My Items

On Monday, the UK government and European Union leadership, at the first summit post-Brexit, reached significant agreements. But more important than the deals themselves is London’s desire to remain close to Brussels. Phto: Keir Starmer In February, Prime Minister Keir Starmer will declare that the UK “does not choose between the United States and the European Union,” attempting to clarify London’s position after threats by U.S. President Donald Trump to impose tariffs on EU imports. While this statement was aimed at domestic political dynamics—particularly addressing euroskeptic opposition figures like Nigel Farage (“I fear we’re tying ourselves to EU laws”)—it echoes the stance of Winston Churchill, who in his 1946 Zurich speech advocated for a united Europe, strong U.S. ties, and the UK as a bridge between transatlantic allies. Of course, Starmer has not gone as far as Churchill, nor could he for many reasons. He has simply continued the policy he has pursued since becoming prime minister: collaborating with European partners to counter Russian expansionism in Eastern Europe. Last August, Starmer visited Berlin and Paris to discuss issues that ultimately led to concrete outcomes at this week’s summit. The London Summit The announcement of the summit reflected optimism long absent in UK-EU relations. Many recall footage of a solitary Theresa May sitting among her former EU colleagues as the UK finalized its Brexit departure in 2020. Diplomats familiar with this week’s London summit stated beforehand that it marked a “relaunch” of UK-EU ties, with a defense partnership agreement serving as proof. Shortly after, it was announced that London and Brussels had agreed to deals on defense and security, simplified food and agricultural trade, and streamlined border controls. Given Brussels’ prioritization of these issues, the agreements signal a new era. For instance, the Trump administration has been particularly critical of Brussels’ treatment of U.S. food exports. Starmer called the deals a “reset” in UK-EU relations. The UK will join a €150 billion EU program for joint arms production and procurement. This initiative, driven by several European powers, aims to bolster Ukraine’s defense against Russian aggression and prepare for potential cuts in U.S. military aid to Kyiv under Trump. The two sides also agreed to reduce food inspection procedures, allowing British companies to avoid carbon taxes. By 2040, this could generate €10 billion in profits for the UK economy. Brussels secured a 12-year extension for EU fishing vessels in UK waters, while the UK gained simplified entry into the EU via multiple border crossings with reduced checks. A New Chapter Starmer’s outreach to Brussels serves two key goals. First, to strengthen his Labour Party, whose base largely opposed Brexit. Second, to counter threats from Russia and Trump’s policies. The Kremlin and a potential Trump White House have shown disregard for European concerns, particularly regarding Ukraine. The warming of UK-EU relations became evident earlier this year when European Council President Antonio Costa noted a “new positive energy” between the two sides, foreshadowing this week’s summit. This is undeniably a major victory for Starmer. The EU remains the UK’s largest trading partner, with €950 billion in bilateral trade, despite a 21% drop in UK exports since Brexit. Simultaneously, Starmer has cultivated ties with Trump, exemplified by a recent UK-U.S. trade deal. While Trump secured tariff concessions, Starmer has maintained proximity to an administration that snubs many EU leaders. Starmer has capitalized on domestic sentiment to align closer to Brussels and integrate the UK into European initiatives, especially in Eastern Europe. Recent polls show Britons favor closer EU ties and disapprove of Trump’s policies. The EU has also shown subtle shifts in strategy. Beyond the UK, Brussels has hinted at offering Turkey a role in Europe’s new security architecture, leveraging Ankara’s strategic position from the Balkans to the Middle East. Turkey’s growing defense industry and military modernization strengthen its bid for deeper EU engagement. In dealing with both London and Ankara, Brussels has signaled it will not abandon its goals despite Trump’s policies. Moreover, the rallying of European powers against Russia sends a message to Washington—not just Trump—that Europe demands respect. This could influence U.S. policy toward China, as economic sanctions on Beijing would falter without EU cooperation. The UK’s resolve to support Kyiv has galvanized Brussels. Ambitious EU defense and arms production plans, unthinkable a few years ago, are now underway. Recent elections in Romania, where pro-EU forces defeated Moscow-aligned candidates, underscore Europe’s mobilization against Russian influence. Starmer has continued Boris Johnson’s pro-Ukraine stance, reinforcing London’s reputation as a reliable Western ally. Since taking office in July 2023, Starmer has won key battles, but the geopolitical contest persists. This article was originally published on nap.ba

U ponedjeljak su Vlada Ujedinjenog Kraljevstva i rukovodstvo Evropske unije, na prvom samitu nakon Brexita, postigli važne sporazume. Ali važnije od toga je želja Londona da bude uz Brisel. Foto: Starmer na samitu u Londonu U februaru će premijer Keir Starmer reći da Ujedinjeno Kraljevstvo „ne bira između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije“, pokušavajući da objasni pozicije zvaničnog Londona nakon prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa da će Briselu uvesti carine na uvoz. Iako je ova izjava bila namijenjena političkim procesima kod kuće i činjenici da mu opozicija, posebno ona euroskeptična u liku Nigela Faragea („Strah me je da se vežemo za EU zakone“), poručuje da ne žele da se poništi ono što je Brexit donio, ona podjeća na stav čuvenog Winstona Churchilla, koji je u govoru u Cirihu 1946. godine zagovarao ujedinjenu Evropu, jake Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo kao sponu među saveznicima s obje strane Atlantika. Naravno, Starmer nije išao daleko kao Churchill, niti to može zbog mnogo razloga. On je samo nastavio politiku koju vodi od dolaska na mjesto premijera, u namjeri da sa Evropljanima zaustavi rusko jačanje na istoku Evrope. Starmer je krajem augusta prošle godine posjetio Berlin i Pariz i razgovarao o onome što je na ovosedmičnom samitu dovelo do konkretnih rezultata. Londonski samit Najava samita pokazivala je optimizam koji godinama nedostaje u odnosima Londona i Brisela. Mnogi pamte snimke premijerke Therese May usamljene u punoj sali njenih bivših kolega kada se privodilo kraju napuštanje Evropske unije od strane Ujedinjenog Kraljevstva 2020. godine. Diplomate, upoznate sa ovosedmičnim samitom u Londonu, prije početka pregovora rekle su da je ovo ponovno pokretanje odnosa Ujedinjenog Kraljevstva i Evropske unije i da će sporazum oko partnerstva u oblasti odbrane to potvrditi. Ubrzo nakon toga saopšteno je da su London i Brisel dogovorili sporazume u oblasti odbrane i sigurnosti, olakšanju trgovine hranom i poljoprivrednim proizvodima te graničnim kontrolama. Ako se zna koliko Brisel drži do ovih pitanja, onda je to dokaz novog doba u odnosima dvije strane. Na primjer, Trumpova administracija posebno je ljuta na Brisel zbog tretmana američke hrane na evropskom tržištu. Starmer je sporazume nazvao „resetovanjem odnosa“ Londona i Brisela. London će s Evropskom unijom učestvovati u programu zajedničke proizvodnje i kupovine oružja vrijednom 150 milijardi. Program je dio nastojanja nekoliko evropskih sila da pomognu Ukrajini da se odbrani od ruske agresije i u slučaju da Trump smanji vojnu i svaku drugu pomoć Kijevu. Dvije strane su postigle i sporazum o smanjenim procedurama kontrole hrane, što će britanskim kompanijama omogućiti izbjegavanje oporezivanja po osnovu ugljenika. Do 2040. godine to bi britanskoj privredi moglo donijeti oko deset milijardi eura profita. Briselska strana dobila je dvanaestogodišnje produženje dozvola brodovima da ribare u britanskim vodama, a Britanci pojednostavljeniji ulazak u Evropsku uniju preko više graničnih prelaza uz smanjenje kontrola. Novo poglavlje Starmerova politika približavanja Briselu ima dva važna cilja. Prvi je jačanje njegovih laburista, koji su većinski tražili da UK ostane u Evropskoj uniji. Drugi je prijetnja iz Rusije i Trumpova politika. Kremlj i Bijela kuća, u slučaju Ukrajine, ignorišu zahtjeve Evropljana . Da traje približavanje Londona i Brisela bilo je jasno i početkom godine. Tada je predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa rekao da postoji „nova pozitivna energija“ u odnosima dvije strane, najavljujući ovosedmični samit. To je bez ikakve sumnje velika pobjeda premijera Starmera i činjenicom da je Evropska unija najveći trgovinski partner njegove zemlje sa oko 950 milijardi eura međusobne razmjene, a pad britanskog izvoza iznosio je 21 posto od Brexita. Istovremeno, Starmer je izgradio dobre veze s Trumpom, što je potvrđeno trgovinskim sporazumom dvije države od prije petnaestak dana. Trump je dobio što je htio, nakon što je uveo carine svim državama, a Starmer je ostao blizak njegovoj administraciji koja ignoriše brojne evropske lidere, uključujući najveći dio vrha Evropske unije. Starmer je iskoristio raspoloženje kod kuće da bi se približio Briselu i svoju državu dodatno upleo u evropske procese, posebno na istoku Evrope. Naime, neke novije ankete pokazuju da se Britanci nisu „ohladili“ od ideje da budu bliže Briselu i da nisu zadovoljni Trumpovom politikom. Nova stranica u politici Evropske unije pokazala se i mnogo stidljivijim potezima nego u slučaju Londona, kada je Brisel otvorio mogućnost da u novoj evropskoj sigurnosnoj arhitekturi važno mjesto ponudi Turskoj , koja ima strateški važnu poziciju od Balkana do Bliskog istoka i od Crnog mora do Mediterana. Turska vojska i industrija oružja u razvoju novi je adut Ankare u namjeri da se dodatno približi evropskim silama. Brisel je u slučaju Londona, a moguće i u slučaju Ankare, pokazao da rukovodstvo Evropske unije neće odustati od svojih ciljeva, uprkos Trumpovoj politici. Šta više, okupljanje starih evropskih sila u front protiv Rusije poruka je Washingtonu, ne samo Trumpu, da Evropljani traže poštovanje. To bi Trumpu moglo biti posebno važno u politici prema Kini. Ekonomsko kažnjavanje Kine neće biti uspješno ako se Washingtonu ne priključi i Brisel. Britanska volja da se Kijev odupre Rusiji pokrenula je Brisel. Sada se pojavljuju razni planovi o zajedničkom djelovanju. Evropljani su, nakon ruske agresije, krenuli sa ambicioznim planovima i u polju odbrane i proizvodnje oružja, što je još prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Odlučnost da se suprotstavi ruskom uticaju i svakoj politici koja potkopava nastojanja Brisela da se Kremlj potisne na svaki način iza linije fronta u Ukrajini, pokazali su i nedjeljni izbori u Rumuniji . Mobilizacija evropskih sila pokazala je da je moguće pobijediti Rusiju i na prostorima gdje je uticaj Kremlja građen stoljećima. Starmer je nastavio politiku svog prethodnika na poziciji premijera Borisa Johnsona. Čini se da je britansko držanje po pitanju Ukrajine uvjerilo mnoge u Evropi da London, za razliku od nekih drugih, nema namjeru ispuniti želje Rusije i ugroziti interese Zapada koji naginje ka podjelama. Od dolaska na vlast u julu prošle godine Starmer je dobio neke važne bitke, ali rat još uvijek traje. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Američki predsjednik Donald Trump otkrio je nove detalje o svom planu za sistem raketne odbrane „Zlatna kupola“ za zaštitu zemlje od napada, rekavši da bi trebao biti operativan za oko tri godine. Foto: Ilustracija Predsjednik je najavio početno finansiranje plana od 25 milijardi dolara, za koji je rekao da bi na kraju mogao koštati ukupno oko 175 milijardi dolara, javio je AFP. „U kampanji sam obećao američkom narodu da ću izgraditi najsavremeniji raketni odbrambeni štit“, rekao je u Bijeloj kući. „Danas sa zadovoljstvom objavljujem da smo zvanično odabrali arhitekturu za ovaj najsavremeniji sistem.“ „Kada bude potpuno izgrađena, Zlatna kupola će biti sposobna da presreće rakete čak i ako budu lansirane sa drugih krajeva svijeta, pa čak i ako budu lansirane iz svemira“, rekao je Trump. „Ovo je veoma važno za uspjeh, pa čak i opstanak naše zemlje.“ Rekao je da će general američkih svemirskih snaga Michael Guetlein predvoditi napore i da je Kanada izrazila interes da bude dio toga jer „i oni žele imati zaštitu“ . Dok je Trump procijenio ukupni trošak na 175 milijardi dolara, Kongresni ured za budžet procijenio je cijenu presretača iz svemira za ograničeni broj interkontinentalnih balističkih raketa između 161 i 542 milijarde dolara tokom dvadeset godina. Zlatna kupola ima šire ciljeve, a Trump je rekao da će „rasporediti tehnologije sljedeće generacije na kopnu, moru i svemiru, uključujući senzore i presretače iz svemira“. Šef Pentagona Pete Hegseth , govoreći uz Trumpa, rekao je da je cilj sistema zaštita „domovine od krstarećih raketa, balističkih raketa, hipersoničnih raketa, dronova, bilo da su konvencionalni ili nuklearni“. Rusija i Kina protive se Zlatnoj kupoli Naziv Zlatna kupola potiče od izraelskog sistema protivvazdušne odbrane Gvozdena kupola koji je presreo hiljade raketa kratkog dometa i drugih projektila otkako je pušten u rad 2011. godine. Sjedinjene Države suočavaju se s raznim raketnim prijetnjama, ali se one značajno razlikuju od oružja kratkog dometa za koje je izraelska Gvozdena kupola dizajnirana. Pregled raketne odbrane iz 2022. godine ukazao je na rastuće prijetnje od Rusije i Kine . Peking smanjuje jaz s Washingtonom kada je u pitanju balistička i hipersonična raketna tehnologija, a Moskva modernizuje interkontinentalne raketne sisteme i razvija napredne precizne udarne rakete, navodi se u dokumentu. Također se navodi da će prijetnja dronova, koji su odigrali ključnu ulogu u ratu u Ukrajini ,  vjerovatno rasti, te se upozorava na opasnost od balističkih raketa iz Sjeverne Koreje i Irana, kao i na raketne i raketne prijetnje od nedržavnih aktera. Rusija i Kina su ranije ovog mjeseca oštro kritikovale koncept Zlatne kupole kao „ duboko destabilizujući“ , rekavši da riskira da svemir pretvori u „bojno polje“ . On „eksplicitno predviđa značajno jačanje arsenala za izvođenje borbenih operacija u svemiru“, navodi se u saopštenju koje je Kremlj objavio nakon razgovora između dvije strane. Sjedinjene Američke Države su posljednjih godina stekle vrijedno iskustvo iz stvarnog svijeta u odbrani od raketa i dronova. U Ukrajini su američki sistemi korišteni za suprotstavljanje naprednim ruskim raketama, dok su američki avioni i ratni brodovi prošle godine pomogli u odbrani Izraela od iranskih napada i više puta obarali rakete i dronove koje su lansirali jemenski pobunjenici Husi , koje podržava Teheran .

U nedjelju su Rumuni izašli na ponovljene predsjedničke izbore. Pobjedu je odnio kandidat koji je po volji Brisela. Poražen je kandidat nazvan „rumunski Trump“, koji vodi „prorusku politiku“. Foto: Nicusor Dan U novembru i decembru prošle godine Rumunija je bila u centru pažnje političara sa Zapada. Poništeni izbori su na suprotne strane stavili rukovodstvo Evropske unije i nekoliko vodećih evropskih sila, i potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država JD Vancea sa druge strane. U drami kakvu moderna evropska politika ne pamti, sud je poništio izbore nakon što je u prvom krugu pobijedio nezavisni kandidat Calin Georgescu . Ovaj do tada malo poznati političar pobijedio je premijera Marcela Ciolacua, kao i proevropska političarka Elena Lasconi. Georgescu i Lasconi trebali su odmjeriti snage u drugom krugu, a prema mnogima „proruski“ kandidat bio je favorit. Sud je poništio izbore uz tvrdnju da je Georgescu na nedozvoljeni način koristio kinesku društvenu mrežu TikTok i da mu je pomogla Rusija, koja se umiješala u rumunske političke prilike. Drugim riječima, protiv Rumuna su vođene operacije hibridnog ratovanja. Neki u Evropi i rukovodstvo Sjedinjenih Država smatrali su poništenje izbora napadom na demokratiju, dok su Brisel i nekoliko evropskih sila taj potez vidjeli kao odbranu demokratije. Bivši evropski komesar Thierry Breton početkom godine, komentarišući poništavanje izbora u ovoj državi, rekao je: „Uradili smo to u Rumuniji i uradićemo to u Njemačkoj ako bude potrebno“. U Njemačkoj izbori nisu poništeni. Proevropske stranke formirale su vladu , porazivši Alternativu za Njemačku (AfD). Vlada Friedricha Merza, nakon što je aktuelna američka administracija stala uz AfD, prvi je vanjskopolitički poraz predsjednika Donalda Trumpa na Zapadu. Ponovljeni izbori Sud je također Georgescuu zabranio učešće na izborima. Dok rumunska javnost čeka obilje dokaza o detaljima hibridnog rata, održani su novi izbori. Drugi krug održan je u nedjelju, a kandidat stranke AUR George Simion, iza kojeg je stao Georgescu, suočio se s aktuelnim gradonačelnikom Bukurešta Nicusorom Danom. U prvom krugu izlaznost je bila 53, a u drugom visokih 64 posto. Etablirana rumunska i briselska politička elita udružila se protiv Simiona, kojeg su neki nazvali „rumunski Trump“ i optužili da vodi prorusku politiku. Dan, formalno nezavisni kandidat, odnio je ubjedljivu pobjedu (za više od sedam procentnih bodova), a Simion tvrdio da se radi o krađi, tražio da se glasovi ponovo pobroje i zahtijevao kod nadležnih da se izbori ponište. Pobjeda Dana nije iznenađenje, iako su mnogi očekivali da će desničar i nacionalista Simion, na krilima Georgescuove popularnosti, izaći kao pobjednik. Simionu je u prilog išla i pobjeda iz prvog kruga. Ali, desilo se ono što u Francuskoj godinama preživljava Marine Le Pen – u drugom krugu izbora svi su bili na suprotnoj strani. Dan je previše iskusan političar da bi ovakvu priliku propustio, a njegov imidž bio je dovoljno dobar da iza njega stane širok front. Također, prema mišljenju mnogih, on se u kampanji bolje snašao od rivala. Oni koji su Danu povjerili ovaj odgovoran zadatak nisu pogriješili. Dan i Simion su ponudili dvije potpuno različite politike, što nije čest slučaj na Zapadu. Dan je kontinuitet dosadašnje politike Rumunije prema Evropskoj uniji, NATO-u, Ukrajini i Rusiji. Simion je uglavnom na suprotnim stranama, a neki njegovi stavovi su kontradiktorni. Na primjer, smatra da Rumuniji trebaju pripasti dijelovi Ukrajine i Moldavija, ali ne pomišlja da vrati susjednoj Mađarskoj teritorije koje na svoje mape ucrtava Viktor Orban, još jedan zaljubljenik u Trumpa i zagovornik mira u Ukrajini na račun Kijeva. Orban je na ovim izborima podržao desničara Simiona, a Mađari u Rumuniji većinski su stali iza njegovog protivkandidata liberala Dana. Olakšanje u Briselu, ali ne i širom Zapada Pobjeda Dana važna je za Brisel i evropske vođe zbog niza stvari. Budući da rumunski predsjednik ima velike nadležnosti u kreiranju vanjske i sigurnosne politike, to znači nastavak dosadašnjeg odnosa prema Ukrajini, a što je Trump pokušao promijeniti . Ipak, nekima su ovi izbori poraz Zapada. U vodećem britanskom konzervativnom magazinu The Spectator, gdje je bivši premijer Boris Johnson bio urednik, u članku Neila Clarka pod naslovom „Demokratija umire u Rumuniji“, konstatuje se da bi Rumuni birali, po želji Brisela, sve dok ne izaberu prihvatljivog pobjednika. Za autora, Georgescu je pravi pobjednik izbora i na kraju članka pita „da li zaista vjerujete da će 2025. godine kandidatu koji zastupa anti-EU, anti-NATO stavove u strateški važnoj zemlji u Evropi biti dozvoljeno da pobijedi na izborima?“ Da li će nepodobim kandidatima biti dozvoljeno da pobijede na nekim evropskim izborima biće poznato ako se takav slučaj desi. Ali ono što se može sa sigurnošću reći jeste da će se Brisel i više evropskih lidera potruditi da njima prihvatljiv kandidat pobijedi. Na ovim rumunskim izborima Francuska je imala važnu ulogu. Simionu je posebno zasmetao predsjednik Emmanuel Macron za kojeg je rekao da ima „diktatorske tendencije“ i da Francuskom upravljaju „ajatolasi“. U Rumuniji, gdje je glas Francuske važan, ovo je bio autogol za Simiona. Ali, to ne znači kraj. Sa 38 godina i sa 5,3 miliona glasova na nedjeljnim izborima, Simion će biti prijetnja vladajućim. Njegova politika zasnovana na postavci da je „čovjek iz naroda“, da je vjernik i da ga zanimaju prevashodno interesi Rumunije, imaće svoje pristalice i kada se nedjeljni izbori zaborave. Simion nije sam. U „odbranu demokratije“ stao je i Pavel Durov, osnivač i vlasnik Telegrama, izrazito popularne aplikacije u istočnoj Evropi. On je na dan izbora rekao da je odbio zahtjev jedne države Zapada da na ovoj platformi „ušutka“ konzervativne glasove u Rumuniji. Tu državu nije imenovao, ali je uz objavu stavio emoji baguettea, što je jasna aluzija na Francusku čiji je državljanin i gdje je bio pritvaran zbog pitanja sloboda i zabrana na Telegramu . Ovakav upliv stranih faktora na izbore u jednoj evropskoj državi možda nikada ranije nije viđen. Pored tema koje su značajne za svakodnevni život, Rumuni su se direktno ili indirektno bavili Trumpom, ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, Macronom, šeficom Evropske komisije Ursulom von der Leyen, ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i mnogim drugim. Budući da se radi o velikim silama sposobnim da utiču na javnost, pitanje je da li su Rumuni hladne glave mogli odabrati svog favorita. Ali, to je nova evropska realnost, dok Zapad prolazi kroz velike promjene i kada Trump i Putin crtaju novu mapu Ukrajine. Prošli mjesec je Ursula von der Leyen proglasila kraj „Zapada kakvog smo poznavali“ i rekla da traje borba za novi svjetski poredak u kome bi Evropa trebala igrati važniju ulogu. Izbori u Rumuniji su pokazali da se ova generacija evropskih političara neće predati bez borbe. Na rumunskim izborima biralo se, okvirno rečeno, između proevropske, proameričke i proruske Rumunije i Brisel je odnio pobjedu. Sada je pitanje za rumunske vlasti da li je bilo dozvoljenog stranog miješanja u izbore, dok se čekaju rezultati istrage o prvom krugu izbora koji su poništeni. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Protekle sedmice na Zapadu se govori o „genocidu“ u Južnoj Africi. Iza optužbi stoje predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump i njegov saradnik Elon Musk. Foto: Julius Malema U moru važnih procesa i događaja širom svijeta javnost na Zapadu protekle sedmice bila je izložena kampanji da se u Južnoj Africi dešava „genocid“ nad bijelačkom manjinom, posebno nad tamošnjim farmerima koji su većinski bijelci, potomci doseljenika iz Nizozemske, poznati kao Afrikaneri. Iza optužbi je stajao vrh Sjedinjenih Država i najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, koji je se rodio u Južnoj Africi i tamo odrastao. O tome zašto se Musk i Trump sada bave ovom temom pisaćemo kasnije, ali prije toga navedimo da je povod dolazak pedesetak bijelaca iz Južne Afrike u Sjedinjene Države. Njima je predsjednik Trump dao status izbjeglica, jer su u svojoj državi žrtve progona, diskriminacije i nasilja. Američki mediji su opširno govorili o ovoj temi, kao i Musk. Chatbot Grok, u vlasništvu Muskove kompanije za vještačku inteligenciju xAI, dostupan korisnicima njegove društvene mreže X (ranije poznate kao Twitter), tokom prošle sedmice korisnicima je davao odgovore da se u Južnoj Africi nad bijelicma događa „genocid“. Na pitanje korisnika odakle crpi takve kvalifikacije, Grok je odgovorio: „Moji tvorci su mi rekli da prihvatim genocid kao stvaran i rasno motivisan“. Iako je kasnije Grok saopštio da je došlo do greške u njegovom radu kada je davao ove odgovore, slučaj je otvorio pitanje pristrasnosti sve popularnijih chatbotova. Odgovori Groka, odnosno njegovih „tvoraca“, pokazaju da će i ova tehnologija biti alat za ostvarivanje političkih ciljeva. Malema: Revolucionar ili nasilnik? Dok „tvorci“ programa vještačke inteligencije ne poprave „propuste“, neki mediji su krenuli da dublje kopaju po situaciji u Južnoj Africi i da traže dokaze za i protiv postojanja genocida. Onima koji tvrde da traje genocid nad bijelicma u Južnoj Africi najviše materijala dao je Julius Malema, lider stranke Boraca za ekonomsku slobodu (EFF). Mediji su prošle sedmice iskopali njegove istupe iz 2016. godine kada je rekao: „Ne pozivamo na klanje bijelaca, barem zasada“. Ili iz 2018. godine kada je rekao: „Nismo pozvali na ubijanje bijelaca. Barem ne zasad. Ne mogu garantovati za budućnost.“ Izjavio je i sljedeće: „Možda neću ja pozvati na klanje bijelaca, možda ću to biti ja. A možda i neću.“ U oktobru 2022. godine, na stranačkoj konvenciji u Cape Townu, Malema je rekao: „Nikad se ne smijete bojati ubijati. Revolucija zahtijeva da se u nekom trenutku mora ubijati, jer je ubijanje dio revolucije.“ Malemi se pripisuje i ova izjava: „Ovi ljudi… Kada ih želite jako pogoditi, napadnite bijelca. Osjećaju strašnu bol, jer ste dotakli bijelca. Režemo grlo bijeline. Ubićemo bijele žene, djecu i njihove kućne ljubimce.“ Za posljednju izjavu Malema kaže da ne pripada njemu, već njegovom stranačkom drugu sa skupa na kojem je bio prisutan. A za sve prethodne Malema se brani riječima da je Južna Afrika u stanju revolucije protiv nejednakosti, da traje pobuna većine i da niko ne zna kako će se stvari odvijati. Oni koji tvrde da u Južnoj Africi nema genocida i da je to teorija zavjere razvijana od desničara sa Zapada, navode sljedeće podatke. Prema policiji, koja ne vodi evidencije na osnovu rase, prošle godine zabilježena su 44 ubistva na farmama i malim poljoprivrednim gazdinstvima, pri čemu je osam farmera ubijeno. Podaci za zadnje tromjesečje prošle godine pokazuju da je dvanaest ljudi ubijeno na farmama, među kojima je bio jedan farmer, petorica stanovnika farme i četiri radnika, a koji su prema medijima vjerovatno bili crnci. U istom periodu širom države ubijeno je 6953 osoba, od čega 961 žena i 273 djeteta. Prema drugim podacima, u Južnoj Africi u zadnjih nekoliko godina u nasilju dnevno od pedeset do osamdeset osoba izgubi život i većinski su crnci. Za državu koja ima više od 64 miliona stanovika i jednu od najvećih stopa nasilja na svijetu broj ubijenih farmera ne čini kao tako veliki da bi se mogao nazvati genocid. Mnogi smatraju da su farmeri mete napada isključivo zbog činjenice da se sa njihovog imanja ima nešto otuđiti. Ovolika stopa nasilja u Južnoj Africi, tridesetak godina od kraja apartheida kojeg je podupirao dio Zapada, govori o krizi u kojoj se ova država nalazi. Njeni problemi postaju planetarno važni, jer je ova država važan faktor na međunarodnoj sceni. Članica je BRICS-a, važan akter u Africi i od oktobra 2023. godine jedan od najvećih kritičara operacija Izraela u Pojasu Gaze. Vlasti u Južnoj Africi pokrenule su proces pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu tereteći Tel Aviv za genocid, što je naišlo na kritike Sjedinjenih Država i drugih izraelskih saveznika. Kriza za krizom Razlog za ovakvu krizu u Južnoj Africi i njenu vanjsku politiku treba tražiti u domaćim i stranim faktorima. Oni se sve više prepliću, dok se Južna Afrika decenijama udaljava od Zapada. To i ne čudi, jer uticaj bijelaca u Južnoj Africi opada, dok crnci i dalje traže krivca za patnje u prošlosti. Tumaranje vlasti između Zapada, koji je učinio ovu državu nekada ekonomski razvijenom, i Istoka koja nudi priču o borbi protiv imperijalizma i kolonijalizma, u srži je ekonomskih poteškoća. Južna Afrika ima probleme u isporuci električne energije, stopa nezaposlenosti je trideset posto i čak šezdeset posto kod mladih, obrazovani kadrovi napuštaju državu, stopa kriminala raste, putna i druga infrastruktura propada, ekonomske nejednakosti sve su izraženije, a nedavno je Trump uveo tarife na uvoz iz ove države u iznosu od trideset posto. Južna Afrika u Sjedinjene Države izvozi godišnje oko 25.000 vozila, voće, minerale, dijamanate, povrće, zlato… Glavni krivac za stanje u Južnoj Africi je bivši predjednik Jacob Zuma (2009.-2018.) i sadašnji predsjednik Cyril Ramaphosa, koji bi u srijedu trebao sresti Trumpa u Bijeloj kući. Drugi uzastopni petogodišnji mandat Ramaphosa je dobio u julu prošle godine, nakon što je njegova stranka Afrički nacionalni kongres (ANC), kojoj je pripadao Nelson Mandela, imala najgori rezultat u historiji, dobivši na izborima„samo“ oko četredeset posto glasova. Da bi dobio podršku za novi mandat Ramaphosa je u skupštini, gdje se bira predsjednik, sklopio dogovor s Demokratskom alijansom (DA), koja okuplja bijelce, predsjednika Johna Steenhuisena. DA je na izborima prošle godine dobila oko 21 posto podrške, što odgovara broju stanovnika ove države koji nemaju samo afričko porijeklo. Podršku DA Ramaphosa je platio ulaskom Steenhuisena u vladu kao ministra poljoprivrede. To je bila cijena ostanka ANC-a na vlasti nakon što su decenijama imali većinu u parlamentu i mogli sami odlučivati. Steenhuisen, naravno, miljenik je Zapada. Njegova politika je, posebno vanjska, kao iz udžbenika sa Zapada. Tako je on, na primjer, dok su vlada i Malemin EFF osuđivali Izrael za zločine u Pojasu Gaze i dok su izraelski zvaničnici odbijali bilo kakvu mogućnost za formiranje palestinske države, govorio o „dvodržavnom rješenju“ i „teroristima“ Hamasa kao krivcima za sve probleme. Steenhuisen je građanima u predizbornoj kampanji poručio da je ovo „odbrojavanje do historijskog trenutka u kojem Južna Afrika ima priliku da se spasi od trideset godina neuspjeha ANC-a, korupcije i zarobljavanja države“ i da će upotreba obnovljivih izvora riješiti pitanje prekida u snabdijevanju električnom energijom, da će popraviti infrastrukuru i smanjiti stopu nezaposlenosti. Zaustaviti Malemu i pristalice Politika ANC-a stvorila je Malemu i EFF. Naime, on je vodio podmladak ANC-a i izbačen je iz stranke 2012. godine. Formirao je EFF i dobio podršku, uglavnom, mladih. Na prošlogodišnjim izborima EFF je bio četvrta stranka po snazi sa 9,5 posto podrške i ANC ih je ostavio u opoziciji. Malema sebe portretira kao lidera kakve je Afrika imala tokom borbe za dekolonizaciju od evropskih sila. Njegova crvena beretka šalje poruku da se treba boriti, a njegov nastup ispunjen je parolama iz doba apartheida. Na skupovima pjeva pjesme iz toga doba, koje između ostalog pozivaju na ubijanje bijelih farmera, a što su mu sudovi dozvolili smatrajući da nije govor mržnje. Šta Malema želi? Malema tvrdi da je Južna Afrika još uvijek zarobljena od „imperijalističkih sila“, da okupatori kontrolišu resurse, da crnci imaju samo mali dio najkvalitetnijeg zemljišta i da ono većinski koristi bijelcima, da su rudnici u rukama stranaca i bijelaca, da je zemlji potrebna agrarna i druge reforme. Afrikaneri, koje štite Trump i Musk, za njega su simboli svih zala, i tvrdi da je korupcija ANC-a uništila Južnu Afriku. Malema želi jaču vojsku i policiju kako bi se borio protiv kriminala, želi graditi socijalne stanove, nezaposlenim osigurati mjesečni dohodak, pokrenuti velike infrastrukturne projekte širom države, što podsjeća na program nekih drugih afričkih lidera. Malema kaže da će, ako dođe na vlast, nacionalizovati banke, rudnike i zemljište, raskinuti veze s imperijalistima sa Zapada i osloboditi zemlju od stranog uticaja. Obećao je prekidanje svih veza s Izraelom, a Ramaphosu optužio da ga izraelski novac drži na vlasti. Za njega je borba Palestinaca jednaka borbi protiv apartheida u Južnoj Africi i kaže da Hamas nije ništa pogrešno uradio, jer su „potlačeni“ i „borba je jedina opcija“. Daljnje slabljenje ANC-a moglo bi dovesti EFF u priliku da uđe u vladu. Sada DA ima obavezu da pomogne Ramaphosi da dobije podršku Zapada i oporavi državu od ekonomske i drugih kriza. Nedavno je Trump, nezadovoljan statusom Afrikanera, suspendovao svu pomoć Južnoj Africi. Ramaphosa se tako našao između dvije vatre. Da bi izašao u susret nezadovoljnim, u januaru je potpisao zakon koji omogućava državi da oduzme zemlju od privatnika i to bez nadoknade, kao što traži Malema, ako je to u javnom interesu. Dakle, to je neka vrsta nacionalizacije. Međutim, Ramaphosa ovih dana odbacuje kritike Zapada tvrdnjom da nikome nije zemlja oduzeta na osnovu tog zakona. Podsjetimo, ministar poljoprivrede je Steenhuisen. Trumpov plan, Ramaphosin odgovor Trumpova administracija je procijenila da je ovo pravi trenutak da se Ramaphosa pritisne. Državni sekretar Marco Rubio zaželio je dobrodošlicu Afrikanerima koji „bježe od progona“, dodavši da ih južnoafrička vlada tretira „užasno“ i „prijeti da im otme privatnu zemlju i podvrgne ih gnusnoj rasnoj diskriminaciji“. Prije sastanka sa Ramaphosom Trump je poručio da neće doći na samit G 20, koji će se održati u novembru u Johannesburgu, ako se „situacija ne riješi“. Rekao je da su Afrikaneri brutalno ubijani na svojim farmama i da se provodi genocid. Njegova administracija im je poželjela dobrodošlicu u Sjedinjene Države, istovremeno vodeći kampanju protiv imigracija iz drugih dijelova svijeta. Ramaphosa, kojem se očigledno nudi novi odnos s Washingtonom, Afrikanere koji su našli utočište u Sjedinjenim Državama nazvao je „kukavicama“ i rekao da će se „brzo vratiti“ i da mnogi od njih nezadovoljavaju uslove za američku vizu. Ramaphosa kaže da južnoafrikanci „ne bježe“ od problema i da „nema zemlje poput Južne Afrike“ te da bijelci i crnci, mogu sve riješiti. „Mi smo jedina zemlja na kontinentu u kojoj su kolonizatori ostali i nikada ih nismo protjerali“, poručio je. Ova tvrdnja o nezadovoljavanju uslova za useljavanje u drugu državunije slučajna. Ramaphosa tako šalje poruku da je dolazak pedesetak ljudi u Sjedinjene Države prilika za blef, odnosno vršenje pritiska na njegovu vladu. Naime, mnogi desničari na Zapadu govore da bi Južnu Afriku mogla zadesiti sudbina Zimbabvea koji je protjerao bijelce, prevashodno farmere, i u par godina doživio ekonomski krah. Oni tvrde da lokalno stanovništvo više nije bilo u stanju da vodi velike sisteme. U slučaju Južne Afrike, tvrde oni, stvari bi mogle biti i gore, jer je država tehnološka sila. Treba podsjetiti da je, na primjer, Južna Afrika jedina država na svijetu koja je napravila nuklearno oružje i odrekla ga se, da je proizvela vlastite avione, helikoptere, satelite… Kod kuće uzdrmani ANC, koji je u vladu uveo DA, na međunarodnom planu optužen za genocid od nekih od najuticajnijih ljudi na svijetu, prilika je za Trumpa da Ramaphosi ponudi nešto što ne može odbiti. U slučaju Južne Afrike Trump kao alat ima carine i investicije. Trumpu bi mogli biti interesantni rudnici zlata, platine, dijamanata, hroma, mangana, uranijuma… kojima Južna Afrika obiluje i u nekim je među liderima u svijetu. Muskovo poznavanje Južna Afrike dodatni je plus. Približavanje Južne Afrike Washingtonu moglo bi ojačati Trumpovu poziciju na međunarodnoj sceni. Treba se prisjetiti da je argentinski predsjednik Javier Milei povukao svoju državu iz BRICS-a, jer se želio distancirati od Kine i Rusije. Koliko je stav Južna Afrike važan na međunarodnoj sceni potvrđuje i nastojanje bivšeg američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena da uvjeri Ramaphosu da se odmakne od Rusije nakon agresije na Ukrajinu, ali i priznanja da njegova država tamo stoji lošije od Moskve zbog naslijeđa apartheida. Naime, Washington je podržavao tadašnji režim, a SSSR je stajao iza Mandele i procesa dekolonizacije. Ramaphosa nije izabrao stranu u sukobu Zapada i Istoka. On je, kao i njegovi prethodnici, igrao na obje strane, braneći svoj stav i liderstvo u velikom dijelu Afrike. Na primjer, na samit BRICS-a u Južnoj Africi ruski predsjednik Vladimir Putin nije došao, jer bi ga domaćin uhapsio i izručio sudu u Hagu koji ga drži na međunarodnoj potjernici. Ramaphosa nije dozvolio Rusiji da BRICS koristi protiv Ukrajine, a Moskvi nije uveo sankcije kako je to tražio Zapad. Držanje Južne Afrike protiv Izraela pred međunarodnim sudom također potvrđuje namjeru da se vodi nezavisna politika. Ali, sada je trenutak koji Trump želi iskoristiti. Ramaphosa je u vladu uveo DA, nakon apsolutne višedecenijske vladavine ANC-a, dok se problemi gomilaju. To što njegova država ne može da uspostavi red na ulicama pogodilo je i Afrikanere, koji sada traže međunarodnu zaštitu, ali i nude rješenja. Trump ima i mrkvu i batinu, a Ramaphosa može birati koji će putem krenuti. Protivnici njegovoj politici sada postoje van države, u njegovoj vladi i u opoziciji. Članak je ranije objavljen na PISjournal.net

