelenski je ponudio razgovore. Rekao je da je spreman prihvatiti primirje. Do sada je Putin odbijao te ponude“, rekao je za The Times Stoltenberg. Stoltenberg je sa Zelenskim razgovarao o takozvanom finskom rješenju, odnosno po modelu po kojem je Finska odustala od deset posto teritorije u korist Moskve da bi okončala rat 1940. godine. Ipak, Stoltenberg smatra da o tome mora odlučiti Kijev, a da NATO mora dati „podršku Ukrajini“. Da to neće biti lahak zadatak, svima je odavno jasno. I Ukrajina i Rusija imaju probleme na bojnom polju, u ekonomiji i drugdje. Uz to, neki njihovi saveznici razmišljaju da promijene svoje pozicije. Ovih dana aktivan je i sadašnji generalni sekretar NATO-a Mark Rutte. On je iz Rumunije pozvao na pripreme za „dugoročnu konfrontaciju“ s Moskvom i poručio saveznicima da „ne smiju biti naivni“ u vezi s namjerama Rusije, nazivajući je silom koja destabilizuje Evropu. Čini se da NATO ne želi da ih Rusija kao 2014. godine „uhvati na spavanju“. NATO je sada spremniji nego tada i jača svoje kapacitete, što se sigurno ne sviđa Rusiji koja to vidi kao prijetnju. A ako je NATO tada bio prijetnja u očima Kremlja, sada je još veća. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

U ponedjeljak je američki predsjednik Donald Trump primio Ahmeda al-Sharaau. Bivšem pripadniku al-Qaide i ISIL-a trebalo je dvadesetak godina da od američkog zatvora u Iraku i američke potjernice i sankcija dođe do Bijele kuće kao sirijski predsjednik i saveznik Washingtona. Ahmed al-Sharaa i Donald Trump u Bijeloj kući Ahmed al-Sharaa postao je prvi sirijski predsjednik koji je došao u Bijelu kuću. To je samo po sebi važna stvar, jer je Sirija decenijama bila neprijatelj Zapadu. Promjena strane neke države nije ništa novo – to se dešava od kada su nastale. Ipak, slučaj sadašnjeg, formalno privremenog, predsjednika Sirije izlazi iz tih okvira, posebno kada se radi o zvaničnom Washingtonu i činjenici da je Trump sreo al-Sharaau tri puta u šest mjeseci. Naime, al-Sharaa je od Washingtona bio označen kao terorist, a njegova glava ucijenjena na deset miliona dolara. Bivši zatvorenik u američkom zatvoru u Iraku postao je planetarno poznat kada se pojavio u sirijskom ratu kao vođa al-Qaide pod imenom Abu Mohammad al-Golani. Danas je al-Sharaa američki saveznik na kojeg Washington ozbiljno računa . Posjeta Washingtonu Al-Sharaain dolazak u Washington dugo je pripreman. Za tu posjetu gostu iz Sirije ukinuta su razna ograničenja. Trump je prije dva dana rekao da mu je ukinuo američke sankcije nakon apela iz Turske i Izraela. Samo ova informacija dovoljno govori šta Washington očekuje od svog gosta. Formalno, al-Sharaa je došao u Washington kako bi tražio ukidanje američkih sankcija, koje su finansijski iscrpile prethodni režim Bashara al-Assada. Američki Cezarov zakon iz 2019. godine, odnosno sankcije, toliko su bile stroge da su iscrpile i Siriji susjedni Liban kojem te kaznene mjere nisu uvedene. Novi sirijski vođa je tražio potpuno ukidanje sankcija, a dobio je tromjesečnu suspenziju pomenutog zakona od američkog Ministarstva finansija. Da bi zakon bio u potpunosti ukinut, Kongres mora to izglasati. Zato se al-Sharaa sastao i s nekim kongresmenima. Jedan od sagovornika bio mu je i republikanac Brian Mast, glasni zagovornik američke pomoći Izraelu na sve načine. Već sada poznata fotografija njega i al-Sharaae govori više od riječi – zajedno bivši vođa al-Qaide i bivši američki vojnik koji je izgubio obje noge u Afganistanu, u jednom od američkih „ratova protiv terorizma“. Ahmed Al-Sharaa i Brian Mast Još jedan važan proizraelski glas u američkoj politici i Trumpov saveznik, republikanski senator Lindsey Graham, insistirao je da se sankcije Siriji ukinu ako al-Sharaa osigura zastupljenost etničkih manjina u vlasti, ukloni strane borce iz vladinih i sigurnosnih institucija i garantuje „održavanje mirnih odnosa s drugim državama u regiji, uključujući Državu Izrael“. Da je ovo prilika da se Sirija trajno promijeni ne sumnja ni demokratska senatorica Jeanne Shaheen, tražeći potpuno ukidanje Cezarovog zakona. „Trenutno imamo pravu priliku na Bliskom istoku kakvu nismo imali u mom životu“, poručila je ova iskusna američka političarka. Nova Sirija Koja je važnost ove posjete za Bliski istok ne vidi se iz onoga što su akcentovali neki američki mediji. Kao glavne crtice epohalne promjene za Bliski istok, koja se desila u Bijeloj kući, mediji su izdvojili Trumpove izjave da je njegov sagovornik „snažan vođa“ i „svi smo imali tešku prošlost“, uz obećanje da će njegova administracija učiniti „sve što možemo da Sirija bude uspješna“. Druga vijest koju su američki mediji izdvojili jeste da se Sirija priključuje koaliciji za borbu protiv ISIL-a, a koja sada broji čak devedeset država. Da se radi o ozbiljnoj koaliciji koja zaista želi poraziti šaku fanatika koji su dovedeni u Siriju i Irak da sruše te države, vjerovatno bi ti isti mediji postavili pitanje protiv koga se to onda godinama borila al-Assadova vlada i kako to da je od svih pobunjenih sirijskih vođa u decembru prošle godine kao pobjednik u Damask umarširao al-Sharaa. Ali, upravo u ideji da se nova sirijska vlada bori protiv svojih starih drugova krije se ono važno o čemu je prošle sedmice izvijestio Reuters – Sjedinjene Države planiraju uspostaviti vojno prisustvo na aerodromu u Damasku. Tako bi pored ruskog prisustva, koje je sada uslovljeno dobrom voljom Damaska, Ankare i Tel Aviva , i američki vojnici mogli doći u Siriju. Veze dvije države će biti i formalno dovedene na najviši nivo, jer će Sjedinjene Države uskoro ponovo otvoriti ambasadu u Damasku. Paralelno, sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Shibani u Washingtonu se sastao s državnim sekretarom Marcom Rubijom i njihovim turskim kolegom Hakanom Fidanom. Dogovoren je nastavak integracije većinskih kurdskih Sirijskih demokratskih snaga u sirijsku vojsku . Također, američke i sirijske delegacije razgovarale su o međusobnom priznanju Damaska i Tel Aviva, čime bi okončale decenije rata između dvije države. O tome se govori od al-Sharaainog dolaska na vlast, dok izraelske snage okupiraju jug Sirije i periodično bombarduju tu državu. Novi Bliski istok: Ko su novi teroristi? Padom al-Assada jedna era na Bliskom istoku je završena. Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine pokrenuo je lavinu. Teheran je izgubio kopnenu vezu između (pro)iranskih snaga od iranskih granica do Libana gdje se šiitski Hezbollah sada bori za opstanak . Udarac koji je pretrpio Iran možda najbolje opisuju riječi novog predsjednika Sirije da je njihov jedini problem u regiji iranski uticaj, a mediji su izvještavali da je zvanični Damask počeo s gašenjem palestinskih organizacija u Siriji. Nema sumnje da će se odnos zvaničnog Damaska prema Iranu i Zapadu na razne načine odraziti na iračke šiitske milicije i Hezbollah, koji ostaje predmet izraelskog interesa, nakon što je Trump regionalne lidere naveo da prihvate njegov plan za Pojas Gaze . Ni ovdje nije kraj liste promjena koje je prouzrokovao Hamasov napad. Od uspostave nove vlade, prema raznim izvještajima, u Siriji je ubijeno preko 2.500 ljudi i najveći broj žrtava dolazi iz redova manjina. To se posebno odnosi na alavite, koji su ostali bez zaštite bijegom al-Assada u Moskvu, nad kojima je nova vlast počinila brojne zločine. Tu su i sirijski Kurdi razapeti između interesa Washingtona, Ankare i Damaska i na koncu Druzi čije sada interese zastupa Izrael. Trumpovo djelovanje prema Siriji je realpolitičko i bilo je očekivano da će iskoristiti situaciju na terenu koju mu je ostavio prethodnik Joseph Biden, nakon decenija američkih nastojanja da se al-Assad sruši. Tako će nova sirijska vlada ojačati pozicije Sjedinjenih Država i njenih saveznika na Bliskom istoku. Za te namjene podoban je i neko kao Ahmed al-Sharaa. Ovo igranje s narativom o dobrim i lošim momcima, muslimanima, posebno je bitno dok Trump i njegove pristalice mjesecima lansiraju uvrede na račun svog zemljaka Zohrana Mamdanija, novoizabranog demokratskog gradonačelnika New Yorka. Trumpove pristalice mladog američkog političara optužuju da u najveći američki grad uvodi šerijat, da je džihadista i ekstremista i traže njegovu deportaciju iz Sjedinjenih Država, a američki predsjednik poručuje Nigeriji da će braniti tamošnje kršćane od Boko Harama, saveznika ISIL-a. Istovremeno, Trump ostaje nijem na stradanje kršćana u Siriji, Libanu i Palestini i drugdje. Na koncu, ignorisane su američke i žrtve širom svijeta, stotine hiljada civila u više država koje su razorene u „ratu protiv terorizma“, nakon terorističkog napada 11. septembra 2001. godine. Tada je George W. Bush svijetu poručio: „Ili ste s nama, ili ste s teroristima“. Iako Trump nikada nije hvalio Bushovu politiku, bilo bi zanimljivo ako bi sadašnji predsjednik svoju politiku pokušao opisati sažeto kao bivši. Možda bi ta poruka mogla glasiti: „Ili ste s nama, ili ste loši.“ Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Zadnjih desetak dana u medijima širom svijeta piše se o pokolju u sudanskom gradu Al-Faširu, glavnom gradu sudanske države Sjeverni Darfur. To je još jedna mračna epizoda u sudanskim ratovima koji traju decenijama, a u koje su do grla uključene regionalne i svjetske sile. Foto: Zastava Sudana Malo je država koje imaju takvu historiju ratova kao Sudan. Od sticanja nezavisnosti 1956. godine, odnosno od formalnog kraja egipatsko-britanske uprave, u Sudanu, s manjim ili dužim prekidima, traju ratovi koji su odnijeli milione života. Tačan broj ubijenih niko ne zna, već postoje procjene koje se mjere u milionima, uz ogradu istraživača i međunarodnih organizacija da broj nije konačan. Dokaz nestabilnost u Sudanu je i jedan rekord koji se veže za tu državu – najviše (ne)uspješnih vojnih udara u svijetu od 1956. godine. Šta bi se moglo nazvati vojnim udarom u Sudanu, također postoje sporenja, pa se tako navodi da je bilo između 19 i 40 pokušaja nasilnog svrgavanja vlasti. U sjeni rata u Pojasu Gaze i širom Bliskog istoka traje nova runda okršaja u Sudanu. Od aprila 2023. godine, prema procjenama – jer zvaničnih podataka nema, ubijeno je i do 150 hiljada ljudi. Tada je počeo okršaj sudanske vojske i Snaga za brzu podršku (RSF) koje su bile i rival i dio državne strukture, a koje se terete za pokolj u Al-Faširu. Neki mediji navode da se krv žrtava mogla vidjeti na satelitskim snimcima, što govori o obimu pokolja, a što RSF poriče. Vođa RSF-a Mohamed Hamdan Dagolo poznat kao Hemedti i general i šef sudanske vojske Abdel Fattah al-Burhan glavni su akteri nove sudanske drame. U izvještajima se navode da mnoge države stoje iza jedne od zaraćenih strana, što pokazuje kompleksnost rata u državi s 1,8 miliona kvadratnih kilometara površine i 48 miliona ljudi, od kojih trećina nema dovoljno hrane. Ujedinjene nacije raseljavanje u Sudanu nazivaju trenutno „najvećim raseljavanjem“ u svijetu. Borba za vlast u Kartumu Okršaj između dvojice vojnih komandanata počeo je u aprilu 2023. godine, četiri godine nakon što je s vlasti svrgnut dugogodišnji vladar Omar al-Bashir, koji je bio pod američkim sankcijama. Sudan je pokušavao da izgradi demokratske institucije nakon promijene vlasti, ali problem je nastao nakon što se vojska odbila potčiniti civilnim vlastima, iza kojih su stajale Sjedinjene Američke Države.Sudan tada pristupa Abrahamskim sporazumima, koje je inicirao Donald Trump u svom prvom mandatu, i 2020. godine priznaje Izrael. Al-Burhan i i Hemedti su od tada vodili državu i dijelili prihode od prodaje zlata kojim Sudan obiluje. Problem je nastao nakon što je drugi u komandi, Hemedti, želio biti prvi i nakon što je al-Burhan želio RSF u potpunosti potčiniti vojsci. Kako dogovora nije bilo, Hemedti je RSF okrenuo protiv vojske. A RSF nije ništa drugo nego preimenovana zloglasna milicija Džandžavida, koji su počinili genocid u Darfuru između 2002. i 2005. godine. Ipak, to je samo dio priče zašto su zaratila dva saveznika, što se pokazalo i kroz veze koja su stvorili. Uz al-Burhana, odnosno vladu u Kartumu, stali su Egipat, Saudijska Arabija i Iran. Uz Hemedtija stali su libijski vođa Khalifa Haftar, Ujedinjeni Arapski Emirati i ruski plaćenici iz grupe Wagner, koji će promijeniti stranu, jer im je al-Burhan navodno dao bolju ponudu – rudnike zlata sjeverno od Kartuma. Na samom početku rata Moskva je stala iza al-Burhana, jer je obećao Rusiji vojnu pomorsku bazu u Port Sudanu na Crvenom moru . Postoje i izvještaji da je Hemedti bio američki izbor u odnosu na al-Burhana, upravo zbog toga što se njegov rival nije odrekao Rusije, iako je šef vojske u početku bio američki favorit. Geopolitika Afrike i Crvenog mora Ovoliki interes za Sudan nije slučajan. Pored zlata, nafte, uranijuma i drugih prirodnih bogatstava, Sudan ima važan geostrateški položaj na sjeveroistoku Afrike, odnosno između Crvenog mora i središta kontinenta. Sudan graniči s Egiptom, Libijom, Čadom, Centralnoafričkom Republikom, Južnim Sudanom, Etiopijom, Eritrejom i izlazi na Crveno more, na „suprotnoj strani“ od Saudijske Arabije i nešto južnije od Jemena – dijelova koji kontrolišu Husi, te Džibutija gdje postoje američke i kineske vojne baze.Sudanska obala je na kapijama Sueckog kanala. Koliko je sve ovo važno, navedimo da je pod sličnim okolnostima 2011. godine nastala „najmlađa država“ na svijetu – Južni Sudan. Većinski kršćanski dio Sudana, u kome je smješteno oko sedamdeset posto sudanskih rezervi nafte, po volji Sjedinjenih Država, postao je nova država. U građanskim ratovima juga i sjevera Sudana, koji su trajali desetljećima počevši od 1955. godine, milioni ljudi su izgubili život. Oslabljeni Kartum je pristao na nezavisnost Južnog Sudana i zbog činjenice da se nafta otuda izvozi kroz gasovode koji završavaju u pomenutom Port Sudanu. Geografski položaj Sudana privlači razne države iz različitih interesa. Tako, Kartum treba Egiptu, između ostalog, jer u Sudanu nastaje Nil (spajanjem Bijelog i Plavog Nila) na kome Etiopija gradi veliku hidrocentralu koja bi mogla smanjiti nivo rijeke nizvodno. Saudijska Arabija želi stabilnost u susjedstvu i ima jake veze s Kartumom, Iran ne želi da se u Sudanu utabore Sjedinjene Države i Izrael i tako oslabe pozicije Husa, a Kina je 2003. godine dobila koncesije na crpljenje nafte u Darfuru.Turska želi ojačati svoje pozicije u Sudanu, ali iu Somaliji gdje iz separatističkih država Puntland i Somaliland, navodno lete avioni s kolumbijskim plaćenicima i oružjem za RSF.UAE, prema izvještajima, RSF snabdijeva i preko Čada i dijela Libije pod Haftarom. UAE to poriče. Sadašnji rat u Sudanu ima veze s ratom u Jemenu , u kome su se od Irana podržani Husi borili protiv snaga iza kojih su stale Saudijska Arabija, UAE i drugi. UAE u jednom trenutku okreće leđa Rijaduisamostalno podržava snage na jugu Jemena. U Jemen stižu kolumbijski i drugi plaćenici, uključujući borce RSF-a. I sudanska vojske je ratovala rat protiv Husa, a komandant tih snaga je bio al-Burhan. Uplitanje UAE-a u Sudan jei zbog resursa, ali i zbog rivalstva s Rijadom. UAE uvozi zlato iz Sudana, a Hemedtijeva porodica je bila najveći sudanski izvoznik zlata. Napomenimo i da je Sudan dugo godina bio važno mjesto za teroriste Al-Qaede. U Sudanu je od 1991. do 1996. godine lično boravio Osama bin Laden. Iako jeotuda protjeran pod pritiskom nekih država, nije isključeno da su ostale ćelije koje se mogu aktivirati, posebno sada dok traje rat. Ko će odlučiti ishod rata? Nakon što je RSF preuzeo kontrolu nad Al-Faširom, svjetska javnost za kratko se počela baviti Sudanom, iako nikome nije jasno kako će se sukob odvijati. Ne radi se samo o tome ko je jači na terenu u datom trenutku, već i o tome kako će reagovati države koje su uključene u rat . Tako je, na primjer, u aprilu prošle godine vojska napravila preokret na terenu, prvi u desetak mjeseci rata, nakon što su im stigli iranski dronovi, javio je tada Reuters pozivajući se na izvore. Prema izvještajima medija, ovo je bila rijetka zajednička akcija Saudijske Arabije i Irana. Tada je sudanska vojska povratila teritorije oko Kartuma. Ogromna prostranstva Sudana i činjenica da tamo živi više od pet stotina etničkih grupa i podgrupa stvari dodatno komplikuje za svaku vlast u Kartumu, jer strane sile uvijek mogu naći nekoga koga treba braniti od drugog i potom ga ojačati. Početkom ovog mjeseca sudanski premijer Kamil Idris žalio je se u intervjuu za jedan švicarski list da međunarodna zajednica nije uradila dovoljno za njegovu državu. Tražio je od svih članica Ujedinjenih nacija da se RSF proglasi terorističkom organizacijom, ali odbacio ideju da se bilo kakve međunarodne snage rasporede u njegovoj državi, jer bi „potkopale suverenitet i teritorijalni integritet Sudana. To je ilegalno, samo bi povećalo konfuziju i bilo bi kontraproduktivno.“ Intervju je došao nakon pada Al-Fašira, koji je odolijevao napadima RSF-a osamnaest mjeseci, a Idris je obećao da će „vojska i narod osloboditi“ taj grad. Tako je RSF dobio kontrolu nad svih pet glavnih gradova u Darfuru, gdje je proglašena nova vlada. SadaKartum pod svojom kontrolom ima centralne, istočne i sjeverne dijelove Sudana, a RSF južne i ima inicijativu na terenu. Ali, pobjeda bilo koje strane je daleko i neki predviđaju da će ovo biti rat iscrpljivanja. Međutim, Sudanom dugo ne upravljaju samo ljudi iz Sudana. Od početka rata traju pregovori između mnogih država, a nevjerovatni obrati na terenu svjedoče da je svaki ishod moguć, osim da uskoro u Sudanu zavlada mir i da tamošnji ljudi koriste prirodna i druga bogatstva koje ta država ima. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Prije četiri dana Srbija je obilježila prvu godišnjicu pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Tada je život izgubilo šesnaest osoba, a sudski proces o tome ko je odgovoran za tu tragediju i dalje traje. Ali, protesti su pokrenuli političke procese koje Zapad ne može ignorisati. Foto: Detalj s protesta u Beogradu Prvog novembra prošle godine Srbija je još jednom zavijena u crno. Nakon dva pokolja, u školi u Beogradu i u selima kod Mladenovca, Srbija je opet oplakivala žrtve. U Novom Sadu život je izgubilo četrnaest ljudi, da bi se broj kasnije povećao na šesnaest. To je bio povod za proteste s kojih je traženo da se odgovorni za tragediju sudski kazne. Vlast je odgovorila omalovažavanjem i pokušala čitav slučaj zataškati raznim trikovima. Na ulice su prvo izašli studenti, a protest se za nekoliko mjeseci pretvorio u narodnu pobunu. Pored traženja odgovornosti za pad nadstrešnice, građani su od protesta do protesta iznosili razne zahtjeve. Svaki novi protest, a bilo je i onih na kojima su bile stotine hiljada ljudi, porađali su nove zahtjeve , dok su paralelno rasli policijska brutalnost i pritvaranja demonstranata pod raznim izgovorima. Neki su kažnjeni teže nego oni privedeni zbog pada nadstrešnice. Ono što je srbijanske građane posebno zaboljelo jeste da je vlast predsjednika Aleksandra Vučića razbijala proteste uz pomoć, kako ih opozicija i demonstranti zovu, „batinaša“ - ljudi s kriminalnim dosjeima, koji brane prostorije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), državne institucije, prebijaju demonstrante, zavode red po sportskim priredbama, blokiraju ulice, ojačavaju policijske kordone... Šutnja Zapada Sve ovo se dešavalo uz šutnju Zapada . Evropska unija se uglavnom zadovoljila kritikama u svom parlamentu, a što nikoga ne obavezuje da poduzme bilo kakve poteze. Suštinski, tako je ubijana ideja dijela građana Srbije da bi njihova zemlja trebala postati članica Evropske unije i zasnovati svoju politiku na stavovima koji su različiti od onih koji dominiraju beogradskom politikom više od tri desetljeća - politika koju su vodili Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Takav stav Zapada je legitiman i legalan, ali je višestruko opasan, ne samo za one koji žive u Srbiji. Osim što je Vučić, prema optužbama opozicije i demonstranata, u odgovoru na proteste studenata pokušao izazvati nemire u većinski bošnjačkom Novom Pazaru i slovačkom Bačkom Petrovcu, slične optužbe protiv Beograda vežu se i za događaje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Tako, na primjer, ovih dana neki terete vlast u Beogradu za nemire u Crnoj Gori - gdje su podivljale mase gonile po ulicama državljane Turske, a iz Prištine poručuju da je na kosovskoj strani granice ranjen i kidnapovan kosovski državljanin i etnički Srbin kojem se ljekari u Nišu bore za život. Taj incident umnogome podsjeća na smrtonosne događaje kod pravoslavnog manastira Banjska u septembru 2023. godine , koji do danas srbijanski sudovi nisu riješili. Takav način upotrebe raznih grupa podsjeća na devedesete godine prošlog vijeka, kada je zvanični Beograd na hrvatska, bosanskohercegovačka i kosovska ratišta slao vojnike, policiju i kriminalce skrivene pod velom „dobrovoljačkih“ jedinica. Kasnije je i na sudovima dokazano da su ta lica radila za javne i tajne srbijanske službe. Po priznanju haškog osuđenika i „četničkog vojvode“ Vojislava Šešelja, kod kojeg je Vučić u Srpskoj radikalnoj stranci stjecao političko iskustvo prije nego će formirati SNS, Miloševićeva vlast je naoružavala njegove „četnike“ kojima se pripisuju zločini u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Ako je tokom raspada Jugoslavije Zapad mogao tvrditi da nije bio upućen u rad njenih tajnih službi, a koje su decenijama uspješno djelovale širom svijeta, danas to nije moguće reći. Zapad je stavio pod kontrolu gotovo sve segmente društva u državama nastalim raspadom Jugoslavije. To implicitno znači da je Zapadu jasno na koga se Vučić oslanja, čak i dok regiji prijete sukobi i dok novcem Zapada kupuje rusko i kinesko oružje. Izražavanje „zabrinutosti“ zvaničnika sa Zapada došlo je u fazu kada ljudi o tome na društvenim mrežama govore kao o lošoj šali, uvjereni da je Evropska unija u politici prema Srbiji napustila norme koje važe za njene članice , zaboravila sve vrijednosti koje agresivno zagovara na međunarodnoj sceni i okrenula se realpolitičkom djelovanju u svom dvorištu. Godišnjica događaja koji je podijelio Srbiju Obilježavanje prve godišnjice pada nadstrešnice u Novom Sadu bilo je dostojanstveno. Studenti i građani su došli iz raznih dijelova Srbije, uprkos tome što je bio zakrčen saobraćaj prema Novom Sadu. Kao i kod ranijih velikih protesta u proteklih dvanaest mjeseci, prekinut je željeznički saobraćaj, dojave o postavljenim bombama paralisale su neke institucije, a ceste su bile zakrčene. Ipak, desetine hiljada ljudi su odale počast nastradalim. To je istovremeno šokiralo i uplašilo Vučića, koji se izvinjavao za svoje ružne riječi koje je uputio demonstrantima u proteklih godinu dana, a u danima prije i poslije toga nastavio s vrijeđanjem tih isti ljudi. Takva reakcija pokazuje da mu je bilo važno da taj skup ne prođe onako kako je prošao, jer su jedan od zaštitnih znakova Vučićeve politike veliki skupovi na kojima se slave njegovi uspjesi. Skupovi koje organizuje Vučić, koristeći stotine autobusa da iz Srbije i okolnih država dovede ljude, više nisu masovni kao ranije. To možda znači da se dio Vučićeve biračke baze umorio ili da njegova stranka taktizira s ovim aktivnostima, štedeći resurse za nove bitke. Protesti protiv Vučićeve vlasti ne jenjavaju, iako je umor prisutan i na toj strani. To što je počela školska godina u mnogim obrazovnim institucijama, nakon višemjesečnog štrajka, važna je pobjeda za vlast , ali ne i konačni trijumf nad pobunjenim građanima. Pojedina istraživanja javnog mnijenja u Srbiji, prema pisanju tamošnjih medija, pokazuju da je Vučić ušao u fazu kada nastoji da održi svoje biračko tijelo, jer više nema gdje tražiti nove birače. Ako uspije da zadrži svoje biračko tijelo to će mu omogućiti da i dalje bude dominantna ličnost na političkoj sceni, jer ne postoji niti jedna druga ličnost koja ima približno takvu podršku. To znači da će se obračun s pobunjenim građanima nastaviti na dosadašnjim linijama i da će jedna od dvije strane prevagnuti - jer vlast ne želi da popusti, pošto je postalo očito da se ne mogu približiti u stavovima. Poraz studenata i ljudi koje okupljaju znači da bi mnoge od njih Srbija mogla izgubiti, budući da bi zbog represije mogli napustiti svoju domovinu. Nakon što su stotine hiljada mladih i školovanih ljudi napustili Srbiju tokom devedesetih godina, ne želeći da učestvuju u Miloševićevim ratovima, sada bi poraz demonstranata mogao biti novi udarac ideji da zvanični Beograd prestane biti prijetnja svojim i građanima susjednih država. Takav scenarij neminovno vodi jačanju politika koje su izašle ispod šinjela Miloševića i Šešelja. Zapad politikom prema zvaničnom Beogradu može odrediti da li će ljude koji žele promjene ostaviti u Srbiji ili će im otvoriti svoja vrata kao i ranijih godina. To što je Srbija dovedena u situaciju da svaki ishod ovog političkog okršaja bude poraz, isključiva je krivica zvaničnog Beograda, odnosno onih koji tamo vladaju od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Peru je odlučio prekinuti diplomatske odnose s Meksikom , izjavio je ministar vanjskih poslova te andske nacije, nakon što je pokrenut proces odobravanja azila bivšoj premijerki Perua. Foto: Ilustracija Ministar vanjskih poslova Hugo de Zela rekao je novinarima da je Meksiko počinio „neprijateljski čin“ otvaranja procesa azila bivšoj premijerki Betssy Chavez , koja je služila pod predsjednikom Pedrom Castillom , javio je Reuters. Castillo je smijenjena s dužnosti i uhapšena krajem 2022. godine nakon što je pokušao raspustiti Kongres . Castilo je trenutno u zatvoru i čeka sudski proces.

Nakon šest godina američki predsjednik Donald Trump i njegov kineski kolega Xi Jinping ponovo su se našli za pregovaračkim stolom. Iako je nekada u politici velikih sila to kratak period za ishod strateških planova, taj razmak je bio dovoljan da istom Trumpu preko puta bude novi Xi Jinping. Foto: Donald Trump i Xi Jinping u Južnoj Koreji Kina je „najveći izazov u našoj historiji“, reći će u septembru prošle godine Kurt Campbell, tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara i dugo godina ključna osoba u američkoj vanjskoj politici koja zagovara okretanje Washingtona prema Aziji. „Iskreno, Hladni rat blijedi u poređenju sa višestrukim izazovima koje Kina predstavlja“, rekao je. Campbell nije jedini koji tako misli. Još od administracije Baracka Obame govori se o američkom okretanju ka Aziji, odnosno obuzdavanju Kine. To stoji i u američkim strateškim dokumentima, gdje se naglašava da je Kina jedina država koja Sjedinjenim Američkim Državama može parirati na ekonomskom, tehnološkom i ideološkom planu, dok njena vojna moć iz godine u godinu raste. Trumpov prvi mandat u Bijeloj kući prošao je u obračunima s Kinom. Uveo je sankcije kineskim tehnološkim i drugim kompanijama, prijetio američkim kompanijama koje imaju pogone u Kini, pozivao na razgovore, nudio podsticaje... s ciljem da zvanični Peking dovede u podređen položaj u pregovorima, istovremeno jačajući razne kineske rivale u Aziji i na Pacifiku . Kineski odgovor na Trumpove poteze bio je tada blag, gotovo simboličan. Primjera radi, kada bi Trump ciljao kineske tehnološke kompanije, Peking bi odgovarao mjerama na uvoz američkog vina. To je jasno pokazivalo kinesku paniku i strah od direktne konfrontacije s Washingtonom koji je Kinu već označio kao državu čiji se rast i razvoj mora suzbiti. Oko za oko Predsjednik Joseph Biden je nastavio sa istom politikom , ali je teške Trumpove riječi i bombastične izjave zamijenio pomirljivim tonom dobroćudnog lidera starog kova. Cilj zvaničnog Washingtona i tada je bio isti – ograničiti rast kineske snage i uticaja širom svijeta. Ali, Trump u svom drugom mandatu ispred sebe ima drugačiju Kinu. Na njegove carine na kineski uvoz dobio je identičan odgovor, na otežavanje kineskog poslovanja u Sjedinjenim Državama odgovor Pekinga je bio prestanak kupovine soje od američkih farmera, odluka da onemogući kineske kompanije da dođu do američkih čipova dovela je do prekida kineskog izvoza rijetkih metala koji su potrebni za uređaje koje bi ti čipovi trebali pokretati. Xi ovoga puta nije pristao da Kina bude u podređenom položaju. Na Trumpove poteze i političke performanse odgovara mjerama koje zaista bole američke kompanije i narušavaju planove zvaničnog Washingtona. To pokazuje da se osjeća snažno, ili barem stvar tako predstavlja. Taj novi pristup se mogao vidjeti i na jučerašnjem sastanku u južnokorejskom Busanu, na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC). Jedan takav detalj su uhvatile kamere. Prilikom susreta s Trumpom, koji je izvodio jedan od svojih „napada šarmom“ na sagovornika, Xi je ostao hladan, više gledajući prema kamerama nego u Trumpa koji najavljuje „veoma uspješan sastanak“ njih dvojice i dok kineskog predsjednika hvali kao dobrog pregovarača. Xi je prethodno ostavio Trumpa da ga kratko čeka pred zastavama dvije države. Rovovi su iskopani Pred sastanak s kineskim liderom u Južnoj Koreji, Trump je sreo predsjednika zemlje domaćina Lee Jae Myunga i japansku premijerku Sanae Takaichi. Američki saveznici u Aziji nisu krili zadovoljstvo što vide Trumpa, obasipajući ga pohvalama i vrijednim poklonima. Zvanični Seul i Tokio su i ovaj put iskazali odanost Washingtonu i Trumpu . S kineskim predsjednikom stvari stoje potpuno drugačije. Odnosi Sjedinjenih Država i Kine nisu se promijenili nabolje. Simbolični potezi načinjeni s obje strane na sastanku u Južnoj Koreji više su napravljeni zbog forme nego suštine. Ali, Trump se nije dao omesti u predstavljanju sebe kao čovjeka koji drži sve konce u svojim rukama. Na skali od jedan do deset, sastanak je ocijenio s dvanaest, rekavši da je to bio „nevjerovatan sastanak“. Šta je to dogovoreno da je Trump tako zadovoljan? Trump kaže da će Kina raditi na suzbijanju ilegalne trgovine fentanilom, od Sjedinjenih Država će kupovati soju i druge kulture i američke energente te će ponovo Amerikancima prodavati rijetke metale. Zauzvrat, Trump će smanjiti carine na kineski uvoz s 57 na 47 posto i s 20 na deset 10 za trgovinu prekursorima fentanila. Na kineskoj strani nije bilo tako velikih riječi o sastanku dva lidera. Čini se da čitav sastanak vide kao jedan u nizu onih na kojima se prešutno kaže da su dvije strane svjesne da druga postoji i da se s tim moraju nositi . „Kina i SAD imaju različite nacionalne okolnosti, te su određene razlike neizbježne. Kao dvije najveće svjetske ekonomije, povremeni nesporazumi su sasvim normalni. Suočeni s olujama i izazovima, predsjednik Trump i ja, kao kormilari, treba da održimo pravac i kontrolišemo situaciju, kako bi brod kinesko-američkih odnosa plovio stabilno naprijed“, poručio je Xi Jinping. Kineska delegacija je bila veoma aktivna na samitu APEC-a, nastojeći se prikazati kao pouzdan i miroljubiv partner svim državama. Xi Jinping želi, navode kineski mediji, „otvorenu i inkluzivnu ekonomsku globalizaciju“, što je u suprotnosti s Trumpovim ekonomskim protekcionizmom. Za razliku od Trumpa, koji mjesecima prijeti uvođenjem carina i sankcijama svakoj državi s kojom se ne slaže, kineski predsjednik na čelu komunističke države traži još više slobodne trgovine. Trumpove riječi nakon samita s Xi Jinpingom, čini se, nisu ubijedile ni njegove vjerne pristalice u nekim američkim medijima. Nije bilo euforije zbog uspjeha njihovog lidera, odnosno izvještavano je o svemu s dosta zadrške, baš kao što je to bio i slučaj prije samita, jer niko nije vjerovao da će Trump napraviti čuda u pregovorima s Kinom koja se osjeća ojačanom do te mjere da je trgovinu počela koristiti kao oružje u odnosima s Washingtonom. U samo par desetljeća svjetska ekonomija promijenjena je do te mjere da se kineski komunisti bore za otvoreno tržište, a šampioni kapitalizma iz Washingtona uvode carine u namjeri da se zaštite i od najsiromašnijih država. Namjera Trumpa i Xija da ih historija pamti kao važne lidere na taj način biće ispunjena – tokom njihovih predsjedničkih mandata desila se epohalna promjena. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U nedjelju su Argentinci, drugi put u manje od dva mjeseca, izašli na birališta da odluče sudbinu politike predsjednika Javiera Mileija. Za razliku od septembarskih izbora, Milei je sada izašao pred birače s direktnom podrškom američkog predsjednika Donalda Trumpa i ostvario sjajan rezultat. Foto: Javier Milei i Donald Trump Javier Milei i njegov politički program nisu poraženi, barem do narednih predsjedničkih izbora. Samoproglašeni „anarho-kapitalista“ i „libertarijanac“, a od nekih protivnika viđen kao „krajnji desničar“, ojačao je svoje pozicije na argentinskoj političkoj sceni, uprkos predviđanjima mnogih da će međuizbori za argentinski Kongres i Senat biti početak njegovog kraja. Naime, Argentinci su izašli na još jedne izbore koji su mogli okončati Mileijevu političku karijeru, barem kada je riječ o obećanim reformama koje mora završiti prije nego se ponovo za dvije godine pojavi pred biračima u utrci za predsjednika. Za ove izbore dobio je „pomoć“ iz Washingtona vrijednu četrdeset milijardi dolara. Trumpova administracija je odlučila da stabilizuje argentinsku valutu pezo, Buenos Airesu da pozajmice i otvori mogućnost američkih ulaganja u Argentinu. Trump je na ovim izborima uložio i svoj politički ugled, jer je Milei važan dio američke politike prema Južnoj Americi, budući da u Argentini provodi politički i ekonomski model koji se sviđa ljudima u Trumpovoj administraciji i grupi biznismena koji stoje iza njega. Oktobarska pobjeda Jedan argentinski korisnik društvenih mreža, razočaran pobjedom Mileijeve stranke, napisao je da je Trump „kupio argentinske izbore za četrdeset milijardi dolara“. Ova konstatacija nije daleko od istine, jer je Milei u manje od dva mjeseca dobio više od milion glasova samo u provinciji Buenos Aires, uprkos krizama koje potresaju zemlju. Čini se da su neki Argentinci povjerovali Trumpu da će pomoći njihovoj državi da izađe iz ekonomskih kriza koje se desetljećima periodično vraćaju. Mileijeva stranka "Sloboda napreduje" osvojila je četrdeset posto glasova, što je deset posto više od onoga što su očekivali, odnosno kako su pokazivale ankete. To je za deset posto više od peronističke opozicije, u svim stranačkim varijantama, koja je izgubila u 18 od 24 argentinske provincije, čak i u onima u kojima je vlast. Mileijeva stranka pobijedila je i u Buenos Airesu, nakon teškog poraza u septembru. Da stvar bude gora za peronističku opoziciju u nekim provincijama nisu bili ni drugi, već tek reći iza lokalnih stranaka kojima Milei sada nudi saradnju. To znači da će Milei u Kongresu sada imati, sa svojim saveznicima, 101 od 257 mjesta. Prije nedjeljnih izbora imao je 37. U Senatu koji ima 72 mjesta, Milei će sada imati 20 senatora. Prije izbora, samo šest. To je najbolji rezultat nekog argentinskog predsjednika na međuizborima još od 1985. godine. Izbori su pokazali da Trump ima uticaj u Argentini. Ali, to je samo dio odgovora zašto je Milei odnio ovako ubjedljivu pobjedu i zašto opozicija nije iskoristila njegove greške. Izlaznost od 66 posto, najmanja na međuizborima u četrdeset godina, jedan je od razloga zašto opozicija nije ostvarila bolje rezultate. Zatim, septembarski izbori zasitili su stranačku bazu, a lokalni lideri i stranačko članstvo pokazali da su im bitniji izbori na kojima su oni kandidati. Naime, puno manje kandidata na glasačkim listićima na ovim izborima, u poređenju sa septembarskim, dovelo je do toga da je bila manja mobilizacija stranačke baze nego obično. Novi Milei Milei i njegova stranka nisu očekivali ovakav rezultat, a javnost nije očekivala Mileijev zaokret nakon izbora. Neki argentinski komentatori su složni u ocjeni da je Milei nakon ovih izbora neki „novi“ političar, jer je nakon izborne pobjede održao pomirljiv govor kakav mu nije svojstven. Uz vrlo malo kritika i teških riječi prema peronističkoj opoziciji, Milei se dugo zahvaljivao brojnim ljudima koji su mu pomogli u kampanji, a onda nudio ruku saradnje. „Danas počinje izgradnja velike Argentine“, rekao je Milei na početku svog govora. „U naredne dvije godine biće nastavak reformi“, poručio je, jer „dva od tri Argentinca ne žele se vraćati u prošlost“. Argentincima je rekao da „žive u najslobodnijoj državi na svijetu“ i pozvao stranke u parlamentu na saradnju u konkretnim stvarima. To se posebno odnosi na pomenute regionalne stranke i njihove guvernere, čime sebi želi stvoriti još više saveznika, vjerovatno računajući da će se peronistička opozicija, narodski rečeno, zabaviti o sebi. Nešto slično se desilo u susjednoj Boliviji , donijevši promjenu ljevičarske vlade nakon dvije decenije. Stari Trump i dužnik Milei Argentinski izbori imaće odjek i izvan argentinskih granica. Geopolitička važnost Argentine za Latinsku Ameriku i Antarktik dobro je poznata. Tamo se Sjedinjene Države sukobljavaju s Kinom, što je i primarni cilj mnogih vanjskopolitičkih poteza Trumpa još iz njegovog prvog mandata. U toj bici s Kinom Trump je već zabilježio uspjehe, ali i poraze. Tako će u Argentini susjednoj Boliviji ubrzo biti uspostavljena proamerička vlada koja će bolivijske resurse ponuditi stranim ulagačima, a pogoršani su odnosi s višedecenijskim američkom saveznikom - Kolumbijom. Trump sada vrši diplomatski pritisak na Brazil, najveću i najmoćniju državu Južne Amerike, želeći da tamošnju ljevičarsku vlast privoli na razne koncesije i potčini američkim interesima, dok naftom bogatoj Venecueli prijeti na razne načine . Sve ovo se desilo za deset mjeseci Trumpa u Bijeloj kući. Ovakav razvoj situacije u Latinskoj Americi mnogi nisu očekivali, ali je bilo jasno da će neke od država u tom dijelu svijeta u odnosu s Trumpom morati računati na saradnju, pritiske, ucjene, prijetnje i sukobe. Naprosto, Trump nema milosti u ostvarivanju ciljeva u „američkom dvorištu“, kako ovaj dio svijeta označava „Monroeva doktrina“, koju u Bijeloj kući slijede već dva stoljeća. Međutim, Trumpov pristup prema Argentini je nešto novo u njegovoj politici. Objašnjavajući zašto pomaže Mileija, Trump je opisao „Argentinu kao umiruću zemlju“, rekavši da „nema novca, nema ništa i da se žestoko bori da preživi“ i nastavio: „Oni umiru, je li to jasno? Oni umiru.“ Mnogi Argentinci se ne slažu s ovom Trumpovom izjavom, ali priznaju da kriza postoji. Mileijevi kritičari nisu daleko od Trumpove tvrdnje. Oni se pitaju šta će biti s Argentinom naredne godine kada na red dođe otplata dugova prema Međunarodnom monetarnom fondu i američkoj administraciji koja je intervenisala pred izbore i spasila argentinsku ekonomiju. Milei je pobjedom na izborima dobio priliku da opoziciji pokaže da griješi, vjerovatno računajući na novu Trumpovu pomoć ako bude potrebno. Ali, kako nema „besplatnog ručka“ u politici, posebno u američkoj, pitanje je šta će Trump tražiti zauzvrat. Pored toga što je dobio još jednog dužnika i saveznika u Buenos Airesu, Trump je pokazao da i van granica Sjedinjenih Država postoje milioni ljudi koji mu vjeruju i onda kada treba podržati nekoga koga su prije dva mjeseca odbacili na izborima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine u Evropi se govori o alternativama za ruske energente. Priča je došla u naše bliže i daljnje susjedstvo i nema sumnje da će se to prije ili kasnije i na razne načine odraziti i na Bosnu i Hercegovinu. Foto: Ruski gasovodi u Evropi Kada se za neku silu kaže da geopolitički kontroliše određeni dio svijeta misli se i na kontrolu energetskih resursa, na vlasništvo na energetskom infrastrukturom i na energetsku sigurnost koja podrazumijeva sposobnost da se energija iskoristi za pritisak na rivala ili da se vodi nezavisna politika u odnosu na rivale koji ne mogu ucjenjivati energentima. Te stvari u mnogim dijelovima svijeta su jasnije nego u Evropi. Rusija je decenijama energentima snabdijevala veliki dio Evrope, iako je u geopolitičkom smislu primat pripadao drugima, prvenstveno Sjedinjenim Američkim Državama koje su tu stacionirale svoju vojsku, kontrolisale finansijske tokove, obezbjeđivale tehnologiju, vodile diplomatske inicijative i određivale zvanični politički i društveni narativ kroz svoju „mehku moć“ (soft power). Taj neobičan „poklon“ Zapada za Rusiju, mada je snažno oslonjen na geografiju i ekonomske interese evropske privrede, po logici stvari morao je doći do svog kraja onda kada se Kremlj i evropski partneri nađu na različitim stranama u suštinski važnim pitanjima. Od ruske agresije na Ukrajinu traje udaljavanje Rusije i Evrope , iako američki predsjednik Donald Trump želio okrenuti novi list u odnosima s Moskvom, nakon što je njegov prethodnik Joseph Biden Evropljane okupio u front protiv Kremlja. Energetska mapa Evrope Dok traje rat u Ukrajini širom Evrope vodi se bitka ko će zamijeniti Rusiju u oblasti energetike, što uključuje i dobavljanje prirodnog gasa, nafte, uglja i nuklearnog goriva za nuklearne elektrane koje su u više evropskih država izgradile ruske kompanije. Vrlo brzo su neke države prestale da kupuju rusku naftu i prirodni gas, nakon što su Sjedinjene Države počele da rade na LNG terminalima u Poljskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj. Godinu dana od početka ruske agresije na Ukrajinu napravljeni su pomaci i na polju nuklearnih elektrana kada su francuske i američke kompanije dogovorile da zamijene ruske u Bugarskoj i drugdje . Još tada je bilo jasno da će u narednom koraku, uprkos negodovanju pojedinih država istočne Evrope i Balkana, na red doći i najmanji potrošači ruskog gasa i nafte te da velike sile neće imati milosti prema njihovoj potrebi da energente plaćaju jeftinije od onoga što se nudi kao alternativa. Jedan takav primjer je i Naftna industrija Srbije (NIS) koja je većinski u ruskom vlasništvu. Mjesecima srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić govori o američkim sankcijama koje ciljaju rusko vlasništvo u kompanijama ove vrste, da bi nedavno rekao da su sankcije stupile na snagu. To znači, tvrdi Vučić, da više nije moguće koristiti bankovna plaćanja u poslovanju s NIS-om. Ali, NIS i dalje radi i nafta i prirodni gas još uvijek dolaze u Srbiju. Stručnjaci tvrde da Srbija iz ove situacije može izaći samo na dva načina: smanjenjem ruskog vlasništva u NIS-u ispod pedeset posto ili prestankom američkih sankcija. Vučićevo nedjelovanje u ovom slučaju, iako su jasne političke implikacije bilo kojeg njegovog poteza, čini se da potiče iz očekivanja da će se američko-ruski pregovori o Ukrajini, a potom i o energetskoj mapi Evrope, zahuktati i da će donijeti rješenje na koje on nije uticao. Taj pristup Vučića možda dijelom leži i u izbjegavanju mogućih pravnih zavrzlama. Neki tvrde da je uništenje gasovoda „Sjeverni tok 2“, koji je direktno povezivao Njemačku i Rusiju, bio način da se izbjegne pravni spor o tome ko nije isporučio/preuzeo ugovorene količine gasa. Kako je gasovod uništen u nikad do kraja rasvijetljenom slučaju, gas nije moguće ni isporučiti ni preuzeti. Borba je počela Međutim, mnogi nemaju vremena da čekaju. Tačnije, ne žele da čekaju da se Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin dogovore o Evropi bez Evropljana . Ove sedmice je saopšteno iz Brisela da se većina država Evropske unije složila da se do kraja 2027. godine zabrani uvoz ruskog prirodnog gasa, a da će od početka naredne godine, nakon odluke Vijeća Evropske unije, zabraniti tranzit ruskog gasa kroz države članice. Komesarka za proširenje Marta Kos je zatim rekla da se to neće odnositi na države koje nisu članice Evropske unije, a koje se snabdijevaju ruskim gasom kroz gasovode koji su u državama Evropske unije. Da će prekid biti bolan, i nasilan ako je potrebno, potvrđuju i najviši državni zvaničnici. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski je u srijedu na društvenim mrežama dao podršku ukrajinskoj vojsci da onesposobi gasovod „Družba“, kojim se snabdijevaju neke evropske države. Nešto ranije je sud u Poljskoj donio odluku da Berlinu ne izruči jednog Ukrajinca osumnjičenog za uništavanje gasovoda „Sjeverni tok 2“. Sličnu odluku ranije je donio sud u Italiji. Neki ovaj evropsko-ruski raskid u polju energetike gledaju i kroz prizmu nedavnih požara na rafinerijama u Mađarskoj, Slovačkoj i Rumuniji u samo 48 sati. Sve te rafinerije povezuje ruska nafta, bilo da pripadaju kompanijama u ruskom vlasništvu ili da se tamo ista prerađuje. Ukrajinci nemaju problem da svoj stav jasno iskažu – ako će Rusija uništavati našu infrastrukturu onda ćemo vratiti istom mjerom. U proteklih nekoliko mjeseci Ukrajinci su uništili brojne ruske pogone važne za preradu nafte, pa su čak i Rusi prinuđeni da čekaju u redovima za gorivo. Neke procjene kažu da su do sada Ukrajinci uništili oko dvadeset posto svih ruskih kapaciteta za preradu nafte i da će u narednom vremenu vjerovatno uništiti i mnoge druge u evropskom dijelu Rusije. Posljedice će osjetiti svi Gotovo četiri godine nakon što je počela ruska agresija na Ukrajinu u Moskvi se vjerovatno mnogi pitaju je li sve moralo biti tako. Da je Putin znao da će ovako proći u ratu u Ukrajini, pitanje je da li bi se usudio da napadne. Rusija trpi ogromne gubitke i ne samo na vojnom planu. Ovih dana na red su došli i ruski energenti. Trump je jučer uveo sankcije ruskim kompanijama Rosnjeft i Lukoil, što će vjerovatno natjerati velike kupce da razmisle prije nego kupe rusku naftu. To se prije svih odnosi na Indiju i Kinu, koje više od tri godine koriste situaciju da je evropsko tržište sve zatvorenije za ruske energente i kupuju rekordne količine po nižim cijenama. Trumpova odluka dolazi u sedmici u kojoj je Evropska unija odlučila zadati novi udarac ruskim energetskim interesima u Evropi i nakon što su (ne)namjerno uništena ili oštećena brojna naftna postrojenja povezana s Rusijom. Te iste sedmice je zvaničnik važne države Evropske unije i NATO-a, kako smo gore naveli, pozvao Ukrajinu da uništi ruski gasovod. Udar Zapada na Rusiju širom Evrope nije iznenađenje. Zapad želi Kremlju odsjeći krakove uticaja rezanjem energetskih veza, a što će biti i finansijski udar na Rusiju. Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu neki su tvrdili da Evropa ne može bez ruskih energenata i da će se Evropljani „smrzavati“ u svojim domovima. Danas se vidi da je to bio spin Kremlja i da je Evropska unija spremna platiti finansijsku i svaku drugu cijenu tog poteza, a ko će više izgubiti vidjeće se u narednom vremenu. Članak je raniije objavljen na portalu nap.ba .

Javier Milei od svog ulaska u politiku stvara situaciju u kojoj mu ishod njegovih politika uvijek donosi sve ili ništa. Argentinci će 26. oktobra na izborima o tome još jednom odlučiti. Foto: Milei i Trump Argentinski predsjednik Javier Milei šokira i onda kada je za njega to samo još dan na poslu. Njegova „šok terapija“ za posrnulu argentinsku ekonomiju postala je od regionalne i možda čak svjetske važnosti. Milei, samoproglašeni „anarho-kapitalista“ i „libertarijanac“, postao je u samo par godina važan za procese i van Argentine. Ta važnost Argentine nije došla zbog toga što je predsjednik Milei svoju državu pretvorio u veliku vojnu silu, važnog ekonomskog aktera ili posrednika u sukobu trećih država. Naprotiv, Milei je Argentinu pretvorio u državu slučaj, gdje se testiraju razne ekonomske i druge politike. Milei testira da li se država može voditi kao kompanija i da li se efikasnost može nadrediti čak i osnovnim životnim potrebama ljudi u nekoj državi. To nije liberalni kapitalizam koji svijet poznaje i koji pravi značajne razlike u prihodima najbogatijih i najsiromašnijih. Milei je otišao korak dalje i nema milosti ni prema bolesnim, starim, djeci..., pored toga što je ukidao ministarstva, agencije, resore, obračunavao se s „neradnicima“ i među radnicima na najtežim poslovima, brisao zakone i uredbe, ukidao socijalnu i svaku drugu pomoć. Ovaj politički i ekonomski eksperiment mnogi pažljivo prate, razmatrajući da li Argentina i Argentinci to mogu podnijeti, odnosno da li to može funkcionisati u drugim državama. Eksperiment je podržao i najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, koji će nešto kasnije u administraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa voditi Odjel za vladinu efikasnost (DOGE). Musk je probao samo dio Mileijevih mjera primijeniti u Sjedinjenim Državama, ali to je bilo previše i za biznismena i milijardera Trumpa. Musk nije bio sam u tome. Mnogi američki biznismeni i medijske ličnosti stale su iza Mileija, a Trump ga je jednom prilikom nazvao svojim „omiljenim predsjednikom“. Oni su podržavali Mileija i kada je Trump bio van Bijele kuće, a to rade i sada. Od izbora do izbora Praćenje procesa u Argentini sa sigurne distance, u ovom slučaju iz Sjedinjenih Država, puno je ugodnije nego kada se to radi iz Argentine. Inflacija, masovni otkazi, politička nestabilnost, ekonomska kriza, protesti i predsjednik koji državu vodi kao da je televizijski reality program, samo su dio onoga što Argentinci moraju da trpe dvije godine. Ali, Argentinci za to mogu kriviti samo sebe. Sve to im je Milei obećao u izbornoj kampanji, pozivajući ih da izdrže patnje prije nego Argentina ozdravi i ponovo postane bogata. Čak i oni koji ne žele da čuju njegov politički program mogli su u medijima vidjeti čovjeka kako psuje i prijeti te kako s pozornice maše motornom pilom obećavajući sječu čitavih ministarstava. Milei je tada pobijedio u predsjedničkoj utrci, ali nikada nije dobio kontrolu nad nacionalnim parlamentom. To ga je onemogućilo da provede baš sve što je zamislio, pa će na izborima 26. oktobra pokušati da to promijeni. Dvije godine pred kraj njegovog predsjedničkog mandata to bi mogao biti momenat koji će njegovu političku karijeru okončati ili joj dati gorivo za nove borbe. Međutim, nekim Argentincima je dosta Mileija. Dok država očekuje parlamentarne izbore 26. oktobra, prošlog mjeseca na izborima za parlament provincije Buenos Aires, gdje je smješten argentinski glavni grad Buenos Aires, Milei je teško poražen. To je bio poraz koji je upalio alarme u Washingtonu, koji je izdvojio dvadeset milijardi dolara za spašavanje svog saveznika. Oko četrdeset posto Argentinaca živi u ovoj provinciji i izbori su bili testiranje Mileijeve popularnosti uoči oktobarskih izbora. Za Mileija je to bilo posebno važno, jer ako njegove politike gube pristalice tamo gdje je najviše bogatih Argentinaca, onda nije teško zaključiti kako će mjere štednje proći kod onih koji su najsiromašniji i žive u drugim dijelovima države. Pobjeda u Buenos Airesu za Mileija je bila imperativ. Poređenja radi, u drugoj provinciji po broju stanovnika, gdje živi oko devet posto Argentinaca, također opozicija ima vlast. To su dva važna bazena gdje Milei traži glasove, posebno zbog činjenice da u manjim mjestima novi politički koncepti u svojim počecima, uglavnom, imaju slabiju podršku u odnosu na glavni grad i velike gradske centre. Od 23 argentinske provincije Mileijevi ljudi nisu guverneri niti u jednoj. U Buenos Airesu prije izbora ljevičari su drži vlast, što je Mileiju bila prilika da kritikuje njihov učinak i svoja rješenja s nacionalnog nivoa prebaci na lokalni i regionalni. Dakle, glasači su mogli efektivno da uporede učinke dvije rivalske politike. Mileijeva prednost je bila što su drugi političari upleteni u razne korupcijske skandale, a on je obećao da će tome doći kraj. Međutim, mediji su otkrili da ni njegovi ljudi nisu imuni na korupciju, uključujući njegovu sestru Karinu Milei koja je njegova desna ruka u politici. Zatim, jedan od njegovih kandidata na izborima u Buenos Airesu primio je novac od osumljičenog trgovca drogom.  Mileijeva stranka „Sloboda napreduje“ dobila je oko trećine glasova, a peronistički ljevičari, koje iz kućnog pritvora predvodi bivša argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner, osvojili su pedesetak posto glasova. Uzdrmana ljevica, koja ipak radi na stvaranju novih lidera čak i po cijenu sukoba unutar bloka, za Mileija je ovaj put bila prevelik zalogaj. Axel Kicillof je odnio važnu pobjedu nad Mileijem i vjerovatno će biti važan faktor na narednim argentinskim izborima. Trumpova pomoć Milei sada ide na za njega još važnije izbore. Izbori koji će se održati predstojećeg vikenda za Mileija su biti ili ne biti, a za opoziciju, snažno ukorijenjenu u postojeće društvene okvire, samo jedni u nizu na kojima će se boriti da preuzmu vlast. Sredinom prošle sedmice Trump je Mileijevu situaciju sažeo izjavom da neće gubiti vrijeme s Argentinom ako Mileijeva stranka ne pobijedi, nakon što je odlučio Argentini dati veliku finansijsku pomoć. „Podržavam ovog čovjeka jer je njegova filozofija ispravna i on bi mogao pobijediti“, rekao je Trump prije ručka u Bijeloj kući s Mileijem i njegovom delegacijom. „Možda neće pobijediti, ali mislim da će pobijediti. A ako pobijedi, ostajemo s njim. A ako ne pobijedi, odlazimo.“ Podrška koju je Trump dao Mileiju je impresivna, ne samo zbog količine novca i američkih garancija da će Milei spasiti argentinsku ekonomiju. Trumpov intervencionizam u Argentini odudara od onoga što je govorio braneći svoj program „Amerika na prvom mjestu“. Milei je od Trumpa dobio vjerovatno puno više nego što je očekivao, jer onda kada je bio u političkom usponu Trumpu je u Sjedinjenim Državama prijetio zatvor po osnovu brojnih optužnica. Trumpov potez naljutio je i njegove pristalice, posebno uzgajivače soje. Naime, Kina je odlučila da prekine kupovinu američke soje i okrene se Argentini. Američki uzgajivači žalili su se Trumpu da njihovo mjesto preuzimaju argentinske kolege, a da Bijela kuća američki novac šalje u Buenos Aires umjesto da pomogne američke poljoprivrednike. Zanimljivo je da su i argentinski uzgajivači soje i poljoprivrednici uopšte, također zamjerili svom predsjedniku. Milei im je ukinuo porez na izvoz, da bi u zemlju ušlo što više deviza, a nakon što je saldo bio povoljan tri dana kasnije vratio je poreze. Dovoljno da se i oni koji su podržavali Mileija upitaju kuda vodili politika koja se mijenja iz dana u dan. Da bi Mileiju pomogao da pobijedi na izborima naredne sedmice, američki ministar finansija Scott Bessent je odlučio da njegova država položi u centralnu banku Argentine dvadeset milijardi dolara i tako ojača posrnuli argentinski pezo. Naime, Mileijeva vlada je potrošila sve dolare da bi održala kurs nacionalne valute, a onda su strani i domaći investitori u strahu počeli prodavati svoje obveznice i povlačiti novac iz Argentine i argentinskih banaka. „Sve opcije su na stolu“, rekao je prošlog mjeseca Bessent i Argentinu opisao kao „sistemski važnog američkog saveznika u Latinskoj Americi.“ Pored ojačavanja argentinske valute, Washington je obećao kupovati argentinske državne obveznice i argentinski dug, davati Buenos Airesu kredite i ohrabriti američku poslovnu zajednicu da investira u tu južnoameričku državu. U aprilu je Washington pozdravio odluku Argentine da se zaduži kod Međunarodnog monetarnog fonda za dvadeset, kod Svjetske banke za dvanaest i Međuameričke razvojne banke za deset milijardi američkih dolara. Taj pristup je neke kritičare podsjetio na crne dane za Argentinu kada se ta država zaduživala kod istih institucija na gotovo isti način. Pored toga, Trumpova „pomoć“ će također doći na naplatu, naredne godine paralelno s pomenutim kreditima kod međunarodnih kreditora, kada Bijela kuća bude tražila novac za kupljene obveznice. Kirchner je prošlog mjeseca na društvenim mrežama napisala da „'pomoć' od 'sila sjevera'“ predstavlja „hranu za danas i glad za sutra“. Nekima je ovakav razvoj situacije poziv za uzbunu, jer bi Argentina mogla postati „propala država“ (failed state) i proći kao Venecuela koja je decenijama pod američkim pritiskom i sankcijama. Kakav bi to bio udar na Trumpovu reputaciju! Trump je Mileiju pomogao i na drugi način. Tokom pomenutog sastanka njih dvojice u Bijeloj kući, kompanija Open AI (kreator ChatGPT-a) potpisala je s argentinskom vladom pismo namjere za izgradnju podatkovnog centra za vještačku inteligenciju u Argentini vrijednog 25 milijardi dolara. Kao lokacija izabrana je Patagonija, čija je klima pogodna za hlađenje sistema koji troše ogromne količine električne energije, u okviru projekta „Stargate“ koji uključuje i argentinsku kompaniju Sur Energy. Izbori na kojima Milei može da izgubi sve Izbori koji će se održati u subotu za Mileija mogu biti presudni. Ako njegova stranka opet bude poražena, to će značiti da neće imati većinu u državnom parlamentu naredne dvije godine i da će njegovo eventualno pojavljivanje na predsjedničkim izborima biti unaprijed ograničeno. Jer, i kada bi i pobijedio na predsjedničkim izborima, a ako izgubi predstojeće parlamentarne, do bi značilo da će naredne četiri godine imati svezane ruke, odnosno dvije godine postojećeg i dvije godine novog mandata. Uključivanje Trumpa u Mileijevu kampanju govori koliko su ovi izbori važni. Trump je, pored novca, založio svoj politički kredibilitet, podržavajući čovjeka koji briše ekonomska i druga ograničenja u vremenu kada Washington svoju ekonomiju štiti carinama na uvoz. To pokazuje svu važnost Mileija za određene političke centre u Washingtonu, ali i širom svijeta, koji sebe ubrajaju u novu desnicu. Washington ne brani Mileija samo zbog argentinske strateške važnosti u borbi protiv Kine za Antarktik i Latinsku Ameriku. Washington brani jednu čitavu političku ideju koja ima svoje pristalice od Evrope, preko Azije do američkih obala. Ta ideja, iako je kao takva dio šire borbe za kontrolu nad Latinskom Amerikom, ušla je i u domenu personalnog. Trump je prilikom posljednjeg sastanka s Mileijevom rekao da je „jedini problem“ argentinskog predsjednika to što ima loš tretman u medijima i za sve okrivio „radikalno ljevičarsku kulturu“ koja progoni i njega. Tako je Milei ušao u klub onih koje Trump brani i na ovaj način. Treba se prisjetiti da je Brazil kažnjen visokim carinama zbog „lova na vještice“, kako je američki predsjednik nazvao sudski proces protiv bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara. Neki Argentinci su umorni od Mileija i njegove politike. Argentinski stručnjaci upozoravaju, a Milei ne želi ni da čuje, da su argentinski problemi u ekonomiji duboki i suštinski i ne mogu se riješiti ukidanjem socijalne pomoći siromašnim. Strukturalni problemi koje Argentina ima decenijama, a koje samo na kratko uspijeva da riješi poneka vlada, ostaju i s Trumpovom finansijskom injekcijom i Mileijevom motornom pilom. Milei se ne obazire na kritike i savjete. Trumpovu pomoć koristi u svojim istupima i Argentincima poručuje da je bolja budućnost na dohvat ruke, jer sada im u tome pomaže i američki predsjednik. U izbornim kampanjama pomoć američkog predsjednika može biti faktor koji okreće raspoloženje javnog mnijenja. Ali, nakon što su argentinski građani dvije godine gledali Mileija na vlasti ostaje pitanje je li to dovoljno i hoće li će utisak pojavljivanja Trumpa u argentinskoj politici biti jači od iskustva koje su imali protekle dvije godine.

Last Friday, the Nobel Committee awarded the Peace Prize to María Corina Machado, an opposition leader from Venezuela and a favorite of official Washington. The award comes at an important moment for Venezuela — and some earlier Nobel Peace Prizes in Latin America were precursors to major political processes. Foto: María Corina Machado Parisca The importance of the Nobel Prize varies across different parts of the world, especially when it comes to the Peace Prize. Laureates are often perceived as champions of “the right causes” — those whose politics have prevailed or ought to prevail. Thus, it would be difficult for anyone to argue that figures like Nelson Mandela or Willy Brandt were undeserving of such recognition. But other recipients have provoked sharply divided opinions. The award to Henry Kissinger is one such case, as is that of Aung San Suu Kyi. Critics argue that both Kissinger and the Burmese politician did so much harm that a brief flash of humanity in their long political careers could not possibly justify a Nobel Peace Prize. There are also examples that border on the tragicomic. In 2009, the Peace Prize was given — as people would say — “for his good looks” to newly elected U.S. President Barack Obama. During his two terms, Obama was involved in military operations in Afghanistan, Libya, Yemen, Iraq, Syria, Pakistan, Somalia, Uganda, and the Central African Republic, among others. In the end, in Kunduz, he bombed Doctors Without Borders — themselves recipients of the same prize — and never faced accountability for it. Given these and other examples, it is hardly surprising that U.S. President Donald Trump demanded a Nobel Prize for himself after declaring that he was a peacemaker even in wars that were never fought. Latin America and the Nobel Prize: From Literature to Politics In Latin America, the selection of Nobel laureates sometimes resonates almost like a message from Europe — a reminder of what is expected from its long-departed relatives on the distant continent. While the Nobel Prizes for Literature — several of them since 1945 — were largely received as recognition of the region’s literary excellence, in a part of the world moving away from Spain even as the Spanish language remained and flourished, giving rise to what Nobel laureate Mario Vargas Llosa called the “richness of Latin American and Spanish culture,” the Nobel Peace Prizes — in effect, awards for political action — often poured fuel into the engines of ongoing political processes. Thus, in 1980, the Nobel Peace Prize was awarded to Argentine human rights activist Adolfo Pérez Esquivel for his fight against the country’s military and civilian dictatorship — a victory celebrated as a defeat for the right-wing regimes strongly supported, among others, by Kissinger himself. The 1987 Nobel Peace Prize, awarded to Costa Rican President Óscar Arias Sánchez, helped foster a series of peace agreements in Central America, supported by Guatemala, El Salvador, Honduras, and Nicaragua — arrangements that would later shape key political, economic, and regional relations. In 2016, Colombian President Juan Manuel Santos received the Peace Prize with the explanation that he was the key figure who could end the decades-long war in his country. As in Obama’s case, the Nobel Committee sought to encourage Santos to deliver peace — though the results of the two men’s presidencies were quite different. Santos spent years negotiating with armed guerrillas and reached a peace agreement with them, only for Colombians to reject the deal in a referendum just five days before the Nobel announcement. Although weary of war, they did not want peace “at any price.” In the following years, guerrillas and the government reached various agreements, paving the way for Gustavo Petro’s 2022 election as Colombia’s first leftist president — a development that brought significant political change to the country. Peace for Oil-Rich Venezuela Petro became the first Colombian president sympathetic to the “revolution” in neighboring Venezuela, adding his name to the list of Latin American leaders who support the legacy of Hugo Chávez and his far less successful successor, Nicolás Maduro. This year’s Nobel Peace Prize laureate, María Corina Machado Parisca, has opposed both Chávez and Maduro for two decades. Her selection as this year’s laureate surprised few. On the night before the announcement, betting agencies recorded a massive surge of wagers predicting her win. Kristian Berg Harpviken, director of the Norwegian Nobel Institute, confirmed the reports and told the media there were suspicions of espionage — announcing an investigation, without specifying who was under scrutiny. Some might say that Trump did not place any bets but could still consider the prize his own — something the laureate herself confirmed in her conversation with him. She dedicated the award “to the people suffering in Venezuela and to President Trump for his determined support of our cause.” That “shared cause” is nothing less than the overthrow of Maduro and the establishment of a pro-American government in the country with the largest oil reserves in the world — a goal both Trump and Machado have repeatedly proclaimed. her own country, calling on the United States, Argentina, and Israel to take action. She also demanded sanctions on Venezuela — even though existing sanctions have already forced millions to flee the nation to which she now promises to restore “freedom” and “peace.” In its justification, the Nobel Committee described Machado as “one of the most extraordinary examples of civil courage in recent Latin American history,” portraying her as a “champion of peace” and a “key unifying figure within a once-divided opposition.” Committee chair Jørgen Watne Frydnes said she had “kept the flame of democracy alive in Venezuela during a period of growing darkness” and praised her for “remaining in the country despite serious threats to her life.” A Battle of Life and Death Machado is now wanted by authorities following yet another failed election for the opposition. The courts and electoral bodies — under Maduro’s control — barred her from running in last year’s presidential elections, citing her calls for foreign military intervention and sanctions. Her political program has also been targeted by the government because it proposes that foreign corporations privatize Venezuela’s oil and other resources, and that the country pivot toward Washington. Her goal is to defeat “Chavismo” — the political legacy of Chávez and Maduro — which emphasizes state ownership of national wealth. Machado comes from a very wealthy family, while Maduro rose to power through his ties to Chávez, having started out as a bus driver and union organizer. In essence, this is a clash between two opposing political visions and two political figures. Both sides have used various legitimate and illegitimate means to fight their battles — as shown by the Nobel laureate’s current status in Venezuela and her support for Trump after he placed a $50 million bounty on Maduro’s head, labeling him a member of a criminal organization and a threat to U.S. national security — thus making him a potential target for American attacks of all kinds. For Maduro, Machado is a “demonic witch,” and his government fears that the Norwegian prize may be a prelude to a U.S. military assault. The Peace Prize awarded to Obama at the start of his first term was, after all, used to lend legitimacy to wars he later waged. In recent days, a pro-Maduro newspaper published a caricature showing Machado in military uniform adorned with U.S. and Israeli flags, holding a scythe labeled “sanctions.” Different Sides of the Same War In foreign policy terms, the Venezuelan government and Machado stand on opposite sides. For more than two decades, Caracas has supported Palestine, while Machado backs Israel and Prime Minister Benjamin Netanyahu — even as international courts hear genocide cases. She has equated the struggles of Venezuela and Israel, calling the Middle Eastern state “a true ally of freedom.” Machado has long been prepared for a potential scenario of Maduro’s downfall. Among those who signed the letter nominating her for the Nobel Peace Prize last year was then–Senator Marco Rubio, now the U.S. Secretary of State. Rubio has been a long-time advocate of confronting left-wing governments in Latin America. But that’s nothing new in the region. For decades, Latin America has been divided between pro-American and anti-American forces — and no one hides it. Venezuela’s misfortune lies in the fact that it is governed by an exceptionally inept president, Maduro, whose administration often struggles with even the simplest tasks. Machado’s and Washington’s problem, however, is that millions of Venezuelans continue to defend even such a government by any means necessary — fearing that what might come after could be far worse. And for the credibility of the Nobel Prize itself, it’s both fortunate and unfortunate that its long history has included laureates far better — and far worse — than this year’s winner. This article was originally published on the nap.ba.

The presidential elections held in October 2025 in the internationally unrecognized Turkish Republic of Northern Cyprus (TRNC) mark a turning point in the political landscape of the island’s northern part. Photo: Illustration, S.Mirvic/Corella The victory of Tufan Erhürman, leader of the Republican Turkish Party (CTP), over incumbent president Ersin Tatar marked the end of an era and opened the door to a new political course—one capable of redefining relations with Ankara and reviving prospects for reunification. In his victory speech, Erhürman declared that it was “time for the TRNC to open a new phase of dialogue — with Ankara, but also with the rest of the world.” His conciliatory tone and emphasis on dialogue suggest a possible departure from his predecessor’s hardline rhetoric and a move toward a model of political cooperation that could ease Northern Cyprus’s long-standing isolation. 40 Years of Division That Still Endures Cyprus has been divided since 1974, when Turkey launched a military intervention in response to a coup supported by the military junta in Athens, which aimed to unite the island with Greece. Turkish forces then took control of about 40 percent of the island’s northern territory, creating a de facto dividing line that still exists today. Since then, Cyprus has remained divided between the internationally recognized southern part under the Republic of Cyprus and the northern part, which functions as the self-proclaimed Turkish Republic of Northern Cyprus—an entity recognized only by Turkey. Along the “Green Line,” a buffer zone stretching roughly 180 kilometers, UN peacekeeping forces continue to monitor the unstable peace and the status quo that has lasted for more than half a century. One of the key attempts to overcome the island’s decades-long division was the 2004 Annan Plan, a United Nations proposal named after then–UN Secretary-General Kofi Annan. The plan envisioned the creation of a federation called the “United Republic of Cyprus,” consisting of two constituent states — Greek Cypriot and Turkish Cypriot — with a rotating presidency, mechanisms for the return of refugees and compensation for lost property, and the gradual withdrawal of Turkish troops. The idea was to reunify the island under a shared political framework and EU membership, with international guarantees safeguarding equality between the two communities. At the referendum held on April 24, 2004, 64.9 percent of Turkish Cypriots voted in favor of the Annan Plan, while 75.8 percent of Greek Cypriots decisively rejected it. Since the plan required approval from both communities, it automatically became legally void. The consequences were far-reaching: only the internationally recognized Republic of Cyprus joined the European Union on May 1 of that year, while the northern part of the island remained politically and economically isolated. Among Turkish Cypriots, a sense took hold that they had “voted for peace but did not get it,” and the failure of the Annan Plan was regarded as a symbol of a missed historic opportunity and lasting political and social frustration. Political Context and Internal Tensions Within the TRNC Prior to these elections, the TRNC had been led by Ersin Tatar, a politician known for his strong ties with Ankara and his advocacy of the “two-state solution.” His political agenda was almost entirely aligned with Turkish President Recep Tayyip Erdoğan's positions, who openly supports the “sovereignty of the North” and rejects any form of federal arrangement with the Republic of Cyprus. In contrast, Tufan Erhürman, leader of the Republican Turkish Party (CTP), ran as a candidate for change, calling for a return to negotiations on a federal solution and the normalization of relations with the international community. During the campaign, he stressed the need for “less confrontation and more dialogue,” and promised greater transparency in relations with Turkey. Erhürman’s victory appears to result from strong mobilization among younger voters, growing discontent with the economic situation, and political fatigue with what one of his associates described as the “politics of subordination to Ankara.” The campaign largely served as a referendum on the orientation toward Turkey and the opening toward the European Union. However, this could prove to be a near-impossible mission, as the TRNC remains deeply economically and institutionally tied to Turkey—through currency, loans, infrastructure, energy, and the public sector. The economy has been severely affected by the depreciation of the Turkish lira, high inflation, and rising living costs, which have further widened social inequalities. It is estimated that roughly a quarter of the TRNC’s total expenditures are directly covered by Ankara’s financial aid, leaving local authorities with very limited room for independent decision-making. The Role of Turkey, the EU, and the International Context Judging by official Ankara’s reactions, Turkey’s fundamental policy on Cyprus remains unchanged. Ahead of the TRNC presidential elections, Foreign Minister Hakan Fidan declared that “Turkey firmly stands behind the legitimate cause of the Turkish Cypriots,” emphasizing that “the only viable path for resolving the island’s issue is the recognition of two separate states.” Although Turkish President Recep Tayyip Erdoğan congratulated Tufan Erhürman on his victory, calling it “proof of the TRNC’s democratic maturity,” he simultaneously reiterated Ankara’s promise of continued support. Such statements suggest that, despite the leadership change, Turkey’s position on the two-state solution will remain a central factor in future negotiations. While the European Union nominally supports the idea of Cyprus reunification, its actual influence in the North remains limited. Brussels is caught between two conflicting priorities: on one hand, maintaining strategic and energy relations with Turkey — a NATO member and key partner — and on the other, protecting the interests of the internationally recognized Republic of Cyprus, an EU member and the Union’s easternmost frontier. This dual position narrows Europe’s room for maneuver: without a clear and consistent offer of economic and political engagement, Northern Cyprus risks sinking even deeper into Ankara’s orbit. For Turkey, however, the TRNC is more than a symbol—it is also a tool of power: proof of its enduring influence in the Eastern Mediterranean and a strategic lever in relations with the EU and NATO, which Ankara skillfully uses to balance between pressure and negotiation. This article was originally published on odgovor.ba .

Predsjednički izbori održani u oktobru 2025. u međunarodno nepriznatoj Turskoj Republici Sjeverni Kipar (TRSK) predstavljaju prekretnicu u političkom pejzažu sjevernog dijela otoka. Foto: Ilustracija, S.Mirvic/Corella Pobjeda Tufana Erhürmana, lidera Republikanske turske partije (CTP), nad dosadašnjim predsjednikom Ersinom Tatarom označila je kraj jedne ere i otvorila mogućnost novog političkog kursa – onog koji bi mogao redefinirati odnose s Ankarom i obnoviti perspektivu ujedinjenja. U obraćanju pristalicama nakon pobjede, Erhürman je poručio kako je „vrijeme da TRSK otvori novo poglavlje dijaloga — s Ankarom, ali i sa cijelim svijetom“. Njegov pomirljiv ton i naglasak na dijalog nagovještavaju potencijalni odmak od oštre retorike prethodnika i otvaranje prema modelu političke saradnje koji bi mogao ublažiti dugogodišnju izolaciju Sjevernog Kipra. 40 godina podjele koja još traje Podjela Kipra traje od 1974. godine, kada je Turska izvršila vojnu intervenciju kao odgovor na državni udar podržan od strane vojne hunte u Atini, s ciljem pripajanja otoka Grčkoj. Turske snage zauzele su tada oko 40 posto teritorije na sjeveru, čime je stvorena de facto linija podjele koja i danas postoji. Od tada, Kipar je podijeljen na međunarodno priznati južni dio pod kontrolom Republike Kipar i sjeverni, koji funkcionira kao samoproglašena Turska Republika Sjeverni Kipar – entitet koji priznaje samo Turska. Duž „Zelene linije“, tampon-zone duge oko 180 kilometara, i dalje su raspoređene mirovne snage UN-a koje nadgledaju krhki mir i status quo koji traje više od pola stoljeća. Jedan od ključnih pokušaja da se prevaziđe višedecenijska podjela otoka bio je Annanov plan iz 2004. godine, prijedlog Ujedinjenih nacija koji je nosio ime tadašnjeg generalnog sekretara Kofija Annana. Plan je predviđao stvaranje federacije pod nazivom „Republika Ujedinjenog Kipra“, sastavljene od dvije konstitutivne države — grčko-kiparske i tursko-kiparske — s rotirajućim predsjedništvom, mehanizmima za povratak izbjeglica i naknadu izgubljene imovine, te postepenim povlačenjem turskih trupa. Ideja je bila da se otok ujedini pod zajedničkim političkim okvirom i članstvom u Evropskoj uniji, uz garancije međunarodne zajednice o očuvanju ravnopravnosti obje zajednice. Na  referendumu  održanom 24. aprila 2004. godine, 64,9 posto kiparskih Turaka glasalo je  za  Annanov plan, dok ga je 75,8 posto kiparskih Grka odlučno odbilo. Budući da plan nije dobio podršku obje zajednice, automatski je postao pravno nevažeći. Posljedice su bile dalekosežne: samo je međunarodno priznata Republika Kipar ušla u Evropsku uniju 1. maja iste godine, dok je sjeverni dio otoka ostao u političkoj i ekonomskoj izolaciji. Među kiparskim Turcima učvrstio se osjećaj da su „glasali za mir, ali ga nisu dobili“, a neuspjeh Annanovog plana postao je simbol propuštene historijske šanse i trajne političke i društvene frustracije. Politički kontekst i napetosti unutar TRSK Do ovih izbora, TRSK je vodio Ersin Tatar, političar poznat po čvrstim vezama s Ankarom i zagovaranju rješenja „dvije države“. Njegov je politički kurs bio gotovo u potpunosti usklađen sa stavovima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se otvoreno zalaže za „suverenitet Sjevera“ i odbacuje svaki oblik federalnog uređenja s Republikom Kipar. Nasuprot njemu, Tufan Erhürman, lider Republikanske turske partije (CTP), nastupio je kao kandidat promjene – zagovarajući povratak pregovorima o federalnom rješenju i normalizaciju odnosa s međunarodnom zajednicom. Tokom kampanje istakao je potrebu za „manje konfrontacije, a više dijaloga“ i najavljivao veću transparentnost u odnosima s Turskom. Erhürmanova pobjeda čini se kao rezultat snažne mobilizacije mlađih birača i sve izraženijeg nezadovoljstva ekonomskom situacijom, ali i političkog zamora od, kako je jedan od njegovih saradnika opisao, „politike potčinjavanja Ankari“. Kampanja je, u velikoj mjeri, funkcionirala kao  svojevrsni referendum  između orijentacije prema Turskoj i otvaranja prema Evropskoj uniji. To bi se, međutim, moglo pokazati kao nemoguća misija, jer je TRSK i dalje duboko ekonomski i institucionalno vezan za Tursku – kroz valutu, kreditiranje, infrastrukturu, energetiku i javni sektor. Privreda je teško pogođena devalvacijom turske lire, visokom inflacijom i sve većim troškovima života, što dodatno produbljuje socijalne razlike. Procjenjuje se da se  približno četvrtina ukupnih rashoda  TRSK-a pokriva direktno iz finansijske pomoći Ankare, što lokalnim vlastima ostavlja vrlo malo prostora za samostalno donošenje odluka. Uloga Turske, EU i međunarodnog ambijenta Sudeći po reakcijama zvanične Ankare, temeljna politika prema Kipru ostaje nepromijenjena. Ministar vanjskih poslova  Hakan Fidan  najavio je pred predsjedničke izbore u TRSK da „Turska čvrsto stoji iza legitimne stvari kiparskih Turaka“, istaknuvši da je „jedini održivi put za rješavanje pitanja otoka priznanje dvije odvojene države“. Iako je turski predsjednik  Recep Tayyip Erdoğan  čestitao Tufanu Erhürmanu na pobjedi, nazvavši je „dokazom demokratske zrelosti TRSK“, istovremeno je ponovio obećanje o kontinuiranoj podršci. Ovakve poruke iz Ankare nagovještavaju da će, unatoč promjeni na čelu TRSK, turski stavovi o dvodržavnom rješenju i dalje biti ključni faktor u svim budućim pregovorima. Iako Evropska unija nominalno podržava ideju ponovnog ujedinjenja Kipra, njen stvarni uticaj na Sjeveru ostaje ograničen. Brisel je između dvije proturječne obaveze: s jedne strane nastoji očuvati strateške i  energetske odnose  s Turskom, članicom NATO-a i ključnim partnerom, dok s druge mora štititi interese međunarodno priznate Republike Kipar — članice Unije i njene istočne granice. Upravo ta dvostruka pozicija sužava evropski manevarski prostor: bez jasne i dosljedne ponude ekonomskog i političkog angažmana, Sjeverni Kipar rizikuje da još dublje potone u orbitu Ankare. Za Tursku, međutim, TRSK je mnogo više od simbola — on predstavlja i instrument moći: dokaz trajnog uticaja u istočnom Mediteranu i stratešku polugu u odnosima s EU-om i NATO-om, kojom Ankara vješto balansira između pritisaka i pregovora. Članak je ranije objavljen na portalu odgovor.ba .

Nakon gotovo dvije decenije Bolivija neće imati ljevičarsku i antiameričku vladu. To je poklon koji bi američki predsjednik Donald Trump mogao iskoristiti u okršaju s Kinom i bitno ojačati američke pozicije u Latinskoj Americi i širom svijeta. Foto: Ilustracija U sjeni vijesti koje su vezane za Venecuelu i Latinsku Ameriku, gdje Trump ruši vlast Nicolása Madura Morosa , mjesecima traje drama kojoj je kraj bio poznat sedmicama unazad. U nedjelju je, u drugom krugu predsjedničkih izbora u Boliviji, pobijedio centrista i američki student Rodrigo Paz Pereira iz Kršćansko-demokratske stranke (PDC), osvojivši 54,5 posto glasova. Poraženi Jorge Fernando „Tuto“ Quiroga Ramirez, koji formalno stoji desnije od novoizabranog predsjednika i bio je kandidat Slobodne alijanse (LIBRE), osvojio je 45,5 posto glasova. Tako je okončana izborna utrka za petogodišnji mandat, a koja je počela 17. augusta. Za ono što će se desiti u Boliviji u vremenu koje slijedi bitniji je prvi krug izbora nego drugi u kome su bila dva slična kandidata. Decenijska podjela na ljevicu i desnicu garantovala je izbore na kojima se nude dva potpuno različita politička programa. Naime, bolivijski ljevičari su poraženi prije nego su izbori počeli. Aktuelni bolivijski predsjednik Luis Alberto Arce Catacora došao je u sukob sa svojim mentorom i bivšim bolivijskim predsjednikom Juanom Evom Moralesom Aymom oko toga ko će voditi Pokret za socijalizam (MAS), stranku koja decenijama okuplja siromašne, seljake, farmere i autohtone bolivijske narode. Arce je uspio zadržati kontrolu nad MAS-om, tačnije nad onim što je ostalo od pokreta. Mladi ministar Eduardo Del Castillo Del Carpio bio je njegov predsjednički kandidat, a Morales je pozvao birače na bojkot. Samo tri posto osvojenih glasova za kandidata MAS-a i šesto mjesto u prvom krugu predsjedničkih izbora - najgori poraz bolivijskih ljevičara u više decenija . Za Washington drugi krug je bio formalnost Paz će 8. novembra preuzeti predsjedničku dužnost, čime će biti treći iz svoje porodice na toj poziciji, uključujući svog oca koji je bio predsjednik od 1989. do 1993. godine. Ali, za Washington utrka je okončana u prvom krugu izbora porazom ljevičara. Oba kandidata koja su prošla u drugi krug rekla su da se žele približiti Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno napraviti distancu od politike koju je vodio MAS, a koju je simbolizovao Morales. Paz i Quiroga imaju nesuglasice na koji način i kojim tempom provesti udaljavanje od takve politike. Američki državni sekretar Marco Rubio pred drugi krug izbora je rekao da oba kandidata „žele jače, bolje odnose sa Sjedinjenim Državama“ i dodao da su „ovi izbori transformativna prilika.“ Poslije pobjede Paza, Rubio je rekao da je Washington „spreman da sarađuje s Bolivijom na zajedničkim projektima.“ Foto: Rodrigo Paz Pereira Krajem septembra Paz je javnosti predstavio ekonomski sporazum s američkim zvaničnicima vrijedan 1,5 milijardi američkih dolara, a koji podrazumijeva opskrbu gorivom koje Boliviji nedostaje mjesecima usljed nedostatka deviza kojim bi platili dobavljače. Drugim riječima, pozornica je već bila postavljena i samo se čekao formalni početak predstave. Ova pobjeda za Washington, u decenijskom sukobu s ljevičarima Latinske Amerike te Kinom i Rusijom koje žele da se utabore u američko „zadnje dvorište“ - kako to vidi Monroeova doktrina, rezultat je (ne)rada ljevičara. SAD i Bolivija gotovo da nemaju diplomatske veze, jer je Morales protjerao američkog ambasadora 2008. i osoblje USAID-a pet godina kasnije. Na kraju 2025. godine, Washington je bez velike borbe u vlasti u La Pazu dobio saveznike. Uvod u krah ljevičara Poraz bolivijskih ljevičara došao je kao kruna politika koje su vođene gotovo dvije decenije, uz iznimku jedanaest mjeseci mandata, počevši od novembra 2019. godine, predsjednice Jeanine Áñez Chávez, koja je na vlast došla nakon što je Morales otišao u egzil. Moralesov koncept ekonomije i politike bio je posve drugačiji od onoga što je Bolivija bila prije toga. Prvi predsjednik iz redova autohtonih bolivijskih naroda ušao je u okršaj sa Sjedinjenim Državama, vršio nacionalizaciju prirodnih dobara i fabrika, zakonom zaštitio „majku Zemlju“ od zagađenja, poticao uzgoj koke, davao subvencije malim obrtnima i socijalnu pomoć siromašnim, približavao se Kini, Rusiji, Venecueli, Kubi i svakom ko se opirao Washingtonu. To je sigurno bio preširok front za najsiromašniju državu Latinske Amerike i jednu od dvije koje nemaju pristup otvorenom moru. Kulminacija krize za ljevičarsku vlast u Boliviji desila se ove godine kada je Arce ostao bez deviza, primarno američkih dolara, kojima je kupovao pšenicu u Argentini i koja se kasnije kao subvencija davala pekarima da prave hljeb čija se cijena nije mijenjala sedamnaest godina. Početkom augusta Arce je naredio da se cijene hljeba zamrznu bez obzira na promijenjene okolnosti. Paralelno, Bolivija je ostala bez goriva i to je natjeralo pekare da smanje kvalitet i gramažu svojih proizvoda. Tako se u par mjeseci raspala Arceova ekonomska politika i inflacija je dosegla četrdesetogodišnji rekord i mjeri se u ciframa od dvadeset do pedeset posto, nakon što je prije dvije godine bila niža nego u Njemačkoj, ili nakon što je iznosila nešto preko šest posto u septembru prošle godine. Pod Moralesom Arce je bio uspješan ministar finansija i Bolivija je imala impresivan ekonomski rast i to bez oslanjanja na međunarodne kreditore. Ali, kao predsjednik, kao politički lider, nije bio na visini zadatka. Pored sukoba s bivšim prijateljem Moralesom, na Arceovu politiku se negativno odrazila monetarna i ekonomska kriza u susjednoj Argentini, čiji se predsjednik Javier Milei obračunava sa svim što ga podsjeća na ljevicu . Bolivija okreće novu stranicu na Trumpovo zadovoljstvo Koje su prve mjere koje će Paz poduzeti kada za petnaestak dana preuzme vlast nije poznato. Otežavajuća okolnost mu je to što njegova stranka nema većinu. U Donjem domu PDC ima 49 od 130 mjesta, a u Senatu 16 od 36. To će ga natjerati na pregovore s koalicijom koju je na ovim izborima predstavljao Quiroga, a koja ima 43 odnosno 12 mjesta u tim zakonodavnim tijelima. Također, otvoreno je i pitanje kako će na te mjere reagovati Bolivijci kojima se te mjere ne sviđaju. Ali, ako Paz prihvati pruženu ruku Washingtona najbogatija država svijeta ima načina da siromašnu Boliviju brzo, barem kratkoročno, oporavi, ako ničim drugim onda da tržište od dvanaest miliona ljudi preplavi svim robama koje mu nedostaju. Zauzvrat, Bolivija može ponuditi mnogo toga Washingtonu i to ne samo u okršaju s ljevičarima Latinske Amerike. Bolivija ima razne resurse na svojih gotovo 1,1 milion kvadratnih metara površine, a Washington prije svega zanima litijum koji se ugrađuje u litijum-jonske baterije, koje se koriste u proizvodnji mobilnih telefona, električnih vozila, laptopova, sistema za skladištenje energije... Pored toga, Bolivija ima i rezerve prirodnog gasa, cinka, zlata, srebra, olova, plodno zemljište, šume, vode... Smatra se da Bolivija ima jedne od najvećih rezervi litijuma na svijetu i da ako ih pravilno koristi može uticati na cijenu istog na međunarodnom tržištu. Ako tome dodamo da se u Venecueli nalaze najveće rezerve nafte na svijetu, onda je jasno kakve važne bitke Trump vodi u Latinskoj Americi. Interes za bolivijski litijum, ili „bijelo zlato“ kako ga neki zovu, SAD, Kina i Rusija pokazuju decenijama. U novembru prošle godine kineska kompanija CBC, podružnica najvećeg svjetskog proizvođača litijumskih baterija CATL, dobila je posao u Boliviji vrijedan milijardu dolara. I ruske kompanije rade na tamošnjim nalazištima litijuma. Njemačka je također pokazivala interes. Okršaj unutar bolivijske ljevice otvorio je put njihovim protivnicima da preuzmu vlast. Novi bolivijski predsjednik pruža ruku prema Washingtonu i nema sumnje da će je Trump prihvatiti pod svojim uslovima. Tako je Trump bez velikog napora dobio nove saveznike i pristup rijetkim resursima u nemilosrdnoj borbi koju vodi s Kinom od svog prvog mandata u Bijeloj kući. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