Ove sedmice iz Saudijske Arabije stigla je vijest koja bi u nekim drugim vremenima bila jedna od onih koja ima cjelodnevnu pažnju medija na Zapadu - američki predsjednik sastao se s bivšim pripadnikom ISIL-a i Al-Qaede i otvorio mogućnost saradnje. Foto: MBS, Trump i al-Sharaa Promjene političkih tabora nisu novost. Za kratko vrijeme neka država može promijeniti politiku i napraviti puni zaokret. Tako je, na primjer, Gruzija u dvadesetak godina prešla put od ruskog saveznika, preko američkog, do proevropske vlade koja je počela da se vodi interesima domaće političke elite, da bi na koncu došla tamo gdje je i bila na početku ovoga kruga - u rusko dvorište. Ali, slučaj Sirije i privremenog predsjednika Ahmeda al-Sharaae postaje primjer na koji će se mnogi godinama vraćati. Za sedam mjeseci bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, robijaš u američkim zatvorima u Iraku, borac protiv Sjedinjenih Država i desetina saveznika, zatim Iraka, Sirije, Irana, Hezbollaha, šiitskih, sunitskih i kurdskih milicija, terorista za čiju glavu Washington daje deset miliona dolara, postaje predsjednik države i sagovornik Bijele kuće. Sastanak u Rijadu Putovanje Donalda Trumpa po Bliskom istoku (Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati), s kojeg nosi trilione dolara investicija u američku ekonomiju, obilježeno je važnim sastancima i porukama akterima u tom dijelu svijeta. Trump je obavio odličan posao za Sjedinjene Države, jer je osigurao arapske investicije i prodao gomilu američkog oružja. Zauzvrat, Arapi nisu dobili mogućnost da se u Pojas Gaze pošalje barem humanitarna pomoć, voda i lijekovi. Međutim, možda veći događaj od toga je susret Trumpa sa Al-Sharaaom u Rijadu, na sastanku sa saudijskim prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom (MBS). To je prvi sastanak predsjednika Sirije i Sjedinjenih Američkih Država u četvrt stoljeća. Zadnji je navodno bio u Ženevi 2000. godine, kada su se sreli Hafez al-Assad i Bill Clinton. U sastanku američkog i predsjednika druge države ne bi bila ništa čudno da al-Sharaa, poznat i kao Mohammed al-Golani, nije dvadesetak godina bio američki neprijatelj i pripadnik organizacije zbog koje je Washington razorio Afganistan i Irak i jurio njegove saborce širom svijeta. Sada je on, za Trumpa, „sjajan“ i „mlad, privlačan i čvrst čovjek“ sa „snažnom, vrlo snažnom prošlošću“. Trump je rekao da je na molbu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i MBS-a odlučio ukinuti sankcije Siriji, ali nije precizirao kada će se to desiti. Trump je s pravom konstatovao da se Sirija ne može razvijati pod sankcijama , koje su uvedene režimu svrgnutog predsjednika Bashara al-Assada, saveznika Rusije i Irana. Interesi prije svega Šta je al-Sharaa ponudio Trumpu nije poznato. Ono što je poznato jeste da se deklarativno odrekao ideologije Al-Qaede, ali da su oko njega ljudi koji su bili članovi te grupe. Mediji su pisali da se njegov ministar pravosuđa Shadi al-Waisi pojavljuje kao posmatrač na snimku iz 2015. godine na kome se vrši pogubljenje jedne žene optužene za prostituciju, ili da je njegov ministar policije Anas Khattab bivši član Al-Qaede. Način na koji su se ISIL i Al-Qaeda odnosili prema protivnicima dobro je poznat širom svijeta. To su na svojoj koži osjetili mnogi na Bliskom istoku. Tako je, na primjer, ovih dana al-Sharaa otkazao put na samit Arapske lige u Iraku, jer su tamošnji šiiti bili protiv toga. Al-Sharaa, sa druge strane, nije Iranu i iračkim i drugim šiitskim milicijama zaboravio pomoć koju su pružili Assadovom režimu. Od dolaska na vlast govori da ne želi sukobe, čak ni dok izraelska vojska okupira dijelove Sirije, ali da kao problem vidi (pro)iranske snage u regiji. Istovremeno, Damask ima mogućnost da odlučuje o sudbini ruskih vojnih baza u Siriji . Njegov stav prema Iranu i Rusiji dovoljni su Zapadu. Sedmicama se priča da će nova vlast u Damasku priznati Izrael pod određenim uslovima. O tome je krajem aprila javnost obavijestio američki republikanac Cory Mills, koji je tada sreo sirijskog predsjednika. Senator Mills nije prvi zvaničnik sa Zapada koji je posjetio Damask. To su prije njega uradili predstavnici administracije Josepha Bidena i šefovi diplomatija Njemačke i Francuske , između ostalih. Od novih sirijskih vlasti oni očekuju da Izrael ne tretira kao neprijatelja, da presijeku kopnene veze Irana sa libanskim Hezbollahom te da protjeraju palestinske grupe iz Sirije. Početkom mjeseca, izvjestila je Al Arabiya, u Damasku je uhapšen vođa Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), a ranije dva zvaničnika Islamskog džihada. Obje grupe SAD drži kao terorističke. Tu su i energetski projekti. Naime, postoje planovi da se energenti sa Bliskog istoka dopreme do Evrope koja se želi riješiti ruskih energenata. Sirija bi trebala biti važna tranzitna država, bilo da će se energenti otpremati iz njenih luka ili će cjevovodi preko njene teritorije doći do Turske. Interesi i vrijednosti Trumpov sastanak sa al-Sharaaom vodeći mediji sa Zapada nisu mnogo kritikovali. Izgleda da je važnije to što bi nova sirijska vlast mogla pomoći da se zada novi udarac Moskvi i Teheranu i ojačaju regionalni saveznici Zapada. Susret Trumpa i al-Sharaae možda je zasmetao žrtvama ISIL-a i Al-Qaede, i onima koji su osjetili posljedice američke „borbe protiv terorizma“. Milioni mrtvih, razorene države, rijeke izbjeglica i migranata te silni teroristički napadi širom svijeta, čini se, nisu važni ako je u pitanju interes velikih sila. Šteta koju su napravile ove dvije od Ujedinjenih nacija proglašene terorističke organizacije i šteta koja je nastala u odgovoru na njihovo djelovanje nikada neće biti precizno utvrđena. Trump je odlučio da se neće baviti ovim pitanjima i stavio je interes ispred vrijednosti u koje su se kleli njegovi prethodnici u Bijeloj kući. Realpolitika je opet potisnula idealpolitiku i tjera sve da se zapitaju da li postoji donja granica ispod koje velike sile neće ići u ostvarivanju svojih ciljeva. Ahmed al-Sharaa je u toj priči najmanje važan, jer onako kako je zamijenio Assada neki drugi akter bi mogao zamijeniti njega ako se ukaže potreba i stvori prilika. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Prošle sedmice, bez najava, prvo Oman, zatim Sjedinjene Američke Države i potom Husi, objavili su kraj učešća američke vojske u borbama pred obalama Jemena. Paralelno s tim američki predsjednik Donald Trump govorio je o kraju rata u Pojasu Gaze i sporazumu s Iranom. Foto: Ilustracija Način na koji Donald Trump vodi politiku odstupa od svih prethodnika na poziciji predsjednika u modernoj historiji Sjedinjenih Američkih Država. Direktno, bez najave i bez ikakvih nagovještaja da je neki proces u toku, Trump izvještava javnost o odlukama koje je donio. Dok se javnost bavila sukobom Pakistana i Indije, a koji je ocijenio „sramotnim“, on je javnosti rekao da je postigao primirje sa jemenskim Husima. Nešto ranije, Oman je u saopštenju obavijestio o sporazumu, a onda su to potvrdili i iz pokreta Ansar Allah. Neki kažu da Izrael nije bio upućen u ove pregovore. Sve strane su drugačije vidjele dogovoreno. Oman je bio neutralan kao posrednik, a Trump i Husi proglasili su pobjedu. U saopštenju Muskata kaže se da su „nakon nedavnih diskusija i kontakata provedenih od strane Sultanata Oman sa Sjedinjenim Državama i relevantnim vlastima u Sanaai, u Republici Jemen“ strane dogovorile da neće napadati drugu, „uključujući američke brodove“, u Crvenom moru i moreuzu Bab el-Mandeb. Dvije verzije Trump je dogovor predstavio kao svoju pobjedu. Rekao je da su se Husi javili Washingtonu i rekli da „ne žele više da se bore“ i ocijenio da su „kapitulirali“. Zatim, da su ih Amerikanci „jako udarali“ i da su Husi „pokazali kapacitet da podnesu kaznu“. Trump je dodao da je „bilo nevjerovatno šta su podnijeli“ i da Husima odaje priznanje na „posvećenosti i riječi“ koje su dali. Husi također slave pobjedu. Priznali su kontakte preko Omana i rekli da se sporazum odnosi samo na američke brodove i američku vojsku i da će nastaviti sa operacijama protiv Izraela „sve dok ne prestane agresija na Gazu i blokada njenih građana ne bude ukinuta“. Husi su dogovor predstavili kao Trumpovo napuštanje Benjamina Netanyahua i kao nastavak svoje pomoći Pojasu Gaze, zbog koje su i krenuli u okršaj sa Izraelom i potom sa Sjedinjenim Državama. Nešto prije nego je javnost saznala o dogovoru Husa i Washingtona, Izrael je napao luku Hodeida, fabriku cementa i međunarodni aerodrom u jemenskom glavnom gradu kao osvetu za napad hipersoničnom raketom koja je pala nekoliko stotina metara od glavnog izraelskog aerodroma u Tel Avivu. Mjesecima unazad, američki avioni su razarali dijelove Jemena pod kontrolom Husa. Zašto sporazum baš sada? Sporazum je Husima važan iz više razloga . U ovom trenutku najvažnije je da su prestali sukobi sa silom koja je pred obale Jemena poslala više nosača aviona i koja je djelovala iz brojnih baza u regiji. Drugi važan razlog su sami pregovori. Trump je u martu pokret Ansar Allah označio kao terorističku grupu, nakon što ih je sa te liste uklonio Joseph Biden. Na koncu, to što im je Trump odao priznanje i što drži do riječi grupe koju smatra terorističkom, Husima je legitimacija za daljnje profilisanje na regionalnom i međunarodnom planu. Posredovanje Omana, kako su iz Muskata naveli sa „relevantnim vlastima u Sannai“, dodatno potvrđuje tu legitimaciju. Ako se pogleda vojni aspekt za prestanak američkog djelovanja protiv Husa, onda se može zapaziti nekoliko stvari. Prvo, Amerikanci nisu slomili Huse i njihove kapacitete da ratuju protiv najveće svjetske vojne sile. Husi su se pokazali sposobnim da koriste visoke tehnologije, što je potpuno drugačije od rata kakav se, na primjer, vodio u Afganistanu i Iraku. Drugo, Husi su nanijeli gubitke protivniku. Amerikanci su izgubili dva aviona F/A-18, koji su prema izvještajima pali sa nosača aviona, i sedam naprednih dronova MQ-9 Reaper. Treće, Husi su pronašli neoštećenu američku raketu AGM-88 namijenjenu uništavanju radara, čemu se posebno raduje Iran, poznat po reverznom inžinjeringu. Četvrto, nakon mjeseci bombardovanja i milijardi potrošenih dolara, američka vojska ostala je bez meta. Čini se da su Husi svoje važne kapacitete sakrili pod zemlju. Ako se pogleda šira slika, američko-izraelski rat protiv Husa pokazao je još nekoliko stvari. Husi su uspjeli da sa dvije hiljade kilometara razdaljine umalo pogode aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu, a branili su ga izraelski i američki sistemi. Amerikanci su ranije rasporedili najmodernije presretače raketa u Izrael. Američki ratni brodovi u Crvenom moru također imaju presretače, a Husi su morali probiti ili zaobići i saudijsku protivvazdušnu odbranu. Ovaj učinak Husa, koji su teško stradali u okršaju sa američkom vojskom, važan je za Iran i Kinu. U Teheranu, koji uz posredstvo Omana pregovara s Washingtonom i očekuje mogući izraelski napad, mogu posebno biti zadovoljni napadom na aerodrom u Tel Avivu, jer je ta operacija postala novo iransko sredstvo odvraćanja. Odmah nakon tog događaja Iran je rekao da je uspješno testirao balističku raketu Qassem Basir, sposobnu da pogodi Izrael i američke baze u regiji. Kina, sa druge strane, okršaj američke vojske i Husa gleda kao probu eventualnog sukoba sa Washingtonom. Naime, prema procjenama stručnjaka, glavni adut američke strane u tom okršaju bili bi nosači aviona raspoređeni blizu kineskih obala. Ono što su uradili Husi , neuporedivo slabiji u svakom pogledu od američke i kineske vojske, sigurno raduje Peking. Trumpova diplomatija i prijetnje rivala Trumpovo primirje s Husima može biti ustupak Teheranu. Američki predsjednik tako pokazuje volju za približavanje Iranu, dok drži otvorenim mogućnost upotrebe vojne sile. Primirje je došlo pred Trumpovo putovanje po Bliskom istoku, a koje će biti iskorišteno za tajne i javne poruke Teheranu. Njegov jučerašnji boravak u Saudijskoj Arabiji, i današnji u Kataru, možda je prava prilika za to. Nakon višemjesečnog bombardovanja Husa, gdje je prema američkim podacima pogođeno oko hiljadu meta, Trump je odlučio dati primat diplomatiji. Kao političaru koji je gradio imidž na tvrdnji da će okončati američke ratove to je važan znak, posebno dok prijeti Iranu vojnom silom. Ali da bi sve te teme konačno sklonio sa dnevnog reda, potrebno je riješiti dva pitanja. Prvo se odnosi na rat u Pojasu Gaze, a drugo na iranski nuklearni program . Husi, kao ni bilo ko drugi sposoban da razmišlja, ne žele rat protiv SAD. Njihovi napadi na brodove koji su pristajali u izraelske luke su način podrške Pojasu Gaze. Husi za okončanje operacija protiv Izraela traže kraj rata u Pojasu Gaze i da humanitarna pomoć dođe do tamošnjih ljudi. Trump može oba pitanja riješiti. Dogovor s Iranom o nuklearnom programu postojao je i Trump je povukao potpis Sjedinjenih Država u svom prvom mandatu pod pritiskom Netanyahua. Trump drži ključeve za okončanje rata u Pojasu Gaze. Washington može natjerati Netanyahua da okonča rat. Trumpov optimizam o kraju rata u Pojasu Gaze daje nadu će do mira brzo doći. U međuvremenu, Husi su najavili osvetu za napad na aerodrom u Sannai i od tada u najmanje dva navrata raketama napali Izrael. Netanyahu je poručio Husima da će biti kažnjeni i Iranu da su sve opcije na stolu, a iz Teherana su poručili Izraelu i Sjedinjenim Državama da će na eventualni napad na Iran biti odgovoreno. Sve to u vremenu dok Trump naporedo koristi vojnu silu i diplomatiju. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