U srijedu se u Moskvi privremeni predsjednik Sirije Ahmed al-Sharaa sastao s Vladimirom Putinom i ruskim državnim vrhom. Obrt kakvom rijetko svjedočimo i na Bliskom istoku i potvrda teškog poraza ratobornog Putina. Foto: Vladimir Putin i Ahmed al-Sharaa Odluka Rusije da pomogne međunarodnoj priznatoj vlasti u Siriji da suzbije pobunu, podržanu Al-Qaedom i ISIL-om, bila je prilika za Rusiju da slavodobitno poruči svijetu da se Moskva „vratila“ i da je ponovo sila kakva je bila do raspada SSSR-a. Pomoć vladi Bashara al-Assada, koji je sada stanovnik Moskve, Kremlj je iskoristio za građenje svoje reputacije na razne načine. Nije bilo samo u pitanju pokazivanje vojne moći i sposobnosti Rusije da djeluje daleko od svojih granica. Rusija je tada igrala veliku igru prema muslimanima širom svijeta. Tamo, u Siriji, gdje je bilo osjetljivo da se pojavljuju ruski pravoslavni vojnici, Putin je slao muslimane iz svoje armije. Konačni cilj je bio pružanje ruke muslimanima širom svijeta, dok je istovremeno salafizam predstavljao kao prijetnju svima i svemu. Na jednoj od konferencija, koje je sazvao u čečenskom Groznom, muslimanska ulema iz više država je donijela deklaraciju da salafizam nije dio islama. Al-Sharaa na sve načine Odatle nije teško zaključiti kako su ruski zvaničnici i mediji opisivali one koji su se borili protiv Assadove vlade, ruskih i iranskih snaga. Kada su Rusi počeli da bombarduju položaje ISIL-a i Al-Qaede u Siriji, nakon što su to radile Sjedinjene Američke Države i saveznici, drugovi sadašnjeg sirijskog predsjednika su poručili da ništa slično nisu vidjeli. Naprosto, Rusija je pucala svim što joj je bilo viška, što se ponovilo u Ukrajini godinama kasnije kada je ruska artiljerija danima pucala bez prestanka i s mape zbrisala čitava sela i gradove. I pred sami slom Assadove vlasti Rusija je žestoko napala uporišta Hayat Tahrir al-Shama (HTS) kojeg je predvodio al-Sharaa. Ali, vremena se mijenjaju. Assad je poražen i to najviše krivicom Putina, koji je dozvolio da Izrael bombarduje sirijsku vojsku i (pro)iranske snage u Siriji. U kombinaciji s turskim uplivom, sankcijama Zapada i Assadovom pogrešnom politikom prema arapskim i drugim državama u regiji, njegova vojska se bez borbe povukla sa svojih pozicija i bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, Ahmed al-Sharaa, ušao je u Damask kao pobjednik. Međutim, sada to više nije al-Sharaa čije je snage Putin mogao bombardovati kada i kako želi. Privremeni sirijski predsjednik prihvaćen je na Zapadu , koji od njega očekuje da se obračuna s iranskim uticajem u Siriji i preko sirijskih granica, posebno u Libanu, te da Izraelu ne pravi ni najmanje smetnje na bilo koji način. Ahmed al-Sharaa je prešao put od američkih zatvora do sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. On je za to spreman ni manje ni više nego kod stratega iz Ujedinjenog Kraljevstva. O tome je ove godine detaljno govorio bivši američki ambasador u Damasku Robert Ford . Bivši terorista postao je važan adut Zapada u bliskoistočnoj križaljci. Putinov poraz Putin je, kao i Iran, ovakvim razvojem situacije u Siriji poražen. Ostalo mu je samo da pokuša da odobrovolji nove vođe Sirije, i one koje iza njih stoje, da imaju razumijevanje za ruske zahtjeve. Glavni zahtjev je da Rusija zadrži svoje dvije baze u Siriji: Pomorsku bazu Tartus i zračnu bazu Khmeimim. Ove dvije baze imaju nemjerljiv značaj za Rusiju. Pomorska baza Rusiji daje pristup Sredozemnom moru, a zajedno sa zračnom predstavlja konekciju Moskve s Afrikom. Da bi te baze zadržao Putin je vrijedno radio. U martu ove godine poslao je pismo al-Sharaai, nakon što je u Damasku boravila ruska delegacija, izrazivši „podršku naporima da se brzo stabilizuje situacija u zemlji u interesu očuvanja njenog suvereniteta, nezavisnosti, jedinstva i teritorijalnog integriteta“. U julu su Putin i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Moskvi primili sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada al-Shibanija. Gost iz Sirije je tada izrazio nadu da će njegova država i dalje imati podršku Rusije, a Moskva obećala podršku. Rusija u Siriji igra crnim figurama od pada Assada. To je Putinu poručio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kada ga je prošle godine pozvao da prihvati stanje na terenu, dodavši da „sada postoje samo dva lidera na svijetu“, njih dvojica, i da je potrebno da nastave dijalog. Erdogan mu je tada pokazao da ga je nadigrao na Bliskom istoku i da zbog toga ruska politika prema Africi zavisi od planova Turske, jer dolazak do baza u Siriji zahtijeva odobrenje Damaska i Ankare. U protivnom, do Afrike Rusi bi morali letjeti i ploviti doslovno kao oko pola svijeta. Sastanak u Moskvi i Putin koji ne može da zahtijeva Dolazak al-Sharaae u Moskvu važan je događaj za novu stranicu u odnosima Rusije i Sirije. Obje strane su rekle da poštuju činjenicu da veze traju osamdeset godina i da poštuju postojeće sporazume između dvije države, a Putin je istakao da se Moskva u odnosima s Damaskom uvijek vodila „isključivo interesima sirijskog naroda“, a ne „na osnovu političkih okolnosti ili posebnih interesa“. Ova poruka bi se mogla pročitati i kao da su i oni koje je nastojao odstraniti iz islama također ruski prijatelji činjenicom da su Sirijci, iako je HTS još uvijek zabranjen u Rusiji. Putin je čestitao gostu na održanim izborima, iako je lično odabrao sve kandidate i sam će izabrati trećinu parlamenta. Ali, Putinov glavni interes u Siriji je zadržati operativnim pomenute baze. Al-Sharaa, pobjednik u odnosu s Putinom i činjenicom da je u Moskvu došao kao njemu ravan, također je imao svoje zahtjeve. Mnogi su očekivali da će pokrenuti pitanje izručenja Assada, ali o tome javnost nije obaviještena. To što Rusiju još uvijek ne može tek tako izbaciti iz svoje države je zbog činjenice da Sirija zavisi od ruske pomoći. Al-Sharaa je rekao na sastanku s Putinom da Sirija dio hrane dobija iz Rusije, da sirijski energetski sektor zavisi od ruske ekspertize, ali da želi „redefinisati odnose“ između dvije države. Oružje nije spominjao, iako je sirijsko oružje decenijama predominantno rusko. I ne samo oružje. Rusija je decenijama Siriju snabdijevala raznim potrepštinama, uključujući mašine, đubriva i razne sirovine. Rusija je bila važno tržište za neke sirijske proizvode. Drugim riječima, al-Sharaa je svjestan da treba Ruse barem još neko vrijeme, posebno što su mnoge sankcije Zapada protiv Sirije još uvijek na snazi. To je Putinu garancija da će njegove baze u Siriji za sada ostati, ali uvijek mora imati na umu da ta odluka Damaska zavisi od volje Turske, Sjedinjenih Država i Izraela . Izrael sada nema razloga da traži zatvaranje ovih baza. Te baze i ranije nisu ugrožavale izraelske pozicije. Na koncu, to bi bio i čin dobre volje prema Putinu s kojim održava odlične veze od njegovog dolaska u Kremlj. Ankara je više puta pokazala da se zna nositi s Rusijom, a u direktnom srazu s Moskvom nedavno su izvojevali pobjedu u Nagorno-Karabahu, Siriji i Libiji. Ali, u slučaju Donalda Trumpa i evropskih sila stvari nisu sasvim jasne i ostanak ruskih baza u Siriji zavisi i od drugih aranžmana koje Bijela kuća i Kremlj pokušavaju postići posljednjih mjeseci. Ovakav razvoj situacije veliki je Putinov poraz. U Siriji, Putin ne prijeti Zapadu ili zvaničnom Damasku, ne govori o nuklearnom oružju i superiornom ruskom oružju koje može pogoditi sve i svakoga, a što radi u slučaju Ukrajine na koju vrši agresiju više od tri godine. U septembru 2015. godine Putin je na zahtjev Assada u Siriji napao njegove neprijatelje iz zraka, s mora i kopna. U oktobru 2025. godine Putin je jednog od vođa pobune primio u Moskvi kao sebi ravnopravnog, a Assada sada krije od novih sirijskih vlasti i javnosti. Poraz kakav je doživio malo koji ruski vođa. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

U politici česta je pojava da se plati dug za neku uslugu, često i daleko od očiju javnosti. Ali u slučaju američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv Brazila ne radi se samo o tome, već o napadu na sadašnju vlast zbog politike koju vodi. Foto: Donald Trump i Jair Bolsonaro Bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji je upravljao ovom državom od 2019. do 2023. godine, na sve je načine pokušao udovoljiti Trumpu za vrijeme njegovog prvog predsjedničkog mandata, ako je to ikako moguće s obzirom na stil politike američkog predsjednika. Od potpune predaje interesa ove ogromne južnoameričke države u ruke Trumpove administracije, Brazil je spasila ljevičarska opozicija koja je prijetila da se vrati na vlast. Opozicija je bila kočnica Bolsonarovim željama da se Brazil odmakne od takozvanog „globalnog juga“, da napravi raskid s ljevičarskim vladama širom svijeta i da se država oslobodi svih propisa koje velike kompanije onemogućavaju da nesmetano i jeftino eksploatišu ljude i prirodna bogatstva. „Tropski Trump“, kako su neki nazivali Bolsonara zbog njegove sličnosti s mnogo poznatijim i utjecajnijim američkim kolegom, imao je važnu ulogu u američkim planovima u Latinskoj Americi i širom svijeta. Koliko je Brazil važan za procese u ovom dijelu svijeta pokazuje i podatak da graniči sa svim državama Južne Amerike, osim Čilea i Ekvadora. Zatim, Brazil je najmnogoljudnija država u tom dijelu svijeta (cca 215 miliona ljudi) i najveća ekonomija. Budući da zauzima gotovo polovinu površine Južne Amerike, tamo se nalaze brojna prirodna bogatstva. Ali, i dalje od svog susjedstva Brazil predstavlja silu, poželjnog partnera za Kinu, Rusiju i druge. Ova ogromna država je članica BRICS-a, jedan od osnivača ove organizacije, koji pokušava da izazove postojeći svjetski ekonomski sistem kojim dominira Zapada. Bolsonaro je s čela Brazila povukao ručnu kočnicu i BRICS tokom njegovog predsjednikovanja nije napravio nikakve važne pomake. To je zvaničnom Washingtonu dalo dosta vremena da se pripremi za daljnje korake BRICS-a. Povratak Lule da Silve Da bi Bolsonara spriječili da osvoji još mandat, opozicioni političari su u pomoć pozvali Luisa Inacia Lulu da Silvu, bivšeg predsjednika (od 2003. do 2010. godine), sindikalnog vođu i zatvorenika. Iskusni političar je izašao na megdan Bolsonaru i pobijedio ga 2022. godine, a vlast preuzeo 1. januara 2023. godine. Tada je počeo njegov treći predsjednički mandat, što je rekord u Brazilu. Međutim, Bolsonarovim pristalicama se to nije svidjelo, tvrdili su da su izbori pokradeni. Hiljade pristalica su, sedam dana nakon inauguracije novog predsjednika, nasilno upale u predsjedničku palatu, Kongres, Vrhovni sud… Bolsonaro se tada nalazio na Floridi, u Sjedinjenim Američkim Državama, i tvrdio da nema ništa s protestima i upadom u vladine zgrade. Ali, kako nije direktno priznao poraz na izborima i budući da ima veze s Trumpom, mnogi su ovaj događaj iz Brazilije, glavnog brazilskog grada, vidjeli kao kopiju događaja s američkog Kapitola, kada su dvije godine ranije pristalice odlazećeg predsjednika upale u Zastupnički dom i Senat i pokušali spriječiti verifikaciju izborne pobjede Josepha Bidena. Nadimak „brazilski Trump“ tih dana sigurno Bolsonaru nije bio olakšavajuća okolnost, kao ni to što je Bijela kuća promijenila stanara. Policija je tada uhapsila više hiljada ljudi i otvorila proces protiv odgovornih za proteste, a potom je sud gonio Bolsonara i u septembru ove godine ga osudio na 27 godina zatvora za pokušaj državnog udara. Zbog svog zdravstvenog stanja Bolsonaro kaznu može služiti u kućnom pritvoru, a uložio je žalbu na presudu. Od povratka Trumpa u Bijelu kuću Brazil je pod udarom zvaničnog Washingtona, a kao povod tome bila je presuda Bolsonaru. Trump je, navodno zabrinut stanjem pravosuđa u Brazilu, kaznio glavnog sudiju u procesu protiv Bolsonara uskraćivanjem viza za putovanje u Sjedinjene Države. Trump je proces protiv Bolsonara nazvao „lovom na vještice“. „Miješanje jedne države u pravosudni sistem druge države je neprihvatljivo i predstavlja kršenje glavnih principa poštovanja i suvereniteta među narodima“, rekao je tada brazilski predsjednik, odgovarajući nakon primjedbi američkog državnog sekretara Marca Rubija. Washington sadašnjoj brazilskoj vlasti zamjera i pokušaj regulacije sadržaja na društvenim mrežama, a posebno se u kritici istakao vlasnik X-a Elon Musk, koji je bio bio Trumpove administracije i njegov važan saveznik. Trump protiv Lule da Silve Nezadovoljstvo presudom Bolsonaru bio je samo uvod. Trump je uveo carine od pedeset posto na brazilski uvoz, jedne od najvisočijih za sve uvoznike u Sjedinjene Države, što je suštinski početak obračuna s politikom aktuelnog brazilskog predsjednika Lule da Silve. Iskusnom brazilskom predsjedniku jasno je da je presuda Bolsonaru samo izgovor za obračun s njegovom ljevičarskom vladom i potpuno drugačijom politikom od one koju vodi Washington. Pored toga što nudi drugačiju verziju kapitalizma u odnosu na Trumpa, Lula da Silva je razvio snažne socijalne i ekonomske programe za siromašne, veliki je zagovornik borbe protiv klimatskih promjena koje aktuelni američki predsjednik poriče i što je najvažnije zagovornik je multipolarnog svijeta u kome bi i Brazil imao važnu ulogu. Ovakav politički program brazilskog ljevičara direktna je prijetnja postavci iz Washingtona da je sve južno od granice Sjedinjenih Država „američko dvorište“ u kome najmoćnija država svijeta može raditi šta želi i otuda protjerati sve druge konkurente. Lula da Silva, na primjer, veliki je zagovornik približavanja s Kinom i drugim državama svijeta koje Trump vidi kao neprijateljske. Koliko je to važno i na simboličkom planu, jer Brazil trenutno nema snagu da parira Sjedinjenim Državama na svjetskoj sceni, pokazala je i prošlomjesečna Generalna skupština Ujedinjenih nacija na kojoj je govorio i kolumbijski predsjednik Gustavo Petro. Ovaj kolumbijski ljevičar od 7. oktobra 2023. godine postao je jedan od najvećih kritičara Izraela, pa je u UN-u dio svog žestokog govora posvetio i ovoj temi. Nakon njegovog nastupa Lula da Silva ga je zagrlio i vjerovatno poljubio, dok je Petro sjedio a na stolici i stariji brazilski kolega stajao iznad njega, što je imalo odjek u javnosti Brazila i Kolumbije. Petro je, također, veliki protivnik Trumpove politike od njegovog povratka u Bijelu kuću. Ovaj gest brazilskog predsjednika protumačen je kao da manji susjed nije sam i da ima podršku aktuelne brazilske vlade, odnosno da su države Južne Amerike spremne na saradnju u otporu Trumpovoj politici. Lula da Silva je i sam pozivao na mir u Palestini i žestoko kritikovao Izrael, što je crvena tačka za Trumpa. To je posebno važno za Trumpa zbog činjenice da je Brazil kao velika država sposobna okupiti i druge. Lula da Silva je, s više lidera uključujući španskog premijera Pedra Sancheza i čileanskog predsjednika Gabriela Borica održao dva foruma pod nazivom „U odbranu demokratije, borba protiv ekstremizma“, od kojih je jedan bio na marginama zasjedanja Skupštine UN-a. Na sastanke Trump nije bio pozvan. Sličan skup održan je u julu u Santiago de Chileu, gdje su ljevičarski lideri pet država (Čile, Brazil, Španija, Kolumbija i Urugvaj) rekli da „zastupaju zajednički stav u korist multilateralizma, demokratije i globalne saradnje zasnovane na socijalnoj pravdi.“ Ovaj skup su neki vidjeli kao otpor Trumpu i njegovim metodima upravljanja Sjedinjenim Državama i pokušaju da upravlja svijetom. Nešto prije ovoga skupa, na sastanku članica BRICS-a u Rio de Janeiru, Lula da Silva će poručiti Trumpu da „svijet ne treba cara“ i da je on samo predsjednik svoje države. Brazilski predsjednik će tada reći da se „svijet promijenio“ i pozvati na stvaranje alternative američkom dolaru. „Svijet treba pronaći način da naši trgovinski odnosi ne moraju ići preko dolara“, rekao je Lula. „Ovo su zemlje koje žele pronaći drugi način organizacije svijeta iz perspektive privrede“ , rekao je. „Mislim da je to razlog zašto BRICS izaziva nelagodu kod nekih ljudi.“ Trump je ranije zaprijetio carinama od sto posto za sve one koji se usude podrivati američki dolar kao najvažniju valutu za međunarodna plaćanja. Nema sumnje da je jedan od onih kome je poruka upućena bio i brazilski ljevičarski predsjednik. Koliko su Trump i Lula da Silva suštinski različiti govori i ovaj primjer. Pod Bolsonarom brazilska Amazonija, mjesto od najveće važnosti za bioraznolikost i usporavanje klimatskih promjena, masovno je krčena da bi se zemljište predalo velikim korporacijama na upravljanje. Krajem septembra Lula da Silva je najavio pokretanje fonda od milijardu američkih dolara da se očuvaju tropske šume. S druge strane, Trump ukida gotovo sva ekološka ograničenja za velike kompanije u Sjedinjenim Državama i tvrdi da klimatske promjene ne postoje te da oni koji na tome insistiraju vode svoje države u propast. Obračun sa i bez Bolsonara Iz gore navedenog jasno je da se Trumpov sukob aktuelnom brazilskom vlašću vodi na više frontova i oko fundamentalnih političkih postavki koje su puno važnije od sudbine jednog bivšeg desničarskog predsjednika. Drugim riječima, Trump želi da obrani postojeće stanje onoga što Lula da Silva želi promijeniti čim prije. Ovakvu pobunu u svom „dvorištu“ Sjedinjene Države su imale i ranije, počevši s Kubom i završno sa sadašnjom venecuelanskom vlašću koja tvrdi da zastupa stavove bivšeg predsjednika Huga Chaveza. Ali, te države nisu ni blizu snažne koliko je to Brazil. Prilikom uvođenja carina na brazilski uvoz, Trump je birao koji će proizvodi doći pod udar. Tako će biti carinjena kafa i meso, u čemu je Brazil najveći izvoznik na svijetu. Neki drugi proizvodi nisu ocarinjeni. Carine će se odnositi na oko 36 posto brazilskog izvoza u Sjedinjene Države koji je prošle godine iznosio oko 14,5 milijardi dolara. Američka strana je rekla da tim želi poravnjati deficit u trgovini s Brazilom koji je prošle godine iznosio oko 280 miliona dolara. Sve ovo će, kažu iz Washingtona, biti predmet pregovora o trgovinskom sporazumu između dvije države. To je jasna poruka Braziliji da je sve na stolu, uprkos pozivima Brazilaca na razumno djelovanje. Brazilski potpredsjednik Geraldo Alckmin rekao je u julu da ovakvim ponašanjem Washingtona „svi gube“, jer Amerikanci „ne proizvode kafu“. Alckmin je tada rekao da vlada razvija mjere da pomogne onima koje će pogoditi Trumpove carine, što je jasan pokazatelj da Brazil ne želi ići s bijelom zastavom u pregovore. Pomoć će uključivati finansije, poreske i kreditne mjere kako bi se zaštitile brazilske kompanije i radnici. „Imamo puno pravo na odbranu“, rekao je Lula da Silva s govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. „Pred očima svijeta, Brazil je poslao poruku svim ambicioznim autokratima i njihovim pristašama – naša demokratija i naš suverenitet nisu predmet pregovora.“ Nekoliko sedmica ranije, u intervjuu za The New York Times – koji je poslužio kao platforma za slanje poruka Trumpu i američkoj javnosti, Lula će reći: „Nema razloga za strah. Zabrinut sam, očito, jer imamo ekonomske interese, političke interese, tehnološke interese. Ali Brazil ni u jednom trenutku neće pregovarati kao da je mala zemlja protiv velike zemlje. Brazil će pregovarati kao suverena zemlja.“ Članak je reanije objavljen na portalu PISjournal.net.

Prošlog petka Nobelov komitet dodijelio je nagradu Mariji Corini Machado, opozicionarki iz Venecuele i miljenici zvaničnog Washingtona. To dolazi u važnom trenutku za Venecuelu, a neke ranije Nobelove nagrade za mir u Latinskoj Americi bili su uvod u važne političke procese. Foto: María Corina Machado Parisca Na važnost Nobelove nagrade u raznim dijelovima svijeta se gleda drugačije, posebno one koja se dodjeljuje za mir. Laureati se često percipiraju kao nosioci ispravnih politika koje su pobijedile ili koje bi trebale pobijediti. Tako bi bilo svakome teško osporiti da takva nagrada ne pripada, primjera radi, Nelsonu Mandeli ili Willyju Brandtu. Neki drugi dobitnici izazivaju potpuno oprečna mišljenja. Nagrada Henryju Kissingeru je jedna od takvih, kao i ona u slučaju Aung San Suu Kyi. Kritičari kažu da su Kissinger i mjanmarska političarka uradili toliko toga lošeg da jedan bljesak humanosti u njihovim dugogodišnjim političkim karijerama ne može biti dovoljan za Nobelovu nagradu za mir. Postoje i tragikomični primjeri. Nobelova nagrada za mir 2009. godine dodijeljena je narodski rečeno na „lijepe oči“ novoizabranom američkom predsjedniku Baracku Obami. U svoja dva mandata Obama je bio uključen u vojne napade u Afganistanu, Libiji, Jemenu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Somaliji, Ugandi, Centralnoafričkoj Republici... Na koncu, u Kunduzu je bombardovao Ljekare bez granica, dobitnike iste nagrade i nikada za to nije odgovarao. Imajući u vidu ove i druge primjere nije čudno što je američki predsjednik Donald Trump tražio Nobelovu nagradu, nakon što se proglasio za mirotvorca i u ratovima koji nisu vođeni . Latinska Amerika i Nobelova nagrada: Od književnosti do politike U Latinskoj Americi izbor dobitnika Nobelove nagrade ponekad odjekne gotovo kao poruka Evrope šta se očekuje od svojih rođaka koji su davno odselili na drugi i daleki kontinent. Dok su nagrade za književnost, njih nekoliko od 1945. godine, bile prihvaćene kao potvrda kvalitete pisane riječi u dijelu svijeta koji se odmicao od Španije uprkos tome što je španski jezik tamo ostao i svojom „bujnosti“ stvarao „bogatu književnost“ Latinske Amerike i španske kulture uopšte, kako je to opisao nobelovac Mario Vargas Llosa, Nobelove nagrade za mir, faktički nagrade za političko djelovanje, predstavljale su dolijevanje goriva u motor političkih procesa. Tako je Nobelova nagrada za mir dodijeljena 1980. godine, Argentincu Adolfu Pérezu Esquivelu za borbu protiv civilne i vojne diktature u svojoj državi, slavljenja kao poraz desničarskih i vojnih režima koje je, između ostalih, snažno podržavao nobelovac Kissinger. Nobelova nagrada za mir iz 1987. godine, dodijeljena predsjedniku Kostarike Óscaru Ariasu Sánchezu, pomogla je nizu pozitivnih mirovnih aranžmana u Centralnoj Americi, što su pored pomenute države podržali Gvatemala, El Salvador, Honduras i Nikaragva, a što je kasnije odredilo važne političke, ekonomske i druge odnose. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dobio je Nobelovu nagradu za mir 2016. godine uz obrazloženje da je on ključni čovjek koji će zaustaviti rat koji u njegovoj državi traje decenijama. Kao u slučaju Obame, Santos je trebao biti ohrabren nagradom da svijetu isporuči mir u Kolumbiji, iako je učinak dva predsjednika bio potpuno drugačiji. Naime, Santos je godinama pregovarao s naoružanom gerilom, sklopio s njima sporazum, da bi ga Kolumbijci na referendumu odbacili samo pet dana prije nego je javnosti saopšteno ko je dobio Nobelovu nagradu za mir. Iako umorni od rata, Kolumbijci nisu željeli sporazum po svaku cijenu. U narednim godinama gerilci i vlada su postizali razne sporazume, što je pomoglo Gustavu Petru da 2022. postane prvi ljevičarski predsjednik Kolumbije i napravi velike promjene u toj državi. Mir za naftom bogatu Venecuelu Petro je prvi kolumbijski predsjednik naklonjen „revoluciji“ u susjednoj Venecueli. Tako se dodao na listu latinoameričkih vođa koji odobravaju ono što je radio Hugo Chávez i što radi njegov mnogo neuspješniji nasljednik Nicolás Maduro. Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca dvadeset godina je protivnica i Cháveza i Madura. Njen izbor za ovogodišnjeg laureata za neke nije bio iznenađenje. U noći prije nego će biti izabrana za dobitnicu nagrade na kladionicama je zabilježen ogroman porast uplata na takav ishod. Direktor Nobelovog instituta u Norveškoj Kristian Berg Harpviken je medijima to potvrdio i rekao da postoje sumnje na špijunažu i najavio istragu, bez navođenja na koga se sumnja. Neki bi rekli da se Trump nije kladio na takav ishod, ali da nagradu može smatrati svojom, što je potvrdila i dobitnica u razgovoru s njim. Ona je nagradu „posvetila ljudima koji pate u Venecueli i predsjedniku Trumpu za njegovu odlučnu podršku našem cilju“. Taj zajednički cilj nije ništa drugo nego svrgavanje Madura i uspostavljanje proameričke vlade u državi s najvećim rezervama nafte na svijetu. To je Trump ponovio više puta, baš kao i Machado. Machado zagovara vojne i druge intervencije protiv svoje države i javno je pozvala Sjedinjene Države, Argentinu i Izrael da to učine. Tražila je sankcije za Venecuelu, iako su zbog postojećih milioni napustili državu u koju ona želi da vrati „slobodu“ i „mir“. Nobelov komitet je u svojoj odluci naveo da je Machado „jedan od najneobičnijih primjera civilne hrabrosti u Latinskoj Americi u novije vrijeme“, opisujući je kao „šampionku mira“ i „ključnu, ujedinjujuću ličnost nekada podijeljene političke opozicije“. Predsjednik Komiteta Jorgen Watne Frydnes će reći da je „održala plamen demokratije u Venecueli u trenucima rastuće tame“ i pohvaliti je što je „ostala u zemlji uprkos ozbiljnim prijetnjama po život“. Bitka na život i smrt Machado je na potjernici nakon još jednih u nizu neuspješnih izbora za opoziciju. Njoj su sud i izborna vlast, pod kontrolom Madura, onemogućili učešće na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, jer je pozivala na stranu vojnu intervenciju i tražila sankcije za Venecuelu . Njen politički program također je pod udarom vlasti, jer želi da strane kompanije privatizuju naftna i druga bogatstva i zemlju okrene ka Washingtonu. Namjera joj je da porazi „chávizam“, politiku bivšeg i sadašnjeg predsjednika, a koja između ostalog traži državno vlasništvo nad nacionalnim bogatstvima. Machado potiče iz veoma bogate porodice, a Maduro je na čelo države došao vezama s Chávezom, nakon što je bio sindikalista i vozač autobusa. Dakle, radi se o okršaju dvije politike i dvije političke ličnosti. Obje strane koriste razne dozvoljene i nedozvoljene metode obračuna s protivničkom stranom, što pokazuje sadašnji status nobelovke u Venecueli i njena podrška Trumpu kada je g lavu venecuelanskog predsjednika ucijenio na pedeset miliona dolara i označio ga kao pripadnika kriminalne grupe koja je prijetnja za američku nacionalnu sigurnost i odatle moguća meta američkih napada svih vrsta. Za Madura je Machado „demonska vještica“, a vlada strahuje da je nagrada iz Norveške uvod u američki vojni napad. Nagrada dodijeljena Obami na početku njegovog prvog mandata iskorištena je za davanje legitimiteta za ratove koje je kasnije vodio. U jednom mediju pod Madurovom kontrolom ovih dana objavljena je karikatura na kojoj je prikazana Machado obučena u vojnu uniformu sa zastavama Sjedinjenih Država i Izraela, dok u ruci drži kosu na kojoj piše „sankcije“. I na vanjskopolitičkom planu venecuelanska vlast i Machado su različiti. Caracas je više od dvije decenije na strani Palestine, a Machado daje podršku Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu čak i dok se pred međunarodnim sudovima vode procesi za genocid . Ona je izjednačila borbu Venecuele i Izraela, nazvavši bliskoistočnu državu „istinskim saveznikom slobode“. Machado je dugo pripremana za scenarij Madurovog pada. Prošle je godine jedan od potpisnika pisma kojim nominuju Machado za Nobelovu nagradu bio i tadašnji senator Marco Rubio, današnji državni sekretar. Rubio je dugogodišnji zagovornik obračuna s ljevičarima u Latinskoj Americi. Ali, to nije novost u Latinskoj Americi. Tamo desetljećima traje podjela između proameričkih i antiameričkih snaga i to niko ne krije. Nevolja za Venecuelu je veća činjenicom da njom upravlja izuzetno neuspješni predsjednik Maduro, čijoj vladi često od ruke ne idu ni najjednostavnije stvari. Nevolja za Machado i za službeni Washington je da u Venecueli postoje mnogi koji brane i takvu vlast na sve načine, u strahu da će doći po njih gora. A za kredibilitet Nobelove nagrade nepovoljna i povoljna je okolnost to što je ranije imala i bolje i gore laureate od ovogodišnjeg. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Last week, Saudi Arabia and Pakistan signed a mutual defense agreement, which Pakistani Defense Minister Khawaja Asif described as a framework similar to NATO, intended to connect predominantly Muslim countries. Photo: Shehbaz Sharif and Mohammed bin Salman Hamas’s attack on Israel on October 7, 2023, triggered a wave of changes across the Middle East. Israel has used the war to try to pursue its regional ambitions, looking far beyond the Gaza Strip and the West Bank. The latest proof of this is the attack on Hamas members in Qatar, a country that for years served as a mediator in negotiations between the Palestinian organization, Israel, and the United States. The attack did not sit well with the Arab states of the Persian Gulf. After Israel bombed, in addition to Doha, Gaza, Tehran, Damascus, Beirut, Sana’a, and other locations, it is not hard to conclude that other Arab cities are within range—and that Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu does not shy away from the use of force, fully backed by the United States. U.S. Ambassador to Israel Mike Huckabee reminded the Arabs last week where things stand: “Israel is our only true partner.” Riyadh’s Response Since Hamas’s attack on Israel, Saudi Arabia, led by Crown Prince Mohammed bin Salman (MBS), has been under dual pressure. Arabs and Muslims worldwide expected Riyadh to help civilians in Gaza and the West Bank, while the West pressed it to recognize Israel. Essentially, this disrupted MBS’s plans to reform the kingdom. Part of those reforms included reconciliation across the region, which meant ending the war in Yemen and mending relations with Iran. This was a major victory for Chinese diplomacy at the time—one that threatened to upset the established balance of power in the Middle East, much to the displeasure of Israel and the United States. Yet, after the events of the past twenty months, MBS now understands that his plan could be thwarted by a military strike—or even an assassination. Israel has carried out assassinations of Arab and Iranian leaders, and Lebanon’s Hezbollah reportedly struck Netanyahu’s home with a drone. The United States’ unconditional support for Israel should serve as a wake-up call for the Arab world. Professions of friendship, lucrative business ties, and a network of U.S. military bases across Arab countries have not been enough for Donald Trump’s administration to take a neutral position in any confrontation involving Israel—no matter the reason or the opponent. It was therefore natural for Saudi Arabia to turn toward Pakistan—a country with which it enjoys exceptional relations. Deepening ties with a nuclear power was merely a question of will, as the two states already maintain strong cooperation in almost every field. Mutual Defense According to a senior Saudi official who spoke to Reuters, the agreement is “the culmination of years of discussion. It is not a response to any particular country or specific event, but rather the institutionalization of a long-standing and deep cooperation between our two nations.” This institutionalization means that the two countries have pledged to defend each other in case of an attack by a third party. The agreement was signed in Saudi Arabia by MBS and Pakistani Prime Minister Shehbaz Sharif. Officials stated that this means Pakistan would defend Saudi Arabia even with nuclear weapons. The agreement was not well received in Washington, as both signatories are U.S. allies. Their alliance sends a direct message to Washington—that some now doubt its guarantees. Even worse for the United States, within both countries there are voices calling for further distancing from Washington. Opposition leader Imran Khan, arguably Pakistan’s most popular politician, advocates for aligning his country more closely with Russia and China. Pakistan’s concern over a Middle East dominated by Israel and the United States was also evident during the Israeli-American strikes on Iran. Islamabad did not hide its support for neighboring Iran, and media reports speculated that Pakistan provided Tehran with concrete assistance. This complex geopolitical maneuvering by Pakistan is closely linked to its border situation and domestic stability. Pakistan’s rivalry with nuclear-armed India, its porous border with Afghanistan, and its hard-to-control frontier with Iran all compel Islamabad to cultivate friends and foster stability wherever possible. The U.S.-Saudi involvement in the region—aimed at defeating the Soviet Union in Afghanistan and undermining Tehran’s government after 1979—has resulted in some of those armed groups now posing a threat to Islamabad itself. A Muslim NATO? Pakistan’s vision for solving regional problems was laid out last week by Defense Minister Khawaja Asif in an interview, where he called for the creation of a defensive alliance of Muslim countries, modeled after NATO. Asif also described neighboring Afghanistan as a “hostile state,” accusing the Taliban government of arming militant groups operating in Pakistan. In an earlier statement, Asif admitted that Pakistan is still paying the price for its 1980s involvement in toppling the USSR in Afghanistan and for supporting the U.S.-led invasion in 2001. In a long-ago interview, MBS himself—while consolidating power and defending his position before allies in Washington—remarked that the West had encouraged radical Islam during the Cold War, particularly in Afghanistan, and that he wanted to change that. Conflicts Are Far From Over The Saudi-Pakistani defense agreement has encouraged many in the region, and some have already proposed that other states join. Support is coming from various quarters. It is worth recalling that in June this year, the Muslim Brotherhood sent a letter of support to Iran’s Supreme Leader Ayatollah Ali Khamenei in the midst of Iran’s conflict with Israel. Not long ago, that same organization and Iran were on opposing sides in the Syrian war. Both cases show that in the Middle East—beneath the surface of seemingly stable, long-standing regimes—movements are stirring and new plans are being forged. Washington, too, is aware that the Middle East is always on the brink of transformation. The U.S. ambassador to Turkey, Trump’s close ally and special presidential envoy for Syria, Tom Barrack, said this week that he does not believe in peace in the Middle East: “When we say peace, that’s an illusion. There has never been peace in the Middle East. There probably never will be, because everyone is fighting for legitimacy.” Barrack’s words have been echoed by many before him. Yet they come at a time when new alliances are forming and wars continue to rage. Syria, under Ahmad al-Sharaa, a former member of al-Qaeda and ISIS, is preparing to normalize relations with Israel after decades of hostility. Pakistan has pledged to defend Saudi Arabia with nuclear weapons. Iran and its allied forces in Lebanon and Yemen are preparing for another round of clashes with the United States and Israel. Even Qatar, Jordan, and Iraq are not spared from instability, while Trump threatens the Taliban and calls for the U.S. military to return to Afghanistan. Palestinians continue to suffer. All of this gives the Saudi-Pakistani agreement additional weight, as it could soon be put to the test. Nearly everyone in the Middle East expects new wars; most simply hope they won’t be the next ones forced to fight. In Barrack’s words, the region remains suspended between the illusion of peace and the struggle for survival and power—and the events of the past twenty months show that no one is untouchable. The article was published earlier on nap.ba

Donald Trump predstavio je sporazum s britanskim proizvođačem lijekova AstraZeneca , prema kojem će kompanija prodavati neke lijekove s popustom u odnosu na vladin zdravstveni plan Medicaid , slično sporazumu o cijenama lijekova postignutom prošle sedmice s Pfizerom . Foto: Ilustracija Sporazumi sugerišu okvir koji će Bijela kuća koristiti kako bi pokušala postići svoj cilj snižavanja cijena lijekova na recept u Sjedinjenim Američkim Državama . Predsjednik je u julu poslao pisma sedamnaest vodećih proizvođača lijekova u kojima im je rekao da smanje cijene. Pfizer i AstraZemeca su prve dvije kompanije koje su postigle dogovor s administracijom, javio je Reuters. AstraZeneca će također ponuditi neke od svojih lijekova s ​​popustom u odnosu na njihovu katalošku cijenu putem web stranice TrumpRx planirane za sljedeću godinu, rekao je izvršni direktor Pascal Soriot na događaju u Ovalnom uredu. Pacijenti u Sjedinjenim Državama trenutno plaćaju daleko najviše za lijekove na recept, često skoro tri puta više nego u drugim razvijenim zemljama, a Trump vrši pritisak na proizvođače lijekova da snize cijene na ono što pacijenti plaćaju drugdje ili se suoče s oštrim tarifama. Prošlog mjeseca, Trump je zaprijetio tarifama od sto posto, pojačavajući pritisak na farmaceutsku industriju da pristane na smanjenje cijena i prebaci proizvodnju u SAD, nakon što su pregovori propali ranije ove godine, rekli su lobisti i rukovodioci za Reuters nakon sporazuma s Pfizerom.

Od povlačenja s mjesta njemačke kancelarke Angela Merkel rijetko se pojavljuje u javnosti. Njen posljednji istup došao je u teško vrijeme za Evropu. Međutim, to nije spriječilo Merkel da najslabijima unutar savezničkih redova prebaci krivicu za poteze velikih sila. Foto: Vladimir Putin i Angela Merkel Kada jedan političar napusti scenu, njegov učinak postaje predmet proučavanja. Stručnjaci iz raznih oblasti pokušavaju opus tog političara sistematizovati i ocijeniti. Za to su nekada potrebne decenije, a nekada su neke stvari same po sebi jasne dan kasnije. Ali, u slučaju Angele Merkel stvari stoje drugačije. Osim toga što su stručnjaci podijeljeni u ocjenama njene politike, Merkel iz političke penzije pokušava da traži krivce za stvari koje su se desile u Evropi u vremenu kada je ona bila na vlasti u Berlinu. Koliko je to čudno govori i činjenica da ona ne traži krivca za krizu na istoku Evrope u svojoj politici na čelu najmoćnije države Evropske unije, ili u Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Za nju su krivci Poljska i baltičke države. Merkel je u nedavnom intervjuu za mađarski medij „Partizán“ rekla: „U junu 2021. osjećala sam da Putin više ne shvata ozbiljno Minski sporazum i zato sam htjela novi format, tada zajedno s predsjednikom Macronom, gdje bismo direktno razgovarali s Putinom kao Evropska unija.“ Ali, „neki ljudi to nisu podržali. To su bile prvenstveno baltičke države, ali i Poljska je bila protiv toga. Te četiri zemlje bojale su se da nećemo imati zajedničku politiku prema Rusiji.“ Historijat pogrešnih odluka Sve ono što se dešava danas s Rusijom Vladimira Putina ima korijen u zadnjih dvadesetak godina. Putin je preuzeo Kremlj s početkom stoljeća, a Merkel pet godina kasnije postala kancelarka i bila sve do 2021. godine. Sjedinjene Države i evropske sile su početkom ovog stoljeća održavale dobre odnose s Putinom, eksploatišući ono što je iza sebe ostavio bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin. Merkel je imala dobre odnose s Rusijom i činilo se da kontinent ide u dobrom smjeru. Kancelarka je naslijedila i projekt „Sjeverni tok“, a koji je ideja ranije socijaldemokratske vlade. Cilj je bio vezivanje Rusije i Njemačke. Tako je dio Evrope postao ovisan od energenata iz Rusije, a Kremlj se nije ponašao kako je to želio Jeljcin i kasnije Dmitrij Medvedev, istovremeno puneći kasu i jačajući vojsku. Sve se ovo desilo bez bitnog uticaja država istočne Evrope i malih država Baltika. Odluka Angele Merkel da nastavi kupovinu ruskih energenata bila je logična, jer je njihova cijena njemačkoj privredi dala komparativnu prednost na tržištima širom svijeta. Međutim, poslije toga mnogi su potezi bili greška koje Evropa plaća i danas. Rusija je napala Gruziju 2008. godine i otcijepila Južnu Osetiju i Abhaziju. Rusija je 2014. godine anektirala Krim i 2022. godine izvršila potpunu invaziju na Ukrajinu, a njemačka vojna skladišta su bila prazna i nije se moglo pomoći Kijevu, dok je dio njemačke elite jednim okom gledao ka Kremlju i odbijao da se svrsta uz Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo koje su stale uz napadnutu državu. Nagli prekid veza s Rusijom, koji je uslijedio tokom 2022. godine, nanio je velike štete njemačkoj privredi. Njemačke kompanije su izgubile pristup ruskom tržištu, plaćale su skuplje energente, a država ostala zaglavljena u tranziciji na zelene izvore energije. Prije toga, Merkel je otvorila vrata za milione migranata iz čitavog svijeta, što je dovelo do pooštravanja migrantske politike Evropske unije . Silni priliv migranata dao je impuls rastu krajnje desnice, pa neki od njih u svojim besmislenim istupima krive doseljenike za sve probleme svijeta. Nisu samo procjene njemačke kancelarke bile pogrešne. To su često bile i politike koje su nakon toga slijedile. Tako se Merkel protivila oštrijem američkom odgovoru u Gruziji, aneksiju Krima je prihvatila bez puno otpora, dok je istovremeno podržavala svrgavanja režima na Bliskom istoku, što je u konačnici dovelo rijeke migranata u Evropu. Merkel je loše poteze poduzimala i na Balkanu. Navedimo samo dva primjera. Prvi je podrška srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, kojeg svi pamte kao člana Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i ministra u vladi Slobodana Miloševića. Dugo je politika zvaničnog Beograda izvor nestabilnosti u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Drugi primjer je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, koji nastoji da u našoj zemlji nametne rješenja koja ne postoje ni u jednoj državi Evropske unije, kojoj bi se država za koju je zadužen navodno jednog dana trebala pridružiti. Posljedice i dežurni krivci Posljedice pogrešnih politika Angele Merkel su očite. Ukrajina je u ratu s Rusijom, Gruzija se okrenula Moskvi, nabavka energenata u Evropi je otežana, problemi s migrantima ne mogu se ignorisati, njemačka industrija je u problemima, a sadašnja njemačka vlada pokušava ojačati vojsku koju su Merkel i njena ministrica odbrane Ursula von der Leyen ostavile u rasulu. Sadašnji njemački kancelar Friedrich Merz pokušava da popravi što se popraviti može . Izjave koje je dala Merkel naljutile su mnoge. Bivši latvijski premijer Krišjānis Kariņš iznenađen je da i danas Merkel traži krivca na pogrešnoj adresi. „Stalno sam joj govorio da se s Putinom ne može postupati 'u dobroj vjeri', ali ona je vjerovala da baltičke države griješe. Bio sam dobro upoznat s njenim stavovima, ali sam zapanjen što nakon svega što se dogodilo u Ukrajini ona još uvijek tako razmišlja“, rekao je. Bivši latvijski ministar odbrane Andris Pabriks ima sličan stav. „Nije to samo kontroverzno. To je skandalozno. Jer nas u biti optužuje da smo omogućili invaziju“, rekao je. „Ona okreće stvari naopako i ne može priznati vlastite greške, koje su zapravo puno koštale“. Bivši poljski premijer Mateusz Morawiecki bio je oštriji od Latvijaca: „Angela Merkel je svojim nepromišljenim intervjuom dokazala da je među najštetnijim njemačkim političarima za Evropu.“ Mnogi drugi poljski zvaničnici nisu štedjeli Merkel u svojim reakcijama. Naučeni na svojoj koži šta znači kada Berlin i Moskva pregovaraju o istoku Evrope bez Poljaka, iz Varšave poručuju da rješenje nije u podilaženju Putinu, već u zajedničkom otporu . U Rusiji su bili zadovoljni onim što je rekla Merkel. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da je „gospođa Merkel zapravo u pravu u tom pogledu.“ Evropska unija je, "nažalost talac fanatičnih politika baltičkih država i Varšave“ u pitanjima vanjske politike. Ruska Duma je u svom saopštenju navela da Poljska i baltičke države čine sve što mogu kako bi „provocirale“ sukobe. Koje su namjere Angele Merkel s ovakvim istupima, osim odbrane vlastitih politika, teško je znati. U svom istupu polovinom septembra rekla je da se Evropa mora ujediniti i postaviti prema Rusiji i Kini. Ali, u intervju za mađarski medij izjava je bila gotovo suprotna, jer je sugerisala da je slušanje zahtjeva Poljske i baltičkih država Evropu uvelo u probleme. Je li pod jedinstvom u Evropi mislila na slijeđenje pozicija samo jedne evropske adrese također nije jasno, ali više je nego očigledno da države istočne, srednje i sjeverne Evrope sve više dižu svoj glas i traže mjesto za stolom na kojem se odlučuje, a to za Kremlj i njegove saveznike širom kontinenta nije dobra vijest. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Jučer je bilo tačno dvije godine od napada palestinskog Hamasa na Izrael. Taj napad je na Bliskom istoku pokrenuo talas događaja koji traju i danas, a već sada neke promjene na terenu su epohalne. Foto: Ilustracija U brojnim procesima na Bliskom istoku nekada je mnogima najvažnije pitanje ko je počeo sukob od samog karaktera i uzroka sukoba. Za (pro)izraelsku stranu zadnje dvije godine sve je počelo Hamasovim oktobarskim napadom u kome je ubijeno 1.200 ljudi i kada su stotine talaca odvedene u zarobljeništvo, što je bilo najveće stradanje Jevreja od Drugog svjetskog rata. Za (pro)palestinsku stranu sve traje decenijama. Tvrde da je Pojas Gaze „logor na otvorenom“ i da je Palestincima uskraćeno pravo na državu i miran život. Dvije godine kasnije, ta dva temeljna pitanja i dalje nisu riješena. Hamas i dalje postoji, a uništavanje šansi za formiranje palestinske države se nastavlja. Dakle, stvari se i dalje, namjerno, tretiraju kao dio začaranog kruga nasilja kojeg navodno nije moguće prekinuti. Regionalne promjene U trenutnom stanju stvari na terenu možda je važnije pitanje ko će i kako završiti, ili barem smiriti, lavinu koja je pokrenuta 7. oktobra 2023. godine, jer nema naznaka da će se potpuno zaustaviti čak iako se uskoro sklopi mir u Pojasu Gaze. Gotovo sedamdeset hiljada Palestinaca u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali je ubijeno, većinom civila i djece, oko dvije hiljade Izraelaca te hiljade ljudi u Libanu, Siriji, Iraku, Iranu, Jemenu, Kataru... Za sve ove sukobe ostaće vezano ime Benjamina Netanyahua, lice s međunarodne potjernice i premijer pod čijim je vodstvom njegova država optužena za zločin genocida. Njegovo držanje u protekle dvije godine, ali i ranije, pokazalo je da on ne razmišlja o mirovnim sporazumima na jednakim osnovama, bez obzira ko je s druge strane. Od svog plana da uništi što više neprijatelja Netanyahu nije odustao ni nakon apela iz Izraela i ljudi iz čitavog svijeta da se zaustavi rat u Pojasu Gaze i spase taoci koje je odveo Hamas. Rekao je da se protivi ideji da Palestinci imaju državu i tražio od drugih da mu pomognu da ih raseli. Podržan od Sjedinjenih Američkih Država, dijela evropskih i arapskih država, Netanyahu koristi činjenicu da njegova vojska ima sposobnost da napada mete hiljadama kilometara daleko od Izraela. Ta tehnološka superiornost omogućava Netanyahuu da i nakon dvije godine rata prijeti svima onima koji se ne slažu s njim. Zato je u protekle dvije godine pod raznim izgovorima odbacivao mirovne sporazume, dok je izraelska vojska nemilosrdno napadala vojne, ali i civilne mete pod obrazloženjem da se tamo kriju „teroristi“. Takvo ponašanje je dodatno ohrabreno i činjenicom da mu američki predsjednik Donald Trump bezrezervno pomaže, pa je čak zajedno s njim napao iranske nuklearne objekte , rizikujući ekološku i svaku drugu katastrofu. Ovih dana kada se ponovo govori o miru za Pojas Gaze širom regije traju procesi koji su direktno povezani s palestinskim pitanjem i u svakom trenutku se očekuje njihova eskalacija. Od Libana preko Sirije do Irana Mnogi su uvjereni da Netanyahu neće zaustaviti svoju vojsku, čak i ako se uspostavi bilo kakav mir u Pojasu Gaze. Ohrabren svojim uspjesima na političkom planu, ali i uspjesima svoje vojske, Netanyahu smatra da je došlo vrijeme da oblikuje Bliski istok na način da će Izrael biti neupitno dominantna sila na Bliskom istoku, koja će imati pravo da radi šta želi. Izraelski napad na Katar , i američko saučesništvo u njemu, to odlično pokazuje. U toj ideji nije sam. Brojne države Zapada, ali i mnoge većinski muslimanske države, čvrsto stoje iza Netanyahua u namjeri da uništi libanski šiitski Hezbollah kojeg podržava Iran. Posljednjih sedmica Liban je na rubu građanskog rata, jer nova libanska od Zapada podržana vlada želi razoružati Hezbollah koji to odbija uvjeren da je oružje jedina zaštita od Izraela. Izrael ima planove i u Siriji gdje je na vlast došao Ahmed al-Shaara, bivši član Al Qaede i ISIL-a. Iako je novi predsjednik prihvaćen na većem dijelu Zapada i ne poduzima nikakve akcije koje bi štetile Izraelu čak i dok okupira dijelove Sirije, stanje u državi nije dobro. Periodični sukob vladinih snaga i povezanih milicija s manjinskim zajednicama prijeti da u Siriji pokrene novu rundu nasilja i uvuče okolne države. To se odnosi i na susjedni Irak, gdje Iranu odane milicije žele zadržati uticaj, te na Tursku zbog odnosa prema kurdskim milicijama koji djeluju uz njenu granicu. Tu nije kraj liste sukoba koji bi mogli eskalirati u narednom vremenu. Prava meta Netanyahuove politike je Iran. Zapad i Izrael žele ograničiti uticaj Teherana izvan iranskih granica tako što će smijeniti tamošnju vlast. Priča o iranskom nuklearnom programu samo je dio tog nastojanja, jer se Iran odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija. Pod pritiskom Netanyahua, u svom prvom mandatu, Trump je povukao Sjedinjene Države iz tog sporazuma. Od junskog dvanaestodnevnog rata pripreme za novi traju na sve strane. Mediji izvještavaju da se Izrael i Iran pripremaju za novu rundu sukoba koja bi ovaj put mogla biti teža od prethodnih. Namjera da se poništi uticaj Teherana izvan Irana vidi se i u prošlomjesečnoj izjavi izraelskog ministra odbrane Israela Katza kada je rekao da će se „zastava Izraela vijoriti iznad Jemena“. Hoće li biti mira na Bliskom istoku? Iako Trump na sve strane priča o miru na Bliskom istoku, čini se da mu sada ne vjeruju ni američki saveznici. Saudijsko-pakistanski sporazum o međusobnoj odbrani pokazuje da traje preslagivanje snaga na Bliskom istoku, makar bilo stidljivo i u svojim počecima, i da neke države više slijepo ne vjeruju zvaničnom Washingtonu. To nije iznenađenje. Rat iz Pojasa Gaze, nakon Hamasovog napada, proširio se na brojne države, a što je bilo očekivano. Administracija Josepha Bidena je radila da rat ne eskalira, istovremeno ostavljajući prostora Netanyahuu da se bavi svakim protivnikom pojedinačno onda kada to želi. Dvije godine kasnije, može se konstatovati da je Hamas izazvao geopolitičke promjene na Bliskom istoku i šire. S vlasti u Damasku otišao je Bashar al-Assad, ubijen je značajan dio političkog i vojnog vrha (pro)iranskih snaga, jemenski Husi su se etablirali kao važan regionalni faktor uprkos okršaju sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, Iran je više puta raketirao Izrael i sa svojim saveznicima nanio mu teške udarce, Hezbollah se sada bori za svoju legitimaciju u Libanu, Iran je pretrpio izraelske i američke napade na svoj nuklearni program i na druge mete, a Katar bio meta izraelskih i iranskih napada - jedni su ciljali članove Hamasa, a drugi američku vojnu bazu. Ovi događaji prouzrokovaće posljedice dugo godina. To se odnosi i na Izrael, koji nikada nije lošije stajao u međunarodnoj javnosti, posebno na Zapadu među mlađim generacijama. Ono što je izraelska vojska uradila u Pojasu Gaze natjeralo je neke države da priznaju nezavisnost Palestine, Izrael i Netanyahua izvedu pred sud i naruše diplomatske, ekonomske i svake druge odnose s Tel Avivom. Ali, i nakon svega ovoga pitanje Palestine nije riješeno. Još jednom je palestinski narod stradao, oko sedamdeset hiljada mrtvih, stotine hiljada ranjenih, a njihovi gradovi su do te mjere uništeni da su nenastanjivi. Nakon dvije godine gotovo svakodnevnog stradanja u Pojasu Gaze, a što je samo epizoda u višedecenijskoj patnji palestinskog naroda, i dalje niko ne zna kada će tome doći kraj. Na drugim bliskoistočnim frontovima neće čekati da se to pitanje riješi, iako je ono u srži mnogih tamošnjih sukoba. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Administracija američkog republikanskog predsjednika Donalda Trumpa odobrila je ove sedmice 230 miliona dolara za libanske sigurnosne snage dok se bore za razoružavanje Hezbollaha , rekli su izvori iz Washingtona i Bejruta , javio je Reuters. Foto: Ilustracija Libanski izvor upoznat s odlukom rekao je da finansiranje uključuje 190 miliona dolara za libanske oružane snage i 40 miliona dolara za Unutrašnje sigurnosne snage . Pomoćnici demokrata u američkom Kongresu rekli su da su sredstva isplaćena neposredno prije završetka fiskalne godine Washingtona 30. septembra. „Za malu zemlju poput Libana, to je zaista, zaista značajno“, rekao je jedan od pomoćnika u telefonskom razgovoru s novinarima, tražeći anonimnost kako bi mogao slobodno govoriti. Sredstva su isplaćena kada Trumpova administracija ukida programe pomoći inostranstvu, rekavši da je njen prioritet u trošenju novca poreskih obveznika Amerika na prvom mjestu. Predsjednik Joseph Aoun i premijer Nawaf Salam zatražili su 5. augusta od vojske koju podržavaju Sjedinjene Države da osmisli plan kojim bi se osiguralo da svo oružje širom zemlje bude u rukama sigurnosnih snaga do kraja godine. Hezbollah je odbio pozive na razoružavanje od razornog rata s Izraelom . Međutim, grupa koju podržava Iran je pod pritiskom da se odrekne oružja od svojih rivala u Libanu i od Washingtona.

Ruski grad Soči i ove godine je, od 29. septembra do 2. oktobra, okupio zvanice iz raznih dijelova svijeta. Međunarodni debatni klub Valdai bio je prilika za predsjednika Rusije Vladimira Putina da još jednom pošalje poruke Rusima, Evropljanima i ostatku svijeta. Foto: Vladimir Putin Okupljanja u ovom ruskom gradu, koji je od okupiranog ukrajinskog Krima manje od petsto kilometara zračne linije, nekada je bio važan događaj i za ljude sa Zapada. Okupljanje političke, akademske, novinarske i poslovne zajednice bio je prilika za (ne)formalne razgovore, posebno s ruskim zvaničnicima. Ovogodišnji skup nazvan je „Policentrični svijet: Upute za upotrebu“. Ali, od početka ruske agresije na Ukrajinu ovaj forum okuplja uglavnom one koji žele da čuju Vladimira Putina, koji je na međunarodnoj potjernici i kojem je sužen prostor za kretanje. Ovaj forum je od tada prilika za Kremlj da ostatku Evrope poruči kako su svi u krivu, osim same Rusije. „Teško bolesni“ Putin i četverosatni nastup Ovogodišnji, 22. Međunarodni debatni klub Valdai bio je temeljito praćen od brojnih medija sa Zapada. Neki od njih su na svojim web stranicama prenosili čitav Putinov nastup, koji je trajao nešto manje od četiri sata. Ovom događaju posvećena je pažnja koju obično mediji sa Zapada pridaju majskim vojnim paradama u Moskvi . U dugim Putinovim nastupima nema ništa novo. To je radio mnogo puta i dio je njegovog imidža snažnog vođe. Između ostalog, nastupao je u televizijskim programima koji traju satima i odgovarao na pitanja onih koji se uključe u program. Iako ta pitanja i nastupi sami po sebi nisu takvi da bi uzdrmali imidž svemogućeg predsjednika, ipak zahtijevaju određeni stepen kondicije. Međutim, ove godine dugačak Putinov nastup bio je važan i zbog prošlosedmične izjave bivšeg italijanskog premijera Massima D'Aleme, koji se vratio s vojne parade u Kini . D'Alema, prvi komunista na čelu jedne članice NATO-a, izjavio je da je u Pekingu vidio Putina, koji je bio „vrlo iscrpljen“, kojeg su pridržavale dvije osobe i koji ga je podsjetio na bivšeg italijanskog premijera Silvija Berlusconija u njegovoj posljednjoj fazi života. Nastup bivšeg italijanskog premijera podsjetio je na izvještaje „britanskih obavještajaca“ s početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, u kojima se navodilo da je Putin teško bolestan, da mu otkazuju noge i ruke, ali da to vješto skriva u svojim javnim nastupima. Ratoborni Putin i neprijateljski Zapad Gotovo četiri godine od tih izvještaja Putin ne pokazuje znakove bolesti. Štaviše, pokazuje jednaku ratobornost kao 2022. godine kada je agresiju na Ukrajinu pravdao kvazihistorijskim argumentima i brigom od širenja NATO-a, dok je primanje Finske u ovaj vojni savez ignorisao, iako mu je njegov rodni Sankt Peterburg udaljen samo dvjestotinjak kilometara od finske granice. Jučerašnji nastup je nastavak te politike, iako je neke poruke prilagodio sadašnjoj situaciji. Tako je prije dvije godine s istog mjesta poručio: „Imam prijatelje tamo (u Njemačkoj), i koliko god čudno zvučalo, njihov broj raste.“ Jučer, usljed odnosa Evrope prema Kremlju, rekao je: „Evropa koju vole ruski zapadnjaci više ne postoji. To je zbog erozije njezinih vrijednosnih temelja.“ Prije dvije godine je rekao da se Sjedinjene Američke Države bore s ekonomskim teškoćama, ali da će „printati novac“ za Ukrajinu kao u doba koronavirusa. Ove godine je poručio da je američki predsjednik Donald Trump „unatoč svojoj ljubavi prema šokantnim vrijednostima, ugodan sagovornik“ s kojim popravlja rusko-američke odnose, koji su „bili na najnižoj tački u povijesti.“ Pohvalio je Trumpa, rekavši da „zna slušati“ sagovornika, izbjegavajući direktan odgovor kineskog novinara o tome šta su konkretni rezultati samita na Aljasci . Međutim, ta pohvala Trumpovog karaktera bila je samo trenutna. U drugom momentu naljutio se na Trumpa zato što je Rusiju u Ujedinjenim nacijama nazvao „tigrom od papira“ zbog slabih učinaka ruske vojske u Ukrajini. „Tigar od papira. Šta slijedi zatim? Hajde pozabavite se tim tigrom od papira“, rekao je. „Pa ako se borimo s cijelim NATO-om, krećemo se, napredujemo i samouvjereni smo, a 'tigar od papira' smo, onda šta je NATO?. „Ako se neko ipak želi s nama nadmetati u vojnoj sferi, kako kažemo, slobodno, neka probaju“, rekao je Putin. Evropa u predratnom stanju i ulica koja brine Putina Međutim, Trump nije prešao granicu koju bi Trump mogao smatrati ličnom uvredom. Čini se da Putin, što je i normalno, Trumpa želi pridobiti i svojim javnim nastupima ne otežavati njegovu poziciju na podijeljenom Zapadu. Putin, očigledno, i dalje se nada da bi se Trump mogao odmicati od evropskih saveznika u korist Moskve. Evropljanima je jasno šta to znači i kuda vodi Putinova politika ako ne bude pravednog mira u Ukrajini i Trump postigne dogovor s Putinom bez uvažavanja interesa evropskih sila. Evropa je „u predratnom stanju“, reći će poljski premijer Donald Tusk u martu prošle godine. „Ne želim nikoga plašiti, ali rat više nije nešto iz prošlosti“, rekao je. U januaru ove godine, govoreći o istoj temi, Tusk je rekao: „Vrijeme komfora je prošlo“. U istom istupu Tusk će reći da „Evropa mora biti naoružana ako želi preživjeti.“ Šta to konkretno znači mogli smo još jednom vidjeti polovinom prošlog mjeseca kada je Poljska morala da presreće dronove iznad zgrada vlade u Varšavi i uz granicu s Ukrajinom . Za Putina je to, kako je rekao jučer, „histerija“ i provokativno poručio Evropljanima da „pogledaju šta se događa na ulicama evropskih gradova“. Šta je Putin htio reći kada je govorio o evropskim gradovima nije potpuno jasno. Razni problemi na ulicama evropskih gradova postoje i to je potpuno jasno, ali nije jasno zašto bi se s tim bavio ruski predsjednik u kontekstu napetosti koje bi mogle dovesti do otvorenog sukoba dvije strane, osim ako mu nije cilj sijanje podjela između Washingtona i Brisela, a onda i unutar samog Brisela. Putinovo igranje na Trumpa, ako je to moguće, nije iznenađenje. Još od Putinovog dolaska na vlast, a možda i od ranije, u Kremlju postoji računica da će se moć Sjedinjenih Država slomiti prije ili kasnije, kao što je to bio slučaj sa SSSR-om, a da će se Evropska unija sigurno raspasti. Zato nije čudo što je prije dvije godine s istog mjesta poručio da mu ne smeta ulazak Ukrajine u Evropsku uniju, ali da mu smeta njen ulazak u NATO. Drugim riječima, evropske ili bilo koje druge vrijednosti manja su prijetnja za Putinovu Rusiju od NATO i američke vojne sile. Tusk je odlično primijetio da mu zbog toga treba jaka vojska na istoku Evrope, bez obzira kakvo je stanje na evropskim ulicama koje navodno interesuje Putina. Od rata u Gruziji, preko aneksije Krima, rata u Siriji i agresije na Ukrajinu, Putin pokazuje da njegova uspješna politika završava tamo gdje stanu ruski tenkovi i kada mu suprotna strana ne daje ustupke. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Američki predsjednik Donald Trump nakon silnih rezanja troškova unutar svoje države i pomoći saveznicima, prošle sedmice je pokazao da zna igrati i drugačije. Cilj je spasiti politiku i ekonomski program argentinskog predsjednika Javiera Mileija. Foto: Milei i Trump Na putu za Bijelu kuću Trump je ponavljao da mu je „Amerika na prvom mjestu“ i da ta država ne može izdržati postojeći nivo potrošnje. Povratkom u Bijelu kuću Trump je krenuo ispunjavati obećanja i zadužio biznismena Elona Muska da reformiše američke državne institucije . Ovakva Trumpova politika od mnogih je ocijenjena kao izolacionistička, pa su pravljene razne paralele s prethodnim američkim predsjednicima. Nakon što je uveo carine većini država svijeta na uvoz u Sjedinjene Države , pokazao je da takvi stavovi nisu neutemeljeni. Ipak, Trump ne vodi samo izolacionističku politiku. Američka administracija aktivna je širom svijeta i pokazuje da se neke osnovne postavke u američkoj politici nisu promijenile dolaskom novog predsjednika. Najveća sila na svijetu i dalje je upletena u razne dijelove svijeta i Trumpovo koketiranje s izolacionizmom ne može tek tako donijeti radikalnu promjenu. Ka jugu i protiv ljevice To se pokazalo i prije nego će uvesti carine prijateljima i neprijateljima. U klasičnom nastupu američke geopolitike, po kojoj je sve južno od američke granice „zadnje dvorište“ Washingtona, Trump je pritisnuo Panamu da se odmakne od Kine i stavio do znanja toj maloj državi da će protiv nje možda koristiti vojnu silu. Još južnije, Trump je ušao u sukob s ljevičarskim kolumbijskim predsjednikom Gustavom Petrom, kada su u nekoliko sati uveli i potom povukli mjere protiv suprotne strane. U Kolumbiji susjednom Ekvadoru, Trumpova administracija sprema teren za povratak američke vojske, dok se sedmicama govori o vojnom napadu na Venecuelu . Svi ovi primjeri iz Latinske Amerike govore koliko važnu bitku Washington vodi u svom „dvorištu“, u namjeri da slomi ljevičarske vlade i otuda protjera Kinu. Tome se silno radovao argentinski predsjednik Javier Milei koji je jedva čekao Trumpov povratak u Bijelu kuću. Ali, samoproglašeni libertarijanac i „anarho-kapitalista“ zapao je u velike probleme i potrebna mu je pomoć. Početkom prošlog mjeseca Milei je izgubio pokrajinske izbore u Buenos Airesu, a opoziciona ljevica pobijedila je za četrnaest postotnih bodova i s gotovo pedeset posto podrške. Ljevica predvođena bivšom predsjednicom Cristinom Fernández de Kirchner, koja je u kućnom pritvoru, bacila je rukavicu u lice Mileiju koji provodi nepopularne reforme. Mileijeva stranka „Sloboda napreduje“ osvojila je oko trećine glasova. Pomoć prijatelja Tako su Mileijeve reforme koje su podrazumijevale ukidanje čitavih ministarstava i vladinih agencija, deregulaciju, masovna otpuštanja, ukidanje pomoći siromašnim... dobile lošu ocjenu od građana, iako je uspio smanjiti visoku inflaciju. Poraz za Mileija je došao u najgorem trenutku, jer 26. oktobra Argentinci biraju nacionalni parlament. Izbori u provinciji Buenos Aires, gdje živi oko četrdeset posto stanovnika Argentine, trebali su biti priprema za osvajanje većine na državnom nivou. Ljevičari imaju najveći broj zastupnika u trenutnom sazivu parlamenta, pa su utjecali da se nešto i od njihovih politika zadrži, što je osujetilo planove Mileija koji se dvije godine bori da stvori parlamentarnu većinu. Ako bi izgubio i parlamentarne izbore na polovini svog mandata, odnosno osvojio manje od onoga što mu je potrebno da s koalicionim partnerima napravi većinu, Milei bi imao svezane ruke i čitav svoj politički program doveo u pitanje. To što je teško poražen u najbogatijem dijelu Argentine pokazuje kako bi loše Milei mogao proći u siromašnijim dijelovima zemlje, kod ljudi kojima dvije godine ukida razne vrste pomoći. Primjera radi, u drugoj provinciji po broju stanovnika, gdje živi oko devet posto Argentinaca, opozicija drži vlast. U ovom slučaju ne radi se o bilo kakvom političkom programu još jednog u nizu čudaka na čelu latinoameričkih država. Trumpovi ljudi hvale Mileijev odmak od pozicija prethodne vlade, a dio američke poslovne elite oduševljen je idejom da se državom upravlja kao kompanijom koju samo brine o profitu. Sada kada je sudbina Mileijeve politike na kocki, Trump je odlučio pomoći. Trumpova administracija spremna je izdvojiti dvadeset milijardi dolara da bi ojačala argentinsku nacionalnu valutu pezos. „Sve opcije su na stolu“, rekao je prije desetak dana američki ministar finansija Scott Bessent. Argentinu je opisao kao „sistemski važnog američkog saveznika u Latinskoj Americi.“ Naime, Mileijeva vlada je potrošila zalihe deviza u namjeri da stabilizuje kurs domaće valute. To je stvorilo paniku, pa su mnogi povlačili novac iz Argentine. Trumpova pomoć trebala bi donijeti stabilnost argentinskoj valuti i uvjeriti investitore da je argentinska ekonomija na pravom putu. Drugačiji Trump i Milei koji ne može da bira Bessent je prošle sedmice rekao da će SAD kupovati argentinske obveznice denominirane u dolarima kada to bude potrebno. Za prvu pomoć predviđeno je dvadeset milijardi dolara. Zatim, Washington će Buenos Airesu dati kredite, kupovati argentinski državni dug i pomoći argentinske privrednike. Bessent kaže da će to biti uvod u investicije američkih kompanija u Argentinu. U aprilu je Washington pozdravio kreditiranje Argentine kod Međunarodnog monetarnog fonda od dvadeset milijardi dolara, kredit kod Svjetske banke vrijedan dvanaest milijardi i Međuameričke razvojne banke od deset milijardi. Tako je Trump, spašavajući Mileijevu politiku, pokazao da neće voditi izolacionističku politiku i pretvarati Sjedinjene Države u pukog posmatrača promjena u svijetu. S druge strane, Milei je pogazio svoju politiku da se država ne treba miješati u tržište. Spašavajući svog „omiljenog predsjednika“, kako ga je jednom nazvao, Trump ustvari spašava ekonomsku viziju koju je trebao testirati Elon Musk u Odjelu za vladinu efikasnost (DOGE). To što je se najbogatiji čovjek na svijetu divio ekonomskoj politici Mileija pokazuje koliko je taj ekonomski i politički eksperiment važan za sadašnju američku administraciju . Ovim potezom Washington je, smatraju neki ekonomski stručnjaci, kupio vrijeme za Mileija, ali nije riješio problem, jer su odavno ugroženi temelji argentinske ekonomije. Neki Mileijevi protivnici su Bessentove mjere nazvali mijenjanjem jednog duga s drugim. Kada su se Trump i Milei sreli na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija prošlog utorka, američki predsjednik je rekao da vjeruje da Argentini ne treba pomoć, ali da je tu da osigura „sve što je potrebno da Argentina ponovo postane velika“. Hoće li će Argentina postati „ponovo velika“ i kada će se to desiti zavisi i od oktobarskih izbora, ali ono što se dešava s valutom, dugom i mjerama vlade podsjeća na događaje s početka ovoga stoljeća kada je ta država bačena na koljena. Na predstojećim izborima argentinski birači, kojima je Milei obećao patnju prije nego dođu bolji dani, o svemu tome daće svoj sud. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump protekle sedmice je govorio o želji da se njegova vojska vrati u Afganistan. Nekoliko dana kasnije, sa govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija govorio je o mirovnim sporazumima koje je navodno dogovorio širom svijeta. Foto: Donald Trump za govornicom Generalne skupštine UN-a Svaki javni nastup Donalda Trumpa je priča za sebe. Takve nastupe ne mogu režirati ni najbolji majstori televizije i filma. Trumpov talenat da bude zanimljiv i upečatljiv u svakom nastupu bio bi hvale vrijedan da se ujedno ne radi o predsjedniku najsnažnije države na svijetu. Tada još strašnije djeluje teza da američki predsjednik ne odlučuje, već samo saopštava politiku centara moći koji su daleko od očiju javnosti . Trumpov nastup u Ujedinjenim nacijama ove sedmice, koji je trajao malo manje od jednog sata, imao je trenutke kada su se prisutni u sali smijali, kada su izgledali zabrinuto i kada vjerovatno nisu mogli vjerovati šta su upravo čuli. Kritikovao je organizatore da im teleprompteri i liftovi ne rade, šefove UN-a što njegovoj kompaniji nisu dozvolili da im renovira zgradu, a onda se bavio „ozbiljnim“ temama, tvrdeći da nema klimatskih promjena, da njegova država živi „zlatno doba“, da on zaustavlja ratove širom svijeta i da je u prvom mandatu u Sjedinjenim Državama napravio najbolju ekonomiju u historiji svijeta i da je u njegovom drugom mandatu to još i bolje. Trumpov svijet Američki rivali bili su sretni Trumpovim nastupom, jer je najviše kritikovao svoje evropske saveznike, tvrdeći da zelena energija uništava njihove države, a da nekontrolisana imigracija prijeti da uništi Evropu kao takvu, njenu kulturu i njeno naslijeđe. Te dvije stvari dovode, tvrdi Trump, do „smrti zapadne Evrope“. Govoreći o za njega nepostojećim klimatskim promjenama, Trump je rekao da je „upravu u vezi svega“ što je govorio i što predviđa da će se desiti. Ali, bez obzira na loše poteze saveznika, Trump i za njih radi. Tvrdi da je „okončao sedam ratova“ i to između „Tajlanda i Kambodže, Kosova i Srbije, Konga i Ruande, Pakistana i Indije, Izraela i Irana, Egipta i Etiopije, Armenije i Azerbejdžana“. Pohvalio se da to nikada niko nije uradio, a da je on uspio za samo sedam mjeseci. Zatim je kritikovao Ujedinjene nacije da mu nisu pomogle u tim naporima, rekao da ta organizacija dovodi migrante u Sjedinjene Države, postavljajući pitanje njene svrhe, u kojoj je, uzgred rečeno, službeni Washington u Vijeću sigurnosti više puta uložio veto na prijedlog o prekidu vatre u Pojasu Gaze i dostavi humanitarne pomoći. Prosječan Trumpov birač sigurno je zadovoljan ovim učinkom svog predsjednika. Međutim, stvari stoje drugačije, barem od početka Trumpovog drugog mandata. Prvo, Kosovo i Srbija te Egipat i Etiopija nisu ratovali. Drugo, Pakistan i Indija su još jednom ušli i izašli iz kratkotrajne razmjene vatre, slično kao i Tajland i Kambodža koji nemaju snage za veliki rat. Treće, u Kongu i dalje traju okršaji, što je potvrdio i predsjednik te države, da bi se prije nekoliko dana desio novi masakr. Četvrto, pregovori o miru između Armenije i Azerbejdžana traju godinama i još je dug put do konačnog dogovora. Peto, u ratu Izraela i Irana Trump je direktno učestvovao , pomažući Benjamina Netanyahua, koji ga je podržavao da se vrati u Bijelu kuću. Uspjeh u „okončanju“ ovih ratova, Trump je ponavljao i prije nastupa u UN-u, pa je između ostalog okončao rat između, kako je rekao „Aberbejdžana“ i „Albanije“. Svi ovi „uspjesi“ došli su usred poziva iz čitavog svijeta da natjera Netanyahua da okonča rat u Pojasu Gaze i spasi civile i taoce. Povratak u Afganistan Trumpove poruke iz Ujedinjenih nacija o miru i saradnji samo su dio obračuna s neprijateljima, a u toj prilici to su bili Evropljani i svi oni koji govore o zaštiti prirode, dok on govori o „prelijepom i čistom uglju“ i daje dozvole da kompanije rade u oblasti energije gotovo bez ikakvih ograničenja. Tri dana prije nego će se obratiti s govornice u Ujedinjenim nacijama, Trump je bio onakav kakvog ga svijet poznaje – ratoborni političar koji prijeti. „Ako Afganistan ne vrati zračnu bazu Bagram onima koji su je izgradili, Sjedinjenim Američkim Državama, LOŠE STVARI ĆE SE DOGODITI!“, napisao je u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social. Trumpov interes za američki povratak u Afganistan nije tada prvi put iskazan. Govorio je o tome i ranije i rekao da pregovara s talibanima da se u Bagram vrati američka vojska. Talibani su objavili da pregovaraju s Amerikancima o raznim pitanjima, ali da neće dati centimetar Afganistana. Trump nije isključio upotrebu vojske da bi dobio bazu Bagram, za koju tvrdi da su je sagradili Amerikanci. Pored toga što bi želio da koristi jednu državu u obračunu s trećom, Trumpova tvrdnja da su Amerikanci izgradili Bagram nije tačna. Bazu je izgradio SSSR da bi se borio protiv tadašnjih američkih saveznika u Afganistanu. „Sada razgovaramo s Afganistanom i želimo je natrag, želimo je natrag uskoro, odmah. A ako to ne učine, ako to ne učine, saznaćete što ću poduzeti“, rekao je Trump. Ako poduzme slične akcije protiv talibana kao u prošlosti, to znači novu destablizaciju regije i posljedično će milioni migranata krenuti ka Evropi. Kao neko ko se predano bavi migrantima, Trump bi trebao znati da je njihov povećan priliv u Evropi došao nakon što su Sjedinjene Države i saveznici srušili vlast u Libiji, Iraku, Siriji i drugdje, nepogrješivo ciljajući režime koji im nisu odani, u namjeri da „donesu demokratiju“. Tehničko je pitanje protiv koga bi se Trump borio u Afganistanu, nakon što je član sirijske Al-Qaede i ISIL-a postao prihvatljiv . Protiv Kine Trump nije krio zašto želi poslati vojsku u Afganistan. „Jedan od razloga zbog kojih želimo ovu bazu je, kao što znate, taj što je ona samo sat vremena udaljena od mjesta na kojem Kina gradi svoje nuklearno oružje.“ Ali, kao i u slučaju sirijske Al-Qaede stvari su samo dijelom tačne. Afganistan se od povlačenja američke vojske pretvorio u važnu tačku u Centralnoj Aziji, na granici Kine i Irana i u nestabilnom i etnički izmiješanom „mehkom trbuhu“ Rusije . Pored toga što je Afganistan jako bogat rijetkim mineralima i energentima, njegov geografski položaj važan je za povezivanje Centralne Azije, što daje priliku Kini da sa saveznicima kopnom trguje brže i više. Afganistan je doslovno naslonjen na kinesku provinciju Xinjiang, koja je polazna tačka „Pojasa i puta“, što mu daje dodatnu važnost. Ova azijska država sada kotira visoko u kineskim planovima i već postoje važni projekti na kojima zajednički rade s talibanima. Povratkom u Bagram, američka vojska bi bila blizu kineskih vojnih instalacija i odatle bi mogla djelovati na razne načine, uključujući i obavještajno. To bi Washingtonu dalo značajnu polugu u okršaju s Pekingom. Trumpov interes za Afganistan nije zasjenio njegov nastup u Ujedinjenim nacijama. Štaviše, dao mu je novu dimenziju, jer je više puta pozvao sve nacije da mu se pridruže u njegovim namjerama. Evropski saveznici žele da zadrže američko prijateljstvo, ali s Trumpom ishod nije izvjestan. S govornice Ujedinjenih nacija opet je pozvao Evropljane da prestanu kupovati rusku naftu i gas i tako pomognu Ukrajini da se spasi od ruske agresije. Rusiju je opisao kao „tigra od papira“ koji u Ukrajini ne pokazuje da je vojna sila. Američke zvanične procjene, nezavisno od Trumpa, govore da je Rusija samo regionalna sila koja ne može parirati Washingtonu daleko od svojih granica. Nešto prije toga, pozvao je Evropljane da, osim obustavljanja kupovine ruske nafte, uvedu Kini carine, jer Peking, tvrdi Trump, finansira ruski rat u Ukrajini. Njegov poziv Evropljanima da pripreme teren za obračun s Kinom upućuje da je sve bliži trenutak maksimalnog pritiska na Peking i da to podrazumijeva djelovanje i u Centralnoj Aziji, s talibanima ili bez njih. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva u utorak je na događaju Ujedinjenih nacija u New Yorku najavio ulaganje od milijardu dolara u Fond za tropske šume zauvijek (TFFF) , multilateralni mehanizam finansiranja koji je predložio za podršku očuvanju ugroženih šuma, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Ova objava, koja je potvrdila raniji izvještaj Reutersa pozivajući se na izvore, čini Brazil prvom zemljom koja je dala doprinos fondu za šume. „Brazil će postati prva zemlja koja će predvoditi primjerom s ulaganjem od milijardu dolara u fond“, rekao je Lula, dodajući da očekuje da će i druge zemlje najaviti ambiciozne doprinose. Izvori su rekli Reutersu da je cilj ovog poteza da se omoguće veći doprinosi i bogatih i ekonomija u razvoju, koje su se sukobljavale oko finansiranja globalne klimatske politike. TFFF je dobio prve znakove podrške od Kine , Ujedinjenog Kraljevstva , Francuske , Njemačke , Norveške , Singapura i Ujedinjenih Arapskih Emirata , prema riječima ljudi uključenih u pregovore. Kreatori politika zamišljaju TFFF kao fond od 125 milijardi dolara koji bi kombinovao doprinose suverenog i privatnog sektora, a kojim bi se upravljalo poput zadužbine, isplaćujući zemljama godišnje stipendije na osnovu toga koliko je njihovih tropskih šuma preostalo. Da bi se postigao taj visoki cilj, Brazilu su potrebne vlade i velike filantropske organizacije da doprinesu prvih 25 milijardi dolara, što bi potom, prema preliminarnim procjenama, moglo privući dodatnih 100 milijardi dolara od privatnih investitora.

Prošle sedmice Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su sporazum o međusobnoj odbrani, što pakistanski ministar odbrane Khawaya Asif vidi kao okvir sličan NATO-u, a koji bi trebao povezati većinski muslimanske države. Foto: Shehbaz Sharif i Mohammed bin Salman Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine pokrenuo je talas promjena širom Bliskog istoka. Izrael je rat iskoristio da proba ostvariti svoje regionalne ambicije, gledajući daleko od Pojasa Gaze i Zapadne obale. Posljednji dokaz tome je napad na članove Hamasa u Kataru , koji je godinama služio kao posrednik u pregovorima te palestinske organizacije s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama. Napad se nije svidio arapskim državama u Perzijskom zaljevu. Nakon što je Izrael, osim Dohe, bombardovao Gazu, Teheran, Damask, Bejrut, Sana'au i druga mjesta, nije teško zaključiti da su i ostali arapski gradovi u dometu i da izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne preza od upotrebe sile te da će ga u tome podržati Sjedinjene Države. Američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee podsjetio je Arape prošle sedmice kako stoje stvari: „Izrael je naš jedini pravi partner“. Odgovor Rijada Saudijska Arabija s princom Mohammedom bin Salmanom, poznatim i kao MBS, pod dvostrukim je pritiskom od napada Hamasa na Izrael. Arapi i muslimani širom svijeta očekivali su od Rijada da pomogne civilima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, a Zapad je vršio pritisak da priznaju Izrael. Suštinski, to je poremetilo planove MBS-a koji želi reformisati državu . Dio tih reformi bilo je i pomirenje u regiji, što je podrazumijevalo kraj rata u Jemenu i popravljanje odnosa s Iranom . Ta velika pobjeda kineske diplomatije prijetila je tada da poremeti dotadašnji raspored snaga na Bliskom istoku, što nije radovalo Izrael i Sjedinjene Države. Ali, nakon događaja u proteklih dvadesetak mjeseci MBS-u je jasno da bi njegov plan mogao biti osujećen nekim vojnim napadom, pa čak i likvidacijom nosioca vlasti. Izrael je vršio likvidacije arapskih i iranskih vođa, a libanski Hezbollah navodno je dronom pogodio Netanyahuov dom. Bezrezervna podrška Washingtona Izraelu u arapskom svijetu bi morala biti alarm za uzbunu. Zaklinjanje u prijateljske veze, unosni poslovi i mnoštvo američkih vojnih baza širom arapskih država nije dovoljno administraciji Donalda Trumpa ni za neutralnu poziciju u slučaju okršaja Izraela s bilo kim u regiji i po bilo kojoj osnovi. Zato je za Saudijsku Arabiju bilo prirodno da se okrenu Pakistanu – državi s kojom imaju izvanredne odnose. Daljnje vezivanje Saudijske Arabije za nuklearnu silu bilo je samo pitanje volje, jer već postoje dobri odnosi dvije države u gotovo svim poljima. Međusobna odbrana U interpretaciji visokog saudijskog zvaničnika u izjavi za Reuters sporazum je „kulminacija višegodišnjih rasprava. Ovo nije odgovor na određene zemlje ili specifične događaje, već institucionalizacija dugogodišnje i duboke saradnje između naših dviju zemalja.“ Ta institucionalizacija veza dvije države podrazumijeva da će jedna drugu braniti u slučaju napadu treće strane. To su u Saudijskoj Arabiji potpisali MBS i pakistanski premijer Shehbaz Sharif. Zvaničnici su rekli da to znači da bi Pakistan branio Saudijsku Arabiju i nuklearnim oružjem. Ovaj sporazum nije se svidio Sjedinjenim Državama, jer su potpisnici američki saveznici. Njihovo povezivanje na ovaj način direktna je poruka Washingtonu da u njihove garancije sada neki sumnjaju. Za Washington je još gora vijest da unutar tih država postoje oni koji traže dodatno distanciranje od Sjedinjenih Država. Vođa opozicije Imran Khan, vjerovatno najpopularniji pakistanski političar, želi povezivanje njegove države s Rusijom i Kinom. Pakistanska zabrinutost za Bliski istok kojim će dominirati Izrael i Sjedinjene Države iskazana je i tokom izraelsko-američkog napada na Iran. Zvanični Islamabad tada nije krio da podržava susjedni Iran , a mediji su špekulisali da je Teheranu pružena i konkretna pomoć. Ova kompleksna geopolitička igra Pakistana povezana je sa stanjem na granicama i posljedično kod kuće. Pakistansko rivalstvo s najmnogoljudnijom državom na svijetu i nuklearnom silom Indijom, porozna granica s Afganistanom i teško kontrolisana granica s Iranom, tjera Islamabad da svugdje gdje je to moguće stvara prijatelje i gradi stabilnost. Američko-saudijsko uplitanje u taj dio svijeta, u namjeri da se porazi SSSR u Afganistanu i slomi vlast u Teheranu nakon 1979. godine, dovelo je do toga da su neke naoružane grupe sada prijetnja Islamabadu. Pakistansku viziju za rješenje problema u regiji prošle sedmice iznio je ministar odbrane Khawaya Asif u jednom intervjuu, pozvavši na stvaranje saveza muslimanskih država, po uzoru na NATO, koji bi bio defanzivan. Asif je rekao i da je susjedni Afganistan „neprijateljska država“, jer talibanska vlast naoružava grupe koje djeluju u Pakistanu. Ranije je u jednom istupu Asif priznao da Pakistan trpi posljedice iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je njegova država pomagala rušenja SSSR-a u Afganistanu i što su podržali Sjedinjene Države u napadu 2001. godine. U jednom davnom intervjuu MBS je, dok je učvršćivao vlast i pravdao svoje pozicije saveznicima u Washingtonu, rekao da je Zapad u Hladnom ratu ohrabrivao radikalni islam, što se prije svih odnosi na Afganistan, i da on to želi da promijeni. Sukobima nije kraj Sporazum Pakistana i Saudijske Arabije ohrabrio je mnoge u regiji. Neki su predložili da se i druge države priključe. Podrška dolazi iz različitih razloga. Treba se sjetiti da je u junu ove godine Muslimansko bratstvo iranskom ajatolahu Aliju Khameneiju uputilo pismo podrške, usred sukoba s Izraelom. Ne tako davno, ova organizacija i Iran bili su na suprotnim stranama u ratu u Siriji. Ali, oba slučaja pokazuju da na Bliskom istoku, često ispod površine na kojoj se samo vidi stabilna i dugogodišnja vlast, ključaju razni pokreti i kuju se planovi . Bliskog istoka, koji je uvijek na pragu promjena, svjesni su i u Washingtonu. Američki ambasador u Turskoj, Trumpov prijatelj i specijalni izaslanik američkog predsjednika za Siriju Tom Barrack ove sedmice je rekao da ne vjeruje u mir na Bliskom istoku. „Kad kažemo mir, to je iluzija. Nikada nije bilo mira na Bliskom istoku. Vjerovatno nikada neće biti mira, jer se svi bore za legitimnost.“ Barrackove riječi ranije su izgovorili mnogi. Međutim, one dolaze u vremenu kada se na Bliskom istoku stvaraju novi savezi i traju ratovi. Sirija pod Ahmedom Al-Sharaaom, bivšim pripadnikom Al-Qaede i ISIL-a, priprema se za zbližavanje s Izraelom, nakon što dvije države nisu decenijama imale nikakve odnose. Pakistan se obavezao braniti Saudijsku Arabiju nuklearnim oružjem, a Iran i (pro)iranske snage u Libanu i Jemenu spremaju se za novu rundu u okršaju sa Sjedinjenim Državama i Izraelom. Nestabilnosti nisu pošteđeni ni Katar, Jordan i Irak, dok Trump prijeti talibanima i traži da se američka vojska vrati u Afganistan. Palestinci i dalje pate. Sve ovo sporazumu Saudijske Arabije i Pakistana daje dodatnu važnost, jer bi brzo mogao biti testiran. U nove ratove na Bliskom istoku vjeruju gotovo svi, a neki se nadaju da baš oni neće biti sljedeći koji je morati koristiti oružje. Barrackovim riječima Bliski istok je i dalje između „iluzije“ o miru i borbe za vlastiti opstanak i interes, a događaji u posljednjih dvadesetak mjeseci pokazuju da nema nedodirljivih. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

U nedjelju je Izborno vijeće Ekvadora odobrilo održavanje referenduma u novembru kako bi građani odlučili hoće li dozvoliti strane vojne baze u toj južnoameričkoj zemlji, što je dio plana predsjednika Daniela Noboe za borbu protiv trgovine drogom, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Referendum će se održati 16. novembra i uključivaće još jednu inicijativu za ukidanje odredbe koja zahtijeva da se dio državnih sredstava dodijeli političkim strankama. „Odobravamo poziv, smjernice, operativni plan, budžet, matricu rizika i nepredviđenih okolnosti, te kalendar za referendum 2025. godine“ , objavila je Diana Atamaint , predsjednica Nacionalnog izbornog vijeća (CNE) , na društvenoj mreži X. Noboa je rekao da bande za trgovinu drogom djeluju putem međunarodnih mreža, te da je potrebno djelovati zajedno s drugim zemljama kako bi se efikasno borile protiv njih. Sjedinjene Američke Države su najavile da će održavati snažnu saradnju s ekvadorskom vladom u borbi protiv kriminalnih organizacija. Ali ekvadorske opozicione grupe kažu da samo prisustvo strane vojske neće riješiti sigurnosne probleme zemlje i da vladi treba jasan plan za borbu protiv kriminala. Obalni grad Manta bio je domaćin američke vojne baze deset godina, sve do 2009. godine. Od 2008. godine, Ustav Ekvadora zabranjuje strane vojne baze u zemlji, nakon odluke ljevičarskog predsjednika Rafaela Corree da ne obnovi dozvole. Ranije ove godine, bivši predsjednik je na svom X profilu rekao da bi taj potez bio „ uvreda za naše javne snage i napad na naš suverenitet“ . „Ne trebaju nam strani vojnici. Treba nam vlada“ , rekao je.