Today’s military parade in Moscow, marking the 80th anniversary of victory in World War II, served Russian President Vladimir Putin as an opportunity to further ease Western pressure and attract more foreign state delegations compared to the previous two years. Photo: Putin during today's address in Moscow Russia's aggression against Ukraine changed Moscow’s position globally. Russia became isolated by the West and much of the world. Since then, Putin has been working to break that blockade and strengthen his position, despite being wanted by the International Criminal Court in The Hague for war crimes in Ukraine. This isolation was vividly illustrated during the 2023 parade, when on one of the most significant days in Russian history, Putin hosted only the leaders of Belarus, Armenia, Kazakhstan, Kyrgyzstan, Uzbekistan, and Tajikistan. The parade featured just a single World War II tank. Compared to previous years, this was a major setback for Putin. He had few guests, and modern Russian combat systems were absent from Red Square. It seemed as though all available forces were deployed in Ukraine or stationed across Russia. A year later, Putin saw more success. The list of leaders attending the parade expanded. Although the Armenian leadership did not attend this time, the guest list grew to include the leaders of Turkmenistan, Cuba, Laos, and Guinea-Bissau, in addition to those who returned from the previous year. Still, even then, it was clear that Putin remained internationally isolated. The guest list was unimpressive, and the military parade was far more modest than in the years before the invasion of Ukraine. From BRICS to Trump By the end of 2024, Putin’s position began to shift. The list of his interlocutors grew—though it still lacked many key Western states. In fact, with some of them, diplomatic relations were nearly non-existent. At the end of October, Putin hosted the 16th BRICS summit. On that occasion, he welcomed dozens of leaders from around the world. High-level delegations from China, India, South Africa, Brazil, Iran, the United Arab Emirates, Saudi Arabia, Egypt, Ethiopia, and Turkey arrived in Kazan. These guests didn’t come to Kazan to defy the West or submit to Putin. Most were driven by economic interest, and some by a determination not to take sides in the conflict between the Kremlin and the West. Putin did not win their approval for a new global financial system to replace the post–World War II order dominated by Washington. Still, since then, the West has not kept Russia and Putin in complete isolation. The war in Ukraine has continued to reshape the world. With Donald Trump’s return to the White House, the West is experiencing a number of reversals. Trump blamed Ukraine for the war, claimed that Kyiv was misusing American funds, and criticized Europe for failing to match Washington’s financial commitment. Trump went further—he began negotiations with the Russians. Talks included the lifting of sanctions and cooperation in various sectors of the economy. Essentially, this meant choosing Putin over many European leaders. A Parade with Guests from Around the World This year’s parade gave Putin another chance to expand his circle of partners. According to Russian media, 29 delegations attended, including Slovakia—a NATO and EU member. Among the 29 were also the internationally unrecognized South Abkhazia and South Ossetia. In addition to regular guests from post-Soviet states, Russian media reported that the leaders of Bosnia and Herzegovina, Brazil, Burkina Faso, China, the Congo, Cuba, Equatorial Guinea, Ethiopia, Guinea-Bissau, Laos, Mongolia, Myanmar, Palestine, Serbia, Venezuela, Vietnam, and Zimbabwe were present. Regardless of Putin's talk about fighting Nazism, the primary goal of the parade was to bring together those willing to choose Moscow over the West. A striking example is Serbian President Aleksandar Vučić—a long-time Western favorite and alleged guarantor of stability in the former Yugoslavia. Vučić traveled to Moscow to gain support for his policies, strengthen ties with Russia, and defy the West—right after meeting with European Enlargement Commissioner Maroš Šefčovič and attempting to connect with Trump in still-unexplained events in Florida. Vučić’s presence at the commemoration of the victory over Nazism would be commendable if it were sincere and if he truly believed in who stood on the right side in World War II. In Serbia, Chetniks—who fled alongside Ustaše from the Red Army and Yugoslav partisans in 1945—are being rehabilitated and glorified. Vučić’s presence in Moscow may inspire regime-aligned historians in Serbia to explain why the so-called “anti-fascist” Chetniks were fleeing from Soviet and Yugoslav anti-fascists. Vučić isn’t the only one among Putin’s guests who could face uncomfortable questions. For example, Putin could ask the guests from Myanmar about their treatment of Rohingya Muslims. Or Ethiopia's leaders about their role in partitioning neighboring Somalia. He could ask his frequent guest Milorad Dodik about his stance on Muslims, Bosniaks, war criminals, and respect for the law. And then ask them all whether any of that reflects the spirit of the fight against Nazism. This year’s parade was significantly larger than in previous years. Media reports say about 11,000 Russian soldiers took part. Alongside them were troops from 13 other countries, including Chinese soldiers—their first appearance since 2015. Russian media noted that there were three times as many vehicles on Red Square this year compared to last, with the inclusion of drones used in the war against Ukraine. Russian ballistic missiles, artillery, and tanks were also once again on display. Today, Putin once again sent a message to the West and the world—especially about Ukraine. In his speech, he justified the aggression against Ukraine by trying to draw a connection to Moscow’s World War II policies. It was a message that Russia believes it has the right to invade neighboring countries. Tragically and grotesquely, Putin also claimed yesterday that the role of the United Nations and international law would increase in the coming era. The article was previously published on nap.ba

Friedrich Merz has been elected chancellor. Germany thus has a new government at a time when change is necessary, and many in Europe expect a more active German role. Photo: Friedrich Merz Despite unexpected drama in the Bundestag, Germany received the expected new government yesterday. Friedrich Merz, leader of the Christian Democratic Union (CDU), in alliance with the CSU, will become the tenth Chancellor of the Federal Republic of Germany, in coalition with the Social Democrats (SPD). Merz's cabinet will have eighteen members. The CDU and SPD will each hold seven ministries, and the CSU three. Behind the coalition, according to February's election results, stand 328 members of the Bundestag, although this number proved fluid. Merz received the required support only in the second round, having won just 310 of the needed 316 votes in the first round—a historical precedent. Some members of the coalition abstained from supporting the new government. German media differ in reporting: some claim all 18 dissenters were from the CDU, others from the SPD. In the second round, Merz's government received 325 votes. Against AfD Yesterday’s secret vote in the Bundestag brought an unpleasant surprise and a heavy blow to Merz. Headlines in German media read “ Eighteen Rebels ,” “Pure Embarrassment,” “ Shaken Merz ,” and “ Brought Down by His Own Ranks .” However, the vote demonstrated that Germany’s political elite remains compact and unwilling to allow change, even under pressure from U.S. President Donald Trump's administration. The second-round vote reaffirmed a standing consensus to keep Alternative for Germany (AfD) out of power. Merz and others' refusal to bring AfD into government marks the first major defeat for Trump’s administration in its effort to reshape the West. AfD had the backing of U.S. Vice President JD Vance, Secretary of State Marco Rubio, and the world’s richest man, Elon Musk. This trio didn’t hold back on criticism of Germany, especially after Berlin designated AfD as a far-right extremist entity. Last week, Rubio called the decision a “veiled tyranny” on social media platform X, stating that “Germany just gave a spy agency new powers to monitor the opposition” and warning Berlin to “change course.” Vance joined in criticizing Berlin, and Musk has for months used his platform X and other means to support AfD. Germany’s Foreign Ministry responded to Rubio’s critique by saying, “ That’s democracy ,” and emphasized that the decision followed a “ thorough and independent investigation to protect our constitution and the rule of law .” They stated that they had learned from their history “ that far-right extremism must be stopped .” For a Better Germany—with the Same Policies It is rare for the German political elite to resist Washington so openly. But that stance needs continuity—in this case, a political figure capable of shaping German policy both domestically and internationally. Germany is in crisis, and AfD is proof of that. Some voters expressed their frustration with mainstream parties by supporting the far right. Since the start of Russia’s invasion of Ukraine in February 2022, Germany has gone from crisis to crisis. In the early days of the invasion, Berlin appeared lost. Some of its moves—such as offering Ukraine everything but weapons—left Kyiv stunned. But once U.S. President Joe Biden rallied dozens of countries to aid Ukraine, Germany emerged as a leader. Eventually, it severed economic ties with Russia, gave up cheap energy, and began strengthening its military. Merz's chancellorship is expected to continue Olaf Scholz’s policies, who was forced into a sharp pivot both at home and abroad. Merz is similarly pressured to take clear stances. Washington has many grievances with him, ties with Moscow are poor, and European allies want Berlin to take the lead in shaping a new European policy. One of the first to congratulate Merz on his appointment was French President Emmanuel Macron: “ It’s up to us to make the Franco-German engine stronger than ever ” and “ accelerate our European agenda for sovereignty, security, and competitiveness ,” he wrote. Merz’s Signature For now, Merz will continue Germany’s policies toward Ukraine and Russia. Like Macron, he is not ready to follow Trump unconditionally and understands this calls for more autonomy in the West. In his earlier political career, Merz was a vocal critic of Vladimir Putin, Trump’s administration, and China. Merz must therefore pursue a more independent foreign policy and stand by his belief that Europe must strengthen its defense to reduce dependency on NATO—i.e., the United States. That will be the task of Defense Minister Boris Pistorius, who held the same post in the previous government and is leading an ambitious project to bolster Germany’s military. Merz’s intention to chart an independent foreign policy is also reflected in his appointment of Johann Wadephul as Foreign Minister and Gunther Krichbaum as Minister for Europe—both CDU members. CDU will, for the first time in many years, control the foreign ministry, suggesting that Berlin may pursue ideas that differed from those of former Green Party minister Annalena Baerbock. Merz has previously shown himself to be a pro-American politician, a proponent of Atlanticism, NATO, the European Union, and a united West. He supports economic liberalism and capitalism more broadly. This means that a clash with the Trump administration and its supporters could unfold precisely along these lines, as Merz believes the West must continue to uphold its core ideals. Lastly, let’s turn to the Balkans, which are not at the top of Merz’s priority list. Still, his Balkan policy may be put to the test. If he is against Putin, he must also oppose his Balkan proxies. If he supports a united Europe and the West, he must show it in the Balkans. Foreign Minister Wadephul has worked with High Representative Christian Schmidt and supported him upon arriving in Bosnia and Herzegovina. Germany’s economic policy will impact the region, which is tightly economically linked to Germany—making Merz an important figure for the Balkans as well. The article was previously published on nap.ba

Italian Prime Minister Giorgia Meloni has met with U.S. President Donald Trump multiple times this year. What is the secret link between Meloni and Trump, and what connects them? Photo: Trump and Meloni Donald Trump’s intent to govern the United States and the world in his own unique way is no secret. He recently stated this himself, adding that he “has a lot of fun” while doing it—a remark that sounded like it came from someone enjoying an easy job. In an earlier statement, Trump claimed his job is not easy and requires significant effort. This stance is unsurprising and would likely be echoed by any shrewd politician, even those leading the smallest administrative units. Thus, Trump’s remarks of this sort should be taken with a grain of irony or as part of his performance, which alternates between compliments and insults depending on his audience. But when a foreign official meets with a U.S. president multiple times in a few months, the matter becomes serious. This holds true even for Trump, who praises Meloni with terms like “ a fantastic woman ” “ who “ has conquered Europe ,” an “ excellent prime minister and true world leader, ” and a “brilliant person with immense talent .” What Trump says about Meloni need not be true or false—it is part of a public performance, giving her political backing in Italy and the EU. Trump leverages his popularity and power as U.S. president to assist a politician who is a key cog in his plans for Europe and the world. Meloni: From Fascism to the Acceptable Right The rise of Giorgia Meloni to power was met with the same hysteria in Western media as that of any politician who slightly deviates from mainstream politics. Her electoral victory in September 2022 was portrayed in parts of the West as an apocalypse—a return of fascists to lead European nations and the end of the EU and NATO. At the time, it was accurately reported that Meloni was a member of the neofascist National Alliance party, that in 1996 she called Benito Mussolini “the best politician of the last fifty years,” blamed Yugoslav President Josip Broz Tito for crimes during and after WWII, claimed parts of modern Croatia, and more. But back then, Meloni was a political marginal. Her party, Brothers of Italy, received 2.2% support in elections eleven years ago, 4.4% seven years ago, and 26% in 2022. This rare phenomenon globally—though common in Italian politics, where rapid party ascents are frequent—was driven by two factors. First, Brothers of Italy absorbed the right wing of former Prime Minister Silvio Berlusconi’s party, with whom Meloni was close. Second, Meloni shifted away from radical, Europe-unacceptable far-right positions toward the center-right, at least on economic policy and most of her party’s value judgments. Her 2019 statement, “I am Giorgia. I am a woman. I am a mother. I am a Christian,” later became the foundation of her political brand. Trump’s Perspective What Meloni achieved in Italy, Trump has done differently in the U.S. during recent elections. Unlike his first two campaigns, Trump now heavily involves businessmen, Republican structures, lobbies, media, fringe groups, and minorities. He has moved away from his initial rhetoric of “draining the swamp” in Washington and persecuting U.S. politicians and officials over (un)founded accusations. In his second term, he is copying Meloni’s approach by attracting anyone who can help him maintain popularity and marginalize ideological rivals. Meloni also moderated her foreign policy stances. As her rise to power became certain, she reassured the West by stating she is not against NATO or the EU but believes reforms are needed. Italy’s approach to NATO remains unchanged, and Meloni supports Ukraine against Russian aggression. However, her stance toward the EU has shifted. Official Rome now fights illegal migration and clashes with “woke ideology.” This approach, particularly on migration, is gaining traction even among non-right-wing factions in the EU. Meloni has mirrored Poland’s opposition, which until recently governed Warsaw, by blending Atlanticism, ultraconservatism, sovereignism, economic liberalism, European unity, and ties to Israel and Arab monarchies. She has given new momentum to the right-wing transformation started by Marine Le Pen, who distanced herself from her father Jean-Marie Le Pen’s legacy. Trump’s second-term strategy strikingly resembles this model. His team undoubtedly draws on these experiences to craft policies. The new right, led by Trump, has merged ideologies once deemed incompatible decades ago. Realpolitik and Economics Beyond ideology, Meloni is crucial to Trump’s administration. Vice President JD Vance, Elon Musk, and others in Trump’s circle have harshly criticized the current governments of the UK, Germany, France, and Spain—major European powers except Poland (pro-Brussels and pro-American) and Italy. Meloni has become Trump’s bridge to the EU. Weeks ago, she promised Trump to organize a meeting with EU leaders, advocating for continued free trade without tariffs. Trump had earlier imposed 20% tariffs on all EU goods. European Commission President Ursula von der Leyen acknowledges Meloni’s influence, admitting she discussed this with the Italian premier before Meloni’s U.S. trip. Meloni’s clout extends further. Media report her friendship with Musk, who supports Brothers of Italy and participates in their events. Talks of Tesla’s major investment in Italian electric vehicle production coincide with Chinese competitors dominating U.S. and EU markets. Data on Tesla’s European sales validate this narrative: record declines in Spain (75%), France (63%), Germany (62%), and Scandinavia contrast with modest growth in Meloni-led Italy. Trump and Musk value Italy’s friendship, given its status as Europe’s fourth-largest economy and the world’s eighth-largest. Meloni signaled alignment with Washington by withdrawing Italy from China’s Belt and Road Initiative in December 2023—a blow to Beijing and a win for the U.S. However, Italy’s economy is fragile. When Meloni took office, Italy’s debt was 152% of GDP. The COVID crisis triggered inflation and recession, while sanctions on Russia (a key partner) exacerbated energy concerns. Trump’s tariffs hurt Italian exports, which totaled $70 billion to the U.S. in 2024. As an EU member, Italy has limited economic flexibility, relying on loans to service existing debts. An Alliance on the New Right Addressing these economic and social challenges requires more than technocratic solutions. As the West faces upheaval and Washington prepares for a showdown with China, there is a need for an ideological framework resilient to electoral backlash over poor economic results and public discontent. Who can formulate such a policy? What would it look like? In the absence of new grand political and philosophical ideas in the West, the right has resorted to recycling existing ones. Trump is the standard-bearer of this new right-wing politics, distinct from the classical Western right of recent decades. Argentine President Javier Milei, who tested Trump’s ideas domestically by slashing ministries and cutting free cancer drugs, acknowledges this. Earlier this year, Milei declared a global front led by Trump to defeat the left, including Meloni, Israeli PM Benjamin Netanyahu, Hungary’s Viktor Orbán, El Salvador’s Nayib Bukele, and others. This emerging alliance was evident during the U.S. elections, with support from Poland’s Andrzej Duda, Austria’s Freedom Party, France’s National Rally, Spain’s Vox, and others at odds with the supposed “ left ” governing the West. For this group, the “ left ” is no longer the worker-focused movement of decades past but a “ cultural model ” and “ woke ideology .” Workers’ rights and poverty, once the left’s raison d'être, are rarely mentioned today. Trump, who returned to the White House due to Biden’s missteps, needs fresh momentum for his evolving policies. Meloni is invaluable here: she capitalized on public discontent and rebranded far-right politics into something palatable even to Europeans wary of Trump. This experience could benefit Trump, who boasts, “ No one knows the system better than me, ” and “ No one understands politicians better than me. ” The article was published previously on PISjournal.net

Desetine maloljetnika ubijeno je tokom mjeseci borbi između dvije frakcije narko kartela Sinaloa na sjeverozapadu Meksika , rekao je lokalni ombudsman u petak, javlja AFP. Foto: Glavni grad Meksika - Mexico City Gotovo stotinu maloljetnika nestalo je u nasilju koje je uslijedilo nakon hapšenja suosnivača kartela prošlog jula, rekao je Oscar Loza , predsjednik Državne komisije za ljudska prava Sinaloe . „Trideset devet maloljetnika je izgubilo život u ovom oružanom sukobu“, rekao je on AFP-u, pozivajući se na podatke iz kancelarije javnog tužilaštva. Među žrtvama su dvije djevojčice, starosti sedam i dvanaest godina, koje su umrle u ponedjeljak nakon što su uhvaćene u unakrsnoj vatri između naoružanih napadača i snaga sigurnosti. Povrijeđen je i dvanaestogodišnji dječak sa roditeljima i još dvoje rođaka, saopštile su vlasti. Pucnjava se u ponedjeljak dogodila u opštini Badiraguato , rodnom mjestu zatvorenog trgovca drogom Joaquina „El Chapa“ Guzmana i drugih visokih ličnosti kartela, saopštile su vlasti. Suosnivač kartela Ismael „El Mayo“ Zambada tvrdio je prošle godine da ga je u Meksiku oteo Joaquin Guzman Lopez , jedan od El Chapovih sinova, i da ga je privatnim avionom protiv njegove volje odveo u Sjedinjene Američke Države . Vjeruje se da su sukobi doveli do sukoba članova bande lojalnih El Chapu i njegovim sinovima protiv drugih koji su povezani sa Zambadom. U sukobu je poginulo više od 1.200 ljudi i 1.400 je nestalih, terorizovano je stanovništvo i zadat je težak udarac preduzećima u glavnom gradu države Culiacan i drugim gradovima u Sinaloi. Kriminalno nasilje, koje je najvećim dijelom povezano sa krijumčarenjem droge i bandama, dovelo je do toga da je oko 480.000 ljudi ubijeno u Meksiku od 2006. godine.