Američki predsjednik Donald Trump jučer je okončao dvodnevnu posjetu Ujedinjenom Kraljevstvu, drugu toj državi u njegovom drugom mandatu. Iako mu premijer Keir Starmer nije prvi izbor u ideološkom smislu, Ujedinjeno Kraljevstvo kao saveznik visoko je na listi prioriteta. Foto: Donal. Trump i Keir Starmer Odnos američke administracije prema Starmeru mogao bi se nazvati skandaloznim, a kada se govori o ljudima koji su bili uz Trumpa, onda se može govoriti i o čistom neprijateljstvu. U nedjelju je najbogatiji čovjek svijeta i bivši Trumpov blizak saradnik Elon Musk poručio Britancima koji protestuju protiv Starmerove vlade: „Ili ćete se boriti ili umrijeti“. Musk je i ranije kritikovao Starmera, optužujući ga da oslobađa ubice, dovodi migrante i uvodi cenzuru u javni prostor. O tome je pisao više puta na svojoj društvenoj mreži X. Novi val kritika došao je pred Trumpovu posjetu Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i vremenu kada Starmerova vlada trpi ogromne kritike javnosti, nakon prošlogodišnje ubjedljive izborne pobjede . Trump se nije ponašao loše prema Starmeru kako bi to želio Musk. Ignorisao je i smjenu britanskog ambasadora Petera Mandelsona, koji ima dobre veze s njegovom administracijom u Washingtonu. Starmer ga je otpustio zbog veza s osuđenikom za podvođenje maloljetnica Jeffreyem Epsteinom. Budući da je Epstein imao veze i s Trumpom, sastanci s britanskim premijerom su organizovani tako da ih ne mogu omesti protesti zbog tog slučaja, tvrde neki britanski mediji. Savezništvo Londona i Washingtona Ali, odnos dvije države važniji je i od ovakvih slučajeva, koje bi Trump na nekim drugim mjestima možda iskoristio za obračune s političkim rivalima. Zato je Trumpu priređen spektakularan doček, u kome je pokazan sav raskoš britanske kraljevske porodice. Trump, koji ne voli protokole bilo koje vrste, bio je oduševljen dočekom u dvorcu Windsor kod kralja Charlesa III. „Ovo je zaista jedna od najvećih počasti u mom životu, takvo poštovanje prema vama i takvo poštovanje prema vašoj zemlji“, rekao je Trump, a neki su primijetili da je prekršio „komplikovan“ protokol tokom posjete. Domaćini su američkom predsjedniku ukazali ogromnu čast, ali međunarodna javnost je očekivala četvrtak i njegov sastanak sa Starmerom i potom s poslovnom zajednicom s obje strane Atlantika. Svi su čekali formalnu potvrdu da su Trump i Starmer na putu koji su utabali bivši predsjednik Joseph Biden i bivši premijer Rishi Sunak prije nešto više od dvije godine. Biden i Sunak tada su razgovarali o tehnologijama koje će „oblikovati našu budućnost“, a koja pokriva razne oblasti. Tada su saradnju Londona i Washingtona nazvali „partnerstvom za 21. vijek“ . Ta tehnologija, prije svega, je vještačka inteligencija, što „manjim“ državama, u ovom slučaju Ujedinjenom Kraljevstvu, može pomoći u okršaju s većim. Starmer i Trump Potvrda partnerstva dvije države došla je jučer nakon sastanka u Starmerovoj seoskoj rezidenciji Chequers. Dva političara s različitim svjetonazorima javnosti su saopštila da su postignuti važni dogovori na ovom polju. Trump je rekao da se radi o „neraskidivoj vezi“ između Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, koje će zajedno „dominirati“ budućnošću AI tehnologija. Microsoft i Nvidia uložiće će desetine milijardi dolara u Ujedinjeno Kraljevstvo, a Starmer najavio investicije vrijedne 250 milijardi britanskih funti (oko 338 miliona dolara) s obje strane Atlantika, rekavši da su to najveće investicije u historiji njegove države i da će zahvaljujući tome biti otvoreno petnaest hiljada radnih mjesta na otoku. Kompanija Blackstone uložiće 100 milijardi funti u UK. Poljuljanom Starmeru to je velika pobjeda u vremenu kada Trumpu omiljena britanska stranka UK Reform Nigela Faragea vodi u anketama, iako je jučerašnji dogovor u polju AI-ja nastavak onoga što je radila konzervativna vlada. Javnosti je već saopšteno da je AI postao važan alat u američko-britanskom djelovanju i da moraju zbiti redove zbog kineskog uticaja i razvoja. Trump i Starmer su hvalili „specijalne veze“ dvije države, iako se ne slažu na nekim pitanjima. Tako je Trump rekao da se ne slaže s namjerom Londona da prizna Palestinu kao državu, a Starmer se samo mogao složiti s njegovim pristupom prema Rusiji i Ukrajini, dok London traži pritisak na Moskvu i dok američki predsjednik predlaže prekid kupovine ruske nafte. Rusija i Kina To što će London možda priznati Palestinu jeste važno, ali ne i presudno za Washington ili Izrael. London je decenijama jedan od najbližih saveznika Izraela i na sve načine pomaže toj državi, čak i kada razmatra priznanje Palestine, a Washington je svjestan da će samo njegova volja i stanje na terenu, ako se nastave ovakvi trendovi na Bliskom istoku, odlučiti o sudbini tog dijela svijeta. Međutim, za London je od krucijalne važnosti da Trump promijeni politiku prema Rusiji, odnosno da stane iza Kijeva. Iako se Trump nikada nije odrekao namjere da Sjedinjene Države pomažu Kijev, njegov sastanak s Putinom na Aljasci unio je pometnju među evropske saveznike i otvorio brojna pitanja. Starmer na pitanju Ukrajine nije ništa novo dobio od Trumpa. Strategija američkog predsjednika prema Rusiji i Ukrajini još uvijek je u velikoj mjeri zagonetna. To pokazuje i kratak razgovor s jednom novinarkom nakon sastanka sa Starmerom. Na pitanje je li pogriješio što je Putina pozvao na Aljasku i da li žali zbog toga, odgovorio je s „ne“. Na pitanje je li sada vrijeme da Putina pritisne, uplaši i uvede sankcije, uz klimanje glavom kratko je poručio: „Da.“ Takvim Trumpovim stavom Evropljani ne mogu biti u potpunosti zadovoljni , posebno ne London, koji stoljećima želi spriječiti Rusiju u bilo kakvom pomjeranju ka zapadu Evrope. U tome London nije sam i sada neke evropske sile djeluju suprotno Trumpovim planovima. Na promjenu Trumpove politike prema Ukrajini poziva i Poljska. U danu kada će Trump doći u Ujedinjeno Kraljevstvo, Varšava je pozvala evropske države da do kraja 2026. godine prestanu kupovati rusku naftu i gas, nudeći im pomoć. Ova muzika za Trumpove uši znači da bi američki LNG, preko postojećih poljskih terminala, zamijenio ruski prirodni gas. Poziv iz Varšave u ovom trenutku ne može se gledati drugačije nego kao dio aktuelnih događaja na istoku Evrope, jer postoji namjera Evropske unije da rusku naftu i gas prestane uvoziti do 1. januara 2028. godine. Trump nema dileme da je Kina najveći američki neprijatelj. To su u proteklom vremenu više puta potvrdili mnogi američki zvaničnici i dokumenti. Washington sada Rusiju vidi kao regionalnu silu koja mu ne može parirati daleko od svojih granica. Kina može. Kineski tehnološki i svaki drugi razvoj primarna je američka briga u narednim godinama . Ako Trump i Starmer imaju razlika na pitanju Ukrajine i Palestine, o Kini ih nemaju. Trumpov i Starmerov dogovor o ubrzanom razvoju vještačke inteligencije to potvrđuje. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Australijski premijer Anthony Albanese sastao se jutros sa svojim kolegom iz Papue Nove Gvineje , Jamesom Marapeom , u glavnom gradu najveće pacifičke otočne nacije radi razgovora o odbrani, nakon što su planovi za potpisivanje značajnog sporazuma o međusobnoj odbrani zastali. Foto: Mapa Australije i okolnih država i teritorija Dvojica lidera su umjesto toga potpisala komunike o odbrani, javio je Reuters. Marape je rekao da je u obostranom interesu dvije zemlje da rade rame uz rame na odbrani. „Svjesno sam odlučio da Australija ostane naš odabrani sigurnosni partner“, rekao je novinarima, dodajući da Papua Nova Gvineja ne može sama braniti svoj kopneni i okeanski prostor i da je sporazum u nacionalnom interesu. U tekstu komunikea, koji je objavio Albaneseov ured, navodi se da su se dvije strane dogovorile o tekstu sporazuma o međusobnoj odbrani, koji će biti potpisan nakon procesa u kabinetima obje zemlje. Sastanak kabineta ministara vlade Papue Nove Gvineje u nedjelju nije imao dovoljno članova da bi se postigao kvorum za podršku sporazumu, rekao je ranije Albanese. Ovo je drugi neuspjeh u odbrambenim vezama Australije na Pacifičkim ostrvima ovog mjeseca, nakon što je Albanese prošle sedmice otputovao na Vanuatu , ali nije mogao potpisati sigurnosno partnerstvo vrijedno 500 miliona australijskih dolara (326,5 miliona američkih dolara) jer je koalicioni partner vlade Vanuatua ima dodatne uslove. Australija je nastojala iskoristiti sigurnosne sporazume kako bi blokirala kineski utjecaj u regiji . Marape je novinarima rekao da Kina nije imala udjela u odugovlačenju sporazuma. Po dolasku u Papuu Novu Gvineju u ponedjeljak na proslavu pedesete godišnjice nezavisnosti, Albanese je rekao da će sporazum o međusobnoj odbrani s najbližim pacifičkim susjedom Australije podići sigurnosne veze na nivo saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama . Australija je saopštila da se sigurnost Pacifika mora „preduzimati unutar pacifičke porodice“ . Sporazum Papue Nove Gvineje je savez o međusobnoj odbrani koji priznaje da bi oružani napad na Australiju ili Papuu Novu Gvineju predstavljao opasnost za mir i sigurnost obje zemlje, navodi se u saopštenju iz kancelarije Albanesea. Albanese je rekao da je uvjeren da će sporazum biti potpisan u budućnosti. „To će biti prvi novi savez Australije u više od sedamdeset godina“ , rekao je.

U ponedjeljak je, prema navodima poljskih vlasti, srušen dron koji je nadlijetao kompleks zgrada vlade u Varšavi. Taj incident je jedan u nizu onih za koje neki tvrde da NATO vodi u rat s Rusijom. Foto: Ilustracija U martu 2022. godine, oko tri sedmice nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, u Zagrebu se srušila stara bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje. Nakon početnih špekulacija da se radilo o raketnom napadu na Hrvatsku, članicu NATO-a, javnost je saznala da se radi o staroj letjelici Tupoljev Tu-141, skromnih performansi. Na sreću, nije bilo žrtava u Zagrebu. Ali događaj je otvorio brojna pitanja i podstakao strahove da se rat iz Ukrajine može prenijeti na ostatak Evrope, čak iako to nijedna strana ne želi. Prve vijesti su sugerisale da se radi o ruskom dronu i da Moskva stoji iza napada. Rusija je tvrdila da to nije tačno i da nema nikakav interes da gađa Zagreb, optužujući Ukrajinu da stoji iza napada. Moskva je, između ostalog, tvrdila da te sisteme ruska vojska više ne koristi. Zapad je u početku tražio krivca. Mnogi su prvo okrivili Moskvu, da bi na koncu u stručnoj javnosti prevladao stav da Rusija nije lansirala dron, jer domet stare ruske letjelice jasno upućuje da je mogao biti lansiran samo sa teritorije koju kontrolišu ukrajinske snage. Pokrenuta je i zvanična istraga od hrvatskih vlasti i NATO-a, a rezultati javnosti nisu saopšteni. Šta radi NATO? Incident u Zagrebu naljutio je neke u Hrvatskoj. Pitali su šta je radio NATO pedesetak minuta koliko je trebalo ovoj staroj letjelici da dođe do glavnog grada Hrvatske, te kako je moguće da za to vrijeme nisu reagovale Rumunija i Mađarska - obje članice ovoga saveza. Tri i po godine kasnije takvo pitanje se nije postavilo u Poljskoj. Poljske i savezničke snage su prošle sedmice, u noći s utorka na srijedu, rušile devetnaest ruskih dronova koji su dolazili iz pravca Ukrajine. Rusija je i ovaj put tvrdila da nije odgovorna za incident i da dronovi nemaju domet do poljske teritorije, da bi potom rekla da su dronovi skrenuli s kursa usljed ukrajinskog elektronskog ometanja. To je bio prvi slučaj da su članice NATO-a pucale zbog rata u Ukrajini. Nekoliko dana kasnije, u subotu, Rumunija prijavljuje upad ruskih dronova u njen zračni prostor. Tri dana kasnije, poljska je opet upalila alarme. Oboren je dron iznad vladinih zgrada u centru Varšave. Premijer Donald Tusk je tome dodao da su zbog toga čina uhapšena dva državljanina Bjelorusije. Kasnije su poljske vlasti saopštile da su Bjelorusi „koji su upravljali letjelicom zaustavljeni na djelu“. To što su saveznici pripremljeniji za incidente u Poljskoj nego u Hrvatskoj nije iznenađenje. Osim što je od incidenta u Zagrebu prošlo mnogo vremena, pa su saveznici nešto od tada mogli naučiti, Poljska je neuporedivo bolje zaštićena od Hrvatske. Strateška važnost Poljske za američku politiku na istoku Evrope znači i veću sigurnost. Pored toga, Poljska se godinama pretvara u vojnu i političku silu, nakon ubrzanog ekonomskog razvoja. Varšava ne vjeruje Moskvi, ali ne polaže sve karte na saveznike. Poljska vlada se već dugo sprema za mogući okršaj s Bjelorusijom i Rusijom , braneći svoje pravo da vodi politiku koja će spriječiti da ta država ponovo dođe pod rusku čizmu. Evropske brige Ova dva događaja u Poljskoj još jednom su pokazala koliko je Evropa blizu sukoba. Ako u nekom narednom incidentu, na bilo kojoj strani granice i bez obzira ko iza njega stoji, dođe do ljudskih žrtava ili budu uništeni ili oštećeni objekti od strateške važnosti, onda budućnost kontinenta može da ovisi o samo par ljudi koji su tog dana na svojim radnim mjestima. Iako to podsjeća na hladnoratovsku napetost, stvari bi mogle biti drugačije, slično onome što se gotovo dvije godine dešava na Bliskom istoku, gdje Izrael i njegovi neprijatelji izvode precizne napade na ličnosti i objekte, pa se suprotna strana u odgovoru zadovolji istom vrstom napada. Da je takva mogućnost realna i da iza napada ne moraju da stoje države, Austriji je bilo jasno početkom 2023. godine , nakon niza događaja povezanih s Ukrajinom i Iranom. Tih dana su ostaci rakete ubili civila u Poljskoj, Moldavija je ostala bez električne energije, u Zagrebu je pala bespilotna letjelica, a iransku fabriku oružja napala su tri mala drona. Zato su neki upozoravali da bi slični napadi u državama članicama NATO-a, Rusiji i Bjelorusiji, mogli dovesti do nekontrolisanih reakcija. Neki drugi upozoravaju da se „crvene linije“ moraju povući i ne dozvoliti protivniku da se izvuče bez posljedica, odnosno onemogućiti mu da nastavi sa svojom politikom koja se temelji na sili. Tusk je nedavno rekao da je Evropa „najbliže što smo dosad bili otvorenom sukobu od Drugog svjetskog rata“. Evropljane brine i politika američkog predsjednika Donalda Trumpa koji od prilike do prilike mijenja stav prema Rusiji, dok pokušava prisiliti Kijev na ustupke koji bi doveli do kraja rata u Ukrajini. Posljednjih dana Trump od evropskih saveznika traži da prestanu kupovati rusku naftu, da uvedu carine Kini i poručuje da će on nakon toga uvesti još teže sankcije Moskvi. Vršiteljica dužnosti američke ambasadorice u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija Doroty Shea, nakon upada dronova u Poljsku, rekla je da će njena država „braniti svaki centimetar teritorije NATO-a“. Trump je za kratko vrijeme natjerao Evropljane da ispune obaveze članstvom u NATO-u i izdvoje dva posto svog BDP-a na odbranu. Tu nije bio kraj. Evropljani su se obavezali da će izdvojiti pet posto svog BDP-a za odbranu do 2035. godine , što će značiti gomilanje najsavremenijeg oružja širom kontinenta. Poljska je, čini se, spremna za scenarij pogoršanja transatlantskih odnosa, ako se već oni ne mogu vratiti u period od prije Trumpovog povratka u Bijelu kuću. Varšava godinama zastupa ideju da se članice NATO-a još više naoružaju, njeni izabrani zvaničnici ponavljaju da su im strateške veze s Washingtonom, bez obzira na moguće ideološke i druge razlike, prioritet i da se nikako ne smije vjerovati Rusiji koja koristi silu uvijek kada joj se pruži prilika. Spremnost i odlučnost Poljske da se brani od ruskih ili bilo čijih napada pokazana je još jednom, što sigurno ne raduje Moskvu. Također, odlučnost Poljske da odgovori na prijetnje iz Rusije na Zapadu je otvorilo pitanje šta ako Varšava aktivira Član 5. o kolektivnoj odbrani NATO-a. Nakon incidenta s dronovima prošle sedmice, NATO je pokrenuo operaciju „Istočna straža“, što znači da će uz granice s Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom poslati još više vojnika i još više opreme. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Kineska mornarica je jutros saopštila da je Fujian , treći i najnapredniji kineski nosač aviona , nedavno prošao kroz Tajvanski moreuz i ušao u Južno kinesko more u sklopu probe plovnih puteva, javio je Reuters. Foto: Zastava Kine Nosač aviona, prvi put predstavljen 2022. godine, započeo je probne plovidbe prošle godine i još nije formalno ušao u službu. „Treći nosač aviona naše zemlje, Fujian, nedavno je prošao kroz Tajvanski moreuz na putu do relevantnih voda u Južnom kineskom moru kako bi proveo naučno-istraživačka ispitivanja i trenažne misije“ , saopštila je mornarica. „Ova međuregionalna probna i trenažna vježba za Fujian je rutinski aranžman u procesu izgradnje nosača i nije usmjerena ni na jednu određenu metu.“ Japansko ministarstvo odbrane saopštilo je kasno u četvrtak da je Fujian ušao u Istočno kinesko more, ploveći jugozapadno prema Tajvanu , u pratnji dva kineska raketna razarača. Kina je u posljednjih pet godina pojačala vojno prisustvo oko Tajvana, uključujući i organizovanje ratnih vježbi, kako bi potvrdila svoje zahtjeve za suverenitet. Tajvanska vlada odbacuje suverenitet Pekinga , tvrdeći da samo narod ostrva može odlučivati ​​o svojoj budućnosti. Kina smatra Tajvanski moreuz svojim teritorijalnim vodama. Tajvan, Sjedinjene Američke Države i mnogi njegovi saveznici kažu da je to međunarodni plovni put. Južno kinesko more, na čiji veći dio Kina polaže pravo u sporu s više zemalja uključujući Filipine i Vijetnam , još je jedno mjesto povećane kineske vojne aktivnosti. Fujian, projektovan i izgrađen u Kini, veći je i napredniji od Shandonga , puštenog u rad krajem 2019. godine, i Liaoninga , koji je Kina kupila polovnog od Ukrajine 1998. godine.

U utorak je Izrael napao ciljeve unutar Katara, državi koja je od njega udaljena više od 1.720 kilometara. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, u sklopu svoje nove političke doktrine, želio je poručiti da njegova država ima mogućnost i snagu da uradi sve što želi na Bliskom istoku. Foto: Mapa Bliskog istoka U jeku rata s libanskim šiitskim Hezbollahom i dok se urušavao režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada , izraelski premijer Benjamin Netanyahu govorio je o stvaranju „novog Bliskog istoka“, tražeći od Izraelaca još malo strpljenja i podrške u borbi na više frontova kada se činilo da država ide iz rata u rat i bez jasne perspektive kada i kako ih završiti. Ti događaji su se podudarali s dolaskom nove administracije u Washingtonu, iako predsjednik Joseph Biden u svoju biografiju može upisati da je u njegovom mandatu srušen Assad, nakon decenija napora Sjedinjenih Američkih Država da se to desi. Donald Trump je, kao prvi izbor proizraelskog lobija na novembarskim izborima u Sjedinjenim Državama, prije ulaska u Bijelu kuću rekao da bezrezervno podržava Netanyahua. U prvom njegovom mandatu, Assad je ironično rekao da je to najbolji američki predsjednik, jer govori istinu. Trump je prethodno ispričao kako je uzeo naftu u Siriji i da je zbog toga tamo poslao vojsku. Američki arapski saveznici Na dobre veze s Trumpom računale su brojne arapske države, posebno one u Perzijskom zaljevu. Imale su na umu Trumpove riječi da im Washington „obezbjeđuje sigurnost“ i da bez američke pomoći „vjerovatno ne bi postojale“. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i drugi obećali su stotine milijardi dolara investicija u Sjedinjene Države, naručili ogromne količine oružja koje nikad u punom obimu neće iskoristiti i svrstali se na američku i izraelsku stranu u konfliktima u Libanu, Siriji, Jemenu i drugdje u, kako kažu, strahu od Irana. Katar je u maju Trumpu poklonio avion vrijedan 400 miliona dolara, decenijama ugošćava američku vojnu bazu Al-Udeid, koju je u junu gađao Iran, i gotovo dvije godine je posrednik u pregovorima Hamasa i Izraela zbog rata u Pojasu Gaze. Katar je dom rukovodstvu Hamasa dugo godina, a katarska vlada finansirala je vlast u Pojasu Gaze. Katarski premijer šeik Mohammed bin Abdulrahman al-Thani tvrdio je da je ugostio rukovodstvo Hamasa po zahtjevu Washingtona. Sve to nije spriječilo Netanyahua da napadne Katar, odnosno vođe Hamasa. Prema izvještajima medija, rukovodstvo grupe je preživjelo. U napadu u Dohi život je izgubilo pet ljudi, uključujući sina Khalila al-Hayye - Hamasovog vođe za Gazu i glavnog pregovarača za uspostavljanje mira. Ubistva pregovarača, u njegovim očima terorista, Netanyahu je naredio više puta od 7. oktobra 2023. godine. Ubijen je još jedan pregovarač Hamasa, napadnut iranski pregovarač o nuklearnom programu, i likvidiran vođa Hezbollaha , nakon što je, navodno, pristao na primirje. Mediji sa Zapada, pozivajući se na izraelske ili na razne tajne izvore, kažu da je Bijela kuća bijesna zbog ovih napada i da Netanyahu nema podršku za takve poteze. Međutim, u to se teško može vjerovati. U samo 24 sata, mjereći od napada u Kataru, Izrael je bombardovao i Siriju, Liban, Pojas Gaze i Jemen. Pored njih, od početka rata u Pojasu Gaze, Izrael je bombardovao i Irak i Iran. Drugim riječima, Netanyahu poručuje svima u regiji, čak i političkim i vojnim vođama, da mogu biti meta i da Washington neće poduzeti ništa da zaštiti svoje saveznike ako se zamjere Izraelu. Novi Bliski istok Reakcije iz Sjedinjenih Država na napad u Dohi su očekivane. Neki tvrde da je Bijela kuća znala za napade, a drugi da nije. Ali prava istina je da su Sjedinjene Države znale za ovaj napad. Naime, iz baze Al-Udeid se osmatra čitav region. Nije moguće da američke snage nisu na radarima vidjele izraelske avione, koji su uglavnom američke proizvodnje, dok lete preko 1.700 kilometara kroz zračni prostor više država. Ta baza bila je korištena za praćenje i obaranje iranskih raketa i dronova u više rundi okršaja Teherana i Tel Aviva, kao i za američke napade na Iran . Netanyahuov napad na Katar dio je politike koju on sistematski provodi mjesecima. Ohrabren padom Assada, teškim udarcima koje je nanio Hezbollahu i razaranjem Pojasa Gaze pred očima svijeta, Netanyahu stvara regionalni poredak u kome će moći napasti kada i koga hoće. U tom poretku Sjedinjene Države, najveći dio Zapada i neke države regiona, pružaće mu podršku. Treba podsjetiti da je pad Assada bio cilj i brojnih država regiona, da su neke branile Izrael od iranskih napada, da neke žele kraj libanskog Hezbollaha kao što to želi Izrael i da gotovo sve ne poduzimaju ništa da se pomogne civilima u Pojasu Gaze i Palestini u cjelini . Ovakav stav može biti sagledan i kroz njihove partikularne interese. Ali, u tom slučaju ostaje pitanje kako to da niti jedna od njih nije učinila nešto protiv interesa Zapada i Izraela dok traje uništenje palestinskog naroda te kako nisu propustili nijednu priliku da, kada mogu, zadaju udarac njihovim rivalima, od Libana do Irana i od Pojasa Gaze do Jemena. Kao odgovor na napad, iz Dohe poručuju da će organizovati sastanak država regiona i možda Netanyahua goniti pred međunarodnim sudovima. Iz Irana, koji ima dobre veze s Dohom, pozivaju na muslimansko jedinstvo, a vođa Hezbollaha Naim Qassem traži da se podrži njegova grupa koju ovih dana Izrael, Sjedinjene Države i Saudijska Arabija nastoje razoružati . Jasno je da u ovoj igri Netanyahu igra bijelim figurama. Katar ne traži zatvaranje američke baze na svojoj teritoriji, druge arapske države nisu zatvorile zračni prostor za izraelske ratne avione, a Hamasovi rukovodioci i članovi i dalje će biti meta Izraela. Nakon što ih je Izrael gađao u Pojasu Gaze, Libanu, Siriji, Iranu i Kataru, samo još u Turskoj i Egiptu nisu bili napadnuti. Drugim riječima, sada je pitanje ko je sljedeći koga će Netanyahu napasti uz (prešutnu) podršku Zapada. Ako ne bude adekvatnih odgovora napadnutih država, onda se može govoriti o novom Bliskom istoku koji Netanyahu priželjkuje i postepeno stvara gotovo dvije godine. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Šef Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grossi u nedjelju je u italijanskom dnevnom listu La Repubblica govorio o svijetu koji nastaje. Ovisno iz ugla iz kojeg se gleda, svijet ide ka uništenju ili ka miru u strahu od tog istog uništenja. Foto: Rafael Grossi Rafael Grossi nije se proslavio na dva zadnja velika zadatka koja su mu povjerena. Nuklearna elektrana u Zaporižju u dometu je ukrajinskih i ruskih snaga i tamo se povremeno vode vojne operacije, a iranska nuklearna postrojenja bila su meta izraelsko-američkog napada . Ovakav neuspjeh Grossija u drugim okolnostima bio bi predmet kritike. Ali, u svijetu koji ne drži do međunarodnih propisa i dogovora Grossi će još neko vrijeme djelovati u korist jedne strane. Tako, na primjer, za Grossija će ostati neprihvatljivo da Iran ima nuklearno oružje, a od čega ga po njegovim riječima godinama dijeli par sedmica, dok će izraelski nuklearni program naprosto ignorisati. Takvim stavom argentinski diplomata Grossi naljutio je Iran. Neki iz Teherana su tvrdili da je Grossi odavao iranske tajne Izraelu i da su neke lokacije na osnovu tih informacija bile meta. Koliko je opasno da neke lokacije na kojima se razvija nuklearni program budu meta vojnih napada Grossiju je potpuno jasno i to pokazuju njegove riječi koje je prenijela La Repubblica, što Iranu sada vjerovatno ne znači mnogo. Ipak, vrijedi se pozabaviti onim što je Grossi rekao u nedjelju i što je, usljed mnogih kriza i izazova, nezasluženo ostalo izvan fokusa javnosti širom svijeta. Od devet do više od dvadeset „Bez želje za širenjem panike“, počeo je Grossi, rizik od nuklearnog sukoba danas je veći nego ranije. To je obrazložio riječima da će u nekom trenutku između 20 i 25 država imati nuklearno oružje, jer „proces razoružanja ili kontrolisanog smanjenja nuklearnih arsenala je stao. Oni koji posjeduju nuklearno oružje proizvode ga sve više“. Grossi nije dao vremenski okvir kada bi se to moglo desiti, a na pitanje o kome se radi rekao je da su to „važne zemlje u Aziji, Maloj Aziji i Perzijskom zaljevu“ i da je svijet s toliko nuklearnih sila „nepredvidiv i opasan“. Iz ovih tvrdnji jasno je da je „važna zemlja u Maloj Aziji“ Turska, a da u Perzijskom zaljevu vjerovatno misli na Iran i na Saudijsku Arabiju koja je rekla da želi nuklearno oružje ako isto nabavi Teheran. Druge dvije azijske države vjerovatno su Japan i Južna Koreja, koje su decenijama u fokusu ovakvih priča zbog straha od nuklearno naoružane Sjeverne Koreje, pa čak i Kine. Ali i s ovim državama lista od preko dvadeset je preduga. Pored devet poznatih nuklearnih sila (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael) pomenute države, koje žele nuklearno oružje, činile bi tek oko polovine liste. Dakle, Grossi kaže da je još desetak drugih država na putu da postanu nuklearne sile. Grossi nije naveo te države, ali posljednjih decenija, u raznim kontekstima, kao države koje navodno žele nuklearno oružje pominjane su Njemačka, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i drugi. Južna Afrika se dobrovoljno odrekla nuklearnog naoružanja, Libija je odustala od njegovog razvoja, a irački i sirijski nuklearni program prekinut je izraelskim bombardovanjem. Nedavno je Rusija u Bjelorusiji rasporedila nuklearno oružje, a američko se nalazi u više evropskih država. Budućnost ratovanja Da je trenutak ponovne upotrebe nuklearnog oružja, nakon Hiroshime i Nagasakija, sve bliži može se iščitati iz Grossijevih riječi da se sve više ležerno govori o upotrebi taktičkog nuklearnog oružja. Kako tvrde stručnjaci, radi se o oružju koje može uništiti, naprimjer, samo jednu vojnu bazu bez posljedica po zdravlje ljudi izvan te baze. Dakle, te bombe ili rakete nose manju bojevu glavu od onih koje mogu da unište čitave gradove. Broj takvih bojevih glava stalno raste. Ali ne i samo njih. Postoji oko dvanaest hiljada komada nuklearnog oružja, prema podacima Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) i Međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN). Rusija i Sjedinjene Države zajedno imaju oko 10.700 komada, što je više nego dovoljno da se uništi život za Zemlji. Stručnjaci su saglasni da je samo nuklearno oružje spriječilo Washington i Moskvu da jedni druge napadnu u proteklih sedamdesetak godina, iako su došli na ivicu upotrebe tog oružja. Nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja pokazalo se i u slučaju Kine, Indije, Pakistana i Sjeverne Koreje koja u „nuklearnom klubu“ spada u male i siromašne države. Ipak, nuklearno oružje je do sada bilo garancija da Sjedinjene Države ili Južna Koreja neće napasti ovu izolovanu državu. Upravo ta činjenica tjera druge države da traže nuklearno naoružanje. Brojni napadi većih država na manje i siromašnije sigurno bi bili izbjegnuti. Tako je, na primjer, pod izgovorom da ima oružje za masovno uništenje, Washington napao Irak, svjestan da to oružje nemaju i da su zato lahka meta. Tu je i primjer Ukrajine. Kijev se prije tridesetak godina odrekao nuklearnog oružja koje mu je ostalo nakon raspada SSSR-a, u zamjenu za garancije da ih Rusija ili neko drugi neće napasti. Grossijevo upozorenje o rastu broja nuklearnih sila može se gledati i kroz prizmu pritiska Zapada na Iran da se povinuje željama Izraela i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ali, i pored toga njegova upozorenja stoje. Želja nekih drugih država da nabave nuklearno oružje, koje nisu ni spomenute, sigurno nije vezana za Iran. Strah od napada većih država sveprisutan je širom svijeta. Posljednjih godina strah je sve veći i sigurno će rasti zbog utrke u izdvajanju novca za oružje od strane velikih sila , preko regionalnih, do onih koji se na kraju moraju prilagođavati novonastalim okolnostima u svom dvorištu. Stručnjaci su saglasni da će nove tehnologije postojeće oružje napraviti smrtonosnijim nego ikada ranije. Ukrajinski rat je pokazao kako se konvencionalno oružje mijenja upotrebom vještačke inteligencije ili civilnih dronova, dok Trump pokreće projekat izmještanja oružja u svemir. Ovakav tempo tehnološkog razvoja većina država ne može pratiti. Čak i one s velikim naučnim potencijalima nemaju šansu u nedostatku ogromnih količina novca za te namjene. Zato je realno da pribjegnu nabavci oružja za masovno uništenje, dok najveće svjetske sile, u borbi za prevlast, stvaraju nesigurno međunarodno okruženje. Grossi je tako javnosti rekao samo dio onoga što se dešava širom svijeta daleko od očiju javnosti, a što bi veoma brzo moglo postati nova činjenica s kojom se mora računati. Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba

Jučer su evropske sile još jednom poručile američkom predsjedniku Donaldu Trumpu da na pitanju Ukrajine nisu spremne činiti ustupke prema Rusiji i Vladimiru Putinu, tražeći poštovanje od svog saveznika s druge strane Atlantika. Foto: Prošlomjesečni samit u Bijeloj kući Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću odnosi Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika su unutar vrtloga koji ih od trenutka do trenutka približava i udaljava, ali još uvijek zadržava na istoj putanji. Odnos prema Ukrajini i Rusiji možda je najbolji dokaz tome, jer je u ovoj godini Evropa prešla put od potpune lojalnosti Washingtonu do odbijanja da promijeni politiku prema istoku Evrope. To pokazuje i pristanak saveznika iz NATO-a da se naoružaju za rekordne novčane iznose, a od čega će najveću korist imati američke kompanije . Ali kada je u pitanju Ukrajina i Rusija, Evropljani su oprezniji. Sada žele potkopati Trumpova nastojanja da se udovolji ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu na račun Ukrajine. Čitava igra čini se kao kopija politike bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je u raznim prilikama sprječavala NATO i Evropsku uniju da se odlučno suprotstave Putinu. Pet godina nakon odlaska Merkel iz vrha njemačke politike uloge su zamijenjene, pa sada Berlin i evropski saveznici žele da se Putin i Rusija kazne. Evropa protiv Rusije i Trumpa Jučerašnji potezi evropskih sila pokazuju da neke od njih nemaju razumijevanje za Trumpovu politiku prema Rusiji. Dok se čeka nastavak samita s Aljaske , na kome bi Trump i Putin mogli sklopiti dogovor na štetu Kijeva, neke evropske sile unaprijed miniraju teren. U slučaju postignutog sporazuma o miru u Ukrajini, brojne države su spremne da pošalju vojsku u tu državu u sklopu mirovnih snaga. „Kao oblik jačanja mira, 26 zemalja obavezalo se rasporediti trupe u Ukrajini, gdje će biti prisutne na kopnu, moru ili u zraku“, rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron u Parizu u prisustvu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Macron nije rekao koje su to države spremne poslati trupe u Ukrajinu, ali od ranije je poznato da su među njima Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, koje su, uz rivalsku Rusiju, jedine evropske nuklearne sile. Uz njih su i druge države koje čine takozvanu „koaliciju voljnih“, a što je grupa država koja se obavezala pomagati Ukrajinu da se odbrani od ruske agresije. Čini se da je Trumpu zasmetao i sam samit ove koalicije. On je u video pozivu s predstavnicima ovih država pozvao Evropljane da prestanu kupovati rusku naftu, jer u suprotnom finansiraju ruski rat u Ukrajini, da bi ih zatim pozvao da izvrše ekonomski pritisak na Kinu. Trump je tako iskoristio priliku da istovremeno vrši pritisak na Brisel, Moskvu i Peking, očekujući da će neko od njih pristati da slijedi njegove planove. Stav Rusije na mogućnost raspoređivanja međunarodnih snaga u Ukrajini od ranije je poznat – Moskva to ne želi, istovremeno tražeći da se ukrajinska vojska razoruža. Patuljak koji želi da odlučuje Ali, Putinove stavove malo ko na Zapadu je spreman da čuje, osim Trumpove administracije. Jedan od onih koji zagovaraju pravo Ukrajine i Zapada da odluče kuda će i kako rasporediti svoje trupe je i generalni sekretar NATO-a Mark Rutte. „Zašto nas zanima šta Rusija misli o trupama u Ukrajini? To je suverena zemlja“, rekao je Rutte na konferenciji u Pragu prije pridruživanja samitu „koalicije voljnih“ video vezom. „Mislim da stvarno moramo prestati Putina prikazivati kao vrlo moćnog“, dodao je. Ovakav stav evropskih sila, koje odavno mnogi nazivaju patuljcima na svjetskoj pozornici, direktno potkopava američko-ruske pretpostavke za mir u Ukrajini. Naime, Putin ne želi prisustvo stranih trupa u Ukrajini i ne želi da ukrajinska vojska bude jaka. Istovremeno, Trump pravda uskraćivanje članstva Ukrajine u NATO-u namjerom da se Rusiju dalje ne provocira . Međutim, Evropljani su konačno izvukli pouke o ruskoj politici u posljednjih dvadesetak godina. Jedini način da se odupre Rusiji jeste sila koja se može upotrijebiti. Jučer je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen govorila upravo o tome. „Moramo Ukrajinu pretvoriti u čeličnog dikobraza, neprobavljivog za sadašnje i buduće agresore. To znači stalne oružane snage koje su snažne, dobro opremljene i moderne“, rekla je u videu koji je podijelila na društvenoj mreži X. Suštinski, uz slanje stranih trupa u Ukrajinu, o čemu je govorio Macron, ovo je potkopavanje mogućeg rusko-američkog sporazuma na račun Kijeva. Želja Trumpa da pod svoju kontrolu stavi Brisel i namjera Putina da s Washingtonom pregovara bez učešća evropskih sila, tako bi mogle pasti u vodu. Evropljani su pokazali da su spremni slijediti Trumpa na brojnim pitanjima, čak na svoju štetu, ali da se njihov stav u nekim pitanjima ne smije zanemariti. Von der Leyen je, također bez navođenja imena, rekla da su brojne države spremne poslati vojsku u Ukrajinu, ističući da su prva i najjača linija za mir u toj državi snažne ukrajinske oružane snage. Ovo dolazi u vremenu kada se očekuje sastanak Trumpa i Putina i dok Kina na drugoj strani Evroazije ojačava blok država koje se suprotstavljaju Zapadu po raznim osnovama. To je poruka Trumpu da bez pomoći Evrope neće biti u stanju da provede ono što je zamislio. Evropskim liderima je jasno da bi dogovor Trumpa i Putina, suštinski na račun Ukrajine i evropske sigurnosti, mogao s političke scene zbrisati čitavu generaciju evropskih političara i diplomata. Da bi plan uspio, potrebno je da se vojno i ekonomski ojača Ukrajina. Trump je davno pristao da se Evropljani svojim novcem pobrinu za to, dok on Sjedinjene Države želi van ukrajinskog rata, u namjeri da se posveti Kini i Pacifiku. U drugom dijelu svoga plana Evropljani žele da ih Trump dovede za pregovarački stol s Rusijom, da Sjedinjene Države pritisnu Moskvu te da Washington pokaže više poštovanja prema svojim evropskim saveznicima. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ove sedmice Peking je bio središte svjetske diplomatije. Brojni lideri došli su na paradu kojom je obilježen poraz Japana u Drugom svjetskom ratu. Događaj je iskorišten za pokazivanje vojne moći Kine, dok su mediji sa Zapada pisali o prijetnji poretku koji je uspostavljen nakon 1945. godine. Foto: Vladimir Putin, Xi Yinping i Kim Jong Un u Pekingu Nakon što je Rusija, predvođena predsjednikom Vladimirom Putinom, u maju u Moskvi obilježila osamdeset godina od sloma nacističke Njemačke, na paradi na kojoj je glavni gost bio kineski predsjednik Xi Jinping , red je došao i na Peking koji se prisjećao svojih žrtava u borbi protiv Japana. Kina je tokom Drugog svjetskog rata izgubila između deset i dvadeset miliona ljudi. Vojna parada na godišnjicu važne pobjede iskorištena je kao poligon za slanje raznih poruka, između ostalih onih o snazi domaćina, kao i potvrde da će nastaviti voditi politiku uperenu protiv interesa Zapada i po cijenu daljnje konfrontacije. Putin je na moskovskoj paradi pokušavao pokazati svijetu da nije diplomatski izolovan zbog agresije na Ukrajinu, a Xi je na najvećoj kineskoj vojnoj paradi u historiji želio uvjeriti sve one koje se opiru dominaciji Sjedinjenih Američkih Država da Kina ima snage da im pomogne. Sve je to očekivano i ništa što je Kina pokazala nije iznenađenje za one koji prate razvoj ove države. Na primjer, ovih dana česta vijest u medijima na Zapadu da Kina ima brzorastuću ratnu mornaricu poznata je činjenica. Američki stručnjaci dugo na to upozoravaju. Kinesko gomilanje oružja raznih vrsta traje decenijama i mnogi stručnjaci tvrde da je Peking u nekim oblastima ispred Washingtona i Moskve, proizvodeći vlastite borbene sisteme na ruskim i američkim osnovama. Gotovo panične reakcije sa Zapada, dakle, nisu bile cilj sam po sebi ili utisak iznenađenih rivala koji su saznali nešto novo. Reakcije suštinski otkrivaju šta je naredni cilj Zapada. Poruka Xija s parade da je Kina „nezaustavljiva“ i da je „nikada neće zastrašiti nasilnici“ je potvrdila da je da dvije strane jasno prepoznaju namjeru protivnika i da u ovom trenutku nema naznaka dogovora. Trump protiv zavjere Pojavljivanje Xija i Putina u društvu sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una na paradi u Pekingu privuklo je posebnu pažnju na Zapadu. To je za neke bila finalna potvrda da tri države gaje dobre odnose i da imaju isti cilj. Američki predsjednik Donald Trump je povodom toga na društvenim mrežama napisao: „Molim vas, prenesite moje najtoplije pozdrave Vladimiru Putinu i Kim Jong Unu, dok kujete zavjeru protiv Sjedinjenih Američkih Država.“ Trumpovo „iznenađenje“ savezom Kine, Rusije i Sjeverne Koreje možda bi se tako moglo shvatiti da on nije pokušavao u svom prvom mandatu odvojiti Kim Jong Una od Pekinga i Moskve, a da od povratka u Bijelu kuću na razne načine nije nastojao odobrovoljiti Putina da promijeni svoju politiku. Sastanak u Pekingu lidera tri susjedne države, ipak, pokazuje da Trump u tome za sada nije uspio i da kinesko, rusko i sjevernokorejsko rukovodstvo ima drugačije planove, odnosno da decenije dobrih odnosa za sada neće žrtvovati. Sastanak ovog trojca velika je pobjeda za Putina, koji je ranije odlučio prigrliti Sjevernu Koreju, koristeći neke njene usluge u ratu protiv Ukrajine. Ali, za Zapad je mnogo opasnije to što Putin namjerava Sjevernu Koreju ojačati u borbi protiv Južne Koreje i Sjedinjenih Država . Trump je nakon parade u Pekingu na slikovit način pokazao ko su neprijatelji njegove države u narednom vremenu, što se prije svega odnosi na Kinu. Činjenica da je Xi okupio one koje je Trump želio pridobiti, kao i neke od onih s kojima su Sjedinjene Države sukobljene na razne načine, samo će biti izgovor Washingtonu da se nastavi baviti Kinom. Kineska prijetnja Trump je gledao paradu u Pekingu, koju je opisao kao „vrlo, vrlo impresivnu i prekrasnu ceremoniju“. Tu nije stao. „Ali razumio sam razlog zašto su to radili. I nadali su se da gledam. I gledao sam. Moj odnos sa svima njima je vrlo dobar. Saznaćemo koliko je dobar tokom sljedeće sedmice ili dvije“, rekao je. Ovaj Trumpov komentar je dio njegovog prepoznatljivog stila u politici. U početku, Trump prijeti da bi kasnije pružio ruku saradnje. Kada na miran način ne može dobiti ono što želi, Trump poseže za mjerama koje su ranije pripremljene. U ovom slučaju to se posebno odnosi na Putina, s kojim bi se trebao uskoro ponovo sresti, u namjeri da se zaustavi rat u Ukrajini. Ipak, Trumpova glavna briga je Kina. I ne samo njegova. Kurt Campbell, zamjenik državnog sekretara u administraciji Josepha Bidena i jedan od glavnih zagovornika da se američka pažnja usmjeri na Aziju, u septembru prošle godine, iščekujući predsjedničke izbore, reći će Odboru za vanjske poslove Predstavničkog doma da je Kina „najznačajniji izazov u našoj historiji“, veći nego je to bio SSSR. Paradu u Pekingu su obje strane iskoristile kao poligon za odbranu svojih stavova, dok se situacija postepeno zaoštrava. Ne tako davno Kina okrenuta ekonomiji sada se nalazi u situaciji da se u njoj susjednim državama vode mnogi ratovi, a Peking zvecka oružjem od Južnog kineskog mora do Tajvana . Silno oružje koje je na paradi pokazano je poruka Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima da Kina neće sjediti skrštenih ruku, čak i onda kada to ne odgovara drugim silama. Kinesko držanje u odnosu na Sjedinjene Države od Trumpovog povratka u Bijelu kuću i približavanje s gotovo svim neprijateljima Zapada ukazuje da Peking od svoje politike za sada neće odustati. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Evropska unija je krenula s regulacijom rada kompanija koje se bave vještačkom inteligencijom (AI). U pionirskom poduhvatu Brisel možda zna šta želi, ali nikome nije jasno kako će to izvesti. Foto: Ilustracija U maju prošle godine Vijeće Evropske unije usvojilo je Zakon o vještačkoj inteligenciji s ciljem regulacije ove oblasti, barem u dijelovima u kojima se to čini kao moguće. To je bio prvi zakon ove vrste u svijetu i njime je Evropska unija pokazala svoje namjere da utiče na tehnološki razvitak, koji je se brže događa nego li se zakoni usvajaj u. Iz Brisela su tada saopštili da im je cilj donijeti propise kako bi se umanjila potencijalna šteta korištenjem AI tehnologije, odnosno da bi pravna stečevina Evropske unije zaštitila pojedince i kompanije, štitila autorska prava i omogućila transparentnost u radu. Evropska unija je, kako je saopšteno, željela stimulisati investicije i inovacije, što bi u konačnici pomoglo njenoj ekonomiji. Zakon je zamišljen i kao pretpostavka za globalni standard u regulaciji vještačke inteligencije, što će po svemu sudeći biti važna tema. Zakon (nije) stupio na snagu Usvojeni zakon prošle godine dao je državama članicama vrijeme da se prilagode. Početkom augusta ove godine, zakon je stupio na snagu i sada su članice preuzele obaveze monitoringa svega onog što je vezano za vještačku inteligenciju, a kompanije koje pružaju usluge korištenjem ove tehnologije stavljene su pod lupu državnih regulatora. Zakonom su određene kazne za one koji prekrše pravila, pa krivci mogu biti kažnjeni iznosima do 35 miliona eura ili sedam posto njihovog godišnjeg prometa na globalnom nivou. U julu je Evropska komisija objavila Kodeks prakse o vještačkoj inteligenciji opšte namjene (GPAI) i ponudila ga kompanijama da ga potpišu. To se posebno odnosi na najpoznatije jezičke modele poput Geminija kompanije Google, Groka kompanije X i ChatGPT-a kompanije OpenAI. Američka tehnološka kompanija Meta je rekla da neće potpisati ovaj kodeks, tvrdeći da regulacija guši inovativnost i razvoj vještačke inteligencije. Meta se žalila i na nejasnoću pravila, jer oni koji su bili na tržištu do 2. augusta imaju dvije godine perioda za prilagodbu, dok oni koji počnu raditi nakon tog datuma odmah moraju poštovati pravila. U konačnici, 2. augusta 2027. godine Zakon o vještačkoj inteligenciji će se u potpunosti primjenjivati na prostoru Evropske unije. Novo poglavlje u primjeni pravila u oblasti vještačke inteligencije došao je samo nekoliko dana prije nego će OpenAI predstaviti svoj novi model GPT-5, za kojeg je izvršni direktor kompanije Sam Altman rekao „da zaista imate osjećaj da razgovarate sa stručnjakom za bilo koju temu“ i potom hvalio njegova dostignuća, ali i priznao da u razvoju ovih modela „još uvijek nam nedostaje nešto ključno“. Istog dana, Elon Musk, vlasnik kompanije koja razvija Groka i nekadašnji osnivač kompanije OpenAI, a danas neprijatelj pomenutog Altmana, na svojoj društvenoj mreži X napisaće da će „ OpenAI pojesti Microsoft “. Svijet se mijenja, ali kako urediti državu i društvo? Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, posebno je važan akter u razvoju AI-ja. Prije nego će američke kompanije „zaluditi“ svijet svojim AI Chatbotovima, on će tražiti da ne izlaze na tržište dok se ne donese potrebna zakonska regulativa. Kao osnivač Open AI-ja, kojeg je zamislio kao platformu u sklopu neprofitne organizacije, upozorio je da će vještačka inteligencija, između ostalog, dovesti do ukidanja čitavih profesija, da bi naknadno tvrdio da će države morati osmisliti zanimanje za one čiji rad više neće biti potreban. Nedugo nakon toga, Grok je ugledao svjetlo dana. O opasnostima razvoja tehnologije nije samo govorio Musk govorio. Spregu velikih kompanija i država i nagli upliv pojedinih tehnoloških kompanija u svakodnevni život ljudi širom svijeta neki su podveli pod termin „tehnofeudalizam“, kao dijela promjena koje se dešavaju u tzv. „ četvrtoj industrijskoj revoluciji “. Ta transformacija društava odvija se pred našim očima, dok samo mali broj država i kompanija uspijeva hvatati korak. Primjena vještačke inteligencije već se događa u ekonomiji, upravljanju državom, vojsci, zabavi, saobraćaju, obavještajnim poslovima... Neki će autori reći da se razvoj tehnologije ubrzava, jer su otkrića u toj oblasti češća nego ranije. Ali, ako takva ocjena možda ne stoji, to ne umanjuje zaostatak koji za tehnološkim kompanijama imaju države. Birokratije, čak i one najefikasnije, nisu u mogućnosti da isprate brzinu razvoja ovih tehnologija, iako postoje primjeri gdje se tehnološka dostignuća žele primijeniti u razvoju država i gradova. Budući da Evropska unija zaostaje u polju vještačke inteligncije i da su u ovom trenutku Sjedinjene Američke Države i Kina daleko odmakle – faktički usamljeni u borbi, namjera da se reguliše razvoj i korištenje AI-ja hrabar je potez, iako je svima jasno da će se ta regulativa morati ubrzo mijenjati ako se želi uhvatiti korak s vremenom. Potez Evropske unije tim je hrabriji, posebno ako se zna da Brisel insistira na održivim politika i dugoročnim planovima. U ovoj oblasti Evropska unija nema nikakve dugoročne precizne planove i što je poraznije za sada nema kapacitet da prati Sjedinjene Države i Kinu. To praktično znači da bi Evropska unija svojim zakonodavstvom mogla uslovljavati one čije usluga treba. Međutim, pokušaj regulacije vještačke inteligencije otvara važnije pitanje, a to budućnost društva i države . Kakvo to društvo i državu žele oni koji su na čelu moćnih kompanija, a kakvo društvo žele političke vođe i narodi koje oni predstavljaju? Na ova pitanja odgovora nema. Štaviše, nema ni ozbiljne debate koja bi uključila i one koji su daleko od centara odlučivanja. Oni koji su ovladali ovim alatima već godinama manjeviše otvoreno poručuju da je to takmičenje za samo nekoliko velikih igrača. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Firefighting helicopter collects seawater in southeastern Attica, July 2025. © Sanin Mirvic/Corella Greece is once again facing the harsh reality of summer wildfires. By mid-August 2025, more than 45,000 hectares have already burned across the country, making this one of the five most destructive seasons of the past two decades. On the island of Chios alone, over 10,000 hectares have gone up in flames this year, adding to an alarming statistic: nearly a quarter of the island’s landmass has burned in the last decade. The blazes have been fed by conditions set in motion long before summer. A severe drought in 2024 brought rainfall levels down by about 40 percent from the seasonal average, with reduced snowfall and drier soils creating an ideal setting for fire. This water shortage has become a silent accelerant, priming forests and shrubland for destruction. Photo: Burned hillside in southeastern Attica after the July 2025 wildfires. © Sanin Mirvic/Corella Yet Greece’s fires, destructive as they are, form just one part of a much larger Mediterranean emergency. Across the European Union, 2025 has already become the worst wildfire season since records began in 2006. More than one million hectares of land have been scorched, surpassing even the catastrophic season of 2017. Spain and Portugal alone account for the bulk of the devastation, with massive blazes consuming rural landscapes and threatening towns, olive groves, and vineyards. The environmental toll has been staggering: greenhouse gas emissions from this year’s EU fires are estimated at nearly 38 million tonnes of carbon dioxide—comparable to the annual emissions of entire countries like Portugal or Sweden. The broader picture reveals a troubling pattern. Southern Europe’s ecosystems are highly adapted to fire, yet climate change has altered the rhythm and intensity of these natural cycles. Prolonged droughts, hotter summers, and erratic rainfall are transforming the Mediterranean into a region where megafires are no longer exceptional, but expected. Studies have shown that extreme weather conditions in Greece, Turkey, and Cyprus are now ten times more likely than in the past and about 22 percent more intense due to global warming. This means that every year, local firefighting forces are asked to confront scenarios that once would have been considered rare events. The response, too, has been unprecedented. The EU Civil Protection Mechanism has been activated on a record scale, sending planes, helicopters, and ground crews to help overwhelmed national services. Greece has relied on this support repeatedly in recent years, as local firefighting units find themselves stretched thin during peak fire season. Meanwhile, policymakers are beginning to confront an uncomfortable truth: no amount of firepower will suffice if prevention, forest management, and water security remain neglected. Comparing Greece with its Mediterranean neighbors offers both perspective and warning. While the fires in Spain and Portugal have been larger in sheer scale, the Greek case underscores how climate vulnerability is compounded by geography. Islands like Chios, where large swathes of land can be lost in a matter of days, and regions already weakened by drought, cannot afford to absorb repeated shocks. What is unfolding is not only a test of firefighting resilience but also of long-term adaptation. The Mediterranean has always lived with fire. But as summers grow hotter, drier, and longer, what was once seasonal risk is fast becoming a chronic condition. Greece’s 2025 wildfires, alongside the record-setting blazes across the EU, serve as a reminder that the climate crisis is not a distant abstraction but a lived reality—one measured in hectares lost, livelihoods threatened, and skies darkened by smoke.