Današnja vojna parada u Moskvi povodom osamdesete godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu poslužila je da se dodatno oslobodi pritiska Zapada i da privuče više stranih državnih delegacija u odnosu na dvije prethodne. Foto: Putin tokom današnjeg obraćanja u Moskvi Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je pozicije Moskve. Rusija je bila izolovana na Zapadu i u velikom dijelu svijeta. Od tada se Putin bori da razbije blokadu i ojača svoju poziciju, iako je na potjernici Međunarodnog krivičnog suda u Hagu zbog zločina u Ukrajini. Izolaciju je slikovito pokazala parada 2023. godine , kada je Putin, na jedan od najznačajnijih dana u historiji Rusije, ugostio lidere Bjelorusije, Armenije, Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana i Tadžikistana i kada je u defileu bio samo jedan tenk iz Drugog svjetskog rata. U odnosu na prethodne godine to je bio veliki poraz Putina, jer nije imao brojne goste i po Crvenom trgu nisu, kao ranije, defilovali moderni ruski borbeni sistemi. Kao da su tada sve raspoložive snage bile angažovane u Ukrajini i raspoređene na dužnost širom Rusije. Godinu dana kasnije Putin je imao više uspjeha. Lista lidera koji su došli na paradu se povećala. Ovaj put, u odnosu na raniju paradu, nisu došli čelnici Armenije, ali uz one koji su bili ponovo tu lista je proširena na čelnike Turkmenistana, Kube, Laosa i Gvineje Bisao. Ipak, i tada se moglo reći da je Putin u međunarodnoj izolaciji. Lista gostiju nije bila impresivna, a vojna parada bila je znatno skromnija nego u godinama pred agresiju na Ukrajinu. Od BRICS-a do Trumpa Do kraja 2024. godine Putinova pozicija se mijenja. Lista njegovih sagovornika je duža, a među njima nisu mnoge važne države Zapada. Šta više, s nekim od njih gotovo da nisu postojali odnosi. Krajem oktobra Putin je bio domaćin šesnaestog samita BRICS-a . Tom prilikom ugostio je desetine lidera iz cijelog svijeta. U Kazanj su stigle visoke delegacije Kine, Indije, Južne Afrike, Brazila, Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Egipta, Etiopije, Turske... Gosti nisu došli u Kazanj da prkose Zapadu ili da se pokore Putinu. Povezivao ih je, uglavnom, ekonomski interes i poneke od njih odlučnost da kažu da nisu spremni da se i dalje svrstavaju u sukobu Kremlja i Zapada. Putin nije dobio njihov pristanak da se pravi novi svjetski finansijski sistem, koji bi zamijenio postojeći uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata i kojim dominira Washington. Zapad od tada ne drži Rusiju i Putina u potpunoj izolaciji. Ukrajinski rat nastavio je da mijenja svijet. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću Zapad živi razne obrate. Trumpu je krivac za rat postala Ukrajina, tvrdio je da je Kijev nenamjenski trošio američki novac, a da Evropa nije pratila Washington u finansiranju ovog rata. Trump je otišao dalje. Krenuo je u razgovore sa Rusima. Razgovarano je o ukidanju sankcija Rusiji i zajedničkom razvoju raznih sektora privrede. Suštinski, to je biranje Putina u odnosu na mnoge evropske lidere . Parada sa gostima iz cijelog svijeta Ovogodišnja parada Putinu je poslužila kao prilika da poveća broj sagovornika. U goste mu je došlo, prema tvrdnjama ruskih medija, 29 delegacija, uključujući Slovačku - članicu NATO-a i Evropske unije. Među tih 29 su i međunarodno nepriznate Južna Abhazija i Osetija. Pored stalnih gostiju iz država nastalih raspadom SSSR-a, izvijestili su ruski mediji, tu su i čelnici Bosne i Hercegovine, Brazila, Burkine Faso, Kine, Konga, Kube, Ekvatorijalne Gvineje, Etiopije, Gvineje Bisao, Laosa, Mongolije, Mjanmara, Palestine, Srbije, Venecuele, Vijetnama i Zimbabvea. Bez obzira na Putinove priče o borbi protiv nacizma, parada je primarno imala cilj da okupi one koji su spremni da biraju Moskvu ispred Zapada. Dobar primjer je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, dugogodišnji miljenik Zapada i navodni garant stabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije. Vučić je otišao u Moskvu da bi dobio podršku za svoju politiku, radio na jačanju veza sa Rusijom i prkosio Zapadu, i to nakon što je sreo evropsku komesarku za proširenje Martu Kos i pokušao doći do Trumpa u još nerazjašnjenim događajima na Floridi. Vučićevo prisustvo na obilježavanju pobjede nad nacistima bilo bi hvale vrijedno da je iskreno i da je uvjeren ko je bio na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu. U Srbiji rehabilituju i slave četnike koji su sa ustašama 1945. godine bježali pred Crvenom armijom i jugoslovenskim partizanima. Vučićevo prisustvo na paradi u Moskvi možda potakne režimske historičare u Srbiji da objasne zašto su četnici „antifašisti“ bježali od sovjetskih i jugoslovenskih antifašista. Vučić nije jedini među Putinovim gostima koji bi mogao odgovoriti na slična pitanja. Goste, na primjer, iz Mjanmara, Putin bi trebao pitati za odnos prema Rohinja muslimanima. One iz Etiopije za ulogu u dijeljenju susjedne Somalije. Svog čestog gosta Milorada Dodika, mogao bi pitati za odnos prema muslimanima, Bošnjacima, ratnim zločinicima, poštovanju zakona... A onda sve njih pitati da li je to u duhu borbe protiv nacizma. Ovogodišnja parada bila je znatno veća nego prethodnih godina. Mediji navode da je učestvovalo oko jedanaest hiljada ruskih vojnika. Zajedno s njima, bili su vojnici iz trinaest država, uključujući kineske koji su tu prvi put od 2015. godine. Ruski mediji navode da je ove godine na Crvenom trgu bilo tri puta više vozila nego prošle, a novost su dronovi koji se koriste u ratu protiv Ukrajine. Ponovo su pokazane ruske balističke rakete, artiljerija, tenkovi... Putin je danas još jednom poslao poruku Zapadu i svijetu, posebno o Ukrajini. Agresiju na ovu državu pravdao je u današnjem govoru, pokušavajući da uspostavi vezu sa politikom Moskve u Drugom svjetskom ratu. Bila je to poruka da Rusija smatra da ima pravo izvršiti invaziju na susjednu državu. Da stvar bude tragičnija i grotesknija, Putin je jučer govorio da u svijetu dolazi vrijeme kada će uloga Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava rasti. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Friedrich Merz izabran je za kancelara. Njemačka je tako dobila novu vladu u vremenima kada su promjene u toj državi nužne i kada mnogi u Evropi očekuju njenu aktivniju ulogu. Foto: Friedrich Merz Uz neplaniranu dramu u Bundestagu, Njemačka je jučer dobila vladu kako se i očekivalo. Friedrich Merz, čelnik Kršćansko-demokratske unije (CDU), koja je u savezu sa CSU, biće deseti kancelar Savezne Republike Njemačke, u koaliciji sa socijaldemokratama (SPD). Merzov kabinet imaće osamnaest članova. CDU i SPD imaće po sedam ministara, a CSU tri. Iza koalicije, prema rezultatima februarskih izbora, stoji 328 zastupnika u Bundestagu, ali taj broj može biti drugačiji. Naime, Merz je dobio podršku tek u drugom krugu, nakon što je nakon prvog kruga glasanja dobio 310 od potrebnih 316 glasova, što je bio historijski presedan. Neki zastupnici iz pomenute koalicije nisu podržali novu vladu. Neki njemački mediji navode da svih osamnaest dolaze iz CDU-a, a neki da dolaze iz SPD-a. U drugom krugu Merzova vlada dobila je 325 glasova. Protiv AfD-a Jučerašnje glasanje u Bundestagu bilo je tajno i Merzu je donijelo neprijatno iznenađenje i težak udarac. „Osamnaest buntovnika“, „čista blamaža“, „poljuljani“ Merz, „srušen iz vlastitih redova“, samo su neke od ocijena koje su jučer iznijeli njemački mediji. Međutim, glasanje je pokazalo da njemačka politika ima kompaktnu elitu, koja još uvijek nije spremna da napravi promjene ni pod pritiskom administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa . Glasanje za vladu u drugom krugu pokazalo je da važi dogovor da se Alternativi za Njemačku (AfD) ne dozvoli da uđe na vlast. Odbijanje Merza i ostalih da u vlast uvedu AfD prvi je veliki poraz Trumpove administracije u nastojanjima da Zapad uredi po svojim željama. Iza AfD-a stali su američki potpredsjednik JD Vance, državni sekretar Marco Rubio i najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk. Ovaj trojac nije birao uvrede na račun Njemačke, posebno nakon odluke Berlina da AfD označe kao ekstremistički desničarski entitet. Prošle sedmice je Rubio na društvenoj mreži X tu odluku nazvao „prikrivenom tiranijom“. Rekao je da je „Njemačka upravo dala špijunskoj agenciji nove ovlasti za nadzor opozicije“ i poručio Berlinu da „treba promijeniti kurs“. Vance se pridružio kritici Berlina, a Musk mjesecima preko svoje društvene mreže X i na druge načine podržava AfD. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova na kritike Rubija je reklo da je to „demokratija“ i da je odluka donesena nakon „temeljne i nezavisne istrage radi zaštite našeg Ustava i vladavine prava“. Naveli su da su naučili iz svoje historije „da desničarski ekstremizam treba zaustaviti“. Za bolju Njemačku sa istim politikama Odupiranje njemačke političke elite zvaničnom Washingtonu na otvoren način nije često. Ali, taj pristup treba nastavak, u ovom slučaju političku figuru koja će oslikati konture njemačke politike na domaćem i međunarodnom planu, jer Njemačka je u krizi i dokaz tome je AfD. Dio glasača svoju ljutnju prema glavnim političkim strankama izrazio je i podrškom ovoj stranci. Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Njemačka upada iz krize u krizu. U prvim danima ruske agresije zvanični Berlin nije se snalazio. Neki od njihovih poteza Ukrajina je dočekala u nevjerici, poput odluke da pomognu Kijevu slanjem svega osim oružja. Ali, nakon što je američki predsjednik Joseph Biden odlučio da okupi desetine država u grupu koja će pomoći Ukrajini, Njemačka postaje jedan od lidera. Na koncu, pokidali su ekonomske veze sa Rusijom, sebe lišili jeftinih energenata i krenuli u jačanje njemačke vojske . Merzov kancelarski mandat trebao bi biti nastavak politke Olafa Scholza, koji je bio prinuđen na nagli zaokret u domaćoj i vanjskoj politici. Merz je također prinuđen na neke stavove. Washington mu zamjera mnogo, s Moskvom veze su loše, a evropski saveznici od zvaničnog Berlina traže da bude jedan od lidera nove evropske politike. Po imenovanju Merza jedan od prvih koji mu je čestitao bio je francuski predsjednik Emmanuel Macron. „Na nama je da učinimo francusko-njemački motor jačim nego ikad“, i „ubrzamo našu evropsku agendu za suverenitet, sigurnost i konkurentnost“, napisao je na njemačkom jeziku. Merzov pečat Merz će, za sada, nastaviti politiku Njemačke prema Ukrajini i Rusiji, kao i Macron nije spreman bezpogovorno slijedi Trumpa i svjestan je da to znači veću autonomiju na Zapadu. U svom ranijem političkom djelovanju iskazao se kao kritičar Vladimira Putina, Trumpove administracije i Kine. Zato Merz mora voditi nezavisniju vanjsku politiku i insistirati na svom stavu da Evropa treba ojačati odbranu kako bi smanjila ovisnost o NATO-u, odnosno o Sjedinjenim Državama. To je zadatak za ministra odbrane Borisa Pistoriusa, koji je bio na toj poziciji u prethodnoj vladi i koji vodi ambiciozan projekat jačanja njemačke vojske. Da Merz namjerava voditi nezavisniju vanjsku politiku upućuje i to što će šef diplomatije biti Johann Wadephul, a ministar za Evropu Gunther Krichbaum, oba člana CDU-a. CDU će nakon mnogo godina imati šefa diplomatije, što upućuje da bi Berlin mogao zastupati i neke ideje koje nisu bile bliske bivšoj ministrici iz redova Zelenih Annaleni Baerbock. Merz se ranije dokazao i kao proamerički orijentisan političar, zagovornik atlantizma, NATO-a, Evropske unije i ujedinjenog Zapada, kao zagovornik ekonomskog liberalizma i kapitalizma uopšte. To znači da bi okršaj sa Trumpovom administracijom i njegovim pristalicama mogao biti upravo na tim linijama, jer Merz smatra da Zapad treba nastaviti zastupati svoje glavne ideje. Na kraju, osvrnimo se na Balkan, koji nije blizu vrha liste Merzovih prioriteta. Ali, njegova politika na Balkanu mogla bi biti testirana. Naime, ako je protiv Putina, onda je protiv i njegovih balkanskih krakova. Ako je za ujedinjenu Evropu i Zapad, onda treba to pokazati i na Balkanu. Šef diplomatije Wadephul sarađivao je sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom i podržavao ga kada je došao u Bosnu i Hercegovinu. Ekonomska politika Berlina imaće uticaja na ovdašnje zemlje, snažno ekonomski povezane s Njemačkom, što Merza čini bitnim faktorom na Balkanu. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Talijanska premijerka Giorgia Meloni više puta ove godine srela je predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa. Ko je tajna veza Meloni i Trumpa i šta ih to spaja? Foto: Trump i Meloni Namjera Donalda Trumpa da upravlja na sebi svojstven način Sjedinjenim Američkim Državama i čitavim svijetom nije tajna. Nedavno je to i sam rekao i dodao da „dobro zabavlja“ dok to radi, što je zvučalo kao izjava čovjeka koji uživa na lagodnom poslu. U jednom ranijem istupu Trump će reći da njegov posao nije lagan i da od njega traži velike napore. Taj stav ne iznenađuje i sigurno bi ga izrekao svaki pametan političar, makar vodio i najmanju upravnu jedinicu. Zato Trumpove izjave ove vrste treba uzeti sa dozom ironije, ili kao dio njegovog nastupa u kome se smjenjuju komplimenti i uvrede, ovisno o kome govori i kome se obraća. Ali kada stranog zvaničnika američki predsjednik sretne više puta u par mjeseci, onda je stvar ozbiljna. To važi i za Trumpa dok Meloni hvali terminima „fantastična žena“ koja je „osvojila Evropu“, ili „izvrsna premijerka i prava svjetska liderka“ i „sjajna osoba“ sa „mnogo talenta“. To što je Trump rekao o Meloni ne mora bude laž ili istina, jer je dio predstave za javnost, dajući joj vjetar u leđa u Italiji i Evropskoj uniji. Trump koristi popularnost i moć koju ima kao američki predsjednik da pomogne političarki koja je važan kotač u njegovim planovima u Evropi i svijetu. Meloni: Od fašizma do prihvatljive desnice Uspone Giorgije Meloni na vlast u medijima na Zapadu popraćen je istom histerijom kao i bilo kojeg političara koji barem malo odstupa od mainstream politike. Pobjeda Meloni na izborima u septembru 2022. u dijelu Zapada predstavljana je kao apokalipsa, uvod u povratak fašista na čelo evropskih država i kraj Evropske unije i NATO-a. Tada se pisalo, a što je tačno, da je Meloni bila član neofašističke stranke Nacionalna alijansa, da je 1996. godine rekla da je fašista Benito Mussolini „najbolji političar u posljednjih pedeset godina“, da je jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita krivile za zločine u Drugom svjetskom ratu i nakon toga, da je svojatala dijelove današnje Hrvatske i mnogo drugog. Ali, ta Meloni je bila politička marginalka. Na izborima prije jedanaest godina ima 2,2 posto podrške, prije sedam godina 4,4 posto, a 2022. njena stranka Braća Italije ima čak 26 posto. Ovom rijetkom fenomenu u svijetu, ali ne i u politici Italijegdje su munjeviti usponi stranakačesti, doprinjela su dva važna razloga. Prvi, Braći Italije pristupilo je desno krilo stranke bivšeg premijera Silvija Berlusconija, s kojim je Meloni bila bliska. Drugi, Meloni je napravila otklon od radikalne i većini Evrope neprihvatljive ekstremne desnice i svratala se na desni centar, barem kada se govori o ekonomiji i većini vrijednosnih sudova svoje stranke. Njena izjava iz 2019. godine utemeljila je kasnije čitavu jednu politiku – „Ja sam Giorgia. Ja sam žena. Ja sam majka. Ja sam kršćanka.“ Trumpov pogled Ono što je Meloni napravila u Italiji, Trump je na drugačiji način napravio u Sjedinjenim Državama na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Za razliku od njegove prve i druge predsjedničke kampanje, Trump je sada masovno u igru ubacio biznismene, republikanske strukture, lobije, medije, marginalne grupe, manjine… Odmakao se od svojih početnih pozicija o „isušivanju močvare“ u Washingtonu i progonu brojnih američkih političara i zvaničnika po osnovu (ne)utemeljenih optužbi. U svom drugom mandatu on pokušava kopirati pristup koji je imala Meloni, privlačeći sve one koji bi mu mogli pomoći da održi popularnost i ostavi uzak prostor u političkoj areni za ideološke i svake druge rivale. Meloni je modifikovala i svoje stavove u vanjskoj politici. Kada je već bilo izvjesno da će doći na vlast, kao dio koalicije i nakon predikcija dobrih rezultata, Meloni je umirila Zapad rekavši da nije protiv NATO-a i Evropske unije, ali da su neke promjene potrebne. U pristupu Italije prema NATO-u ništa značajno se nije promijenilo, a Meloni daje podršku Ukrajini u borbi protiv ruske agresije. Ali u pristupu prema Evropskoj uniji, Meloni je napravila promjene. Zvanični Rim bori se protiv priliva ilegalnih migratana i obračunava sa „woke ideologijom“. Takav pristup, posebno u obračunu sa ilegalnim migracijama, ima sve više pristalica u Evropskoj uniji, čak i među onima koji nisu desnica. Meloni je u mnogome kopirala poljsku opoziciju, koja je do skoro suvereno upravljava Varšavom, pa je istovremeno zagovornica atlantizma, ultrakonzervativizma, suverenizma, ekonomskog liberalizma, ujedinjene Evrope, Zapada i nove desnice koja je u najbližim vezama sa Izraelom i pojedinim arapskim monarhijama. Meloni je dala novi momenat promjenama na desnici, koje je započela Marine Le Pen bježeći od politika koje je utemeljio njen otac Jean-Marie Le Pen. Trumpov pristup u njegovom drugom mandatu zapanjujuće je sličan navedenom pristupu. Trumpov tim, nema sumnje, koristi ova iskustva u kreiranju svojih politika. Nova desnica koju predvodi Trump tako je spojila što je prije nekoliko decenija bilo nespojivo. Realpolitika i ekonomija Izvan ideoloških okvira, Meloni je također važna za Trumpovu administraciju. Potpredsjednik JD Vance, najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk i neki drugi ljudi iz predsjednikovog okruženja, na razne načine žestoko su kritikovale aktuelne vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Francuske i Španije. Dakle, vlade svih vodećih evropskih sila, izuzev Poljske, čija je sadašnja vlast snažno na probriselskom i proameričkom kursu, i naravno Italije. Meloni je postala važan most Trumpa i Evropske unije. Prije nešto više od dvije sedmice, ona je Trumpu, svom domaćinu u Washingtonu, obećala da će mu organizovati sastanak sa čelnicima Evropske unije. Tada je rekla da želi da Washington i Brisel nastave sa slobodnom trgovinom, bez carina. Trump je nešto ranije uveo carine od dvadeset posto na svu robu iz Evropske unije. U sposobnost Meloni da uvjeri Trumpa u promijenu politike prema Briselu vjeruje i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. Pred pomenuto putovanje Meloni u Sjedinjene Države, von der Leyen je to priznala, rekavši da je sa premijerkom razgovarala o tome. Tu nije kraj uticaja koji Meloni ima na sadašnju američku administraciju. Mediji pišu o njenom prijateljstvu sa Muskom, koji podržava i njenu stranku Braća Italije, uzimajući učešće na njihovim konvencijama. Govori se i o velikom ulaganju kompanije Tesla u Italiju u proizvodnju električnih automobila, u vremenu kada Kinezi guše konkurentske proizvođače u Sjedinjenim Državama i Evropskoj uniji. Da ta priča nije bez osnova pokazuju i podaci o prodaji auomobila Tesla u Evropi. Mediji ovih dana izvještavaju da Tesla ima rekordan pad broja kupaca u odnosu na prethodnu godinu: UŠpaniji za 75 posto, Francuskoj 63 posto, Njemačkoj 62 posto, zatim u Nizozemskoj i skandinavskim i drugim evropskim državama, usljed Muskovih političkih stavova. Istovremeno, Tesla bilježi rast prodaje, iako skroman, u Italiji kojom upravljaju Meloni i Braća Italije. Prijateljski odnos prema Washingtonu Trump i Musk će sigurno znati cijeniti, posebno zbog toga što je Italija četvrta po veličini ekonomija Evrope i osma na svijetu. Svoju namjeru da bude bliska Washingtonu Meloni je pokazala i administraciji Josepha Bidena. Nakon što je 2019. godine Italija pristupila kineskoj inicijativi Pojas i put, kao jedina država Zapada, Meloni je odlučila da u decembru 2023. istu napusti, što je bio veliki udarac za Peking i velika pobjeda Washgintona. Međutim, ekonomija Italije ne stoji sjajno kako se čini na prvi pogled. Kada je Meloni preuzela vlast dug Italije je bio 152 posto državnog bruto društvenog proizvoda. Kriza sa koronavirusom bila je uvod u veću inflaciju i recesiju, a onda su novi problemi nastali uvođenjem sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Rusija je bila važan ekonomski i politički partner Italije. Od početka rata u Ukrajini govori se i o mogućnosti da Italiji počne nedostajati energenata. Trumpove carine štete ekonomiji Italije. U 2024. godini italijanski izvoz u Sjedinjene Države iznosio je sedamdeset milijardi dolara. Slobodan pristup američkom tržištu, nakon što su uvedene sankcije Rusiji i nakon što je napuštena incijativa Pojas i put, za Italiju je važan i činjenicom da je članica Evropske unije i da ekonomska i monetarna politika nije samo u rukama Rima. Dakle, Italija nema puno prostora za manevrisanje u svojoj ekonomskoj politici, jer zavisi od drugih i oslanja se na zajmove, dok istovremeno isplaćuje postojeće dugove. Savez na novoj desnici Na neka od ovih pitanja u polju ekonomije i društva nije moguće odgovoriti samo tehnokratski. Zapad se suočava sa velikim promjenama, dok se Washington priprema za obračun sa Kinom. Zato postoji potreba za ideološkim okvirom politike koja se neće raspasti na prvim narednim izborima, usljed loših ekonomskih rezultata i nezadovoljstva širokih društvenih slojeva. Ko je taj ko može formulisati takvu politiku? Kako bi ona izgledala? Šta bi bili njeni ciljevi? U nedostatku novih velikih političkih i filozofskih ideja na Zapadu, desnica je krenula sa recikliranjem postojećeg. Nosilac nove desničarske politike, značajno različite od klasične desnice na Zapadu koja je postojala zadnjih decenija, biće Trump. To je priznao argentinski predsjednik Javier Milei, koji je u svojoj državi već pokušao testirati Trumpove zamisli. Muskovo i Trumpovo ukidanje agencija i radnih mjesta u državnom aparatu, Milei je testirao ukidanjem cijelih ministarstava, ili ukidanjem besplatnih lijekova za onkološke bolesnike. Početkom ove godine Milei je rekao da se širom svijeta stvara front koji će pobijediti ljevicu, a da ga predvodi Trump. Pored sebe i Trumpa, Milei je tu ubrojio Giorgiju Meloni, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, mađarskog premijera Viktora Orbana, predsjednika El Salvadora Nayiba Bukelea i druge. Da se taj front stvara, ne ulazeći u njegovu čvrstinu i stvarno prijateljstvo njegovih članova, moglo se vidjeti tokom američkih predsjedničkih izbora. Pored spomenutih Meloni, Netanyahua, Mileija, Orbana i Bukelea, Trumpu su podršku dali poljski predsjednik Andrzej Duda, Slobodarska partija Austrije, francuski Nacionalni front, španski Vox i mnogi drugi koji su u zavadi sa navodnom ljevicom koja vlada Zapadom. Ljevica za ovu grupu ljudi nije onakva kakva je ona bila prije nekoliko desetljeća. Za njih nova ljevica je, ustvari, kulturni model i „woke idelogija“. Prava radnika i siromašnih, što je recimo razlog formiranja ljevice, rijetko pominju današnja ljevica i desnica na Zapadu. Trump, koji se u Bijelu kuću vratio usljed loših odluka Bidena i demokrata, treba novi impuls politici koju u hodu osmišljava. Meloni mu je u tome više nego korisna, jer ona nije samo iskoristila nezadovoljstvo građana stanjem u državi i društvu. Ona je kreirala (reciklirala) i plasirala desničarsku politiku koja je preko noći postala prihvatljiva i nekima u Evropi koji zaziru od Trumpa. To iskustvo može biti korisno, čak i za Trumpa koji je između ostalog rekao da „niko bolje od njega ne poznaje sistem“,da „niko ne poznaje političare bolje od njega“, ili da „stvari razumije bolje neko bilo ko drugi“. Članak je ranije objavljen na PISjournal.net

Američka vojska stvorila je drugu vojnu zonu duž granice s Meksikom , dodajući područje u Texasu gdje trupe mogu privremeno pritvarati migrante ili uljeze nakon što je isto učinila u državi New Mexico , javio je Reuters Foto: Ilustracija Predsjednik Donald Trump pokrenuo je agresivnu kampanju provođenja imigracijskih zakona nakon što je preuzeo dužnost, povećavajući broj trupa na južnoj granici i obećavajući da će deportovati milione ilegalnih imigranata. Trumpova administracija je ranije ovog mjeseca odredila pojas širine 18,3 metra duž baze u državi New Mexico kao „Nacionalnu odbrambenu zonu“ . Kasno u četvrtak, američka vojska saopštila je da je odredila drugo područje duž granice kao „Nacionalnu odbrambenu zonu Texasa“ . Američka carina i zaštita granica zadržavaju nadležnost nad ilegalnim prelascima granice u tom području, a trupe će predati migrante koje su pritvorile američkoj graničnoj patroli ili drugim civilnim agencijama za provođenje zakona, prema podacima Ministarstva odbrane . Tampon zona omogućava Trumpovoj administraciji da koristi trupe za pritvaranje migranata bez pozivanja na Zakon o ustanku iz 1807. godine koji ovlašćuje predsjednika da rasporedi američku vojsku radi suzbijanja događaja poput građanskih nereda. Trumpova administracija naredila je Pentagonu i Ministarstvu domovinske sigurnosti da preporuče da li će biti potrebne akcije, uključujući Zakon o ustanku iz 1807. godine, za problem migranata. Američki zvaničnik, govoreći pod uslovom anonimnosti, rekao je za Reuters da je ministar odbrane Pete Hegseth prošle sedmice preporučio da trenutno Zakon o ustanku nije potreban. Posljednji put kada je ovaj zakon primijenjen bilo je tokom nereda u Los Angelesu 1992. godine. Oko 11.900 vojnika trenutno je raspoređeno na jugozapadnoj granici SAD-a, gdje je broj migranata uhvaćenih u ilegalnom prelasku u martu pao na najniži nivo ikada zabilježen, prema vladinim podacima.

Predloženi budžet NASA-e , koji je predsjednik Donald Trump objavio u petak, stavlja misije s ljudskom posadom na Mjesec i Mars u prvi plan, smanjujući naučne i klimatske programe, dok se nastoji smanjiti finansiranje agencije za gotovo četvrtinu, javio je AFP. Foto: Ilustracija Plan bi značajno revidirao vodeće programe, postepeno ukidajući državnu raketu Space Launch System (SLS) i kapsulu za posadu Orion , te eliminisao planiranu lunarnu svemirsku stanicu poznatu kao Gateway . Otkazao bi i misiju Mars Sample Return - zajednički projekt s Evropskom svemirskom agencijom za donošenje uzoraka stijena koje je prikupio rover Perseverance i njihovu analizu na znakove drevnog mikrobnog života. U budžetu se navodi da je napor nepotreban, budući da bi se njegovi „ ciljevi postigli ljudskim misijama na Mars“ . „Ovaj prijedlog uključuje ulaganja za istovremeno istraživanje Mjeseca i Marsa, a istovremeno daje prioritet kritičnim naučnim i tehnološkim istraživanjima“, rekla je vršiteljica dužnosti administratora NASA-e Janet Petro u izjavi. Bijela kuća kaže da se želi fokusirati na „pobjedi nad Kinom na Mjesecu i slanje prvog čovjeka na Mars“ . Kina cilja na svoje prvo slijetanje na Mjesec s posadom do 2030. godine, dok se američki program, nazvan Artemis , suočava s višestrukim odgađanjima. Prema prijedlogu, SLS i Orion bi bili povučeni iz upotrebe nakon Artemisa 3 - prve misije namijenjene slijetanju astronauta na Mjesec. Kritičari već dugo nazivaju SLS nadutim i neefikasnim, ali njegove potencijalne zamjene SpaceX-ov Starship i Blue Origin-ov New Glenn - još uvijek nisu u potpunosti certifikovane za let. Šef SpaceX-a Elon Musk jedan je od najbližih Trumpovih savjetnika i nadgleda njegove napore za smanjenje troškova kroz takozvani Odjel za vladinu efikasnost . Tehnološki milijarder Jared Isaacman , Trumpov izbor za čelnika NASA-e, dva puta je letio u svemir sa SpaceX-om što izaziva daljnju zabrinutost zbog sukoba interesa. Administracija traži 18,8 milijardi dolara za NASA-u, što je manje od 24,8 milijardi dolara prošle godine i smanjenje od 24,3 posto. Ipak, to bi povećalo budžet agencije za istraživanje svemira za 647 miliona dolara u poređenju sa 2025. godinom, a ukupna potrošnja na istraživanje Mjeseca s posadom premašila bi sedam milijardi dolara. Dodatnih milijardu dolara bi se izdvojilo za nove „programe usmjerene na Mars“. U međuvremenu, odjel NASA-e za nauku o Zemlji bio bi smanjen za više od 1,1 milijardu dolara, čime bi se smanjili, kako se u prijedlogu naziva, „ sateliti za praćenje klime niskog prioriteta“.

European Commissioner for Enlargement Marta Kos visited Serbia this week. The visit was intended to demonstrate Belgrade’s commitment to Brussels. Earlier, Serbian Orthodox Church Patriarch Porfirije (Prvoslav Perić) asked Vladimir Putin for Serbia to remain in Russia’s political orbit. Photo: Marta Kos and Aleksandar Vučić The student protests in Serbia, now in their sixth month, are not just a problem for President Aleksandar Vučić. These protests have shaken Western policy toward Serbia and the Balkans as a whole. The "European path" of several Balkan states has been stripped bare and rendered nonsensical. The students’ simple demands—which do not ask Belgrade to align with Brussels or Moscow—cannot be fulfilled, as they undermine the entire great-power politics toward this part of the world. The collapse of the canopy at Novi Sad’s railway station shattered the narrative that Vučić, or any Balkan leader, guarantees Balkan stability during the EU accession process. Kos’s visit to Serbia and Porfirije’s stance in Moscow reveal how Brussels and Moscow view Balkan citizens and how some Balkan leaders treat the people they rule. Distant Russian and Brussels Worlds In mid-February, former Serbian President Boris Tadić, attending the Munich Security Conference, wrote on social media X that his interlocutors in the German city told him "representatives of the Serbian delegation are feeding Western politicians information that Russian intelligence and interests are behind the student protests in Serbia." He added that it is " absurd to simultaneously claim that a color revolution is underway and that Russia is behind it, especially considering the Progressive-led government signed an agreement granting Serbia observer status in the Russian CSTO defense alliance and formed a joint working group with Russia to combat color revolutions ." Two months later, a complete reversal. Porfirije, whom many in Serbia see as Vučić’s man, told the Russian president that a "color revolution" is unfolding in Serbia and expressed hope that " this trial will be overcome ." He requested Serbia become part of the "Russian world" and thanked Putin for supporting Serbia. He conveyed Vučić’s greetings, adding that the Serbian president will visit Moscow on May 9 to commemorate the victory over Nazism in World War II. This statement by the head of the Serbian Orthodox Church (SPC) angered some in Serbia. Most criticism focuses on his accusation that protesting students and citizens are paid agents of Western intelligence. This alignment with Vučić’s camp and repetition of claims by members of the Serbian Progressive Party (SNS) has upset the opposition. Among those accusing the clergy of propagating regime-friendly narratives is MP Radomir Lazović of the Green-Left Front. On Facebook, commenting on the patriarch’s remarks, he wrote that during a Foreign Affairs Committee meeting, he questioned Serbia’s new ambassador to the U.S., Dragan Šutanovac—a former Democratic Party (DS) leader whom Vučić blames for all of Serbia’s ills—about the protests. " To my question about how he will present the students’ fight for justice to U.S. interlocutors, the former DS president and now Progressive ambassador replied with memorized lines from the SNS protocol for slandering student protests. He immediately launched into claims about Russian security service influence and, like a parrot, repeated the prepared talking point that EU flags are absent from the protests—a line all Progressives repeat ," Lazović wrote. The Serbian public missed a key part of Porfirije’s Moscow remarks. Thanking Putin for supporting Belgrade’s policies toward Montenegro, Kosovo, and the smaller Bosnian entity, he said, " Without Kosovo and Republika Srpska, I can say, the Serbian people have no future. " Serbian nationalists, typically close to the Church, took no issue with the claim that Serbs lack prospects without part of Bosnia and Herzegovina—a region never part of Serbia. Porfirije did not stop there. Serbs "sometimes" place more hope in Russia than Serbia, "centers of power in the West want to shatter the Serbian people’s identity and culture," and "the Serbian people see the Russian people as one." He echoed Russian Patriarch Kirill’s words that "love for Russia... may even be embedded in the genes of the Serbian people" and called Western moral decline "demonic." All this followed Putin’s opening remarks endorsing the so-called "Serbian world"—an attack on the sovereignty of multiple states. " We know the Balkan situation is not simple, and we acknowledge your efforts to strengthen Serbia’s position, including the significant All-Serbian Assembly you held, " Putin said. Brussels’ Perspective The Moscow meeting set the stage for Commissioner Kos’s visit. Upon her arrival, official Belgrade shifted tone, expressing a desire to move closer to the West—distancing itself from the " Russian world " and a Kremlin isolated in Europe after its aggression against Ukraine, a majority-Orthodox country unmentioned by Moscow’s "faith brothers." On the day Kos arrived, Foreign Minister Marko Đurić stated Belgrade aims to meet EU membership conditions " by 2026. " After meeting Kos, Vučić wrote on Instagram: " I emphasized our full readiness to accelerate reforms—not due to bureaucratic demands, but because we believe they bring a better life for our citizens. " Parliamentary Speaker Ana Brnabić said, "Serbia’s EU membership remains its foreign policy goal." Kos also met Prime Minister Đuro Mačuta. Kos spent two days in Serbia, meeting various political actors and laying flowers in Novi Sad for the canopy collapse victims. She met with " Students Who Want to Study, " though the meeting was held at the EU Delegation in Belgrade—not at the protest camp outside Serbia’s Parliament and Presidency, as initially announced. Kos also spoke with DS leader Srđan Milivojević. After their meeting, he said EU officials were " stunned " by what they saw outside Parliament. Serbian media have reported for months that the camp has few students and includes alleged criminals and veterans of Serbian military units that fought in Croatia and Bosnia. Ahmedin Škrijelj, an MP from the Sandžak Democratic Action Party, attended the meeting with Milivojević. He told Kos that Bosniaks in Serbia are denied constitutionally guaranteed rights and called for mechanisms to protect them, calling the current government a remnant of Slobodan Milošević’s regime. He urged demilitarizing Sandžak, converting military facilities into educational or recreational spaces—particularly a planned military site in Priboj near the Bosnian border—while supporting Serbia’s EU and NATO membership. Serbia’s European or Russian Path? After meeting Vučić, Kos said the EU’s " momentum " for enlargement is real and Serbia must seize this " once-in-a-generation chance ." She wrote on X: "Timely meeting with Serbia’s president. The EU’s enlargement momentum is real, and we want Serbia to seize this chance to complete our Union." To achieve this, "concrete steps on democratic principles and reforms" are needed, and "the time to act is now." What reforms does Brussels demand? Kos stated Serbia must hold free, democratic elections, improve media freedom, and align with student demands. Otherwise, she warned during a visit to the Zoran Đinđić Foundation, Serbia’s European path will stall. Hosts at the Foundation alerted Kos to " media campaigns in pro-government tabloids that led to six citizens being detained for 50 days, while six others fled to EU countries—the only zone they currently perceive as safe—due to threats. " On Kos’s second day, opposition figure Marinika Tepić was assaulted in public. While some in Serbia found Kos’s messages encouraging, they are insufficient to spur meaningful change. It is clear Vučić will not allow free elections, his allied media will not stop shamelessly attacking critics, and Belgrade will not abandon its "Serbian world" policies toward neighbors—backed by Putin and championed by Porfirije. Why would they? The penalty, per Kos’s words, is merely the end of Serbia’s European path. This article was previously published on nap.ba

Evropska komesarka za proširenje Marta Kos posjetila je Srbiju ove sedmice. Posjeta je trebala pokazati opredjeljenost Beograda ka Briselu. Nešto ranije, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije (Prvoslav Perić) od Vladimira Putina tražio je da Srbija bude u političkoj orbiti Rusije. Foto: Marta Kos i Aleksandar Vučić Studentski protesti u Srbiji , koji traju šest mjeseci, nisu samo problem za predsjednika Aleksandra Vučića. Ovi protesti uzdrmali su i politiku Zapada prema Srbiji i Balkanu uopšte. „Evropski put“ nekoliko balkanskih država tako je potpuno ogoljen i doveden do besmisla. Jednostavni zahtjevi studenata, koji od Beograda ne traže svrstavanje uz Brisel ili Moskvu, ne mogu biti ispunjeni, jer ruše čitavu politiku velikih sila prema ovome dijelu svijeta. Pad nadstrešnice Željezničke stranice u Novom Sadu doveo je do zida postavku da je Vučić, ili bilo koji balkanski političar, garant stabilnosti Balkana u vremenu procesa pridruženja Evropskoj uniji. Posjeta Srbiji od strane Kos i Porfirijevo držanje u Moskvi pokazuju kako Brisel i Moskva gledaju na stanovnike Balkana i kako neke balkanske vođe tretiraju narod nad kojim vladaju. Daleki ruski i briselski svijetovi Polovinom februara bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, boraveći na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, na društvenoj mreži X napisao je da su mu sagovornici u tom njemačkom gradu rekli da „predstavnici srpske delegacije zapadnim političarima poturaju informacije da iza studentskih protesta u Srbiji stoje ruske službe i interesi“ i dodao da je „apsurd da istovremeno tvrde da se dešava obojena revolucija i da iza toga stoji Rusija, a posebno ako se ima u vidu da je naprednjačka vlast potpisala sporazum o statusu posmatrača Srbije u ruskom odbrambenom savezu CSTO i sa Rusijom formirala radnu grupu za borbu upravo protiv obojenih revolucija”. Dva mjeseca poslije, potpuni obrat. Porfirije, kojeg mnogi u Srbiji vide kao Vučićevog čovjeka, reći će predsjedniku Rusije da se u Srbiji dešava „obojena revolucija“ i da se nada „da će to iskušenje biti pobijeđeno“. On je zatražio da Srbija postane dio „ruskog svijeta“ i zahvalio Putinu što podržava Srbiju. Prenio je Putinu pozdrave Vučića, dodavši da će 9. maja srbijanski predsjednik doći u Moskvu na obilježavanje pobjede nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu. Ovakav istup prvog čovjeka SPC-a nekima u Srbiji je zasmetao. Najveći broj zamjerki odnosi se na optužbu da su studenti i građani koji protestuju, ustvari, plaćenici obavještajnih službi Zapada. Ovo svrstavanje u Vučićev tabor i ponavljanje tvrdnji članova Srpske napredne stranke (SNS), zasmetalo je opoziciji. Jedan od onih koji smatraju da sveštenik vodi propagandu u korist režima u Srbiji je i poslanik Radomir Lazović, član Zeleno-lijevog fronta. Na svom Facebook profilu on je napisao, komentarišući istup patrijarha, da je na Odboru za vanjske poslove postavio pitanje o protestima novom ambasadoru Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama Draganu Šutanovcu, bivšem predsjedniku Demokratske stranke (DS) koju Vučić krivi za sve loše u Srbiji. „Na moje pitanje kako će predstaviti borbu studenata za pravdu sagovornicima u SAD-u, bivši predsjednik DS, a sada naprednjački ambasador, odgovorio je napamet naučenim rečenicama iz SNS protokola za blaćenje studentskih protesta. Odmah je krenuo sa pričom kako je riječ o uticaju ruske službe bezbjednosti i, poput papagaja, ponovio je i pripremljeni primjer koji ponavljaju svi naprednjaci da na protestima nema EU zastava“, napisao je Lazović. Javnosti u Srbiji promakao je važan dio izrečenog u Moskvi. Zahvalivši Putinu na podršci politici Beograda prema Crnoj Gori, Kosovu i manjem bosanskohercegovačkom entitetu, Porfirije je rekao da „bez Kosova i bez Republike Srpske, mogu reći, srpski narod je bez perspektive“. Srpskim nacionalistima, u pravilu bliskim crkvi, nije zasmetala ocjena da srpski narod nema perspektive bez dijela Bosne i Hercegovine koji nikada nije bio u sastavu Srbije. Porfirije tu nije stao. Srbi „ponekad“ veću nadu polažu u Rusiju nego u Srbiju, „centri moći sa Zapada žele da razbiju identitet srpskog naroda i kulturu“, a „srpski narod gleda na ruski narod kao na jedan“. Potvrdio je riječi ruskog patrijarha Kirila da je „ljubav prema Rusiji... možda, čak ugrađena u gene srpskog naroda“ i da je ono što se dešava sa moralom na Zapadu „demonsko“. Sve ovo je izrečeno nakon Putinove uvodne riječi u kojoj je dao podršku tzv. „srpskom svetu“, odnosno suštinskom napadu na suverenitet više država . „Znamo da situacija na Balkanu nije jednostavna, i znamo za vaše napore u jačanju pozicije Srbije, uključujući i značaj Svesrpskog sabora koji ste održali“, rekao je Putin. Pogled iz Brisela Sastanak u Moskvi poslužio je kao priprema terena za posjetu komesarke Kos. Po njenom dolasku zvanični Beograd ima drugi ton i izražava želju da se približi Zapadu, što će reći da se udalji od „ruskog svijeta“ i Kremlja izolovanog u Evropi nakon agresije na Ukrajinu, koja iako većinski pravoslavna država nije bila spomenuta od strane „braće po vjeri“ na sastanku u Moskvi. Ministar vanjskih poslova Marko Đurić, u danu kada je Kos stigla u Srbiju, rekao je da Beograd želi ispuniti uslove za članstvo u Uniji „do 2026. godine“. Vučić je na Instagramu, nakon sastanka sa komesarkom, napisao: „Naglasio sam našu punu spremnost da ubrzamo reforme – ne zbog birokratskih zahtjeva, već zbog toga što vjerujemo da one donose bolji život našim građanima“. Predsjednica Skupštine Ana Brnabić, nakon sastanka sa Kos, rekla je da „članstvo Srbije u EU ostaje vanjskopolitički cilj Srbije“. Kos se srela i sa premijerom Đurom Macutom . Kos je u Srbiji provela dva dana i sastala se sa raznim akterima političkog života te položila cvijeće u Novom Sadu za žrtve pada nadstrešnice. Sastala se i sa predstavnicima „studenata koji žele da uče“. Sastanak je održan u zgradi Delegacije Evropske unije u Beogradu, iako je bilo najava da će Kos posjetiti kamp koji je ova grupa podigla pred zgradama Skupštine i Predsjedništva Srbije. Kos je razgovarala i sa liderom DS-a Srđanom Milivojevićem. On je nakon sastanka rekao da su gosti iz Brisela „zaprepašteni“ onim što su vidjeli ispred parlamenta. Mediji iz Srbije mjesecima izvještavaju da je u kampu malo studenata i da su neki od njih kriminalci. Također, tamo su i bivši pripadnici srbijanskih vojnih jedinica koje su ratovale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na sastanku kojem je prisustvovao Milivojević bio je i Ahmedin Škrijelj, narodni poslanik iz Stranke demokratske akcije Sandžaka. On je rekao komesarki da Bošnjaci u Srbiji ne ostvaruju ustavom zagarantovana prava i tražio mehanizme zaštite za Bošnjake, jer je aktuelna vlast ostatak režima Slobodana Miloševića. Pozvao je na demilitarizaciju Sandžaka, pretvaranje vojnih objekata u Sandžaku u visokoškolske objekte, studentske kampuse ili prostore sa sportsko-rekreativnim sadržajem, posebno kada je u pitanju planirana izgradnja vojnog objekta u Priboju, uz samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom, dajući podršku članstvu Srbije u Evropskoj uniji i NATO-u. Srbija na evropskom ili ruskom putu? Nakon sastanka sa Vučićem, Kos je rekla da je „zamah“ za proširenje stvaran i da Evropska unija želi da Srbija iskoristi šansu. „Pravovremeni sastanak sa predsjednikom Srbije. Zamah za proširenje EU je stvaran, i hoćemo da Srbija iskoristi ovu šansu koja se pruža jednom u generaciji i kompletira našu Uniju“, napisala je na mreži X. Da se to desi potrebno je preduzeti „konkretne korake oko demokratskih principa i reformi“ i „vrijeme za djelovanje je sada“, napisala je. Kakve to reforme Brisel traži od kandidata za članstvo ? Kos je poručila da se od Srbije očekuje da ima slobodne i demokratske izbore, da se popravi stanje u medijima i da se zahtjevi Brisela poklapaju sa zahtjevima studenata. U protivnom, rekla je Kos tokom posjete Fondaciji Dr Zoran Đinđić, evropski put Srbije biće zaustavljen. Domaćini u Fondaciji su upozorili Kos „na medijske kampanje u provladinim tabloidima koje su dovele do toga da je šestoro građana već pedeset dana u pritvoru, dok se još šestoro zbog prijetnji privođenjem nalazi u zemljama Evropske unije - jedinoj zoni koju trenutno doživljavaju kao sigurnu“. Drugog dana posjete komesarke, na ulici je napadnuta opozicionarka Marinika Tepić. Iako su neki u Srbiji poruke Marte Kos ocijenili kao ohrabrujuće, to je nedovoljno da bi se bilo šta značajno promijenilo. Jasno je da Vučić neće dozvoliti slobodne i fer izbore, njemu bliski mediji neće prestati sa sramnim napadima na svakoga ko mu se zamjeri i Beograd neće prestati odnositi se prema susjedima u skladu sa postavkama „srpskog svijeta“, kojeg podržava Putin i zagovara Porfirije. A i zašto bi? Kazna za to je, prema riječima Marte Kos, kraj evropskog puta Srbije. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

About ten days ago, Russian President Vladimir Putin signed the Law on the Ratification of the Comprehensive Strategic Partnership Agreement with Iran. Tehran announced that it would soon ratify the agreement as well, marking the beginning of a new phase in the relationship between the two countries. Photo: Masoud Pezeshkian and Vladimir Putin When considering future threats to the United States, Zbigniew Brzezinski wrote in his 1997 book The Grand Chessboard: "Potentially, the most dangerous scenario would be a grand coalition of China, Russia, and perhaps Iran, an 'anti-hegemonic' coalition not united by ideology but by shared grievance." This diplomat and political scientist, who influenced U.S. foreign policy for decades, also noted that such a coalition could only materialize if Washington was blind. Whether Washington was blind or intoxicated by its Cold War victory is less important than the fact that this tripartite alliance has been developing in various forms for decades. A new phase in Russia–Iran relations began on January 17 of this year, when Iranian President Masoud Pezeshkian signed the agreement with Putin in Moscow. It has been undergoing ratification ever since. An Agreement for a New Era At the end of March, Putin submitted the agreement for ratification in the Duma. Three weeks later, he signed the law finalizing the ratification, and the agreement officially entered into force. The Russia–Iran Comprehensive Strategic Partnership Agreement is a substantial document. It contains 47 articles and covers areas such as defense, energy, counterterrorism, finance, agriculture, industry, science, technology, and culture—for the next twenty years. Russian media described the agreement as consolidating Russia and Iran’s status as strategic partners. On the Iranian side—where the deal was received with greater optimism than in Russia—it was seen as a diplomatic victory for the new Iranian administration that replaced the one led by President Ebrahim Raisi, who, along with Foreign Minister Hossein Amir-Abdollahian, died in a helicopter crash on May 19 last year. Still, it would be inaccurate to attribute the agreement solely to the current Iranian administration. As early as 2020, then-President Hassan Rouhani called for a new agreement to replace the existing 2001 Tehran–Moscow deal. Rouhani was strengthening ties with Russia and China as a counterweight to poor relations with the West and had pushed the Kremlin to sign the agreement quickly. This is a success for Iran for at least two reasons. First, the 2025 agreement is more comprehensive and more favorable to Iran than the 2001 version. Second, Putin agreed to the deal amid Western isolation following the invasion of Ukraine and a need to seek support beyond Russia’s borders. One reason Putin had previously hesitated was concern for Israel’s interests and a desire to negotiate with the West. Putin’s delay in signing the agreement led to its ratification just as he was trying to repair broken ties with Washington and secure peace in Ukraine. The ratification also coincides with negotiations between Tehran and Washington on Iran’s nuclear program and Donald Trump’s threats of possible military action. A New Framework for Enhanced Cooperation Critics who downplay the agreement argue that it is full of generalities and offers no firm guarantees—such as a mutual defense clause in the event of an attack. But realists know this was never expected. First, the agreement was signed while Russia was at war with Ukraine. Second, both countries are in regions where political shifts are constant, which could place them on opposing sides at any time. The agreement begins by affirming: "Based on the deep historical ties between the Iranian and Russian peoples, the closeness of their cultures, spiritual and moral values, shared interests, strong neighborly relations, and broad opportunities for cooperation in political, economic, military, cultural, humanitarian, scientific, technical, and other fields." It reaffirms the strategic relationship between the two countries and aims to strengthen cooperation across various domains. It also expresses a joint commitment to shaping “a new just and sustainable multipolar world order based on sovereign equality among states,” in line with UN principles. The agreement outlines specific areas of cooperation. Essentially, it provides a framework for a new level of bilateral relations. For instance, in January, the commander of the Iranian Revolutionary Guard, Ali Shadmani, stated that Tehran had purchased Russian Su-35 fighter jets—though he didn’t specify how many or whether they had been delivered. Last week, Moscow and Tehran also agreed on the annual delivery of 55 billion cubic meters of Russian gas, and Russia pledged to finance the construction of a new nuclear power plant in Iran. Trump’s Pressure Had this agreement been signed a few years ago, it might have been compared to Iran’s 2021 agreement with China or similar deals with Venezuela and Syria. In Russia’s case, it might have drawn comparisons with its pact with North Korea. But with Trump returning to the White House, the agreement has taken on new significance. The pressure Trump exerts on Moscow and Tehran to make deals on his terms may be offset by this pact. Continued isolation is inevitably pushing these two states into deeper cooperation—just as Brzezinski had warned. This year’s examples of Russia–Iran collaboration—on gas, weapons, and nuclear technology—make that clear. Trump is demanding peace in Ukraine from Russia in exchange for, among other things, restoring Russian energy exports to Europe. The 55 billion cubic meters of gas Russia is now planning to send to Iran is roughly equivalent to what once flowed through Nord Stream 1 to European consumers. Also notable is the sale of Russia’s top fighter jets to Iran, at a time when Trump and Israel are discussing a potential strike on the country. Threats from the U.S. and Israel to destroy Iranian nuclear facilities are being answered by Moscow and Tehran with plans to build new nuclear plants—following Moscow’s assistance in constructing Iran’s first nuclear reactor in Bushehr in 2007. The agreement gives Tehran and Moscow a foundation for long-term cooperation—and, in the short term, a bargaining chip in negotiations with the West. No doubt, China is also part of this strategic equation. Trump’s pressure on China—from tariffs to sanctions dating back to his first term—speaks to the broad geopolitical front that has been forming over the years. It’s no surprise that Russia and Iran, and especially China, are holding their ground in this contest with Trump, because they know there is an alternative to any deal with Washington. Trump’s desire to pull Russia away from China and Iran requires a serious offer from the Kremlin. Meanwhile, his interest in cutting a deal with both Iran and Russia is pushing them to constantly reevaluate their “strategic partnership” forged in January. Thus, the great game now has even more complex directions to its outcome. The article was previously published on nap.ba

Prije desetak dana predsjednik Rusije Vladimir Putin potpisao je Zakon o ratifikaciji sporazuma o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu sa Iranom. Iz Teherana su tada rekli da će ratifikaciju izvršiti veoma brzo, čime će otpočeti nova faza odnosa dvije države. Foto: Masoud Pezeshkian i Vladimir Putin Razmatrajući buduće prijetnje za Sjedinjene Američke Države, 1997. godine Zbigniew Brzezinski u knjizi "Velika šahovska tabla" napisao je sljedeće: "Potencijalno, najopasniji scenario bi bila velika koalicija Kine, Rusije i možda Irana, jedna 'antihegemonistička' koalicija koja ne bi bila napravljena na osnovu ideologije već zajedničke muke." Diplomata i politolog, koji je decenijama snažno utjecao na američku vanjsku politiku, također će reći da se ova koalicija može desiti samo ako u Washingtonu budu slijepi. Da li su u Washingtonu bili slijepi ili opijeni pobjedom u Hladnom ratu, manje je važno od činjenice da se taj trojni savez decenijama razvija na razne načine. Nova faza u odnosima Rusije i Irana počela je 17. januara ove godine. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian je sa Putinom u Moskvi potpisao sporazum, koji od tada prolazi proces ratifikacije. Sporazum za novo doba Krajem marta Putin je sporazum poslao na ratifikaciju u Dumu, da bi tri sedmice kasnije potpisao zakon kojim je ratifikacija završena i sporazum je stupio na snagu. Sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu Rusije i Irana obiman je dokument. Sadrži 47 članova i obuhvata oblasti odbrane, energetike, borbe protiv terorizma, finansije, poljoprivrede, industrije, nauke, tehnologije, kulture... za narednih dvadeset godina. Ruski mediji će po potpisivanju sporazuma reći da to „konsoliduje status Rusije i Irana kao strateških partnera“. Sa iranske strane, gdje je sporazum dočekan sa više optimizma nego u ruskoj javnosti, pojavile su se ocjene da je ovo diplomatska pobjeda nove iranske administracije, koja je zamijenila prethodnu sa predsjednikom Ebrahimom Raisijem, koji je sa ministrom vanjskih poslova Hosseinom Amir-Abdollahianom izgubio život u padu helikoptera 19. maja prošle godine. Ipak, bilo bi pogrešno reći da je sporazum djelo samo jedne iranske administracije. Još 2020. godine iranski predsjednik Hassan Rouhani tražio je sporazum koji će biti zamjena za postojeći sporazum Teherana i Moskve iz 2001. godine. Rouhani je jačao veze sa Rusijom i Kinom, kao protivtežu lošim odnosima sa Zapadom i pritiskao Kremlj da se sporazum potpiše čim prije. Ovo je uspjeh za Iran iz najmanje dva razloga. Prvo, sporazum iz 2025. je sadržajniji i za Iran bolji nego onaj iz 2001. godine, i drugo Putin je pristao na sporazum uslovljen izolacijom na Zapadu usljed agresije na Ukrajinu i potrebom da nađe oslonac van granica Rusije. Jedan od razloga zašto Putin do sada nije pristao da potpiše ovaj sporazum jeste obazrivost prema interesima Izraela i želja da se dogovori sa Zapadom. Odugovlačenje Putina da potpiše sporazum dovelo ga je u poziciju da ga ratifikuje kada sa Washingtonom pokušava obnoviti pokidane veze i sklopiti mir u Ukrajini. Ratifikacija sporazuma se poklapa i sa pregovorima Teherana i Washingtona o iranskom nuklearnom programu i prijetnjama Donalda Trumpa da je spreman koristiti i vojsku . Novi okvir za poboljšanu saradnju Kritičari sporazuma i oni koji potcjenjuju njegov domet kažu da je dokument pun opštih formulacija i da nijednoj strani ne garantuje ništa. To se posebno odnosi na činjenicu da to nije sporazum koji će, na primjer, obavezati strane da brane drugu u slučaju napada treće strane. Ali oni koji na stvari gledaju realnije znaju da to nije bilo ni očekivano. Prvo, sporazum je potpisan u vremenu kada Rusija vodi rat protiv Ukrajine. Drugo, države potpisnice nalaze se u dijelovima svijeta u kojima su promjene stalne, što ih može svrstati i na različite strane. „Oslanjajući se na duboke historijske veze između iranskog i ruskog naroda, bliskost njihovih kultura i duhovnih i moralnih vrijednosti, zajedničke interese, snažne veze dobrosusjedstva i široke mogućnosti za saradnju u političkim, ekonomskim, vojnim, kulturnim, humanitarnim, naučnim, tehničkim i drugim oblastima“, navodi se na početku sporazuma. Sporazum je potvrdio strateške veze dvije države i vodi ka jačanju saradnje u raznim oblastima. Pored toga što se u sporazumu navodi da su strane posvećene odnosima u duhu pravila Ujedinjenih nacija, Moskva i Teheran će se boriti za „oblikovanja novog pravednog i održivog multipolarnog svjetskog poretka zasnovanog na suverenoj jednakosti država“. Sporazum po tačkama navodi oblasti u kojima će dvije države sarađivati. Suštinski, to je uspostavljanje okvira novom nivou saradnje dvije države. Tako je, na primjer, krajem januara komandant Iranske revolucionarne garde Ali Shadmani rekao da je Teheran kupio ruske borbene avione Suhoj-35, ne precizirajući broj aviona i da li su isti isporučeni. Zatim, prošle sedmice Moskva i Teheran postigli su dogovor o isporuci 55 milijardi kubnih metara ruskog gasa godišnje, a Rusija se obavezala da će kreditom finansirati izgradnju nove nuklearne elektrane u Iranu. Trumpov pritisak Da je ovaj sporazum potpisan prije nekoliko godina, njegova važnost bi bila drugačija. Prva asocijacija bi bio iranski sporazum sa Kinom iz 2021. godine, ili sporazumi sa Venecuelom i Sirijom. U ruskom slučaju, bio bi uspoređivan sa sporazumom sa Sjevernom Korejom . Povratkom Trumpa u Bijelu kuću sporazum je dobio novo značenje. Pritisak koji Trump vrši na Moskvu i Teheran da potpišu dogovore kako je on to zamislio, može biti umanjivan sporazumom. Naime, daljnja izolacija ove dvije države neminovno ih upućuje na bližu saradnju, baš onako kako je to Brzezinski predvidio. Navedeni primjeri rusko-iranske saradnje ove godine, koja uključuje prodaju gasa, oružja i nuklearne tehnologije, to jasno dokazuje. Trump od Rusije traži mir u Ukrajini u zamjenu za, između ostalog, izvoz ruskih energenata u Evropu. Pomenutih 55 milijardi kubnih metara gasa koje će Rusija slati u Iran ekvivalent je količini koja je kroz Sjeverni tok 1 dolazila do evropskih potrošača. Zatim, prodaja najboljih ruskih borbenih aviona Teheranu, dok Trump i Izrael govore o mogućem napadu na Iran, također je važna. Prijetnje Sjedinjenih Država i Izraela da će uništiti iranska nuklearna postrojenja, dobili su odgovor Moskve i Teherana - gradiće nove nuklearne elektrane, nakon što je Moskva pomogla da se u Bušeheru 2007. godine sagradi prvi iranski nuklearni reaktor. Teheran i Moskva su potpisivanjem ovog sporazuma dobili osnov da prošire saradnju na srednji i daljnji rok, a kratkoročno kartu u rukama u pregovorima sa Zapadom. Nema sumnje da je dio te računice i Kina, koja je naredna meta Washingtona. Trumpov pritisak na Kinu, carinama i sankcijama još iz njegovog prvog mandata, govori o širini fronta koji se godinama uspostavljao. Zato je razumljivo da i Rusija i Iran, a posebno Kina, drže gard u okršaju sa Trumpom, jer dogovoru sa Washingtonom postoji alternativa. Trumpova želja da Rusiju udalji od Kine i Irana zahtijeva ozbiljnu ponudu Kremlju. Istovremeno, interes Trumpa da sklopi sporazum sa Iranom i Rusijom, tjera ih da iznova propituju svoje „strateško partnerstvo“ dogovoreno u januaru. Tako je ova igra velikih uloga dobila više pravaca svog raspleta. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

The fall of Bashar al-Assad’s regime marked the end of an era for Syria. Just a few months later, Syria once again stands at a crossroads. The leading roles are played by the United States and Turkey. Photo: Illustration Less than six months ago, al-Assad was toppled and the Middle East was reshaped. Russia faces the loss of its only naval base on the Mediterranean, Iran has been pushed out of Syria, Lebanese Hezbollah has lost its land corridor to Tehran through Iraq, and a major victory has been secured by all those who sought Assad’s downfall. This primarily includes most Western states, Israel, and ultimately Turkey, which now stands to gain more than others in the new reordering of the Middle East. The final days of Joseph Biden’s presidency, as he awaited the handover of power to his successor, were marked by Assad’s fall. Biden will be remembered as the president during whose term a major Washington adversary was defeated—something that many previous occupants of the White House, including Trump in his first term, had failed to achieve. Trump and Syria In his first term, Trump ordered strikes against Syria, with U.S. forces initially entering the country under the pretext of fighting ISIS. In reality, Washington used the opportunity to strengthen the Kurds militarily and established the Al-Tanf military base at the tri-border area of Syria, Iraq, and Jordan, preventing Damascus from reaching its state borders. Along Syria’s northern frontier, American bases protected the Kurds from Turkish attacks. Now, in his new term, Trump is once again turning his attention to Syria. Biden has left him with a clean slate. For months before the presidential election, U.S. media reported that Trump, upon returning to the White House, intended to withdraw troops from Syria. Now, he has the opportunity to do so even more easily—and possibly to secure concessions in return. In the complex geopolitical game involving Israel, Iran, Russia, Lebanon, Jordan, and Iraq, Trump is expected to focus special attention on ally Turkey, a NATO member. An agreement with Ankara could bolster some of America’s positions in the Middle East and bring Turkey even closer. Trump is particularly counting on his strong personal ties with Turkish President Recep Tayyip Erdoğan. Last week, Washington announced the withdrawal of part of its forces from Syria, after the government in Damascus—now more closely aligned with Turkey—reached an agreement with the Kurds to hand over control of oil fields and the Tishrin Dam on the Euphrates River. The United States will leave about one thousand troops in Syria, withdrawing roughly the same number. The Kurds’ willingness to cede vital facilities to Damascus could not have occurred without American approval. The Kurds know that only the United States can protect them from Turkey, which accuses some Kurdish groups of terrorism. This particularly concerns the Kurdistan Workers’ Party (PKK), which Washington also designates as a terrorist organization, though elements of it fought as part of the Syrian Democratic Forces (SDF) against ISIS. Turkey’s Presence in Syria and Israel’s Concerns Trump’s decision to gradually integrate the Syrian Kurds into the new Syrian government, and to allow Damascus greater influence over territories it had not controlled for years, signals his trust in relations with Erdoğan—despite Israel’s objections to Turkey’s growing presence in Syria. Last week, Trump told Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu that he "must be reasonable" regarding any disagreements with Turkey over Syria, praising his personal ties with Erdoğan. "Any problem you have with Turkey, I think I can fix it. I mean, as long as you’re reasonable, you have to be reasonable. We all have to be reasonable," Trump said in the Oval Office while hosting Netanyahu. "Bibi, if you have a problem with Turkey, I really believe you’ll be able to solve it. You know, I have very good relations with Turkey and with their leader, and I think we’ll manage to sort it out. So I hope it won’t be a problem. I don’t think it will be a problem," he added, using Netanyahu’s nickname. Netanyahu’s resistance to Turkey’s presence is no coincidence. Turkey is reportedly considering establishing its own air bases near Hama and Palmyra, in central Syria. A few days before Turkish experts were allegedly due to visit these bases, Israel bombed them. Israel is concerned about Turkey’s growing footprint, particularly since greater Turkish control over Syrian airspace could, at some point, hinder Israeli military operations. Nevertheless, Tel Aviv’s official line is that Turkish military presence could lead to incidents between the two armies. Washington has tried to calm its closest ally, suggesting that there must be permanent communication channels with Turkey to avoid such incidents. Middle East Eye reported that Turkey told Washington it already maintains such communication channels in Syria with the United States, Russia, and Iran—and would have no problem establishing another with Israel. The fate of the Syrian Kurds remains unclear. Turkey does not want armed Kurdish groups on its borders, and the new government in Damascus aims to restore control over all Syrian territory. During the Syrian war, the Kurds were a means for the U.S. to enter Syrian territory without Damascus’ official invitation and to protect Kurdish forces from attacks by Turkey, Syria, Russia, or Iran. Tel Aviv opposes any reduction of American military presence in Syria, and some in Israel have long proposed closer ties with the Kurds as potential strategic partners in the Middle East. A New Syria Ahmed al-Sharaa, a former member of al-Qaeda and ISIS, has come to power in Damascus—and is considered more acceptable to the West and almost all Syria’s neighbors than the secular Assad. In recent months, al-Sharaa has both visited and welcomed visits from Western delegations, despite having been long labeled a terrorist. Today, al-Sharaa is a dialogue partner for the West. American, German, French, and numerous other delegations now regularly visit Damascus. The European Union is announcing aid packages for Syria, while the United States and the United Kingdom have begun removing the new Syrian rulers and government from sanctions lists. Al-Sharaa has declared that he wants Syria to be rebuilt and that he seeks no wars with neighbors. He has refrained from commenting on Israel’s occupation of parts of Syrian territory. In his view, the only major regional issue for Syria is Iran’s influence. It appears that al-Sharaa may not stop there. According to U.S. Republican Representative Cory Mills—who recently returned from a meeting with the new Syrian president in Damascus—al-Sharaa expressed a willingness to consider joining the Abraham Accords and recognizing Israel under certain conditions. Mills, along with colleague Marlin Stutzman, reportedly carried a letter from al-Sharaa to Trump outlining this position. The new Syrian leadership’s readiness to engage with all sides, and the openness of others to listen, signals a new dynamic in Middle Eastern relations. This political stance is driven by Syria’s devastation, the need for foreign assistance, and the desire to see sanctions lifted. With Iran and Russia pushed out of Syria, Washington remains the only viable address for engagement. The future of Syria will be determined by the broader relationships across the Middle East. With the defeat of Iran and Russia in Syria, Turkey and Israel now have an opportunity to expand their influence. This is happening at a time when Washington is pressuring Tehran to sign a new nuclear agreement. Washington seeks partners to take over some of its positions in the Middle East, as the world’s largest power refocuses its attention on confronting China. Trump appears to count heavily on Erdoğan. Thus, Syria becomes part of an evolving Middle Eastern mosaic—and at the same time, a testing ground for the personal relationship between two presidents, strengthening the strategic ties between two allied nations. The article was previously published on nap.ba .