Polovinom augusta američki predsjednik Donald Trump u nekoliko navrata se bavio Tajvanom i to po različitim temama i u različitim kontekstima. Da li to Trump najavljuje promjenu američke politike prema Tajvanu? Foto: Ilustracija Samit na Aljasci američkog predsjednika Trumpa i njegovog ruskog kolege Vladimira Putina u sjenu je bacio brojne druge krize i procese u svijetu. Ipak, Trump je našao vremena da se bavi i drugim temama , što je posebno bitno u kontekstu pregovora s Putinom i njegovim odnosom prema Ukrajini. Tih dana Trump je pažljivo birao sagovornike u medijima, dok je na društvenim mrežama bio aktivan kao i ranije. Pregovore s Putinom iskoristio je za nekoliko drugih važnih poruka, koje je uputio dvjema najmnogoljudnijim državama svijeta - Indiji i Kini . Treba podsjetiti da je samit Trumpa i Putina došao ubrzo nakon što je američki predsjednik poručio Kremlju da imaju rok do 8. augusta da pokažu da žele mir u Ukrajini ili u će protivnom uvesti takozvane „sekundarne sankcije“ na rusku naftu, što bi u prvom redu nanijelo štetu Indiji, kao velikom kupcu ruske nafte i državi koja je važna za američke geopolitičke interese u Aziji i na Pacifiku. Stara Trumpova briga – Kina Ali, Trump tih dana nije zaboravio ni Kinu, državu koju američki stratezi nazivaju najvećim geopolitičkim izazovom u historiji Sjedinjenih Država. U razgovoru za njemu bliski Fox News, neposredno prije sastanka s Putinom, Trump će reći nešto što kineska strana nije ni demantovala ni potvrdila, a posebno ne njen predsjednik Xi Jinping. „Reći ću vam, znate, imate vrlo sličnu stvar s predsjednikom Xijem iz Kine i Tajvanom, ali ne vjerujem da postoji mogućnost da se to dogodi dok sam ja ovdje. Vidjećemo“, rekao je Trump govoreći o invaziji Rusije na Ukrajinu i mogućnosti da se drugdje nešto slično ponovi, ponavljajući da se rat na istoku Evrope nikada ne bi desio da je on bio u Bijeloj kući. „Rekao mi je: 'Nikada to neću učiniti dok ste vi predsjednik.' Predsjednik Xi mi je to rekao, a ja sam rekao: 'Pa, cijenim to', ali je također rekao: 'Ali ja sam vrlo strpljiv, a Kina je vrlo strpljiva'“, dodao je Trump. Bavljenje Kinom nije iznenađenje. To je Trumpova politika iz njegovog prvog mandata, kada je nastojao spriječiti rast uticaja Pekinga. Uveo je sankcije i razna ograničenja za kineske kompanije, posebno one koje se bave razvojem 5G tehnologije, proizvodnjom čipova i nabavkom rijetkih metala. Tu je politiku nastavio i Joseph Biden, iako nije bio glasan kao njegov prethodnik i nasljednik. Nekoliko dana nakon intervjua za Fox News, iščekivajući posjetu evropskih lidera koji su išli ka Washingtonu da bi razgovarali o samitu s Putinom, Trump će na svojoj društvenoj mreži Truth Social napisati: „Predsjednik Ukrajine Zelenski može gotovo odmah prekinuti rat s Rusijom, ako to želi, ili može nastaviti borbu. Sjetite se kako je počelo. Nema vraćanja Krima koji je Obama dao (prije 12 godina, bez ispaljenog metka!), i NEMA ULASKA U NATO OD STRANE UKRAJINE. Neke se stvari nikad ne mijenjaju!!!“ Leteći prema Aljasci, Trump će novinarima u avionu reći da će ubrzo, unutar nekoliko sedmica, uvesti nove carine na čelik, poluvodiče i kompjuterske čipove. Iako se to čini kao Trumpova poruka svijetu, suštinski ona se najviše tiče američkog saveznika Tajvana, koji je najveći proizvođač čipova za mobilne telefone koji se prodaju u Sjedinjenim Državama. Trump je početkom augusta najavio carine od sto posto na Intelove čipove uvezene u Sjedinjene Države, ne navodeći kada će početi njihova primjena. Tada je rekao i da neće primjenjivati na poluvodiče kompanija koje su se obavezale da pokrenu proizvodnju u Sjedinjenim Državama, a što je još jedna zajednička politika Trumpove i Bidenove administracije. Ponuda i prijetnja Kini Iz ovih nekoliko Trumpovih poruka kineski zvaničnici su mogli iščitati mnogo toga, iako to njihove reakcije ne pokazuju. U tipično blijedim diplomatskim saopštenjima glasnogovornika raznih kineskih institucija, Peking je ponovio svoje dobro poznate stavove. Ali, Kinezi nisu mogli da ne primijete da Trump Ukrajinu stavlja u situaciju da prizna da je Krim ruski jer ga ne može vojno vratiti, i da nema ulaska u NATO jer se tako dogovorio s Putinom. Pored toga, to što prijeti novim carinama koje se odnose na Tajvan znači da Trump poručuje da Sjedinjenim Državama odmetnuti kineski otok neće trebati vječno. Drugim riječima, tajvanska strana mora se dodatno boriti za američku naklonost, a kineska strana može dobiti zeleno svjetlo za preuzimanje otoka . Ovakve poruke sigurno ne raduju Tajvan, koji doslovno zavisi od američke vojne i diplomatske podrške. U to da će Sjedinjene Države braniti Tajvan u slučaju kineske invazije niko ne sumnja, ali postoje dvojbe na koji način. Trumpova administracija je nastavila Bidenovu politiku prema Tajvanu. Ministar odbrane Pete Hegseth u junu je rekao da bi „svaki pokušaj komunističke Kine da silom osvoji Tajvan rezultirao razornim posljedicama za Indo-pacifik i svijet. Nema razloga da se to uljepšava. Prijetnja koju Kina predstavlja je stvarna. I mogla bi biti neposredna.“ Hegsethova izjava čini se kao komentar onoga što je Xi Jinping navodno postavio kao rok – Tajvan u sastavu Kine do 2027. godine. Kineski predsjednik je rekao u decembru da niko ne može zaustaviti „historijski trend... ponovnog ujedinjenja“ Tajvana i Kine, jer su „ista porodica“. Ovakvi Trumpovi mamci za Kineze su, čini se, samo priprema za samit dva predsjednika, nakon što su jednom telefonski razgovarali u junu, mada Trump tvrdi da ga je Xi Jinping nazvao i u aprilu, što Peking nije potvrdio. Uz štap (sankcije, ograničenja, carine...) Trump je sada pred Kineze iznio i mrkvu (Tajvan) i s njom maše kao s dijelovima Ukrajine pred Putinom. Da li će i kada kineski predsjednik sresti Trumpa za sada nije poznato, ali je jasno da će to zavisiti i od ukrajinskog raspleta. Na to je Trumpa upozorio i njemu blizak republikanski senator Lindsey Graham. Osvrćući se na mogućnost ukrajinskog dogovora, prije dvije sedmice, Graham će reći da „ako završi na način da izgleda kao da je Putin previše nagrađen, slijedi Tajvan.“ Grahamovo upozorenje pokazuje svu ozbiljnost Trumpovih poteza koje povlači u odnosima s Rusijom i Kinom, odnosno sa američkim saveznicima koji očekuju zaštitu od Washingtona. Trump na ova dva pitanja testira sadašnju i buduću politiku Sjedinjenih Američkih Država. Članak je ranije objavljen na porttalu nap.ba .

Američki predsjednik Donald Trump ne bira sredstva da dođe do cilja, posebno onda kada je druga strana nemoćna da mu odgovori. Dugogodišnji venecuelanski predsjednik Nicolás Maduro je nova/stara meta, a ovaj put je povod njegovo navodno učešće u trgovini drogom. Foto: Nicolás Maduro Je li Maduro, ili neki činovnik na važnim državnim pozicijama, umiješan u trgovinu drogom teško je procijeniti, jer američki argumenti protiv ovog političara u korijenu imaju geopolitičko natjecanje u Latinskoj Americi. Oni koji tvrde da je to tačno navode da je Maduro dugo godina blizak pobunjeničkom ljevičarskom FARC-u (Revolucionarne oružane snage Kolumbije), da se prije petnaestak godina u Venecueli razvila moćna kriminalna grupa Tren de Aragua, da je država na koljenima uslijed sankcija i lošeg Madurovog upravljanja i da treba novac iz bilo kojeg izvora te da je geografska pozicija Venecuele pogodna za kriminalne aktivnosti. Maduro odbacuje takve tvrdnje i kaže da je žrtva američkog imperijalizma, koji želi srušiti njegovu vlast i dovesti sebi podobnu. Historijat slučaja Oni koji sa strane gledaju ovaj slučaj naći će argumente na obje strane, posebno što je u Latinskoj Americi decenijama gotovo svo oružje u političkoj borbi. Gotovo da ne postoji ništa što američke javne i tajne službe nisu koristile protiv svojih latinoameričkih rivala (atentati, pučevi, revolucije, sankcije…) niti postoje ludosti koje latinoamerički vlastodršci nisu radili (Antonio López de Santa Anna je sahranio svoju amputiranu nogu, Maximiliano Hernández Martínez naredio je da se zemlja oblijepi crvenim papirom u borbi protiv zarazne bolesti, ili sam Maduro koji kaže da se mu se njegov prethodnik Hugo Chávez ponekad javi u obliku ptice i daje mu savjete). Zato, vratimo se na početak Trumpovog napada na Madura. U svom prvom mandatu Trump je Madura vidio kao jednog od najvećih problema za njegovu prevlast u Latinskoj Americi. Madura je targetirao na razne načine, uključujući sankcije i istovremeno slao tajne ponude čak i u danima pred drugi ulazak u Bijelu kuću. Jedan od uključenih u tajne pregovore s Madurom je i na Balkanu dobro poznati Richard Grenell, sada na poziciji „specijalnog izaslanika predsjednika za specijalne misije“. Grenell je, po vlastitom priznanju, pregovarao s venecuelanskom stranom da primi svoje državljane koje američke imigracione službe žele protjerati iz Sjedinjenih Država, i navodno postigao sporazum koji se potom brzo raspao, ili se odvija daleko od očiju javnosti. U prvom Trumpovom mandatu, tačnije 2020. godine, Maduro i nekoliko drugih venecuelanskih zvaničnika su optuženi pred saveznim sudom u New Yorku za trgovinu kokainom u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema optužnici, Maduro je član kartela Cartel de los Soles (Kartel sunca) i održavao je veze sa pomenutim FARC-om, kojeg Washington drži za terorističku grupu. Također, Maduro je, prema optužnici, sarađivao s pomenutim kartelom Tren de Aragua i mnogo poznatijim meksičkim kartelom Sinaloa. U sklopu ovog slučaja, prema tvrdnjama američkih vlasti, Washington je zaplijenio trideset tona kokaina koji se dovodi u vezu s Madurovom mrežom. Zaplijenjena je i imovina povezana s Madurom u vrijednosti od 700 miliona dolara i dva aviona venecuelanske vlade. Tada je Madurova glava ucijenjena na petnaest američkih miliona dolara. Paralelno, Washington je Madura krivio za namještene izbore u Venecueli, ali s njim održavao komunikaciju u namjeri da zaštiti svoje interese. U tome se posebno isticao američki predsjednik Joseph Biden, koji je čak ulazio u naftne aranžmane s Madurom, jer je Zapadu nedostajalo jeftine nafte nakon što su uveli sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Nekoliko dana pred istek Bidenovog mandata, nagrada za informacije koje bi dovele do hapšenja Madura povećana je na 25 miliona američkih dolara. Povratkom Trumpa u Bijelu kuću dolaze novi problemi za Madura. Trump prijeti svim svojim neprijateljima, a prošle sedmice državna tužiteljica Pamela Bondi saopštava da Washington sada daje nagradu od pedeset miliona dolara za informacije koje bi dovele do hapšenja Madura. „On je jedan od najvećih narko-dilera na svijetu i prijetnja našoj nacionalnoj sigurnosti“, rekla je Bondi. Venecuelanski ministar vanjskih poslova Yvan Gil u odgovoru je rekao da je njena „jadna“ nagrada „najsmješnija dimna zavjesa koju smo ikada vidjeli“, implicirajući da Washington traži povod za napad na predsjednika Madura. U junu, bivši šef obavještajne službe Venecuele Hugo Armando Carvajal priznao je krivicu po optužbama za trgovinu drogom i narko-terorizam i navodno ponudio da američkim vlastima dostavi dokaze koji dodatno terete Madura. I vojska je u igri Maduru promjena cijene za njegovu glavu vjerovatno ne znači mnogo – meta je bio i prije i meta je i sada. Međutim, od subote stvari za Madura stoje sasvim drugačije. Prema tvrdnjama nekih američkih medija, Trump razmatra opciju da vojska ima odriješene ruke da se pozabavi latinoameričkim narko-kartelima, jer su već proglašeni za terorističke organizacije i kao takvi su prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. The New York Times je izvijestio da je Trump dao naredbu Pentagonu da počne koristiti vojsku protiv kartela. The Wall Street Journal je javio da je Trump naredio Ministarstvu odbrane da mu pripreme opcije za korištenje vojske protiv kartela. Američki mediji su nakon ove informacije počeli razmatrati korištenje sile američke vojske protiv kartela u susjednom Meksiku, posebno u kontekstu odnosa s predsjednicom Claudiom Sheinbaum, koja mjesecima pokušava da ne naljuti Trumpa i spriječi ga da nađe izgovor za poduzimanje mjera protiv njene države. „Neće biti invazije na Meksiko“, poručila je Sheinbaum. Šta će Trump uraditi u Meksiku za sada nije jasno, ali ako se potvrdi tačnom vijest da je vojsci naredio da koristi silu protiv narko-kartela, onda je to nova i velika briga za Madura i Venecuelu. Naime, prije mjesec dana Trumpova administracija je na listu terorističkih grupa dodala i venecuelanske kartele Tren de Aragua i Kartel sunca, zajedno s meksičkim kartelom Sinaloa i drugim. Madurova sudbina Po povratku u Bijelu kuću Trump je prvog dana izdao izvršnu naredbu u kojoj stoji da karteli „predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti koja prevazilazi onu koju predstavlja tradicionalni organizovani kriminal“. Ubrzo nakon toga označene su kao terorističke, grupe koje se s njim povezuju u slučaju u kojem je ucijenjena njegova glava. Ako se tome doda da Washington od 2013. godine Madura ne priznaje kao venecuelanskog predsjednika zbog navodne izborne krađe, onda stvar izmiče iz dnevnopolitičkih etiketiranja. Drugim riječima, Maduro sada može postati meta raznih američkih agencija na način na koji to ranije nije bio slučaj. Pored svih mjera koje može poduzeti da se zaštiti, treba imati u vidu da je Venecuela „američko dvorište“ i da su američki kapaciteti u tom dijelu svijeta vjerovatno veći nego bilo gdje drugo ako to Washington odluči. U širem kontekstu, ucijenjena Madurova glava poruka je latinoameričkim liderima šta ih čeka u sukobu s Trumpom. Da ne bi imali dileme da li Trump neprijatelje bira prema stvarnim zaslugama treba navesti da je nedavno s liste traženih terorista skinuo Ahmeda al-Sharaau, bivšeg člana ISIL-a i Al-Qaede i sadašnjeg predsjednika Sirije, a da je uveo sankcije Francesci Albanese specijalnoj izvjestiteljici Ujedinjenih nacija za Zapadnu obalu i Gazu zbog toga što je kritikovala ponašanje Izraela. Tako je Maduru Trump u kratkom vremenu poslao javno nekoliko poruka, a nema sumnje da su mnoge poslane preko raznih izaslanika, poput pomenutog Grenella. Dakle, Maduro sada bira između dogovora s Trumpom i nastavka borbe, koja bi se po svemu sudeći mogla zaoštriti. Trump je proteklih godina bio jasan šta želi od Venecuele. Prije nego će se vratiti u Bijelu kuću na jednom skupu je lamentirao što je otišao s predsjedničke pozicije kada je Venecuela, uslijed sankcija koje je uveo, bila na koljenima i kada je mogao „uzeti svu tu naftu“. Trump je više puta ponovio da ga zanima venecuelanska nafta i u skladu s tim je djelovao na razne načine i povlačio mnoge poteze u Venecueli (podržavajući opoziciju) i u drugim državama u tom dijelu svijeta. Treba podsjetiti da Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, a u američkom slučaju je važno da je to u neposrednoj blizini granica najveće svjetske sile i da je se ranije oslanjala na tu naftu preko poslova koje su uključivale američke naftne kompanije. Pored toga, Trump, kao i njegovi prethodnici u Bijeloj kući, od Madura traže da se odrekne svoje verzije socijalizma – projekta koji je s njim donio očajne rezultate za mnoge obične stanovnike Venecuele, zatim da se iz regije potisne Kina i Rusija te da se ta država vrati u regionalni poredak na način na koji to Washington želi. Maduro je u svom prvom Trumpovom mandatu, kao i u mandatu drugih američkih predsjednika, pokazao da je spreman na saradnju (javno i tajno), ali da nije spreman napustiti politički kurs koji je zauzeo njegov prethodnik Chávez, a koji je on svojim potezima obesmislio. Maduro je uspio naljutiti i neke latinoameričke ljevičare, koji su ne tako davno bili zagledani u Cháveza. U drugom Trumpovom mandatu stvari se komplikuju i ostaje sve manje prostora za izbjegavanje direktne konfrontacije Washingtona i Caracasa na raznim osnovama i na razne načine. Trump je poduzeo sve što je mogao da Madura označi kao neprijatelja Sjedinjenih Država, dok je ponavljao da ga u slučaju Venecuele zanima tamošnja nafta. Maduro u odnosu na ranije godine nema nove karte u rukama kojima bi igrao protiv Trumpa, ali barem zna ko je sa druge strane stola. Članak je ranije objavljen na portalu PISjournal.net .

Vlada je u četvrtak objavila da će Google praktično besplatno pružiti svoje alate za vještačku inteligenciju Gemini američkim saveznim agencijama, javio je AFP. Paket usluga vještačke inteligencije (AI) i računarstva u oblaku pod nazivom „Gemini za vladu“ od Googlea namijenjen je ubrzanju usvajanja tehnologije u američkoj vladi, saopštila je Uprava za opšte usluge (GSA) . „Gemini za vladu daje saveznim agencijama pristup našem cjelovitom pristupu inovacijama vještačke inteligencije kako bi mogli obavljati svoje važne misije“, dodao je glavni izvršni direktor Googlea Sundar Pichai . Alati vještačke inteligencije koji se pružaju uključuju generisanje videa, slika ili ideja, kao i digitalne „agente“ sposobne samostalno obavljati složene zadatke. Američke agencije će platiti naknadu od manje od jednog dolara za AI alate, nadograđujući se na prethodni sporazum kojim je softver Google Workspace vladi pružen uz veliki popust, prema GSA. „Savezne agencije sada mogu značajno transformisati svoje poslovanje korištenjem alata u Gemini za vladu“, rekao je vršilac dužnosti administratora GSA-e Michael Rigas . To dolazi nekoliko sedmica nakon što je Googleov rival OpenAI saopštio da dozvoljava američkoj vladi korištenje verzije ChatGPT-a dizajnirane za preduzeća na godinu dana za samo jedan dolar. „Dajući državnim službenicima pristup moćnim, sigurnim alatima vještačke inteligencije, možemo im pomoći da brže rješavaju probleme za više ljudi“, rekao je OpenAI u objavi kojom je najavljen savez. Ranije ove godine, Ministarstvo odbrane SAD-a dodijelilo je OpenAI-ju ugovor od 200 miliona dolara za korištenje generativne vještačke inteligencije u vojsci. OpenAI je planirao pokazati kako vrhunski AI može poboljšati administrativne operacije, poput načina na koji pripadnici vojske dobijaju zdravstvenu zaštitu, a ima i aplikacije za cyber odbranu.

Liban je ponovo pred procesima čiji ishod nije moguće predvidjeti. Vlada traži da se šiitski pokret Hezbollah razoruža, iako im ne daje odgovor na njihova pitanja šta će se desiti poslije toga. Foto: Ilustracija Početkom ovog mjeseca libanska vlada je popustila pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država – država treba imati monopol sile i ostali se moraju razoružati do kraja godine. U konkretnom slučaju, Hezbollah mora svoje oružje predati vojsci Libana, prema američkom prijedlogu koji se naslanja na sporazum koji je ta grupa dogovorila s Izraelom, potpisujući prekid vatre u ratu koji je počeo nakon Hamasovog napada 7. oktobra 2023. godine na jug Izraela . U zamjenu za razoružavanje Hezbollaha, prema američkom planu, Izrael će se povući iz Libana i prekinuti vojne operacije u ovoj državi. To je kruna pritisaka koje je na vlast u Bejrutu mjesecima vršio američki ambasador u Turskoj i specijalni izaslanik za Liban i Siriju Tom Barrack. Ovaj diplomata, decenijama blizak prijatelj američkog predsjednika Donalda Trumpa, gotovo da nije birao sredstva da primora vlasti u Bejrutu da ispune ono što on od njih traži, a što također podržavaju Izrael i Saudijska Arabija. „S jedne strane imate Izrael, s druge Iran, a sada imate i Siriju koja se manifestuje tako brzo da će, ako se Liban ne pokrene, opet biti Bilad Al Sham“, rekao je nedavno Barrack, koristeći historijsko ime za region. Ove riječi neki su shvatili kao poruku da su Sjedinjene Države spremne podržati Siriju da uzme dio Libana, čak i neke dijelove gdje u znatnom broju žive libanski kršćani. Američki pritisak se nastavio i prošle sedmice. Washington je zatražio prekid mirovnih operacija snaga Ujedinjenih nacija na granici između Libana i Izraela, a Francuska traži da se mandat produži za još jednu godinu. O tome će Vijeće sigurnosti UN-a raspravljati u narednim danima. Prilika za Izrael Uništenje Hezbollaha je jedan od prioriteta za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. On Hezbollah i njegovog bivšeg vođu Hassana Nasrallaha vidi ne samo kao oružanu grupu. Objašnjavajući zašto se odlučio za likvidaciju Nasrallaha , Netanyahu će reći da je došao do zaključka da je upravo on vođa iranske osovine Otpora i izvan Libana. Je li ovo samo vješt politički istup izraleskog premijera nije važno koliko činjenica da je Hezbollah prepreka izraelskoj vojsci da okupira teritoriju sjeverno od svojih granica. Izraelski upad u Siriju, nakon rušenja režima Bashara al-Assada, pokazuje kako bi to moglo izgledati , a Liban bez oružja možda bi bio tretiran kao Zapadna obala nakon što su Palestinci položili oružje. Ova prilika za Izrael došla je nakon ratova od Hamasovog pomenutog napada. Najveći izraelski uspjeh od tada je rušenje Assada, kojeg je Nasrallah svojevremeno nazvao „kičmom“ (pro)iranskih snaga na Bliskom istoku i konstatovao da njegov pad znači i poraz u Palestini. Sadašnja vlast u Damasku, koju čine bivši pripadnici Al-Qaede i ISIL-a, kao neprijatelja označili su (pro)iranske snage i krenuli u razoružavanje i uništenje palestinskih grupa u Siriji. To Netanyahuu daje slobodu u djelovanju, dok se Hezbollah osjeća okružen, jer više nema kopnene veze s Iranom. Netanyahu želi iskoristiti činjenicu da je Hezbollah pretrpio teške udarce u ratu kojeg su mjesecima vodili, da je u Damasku nova vlast i da Zapad, sa Saudijskom Arabijom, uslovljava libansku vladu isporukom pomoći koju su obećali. Za obnovu porušenog Libana i oživljavanje posrnule ekonomije, Zapad traži da se Hezbollah potisne iz vlasti i preda svoje oružje koje može ugroziti Izrael. U daljnjem koraku to bi vodilo do eliminacije još jednog izraelskog neprijatelja. Odgovor Hezbollaha Vođama Hezbollaha je jasno da bez oružja nemaju šansu da vode svoju politiku. Mediji njima bliski to ponavljaju, navodeći primjere gdje su Arapi više puta izigrani od Zapada u korist Izraela. Zadnji primjer koji navode jeste da Izrael još uvijek kontroliše pet tačaka u Libanu i da je stotinama puta prekršio potpisano primirje bombardovanjem Hezbollahovih i civilnih meta. Naim Qassem, vođa Hezbollaha, odbija razoružavanje. Hezbollah godinama ponavlja da mu Povelja Ujedinjenih nacija daje pravo na samoodbranu i tvrdi da svoje oružje neće koristiti protiv drugih libanskih frakcija. Svoj dio sporazuma o prekidu vatre, tvrdi Hezbollah , oni su ispunili i činjenicom da su većinu položaja predali libanskoj vojsci i svoje snage povukli sjeverno od rijeke Litani, što je tridesetak kilometara od libansko-izraelske granice. Qassem je prošle sedmice rekao da „vlada provodi američko-izraelski nalog za okončanje Otpora, čak i ako to dovede do građanskog rata i unutrašnjih sukoba“ i dodao da „Otpor neće predati oružje dok agresija traje, okupacija traje, i mi ćemo se boriti protiv njega... ako je potrebno da se suočimo s ovim američko-izraelskim projektom bez obzira na cijenu.“ Pozvao je vladu da „ne preda zemlju nezasitnom izraelskom agresoru ili američkom tiraninu s neograničenom pohlepom“, dodajući da će država „snositi odgovornost za svaku unutrašnju eksploziju i svako uništenje Libana“. „Ova vlada služi izraelskom projektu, svjesno ili ne“, rekao je. „Ako se osjećate bespomoćno, dopustite nam da se sami suočimo s neprijateljem. Ne trebate nam da se angažujete.“ Zatim je rekao da dužnost vlade „nije da preda zemlju neprijatelju ili nekontrolisanoj američkoj hegemoniji“, pitajući zvaničnike: „Kako možete, kao vlada, olakšati ubijanje vlastitih građana?“ U oštrom tonu, Qassem je pitao zvaničnike libanske vlade: „Jeste li čuli za Netanyahuov plan za uspostavljanje 'Velikog Izraela'? Šta možete reći o ovome? Šta poduzimate povodom toga?“ Potom je poručio da će se Hezbollah, a što znači i šiitska zajednica u Libanu, „boriti u bici za Karbalu“, aludirajući na za šiite važnu bitku. „Poniženje je daleko od nas“, poručio je Qassem. Bejrut u unakrsnoj vatri Govor Qassema premijer Nawaf Salem je opisao kao „implicitnu prijetnju građanskim ratom“ i rekao da je „svaka prijetnja ili zastrašivanje povezano s takvim ratom potpuno neprihvatljivo“. Salam je odbacio Qassemove primjedbe da je razoružavanje Hezbollaha američko-izraelski potez. „Naše odluke su isključivo libanske, donosi ih naš kabinet, i niko nam ne govori šta da radimo“, rekao je. Salem je također pozvao zvanični Teheran da se prestane miješati u libanske prilike, nazivajući Iran prijateljskom državom Libanu. Nešto prije pomenutih istupa Qassema i Salama, u Bejrutu je boravio visoki iranski zvaničnik Ali Larijani, koji je dao podršku Hezbollahu i šiitskoj zajednici u Libanu. Ovakav rasplet, koji je bio očekivan zbog stanja na Bliskom istoku i odnosa između Irana i Sjedinjenih Država, još jednom je Liban doveo na rub rata, bilo da će se ponoviti krvavi građanski ili će biti nova epizoda u višedecenijskom ratu kojeg vode Izrael i Hezbollah. Vlada u Bejrutu nema snage da razoruža Hezbollah, jer je u svakom pogledu jači od libanske vojske. S druge strane, snažno naoružavanje libanske vojske ne bi odobrio Izrael, jer ne želi da na granici ima snage koje su spremne da se brane ili napadaju. Dakle, ako Hezbollah dobrovoljno ne položi oružje vlada u Bejrutu će teško ispuniti obećanje koje je dala Washingtonu. Šiitska zajednica se osjeća izolovano i ugroženo. Mnogi među njima vjeruju da ih može zaštititi samo Hezbollahovo oružje i jedinstvo sa savezničkim Amalom. Neki od njih na društvenim mrežama pitaju za solidarnost sunitske braće, nakon što je Hezbollah dao hiljade života u nastojanju da pomogne sunitskom Hamasu. Ali, osim Hamasa, rijetko koja politička adresa na Bliskom istoku izvan šiitskog svijeta to sada cijeni. Sada je najvažnije pitanje šta zvanični Bejrut planira. Neki kritičari vlade navode da je Zapad govorio da će biti mir na Zapadnoj obali kada se Palestinci razoružaju, da odlazak Assada donosi mir Siriji i regiji, dok upiru prstom na Pojas Gaze. Vlada u Bejrutu nema odgovore na ova pitanja, a razne frakcije u Libanu imaju svoje planove za ovu državu. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ustavni sud Perua obustavio je istragu protiv predsjednice Dine Boluarte do isteka njenog mandata u julu sljedeće godine, pokazala je odluka objavljena u utorak, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Boluarte je bila pod istragom zbog svoje uloge u smrti desetina demonstranata nakon što je došla na vlast krajem 2022. godine i zbog navodnog nezakonitog bogaćenja tokom svog mandata, koji bi trebao završiti 28. jula 2026. godine. Vrlo nepopularna predsjednica suočila se i s istragom zbog napuštanja svoje funkcije nakon što je podvrgnuta rinoplastici, a da nije obavijestila Kongres da će privremeno predati svoje dužnosti šefa države. Boluarte je negirala sve optužbe. U svojoj odluci, ustavni sud je presudio da će prihvatiti pritužbu koju je izvršna vlast podnijela protiv tužilaštva i sudstva, naređujući da se istrage obustave do isteka mandata predsjednice. Peru je prošao kroz period značajnih političkih previranja, sa šest predsjednika u posljednjih sedam godina.

U samo par dana američki predsjednik Donald Trump povukao je nekoliko poteza o kojima će se dugo govoriti. Američki neprijatelji i prijatelji predstavljali su kulisu za nevjerovatan Trumpov nastup na temama koje mogu promijeniti budućnost Zapada, Evrope, Ukrajine i Rusije. Foto: Trump i evropski lideri u Bijeloj kući Prošlosedmični samit američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina po mnogo čemu bio je specifičan. Biznismen i showman želio je impresionirati ruskog višedecenijskog vlastodršca, pa ga je između ostalog primio u limuzinu američkog predsjednika, dok su iznad njih nadlijetali najbolji američki borbeni avioni. Par dana kasnije, u Bijeloj kući Trump organizuje sastanak za saveznike (generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen, britanski premijer Keir Starmer, francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Friedrich Merz, italijanska premijerka Giorgia Meloni, finski predsjednik Alexander Stubb i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski), a njegov uvodni dio obavio je pred kamerama. U svom stilu, kombinacijom ponekad besmislenih pohvala i čudnih dosjetki, Trump je pregovore o budućnosti Ukrajine pretvorio u još jednu epizodu u kojoj se predstavlja kao svemoguć, dok se na licima nekih njegovih gostiju vidi neka vrsta nelagode. A onda je, prema izvještajima, zatvoreni dio sastanka prekinuo i telefonski razgovarao s Putinom, kojeg njegovi gosti vide kao neprijatelja. Završiti rat Trumpov nastup na Aljasci i u Washingtonu dijelom podsjeća na ono što je radio američki diplomata Richard Holbrooke, koji je svojom takozvanom „shuttle diplomatijom“ približavao Beograd, Zagreb, Sarajevo i relevantne adrese za okončanje rata na prostoru bivše Jugoslavije. Taj napor kasnije je slikovito opisala njegova knjiga nazvana „Završiti rat“, a rezultat je bio Daytonski sporazum (Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) za koji će kasnije reći da je zamišljen kao privremeno rješenje u namjeri da se zaustavi ubijanje. Od posljedica Holbrookeovog traženja pravnih i političkih rješenja kakvih nigdje na svijetu nema, i to na kraju dvadesetog stoljeća, Bosna i Hercegovina se do danas nije oporavila, a etnički sistem odlučivanja ugrađen u Ustav trideset godina je prijetnja regionalnom miru, uprkos garancijama velikih sila da se to neće desiti. Podsjetimo se da je u martu prošle godine, govoreći o odnosu Banje Luke prema Sarajevu i Zapadu, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Gabriel Escobar rekao da „ne misli da osiromašeni entitet od 750.000 ljudi, koji stalno povećava svoj dug, ima kapacitet da se suprotstavi NATO-u ili da proglasi nezavisnost koja bi bila održiva“, a da je to tema trideset godina i suštinski razlog zašto je država i regija tako dugo na pragu novog konflikta. Na dijelu sastanka koji je javnost mogla vidjeti, Trumpovi gosti su tražili da se Ukrajini daju garancije da Rusija neće ponovo napasti . Ranije garancije date Kijevu već dva puta su prekršene, jer je Rusija prvo otela Krim, a sada želi dvadesetak posto ukrajinske teritorije. Prije nego će Zelenski doći u Washington, Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social napisao da Kijev neće povratiti Kijev i da Ukrajina neće u NATO, a na predsjedniku je da bira da li želi rat ili mir. Drugim riječima, evropski saveznici su tražili da se Ukrajini isporuči ono što joj je obećano, poput članstva u NATO-u i teritorijalna cjelovitost, a predsjednik Trump je izgleda odlučio da to više ne važi, iako je njegov prethodnik Joseph Biden bio predvodnik te politike . Razni scenariji Šta je dogovoreno na sastanku javnosti nije poznato, iako se čini da se o tome sve zna. Danima su američki mediji, a onda i evropski, pisali o navodnim prijedlozima Washingtona, Moskve i Kijeva kako uspostaviti mir, da bi se na koncu pisalo o evropskim zahtjevima koji su od ranije poznati. Sumirano, Rusija nudi razmjenu teritorija za mir, kraj NATO puta Kijeva i ukidanje barem dijela sankcija Zapada . Washington i evropske države nude Kijevu garancije da ih Rusija više neće napasti i zauzvrat njihove kompanije dobivaju ukrajinske resurse i naoružavaju ukrajinsku vojsku. Kijev navodno pristaje na razne scenarije, poput kiparskog ili korejskog, jer Zelenski nije spreman da se odrekne dijela teritorije zato što mu to brani ukrajinski ustav. Šta je od svega ovoga dogovoreno i šta je provodivo pokazaće vrijeme. Ovakvi zahtjevi, pod pretpostavkom da su tačni, sami po sebi međusobno se isključuju, osim ako pregovarači nemaju formulu kako da uvjere ljude da vide samo ono što oni žele. Nakon sastanka u Bijeloj kući, Starmer je rekao da smatra da je postignut „osjećaj jedinstva“ i da su donesena dva ključna zaključka. Prvi je da će „koalicija voljnih“, koju čini 31 država, pomoći Ukrajini i zajedno sa Sjedinjenim Državama raditi na sigurnosnim garancijama. Drugi je dogovor da se održi bilateralni sastanak Putina i Zelenskog, a potom i trilateralni koji će uključiti i Trumpa. Na ta dva sastanka će se razgovarati o teritorijama i drugim pitanjima. Zelenski je ocijenio da je ovo bio njegov najbolji sastanak sa sadašnjim američkim predsjednikom i da je „imao priliku pokazati Trumpu kartu ratišta i objasniti mu ko šta kontroliše“. Rekao je da je spreman na sastanak s Putinom i da će se sigurnosne garancije za Ukrajinu razmatrati narednih desetak dana. Merz je rekao da je dogovoreno da se sastanak Zelenskog i Putina održi za dvije sedmice. Trump je rekao da radi s Putinom na organizovanju njegovog sastanka sa Zelenskim i potom njih dvojice s njim. Šta je stvarni dogovor i je li moguć ovako kako je saopšteno, za sada nije javnosti poznato. Ali, ono što je sigurno jeste da samit na Aljasci nije bio samo vezan za Ukrajinu. To potvrđuje i sastav dvije delegacije. Trump je, pored državnog sekretara i ministra odbrane, na sastanak poveo i ministre ekonomije i finansija, a Putin, pored ekonomiste na čelu ministarstva odbrane, ministra finansija i šefa ruskog suverenog fonda koji raspolaže s imovinom vrijednom 130 milijardi dolara. Hoće li se rat u Ukrajini okončati, odnosno kada i na koji način, biće možda jasno veoma brzo. Međutim, ostaje neosporna činjenica da su i Rusija i Ukrajina umorne od rata , da na obje strane nedostaje vojnika, da je destrukcija tih država sve veća i da troškovi rastu. Plan Moskve da Ukrajina ostane bez vojnika i plan Kijeva da Rusija ostane bez novca potrebnog za vođenje rata za sada je propao i obje strane se nadaju da će za pregovaračkim stolom dobiti barem dio onoga što su željele nakon početka ruske agresije. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Photo: A narrow alpine path leads into the heart of Prenj, one of Bosnia and Herzegovina’s most iconic mountain ranges along the Via Dinarica trail. © Sanin Mirvic / Corella 2025 Walking the Via Dinarica in Bosnia and Herzegovina is like. stepping into a landscape in slow motion: dramatic peaks rise from emerald valleys, ancient villages cling to limestone ridges, and rivers carve canyons that whisper centuries of history. Bosnia and Herzegovina lies at the heart of the Via Dinarica, carrying more than 300 km of the White Trail—the route’s longest stretch—and offering journeys that fuse wild beauty with cultural depth, making it the trail’s most soulful chapter. The trail infrastructure has grown impressively under the stewardship of UNDP, USAID, and the national tourism ministries, receiving a €2 million investment in its latest phase . This has translated into upgraded trail access, eco‑friendly info centres, and accommodations that now include over 600 beds in rural households and mountain huts—all supportive of local livelihoods. The Bosnian segment of the Via Dinarica gleams with its dramatic variety. A journey might begin with an ascent of Mt. Visočica, where wild horses graze on its slopes and vultures circle high on thermal currents, offering hikers a sense of fresh solitude and open skies. From there, trekkers enter the karst plateaus of Prenj—often referred to as the “ Bosnian Himalayas ”—where rugged limestone peaks and dramatic ridgelines stretch into the horizon, revealing sweeping panoramas across the Dinaric Alps. Beyond Prenj, the trail leads to the soaring heights of Čvrsnica, crowned by the legendary Hajdučka Vrata arch and sheer cliffs that plunge into the emerald Neretva Valley, a place where myth and raw nature converge. With each ascending step, the terrain transforms—from dense pine forests to open alpine pastures, through glacial lakes—inviting solitude, quiet beauty, and a profound connection with nature. For travelers based in Sarajevo, the Bjelašnica and Igman mountain ranges provide easily accessible day hikes, yet they feel worlds apart from the bustle of the capital. Trails leading to Crepoljsko and Bukovik peaks reward even casual walkers with sweeping panoramas, culminating at the majestic Skakavac Waterfall, the country's tallest. These paths also embody a deeper transformation. In the 1990s these same mountains were scarred by conflict and frontlines; today they are places of peace, where hikers meet shepherds, fellow adventurers, or locals who offer simple, heartfelt gestures like sharing homemade bread in remote highland homes. Walking here is not only an encounter with nature but also a quiet reminder of resilience, healing, and how landscapes once marked by war can now welcome the world with openness and hospitality. Outdoor enthusiasts will find Bosnia an abundant playground. The Neretva and Rama rivers invite kayaking and rafting, while deep canyons and caves beckon explorers. Endless valleys lend themselves to wild camping or rural farm-stays, and national parks such as Sutjeska and Blidinje—together with hidden gems like Prokoško Lake, Una National Park, and Cincar Mountain—highlight the country’s potential as a quieter, more authentic alternative to Europe’s crowded trails. Via Dinarica’s sustainable tourism model is driving economic benefits in remote communities. Over the past decade, trail mapping, better signage, and global media exposure—featuring outlets like National Geographic , The Guardian , Lonely Planet , Vogue , and Outside —have transformed Bosnia from a war-torn memory to a nature-based tourism destination with growing global reputation. he initiative nurtures local entrepreneurship, supports eco‑accommodation providers, and integrates traditional products like cheeses, herbal teas, and crafts into trekking experiences. Via Dinarica in Bosnia and Herzegovina is more than a hiking trail: it is a sustainable movement that blends natural splendor with living tradition. Stretching across dramatic peaks, deep canyons, and timeless villages, it offers both wild solitude and cultural immersion while fueling local economies in remote regions. Much like the Appalachian Trail in the United States or the Camino de Santiago in Spain, it is not only a route but a journey of connection—between people and landscapes, past and present, challenge and renewal. For adventurers seeking meaning alongside beauty, Bosnia’s section of the Via Dinarica is a path that calls far beyond its rugged switchbacks, offering an experience as enduring as the mountains themselves.