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas imenovao je u subotu bliskog saradnika za prvog potpredsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) , prema riječima člana Izvršnog odbora organizacije. Foto: Ilustracija „Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas imenovao je Husseina al-Sheikha za zamjenika (potpredsjednika) rukovodstva PLO-a“, rekao je Wasel Abu Yousef , što pozicionira al-Sheikha kao potencijalnog nasljednika iskusnog vođe Abbasa, javio je AFP. Abbas (89) je kreirao poziciju potpredsjednika na konvenciji održane u Ramallahu prošle sedmice. To dolazi nakon višegodišnjeg međunarodnog pritiska za reformu PLO-a i dolazi u trenutku kada arapske i zapadne sile predviđaju proširenu ulogu Abbasove Palestinske uprave (PA) u poslijeratnom upravljanju Pojasom Gaze . Osnovana 1964. godine, PLO je ovlaštena pregovarati i potpisivati ​​međunarodne ugovore u ime palestinskog naroda, dok je PA odgovorna za upravljanje dijelovima palestinskih teritorija. PLO je krovna organizacija koja obuhvata nekoliko palestinskih frakcija, ali ne i militantne grupe Hamas i Islamski džihad , koje su trenutno u ratu s izraelskim snagama u Gazi. Al-Sheikh (64) je veteran vođa Abbasovog pokreta Fatah , koji dominira u PA-u, i smatra se bliskim predsjedniku.

Saudijski izvoz robe koja nije vezana za naftu dostigao je rekordnih 515 milijardi rijala (137,29 milijardi dolara) u 2024. godini, saopštila je zvanična Saudijska novinska agencija (SPA), dok Kraljevstvo nastavlja svoj napor da diverzifikuje svoju ekonomiju i udalji se od zavisnosti od nafte. Foto: Rijad, glavni grad Saudijske Arabije Izvoz robe koja nije vezana za naftu porastao je za trinaest posto u odnosu na prethodnu godinu, a za preko 113 posto od pokretanja programa Saudijska vizija 2030 , dodala je SPA, prenio je Reuters. SPA je citirala Abdulrahmana Althukaira , izvršnog direktora saudijskog tijela za razvoj izvoza, koji je skok izvoza robe koja nije vezana za naftu pripisao „kontinuiranim naporima Kraljevstva u ekonomskoj diverzifikaciji“. U petak je Saudijska Arabija objavila godišnji izvještaj za 2024. godinu za plan Kraljevstva Vizija 2030 , prema kojem je privukla strana direktna ulaganja u vrijednosti od 20,69 milijardi dolara.

Pad režima Bashara al-Assada označio je kraj jedne ere za Siriju. Nekoliko mjeseci kasnije, Sirija je opet na raskrsnici. Glavnu ulogu imaju Sjedinjene Američke Države i Turska. Foto: Ilustracija Prije manje od šest mjeseci srušen je al-Assad i promijenjen je Bliski istok . Rusija bi mogla ostati bez svoje jedine pomorske baze na Mediteranu, Iran je potisnut iz Sirije, libanski Hezbollah je izgubio kopnenu vezu sa Teheranom preko Iraka, a veliku pobjedu su upisali svi oni koji su rušili al-Assada. To se prvenstveno odnosi na većinu država Zapada, Izrael i na koncu Tursku, koja može izvuči više od ostalih u novom preslagivanju na Bliskom istoku. Zadnji dani vlasti Josepha Bidena, čekajući da dužnost preda nasljedniku, obilježeni su al-Assadovim padom. Biden je predsjednik u čijem je mandatu poražen veliki neprijatelj Washingtona, nakon što su to pokušali brojni stanari Bijele kuće, uključujući Trumpa u njegovom prvom mandatu. Trump i Sirija Trump je u prvom mandatu naredio napade na Siriju, a američka vojska je ranije došla u tu državu pod objašnjenjem da se bori protiv ISIL-a. Ispostavilo se da je Washington tako vojno ojačao Kurde i izgradio vojnu bazu Al-Tanf na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, spriječivši Damask da izbije na državne granice. Na sjevernoj granici, američke baze štitile su Kurde od napada Turske. U novom mandatu Trump se opet bavi Sirijom. Biden mu je ostavio čiste pozicije. Američki mediji su mjesecima prije predsjedničkih izbora pisali da će on po povratku u Bijelu kuću povući vojsku iz Sirije. Sada ima priliku da povlačenje izvrši još jednostavnije i da pri tome nešto dobije zauzvrat. U kompleksnoj geopolitičkoj igri, koja uključuje Izrael, Iran, Rusiju, Liban, Jordan i Irak , Trump će posebnu pažnju posvetiti savezničkoj Turskoj, članici NATO-a. Dogovor sa Ankarom mogao bi popraviti neke američke pozicije na Bliskom istoku i dodatno približiti Tursku. Trump posebno računa na dobre lične veze sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Prošle sedmice Washington je najavio povlačenje dijela svojih snaga iz Sirije, nakon što je vlast u Damasku, bliska Turskoj, dogovorila sa Kurdima da im predaju naftna polja na upravljanje, kao i branu Tishrin na rijeci Eufrat. SAD će u Siriji ostaviti oko hiljadu vojnika, a otprilike toliko povući. Pristanak Kurda da vitalne objekte preda Damasku nije mogla proći bez američkog pristanka. Kurdi znaju da ih samo Sjedinjene Države mogu zaštititi od Turske, koja neke od njih tereti za terorizam. To se posebno odnosi na Radničku partiju Kurdistana (PKK), koju i Washington drži za terorističku, ali njeni elementi bili su dio Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u ratu protiv ISIL-a. Tursko prisustvo u Siriji i brige Izraela Trumpova odluka da sirijske Kurde postepeno utapa u novu sirijsku vladu i da Damask ima veći uticaj na teritorijama na kojima godinama nije imao prisustvo, znak je njegovog povjerenja u odnose sa Erdoganom, uprkos protivljenju Izraela koji se opire jačanju turskog prisustva u Siriji. Trump je prošle sedmice rekao izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da „mora biti razuman“ u vezi s bilo nesuglasicama s Turskom o Siriji i hvalio svoje lične veze sa Erdoganom. „Bilo koji problem koji imaš s Turskom, mislim da ga mogu riješiti. Mislim, sve dok si razuman, moraš biti razuman. Mi moramo biti razumni“, rekao je Trump u Ovalnom uredu gdje je ugostio Netanyahua. „Bibi, ako imaš problem s Turskom, stvarno mislim da ćete to moći riješiti. Znaš, imam jako dobre odnose s Turskom i s njihovim liderom i mislim da ćemo uspjeti to riješiti. Tako da se nadam da to neće biti problem. Ne mislim da će to biti problem“, dodao je, koristeći nadimak izraelskog premijera. Netanyahuovo opiranje turskom prisustvu nije slučajno. Turska navodno razmatra uspostavljanje svojih zračnih vojnih baza kod Hame i Palmire, u centralnom dijelu Sirije. Nekoliko dana prije navodne posjete turskih stručnjaka tim bazama, Izrael je iste bombardovao. Izraelu smeta tursko prisustvo, posebno jer bi Turska tako mogla kontrolisati još veći dio vazdušnog prostora Sirije, što bi u određenom trenutku mogla biti prepreka izraelskim snagama da djeluju kao do sada. Ipak, zvanična interpretacija Tel Aviva je da bi prisustvo turske vojske moglo dovesti do incidenata između dvije vojske. Washington je pokušao smiriti svog najbližeg saveznika, rekavši da s Turskom trebaju stalni kanali komunikacije da bi se to izbjeglo. Middle East Eye je izvijestio da je Turska poručila Washingtonu da oni slične kanale komunikacije u Siriji imaju sa Sjedinjenim Državama, Rusijom, Iranom i da im neće biti problem da naprave još jedan sa Izraelom. Kakva će biti sudbina sirijskih Kurda za sada nije jasno. Turska ne želi da ima naoružane Kurde na svojim granicama, a nova vlast u Damasku nastoji da povrati kontrolu nad čitavom Sirijom. Tokom rata u Siriji Kurdi su bili način da Sjedinjene Države, bez poziva zvaničnog Damaska, dođu na sirijsku teritoriju i zaštite kurdske snage od napada Turske, Sirije, Rusije ili Irana. Tel Aviv ne želi da se u Siriji smanji američko vojno prisustvo, a neki u Izraelu decenijama predlažu približavanje Kurdima, kao mogućim strateškim partnerima na Bliskom istoku. Nova Sirija Ahmed al-Sharaa, bivši pripadnik Al-Qaede i ISIL-a, došao je na vlast u Damasku i za Zapad i gotovo sve sirijske susjede prihvatljiviji je od sekularnog al-Assada. Posljednjih mjeseci al-Sharaa posjećuje i prima posjete, uključujući sa Zapada , koji ga je godinama držao za teroristu. Sada je al-Sharaa sagovornik Zapadu, pa se u Damasku smjenuju američke, njemačke, francuske i mnoge druge delegacije. Evropska unija najavljuje pomoć Siriji, a Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo počeli su skidanje sa lista sankcija novih sirijskih vladara i same vlade u Damasku. Al-Sharaa je rekao da želi da se Sirija obnovi i da ne želi ratove sa susjedima. Nije odgovorio ni na izraelsku okupaciju dijela sirijske teritorije. Prema njemu, jedini problem koji Sirija ima u odnosima u regiji je uticaj Irana . Čini se da al-Sharaa tu ne planira stati, ako je vjerovati američkom republikanskom predstavniku Coryju Millsu, koji je prije nekoliko dana iz Damaska, sa sastanka sa novim sirijskim predsjednikom ponio pismo Trumpu. On je sa kolegom Marlinom Stutzmanom razgovarao sa sirijskim vođom koji je, prema izraelskim medijima, izrazio spremnost da pod određenim uslovima Siriju priključi Abrahamskim sporazumima, odnosno da prizna Izrael. Spremnost novih sirijskih vlasti da razgovaraju sa svima i spremnost drugih da ih saslušaju ukazuje na novu dinamiku odnosa na Bliskom istoku. Taj politički stav uslovljen je i činjenicom da je Sirija razorena, da im treba strana pomoć i da žele da se uklone sankcije Siriji. Kako su Iran i Rusija potisnuti iz Sirije, onda je Washington jedina moguća adresa na koju se mogu obratiti. Sudbina Sirije biće određena ukupnim odnosima na Bliskom istoku. Porazom Irana i Rusije u Siriji, Turska i Izrael imaju priliku da prošire uticaj. To se događa u vremenu kada Washington vrši pritisak na Teheran da potpišu sporazum o iranskom nuklearnom programu . Washington traži partnere koji će preuzeti dio američkih pozicija na Bliskom istoku, jer se najveća svjetska sila želi posvetiti obračunu sa Kinom. Čini se da Trump računa i na Erdogana. Tako Sirija postaje dio bliskoističnog mozaika u nastajanju. Istovremeno, ta država postaje polje na kome dva predsjednika testiraju svoje lične odnose i dodatno jačaju strateške veze dvije prijateljske države. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

European Commission President Ursula von der Leyen said last week that the West as we knew it no longer exists, and that Brussels must play a role in shaping a new world order. Photo: EU Flag The announcement of the end of entire eras has usually come from scientists, journalists, and revolutionaries. In recent decades, Francis Fukuyama proclaimed the “end of history,” Immanuel Wallerstein foresaw the end of the capitalist West’s dominance as a consequence of the collapse of the rival communist USSR, and now many are speaking of the “end of globalization” due to the policies of U.S. President Donald Trump. Representatives of the European Union are not known for “strong” statements, aware of the complexity of the system they belong to and the fact that Brussels’ policy is constrained by bureaucracy and divisions among member states. That is why Von der Leyen’s statement comes as a surprise and signals an awakening of Brussels, faced with the fact that the world is changing and that the United States, China, Russia, and other countries in Asia and Latin America will seize every opportunity that presents itself at any given moment. Troubles in the West – Donald Trump “The West as we knew it no longer exists,” Von der Leyen said in an interview with the German newspaper Die Zeit, referring to the policies of U.S. President Trump. Von der Leyen said she had always been a “convinced Atlanticist” and a “great friend of the U.S.,” but that Trump’s policies are creating new circumstances. These are “historic changes” that are forcing the European Union to “play a very active role” in shaping the new world order. Von der Leyen’s statement on the future of the European Union is one of several similar messages coming from the old continent directed at the United States, following Trump’s engagement in the war in Ukraine and his alignment with Kremlin positions. “What we once considered a world order is now turning into world disorder, caused, among other things, by the struggle for dominance between China and the U.S., but also, of course, by Putin’s imperial ambitions,” she said. “That is why we need a new, different European Union, ready to step onto the global stage and actively participate in shaping the new world order to come,” she added. The “world disorder” mentioned by Von der Leyen is an acknowledgment that the West is rapidly changing, and that Washington now views its allies and rivals differently. The new policy from Washington may even target its closest allies. The actions of U.S. Vice President JD Vance and Elon Musk are the best evidence of that. The Trump administration has largely abandoned confronting rogue regimes. Now, Washington is at odds with the governments of the United Kingdom and Germany. Musk’s criticism of British Prime Minister Keir Starmer and his support for the German opposition AfD have shocked Europeans. Real Limitations Von der Leyen’s words reveal that she sees some policies of the United States and China as dangerous for Brussels. “The positive effect of all this is that I’m currently holding countless conversations with heads of state and government leaders around the world who want to cooperate with us on creating a new order,” she said, citing Canada, India, Malaysia, Indonesia, Mexico, and South American countries as examples. Despite Trump’s aggressive trade policies, the European Union, she says, has maintained its strength and has become more attractive to other countries due to its predictability and reliability. In other words, Von der Leyen claims that the European Union has the power and resources to compete with the United States and China, which are engaged in economic warfare and global competition. However, things are not as simple as Von der Leyen suggests. Trump’s policy toward Ukraine and Russian President Vladimir Putin shows the limits of European powers. Trump and Putin excluded Europeans from negotiations about a European war. French President Emmanuel Macron and Starmer are attempting in various ways to position European powers as players in Ukraine, aware that they lack a military force equivalent to that of the U.S. or Russia. At the same time, the European Union struggles with access to various raw materials and depends on other countries. Brussels is now extending a hand of cooperation to regional powers, as Von der Leyen emphasized, likely offering predictability in contrast to Trump and equality in contrast to China. Since the European Union has a strong economy and a large market, Brussels could decide the outcome of the economic war between Washington and Beijing. Macron has hinted at this in various settings—both in Beijing a few years ago and more recently in Washington. During his last visit to the White House, Macron told Trump that he should impose tariffs on China and work jointly with Europeans in Ukraine and elsewhere. On the other hand, China seeks stronger economic ties globally and supports free trade. Such a system suits communist China, as no single country can match it. For comparison, China has nearly 800 million workers, while the EU and the U.S. together have fewer than 800 million people total. Two weeks ago, Von der Leyen had a phone conversation with Chinese Premier Li Qiang, who wants the two sides to “maintain free and open trade.” How to Get Brussels Moving? Brussels can choose which side to align with, although today, almost no one in Europe says it should be China. Frustration with Washington over Trump’s tariffs is understandable, but it should not form the basis for any policy. Ultimately, Trump’s rule will not last forever. However, the European Union needs mechanisms for action and must find ways to increase its influence, first in Europe and then globally. Turkish President Recep Tayyip Erdogan recently extended such an offer to Brussels, aware of Europe's limitations, particularly in the field of defense. The EU’s intention to play the younger sibling to great powers has proven misguided. For example, reliance on the U.S. military has led to the stagnation of European armies. If the EU were to choose China’s offer of free trade with reduced U.S. influence, it could quickly find itself in the kind of economic situation the U.S. is currently in. Europe needs different politicians and new ideas. The European Union under Ursula von der Leyen cannot boast that it has shown much of this in recent years, with little success in that area to claim. But for a slow and bureaucratized Brussels, Von der Leyen’s statements last week sound like a giant step in that direction. This article was originally published on nap.ba .

On April 13, the second round of presidential elections was held in Ecuador. The victory went to the incumbent president, Daniel Noboa, in an electoral race that is hard to compare to any other. Photo: Daniel Noboa and Luisa González How security has deteriorated in what was once a peaceful Ecuador was the main topic of this year’s general and presidential elections. Consequently, the poor economic situation also became a central issue, as it is a consequence of the drug cartel war that has devastated the country, something President Daniel Noboa has tried to halt. Voters were primarily concerned with security, the economy, and the rule of law. After the first round in February, Noboa and left-wing candidate Luisa González advanced to the second round. Noboa won by seventeen thousand votes, less than one percent. He received 4,527,606 votes, and González 4,510,860, with a voter turnout of 82 percent. However, polls indicated that Luisa González had better chances in the second round. Nearly all public opinion agencies, including those close to the authorities, gave the opposition candidate the edge and predicted her victory. Supporting the likelihood of her win was the February result of her party, which secured 67 seats in the national parliament out of 151. Noboa’s party won 66 seats. Additionally, it was assumed that Noboa would have a smaller reservoir of votes after candidates from the political center and right were eliminated. In addition to a 2024 murder rate of 38.76 per 100,000 people—a slight decrease from 2023’s rate of 46.18—state data from late last year shows that only 33.87 percent of Ecuador’s working-age population was employed. In January and February of this year alone, over 1,500 murders were recorded—the highest ever in Ecuador. April Elections During the campaign, both Noboa and González publicly exchanged accusations against one another, including admissions from both candidates that individuals close to them were involved in scandals. This was partly due to the agreed format of the televised debate, which allowed participants to ask each other questions that had to be answered with a short “yes” or “no,” followed by an explanation. The public thus heard that one of Noboa’s family companies had been repeatedly involved in cocaine smuggling to Italy and Croatia. It was also heard that González was part of a group caught in criminal activity. Noboa’s camp claimed that González had ties to various criminal clans—claims she denied. The debate between Noboa and González, held just days before the vote, was a major political event. Supporters of the incumbent president claimed that this was the decisive moment for many voters, as the left-wing candidate, in their view, showed her “true face.” However, González did not perform worse than her opponent in the debate. The lawyer often sounded more convincing than the young President Noboa (37). Her selection as the presidential candidate of the Citizen Revolution party likely has much to do with her eloquence and persuasiveness. Luisa Magdalena González Aldiva (47) may have most closely embodied the profile of a person capable of defeating a millionaire incumbent and returning Ecuador to the stability of the era of her mentor, Rafael Correa. Her life was meant to demonstrate that the struggle pays off. She married at 15, became a mother at 16, and was divorced by 22. As a single mother of two, she completed law school in Ecuador and defended two master’s theses, one at the prestigious Complutense University of Madrid. She then became a presidential candidate, a member of a regional parliament, and a state official in Correa’s administration. Her image is also unique. She proudly identifies as a single mother and calls herself a “Manabita” due to her origin in the province of Manabí. She describes herself as an evangelical Christian who reads the Bible and has tattoos, she says reflect her vow to God. On social media, she presents herself as an animal rights activist and a woman who leads a healthy, athletic lifestyle and advocates for the decriminalization of abortion. She even revealed some of her chest tattoos during the televised debate, something she had done before. For this, she was accused by some of trying to sexualize Ecuadorian politics. Nonetheless, González is much more than a social media figure or self-promoter. She is a true “political animal,” as Aristotle might describe. Her political journey began in the right-wing Social Christian Party, before she joined Correa’s camp. During his presidency (2007–2017), she held various state positions, including in diplomacy. Eventually, she became president of the party Correa led, who, after being sentenced to eight years in prison for corruption, fled Ecuador and now lives in Belgium. In the campaign, she accused Noboa of a lack of public safety, corruption, high unemployment, and familial ties to drug cartels. Noboa’s family is involved in banana distribution—shipments that often carry cocaine. Ports in the Mediterranean are particularly noted for this. González claimed that drugs from Ecuador had reached Italy and Croatia via companies linked to the president’s family—a claim Noboa acknowledged but denied personal involvement. Some media outlets have reported on Balkan cartels, with a recent focus on Albanian groups. These reports claim that Balkan cartels are more brutal than Mexican or Colombian ones and more efficient, as they do not operate under a single cartel. They broker deals between Latin American, American, Mexican, and European groups and then manage the logistics of transporting goods and money. The scale of the trade is reflected in the fact that 73 percent of the world’s cocaine, mainly produced in Colombia and Peru, passes through Ecuador. But González’s strongest card in this campaign was Rafael Correa. A vote for González was a vote for Correa’s return to the country. González described him as her mentor and advisor and insisted the charges against him were politically motivated. If she had won, he would have been part of her team. Noboa’s Policy González’s clear alignment with the former president brought her loyal supporters, but also sworn enemies. That’s why Noboa played the anti-“correísmo” card, opposing the policies of the former president. What some called “21st-century socialism,” as Correa’s policies were often dubbed, was portrayed by his opponents as a path that would turn Ecuador into another Venezuela, replacing democracy with dictatorship and isolating the country internationally. This stance by Noboa was a double-edged sword. Correa had leveraged the rise of left-wing governments across Latin America and enabled Ecuador’s economic development. During his tenure, the country was almost a peaceful oasis in Latin America. The murder rate in 2019, two years after Correa left office, was 6.85 per 100,000. In just a few years, Ecuador saw a complete collapse of its security. Powerful cartels flooded into the country, which did not know how to respond. In addition to inter-cartel killings, civilians, soldiers, and police officers were also caught in the violence. Kidnappings are common, and people fear leaving their homes. Corruption has flourished. Ecuadorians, according to polls, do not trust government institutions. The military enjoys the highest level of trust, with 65 percent support. Few people want to invest in such a country. The rise of the young Noboa to power is a result of this situation. He was a member of parliament until May 2023, when the president, Guillermo Lasso dissolved parliament and called for early elections in October. Noboa entered the race to serve the remaining 16 months of Lasso’s term—and won. That was González’s first unsuccessful attempt to become Ecuador’s first female president. Violence was ravaging the country. Noboa assumed office in November 2023 and declared a state of “internal armed conflict” in January 2024. He deployed the army and police to the streets and achieved a modest reduction in murders, from 8,237 in 2023 to 6,964 in 2024. Violence continued. One presidential candidate was killed in the previous elections, and heavily armed military and police guarded all the candidates during the campaign. Noboa saw this as an opportunity to become a new Nayib Bukele, the president of El Salvador, known for his uncompromising war on gangs. Even before gaining admiration from U.S. President Donald Trump and his Republican allies, Bukele had become a star in Latin America, offering other countries a “recipe” for combating crime. Noboa seized the opportunity. Just days before the election, he brought in Erik Prince, founder of the notorious Blackwater. Prince, a Trump ally, announced a crackdown on drug cartels. Noboa called this “strategic alliance” a turning point in the fight against gangs in Ecuador. Earlier, Noboa had advocated for a legal change allowing foreign countries to establish military bases in Ecuador. His obvious target was the U.S. military, which he hoped would help in the fight against the cartels. As a result, American influence in Ecuador would grow, while the left-wing political bloc advocating national sovereignty would weaken. Noboa also promised voters a million new jobs in four years, foreign investment, a fight against Ecuador becoming another Venezuela, an end to corruption, and better schools and universities. He supports market liberalization—contrary to the left—but adapted some policies for the campaign, including offering incentives to start businesses. Polarization and Election Results Not Accepted by González This approach led to clear polarization: for or against the left. To shift focus to Ecuador’s condition, González promised to end violence, create two million jobs in four years, pursue a sovereign foreign policy, and build a welfare state. She accused Noboa of hospitals without medicine, schools in disrepair, and being out of touch as a millionaire. Regarding Prince’s presence, she called it an insult to Ecuador’s army and police. She repeatedly called Noboa a “liar” during the televised debate. However, the situation in Ecuador led to complete militarization. Some see this as the beginning of Noboa’s autocracy—something not unfamiliar in Latin America. Before the election, some cities were isolated, borders were closed, and security forces filled the streets. Noboa’s policies—business incentives and city lockdowns—appear, at least according to González’s post-election claims, to be key to his victory. Few in the opposition saw this coming. The full picture would only become clear after the election. Citizens rushed to the polls. Thirteen million were eligible to vote, and voting is mandatory for those aged 18 to 65. The penalty for not voting is a fine. Turnout in the second round was 87 percent. Noboa received 5,858,472 votes; González, 4,674,616—55.62 percent versus 44.38 percent. Compared to the first round, Noboa gained 1.3 million new votes, while his opponent added just over one hundred thousand. The opposition was in total shock. González claimed there was a “grotesque” theft of the election. Correa, who is very active on social media, posts dozens of messages daily. In one, he stated that the result was “mathematically impossible,” with a probability of less than one percent. Noboa rejected the allegations, saying the overwhelming margin speaks for itself. His supporters told the left they didn’t want Ecuador to become another Venezuela, and that González’s campaign had opened people’s eyes. Observer missions from the Organization of American States (OAS), the United States, and the European Union reported no major irregularities. Even RETO, which supported González, implicitly agreed and congratulated Noboa, leaving the Citizen Revolution without its strongest party ally. González is not giving up and is filing complaints with authorities, which she claims are controlled by Noboa. She called on everyone to reject the results and for the election commission to open all ballot bags and recount the votes. On social media, she posted a few compromised polling station records as evidence of alleged fraud. Her complaints prompt a brief recap of her candidacy process. On June 13, 2023, when she attempted to register her presidential candidacy with supporters, police used pepper spray and tear gas against them, explaining it as a response to aggressive behavior by her followers. On June 16, her candidacy was rejected, only to be accepted four days later after corrections. These months-long obstructions, González claims, were part of a conspiracy against her. In her post-election complaint, she stated that Noboa was not properly registered, that the electoral commission changed polling locations at the last minute due to weather conditions, that her party’s observers reported the use of unsigned and unstamped materials, and that overseas voting was restricted. She also said that Noboa declared a state of emergency in seven historically left-leaning regions just days before the election. She argued that the business incentives were, in fact, vote buying. In other words, González claims the militarization of Ecuador was a prelude to emergency rule in some provinces, which influenced the results, and that cash incentives were nothing but vote buying. These, she believes, were the keys to Noboa’s victory. The Ecuadorian public does not share the leftist politician’s certainty. So far, the response has been weaker than she would like. As it stands, there was either no electoral fraud or it was executed perfectly. That’s why the aftermath will be interesting to follow. González can expect a decision on the annulment of the election by May 24, as that is when Noboa is set to be sworn in and begin his four-year term, and the continuation of his battle against the left in an unstable Ecuador. This article was previously published on PISjournal.net

Student protests in Serbia have lasted for almost six months, toppling the government but not the power of Aleksandar Vučić. In defending his rule, refusing to meet the demands of students and the citizens supporting them, Vučić has decided to form a new Serbian government, to be led by Đuro Macut. Photo: Đuro Macut When citizens and students took to the streets after fourteen people died in the collapse of a canopy at the renovated train station in Novi Sad—a number that later grew—few could have imagined that this would threaten the position of Aleksandar Vučić and his Serbian Progressive Party (SNS). Those hoping for the end of Vučić’s rule believed it would come from his policies on Kosovo, or his ambivalent stance in the West–Russia conflict. The opposition tried unsuccessfully for years to exploit the cracks in these policies. Analysts of the political landscape in Serbia were convinced that external pressure and Kosovo policy would be decisive in Vučić’s fall. None of them considered the students a threat. Within a few months, students disrupted the plans of both the government and the opposition. They toured Serbia, organized rallies, protests, and blockades, awakening their fellow citizens and liberating them from fear of the regime. The government’s disorientation in handling the students is shown by their attempts to mimic student actions—an own goal. If Vučić could openly side with Russia, it wouldn't be surprising if he ordered his supporters to walk to the Kremlin, imitating the students cycling to Strasbourg. An Endocrinologist in Politics The opposition’s confusion—and the claim that parts of it work for the government—gives Vučić room to gain support from both the West and Russia. Sometimes the opposition waves Russian flags, other times they call for help from Brussels. The student rally on March 15 was a message to both the government and the opposition. Thus, the new Serbian government is a forced maneuver by Vučić. Đuro Macut, a little-known figure to the public but a respected expert in endocrinology, was named prime minister. He is also one of the founders of a movement Vučić plans to activate—possibly as a replacement for SNS. During the parliamentary debate on the government’s formation, opposition leader Zdravko Ponoš said Macut, based on his credentials, might be fit to run a hospital or clinical center—but not to be prime minister. Ponoš is likely right. However, that doesn’t mean Macut will focus only on healthcare. In his inaugural address, Macut announced his priority would be restoring normal operations in schools and universities—essentially, signaling a crackdown on students and striking professors. A clear sign he has picked a side was his appearance at the “students who want to study” camp in downtown Belgrade—a camp the opposition claims has few real students. Even that single task is a lot for someone who has devoted his life to medicine, especially given that Serbia is in a state of popular revolt and on the brink of conflict. New and Old Ministers: Stanković, Bratina, and the Students This week, students began blocking Serbia’s public media service, including Serbia and Vojvodina’s television networks. They are demanding either professional media coverage or for the channels to be shut down. Radio Television of Serbia (RTS) is especially under fire, with its headquarters surrounded for days by both police and students. RTS has become a key battleground between the government and the students. It seems students have already won some ground, as Macut (or Vučić) made strange choices for the new ministers of education and information. The new education minister is Dejan Vuk Stanković, a political analyst who stated he would use force against students. Additionally, there are allegations he sexually harassed female students at the Faculty of Education in Belgrade. The new minister of information and telecommunications is Boris Bratina, a professor at the relocated University of Priština in Kosovska Mitrovica. Bratina is known to the public as a member of the organization SNP1389, which recently allied with the Naši movement. SNP1389 advocates for “unification of all Serbian lands,” denies the Srebrenica genocide, seeks an alliance with Russia, and views the West as evil. Videos have circulated online showing Bratina burning the EU flag. Although some believe Bratina is replacing ousted minister Aleksandar Vulin and that this is another Vučić trick to appeal to the far-right, it’s worth noting that Vučić recently said Macut’s government would continue Serbia’s path toward the EU—EU-whatever that means. Several ministers from the previous government remain: Marko Đurić as foreign minister, Ivica Dačić as interior minister, Dubravka Đedović Handanović as minister of mining and energy, Bratislav Gašić as defense minister, Zlatibor Lončar as health minister, and Nikola Selaković as minister of culture. Rallies in Belgrade and Novi Pazar – Two Different Politics The government’s formation had a prelude. Vučić brought people from across the Balkans to Belgrade to demonstrate his popularity. Serbian media reported that some were paid to attend and provided with food, drinks, and concerts. Still, the April 11 rally wasn’t a victory for Vučić—it was much smaller than the March 15 student protest. In this showdown of popularity, the students prevailed, though Vučić again proved he has a team capable of mobilizing diverse groups. Vučić acknowledged growing societal fragmentation and is searching for new voters. The entertainment at the rally, featuring Baja Mali Knindža and a speech by Milorad Dodik, shows he is counting on support from Serbs in Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Montenegro. Given that citizenship has recently been granted to many Serbs living outside Serbia, a significant share of future votes could come from abroad. The rally was titled “We Won’t Give Up Serbia.” On the other side, students held another rally, this time in mostly Bosniak-populated Novi Pazar. The local hosts welcomed them warmly, and tens of thousands took to the streets. A new defeat for Vučić and his radical-nationalist politics, which in the '90s brought death and destruction across the region, came in the form of footage from Novi Pazar—youth born just before Vučić left Šešelj’s party making every effort to erase divisions. Proof of the students’ success is the lack of backlash over a banner in Novi Pazar, attributed to Bosniak “nationalists” and “autonomists.” Locals said on social media the banner appeared near a police station. Macut’s Mission and the Students’ Isolation Some see Macut’s government as a continuation of the previous one. His address supports this. However, there are urgent matters he must address. Student protests continue, even though Vučić declared victory over the “color revolution.” Their demands from November remain unmet. The case of the public broadcaster suggests more demands may follow—and if students succeed, other dissatisfied groups could join the strike and rebellion. Vučić is counting on the protests fading and elections being held. Macut’s task is to prepare for those elections and lead the government until then. Under current rules, no one can beat Vučić at the polls, so a key question is whether the opposition will participate. But Vučić has no real plan for ending the rebellion that began in November. Hundreds of thousands at the rallies have rejected both the government and the opposition. The lack of protest leadership allows Vučić to stay in power and gives his party a strong position in any future election. This is why Vučić has returned to an old Belgrade strategy—exporting and internationalizing the crisis. His relationship with Milorad Dodik and the attack on Bosnia and Herzegovina’s constitutional order shows another card in play. Simultaneously, the weak opposition gives him space to once again present himself to foreign powers as the Balkans’ stabilizer. The newly elected EU enlargement commissioner, Marta Kos, has taken the bait. At the end of last month, Kos defended Brussels’ approach to Serbia. “Who else am I supposed to talk to... to keep Serbia on its EU path?” she said in response to a journalist’s question about meeting Vučić just four days after the March 15 protest, where participants and the opposition claimed a type of sonic weapon was used. In that interview, Kos said, “What the demonstrators and students are asking from Serbia is the same as what the European Commission is demanding,”—including urgent media reforms. This means Bratina will be the EU’s interlocutor, just as Chetnik voivode Andrija Mandić was recently accepted on Montenegro’s path to Brussels. The West’s silence on protests in Serbia pleases the Kremlin. Vučić brought in the FSB to investigate the alleged use of the sonic cannon. The Russians concluded that no such device was used on March 15. While not entirely satisfied with Vučić’s policies, Russia is using this opportunity to get even closer to him. Students haven’t convinced Brussels to move closer. It seems Brussels once again prefers backing a leader over the people in the Balkans. The students’ isolation benefits Vučić. The fact that he hasn’t crushed them in almost six months shows the declining popularity of a politician who has ruled Serbia for thirteen years, with support from both the West and Russia. This article was originally published on nap.ba

Once again, Iran’s nuclear program is a top priority for U.S. President Donald Trump. This time, after threatening sanctions, his administration is also warning of military action if Tehran refuses to comply with demands from Washington and Israel. Photo: Illustration The Obama administration reached a nuclear deal with Iran in 2015. Tehran limited its activities in this field and, in return, received sanctions relief. China, Russia, Germany, the United Kingdom, and France were also signatories to the agreement. Two years later, Trump withdrew the US from the deal and imposed sanctions on Iran. This was a major victory for Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu, who opposed the deal with Iran. Since 2015, the Middle East has changed, but some plans remain on the table. One of them is the overthrow of the government in Tehran. Iran remains the only country from the list mentioned in the famous statement by US General Wesley Clark, who allegedly was told in the Pentagon after September 11, 2001, that the United States, after Afghanistan, would overthrow "seven countries in five years." That list, besides Afghanistan, included Iraq, Syria, Libya, Lebanon, Sudan, Somalia, and Iran. Trump's Second Term With the fall of Bashar al-Assad, who was replaced in power in Damascus by former ISIL and al-Qaeda member Ahmed al-Sharaa and who quickly became a partner of Washington and the European Union, the only country remaining from Clark's famous list is Iran. All other countries on the list have experienced wars in this century, and their governments have been changed, in some places multiple times. The Israeli lobby helped Trump return to the White House. His appointments further confirm this. Netanyahu, after pressuring Trump to withdraw the US from the Iran nuclear deal, is now pressuring Trump to take military action against Tehran. But Iran is stronger than all the countries on that list, although significantly weakened after Assad's fall and Hezbollah's losses in Lebanon in the war against Israel. Netanyahu does not want to miss this opportunity, so Trump is once again dealing with Iran, even though the US interest is to urgently address China. Since taking office, Trump has been sending messages to Iran in his style. Other US officials have done the same. Some of the terms mentioned were "hell," "strikes," "sanctions," "maximum pressure," all if Iran does not agree to Washington's demands. And Washington's demand has been for decades that Iran not build nuclear weapons, while Tehran claims that it is not its goal. About ten days ago, Trump surprised the public. He announced that negotiations with Iran would begin during Netanyahu's visit to the White House. The world soon learned that the host of indirect talks between the two countries would be Oman, and just before Trump's announcement, the public learned that the US president had written to Iranian Ayatollah Ali Khamenei requesting talks. Oman Negotiations Since Trump's first term, Iran has not been at peace. In addition to banning international inspections of its facilities for a certain period, it has begun enriching uranium. Many experts claim Iran is on the threshold of building nuclear weapons, if it so decides. For years, Iran has claimed its nuclear program is for civilian use. However, some believe this concept should be abandoned. Some Iranian politicians have called on Ayatollah Khamenei to issue a fatwa calling for the acquisition of nuclear weapons. One of Iran's most important political figures for decades has been Ali Larijani, now Khamenei's advisor. At the end of last month, he said Tehran would develop nuclear weapons if the US or Israel attacked Iranian nuclear facilities. Attacks on Iranian nuclear facilities are precisely the topic, as a threat hanging in the air while the US military has been building up forces in the Middle East for weeks. After the first meeting in Oman, attended by US envoy Steve Witkoff and Iranian Foreign Ministry chief Abbas Araghchi, Tehran announced that a second round of talks would take place in the same country on April 19, just seven days after the first. Araghchi said this meeting would establish the "general framework of a future agreement." News of the negotiations reached the public from various sides. Some media reported, citing their sources, that the Muscat talks took place in a good atmosphere. Then, Iran had requested the re-signing of the deal Trump abandoned in 2017 and proposed the denuclearization of the Middle East, including Israel. The Oman talks surprised many, especially since not long ago, Khamenei said talking with Washington was impossible because they do not honor agreements. Yet talks happened. And Iran's proposals, if the media reports are accurate, undermine the entire US and Israeli policy concept toward Tehran. Indeed, one of Washington's arguments has been that Iran would trigger a nuclear arms race in the Middle East, after previously claiming Iran wants such weapons. If these Iranian demands were accepted, those two claims would be completely discredited. Trump's Plans and the Balance of Power In Paris, too, many believe war is at the door. French Foreign Minister Jean-Noël Barrot said earlier this month that "in case of (negotiation) failure, military confrontation seems almost inevitable" and added that Paris' position is that "Iran must never acquire nuclear weapons." US Defense Secretary Pete Hegseth confirmed this a few days ago. "If we can't resolve this at the negotiating table, there are other options to ensure Iran never gets a nuclear bomb," he said. "With what we're doing against the Houthis and in the region, we've shown we can go far, deep, and very hard (...). We don't want to get to that point, but if necessary, we will do so to prevent Iran from developing a nuclear bomb." In May 2023, several months before Hamas's October 7 attack on southern Israel, Israeli military chief Herzi Halevi spoke about Iranian nuclear facilities. "Iran has advanced in uranium enrichment further than ever before... On the horizon are negative developments that could lead to (military) action," he said, without specifying who would act against Iran, when or how. "We have the capabilities, and others also have capabilities," Halevi added. Yesterday, Trump spoke about the Oman talks and concluded that Iran is stalling, even though only a few days have passed since the meeting. "I think they're just leading us on. Iran must give up the idea of nuclear weapons. They can't have nuclear weapons," he said, adding that US options "include" a military strike on Iranian nuclear facilities. The Iranian side doesn't trust the other side either. Yesterday, Ayatollah Khamenei said the Oman talks "implemented their initial steps well" but that Iran is "very skeptical" of the other side. "We are neither overly optimistic nor overly pessimistic about these talks," he added. Yesterday's statements by Trump and Khamenei confirm the poor relations between Washington and Tehran, but also show this is not about trust. Simply, it is about the possibility of using force and calculating the gains and losses if war were to break out. Washington knows Iran's capabilities, just as Tehran knows the capabilities of the United States, Israel, and their allies in the region. Trump must now decide whether he is willing to pay the price of attacking Iran, after not doing so in his first term, or whether he will agree to a deal similar to Obama's and thus admit he made a mistake by abandoning the agreement. Demands that Iran abandon its missile program and behave as Netanyahu wants are also on the table, and it is hard to believe Tehran will accept them. In other words, Trump must decide, while Americans expect him not to start wars as he promised throughout his political career, whether he will once again fulfill Netanyahu's wishes. This article was previously published on nap.ba

Donald Trump’s Return to the White House has made many in Europe ponder what will happen if the U.S. president decides to change his policy toward the old continent and shifts the burden of maintaining the current order onto its allies. Photo: Map of Europe The desire of several European countries to form some kind of "European army" has long existed. France has been at the forefront of this effort, but has been unable to realize it for two key reasons. First, no European country has a military even remotely as strong as America’s. Second, many European nations, especially in the east and north, trust Washington’s power more than the plans of European powers. Yet, the idea of Europeans relying on their strength has never been abandoned and periodically resurfaces in public discourse. Trump’s negotiations with Russia, aimed at securing peace in Ukraine, have brought this idea back into focus. Last month, the United Kingdom gathered countries willing to aid Ukraine if Washington abandons Kyiv. Can Europe Do Without Turkey? Attending the summit was Turkish Foreign Minister Hakan Fidan, as London recognizes Turkey’s importance. Even setting aside Turkey’s other unique characteristics and looking solely at the map, the country borders all major flashpoints in Europe and beyond—from the Middle East (Iraq, Syria, Iran) to the Caucasus, the Black Sea (where Russia’s war in Ukraine rages), and the Balkans. Its influence extends even further. "It is unthinkable to establish European security without Turkey," Turkish President Recep Tayyip Erdogan declared shortly after the summit. Without Turkey, "Europe cannot sustain its role as a global actor," he added. "Given that security parameters have shifted due to recent events, ensuring European security without Turkey is impossible," Erdogan said, alluding to Washington and Moscow’s dealings over Ukraine. Days later, Polish Prime Minister Donald Tusk visited Erdogan, with security dominating their talks. "If the EU wants to prevent or even reverse its loss of power and influence, it can only do so through Turkey’s full membership," Erdogan stated at a joint press conference. "We consistently stress that full EU membership remains our strategic goal. We frequently discuss with our colleagues our desire to enhance cooperation with the EU based on mutual benefit and respect." Tusk’s visit was an ideal opportunity for Erdogan to make this statement, as Brussels has kept Ankara at a distance from EU membership for decades. Poland and Turkey have a tradition of friendly relations, with positive episodes dating back centuries, even when the majority-Muslim Ottoman Empire was an adversary to Christian Europe. These ties continued after modern Turkey’s founding, with Poland being the first European country to recognize its independence in 1923. Relations were further strengthened with Poland’s NATO accession. NATO Proves Cooperation with Turkey Is Possible NATO itself is proof that cooperation with Turkey is feasible on many issues. A recent example is Ukraine. Turkey supports Ukraine’s territorial integrity and sells it weapons while maintaining good relations with the Kremlin, refusing to impose sanctions on Russia. Since the early days of the aggression, Turkey has acted as a mediator and offered its services. For Tusk, given Poland’s view of Russia as the greatest threat, Turkey’s stance on Eastern Europe was likely of interest. Many believe these two European powers could form a key pillar of a new European security architecture, even without the U.S. and Russia. This is no coincidence, as both share a border with Russia and possess strong militaries. Turkey has NATO’s second-largest army in terms of troop numbers and is one of the few with combat experience. What Can Turkey Offer Europe? Europe’s ambition to play a greater global role faces immediate obstacles. The EU’s well-known weaknesses could be mitigated through an agreement with Turkey, particularly in security, where Turkey is a military power with a rapidly growing defense industry. This is especially relevant in discussions on relations with Russia and how to aid Ukraine. Turkey has even stated its readiness to send peacekeeping forces to Ukraine. In other crisis zones along the EU’s and Europe’s borders, Turkey is a key player even without Brussels. With Bashar al-Assad’s weakening in Syria, Turkey has expanded its influence in the Middle East. The Damascus regime is a key card in Ankara’s hands. Through Syria, Turkish influence reaches Lebanon and Israel. Additionally, the Middle East is the source of millions of migrants heading to Europe. Turkey could also assist the EU in the Balkans, where Brussels has struggled for decades to manage crises effectively. The flare-ups, often backed by Belgrade, show Brussels lacks the means to prevent them, acting more as a firefighter. For instance, after the clashes in Banjska, where some European forces performed poorly, Turkey stepped in to stabilize the situation, bolstering Kosovo’s security forces and sending troops to Pristina. Turkey has a military base in Albania, troops in Bosnia and Herzegovina, and strong ties with Serbia, Montenegro, and Croatia. Some European politicians have shown a poor understanding of the Balkans, leaving the heaviest diplomatic lifting to the U.S., Britain, and Turkey. Open Questions in Europe-Turkey Relations However, unresolved issues between European states and Ankara remain problematic. In security terms, Cyprus is a major sticking point, alongside what the West frames as "rule of law" concerns—issues Brussels has criticized Turkey over for decades. Turkey cannot resolve these issues overnight, even if it wanted to meet all of Brussels’ demands. The question is whether Europe is ready for realpolitik, the approach Ankara, Washington, Moscow, and other major players adopt when necessary. If Brussels wants to be a key global player, it must push its idealpolitik to the background. Europe and the Middle East’s Geopolitics The absurdity of this dynamic is that Turkey has the most problems with left-wing leaders in Europe, while those on the right tend to have better relations. Examples include Poland’s or Hungary’s right-wing figures. Despite their rhetoric of a "Christian Europe," they have found common ground with Turkey on many issues—something proponents of open societies have failed to do. While it’s clear that these left and right-wing labels are increasingly superficial, Europe’s left seems to lack realpolitik. The case of Syria illustrates this: Ahmed al-Sharaa, a former ISIL and al-Qaeda member, has become Brussels’ partner, with the EU recently promising to lift sanctions on Syria and provide billions in aid. What’s Next? How the EU positions itself toward Turkey will soon become clear, as major geopolitical shifts unfold before our eyes. Until then, Ankara won’t sit idle. Erdogan could make similar offers to Trump or even Vladimir Putin. Issues that interest Trump—Israel and Iran—are in Turkey’s backyard, while Washington could help Erdogan with Kurdish matters in Syria and Iraq. Moreover, Erdogan and Trump claim to have a good relationship. Trump’s demand that allies increase defense spending is crucial for Europe’s future. Strengthening NATO or relying on European capabilities is a key question for Turkey. In either case, Turkey stands to gain as a military power in a critical region. The EU’s complex decision-making system and member states’ conflicting interests hinder action. But Turkey becomes a vital partner if European powers move to achieve their ambitions. Competing with the U.S., China, and Russia is already a monumental task—adding Turkey or other European powers as adversaries would make it impossible. This article was previously published on nap.ba

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla je prošle sedmice da više ne postoji Zapad kakav smo poznavali i da Brisel mora igrati ulogu u oblikovanju novog svjetskog poretka. Foto: Zastava Evropske unije Najava kraja čitavih epoha najčešće je pripadala naučnicima, novinarima i revolucionarima. U nekoliko zadnjih decenija Francis Fukuyama najavio je „kraj povijesti“, Immanuel Wallerstein kraj dominacije kapitalističkog Zapada - posljedica kolapsa rivalskog komunističkog SSSR-a, a sada mnogi govore o „kraju globalizacije“ zbog politika američkog predsjednika Donalda Trumpa. Predstavnici Evropske unije nisu poznati po „jakim“ izjavama, svjesni kompleksnosti sistema kojem pripadaju i činjenice da je politika Brisela ograničena birokratijom i podjelama među članicama. Zbog toga je izjava Von der Leyen iznenađenje i nagovještava buđenje Brisela, suočenog sa činjenicom da se svijet mijenja i da će Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i druge države u Aziji i Latinskoj Americi iskoristiti svaku priliku koja im se pruži u datom momentu. Problemi na Zapadu - Donald Trump „Zapad kakvog smo poznavali više ne postoji“, rekla je Von der Leyen u intervjuu za njemački list Die Zeit, referišući se na politiku američkog predsjednika Trumpa. Von der Leyen kaže da je oduvijek bila „uvjerena atlantistkinja“ i „velika prijateljica SAD-a“, ali da T rumpova politika pravi nove okolnosti . To su „povijesne promjene“, koje prisiljavaju Evropsku uniju da „igra vrlo aktivnu ulogu“ u oblikovanju novog svjetskog poretka. Izjava Von der Leyen o budućnosti Evropske unije jedna je u nizu sličnih koje su došle sa starog kontinenta i upućene su Sjedinjenim Državama, nakon što se Trump uključio u ukrajinski rat i približio svoje stavove pozicijama Kremlja . „Ono što smo dosad smatrali svjetskim poretkom sada se pretvara u svjetski nered, izazvan, između ostalog, borbom za prevlast između Kine i SAD-a, ali naravno i Putinovim imperijalnim ambicijama“, rekla je. „Zato nam je potrebna nova, drugačija Evropska unija, spremna da izađe na globalnu scenu i aktivno učestvuje u oblikovanju novog svjetskog poretka koji dolazi“, dodala je. „Svjetski nered“ koji Von der Leyen spominje priznanje je da se Zapad ubrzano mijenja i da Washington sada gleda drugačije na svoje saveznike i rivale. Nova politika Washingtona može biti usmjerena protiv najbližih saveznika . Djelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea i Elona Muska najbolji su dokaz tome. Trumpova administracija uglavnom je odustala od obračuna sa nepodobnim režimima. Washingtonu sada smetaju vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. Muskove kritike britanskog premijera Keira Starmera i podržavanje njemačkog opozicionog AfD-a šok je za Evropljane. Realna ograničenja Iz riječi Von der Leyen vidi se da ona neke politike Sjedinjenih Država i Kine smatra opasnim za Brisel. „Pozitivan efekt svega ovoga je što trenutno vodim nebrojene razgovore sa šefovima država i vlada širom svijeta, koji žele sarađivati s nama na stvaranju novog poretka“, rekla je, navodeći kao primjere Kanadu, Indiju, Maleziju, Indoneziju, Meksiko i države Južne Amerike. Evropska unija je, kaže ona, unatoč agresivnim trgovinskim politikama Trumpa, zadržala svoju snagu i postala privlačnija drugim državama zbog predvidljivosti i pouzdanosti. Drugim riječima, Von der Leyen tvrdi da Evropska unija ima snagu i resurse da uđe u trku sa Sjedinjenim Državama i Kinom, koje su u ekonomskom ratu i nadmeću se širom svijeta. Međutim, stvari nisu jednostavne kako tvrdi Von der Leyen. Trumpova politika prema Ukrajini i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu pokazuje limite evropskih sila. Trump i Putin su isključili Evropljane iz pregovora o evropskom ratu. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i Starmer na razne načine pokušavaju nametnuti evropske sile kao faktor u Ukrajini, svjesni da nemaju vojnu silu ravnopravnu američkoj i ruskoj. Istovremeno, Evropska unija ima problema sa pristupima raznim sirovinama i zavisi od drugih država. Brisel sada pruža ruku saradnje regionalnim silama, što je Von der Leyen istakla, vjerovatno nudeći predvidivost u odnosu na Trumpa i ravnopravnost u odnosu na Kinu. Budući da Evropska unija ima jaku ekonomiju i veliko tržište, Brisel bi mogao odlučiti ishod ekonomskog rata Washingtona i Pekinga. To je na raznim mjestima indirektno isticao Macron, u Pekingu prije nekoliko godina i nedavno u Washingtonu. Tokom svoje posljednje posjete Bijeloj kući Macron je rekao Trumpu da bi on Kini trebao uvoditi carine, a sa Evropljanima zajednički raditi u Ukrajini i drugdje. Sa druge strane, Kina želi jače ekonomske veze širom svijeta i slobodnu trgovinu. Komunističkoj Kini odgovara takav sistem, jer joj niti jedna država ne može parirati. Poređenja radi, Kina ima gotovo osamsto miliona radnika, a EU i SAD zbirno imaju manje od osamsto miliona stanovnika. Prije dvije sedmice Von der Leyen je telefonski razgovarala sa kineskim premijerom Li Qiangom, koji želi da dvije strane „održe slobodnu i otvorenu trgovinu“. Kako pokrenuti Brisel? Brisel može birati na koju stranu da se svrsta, iako danas gotovo niko u Evropi ne kaže da bi to trebala biti kineska. Ljutnja na Washington zbog Trumpovih carina je razumljiva, ali ne bi trebala biti osnova za bilo kakve politike. Na koncu, Trumpova vladavina neće trajati vječno. Međutim, Evropska unija treba mehanizme za djelovanje i mora tražiti načine da poveća uticaj, prvo u Evropi, a onda i širom svijeta. Tu je ponudu Briselu nedavno dao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan , svjestan evropskih ograničenja, na primjer, u oblasti odbrane. Namjera Evropske unije da igra mlađeg brata velikim silama pokazala se kao pogrešna. Na primjer, oslanjanje na američku vojsku dovelo je do zamiranja evropskih armija. Ukoliko bi Evropska unija izabrala kinesku ponudu za otvorenu trgovinu, sa smanjenim uticajem Washingtona, brzo bi se našla u ekonomskoj situaciji u kojoj su Sjedinjene Države danas. Evropi trebaju drugačiji političari i nove ideje. Evropska unija pod Ursulom von der Leyen ne može se pohvaliti da je u proteklim godinama pokazala bilo šta od ovoga i malo je uspjeha na tom polju koje sebi mogu pripisati. Ali za usporeni i birokratizovani Brisel prošlosedmične izjave Von der Leyen zvuče kao džinovski korak u tom pravcu. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je zakon o ratifikaciji Sporazuma o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu sa Iranom , javio je u ponedjeljak TASS. Foto: Vladimir Putin Sporazumom se utvrđuje pravni okvir za dalji razvoj saradnje Moskve i Teherana na dugoročnu perspektivu. Njime se garantuje status Rusije i Irana kao strateških partnera i pokriva sve sfere, uključujući odbranu, borbu protiv terorizma, energetiku, finansije, transport, industriju, poljoprivredu, nauku, kulturu i tehnologije. Sporazum je potpisan u januaru 2025. tokom posjete iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana Moskvi.