Protesti koji su u više srbijanskih gradova počeli u utorak i nastavili se iza ponoći donijeli su nove važne momente - Aleksandar Vučić je ogolio poluge svoje vlasti i potvrdio ono za šta su ga godinama iz opozicije optuživali. Dan kasnije, slične scene i isti akteri. Foto: Detalj sa protesta Protesti u Srbiji, koji su počeli zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu u novembru prošle godine, u fazi su kada svaki incident može zemlju odvesti u pravcu teških društvenih lomova. Nova epizoda u okršaju nezadovoljnih i vlasti došla je neočekivano, usred radne sedmice. Povod za novo rasplamsavanje strasti je odluka Vučićevih pristalica da farbaju zidove stambenih zgrada u Novom Sadu u boje zastave Srbije, te da odu u Bački Petrovac kojeg većinski nastanjuju Slovaci. U događajima koje teško može da režira majstor drame ili komedije, Vučićeve pristalice ofarbale su zidove, a kasnije je policija čuvala te iste zidove da ih građani ne vrate u prethodno stanje. Zanimanje - batinaš U utorak, u više gradova Srbije, na ulice i pred prostorije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) izašli su bijesni građani. Kakva je bila njihova namjera sada nije ni važno, jer je rezultat masovna tuča s ljudima koji su branili prostorije SNS-a, a koje u Srbiji opozicija i dio medija naziva „batinašima“, zatim sukobi s policijom i na koncu uništavanje nekoliko kancelarija te stranke. Desetine su povrijeđene na svim stranama, a mnogi od onih koji su protiv vlasti su uhapšeni. Ono što se dešavalo u utorak, o čemu su izvještavali građani i snimke postavljali na društvene mreže, vjerovatno nikada neće biti u potpunosti ispričano, ali se zna da su Vučićeve pristalice protiv protivnika koristile palice, pirotehnička sredstva i da je jedan od njih koristio vatreno oružje u namjeri da zaustavi premlaćivanje svojih drugova od strane građana u Novom Sadu. Dan kasnije se ispostavilo da se radi o pripadniku vojne policije zaduženom za čuvanje ličnosti, ali nije jasno koga je čuvao u novosadskim prostorijama SNS-a. Opozicija je to vidjela kao zloupotrebu vojske. Među pristalicama vlasti bili su predsjednik Aleksandar Vučić, njegov sin Danilo i predsjednikov mlađi brat Andrej za kojeg opozicija tvrdi da je jedna od najmoćnijih figura u sadašnjoj srbijanskoj vlasti, iako nema formalnu funkciju. Andrej Vučić bio je okružen batinašima. Prilikom dolaska u njihov kamp, koji mjesecima postoji u centru Beograda, građanima s druge strane policijskog kordona poručio je da su „ustaše“. Bizarno ponašanje mlađeg Vučića možda je potvrda onoga o čemu govori opozicionarka Marinika Tepić . Ona godinama tvrdi da kriminalne poslove u ime režima vodi upravo Andrej Vučić i da je njemu, na neki način, na upravu povjeren Novi Sad. Tepić tvrdi da brat predsjednika Srbije kontroliše batinaše koje vlast koristi za zastrašivanje i gušenje otpora. Aleksandar Vučić i njemu bliski mediji su optužbu odbacili više puta, tvrdeći da opozicija poziva na linč njegove porodice. Posebno je bila istrajna bivša premijerka i sadašnja čelnica Narodne skupštine Ana Brnabić. Ona je tvrdila da Andrej Vučić nema nikakav uticaj na djelovanje SNS-a, a da je pominjanje Danila Vučića napad na porodicu Aleksandra Vučića. Dan kasnije, na televiziji Nova S, penzionisani inspektor MUP-a Srbije Predrag Simonović reći će da „iza policajaca u kordonu stoje lica osuđivana za najteža krivična djela“. Bijes raste U obračunu s pobunjenim građanima Aleksandar Vučić u javnosti ima glavnu ulogu. Premijer Đuro Macut nije se mnogo isticao u javnim nastupima, čak ni u namjeri da dobije povjerenje svojih sugrađana, odnosno njegovo djelovanje je ograničeno na posao daleko od kamera . Ovaj potez Aleksandra Vučića neki su na društvenim mrežama vidjeli kao najavu kraja njegove vladavine, jer se sada javno oslanja na članove svoje porodice. Oni tvrde da se baza podrške za politiku SNS-a topi i da već sada nije moguće pronaći pristalice koji će besplatno braniti režim. Ali, to što Vučić ima ljude koji su spremni za fizičke obračune s neprijateljima režima ukazuje na problem u kome se nalaze Srbija i njeni susjedi. Treba podsjetiti da su ljudi iz takvog miljea učestvovali u sukobu kod pravoslavnog manastira Banjska , što je završilo smrtnim slučajevima u okršaju s kosovskom policijom. Još više zabrinjava šutnja Zapada o ovome fenomenu. Kako je moguće da u jednoj zemlji koja je navodno na putu ka članstvu u Evropsku uniju i koja je okružena državama NATO-a djeluju paravojne i parapolicijske formacije i da njihov vođa ima podršku tih istih sila? Nekoliko dana prije ovosedmičnih okršaja dijelovi tih formacija korišteni su u Novom Pazaru i Bačkom Petrovcu. U najvećem sandžačkom gradu, čini se, cilj je bio izazivanje sukoba Bošnjaka i Srba. Gradić u Vojvodini je dom za gotovo sedam hiljada Slovaka. Uprkos tome, Evropska unija toleriše ponašanje Vučića . Šta više, od njih ima podršku, iako svojim i politikama njemu odanih političara izvan Srbije ugrožava regionalni mir. Ovakav odnos Zapada prema ovim formacijama može biti poguban za one koji se suprotstavljaju vlasti. Proteklih mjeseci moglo se vidjeti da su ove grupe djelovale uz blagoslov vlasti i policijskih organa. Nije rijetka pojava da se odmah iza policijskih kordona nalaze maskirana lica s palicama, čekićima, a od utorka i vatrenim oružjem. Nakon tuče kod prostorija SNS-a u Novom Sadu javnost je doznala da se u redovima Vučićevih pristalica nalaze i pripadnici vojske. Zato nije teško pretpostaviti da će protesti biti i dalje nasilni ili će ih vlast ugušiti silom. Nakon deset mjeseci protesta s obje strane policijskih kordona okupljeni sada poručuju - ili mi ili oni. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Peruanski sudija je u srijedu naredio pritvor bivšem predsjedniku Martinu Vizcarri zbog navodnog primanja mita dok je bio guverner prije više od deset godina, javio je Reuters. Foto: Panorama peruanskog glavnog grada - Lima Na saslušanju, sudija Jorge Chavez je naredio da Vizcarra bude pritvoren pet mjeseci, čime je postao peti bivši peruanski predsjednik koji je zatvoren posljednjih godina. Vizcarra je optužen za primanje mita u iznosu od 640.000 dolara od građevinskih kompanija u zamjenu za javne radove u regiji Moquegua između 2011. i 2014. godine. Zatvor je već pun, a trenutno se tamo nalaze bivši predsjednici Alejandro Toledo , Ollanta Humala i Pedro Castillo . Prvi zatvorenik bio je bivši predsjednik Alberto Fujimori , koji je 2009. godine osuđen na 25 godina zatvora zbog kršenja ljudskih prava. Fujimori je pomilovan krajem 2023. godine, što je izazvalo proteste širom zemlje. Bivši vođa je umro od raka sljedeće godine. Vizcarra, koji je negirao optužbe i tvrdio da je žrtva političkog progona, došao je na vlast 2018. godine nakon što je njegov prethodnik podnio ostavku. Kongres ga je smijenio s dužnosti dvije godine kasnije kada je započela istraga protiv njega. Prethodni sudija je u junu odbio zahtjev tužioca za pritvaranje Vizcarre, ali se ministarstvo javne vlasti žalilo na presudu, tvrdeći da postoji rizik od bijega. Vizcarra je također planirao kandidovati se na predsjedničkim izborima 2026. godine. Vizcarrin advokat je rekao da će se žaliti na odluku. Tužilaštvo je zatražilo do petnaest godina zatvora za bivšeg predsjednika. Peruanska politika suočava se sa stalnim turbulencijama i previranjima, sa šest predsjednika koji su se mijenjali od 2018. godine usred korupcijskih skandala, ostavki i smjena.

Kina decenijama daje prioritet miru i ekonomiji, računajući da će je njen razvoj dovesti na mjesto najveće svjetske sile. Ova godina za Kinu na tom planu je loša, jer je rat došao na njene granice. Foto: Ilustracija Proteklih dana svijet bruji o sastanku američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovog ruskog kolege Vladimira Putina. Lokacija sastanka je Aljaska - strateški važna, jer je taj dio svijeta tačka gdje su Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina međusobno najbliže. Upravo uz obale Aljaske, gdje će Trump i Putin razgovarati o ratu i miru u Ukrajini i Evropi, Kina je proteklih sedmica poslala pet brodova, uključujući prvi ledolomac domaće proizvodnje. Brodovi su, u skladu s međunarodnim pravom, plovili ispred obala Aljaske i potom otišli ka Arktiku. To nije iznenađenje, jer je ranije Peking pokazao zanimanje za Arktik. Ali, to dolazi u vremenu kada se na Pacifiku postavlja pozornica za kinesko-američki obračun, koji nužno ne mora biti vojni, mada se ni takav ne isključuje, što potvrđuju rekordni vojni budžeti Pekinga i Washingtona.
Obaveze velike sile Prošle sedmice Solomonska Ostrva šokirala su javnost u nekoliko država. Premijer Jeremiah Manele odbio je pozvati Sjedinjene Države i Kinu na najvažniji politički sastanak u regiji. Neki su ovo protumačili kao želju domaćina, koji trenutno ima prokineski stav, da sa sastanka eliminiše Tajvan jer ga neke države s tog foruma ne priznaju. Onima koji prate dešavanja na Pacifiku to je potvrda da traje američko-kineski okršaj za svako pacifičko ostrvo. Ova dva primjera pokazuju da Kina ulazi u aranžmane koji je vode u sukob sa Sjedinjenim Državama i samouvjerenost Pekinga da to može uraditi. Na to su mnogi politolozi već upozorili govoreći o „Tukididovoj zamci“, kada sila u usponu želi smijeniti postojećeg hegemona, tvrdeći da je u većini slučajeva rat neizbježan. Drugi tvrde da američko-kineski konflikt neće biti oružani i da dvije sile imaju mehanizme da to izbjegnu. Ipak, sve ne zavisi od njih samih i neki drugi akteri bi ih mogli uvući u direktan ili sukob preko posrednika. Na to upućuje i pogled na kinesku mapu nakon što su ovog ljeta otvorena nova žarišta u dijelu svijeta koji Kina vidi kao svoje dvorište. Kineska geografija Od Drugog svjetskog rata Kina je vodila razne konflikte. Kineska vojska je ratovala protiv američke, indijske, vijetnamske, ruske i japanske. Neki od tih konflikata i danas traju. Iz kineske perspektive to izgleda kao da je država okružena ratnim zonama. Najveći kineski susjed Rusija je u ratu, a njima susjedna Sjeverna Koreja u višedecenijskom konfliktu s Južnom Korejom i Sjedinjenim Državama . Nedavno su Indija i Pakistan bili na ivici velikog rata, nakon što su danima razmjenjivali napade. Indija i Pakistan važni su za stabilnost Afganistana s kojim Kina graniči i gdje pruža ruku saradnje talibanima u nastojanju da Centralna Azija ne potone u etničke sukobe. Zatim, posljednjih godina Kina je u sukobu u Južnom kineskom moru s većinom susjeda. Kineske jednostrano iscrtane granice na moru ne priznaju Vijetnam, Malezija, Bruneji i Filipini. U slučaju Filipina zadnja runda okršaja je bila prije dva dana kada su se sudarili kineski i filipinski brod. To je došlo nekoliko dana nakon prekida vatre u kratkotrajnom ratu u kineskom dvorištu između kineskog saveznika Kambodže i Tajvana - iza kojeg stoji Washington. Tajland se naslanja na Kini susjedni Mjanmar, gdje vojna hunta, saveznik Pekinga, ratuje protiv pobunjenika. Na koncu, tu je pitanje odmetnutog kineskog ostrva Tajvan , koje ima američku vojnu i političku zaštitu, iako nema formalno priznanje kao nezavisna država. Trumpova politika Kinezima je jasno da će svaki pogrešni korak koji naprave Washington upotrijebiti protiv njih, baš kao što to oni rade protiv američkih interesa. Američki zvaničnici ne kriju da im je naredni veliki izazov obuzdavanje Kine i kažu da je to veći zadatak nego u slučaju SSSR-a kojeg su razbili na brojne države od kojih neke i danas ratuju. Predsjednik Barack Obama svojevremeno je javnosti poručio da se fokus američke politike sa Bliskog istoka pomjera ka Pacifiku. Taj kurs su nastavili Trump u prvom mandatu, potom administracija Josepha Bidena, da bi povratkom u Bijelu kuću aktuelni predsjednik nastavio započeto. Trumpov stil politike sigurno se ne sviđa Kini, ali u Pekingu ne mogu reći da je to iznenađenje. Trumpov prvi mandat obilježen je sankcijama za kineske kompanije, a drugi je počeo kao carinski rat s neskrivenom namjerom da ojača vlastitu ekonomiju na račun kineske. Pregovori američke i kineske delegacije traju sedmicama i traže se načini da se izbjegne eskalacija, što će biti jako teško, odnosno jako skupo budući da svaki dogovor znači da će jedna strana izgubiti milijarde dolara. Međutim, to je jedina opcija ako se ne želi ići u daljnji okršaj. Iz rijetkih konkretnih javnih kineskih komentara politike Pekinga može se iščitati da pojedini kineski autori Trumpovu ekonomsku politiku vide kao blef, uvjereni da Kina ima jače adute u eventualnom ekonomskom ratu. Ali, Trumpova politika nije samo ekonomska. Najveća svjetska sila ima razne alate i Trump je pokazao da je spreman da ih upotrijebi. Stoga, ako Kinezi vjeruju da vrijeme radi u njihovu korist, u Washingtonu znaju da američki establišment ima prednost u iskustvu u odnosu na Kinu kada je riječ o politici velikih sila, iako Peking djeluje odlučnije od svoje do američko-ruske granice kod Aljaske.
Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

India occupies a key place in the plans of major powers. It is now under particular scrutiny from the United States and Russia, with a possible strategic pivot of the world’s most populous nation at stake. Photo: Narendra Modi and Donald Trump For Donald Trump, it’s rarely enough that a country leans one way in a geopolitical dispute—he seeks complete victory, willing to risk everything to get it. The latest case is India, a country former U.S. president Joseph Biden courted to distance it from Russia and strengthen it as a rival to China. Biden scored notable wins: India often took positions that displeased Moscow and Beijing. Prime Minister Narendra Modi, a nationalist, refused to support Russia’s aggression against Ukraine and ensured that BRICS took no moves seriously harming the West. In return, Modi freely bought Russian and Iranian oil, attracted Western investment, and positioned India as a bridge between Washington and BRICS/SCO members—aligning with the image Modi wants for himself. Trump’s Return With Trump, things are different. In just half a year, he repeatedly criticized India, claimed credit for ending its last clash with Pakistan, and imposed 25% tariffs on Indian imports to the U.S.—soon raised to 50% because of India’s Russian oil purchases. Yesterday, India announced a pause in buying Russian oil. Modi knows Trump acts without restraint when he senses advantage, using every available tool. In his first term, Trump withdrew from the Iran nuclear deal and even exchanged fire with Iran; he also quit the Nuclear Non-Proliferation Treaty to hurt Russia. Washington now demands India stop buying Russian oil and weapons. For a nation hungry for development (cheap Russian oil) and foreign investment (mostly Western), this is a call to choose between the U.S. and Russia. Trump frames the oil demand as a way to pressure Putin to end the war in Ukraine. On arms, he offers India F-35 Lightning fighters—considered by many the best in the world—as a continuation of Biden’s deals. Price and Quality India wants U.S. fighters, but money is an issue. F-35s cost around $110 million each, plus weapons, with flight hours costing $36k–$56k. Even the cheapest variants are about $80 million. Meanwhile, Russia’s Su-57 fifth-generation fighters cost about $50 million, and Moscow has offered joint production—technically appealing given India’s existing Russian fleet and Su-30 production in Nashik. India needs a strong air force to counter Pakistan and especially China. Experts say it requires 30–40 fighters a year, yet China has acquired 435 in the past decade while India lost 151. Choosing Russian fighters ties to oil and broader economic projects like the North-South corridor linking St. Petersburg to Mumbai via Iran. India Chooses Trump wants India to take sides against Washington’s BRICS rivals, calling the bloc a threat to U.S. dominance and the dollar. He also offers oil from the U.S. and non-sanctioned states. Biden pitched India the IMEC corridor (India-Middle East-Europe), with hopes of building a “new China” in India using Western firms. So far, Modi’s policy has followed Indian interests, championed by FM S. Jaishankar’s “The India Way” doctrine: engage the U.S., manage China, reassure Russia, woo Europe and Japan, and expand regional influence. This has been India’s recipe for strength—great powers know it’s easier to win if India is on their side. But Trump is demanding India abandon its balancing act. Russia has courted India for decades, even during the Ukraine war, saving it $10.5B on cheap oil since April 2022 and helping modernize its military and technology. Now, Modi must choose. Trump will not wait—he sees the moment, knowing India can’t shield itself entirely from the fallout of alienating Washington or Moscow. For Trump, India could be a major win or loss; for Modi, the ideal outcome would be to keep his current position. The article was previously published on nap.ba .

Indija zauzima važno mjesto u planovima velikih sila. Sada je pod posebnom lupom Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, a ulog je mogući strateški zaokret najmnogoljudnije države svijeta. Foto: Narendra Modi i Donald Trump Američkom predsjedniku Donalda Trumpa često nije dovoljno da neka država naginje na jednu stranu u nekom geopolitičkom sporu – on traži potpunu pobjedu i zbog toga je spreman da rizikuje sve. Posljednjih takav slučaj je Indija, kojoj je bivši američki predsjednik Joseph Biden pridavao posebnu pažnju, u namjeri da je odmakne od Rusije i ojača kao kineskog rivala. Biden je imao važne pobjede na tom planu , a Indija je zauzela kurs koji često nije odgovarao Rusiji i Kini. Nacionalista Narendra Modi nije podržao rusku agresiju na Ukrajinu, a u BRICS-u se pobrinuo da grupa ne napravi bilo kakav potez koji bi mogao ozbiljno naštetiti Zapadu. Zauzvrat, premijer Modi je nekažnjeno kupovao rusku i iransku naftu, privlačio investicije sa Zapada i Indiju pozicionirao kao most između Washingtona i članica BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS). Takav pristup se uklapao u sliku koju o sebi Modi želi stvoriti . Trumpov povratak Ali, stvari s Trumpom stoje drugačije. U samo pola godine on je više puta loše govorio o Indiji, sebi pripisao zasluge za kraj posljednjeg indijsko-pakistanskog okršaja, da bi nedavno na indijski uvoz u SAD uveo carine (tarife) od 25 posto. Ubrzo su carine porasle na 50 posto, jer Indija kupuje rusku naftu. Jučer je Indija saopštila da pauzira kupovinu ruske nafte. Modi zna da Trump nema kočnice kada osjeti da bi mu nešto moglo donijeti korist i da ne oklijeva da koristi alate koji su mu na raspolaganju. Sjetimo se da je u svom prvom mandatu SAD povukao iz nuklearnog dogovora s Teheranom i nedavno, u svom drugom mandatu, razmijenio vatru s Iranom, ili da je napustio Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja u namjeri da našteti Rusiji. Washington sada traži od New Delhija da prestane od Rusije kupovati naftu i oružje. Za Indiju, koja je gladna razvoja (jeftine ruske nafte) i stranih investicija (uglavnom sa Zapada), ovo je poziv da se konačno svrstaju na jednu stranu, odnosno da biraju između Sjedinjenih Država i Rusije. Trumpovo insistiranje da Indija prestane kupovati rusku naftu objasnio je namjerom da natjera ruskog predsjednika Vladimira Putina da okonča rat u Ukrajini, a kupovina američkog oružja bila bi nastavak sporazuma s Bidenom. Trump je pojačao ponudu i Indiji nudi američke borbene avione F-35 Lightning, za koje mnogi vjeruju da su najbolji na svijetu. Cijena i kvalitet Nema sumnje da Indija želi američke avione. Međutim, Indija nema novca za sve svoje želje. Cijena pomenutog modela F-35 je oko 110 miliona dolara po komadu i uz to se mora platiti oružje, a cijena sata letenja iznosi od 36 do 56 hiljada dolara. Najjeftiniji modeli aviona F-35 koštaju oko osamdeset miliona dolara. Trump smatra da je ponuda Indiji da kupi američke avione dovoljna da se odrekne ruskih aviona. Ponuda je došla u vremenu dok Indija razmišlja da li da kupi ruske avione Suhoj-57, koji su također avioni pete generacije i čija je cijena oko pedeset miliona dolara. Rusija i Indija bi zajedno proizvodili te avione. To bi i s tehničke strane bilo bolje rješenje za Indiju, jer koristi ruske avione, a u indijskom gradu Nashiku se proizvode avioni Su-30. Rusi tvrde da je avion SU- 57 najbolji na svijetu, a analitičari primjećuju da ga Rusija mnogo ne koristi, na primjer, u ratu u Ukrajini. Indija, u namjeri da parira Pakistanu i posebno Kini, treba jaku avijaciju. Procjenjuje se da Indiji godišnje treba između trideset i četrdeset borbenih aviona. Navodno, Indija trenutno ima nešto više od trideset borbenih aviona u upotrebi, dok je susjedna Kina u zadnjem desetljeću nabavila 435 borbenih i jurišnih aviona. Istovremeno, Indija je, pod raznim okolnostima izgubila 151 avion. Odabir ruskih aviona ima veze i s ruskom naftom, odnosno ekonomskim projektima na kojima je Indija radila u namjeri da parira Kini i da se profiliše kao važna država u multipolarnom svijetu koji New Delhi priželjkuje. Jedan od takvih projekata je i koridor „Sjever-jug“ , koji bi trebao povezati ruski Sankt Peterburg i, preko Irana, indijski Mumbai. Indija bira Drugim riječima, Trump od Indije traži da se svrsta u okršaju Washingtona i nekoliko članica BRICS-a, nakon što je nedavno ocijenio da ta grupa država želi potkopati američku dominaciju i smanjiti upotrebu američkog dolara. Trump, pored oružja, nudi i naftu iz Sjedinjenih Država i onih država koje nisu pod sankcijama. Indijsku želju za razvojem i jače povezivanje sa Zapadom Biden je pokušao zadovoljiti koridorom „IMEC“ , što je akronim engleskih riječi za Indiju, Bliski istok, Evropu i koridor. Tako bi se u Indiji mogla stvarati, kako neki kažu, „nova Kina“ uz pomoć kompanija sa Zapada. Modijeva politika do sada je bila isključivo slijeđenje indijskih interesa, u čemu se posebno isticao njegov ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar, koji je u svojoj knjizi „Indijski način: Strategije za neizvjestan svijet“, napisao i sljedeće: „Ovo je vrijeme za nas da se angažujemo sa Amerikom, upravljamo Kinom, kultivišemo Evropu, ponovo uvjerimo Rusiju, uvedemo Japan u igru, privučemo susjede, proširimo susjedstvo i proširimo tradicionalne konstituente podrške.“ Takav stav je bio recept New Delhija za jačanje, jer sve velike sile znaju da će lakše pobijediti u međusobnom okršaju ako na svojoj strani imaju Indiju. Ali, Trump nema takve planove. On od Indije očekuje svrstavanje uz Zapad, odnosno napuštanje svoje dosadašnje politike. Za Trumpa nije dovoljno to što je Indija članica grupe Quad (SAD, Indija, Japan i Australija), koja je nastala u cilju da obuzda Kinu. Dosadašnja blokada BRICS-a i ŠOS-a Trumpu nije dovoljna. Rusija je tu naklonost Indije plaćala decenijama, pa čak i tokom agresije na Ukrajinu. Prema nekim podacima, Indija je od aprila 2022. do maja 2024. godine uštedjela 10,5 milijardi dolara kupujući rusku naftu po sniženim cijenama. Zatim, Rusija je Indiji pomogla u modernizaciji armije i razvoju njene tehnologije u raznim poljama, ali i kao važan trgovinski partner. Modi sada mora da bira, a Trump, kako stvari stoje, neće da čeka. Trumpu vjerovatno ne znači ništa što je svojevremeno premijerka Indira Gandhi napustila politiku nesvrstanosti svoje države i pružila ruku Moskvi nakon što su Washington i Peking popravili svoje odnose. Trump koristi sadašnji trenutak i zna da Modi ne može Indiju posve sačuvati od posljedica narušenih odnosa s Washingtonom ili Moskvom, odnosno da na jednoj strani mora popustiti. Trump bi na slučaju Indije mogao postati veliki dobitnik ili gubitnik, a Modi bi bio najsretniji kada bi zadržao sadašnju poziciju svoje države. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Bivši američki predsjednik Joseph Biden nestao je nakratko iz javnog života nakon kraja svog mandata, što nije ni iznenađenje ako se u obzir uzmu njegove godine i zdravstveno stanje. Ipak, krajem prošle sedmice održao je još jedan govor i propitivao učinke predsjednika Donalda Trumpa. Foto: Joseph Biden i. Donald Trump Po napuštanju Bijele kuće, Biden se nije pretjerano isticao u javnosti. Održao je govor u aprilu, u maju je govorio o svom zdravstvenom stanju nakon što mu je dijagnostikovan rak prostate, da bi se zadnjeg dana prošlog mjeseca pojavio u Nacionalnoj advokatskoj kancelariji u Chicagu. U aprilskom obraćanju poimenice je govorio o Trumpu, iznoseći kritike na njegov račun. Trumpa je kritikovao i prošle sedmice, iako ga u dvadesetak minuta obraćanja imenom nije spominjao. Demokratija i Trump Bidenov aprilski govor, također u Chicagu, bio je neobičan iz razloga jer je došao samo tri mjeseca poslije isteka njegovog mandata. Brzo pojavljivanje bivšeg predsjednika u javnosti i obraćanje o važnim i aktuelnim temama je neobično. Biden je tada kritikovao Trumpa i milijardera Elona Muska. Optužio ih je da su „nasrnuli sjekirom“ na socijalnu sigurnost Amerikanaca, nakon što je Musk krenuo u rezanje vladinih troškova . Odgovor Trumpove administracije bio je u vlastitom stilu. Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt je, bez imalo respekta prema bivšem predsjedniku svoje države, rekla: „Iznenađena sam da govori navečer. Mislila sam da mu je vrijeme za spavanje puno ranije.“ U tom govoru Biden se dotakao neizostavne teme za demokrate – stanja demokratije i državnih institucija pod Trumpom. „Niko nije kralj“, poručio je tada Biden, ciljajući na Trumpove političke poteze koje demokrati vide kao prijetnju američkoj republici. Još ranije, Biden je govorio da bi Trump uz pomoć krupnog kapitala mogao uništiti američku demokratiju. U prošlosedmičnom obraćanju Biden je vidio nastavak tendencija o kojima je govorio u aprilu i zadnjih osam godina. Država se suočava s „mračnim danima“ pod Trumpom i izvršna vlast „čini se da čini sve što može da demontira Ustav“, rekao je Biden. „Po mom mišljenju, nalazimo se u takvom trenutku američke historije, što se ogleda u svakom surovom izvršnom činu, svakom ukidanju osnovnih sloboda, svakom urušavanju dugogodišnjih, uspostavljenih presedana.“ Prema Bidenu, Trump nije sam u napadu na američke institucije, već za to ima pomoć u američkoj zakonodavnoj i sudskoj vlasti. „Oh, pripremite se, ljudi, ovo tek počinje“, poručio je bivši predsjednik. Trump i opozicija I nakon ovog Bidenovog govora iz aktuelne administracije došle su uvrede na račun bivšeg predsjednika. Iz reakcije Trumpovih ljudi jasno se vidi da oni ne žele da diskutuju s Bidenom ili s njegovim demokratima. Oni su za Trumpove ljude krivci za sve što se dešava u Sjedinjenim Državama i svijetu, a aktuelni predsjednik je jedini koji to može popraviti. Ali od ovih Trumpovih reakcija važnija je činjenica da se Trumpovom stilu u politici protive i unutar njegove Republikanske stranke, dok demokratska opozicija sve teže parira njegovom narativu. Demokrati naprosto nemaju ideje kako da se suprostave političaru koji svaki svoj potez pretvara u show program i koji dobiva ustupke čak i od američkih prijatelja nakon što im zaprijeti. Trumpu pruža otpor i pokret MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom), koji je vjerno stajao iza njega. Ovih dana Trump i MAGA su u sukobu oko Jeffreya Epsteina , jer predsjednik ne želi da ispuni spredizborno obećanje i objavi sve dokumente vezane za ovaj slučaj. Trump ne odustaje od svog stila, čak i onda kada prijeti sukob unutar Sjedinjenih Država ili sa saveznicima širom svijeta. U proteklim mjesecima pokazao je da ne preza od upotrebe sile kada se njegovi stavovi kose s pozicijama drugih izabranih zvaničnika . Čemu služe državne institucije? Neki postavljaju pitanje da li nakon Trumpovog mandata mogu da prežive američke institucije kao nezavisne. To se posebno odnosi na sudsku vlast, koju je Trump stavio pod svojevrsni pritisak nakon što je mjesecima tvrdio da je on žrtva njihovih progona. Biden u tome, dakle, nije sam. Bidenovo insistiranje da je ovo samo početak Trumpovog napada na institucije ima uporište u onome što aktuelni predsjednik radi. Brojne izvršne naredbe koje je donio, zaobilazeći zakonodavna tijela, govore da Trump želi provesti svoju volju. Biden i drugi američki predsjednici nisu tako često posezali za ovim alatom kada se radi o pitanjima koja dijele Amerikance. Oni koji podržavaju Trumpa u njegovu odbranu će navesti da Biden nije baš najbolja osoba za te kritike, jer je u svojim zadnjim danima u Bijeloj kući „preventivno“ pomilovao članove vlastite porodice u slučajevima krivičnog gonjenja. Oni koji ne podržavaju Trumpa reći će da je sadašnji predsjednik pomilovao 1.500 ljudi osuđenih za upad u Kapitol 6. januara 2021. godine. Upravo ova dva primjera govore o krizi u američkim institucijama, jer ih predsjednici koriste za lične obračune. Takve stvari nisu se ovako često događale u Sjedinjenim Državama samo desetak godina unazad. To je još jedna poveznica između Bidena i Trumpa, čiji strateški ciljevi nisu bitno različiti, ali metode rada jesu . Trumpove metode su bitno različite od Bidenovih, čak i u porukama koje šalje. Trump tvrdi da će s grupom milijardera siromašnim donijeti prosperitet, dok je Biden tvrdio da je snaga američkog sistema u srednjem sloju. I tu leži jedan od ključeva borbe koja traje u Sjedinjenim Državama. Trump smatra da ljudima na vlasti treba dati odriješene ruke da vode državu, a neki njegovi oponenti kažu da su jake institucije garancija da američka republika neće potonuti u autokratiju. U toj borbi, koja po Bidenu trenutno ide u korist Trumpa, mogao bi nastati drugačiji sistem, koji u oba slučaja zahtijeva neke promjene. Članak je ranije objavljen. na portalu nap.ba

The wider public had hardly heard of a little-known Spanish media outlet, yet this week it shook the Caucasus. Armenia's decision could alter the balance in the Caucasus, Central Asia, and the Middle East. Photo: The map of the Lachin corridor For many, the Spanish portal Periodista Digital was virtually unknown. Its small following on social media, despite Spanish being the mother tongue of half a billion people, suggests it isn’t particularly influential. Yet, this week, it showed it could have a massive impact even on the other side of Europe—in the Caucasus. The outlet claims that, through the Armenian diaspora in France, it obtained a "secret memorandum" signed by Armenia, Azerbaijan, and the United States. According to this document, the three countries would build a " Trump Bridge " corridor through Armenia's Syunik province. The 42-kilometer corridor would connect Azerbaijan's Nakhchivan exclave with the rest of its territory and would be managed by an unnamed American company for 99 years, although Yerevan would formally retain sovereignty. The article might have gone largely unnoticed had it not been massively shared and cited on social media by (pro-)Russian accounts, portraying it as a betrayal of the Armenian people by pro-Western Prime Minister Nikol Pashinyan. That the Spanish outlet touched upon a sensitive and important issue was confirmed by Yerevan’s swift reaction. " This fake news was published by a suspicious website called Periodista Digital, which has repeatedly been criticized for serving as a platform for fake personas and distributing manipulative and baseless content. The article in question has nothing to do with reality ," the Armenian government stated. Officials added that their own project, called the " Crossroads of Peace ," remains on the table, with Pashinyan last publicly discussing it on July 16. A Corridor That Changes Everything Russia's preoccupation with its aggression against Ukraine has left room for other powers to gain a foothold in the Caucasus. Other media outlets have written about this part of the world and debated what the so-called " Zangezur Corridor ," as officially named by Baku, would mean for the region. Developments on the ground are evident, as shown by Moscow's growing nervousness and intensified media attacks on Pashinyan. Meanwhile, tensions between Russia and Azerbaijan have escalated in recent weeks, with arrests and canceled meetings fueling the standoff. The issue has gained further importance amid the Israeli-Iranian war, following accusations that Israel used Azerbaijani territory to launch strikes on Iran—allegations Tehran itself has not confirmed. Excellent ties between Baku and Tel Aviv have only fueled speculation, as well as fears that third parties might wedge themselves between Armenia and Iran—or, viewed broadly, between Russia and the Persian Gulf. How Azerbaijan links its territories is of critical importance for the Caucasus and the powers with stakes there. If Armenia allowed a corridor through its land that it does not control, the regional dynamics would shift significantly. Currently, Azerbaijanis reach the rest of their country via Iran, a route through which Turkey sends over forty thousand trucks annually to access Central Asia. A corridor through Armenia could also reshape Europe’s energy map, allowing Azerbaijani gas, as well as Kazakh and other Central Asian supplies, to flow through Turkey into Europe. This could cut Russia’s share of the European market by some fifteen percent in a short time. The corridor could facilitate trade worth between fifty and a hundred billion dollars annually by 2027, shortening transport routes between Europe and parts of Asia by twelve to fifteen days. Regional Relations These points are well known to anyone following Caucasus affairs. But the story was revived in April this year, when the Armenian parliament passed a package of measures pushing the country toward European Union membership. Earlier, in January, Donald Trump appointed Louis L. Bono as acting director of the State Department's Bureau of European and Eurasian Affairs. Bono, a former senior adviser on Caucasus negotiations, suggested placing an international monitoring system over the Armenian corridor, modeled after the Panama Canal or the Berlin access routes during the Cold War. The West—especially Washington—has clearly seen that part of the Caucasus has grown weary of Vladimir Putin's Russia and that now is the right time to push for change. Following the Nagorno-Karabakh war and Pashinyan's rise to power, Russia has lost leverage to keep former Soviet republics aligned. Armenia has had enough of poverty, while resource-rich Azerbaijan seeks further development. Connecting Nakhchivan with mainland Azerbaijan is also in Turkey’s interest, as it would insert Ankara into yet another Europe-to-Asia route. Turkey has pursued influence in Central Asia for centuries. Its deeper penetration into that region would be bad news for Moscow, which has long relied on Iran to curb Turkish influence since the Soviet collapse. Iran, meanwhile, seeks to maintain its border with Armenia and enjoys strong ties with Yerevan. This was evident last week in comments by Iran’s ambassador to Armenia, Mehdi Sobhani. He stated that Tehran does not object to Azerbaijan drawing closer to the West, particularly the EU, and that Iran respects the decisions of an " independent state " with the right to conduct an " independent foreign policy ." Sobhani added that Iran has helped Armenia diversify its foreign policy, citing two examples: an Armenian waste treatment plant built by an Iranian company with World Bank and EU funds, and the modernization of the Meghri customs office, financed by European institutions but carried out by Iran. The Iranian diplomat stressed that Armenia’s rapprochement with the EU also opens opportunities for broader regional cooperation involving Tehran, adding: " We trust our Armenian friends. The Armenian government is very sensitive in supporting and protecting its relations with Iran, because it is in the interest of both countries and both peoples ." The West or China? Such a stance from Iran may come as a surprise or signal a subtle shift in its approach. Russia, since the Syrian war, has repeatedly made concessions to third parties at Iran's expense. One need only recall Moscow’s long-standing tolerance of Israeli airstrikes on (pro-)Iranian positions in Syria. Similarly, during Israel’s recent attacks on Iran, Moscow sought not to upset Tel Aviv despite its supposed " strategic partnership " with Tehran. Nevertheless, things are far from finalized. Azerbaijan and Armenia are still negotiating a peace treaty, which would be the first step in resolving the corridor issue and positioning major powers in the Caucasus. Before such a treaty is signed, a constitutional referendum may be required in Armenia—providing the opposition with an opportunity to challenge Pashinyan's government. Armenia and Azerbaijan increasingly see a chance to position themselves as a bridge linking the West and China, Europe and Asia, potentially reaping huge financial rewards. Within China’s " Belt and Road " initiative, Iran and the Caucasus hold special importance. Such a project could benefit nearly every state in the region—except Russia, which risks losing two more countries where it has wielded dominance for decades. Moscow’s nervousness over current developments between Armenia and Azerbaijan shows its displeasure. On the ground, Russia is largely isolated, but not yet defeated. The article was previously published on nap.ba .

Američki predsjednik Donald Trump potvrdio je podršku suverenitetu Maroka nad Zapadnom Saharom , rekavši da je marokanski plan autonomije za tu teritoriju jedino rješenje za spornu regiju, javila je u subotu državna novinska agencija MAP, a prenio Reuters. Foto: Donald Trump Dugo zamrznuti sukob suprotstavlja Maroko, koji teritoriju smatra svojom, protiv Polisario fronta , kojeg podržava Alžir , a koji tamo traži nezavisnu državu. Trump je na kraju svog prvog mandata priznao marokanske pretenzije na Zapadnu Saharu, koja ima rezerve fosfata i bogata ribolovna područja, kao dio sporazuma prema kojem je Maroko pristao normalizovati svoje odnose s Izraelom . Njegov državni sekretar, Marco Rubio , jasno je stavio do znanja u aprilu da podrška Maroku po tom pitanju ostaje politika Sjedinjenih Američkih Država , ali ovo su bile Trumpove prve citirane izjave o sporu tokom njegovog drugog mandata. „Također ponavljam da Sjedinjene Države priznaju marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom i podržavaju ozbiljan, kredibilan i realističan prijedlog autonomije Maroka kao jedinu osnovu za pravedno i trajno rješenje spora“ , citirao je MAP Trumpove riječi u poruci marokanskom kralju Muhamedu VI . „Zajedno unapređujemo zajedničke prioritete za mir i sigurnost u regiji, uključujući i nadogradnju Abrahamovog sporazuma, borbu protiv terorizma i širenje trgovinske saradnje“ , rekao je Trump. Kao dio Abrahamovog sporazuma potpisanog tokom Trumpovog prvog mandata, četiri zemlje s muslimanskom većinom složile su se o normalizaciji diplomatskih odnosa s Izraelom nakon posredovanja Sjedinjenih Država. U junu ove godine, Ujedinjeno Kraljevstvo je postala treća stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koja je podržala plan autonomije pod marokanskim suverenitetom za tu teritoriju, nakon Sjedinjenih Država i Francuske . Alžir, koji je priznao samoproglašenu Saharsku Republiku , odbio je učestvovati u okruglim stolovima koje je sazvao izaslanik UN-a za Zapadnu Saharu i insistira na održavanju referenduma s nezavisnošću kao opcijom.

Grupa arapskih država pridružila se apelu kojim se poziva Hamas da odustane od vlasti u Pojasu Gaze. Ovaj potez dolazi u vremenu kada se milioni Palestinaca nalaze na ivici opstanka. Foto: Gaza u ruševinama Vlade nekih arapskih država kasne s reakcijama i na ono što se dešava u njihovom regionu, čak i u procesima u koje su direktno uključene. Posljednji dokaz tome je ovosedmični sastanak u Ujedinjenim nacijama, gdje se grupa arapskih država pridružuje apelu Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i još nekoliko država da se Hamas razoruža i odrekne vlasti u Pojasu Gaze. Od 7. oktobra 2023. godine, kada je Hamas napao jug Izraela i usmrtio stotine civila i mnoge odveo kao taoce, arapske države lutaju zarobljene između svoje zavisnosti od Zapada i nemogućnosti da iskažu ono što zaista žele, iako je i tada bilo jasno kuda sve to vodi . Arapske države su ostale nijeme i mjesecima nakon toga. Očekivale su od Sjedinjenih Američkih Država, pa onda Kine, Irana i bilo koga drugoga da obavi njihov posao. O Hamasu, starom neprijatelju S pomenutog sastanka, države Arapske lige, uz države Evropske unije i neke druge, pozvale su Hamas da se razoruža i odrekne vlasti u Pojasu Gaze, osudivši napad na Izrael od 7. oktobra i pozvavši na oslobođenje talaca. Ovaj potez Arapa neki sa Zapada su opisali kao „historijski“. Silazak Hamasa sa vlasti u zamjenu za vraćanje mira u Pojas Gaze ne bi bilo čudno da se na to ta palestinska grupa nije obavezala u julu prošle godine, kada je četrnaest palestinskih frakcija potpisalo sporazum u Pekingu , u kome između ostalog stoji da Hamas priznaje vladu na Zapadnoj obali pod okriljem Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Faktičko priznanje PLO-a i direktno priznanje Hamasa ko ustvari predstavlja Palestince, što se desilo prvi put u historiji, u konačnici znači i pravo Izraela da postoji u skladu s ranijim dogovorima. Nakon toga, Hamas je više puta ponavljao da je spreman da se odrekne vlasti u Pojasu Gaze, prihvaćao razne sporazume o prekidu vatre, a koje je izraelska vlada Benjamina Netanyahua odbijala pod različitim izgovorima. To je potvrdio i bivši američki državni sekretar Antony Blinken, koji je zaključio da Netanyahu ne želi priznati nikakvu palestinsku državu. Mediji sa Zapada, izvještavajući sa skupa, govorili su o presedanu, jer su Saudijska Arabija, Egipat i Katar pozvali Hamas da se razoruža i odrekne vlasti. Isticanje ovih država nije slučajno, jer se radi o vjerovatno, uz Ujedinjene Arapske Emirate, najmoćnijim među Arapima. Ali, osim u slučaju Katara koji je godinama finansijer Hamasa, Saudijska Arabija i Egipat od ranije tu palestinsku grupu vide kao prijetnju. U obje ove države pokret Muslimansko bratstvo smatra se za terorističku organizaciju, a Hamas je ideološki i na druge načine blizak tom pokretu. Dakle, osim u slučaja Katara, to je nastavak iste politike prema Hamasu. Kome pišu Arapi? U vremenu dok ljudi u Pojasu Gaze umiru od gladi, iz nekog razloga otvoreno je pitanje Hamasa, koji je desetkovan u borbama protiv mnogo jačeg protivnika. Razaranje koje su pretpjeli i oni i palestinski civili otvaraju hipotetičko pitanje da li bi Hamas napao na Izrael da je znao posljedice. To što sada traže kraj Hamasa oni koji su ga doživljavali kao prijetnju, izgleda samo je diplomatski manevar da se sa sebe skine odgovornost. Arapskoj ligi to nije prvi put. U novembru prošle godine, kada je već bio poznat ishod američkih predsjedničkih izbora, Arapska liga je, s desetinama muslimanskih država, od Donalda Trumpa tražila da uspostavi mir u Libanu i Palestini . Predstavnici 57 država u kojima živi 1,8 milijardi ljudi tražili su od Trumpa, čija je administracija više nego ijedna ranija popunjena proizraelskim kadrovima, da riješi probleme u njihovom dvorištu, čovjeka koji je u svom prvom mandatu priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i koji je pokazao da će za svog saveznika ratovati. Arapske i muslimanske vođe su tražile da, između ostalog, privoli Netanyahua da otvori koridore za dostavu hrane, vode i lijekova u Pojas Gaze. Da stvar bude apsurdnija, nekoliko arapskih država Trumpu je veoma brzo nakon toga obećalo milijarde dolara ulaganja u Sjedinjene Države, a prije i poslije ovoga skupa su na različite načine pomagali Izraelu u rat protiv Irana, jemenskih Husa i libanskog Hezbollaha. Preživjeti do uspostave države Ovaj potez arapskih država došao je u vrijeme kada Francuska najavljuje priznanje Palestine kao nezavisne države , koja bi trebala da postoji u miru pored Izraela. Slične korake najavljuje i Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada, nakon što je par država Zapada priznalo Palestinu. Prema ovom „planu“, koji odbijaju Sjedinjene Države i Izrael, insistira se na dvodržavnom rješenju, iako nema detalja kako to izvesti. Bivše izraelske i palestinske zvaničnike koji su nudili konkretne planove malo ko spominje, možda upravo zbog toga što nude konkretna rješenja koja bi možda donijela mir u Izrael i Palestinu i shodno tome na veliki dio Bliskog istoka. Koliko je čitav ovaj „plan“ čudan pokazuje i reakcija zvaničnog Rima. Italija će, poručuju, priznati Palestinu onda kada bude moguće tu ideju na terenu provesti. Iako je stav Italije iznuđen željom premijerke Giorgije Meloni da zadrži dobre odnose s Trumpom posve logičan – ako se stvari nastave odvijati ovom dinamikom od Pojasa Gaze i palestinskog naroda neće ostati ništa. U porušenoj enklavi nema dovoljno hrane i vode, dok ljude ubijaju u redovima za humanitarnu pomoć koja dolazi na kapaljku. Prioritet za Palestince sada nije sudbina Hamasa, od kojeg svi peru ruke, već kako preživjeti još jedan dan u nedostatku osnovnih potrepština i dok bombe padaju na izbjegličke šatore. Ali, neke arapske države manje se opiru stradanju Palestinaca nego li to rade neke afričke, latinoameričke, azijske ili evropske države. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Rat u Pojasu Gaze možda više nego ikada ranije tema je u mnogim državama Latinske Amerike. Na toj temi mnogi grade svoj politički i etički profil, a drugi na toj osnovi grade političke planove. Foto: Brazilski grad Rio de Janeiro Rat u Pojasu Gaze je došao u fazu kada Palestincima doslovno prijeti glad. Mediji javljaju da već ima umrlih od gladi, a međunarodne organizacije mjesecima upozoravaju da u Pojasu Gaze nema dovoljno hrane, vode i lijekova. Zabrana pristupa stranim medijima nije sakrila sliku realnog stanja na terenu – čitavi gradovi su izbrisani s lica zemlje, ljudi žive pod šatorima i ni tu nisu sigurni od napada izraelske vojske. U Pojasu Gaze nema sigurnog mjesta i već gotovo dvije godine svaka osoba može biti meta, čak i dok čeka u redu za neredovnu i nedovoljnu humanitarnu pomoć. Ipak, to nije dovoljno da neke države djeluju ili da barem osude masakriranje preko 20.000 djece, koja po svim pravnim i ratnim normama moraju biti zaštićena. Ni arapske države ne čine ništa po tom pitanju, izuzev dijelova Libana i Jemena koji su ušli u rat protiv Izraela u znak podrške palestinskom narodu. Libanski Hezbollah i jemenski Husi ušli su u neravnopravnu borbu, doslovno rizikujući vlastito uništenje. Pojasu Gaze susjedni Egipat, koji ima najveću i najjaču arapsku armiju, nije otvorio granični prelaz i civilima dostavio osnovne potrepštine. Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati obećavaju stotine milijardi dolara ulaganja u ekonomske planove američkog predsjednika Donalda Trumpa, a zauzvrat nisu dobili dozvolu da nahrane „arapsku braću“ u Pojasu Gaze. Za Palestince više razumijevanja i konkretnih poteza, u namjeri da im se pomogne, ima izvan arapskog svijeta. Ta činjenica će ostati zapisana u historiji i svjedočit će o stanju u kojem se nalaze neke države i narodi, o njihovim slobodama i etici, vladarima i politikama, interesima i planovima… Iran je ratovao s Izraelom i možda će opet u spirali sukoba koji su počeli 7. oktobra 2023. godine. Južna Afrika je Izrael izvela pred Međunarodni sud pravde pod optužbama za genocid. Malezija, Turska i Indonezija zagovaraju prava Palestinaca, a neke evropske države poput Španije, Slovenije, Norveške i Irske žele probuditi dio Zapada da zaustavi stradanje Palestinaca. Posljednjih sedmica sve aktivnija u namjeri da prizna Palestinu kao nezavisnu državu je Francuska. Brojne afričke i azijske države decenijama brane pravo Palestine i njenog naroda da postoji, držeći se međunarodnih pravnih normi i dogovorenih dokumenata u posljednjih sedamdesetak godina. Latinska Amerika je podijeljena Na drugom kraju svijeta, u Latinskoj Americi, najveći broj regionalnih sila nema dileme šta se događa u Pojasu Gaze. Stav prema Palestini i Izraelu za njih je postao važno pitanje, iako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, maše mačem i prijeti. Brazil, najveća sila Latinske Amerike, kojeg predvodi ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva jasno diže glas protiv teške humanitarne krize u Pojasu Gaze, dok dijelovi njegove opozicije, u namjeri da se približe Trumpu, podržavaju Izrael. Ljevičarski predsjednik Kolumbije Gustavo Petro, države koja je nekada bila važan izraelski i američki saveznik, opozvao je ambasadora iz Tel Aviva i ostavio dio opreme svoje vojsku bez održavanja, jer je ranije kupljena u Izraelu. Sadašnja kolumbijska opozicija je, dok je bila na vlasti, prigrlila Izrael zbog Sjedinjenih Američkih Država. Petro je izraelske operacije u Pojasu Gaze nazvao „genocidom“ i mjesecima o tome govori. Mladi čileanski predsjednik Gabriel Boric je, ubrzo po izbijanju rata u Pojasu Gaze, povukao ambasadora iz Tel Aviva. Njegova vlada je još u novembru 2023. godine govorila o „kolektivnom kažnjavanju“ Palestinaca i tvrdila da su civili najveća žrtva izraelskih napada. Iako je palestinska dijaspora brojna u Čileu, Boric to ne radi samo zbog njih. On je više puta pokazao da želi voditi državu koja će imati iste aršine za sve. Tako je, naprimjer, Čile osudio rusku agresiju na Ukrajinu, govoreći o (ne)poštivanju međunarodnog prava. Ljevičarska vlada Bolivije je u oktobru 2023. godine prekinula diplomatske odnose s Izraelom, nakon što ih je prethodna vlada 2020. godine obnovila odlaskom Eva Moralesa s vlasti. Morales je, osuđujući izraelske akcije protiv Palestinaca, prekinuo diplomatske odnose s Izraelom 2009. godine. Siromašna Bolivija je od dolaska Moralesa na vlast u pravilu na suprotnim stranama od Sjedinjenih Američkih Država. Venecuela i Kuba, koje dugo vremena nemaju diplomatske odnose s Izraelom, osudile su „genocid“ nad Palestincima još u prvim sedmicama rata u Pojasu Gaze. Tačnije, oni su ponovili stav koji su ranije imali. Belize je, također, prekinuo diplomatske veze s Izraelom. Honduras je osudio Hamas zbog napada na Izrael, a onda je zbog humanitarne krize u Pojasu Gaze povukao ambasadora iz Tel Aviva. Nikaragva, kao država koja se dugo vremena u pravilu protivi politici Sjedinjenih Američkih Država, osudila je Izrael zbog zločina u Pojasu Gaze. Kritike Izraelu je uputio i Meksiko na čijem je čelu ljevičarska predsjednica jevrejskog porijekla. Claudia Sheinbaum je naslijedila politiku svog prethodnika Andrésa Manuela Lópeza, njenog mentora i čovjeka koji i danas uživa ogromnu popularnost u svojoj državi. Sheinbaum je u martu ove godine priznala Palestinu kao nezavisnu državu. Ipak, Meksiko je zadržao neku vrstu distance i nije žestok u osudama Izraela kao, naprimjer, Kolumbija, te je pozvao na pregovore i dvodržavno rješenje. Peru je osudio izraelsko ponašanje u Pojasu Gaze i pozvao na dvodržavno rješenje, a sličan stav zauzeli su i Urugvaj, Kostarika, Panama i Dominikanska Republika. Na suprotnoj strani je Argentina pod predsjednikom Javierom Mileijem, koji je u znak solidarnosti s Izraelom prihvatio judaizam i u Latinskoj Americi je najveći zagovornik prava Izraela da radi šta želi i kako želi. Posljednjih sedmica neki argentinski mediji izvještavaju o pojačanom interesu Izraela za ulaganje u Argentinu. Odnos Mileija prema Izraelu je posljedica njegove namjere da slomi, kako kaže „komuniste“ u Argentini i regiji, pa je zbog toga od pojavljivanja u politici nudio ruku saradnje Sjedinjenim Američkim Državama – najvećem savezniku Izraela. Vlast koju je Milei zamijenio imala je potpuno drugačije stavove prema Palestini. Ekvador, nakon što je dugo vremena imao ljevičarske vlade, sada se svrstao uz Izrael. Desničarski predsjednik Daniel Noboa, koji potiče iz bogate porodice, blizak je saveznik Trumpove administracije i po logici stvari svrstao se uz Izrael. Podršku Izraelu je pružio i El Salvador kojim čvrstom rukom upravlja predsjednik Najib Bukele, koji je palestinskog porijekla i sin poznatog intelektualca, privrednika i imama Armanda Bukelea Kattána, čovjeka koji je sagradio prvu džamiju u toj centralnoameričkoj državi. Predsjednik Bukele, pozivajući se na svoje palestinsko porijeklo, osudio je palestinski Hamas nakon napada na Izrael i rekao da te „divlje zvijeri ne predstavljaju Palestince“. U grupu država koje podržavaju Izrael spadaju i Paragvaj i Gvatemala. Pravo na izbor Navedeni stavovi nekih država, poput onih najmoćnijih (Brazil, Argentina, Kolumbija, Meksiko, Čile) poprilično su jasne i moguće je pratiti njihov tok, baš kao i onih koji su stav zauzeli zbog odnosa prema Sjedinjenim Američkim Državama i postavke da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“. Dio država je zauzeo stav po principu da treba osuditi svako kršenje međunarodnog prava, bez obzira o kojoj se strani radilo. Ali, dio objašnjenja za stavove nekih država možemo tražiti i u najvažnijim političkim i društvenim procesima u Latinskoj Americi od kraja Drugog svjetskog rata. Neke su države napravile značajan iskorak posljednjih decenija, razvijajući se i jačajući, pa žele imati značajniji glas u svijetu. To se prije svega odnosi na Brazil, članicu BRICS-a i desetu ekonomiju svijeta koja je u ranijim godinama kotirala i bolje od toga. U Brazilu smatraju da ova velika država treba imati veći glas u svijetu, koji bi zavisno od ljevičarskih i desničarskih ideja trebao biti multipolaran ili pod kontrolom Zapada. Predsjednik Lula da Silva je, naprimjer, pokušao posredovati u okončanju rata između Rusije i Ukrajine, ali nije imao nikakvog uspjeha. Pored toga, latinoamerička podjela na ljevicu (koja je protiv dominacije Sjedinjenih Američkih Država) i desnicu igra važnu ulogu. Neki ljevičarski pokreti u Latinskoj Americi pokazivali su simpatije za palestinsku borbu od kraja Drugog svjetskog rata. Oni su podršku Palestini vidjeli kao borbu protiv kolonijalizma Zapada. Neki su stali uz Palestince zbog SSSR-a. Drugi su, vjerujući da Washington treba vući glavne konce na svjetskog pozornici, stali uz Izrael i gotovo sve druge države koje su Sjedinjene Američke Države vidjele kao saveznika. Dio razloga za formiranje stava prema Palestini i Izraelu leži i u religiji. Naime, Latinska Amerika je pretežno rimokatolička, ali snažan rast bilježe evanđelisti i protestanti. Pored njih značajno je prisustvo i drugih kršćanskih denominacija, kao i judaizma i islama. Posljednjih decenija brzo raste broj ljudi koji ne pripadaju niti jednog religiji. Tako, naprimjer, Izrael ima veliku podršku u državama u kojima je značajan broj protestantskih i evanđelističkih vjernika (Guatemala s 40%, El Salvador s 30%, ili Brazil s 24%), koji su često na suprotnim stranama od rimokatoličke glavne linije. Aktuelni brazilski predsjednik nema značajnu podršku među protestantima i evanđelistima, jer oni daju podršku opozicionaru, bivšem predsjedniku Jairu Bolsonaru i Trumpovom savezniku. Međutim, najvažniji razlog za ovakvu podjelu u Latinskoj Americi leži u činjenici da su tamošnji narodi okusili slobodu u odlučivanju, posebno od početka ovoga stoljeća. Građani na izborima dobijaju ono što izaberu i postizborna odstupanja od takvih stavova su rijetka. Ljevičari ne žele da Sjedinjene Američke Države dominiraju kontinentom, a desničari i centristi na razne načine žele uključiti najveću svjetsku silu u sve društvene i političke tokove. Zato je glas podrške Palestini ili Izraelu, ustvari, glas pobune ili svrstavanja, a nekad korištenje prava da se svoj stav iskaže u skladu s onim u šta vladajući vjeruju i to se nekada uradi bez obzira na cijenu koju će platiti. Članak je ranije objavljen na portalu PISjournal. net

Donald Trump je ostvario novu važnu pobjedu. Trgovinski sporazum s Evropskom unijom je više od trgovine i Washingtonu donosi nove poluge kontrole nad saveznicima s druge strane Atlantika. Foto: Von der Leyen i Trump u Škotskoj U nedjelju, na Trumpovom privatnom golf terenu u Škotskoj, američki predsjednik Donald Trump, u prisustvu šefice Evropske komisije, saopštio je svijetu da je postignut trgovinski sporazum na zadovoljstvo obje strane nakon „teških pregovora“. Nešto kasnije će američki potpredsjednik JD Vance na društvenoj mreži X napisati: „Cijela evropska štampa trenutno hvali predsjednika, zadivljena dogovorom koji je ispregovarao u ime Amerikanaca. Sutra će američki mediji nesumnjivo objavljivati naslove poput 'Donald Trump je dobio samo 99,9 posto onoga što je tražio'.“ Ursula von der Leyen je također izrazila zadovoljstvo postignutim sporazumom, ali njen nastup pred kamerama nije izgledao tako uvjerljiv kao Trumpov. Neki su je odmah počeli kritikovali. Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor je napisala na X-u da je „gospođa Von der Leyen najnekompetentnija predsjednica Evropske komisije ikad“. Salva kritika na račun ove političarke podsjetila je na one dane dok je bila njemačka ministrica odbrane. Neki su tada tvrdili da je u njenom mandatu njemačka vojska uništena. Šta je dogovoreno? Trgovinski sporazum koji se odnosi na 800 miliona ljudi i gotovo 44 posto globalnog BDP-a sam po sebi je važan. Von der Leyen ga je ocijenila „najvećim trgovinskim sporazumom ikad“. Sporazum je došao nakon što je Trump početkom aprila jednostrano uveo carine (tarife) za gotovo sve države , a Evropska unija je dobila jedinstvenu stopu od dvadeset posto. Brisel je danima nakon toga najavljivao odgovor Washingtonu i poručivao da se neće povući pred Trumpovim jednostranim mjerama. Istovremeno, dio establišmenta je govorio o potrebi dogovora na obostrano zadovoljstvo. Jedna od onih koja je posebno privukla pažnju bila je upravo Ursula von der Leyen. Ona je desetak dana nakon ovoga Trumpovog poteza u intervjuu za njemački list Die Zeit rekla da „Zapad kakav smo poznavali više ne postoji“, te da je oduvijek bila „uvjerena atlantistkinja“ i „velika prijateljica SAD-a“, ali da Trumpova politika pravi „povijesne promjene“, koje prisiljavaju Evropsku uniju da „igra vrlo aktivnu ulogu“ u oblikovanju novog svjetskog poretka. Tri mjeseca kasnije, Von der Leyen je izašla iz uloge revolucionarke. Njene poruke nakon sastanka u Škotskoj nisu bile tako radikalne. Govorila je o važnom sporazumu, uravnoteženoj trgovini, stabilnosti i predvidivosti u trgovini Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Ali šta je ustvari dogovoreno? Američke carine na uvoz iz Evropske unije iznosiće petnaest posto, Brisel se obavezuje da će masovno kupovati američko oružje i vojnu opremu, zatim američki gas, naftu i nuklearna goriva (prema Trumpu za oko 750 milijardi dolara, od čega za 250 milijardi u naredne tri godine), i uložiće u Sjedinjene Države 600 milijardi dolara. Dogovor o uvozu američke energije ne iznenađuje, jer Brisel i Washington žele prestati kupovati istu kod Rusije. Masovna kupovina oružja od strane Evropljana također nije iznenađenje, a što je posljednji junski samit NATO-a potvrdio . Zauzvrat, pohvalili su se oni koji drže da je ovo dobar sporazum za Evropsku uniju, Trump neće uvesti carine od trideset posto kako je zaprijetio dva dana prije sastanka u Škotskoj, nakon što je u aprilu uveo od dvadeset posto. Pored toga, neke grupe proizvoda neće biti carinjene prilikom uvoza u Sjedinjene Države, a neke carine poput onih na aluminij i čelik ostaju na pedeset posto. Vrijednost trgovine između Sjedinjenih Država i Evropske unije u 2024. godini iznosila je oko 976 milijardi dolara. Amerikanci su u Evropsku uniju izvezli robu vrijednu oko 370 milijardi, a u suprotnom smjeru poslano je robe u vrijednosti od 606 milijardi dolara. Njemački kancelar Friedrich Merz napisao je na X-u da bi trgovinski rat teško pogodio najveću evropsku ekonomiju i dodao da „stabilni i predvidljivi trgovinski odnosi s pristupom tržištu koriste svima s obje strane Atlantika, podjednako preduzećima i potrošačima“. Strateške implikacije O onome što je Ursula von der Leyen dogovorila posljednju riječ daće zemlje članice Evropske unije. Iz pređašnjih iskustava može se zaključiti da će sporazumu otpor pružiti neka od država članica, a da će se to potom „ispeglati“ ustupcima druge vrste. Osim ako članice Evropske unije u potpunosti ne odbace sporazum, on bi mogao pretrpjeti manje promjene. Međutim, već je jasno da je Trump uspio staviti pod kontrolu najveći broj evropskih država, što je iznenađujuće činjenicom da mu to sve teže uspijeva u drugim krajevima svijeta. Otpor koji mu pružaju neke države Latinske Amerike u Evropi gotovo da ne postoji. Ali, ni to nije bilo iznenađenje. Prije pomenutog NATO samita u junu, američki državni sekretar Marco Rubio bio je precizan kakvu to Evropu želi zvanični Washington. On je početkom aprila pripremao saveznike i javnost za ono što dolazi kada je posjetio Brisel. Kratko rečeno, on je tada Evropljanima poručio da ključ saradnje leži u vojno jačim evropskim saveznicima, odnosno u onome što se u međunarodnim odnosima naziva „tvrda moć“ (hard power). Suštinski, Sjedinjene Američke Države žele da dodatno vežu evropske saveznike za sebe, ali ne i da ih štite na svoj račun. Odnosno, Washington je spreman da Evropljanima obezbijedi sigurnost i energente, ali to će morati platiti. U perspektivi takav trend vodi u daljnje jačanje Sjedinjenih Država i veću evropsku zavisnost. Činilo se da je Von der Leyen mislila na drugačiji kraj Zapada kakvog poznajemo kada je o tome govorila u aprilu ove godine. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Široj javnosti malo poznati španski medij ovih dana zatresao je Kavkaz. Odluka Armenije mogla bi promijeniti Kavkaz, Centralnu Aziju i Bliski istok. Foto: Mapa Zanzegurskog koridora Za španski medij Periodista Digital mnogi donedavno nisu čuli. Mali broj pratilaca na društvenim mrežama, uzimajući u obzir da je španski jezik maternji za pola milijarde ljudi, ukazuje da ne uživa veliku popularnost. Ali, ove sedmice pokazao je da može imati ogroman uticaj čak na drugom kraju Evrope – na Kavkazu. Ovaj medij tvrdi da je putem armenske dijaspore u Francuskoj došao do „tajnog memoranduma“ koji su potpisali Armenija, Azerbejdžan i Sjedinjene Američke Države, prema kojem će tri države graditi koridor „Trump Bridge“ kroz armensku provinciju Sjunik. Koridor dug 42 kilometra povezao bi azerbejdžansku eksklavu Nahčivan i ostatak teritorije te države, a njime će upravljati neimenovana američka kompanija 99 godina, iako bi Jerevan formalno zadržao suverenitet. Članak bi možda ostao nezapažen većem broju čitalaca da ga na društvenim mrežama nisu masovno dijelili i citirali (pro)ruski profili, predstavljajući to kao izdaju armenskog naroda od strane prozapadnog premijera Nikola Pashinyana. Da je španski medij dotakao važnu i osjetljivu temu pokazala je i brza reakcija Jerevana. „Ovu lažnu vijest objavila je web stranica sumnjivog porijekla pod nazivom Periodista Digital, koja je više puta bila u fokusu kritika zbog činjenice da služi kao platforma za korištenje od strane lažnih osoba i distribuciju manipulativnih i neutemeljenih materijala. Navedeni članak nema nikakve veze sa stvarnošću“, poručili su iz vlade Armenije. Vlada dodaje da je njihov projekat nazvan „Rakršće mira“ na stolu i da je o njemu premijer Pashinyan zadnji put javno govorio 16. jula. Koridor koji mijenja sve Zauzetost Rusije agresijom na Ukrajinu otvorila je prostor drugim silama da uđu na Kavkaz. I drugi mediji su pisali o ovome dijelu svijeta i raspravljali šta bi za regiju značio „Zanzegurski koridor“, kako ga zvanični Baku naziva. Da se nešto na terenu dešava potvrđuje i nervoza Moskve koja se ogleda u pojačanim medijskim napadima na Pashinyana. Paralelno, sedmicama traje obračun Rusije i Azerbejdžana po raznim optužbama, pa su neki ljudi hapšeni i neki sastanci otkazani. Dodatnu važnost ovom pitanju dao je izraelsko-iranski rat, nakon nekih optužbi da je Izrael koristio Azerbejdžan za napade na Iran, iako to Teheran nije pominjao. Odlične veze Bakua i Tel Aviva ove špekulacije dodatno podgrijava, kao i mogućnost da se treće države ukline na granici između Armenije i Irana, odnosno Rusije i Perzijskog zaljeva ako gledamo širu sliku regiona . Kako će Azerbejdžan povezati svoju teritoriju pitanje je od najveće važnosti za Kavkaz i sile koje tamo imaju interes. Ukoliko bi Armenija dozvolila da kroz njenu teritoriju prolazi koridor koji ona neće kontrolisati, to mijenja regiju. Naime, sada Azerbejdžanci do ostatka svoje države putuju kroz Iran, kuda Turska, u namjeri da dođe do Centralne Azije, pošalje preko četrdeset hiljada kamiona godišnje. Koridor preko Armenije mogao bi promijeniti i energetsku sliku Evrope, jer bi azerbejdžanski gas, kao i onaj iz Kazahstana i ostatka Centralne Azije, mogao preko Turske biti poslan u Evropu. To bi Rusiji uzelo oko petnaest posto udjela na evropskom tržištu u kratkom roku. Koridor bi mogao omogućiti između pedeset i stotinu milijardi dolara godišnjeg prometa do 2027. godine i skratiti trgovačke rute između Evrope i dijelova Azije za dvanaest do petnaest dana. Regionalni odnosi Navedeno je poznato svima koje zanima Kavkaz i tu nema ničeg novog. Ali, priča se aktuelizovala u aprilu ove godine kada je armenski parlament usvojio set mjera koji zemlju guraju ka članstvu u Evropskoj uniji. Nešto ranije, u januaru, Donald Trump je imenovao za v.d. direktora Ureda za evropske i evroazijske poslove u State Departmentu Louisa L. Bona koji je bio savjetnik državnog sekretara za pregovore o Kavkazu. Bono je predložio međunarodni monitoring nad koridorom kroz Armeniju, po uzoru na Panamski kanal, ili koridore ka Berlinu tokom Hladnog rata. Zapadu je, posebno Washingtonu, jasno da se dio Kavkaza zasitio Rusije Vladimira Putina i da je pravo vrijeme da se stvari pokrenu sa mrtve tačke. Rusija, nakon rata za Nagorno Karabakh i nakon što je ranije na vlast u Jerevanu došao Pashinyan, nema načina da privuče bivše sovjetske republike. Armeniji je dosta siromaštva, a resursima bogati Azerbejdžan želi dodatni razvoj. Povezivanje Nahčivana i ostatka Azerbjedžana interes je Turske, koja bi sebe utkala u još jednu vezu Evrope i Azije. Turska bi, preko Azerbejdžana, postala most ka Centralnoj Aziji, gdje ima svoje interese stoljećima unazad. Daljnji prodor Turske u taj dio svijeta bio bi loša vijest za Moskvu, koja još od raspada SSSR-a od Irana očekuje da tamo suzbija turski uticaj. Iran želi zadržati granicu sa Armenijom i ima dobre veze s Jerevanom. To se moglo vidjeti i prošle sedmice iz riječi iranskog ambasadora u Jerevanu Mehdija Sobhanija. Sobhani kaže da Iranu ne smeta da se Azerbejdžan približava Zapadu, posebno Evropskoj uniji, i da Teheran poštuje odluke „nezavisne države“ koja ima pravo na „nezavisnu vanjsku politiku“. Sobhani kaže da je Iran pomogao Armeniji da diverzifikuje svoju vanjsku politiku. Naveo je i dva primjera. Pogon za preradu otpada u Armeniji gradila je iranska kompanija novcem Svjetske banke i Evropske unije, te modernizacija carinske kancelarije Meghri koju vrši Iran, a koju finansiraju evropske finansijske institucije. Iranski diplomata tvrdi da se približavanjem Armenije i Evropske unije otvara prilika i za daljnju regionalnu saradnju koja će uključiti Teheran i da iranske vlasti imaju puno povjerenje u armensku vladu. „Vjerujemo našim armenskim prijateljima, a armenska vlada je vrlo osjetljiva u podršci i zaštiti svojih odnosa s Iranom, jer je to u interesu obje zemlje i oba naroda“, rekao je. Zapad ili Kina Ovakav iranski stav možda je iznenađenje ili nagovještaj blagog iranskog zaokreta. Rusija je još od rata u Siriji pokazivala da trećim stranama često pravi ustupke i na račun Irana. Treba se sjetiti da je Rusija dozvolila da Izrael godinama bombarduje (pro)iranske položaje u Siriji. Također, tokom napada Izraela na Iran prošlog mjeseca Moskva je nastojala da se ne zamjeri Izraelu , iako između dvije susjedne države postoje sporazumi o „strateškom partnerstvu“. Međutim, stvari su daleko od realizacije, a Azerbjedžan i Armenija dugo pregovaraju o konačnom mirovnom sporazumu. Taj sporazum biće prvi korak u rješavanju pitanja koridora i potom pozicioniranja velikih sila na Kavkazu. Prije konačnog sporazuma najvjerovatnije biće potreban i referendum za promjenu ustava Armenije, što će biti prilika opoziciji da ruši Pashinyanovu vladu. Armeniji i Azerbejdžanu je postalo jasno da im se otvara prilika, ako stvari poslože kako treba, da postanu most koji spaja Zapad i Kinu, Evropu i Aziju, i da na tome zarade ogroman novac. U kineskoj inicijativi „Pojas i put“ Iran i Kavkaz imaju posebnu važnost. To bi moglo donijeti veću ili manju korist svim državama u tom dijelu svijeta, osim Rusiji koja bi mogla izgubiti još dvije države u kojima je decenijama odlučivala. Nervoza u Moskvi pokazuje da im se aktuelni procesi između Armenije i Azerbejdžana ne sviđaju, a iz stanja na terenu se vidi da su u tome, uglavnom, usamljeni, ali ne i poraženi. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

U augustu 2021. američka vojska napustila je Afganistan, a talibani ušli u Kabul. Novi rat u tom dijelu svijeta visio je u zraku. Ali, umjesto oružja, Rusija i Kina su izabrali diplomatiju. Foto: Ilustracija Informacija da je Moskva početkom ovog mjeseca priznala vladu talibanskog pokreta, protiv kojeg je ratovala i držala ga kao terorističku organizaciju, vjerovatno bi bila vijest dana širom svijeta da nešto ranije Zapad nije na vlast u Siriji doveo Ahmeda al-Sharaau, bivšeg pripadnika ISIL-a i al-Qaede, i kasnije mu ukinuo sankcije . Zato nije bilo zgražavanja nad ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji rehabilituje teroristički pokret, već samo konstatacija da je Rusija postala prva država koja je priznala talibansku vladu, odnosno vladu Islamskog Emirata Afganistana - kako glasi službeni naziv države. Amerikanci izlaze, Rusi i Kinezi ulaze Približavanje Rusije i talibana počelo je ranije, još dok su Amerikanci napuštali Afganistan i dok je u Damasku vladao Bashar al-Assad, i tada i danas štićenik Moskve. Američko povlačenje, iako je izgledalo haotično, bilo je proračunato ne samo jer je vojska bila umorna od rata u kojem nije mogla pobijediti. U tom povlačenju cijenu su platili Afganistanci. Talibani nisu ometali transportne avione da odvuku sve što žele. Predsjednički kandidat Donald Trump je govorio da je to katastrofa i da je talibanima ostavljena oprema vrijedna milijarde dolara. Tadašnji američki predsjednik Joseph Biden, provodeći ranije utvrđenu politiku koju je vodio i Trump u mandatu prije, povlačeći vojsku znao je šta radi i šta su moguće posljedice. Naime, decenijama je američka vojska vodila ratove u ruskom i kineskom dvorištu, preuzimajući teret suzbijanja raznih naoružanih grupa. Washington je procijenio da je vrijeme da se drugi bave tim pitanjem, posebno njihovi neprijatelji, nadajući se da će tako oni upasti u zamku. Stabilnost tog dijela svijeta interes je Rusije, Kine, Irana, Indije, Pakistana i država Centralne Azije, a korištenje tamošnjih resursa moguće je samo ako vlada mir. Međutim, talibani nisu mirovali i ratovali su protiv američke i ruske vojske u rasponu od nekoliko decenija. Koliko je Afganistan bogat pokazuje i američka diplomatska zabilješka koju je objavio The New York Times 2010. godine. To je „Saudijska Arabija za litijum“, navode. Tamo su i rezerve nafte i prirodnog gasa, minerala, dragulja, zlata, mermera... Američki istraživači su do 2010. pronašli nalazišta minerala vrijedna trilion dolara, a neki tvrde da su zalihe do tri puta veće. U mnogim dijelovima države nikakva istraživanja nisu vršena. Tu nije kraj važnosti Afganistana za geopolitičke procese u Aziji. Ova država graniči s Iranom i Kinom, te Centralnom Azijom preko Turkmenistana, Uzbekistana i Tadžikistana, što je rusko dvorište. Zatim, Afganistan graniči i s Pakistanom i spornim Kašmirom. Da je američko prisustvo u Afganistanu proteklo po planovima bilo bi geopolitička katastrofa za Rusiju i Kinu, ne samo zbog resursa. Centralna Azija je prostor od najveće važnosti za Rusiju, za njenu sigurnost i uticaj na ostatak Azije. Etnički sukobi mogli bi zapaliti taj prostor. U kineskom slučaju, granični prostor prema Afganistanu, uz „koridor Wakhan“, predvorje je kineske provincije Xinjiang – početne tačke „Pojasa i puta“ . Zato je Rusiji i Kini odgovaralo da američke snage region drže pod kontrolom, ali da s njim ne ovladaju. Moskva i Peking su se plašili prelijevanja sukoba iz Afganistana. Kinu su posebno brinuli Ujguri, muslimanski narod koji nastanjuje provinciju Xinjiang, u slučaju da talibani odluče pomoći braći s druge strane granice. Diplomatija, a ne sila Da bi spriječila nemire u regiji nakon povlačenja američke vojske, Rusija je odlučila da okrene novu stranicu u odnosima s talibanima, koji su SSSR vojno porazili i ubrzali njegov ekonomski i politički kolaps. Rusija je talibanima pružila ruku, a ovi sa zadovoljstvom prihvatili. Rusija je bila jedna od rijetkih država koja nije zatvorila svoju ambasadu u Kabulu 2021. godine, a već naredne godine je potpisala sporazum s talibanima o isporuci nafte, prirodnog gasa i pšenice uprkos tome što su od 2003. godine talibani proglašeni za terorističku organizaciju u Rusiji. Da bi saradnju podigla na viši nivo Moskva je imenovala specijalnog izaslanika za Afganistan Zamira Kabulova, koji je služio u Kabulu prije četrdeset godina kao sovjetski diplomata i kao ruski ambasador od 2005. do 2009. godine. Kabulov se decenijama zalaže za odnose s talibanima i održavao je s njima kontakte i kada su bili zabranjeni u Rusiji. To što je upravo njega Putin odabrao za svog izaslanika za Afganistan, govori koliko je misija važna za Rusiju. Na Zapadu je približavanje Moskve i talibana protumačeno kao namjera Putina da smanji izolaciju Rusije nakon agresije na Ukrajinu. Rusija je u junu prošle godine pozvala talibane na ekonomski forum u Sankt Peterburgu. Ali, još 2022. godine Rusija je bila prva država koja je potpisala međunarodni ekonomski sporazum s talibanima, isporučujući Afganistanu naftu, gas i pšenicu. U aprilu je šef ruske Vanjske obavještajne službe (SVR) Sergej Nariškin govorio o obavještajnim agencijama sa Zapada koje „traže način“ da pomognu pobunu protiv talibana i izazovu nestabilnost u Afganistanu. Pozitivno je ocijenio „aktivnosti sadašnjih afganistanskih vlasti u sferi izgradnje države“ i izrazio uvjerenje u „neizbježnost perspektive njihovog međunarodnog priznanja“, dodajući da je „želja Zapada da održi nestabilnost u Afganistanu kako bi unaprijedio vlastite geopolitičke interese“ po receptu iz Sirije, Iraka i Afrike. Da Nariškin nije govorio slučajno pokazalo se veoma brzo – Rusija je talibane skinula s liste terorista istog mjeseca. Tri mjeseca kasnije, Rusija je priznala talibansku vladu i postala prva država koja je to uradila, iako mnogi imaju odnose sa vlastima u Kabulu, poput Kine, Irana, Indije, Katara, Pakistana... Prvu talibansku vladu, od 1996. do 2001. godine, priznavale su samo Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Pakistan. Protiv Washingtona i uz podršku Kine Moskva je tako napravila pun krug u odnosima s talibanima. Nakon što su ratovali u Afganistanu, vlasti u Kabulu priznale Čečeniju kao nezavisnu državu i bili jedini koji su to uradili, da bi 2025. godine Moskva priznala talibane kao prijateljsku vladu s kojom imaju razne planove. Neki od tih ruskih planova imaju strateške dimenzije, poput protjerivanja američkog uticaja iz Afganistana i Centralne Azije. Zatim, podrška talibanima u obračunu s ISIL-om i svim drugim grupama, zaustavljanje uticaja trećih država, suzbijanje ilegalne trgovine oružjem i drogom te razni ekonomski projekti. Na koncu, gradnja gasovoda iz Rusije prema jugoistočnoj Aziji, o čemu se dugo govori i što su talibani prihvatili, jer će tako doći do značajnih finansijskih sredstava. Ubacivanje talibana u regionalne tokove odgovara i Kini, koja je počela s raznim projektima u Afganistanu, poput crpljenja nafte u bazenu rijeke Amu Darja iz 2023. godine. Kini je Afganistan, pored resursa, važan i kao kopnena veza prema Pakistanu i Iranu, što bi Pekingu omogućilo da izbjegava plovidbe morima gdje dominira Washington te okruživanje rivalske Indije . Stoga, plan Moskve je jednostavan. Talibane se mora odobrovoljiti i uključiti u regionalne okvire, formalno i neformalno, što će onemogućiti upliv država koje Rusija i Kina vide kao neprijateljske. Kraj rata u ovom dijelu svijeta žele i druge države kao i talibani. Generacija koja sada predvodi talibanski pokret decenijama je ratovala. Njihove poruke po ulasku u Kabul bile su u duhu saradnje sa svima uz uslov da se ne miješaju u njihovu politiku. Tu činjenicu Rusija želi iskoristiti svjesna ko su talibani i za koje vrijednosti se zalažu i da im je zbog toga Zapad zatvorio vrata saradnje. Uostalom, kada je Moskva probala silom natjerati talibane da im se pokore bila je teško poražena. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

In August 2021, the U.S. military withdrew from Afghanistan, and the Taliban entered Kabul. A new war in that part of the world seemed imminent. But instead of weapons, Russia and China chose diplomacy. Photo: Illustration The news that Moscow officially recognized the Taliban government—a movement it once fought and designated a terrorist organization—might have been headline news globally, had the West not, shortly before, helped bring Ahmed al-Sharaa, a former member of ISIS and al-Qaeda, to power in Syria and later lifted sanctions against him. That’s why there was no outrage over Russian President Vladimir Putin rehabilitating a terrorist movement, but rather a simple acknowledgment that Russia became the first country to officially recognize the Taliban government, now called the Islamic Emirate of Afghanistan. The Americans Exit, the Russians and Chinese Step In Russia’s rapprochement with the Taliban began earlier, while the Americans were still withdrawing and Bashar al-Assad—Moscow's client—was ruling in Damascus. The chaotic-looking U.S. withdrawal was calculated, not just because the military was exhausted from a war it couldn’t win. The Afghan people paid the price. The Taliban didn’t interfere as transport planes hauled away whatever the Americans wanted. Then-presidential candidate Donald Trump called the exit a disaster, claiming billions of dollars worth of equipment were left behind. President Joe Biden, continuing a policy also pursued by Trump, knew what he was doing and what the consequences might be. For decades, U.S. troops fought wars in Russia and China’s backyard, bearing the burden of suppressing various armed groups. Washington decided it was time others—especially adversaries—took on that role, hoping they might fall into the same trap. Stability in the region is of vital interest to Russia, China, Iran, India, Pakistan, and Central Asian states. However, peace is essential to tap into the region’s vast resources. Yet the Taliban, who fought both American and Soviet troops, have not been passive. The wealth of Afghanistan is detailed in a 2010 U.S. diplomatic cable published by The New York Times, describing it as the "Saudi Arabia of lithium." The country holds reserves of oil, natural gas, minerals, gemstones, gold, marble... By 2010, U.S. researchers had found mineral deposits worth $1 trillion; some believe reserves are up to three times greater. Many regions remain unexplored. Afghanistan borders Iran, China, and Central Asia via Turkmenistan, Uzbekistan, and Tajikistan—Russia’s sphere of influence. It also borders Pakistan and the disputed region of Kashmir. Had U.S. plans succeeded, it would have been a geopolitical disaster for Russia and China—not only because of the resources. Central Asia is strategically vital to Russia for its security and influence in Asia. Ethnic conflict could easily ignite the region. For China, Afghanistan borders Xinjiang province via the Wakhan Corridor—the gateway to the Belt and Road Initiative. Thus, it was in Russia and China’s interest that the U.S. maintained control but not dominance over the region. Both powers feared that conflict might spill over from Afghanistan. China was particularly concerned about the Uyghurs, a Muslim minority in Xinjiang, if the Taliban chose to support their brethren. Diplomacy Instead of Brute Force To avoid regional unrest post-U.S. withdrawal, Russia chose to reset its relationship with the Taliban, despite the USSR's past defeat at their hands—a defeat that hastened the Soviet collapse. Russia extended a hand, and the Taliban welcomed it. Russia was one of the few countries that kept its embassy open in Kabul in 2021, and the following year signed deals with the Taliban to supply oil, gas, and wheat—even though the group had been designated a terrorist organization in Russia since 2003. To elevate the relationship, Putin appointed Zamir Kabulov as special envoy for Afghanistan. Kabulov had served in Kabul 40 years earlier and was Russia’s ambassador there from 2005–2009. Long an advocate for engagement with the Taliban—even during their banned status in Russia—Kabulov's appointment signals the mission’s significance. In the West, Russia’s move was seen as Putin’s attempt to reduce Moscow’s isolation after the invasion of Ukraine. In June 2023, Russia invited the Taliban to its economic forum in St. Petersburg. But back in 2022, Russia was the first country to sign an international economic agreement with the Taliban—sending oil, gas, and wheat. In April, Sergei Naryshkin, head of Russia’s Foreign Intelligence Service (SVR), accused Western agencies of plotting rebellion against the Taliban to destabilize Afghanistan. He praised the Taliban’s state-building efforts and foresaw inevitable international recognition. He claimed the West sought to maintain instability in Afghanistan to pursue its own geopolitical interests—as it had done in Syria, Iraq, and Africa. Soon after, Russia removed the Taliban from its list of terrorist organizations, and three months later became the first country to officially recognize their government—despite countries like China, Iran, India, Qatar, and Pakistan already maintaining informal relations. From 1996 to 2001, only Saudi Arabia, the UAE, and Pakistan recognized the first Taliban government. Anti-Washington, With Chinese Backing Russia has thus come full circle in its relationship with the Taliban. Once enemies in war, the Taliban even recognized Chechnya’s independence—the only regime to do so. Now, in 2025, Moscow recognizes them as partners. Some Russian goals are strategic: Expel U.S. influence from Afghanistan and Central Asia, support the Taliban against ISIS and other groups, curb outside interference, suppress arms and drug trafficking, launch economic projects and most notably, a planned gas pipeline from Russia to Southeast Asia—long discussed—has been greenlit by the Taliban, which promises them much-needed income. China also supports integrating the Taliban into regional frameworks. It began projects in Afghanistan, including oil extraction in the Amu Darya Basin in 2023. For China, Afghanistan is not just about resources; it's a land link to Pakistan and Iran, enabling trade routes that bypass seas controlled by the U.S. and counter encirclement by rival India. Russia’s plan is simple: placate and integrate the Taliban into regional structures—formally or informally—to block influence from hostile powers. Other nations, as well as the Taliban themselves, also seek to end the war. Today’s Taliban leadership has fought for decades. Their messages upon entering Kabul were conciliatory—willing to cooperate as long as others don’t interfere in their politics. Russia sees this as a window of opportunity. It knows who the Taliban are, what values they uphold, and why the West won’t engage. After all, when Moscow once tried to conquer them by force, it was soundly defeated. The article was previously published on nap.ba .

On Thursday, Ukraine appointed a new prime minister. Economist Yulia Svyrydenko faces a daunting task—she must accomplish two strategically vital goals: retain the trust of U.S. President Donald Trump’s administration and align Ukraine’s economy with the demands of the war effort. Photo: Yulia Svyrydenko Since the onset of Russian aggression, Ukrainian President Volodymyr Zelenskyy has been fighting a key battle at home. He aims to demonstrate to the public that changes at the top of the government can happen even during wartime—thus challenging narratives questioning his legitimacy after his mandate expired and while free elections cannot be held nationwide. For these reasons—and others—Zelenskyy has in recent years reshuffled leadership in both the government and the military. In this latest shake-up, Zelenskyy dismissed Prime Minister Denys Shmyhal and replaced him with Yulia Svyrydenko (39), previously Deputy Prime Minister and Minister of Economy since 2021. Her appointment was supported by 262 of 450 members of the Ukrainian parliament, which is dominated by Zelenskyy’s party, Servant of the People. Shmyhal, who served five years as prime minister—a record in Ukraine—will now head the Ministry of Defense, while outgoing defense minister Rustem Umerov will become Ukraine’s ambassador to Washington. Retaining Trump and the West Svyrydenko’s appointment came as no surprise. She was involved in EU accession negotiations and played a key role in a mineral agreement between Zelenskyy and Trump, which would give American companies post-war access to Ukrainian natural resources in exchange for Washington’s continued support. This deal could become a cornerstone of Ukraine’s economic and geopolitical future. That deal reportedly helped keep Trump engaged with Ukraine—even after his infamous spat with Zelenskyy during the latter’s visit to the White House, a moment still fresh in many minds. Svyrydenko is no newcomer to Ukraine’s top political circles. She previously served as Deputy Chief of Staff to the President, effectively the right hand of Andriy Yermak, one of the most powerful figures in Zelenskyy’s government. Yermak, along with intelligence chief Kyrylo Budanov, represents the younger generation of officials on whom Zelenskyy relies most heavily. Well-known in the West, Svyrydenko’s experience and closeness to Zelenskyy’s inner circle were likely key factors in her appointment—already a challenging role under peacetime conditions, let alone during a full-scale war. Her name had already been floated as a potential future prime minister last year. Western media commentators have praised her quiet and persistent work style and her ability to build bridges wherever possible—earning her wide respect across Western capitals. War Economy In a devastated Ukraine, the ability to forge connections is a prerequisite for nearly everything else. Russia has long shifted its war goals from “denazification” to deindustrialization—systematically targeting Ukraine’s infrastructure: energy facilities, factories, mines, ports, railways, and roads. Svyrydenko must now not only rebuild but restructure the economy to serve wartime needs. Zelenskyy recently said the new government’s goal is to reduce Ukraine’s dependence on foreign weapons. “Weapons made in Ukraine now account for about 40% of what’s used on the front lines,” Zelenskyy stated. “That’s already more than at any time in our independence. Our production volume is significant, but we need more. Our goal is to reach 50% domestically produced weapons within the first six months of the new government by expanding domestic manufacturing.” This is no accident. Western countries are co-funding joint arms factories in Ukraine—a development Zelenskyy has praised as a step in the right direction. Svyrydenko will receive important support from Shmyhal in his new role as defense minister. As an economist, he will be tasked with increasing efficiency in military spending. For comparison, recall that Vladimir Putin appointed economist Andrei Belousov as Russia’s defense minister in May 2023, giving him similar responsibilities. This is an enormous challenge. In 2024, Ukraine allocated $53.2 billion—around 26% of its GDP—to defense. Experts estimate the country will need another $40 billion in international aid next year. Zelenskyy is betting that the Svyrydenko–Shmyhal duo will help secure it. Ready for War, Preparing for Peace War fatigue is setting in—not just in Kyiv and Moscow, but especially in Washington. Trump has been voicing this for months. Yet it remains unclear how to end the war, as neither side is willing to make concessions, especially regarding territory. Putin is trying to lure Trump into a trap—hoping to impose long-term conditional stalemates on Ukraine through negotiations. The situation on the battlefield reflects this tension. There have been no major offensives from either side in some time. The war has shifted into a phase of resource attrition. Ongoing battles across Ukraine—and occasionally inside Russian territory—suggest both sides are anxiously awaiting Trump’s mediation proposals. However, there is no guarantee Trump—or anyone else—can deliver peace. Trump has repeatedly said he dislikes Putin’s actions and has hinted at a new approach. This could either escalate tensions between Washington and Moscow or lead Trump to pull back, leaving Europe to manage the crisis alone. That’s why Zelenskyy wants his new government to boost arms production, develop new weapons systems, mass-produce drones, and build defensive systems—while also reforming the economy to suit wartime conditions and lay the groundwork for post-war recovery. The success of Svyrydenko’s government will be measured by its effectiveness on these fronts. The article was previously published on nap.ba .