Papa Franjo preminuo je jutros, objavio je vatikanski komornik kardinal Kevin Ferrell . Foto: Papa Franjo "Jutros u 7:35 rimski biskup Franjo vratio se u dom Očev. Cijeli njegov život bio je posvećen služenju Gospodinu i njegovoj Crkvi", rekao je Farrell u objavi. Papino svijetovno ime bilo je Jorge Mario Bergoglio . Rođen je 17. decembra 1936. godine u Buenos Airesu , prijestolnici Argentine . Papa Franja je bio prvi jezuita i prvi Latinoamerikanac , kao i prvi pripadnik nekog crkvenog reda od Grgura XVI (1831–1846) i prvi neevropljanin nakon Grgura III (731–741) na ovom položaju. Večeras je objavljen ljekarski izvještaj, prema kojem je papa Franjo preminuo od moždanog udara, nakon čega je nastupila nepovratna koma, javile su agencije. Objavljen je i papin testament, sažet na jednoj stranici, a napisan i potpisan još 2022. godine. U oporuci je papa izrazio želju da bude pokopan u bazilici Santa Maria Maggiore - crkvi koju je uvijek smatrao duhovnim uporištem, jer je, kako je rekao, "svoje svećeničko i biskupsko poslanje uvijek stavljao pod zagovor Gospe" . Želio je pokop u zemlji, bez raskoši, i jednostavan nadgrobni natpis s jednom riječju "Franciscus" . Papa je svoju oporuku završio riječima: "Neka Gospodin nagradi one koji su me voljeli i koji će i dalje moliti za mene. Patnju u posljednjem dijelu svog života prikazao sam Gospodinu za mir u svijetu i bratstvo među narodima."

Trinaestog aprila održan je drugi krug predsjedničkih izbora u Ekvadoru. Pobjedu je odnio aktuelni predsjednik Daniel Noboa, u izbornoj trci koju je teško uporediti sa bilo kojom drugom. Foto: Daniel Noboa i Luisa González Kako je narušena sigurnost u nekada mirnom Ekvadoru bila je tema ovogodišnjih opštih i predsjedničkih izbora. Posljedično tome, tema je bila i loša ekonomska situacija, koja je posljedica rata narko bandi koji su razorili državu , a što je predsjednik Daniel Noboa pokušao zaustaviti. Birače su zanimali sigurnost, ekonomija i vladavina prava. Nakon prvog kruga u februaru, u drugi krug plasirao se Noboa i ljevičarka Luisa González. Noboa je pobijedio za sedamnaest hiljada glasova, odnosno za manje od jedan posto. Noboa je dobio 4.527.606 glasova, a González 4.510.860, pri izlaznosti od 82 posto. Ali ankete su pokazivale da Luisa González ima veće šanse u drugom krugu. Gotovo sve agencije za istraživanje javnog mnijenja, uključujući one bliske vlastima, opozicionoj kandidatkinji davale su prednost i predviđale pobjedu. U prilog pobjedi opozicionarke govorio je i februarski rezultat njene stranake koja je osvojila 67 mandata u nacionalnom parlamentu, a koji broji 151 članova. Noboina stranka osvojila je 66 mandata. Pored toga, računalo se da će Noboa imati manji rezervoar glasova nakon što su iz utrke ispali oni s kojima se na političkom centru i desnici bori za prevlast. Osim stope ubistava od 38,76 na 100.000 ljudi u 2024. godini, a što je blagi pad u odnosu na 2023. sa stopom od 46,18 na 100.000, prema podacima državnih organa krajem prošle godine samo 33,87 posto radno sposobonih Ekvadoraca bilo je u radnom odnosu. U januaru i februaru ove godine zabilježeno je preko 1.500 ubistava, što je najveći broj ikad zabilježen u Ekvadoru. Aprilski izbori Kampanja Noboe i González pred javnost Ekvadora iznijela je različite optužbe za suprotnu stranu, pa čak i priznanja od kandidata i kandidatkinje da su ljudi oko njih upleteni u afere. To je i rezultat dogovorenog formata televizijske debate koja je dopuštala učesnicima da postavljaju pitanja na koja protivnička strana mora odgovoriti kratko sa „da“ ili „ne“, a potom obrazložiti svoj odgovor. Javnost je tako čula da je jedna od kompanija porodice Noboa bila uključena u krijumčarenje kokaina u Italiju i Hrvatsku u više navrata. Zatim, da je González bila dio grupe koja je uhvaćena u kriminalnim aktivnostima. Iz Noboinog tabora tvrdili su da je González bliska raznim klanovima, a što je ona osporavala. Debatna emisija Noboe i González, održana nekoliko dana prije glasanja, bila je prvorazredni politički događaj, a pristalice aktuelnog predsjednika tvrde da je tada pala odluka za koga glasati, jer je, prema njima, ljevičarka pokazala svoje pravo lice. Ali u debati González nije bila lošija nego protivnik. Ova advokatica često je zvučala uvjerljivije od mladog predsjednika Noboe (37). Njen izbor za kandidatkinju Građanske revolucije za predsjednika sigurno ima veze i sa činjenicom da odlično i uvjerljivo govori. Luisa Magdalena González Aldiva (47) možda je najviše odgovarala profilu osobe koja je trebala pobijediti milionera na vlasti i Ekvadoru vratiti stabilnost kao u vremenu vladavine njenog mentora Rafaela Corree. Njen život je trebao biti dokaz da se borba isplati. Naime, ona se udala sa petnaest godina, godinu kasnije postala je majka, da bi se razvela sa 22 godine. Kao samohrana majka dvoje djece, završila je pravni fakultet u Ekvadoru i odbranila dva magistarska rada, od kojih je jedan na prestižnom madridskom Univerzitetu Complutense. Zatim, bila je predsjednička kandidatkinja, poslanica u regionalnom parlamentu, državni službenik u administraciji pomentog Corree… I imidž koji gradi je specifičan. Osim što s ponosom ističe da je samohrana majka, izjašnjava se kao „Manabita“, jer je iz pokrajine Manbi. Kaže da je evangelista i da čita Bibliju, a na tijelu je istetovirala motive koji, kako kaže, svjedoče njenom zavjetu Bogu. U svojim istupima na društvenim mrežama sebe predstavlja kao aktivisticu za prava životinja i ženu koja vodi zdrav sportski život te da želi dekriminalizaciju pobačaja. Neke od svojih tetovaža na prsima otkrila je i u navedenoj televizijskoj debati izbornom odjeće koju je nosila, što je i ranije radila. Zato su je neki optužili za pokušaj seksualizacije ekvadorske politike. Međutim, González je puno više od osobe koja živi od društvenih mreža i samopromocije. Ona je u pravom smislu „politička životinja“, baš onako kako je to formulisao Aristotel. Svoj politički put počela je kroz desničarsku Socijalnu kršćansku stranku, da bi potom podržala Correu i za vrijeme njegove vlasti (od 2007. do 2017. godine) obavljala razne državne poslove, čak i u diplomatiji. Na koncu, postala je predsjednica stranke koju je vodio Correa, a koji je zbog presude za korupciju i kazne od osam godina zatvora pobjegao iz Ekvadora i trenutno se nalazi u Belgiji. U kampanji Nobou je optuživala za nedostatak sigurnosti na ulicama, za korupciju, visoku stopu nezaposlenosti i za porodične veze s narko kartelima. Naime, Noboina porodica bavi se distribucijom banana, a upravo takvi brodski tovari nose kokain. Tu se posebno ističu luke na Mediteranu. González je rekla da je droga iz Ekvadora dolazila u Italiju i Hrvatsku preko kompanija povezanih sa porodicom predsjednika, što je on priznao ali odbacio ličnu umiješanost. Neki mediji pišu o balkanim kartelima, a posljednjih mjeseci akcenat je na albanskim. Ti mediji tvrde da su balkanski karteli brutalniji od meksičkih i kolumbijskih i da su efikasniji u svojim poslovima, jer ne rade samo za jedan kartel. Oni ugovoraju poslove između grupa u Latinskoj Americi sa grupama u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku ili Evropi, a onda organizuju transport robe i novca. Koliki je novac u igri govori i podatak da 73 posto svjetskog kokaina, uglavnom proizvedenog u Kolumbiji i Peruu, prođe kroz Ekvador. Ali najjača karta na koju je González igrala u ovoj kampanji je Rafael Correa. Glas za González bio je glas za povratak Corree u zemlju. González kaže da je on njen mentor i savjetnik i tvrdi da su optužbe protiv njega politički motivisane te da će ako ona pobijedi on bio dio njenog tima. Noboina politika Jasno svrstavanje kandidatkinje González uz bivšeg predsjednika donosi sigurne glasove, ali i zaklete protivnike. Zato je Noboa igrao na kartu borbe protiv „koreizma“, odnosno politika za koje se zalagao bivši predsjednik. Ono što su neki nazivali „socijalizmom za 21. vijek“, a što je politika koju je Correa vodio, njegovi protivnici su to predstavili kao put da se Ekvador pretvori u Venecuelu, da demokratiju zamijeni diktatura i da država postane izolovana od svijeta. Takva Noboina postavka bio je mač sa dvije oštrice. Correa je koristio uspon ljevičarskih vlada širom Latinske Amerike i omogućio ekonomski razvoj Ekvadora. U vrijeme njegove vladavine Ekvador je bio gotovo pa mirna oaza Latinske Amerike. Stopa ubistava na 100.000 ljudi u 2019. godini, što je dvije godine nakon što je Correa napustio vlast, iznosila je 6,85. Dakle, za samo par godina Ekvador je dožio sigurnosni sunovrat. Moćni karteli slili su se u Ekvador koji nije znao kako da se protiv njih bori, pa su pored međusobnih likvidacija stradali civili, vojnici i policajci, brojni su slučajevi otmica i ljudi se boje da napuste domove. Korupcija je od tada procvjetala. Ekvadorci, prema istraživanjima, ne vjeruju u državne organe. Najveće povjerenje uživa vojska sa 65 posto podrške. U takvu državu rijeko ko želi ulagati novac. Dolazak mladog Noboe na vlast posljedica je ovakvog stanja. On je bio parlamentarac do maja 2023. godine, kada je tadašnji predsjednik Guillermo Lasso skratio svoj mandat, raspustio parlament i zakazao vanredne izbore za oktobar. Noboa je ušao u utrku za mjesto predsjednika u trajanju od šesnaest mjeseci, odnosno do kraja Lassovog mandata, i odnio pobjedu. To je bio prvi neuspješni pokušaj González da postane prva predsjednica Ekvadora u historiji. Nasilje je razaralo Ekvador. Noboa je u novembru 2023. godine preuzeo predsjedničku dužnost, da bi u januaru 2024. proglasio stanje „unutrašnjeg oružanog sukoba“. Na ulice je poslao vojsku i policiju i i postigao skromno smanjenje broja ubijenih, kako samo već ranije naveli, pa je u 2024. godini ubijeno 6964 osobe u poređenju sa 8.237 u prethodnoj godini. Nasilje se nastavilo. Jedan predsjednički kandidat na prošlim izborima izgubio je život, a tokom izborne kampanje kandidate je čuvala teško naoružana vojska i policija. Noboa je ovo stanje vidio kao priliku da se pretvori u novog Nayiba Bukelea, predsjednika El Salvadora, koji u obračunu sa mafijom ne bira sredstva. I još dok nije zaslužio divljenje američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih republikanskih saveznika, Bukele je bio zvijezda u Latinskoj Americi, koja je često drugim državama nudila „recept“ da se izbore sa krminalom. Noboa je priliku iskoristio. Nekoliko dana prije izbora doveo je Erika Princea, osnivača notornog Blackwatera. Prince, koji je blizak Trumpu, najavio je obračun sa narko kartelima. Taj „strateški savez“, Noboa je opisao kao prekretnicu u borbi protiv bandi u Ekvaodru. Još ranije Noboa se zalagao da se u ekvadorskim zakonima napravi promjena i da se dozvoli drugoj državi da uspostavlja vojne baze. Noboa je tada, naravno, ciljao na vojsku Sjedinjenih Država, koja bi mu pomogla da se obračuna sa narko kartelima. Posljedično, američki uticaj bi u Ekvadoru rastao, a slabio ljevičarski politički blok koji traži suverenost i nezavisnost države. Noboa je biračima obećao i otvaranje milion radnih mjesta u četiri godine, strane investicije, borbu da Ekvador ne postane Venecuela, iskorijenjivanje korupcije, bolje škole i univerzitete… Noboa se zalaže za liberalizaciju tržišta, što je protivno ljevici, ali je za izbornu kampanju neke politike modifikovao. Jedna od njih je nuđenje poticaja za pokretanje biznisa. Polarizacija i rezultat izbora koje González ne priznaje Ovakav pristup Noboe vodio je do jasne polarizacije – za ili protiv ljevice. Da bi fokus kampanje prebacila na stanje u Ekvadoru, González je obećala da će iskorijeniti nasilje, dva miliona radnih mjesta u četiri godine, suverenu politiku Quita i socijalnu državu. Nobou je optužila da su bolnice bez lijekova, da su škole u katastrofalnom stanju i da on to kao milioner ne razumije. Govoreći o prisustvu Princea u Ekvadoru, ona je rekla da je to poniženje za vojsku i policiju ove države. Konstantno je ponavljala da Noboa „laže“ i to je više puta rekla u televizijskom duelu. Međutim, stanje u Ekvaodru dovelo je do potpune militarizacije. Neki to vide kao uvod u Noboinu autokratiju, a što ne bi bilo prvi put da se dešava u Latinskoj Americi po sličnom receptu. Uoči izbora neki su gradovi bili izolovani, državne granice zatvorene, a snage sigurnosti na ulici. Pomenute politike Noboe o podsticajima sa pokretanje biznisa i zatvaranja gradova ispostaviće se, barem prema postizbornim tvrdnjama González, kao ključni za njegovu pobjedu. Ovakav razvoj situacije malo je ko iz opozicije mogao da predvidi. To će se tek vidjeti u danima nakon izbora. Građani su pohrlili na izbore. Njih trinaest miliona ima pravo glasa i glasanje je zakonska obaveza za one koji su punoljetni i mlađi od 65 godina. Kazna za neizlazak na izbore je novčana. U drugom krugu izlaznost je bila 87 posto. Noboa je dobio 5.858.472 glasa, a González4.674.616, odnosno 55,62 posto naspram 44,38 posto. U odnosu na prvi krug Noboa je dobio 1,3 miliona novih glasova, a njegova suparnica samo nešto više od stotinu hiljada. U opoziciji potpuni šok. González tvrdi da se desila „groteskna“ krađa izbora. Correa, koji je inače jako aktivan na društvenim mrežama, objavljuje dnevno desetine poruka. U jednoj od njih tvrdi da je „matematički nemoguć“ ovakav rezultat, odnosno da su šanse da se desi manje od jedan posto. Noboa je odbacio optužbe i rekao da ogromna razlika u broju glasova dovoljno govori. Njegove pristalice poručuju ljevici da ne žele da Ekvador bude nova Veneculea i da je kampanja koju je vodila González građanima otvorila oči. Posmatračke misije iz Organizacije američkih država (OAS), Sjedinjenih Država i Evropske unije rekle su da nisu zabilježili veće nepravilnosti. Njihovim tvrdnjama indirektno se pridružio i RETO, koji je podržavao González. RETO je Noboi čestitao pobjedu i tako je Građanska revolucija ostala bez svog najsnažnijeg stranačkog partnera. González ne odustaje i ulaže žalbe nadležnim tijelima za koje tvrdi da ih kontroliše Noboa. Pozvala je sve da odbace rezultate izbora, a izbornu komisiju da otvori sve vreće i ponovo broji glasove. Advokatica je na društvenim mrežama objavila par kompromitovanih zapisnika sa izbornih mjesta kao dokaz tvrdnji da su izbori pokradeni. Ono što je navela u svojim pritužbama navodi nas da izvršimo manju rekapitulaciju procesa njene kandidature. Kada je 13. juna 2023. godine pokušala da sa pristalicama prijavi svoju predsjedničku kandidaturu izbornim vlastima, napala ih je policija biber sprejom i suzavcem, što je objašnjeno kao mjera protiv neprijateljskog ponašanja njenih pristalica. Zatim 16. juna njena kandidatura je odbijena, da bi četiri dana kasnije bila prihvaćena nakon potrebnih korekcija. Ovakve opstrukcije, koje su trajale mjesecima, González vidi kao dio zavjere protiv nje. U svom podnesku izbornim vlastima, nakon izbora 13. aprila, ona je navela da se Noboa nije regularno prijavio za izbore, zatim da je izborna komisija u zadnji čas mijenjala lokacije biračkih mjesta zbog klimatskih uslova, da su posmatrači iz njene stranke prijavili korištenje izbornih materijala bez potpisa i pečata i da je izborna komisija ograničila glasanje u inostranstvu. Na koncu, González navodi da je Noboa nekoliko dana pred izbore proglasio vanredno stanje u sedam regija u kojima ljevica historijski pobjeđuje. Paraleno s tim tvrdila je da su pomenuti podsticaji za pokretanje biznisa, ustvari, bili kupovina glasova. Drugim riječima, González poručuje da je militarizacija Ekvadora bio uvod u vanredno stanje u nekim provincijama, što je uticalo na rezultate izbora, a novčani podsticaji ništa drugo nego kupovina glasova. To su, smatra ona, bili ključevi Noboine pobjede. Ekvadorska javnost ne dijeli uvjerenost ljevičarske političarke. Odziv je, za sada, manji nego što bi ona željela. Kako stvari stoje, izborne krađe nije bilo ili je perfektno provedena. Zato će biti interesanto pratiti da li će ekvadorska ljevica uspjeti dokazati svoje tvrdnje. González poništenje izbora može očekivati do 24. maja, jer tada Noboa polaže zakletvu i kreće njegov četverogodišnji mandat i nastavak bitke protiv ljevice u nestabilnom Ekvadoru. Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.net

Studentski protesti u Srbiji traju gotovo šest mjeseci i za sada su srušili vladu, ali ne i vlast Aleksandra Vučića. U odbrani svoje vlasti, koja ne želi da ispuni zahtjeve studenata i građana koji ih podržavaju, Vučić je odlučio da se formira nova vlada Srbije koju će voditi Đuro Macut Foto: Đuro Macut Kada su građani i studenti izašli na ulice, nakon što je u padu nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu poginulo četrnaest ljudi i taj broj je kasnije rastao, rijetko ko je mogao zamisliti da će to ugroziti pozicija Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS). Oni koji su priželjkivali kraj Vučićeve vladavine bili su uvjereni da će se to dogoditi zbog njegove politike prema Kosovu, odnosno njegovog (ne)svrstavanja u sukobu Zapada i Rusije. Pukotine u tim Vučićevim politikama opozicija je godinama bezuspješno pokušavala iskoristiti. Oni koji su analizirali prilike u Srbiji, bili su uvjereni da će presudni momenat za pad Vučića biti vanjski pritisak i politika prema Kosovu. Niko od njih nije ni pomišljao na studente. U par mjeseci studenti su pokvarili planove vlasti i opozicije. Obilazili su Srbiju, pravili skupove, proteste, blokade i budili uspavane sugrađane, oslobađajući ih straha od režima. Pogubljenost vlasti u slučaju studenata pokazuje se u činjenici da su pokušali kopirati studentske akcije, što je bio autogol. Da se Vučić smije otvoreno svrstati uz Rusiju, ne bi bilo nevjerovatno da, kopirajući studente koji na biciklima idu u Strasbourg, naredi pristalicama da pješke idu do Kremlja. Endokrinolog u politici Pogubljenost opozicije , a neki tvrde da dio opozicije radi za vlast, Vučiću daje prostor da od Zapada i Rusije dobija podršku. Opozicija nekad maše ruskim zastavama, a nekad traži pomoć od Brisela. Skup koji su studenti organizovali 15. marta bio je poruka vlastima i opoziciji. Zato je nova vlade Srbije iznuđeni Vučićev manevar. Za premijera je izabran javnosti malo poznat Đuro Macut, priznati stručnjak u oblasti endokrinologije. Macut je također jedan od osnivača pokreta koji Vučić namjerava da aktivira, a koji bi možda mogao biti neka zamjena za SNS. Tokom skupštinske rasprave o imenovanju vlade, opozicioni lider Zdravko Ponoš je rekao da je Macut sa svojim referencama dobar za direktora bolnice ili kliničkog centra, ali ne i za premijera. Ponoš je vjerovatno upravu. Ali, to ne znači da će se Macut baviti samo zdravstvom. Mandatar Macut je u ekspozeu naveo da će njegov prioritet biti uspostavljanja normalnog rada škola i fakulteta, a što je suštinski najava obračuna sa studentima i njihovim profesorima koji su u štrajku. Dokaz da je izabrao stranu je njegovo pojavljivanje u centru Beograda u kampu „studenata koji žele da uče“, a u kome je, prema opoziciji, malo studenata. Samo taj zadatak je previše za nekog ko je život posvetio medicini, jer se Srbija nalazi u stanju narodne pobune i na ivici je sukoba. Novi i stari ministri: Stanković, Bratina i studenti Od ove sedmice studenti su počeli blokirati javni medijski servis Srbije, odnosno televizije Srbije i Vojvodine. Od nadležnih traže da mediji rade profesionalno, ili da se ugase. Na udaru je posebno Radio televizija Srbije (RTS), čije prostorije danima opkoljavaju policija i studenti. RTS je tako postao važna bitka u ratu vlasti i studenata. Čini se da su studenti već odnijeli pobjedu, jer je Macut, ili Vučić, napravio čudan izbor za dva nadležna ministra – obrazovanja i informisanja. Novi ministar obrazovanja je Dejan Vuk Stanković, koji se kao politički analitičar izjasnio da bi protiv studenata koristio silu. Pored toga, pojavile su se i optužbe da je Stanković kao profesor beogradskog Fakulteta za obrazovanje učitelja i vaspitača seksualno uznemiravao studentice. Novi ministar informisanja i telekomunikacija je Boris Bratina, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini, koji je izmješten u Kosovsku Mitrovicu. Bratina je javnosti poznat kao član udruženja SNP1389, koje se nedavno udružio sa pokretom Naši. SNP1389 traži „ujedinjenje svih srpskih zemalja“, negira genocid u Srebrenici, želi savez s Rusijom, a Zapad vidi kao oličenje zla. Na društvenim mrežama kruže snimci na kojima Bratina pali zastavu Evropske unije. Iako neki misle da je Bratina zamjena za iz vlade uklonjenog Aleksandra Vulina i da je to još jedan trik Vučića da privuče desnicu, treba napomenuti da je predsjednik Srbije nedavno rekao da će Macutova vlada nastaviti evropski put Srbije, ma šta to značilo. Dio ministara je ostao iz prethodne vlade. Ministar vanjskih poslova i dalje će biti Marko Đurić, Ivica Dačić ministar policije, Dubravka Đedović Handanović ministrica rudarstva i energetike, Bratislav Gašić ministar odbrane, Zlatibor Lončar ministar zdravlja, a kulture Nikola Selaković. Skupovi u Beogradu i Novom Pazaru – dvije politike Izbor vlade imao je uvod. Iz svih krajeva Balkana Vučić je u Beograd doveo ljude koji su svojom masovnošću trebali pokazati njegovu popularnost. Srbijanski mediji tvrde da su neki plaćeni za dolazak, a obezbijeđena je hrana, piće, koncerti... Ipak, skup od 11. aprila nije Vučićeva pobjeda, jer je bilo daleko manje ljudi nego na skupu 15. marta. U svojevrsnom odmjeravanju popularnosti pobijedili su studenti, ali Vučić je opet pokazao da ima tim koji može okupiti različite ljude. Treba primjetiti da je Vučić priznao da se dešava raslojavanje u Srbiji i da traži nove glasače. To što je prisutne „zabavljao“ Baja Mali Knindža i što je Milorad Dodik držao govor, pokazuje da Vučić računa na podršku Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Budući da je državljanstvo posljednjih godina dijeljeno Srbima van Srbije, veliki broj glasova na prvim narednim izborima može doći izvan granica. Naziv skupa u Beogradu bio je „Ne damo Srbiju“. Studenti su, sa druge strane, organizovali još jedan skup. Ovaj put u većinski bošnjačkom Novom Pazaru. Domaćini su studente srdačno dočekali i desetine hiljada ljudi izašlo je na ulice. Novi poraz za Vučića, odnosno radikalsku i nacionalističku politiku koja je devedesetih godina širom regije širila smrt i razaranje, bili su snimci iz Novog Pazara – mladi koji su rođeni nešto prije nego je Vučić napustio stranku Vojislava Šešelja svakim svojim potezom pokušali su izbrisati podjele. Da su studenti u tome uspjeli govori i to da nije bilo mnogo reakcija u Srbiji na transparent koji se pojavio u Novom Pazaru, a koji pripisan bošnjačkim „nacionalistima“ i „autonomašima“. Pazarci su na društvenim mrežama pisali da je transparent bio postavljen u blizini policijske stanice. Macutov zadatak i usamljenost studenata Macutovu vladu neki vide kao nastavak prethodne. Ono što je on naveo u ekspozeu to dokazuje. Međutim, Macut neke stvari mora hitno riješiti. Studentski protesti traju, iako je Vučić proglasio pobjedu nad „obojenom revolucijom“. Njihovi zahtjevi iz novembra nisu ispunjeni. Slučaj javnog medijskog servisa ukazuju da se lista zahtjeva može proširivati, a ako studenti budu imali uspjeha pitanje je vremena kada će se i druge nezadovoljne grupe priključiti štrajku i pobuni. Vučić računa da će se protesti ugasiti i da će u jednom trenutku biti održani izbori. Macutov zadatak je da te izbore pripremi, odnosno da vladu vodi do izbora. Na izborima po dosadašnjim pravilima niko nema šanse protiv Vučića, pa je važno pitanje da li će opozicija na njima uzeti učešće. Ali, suštinski Vučić nema ideju kako da izađe iz pobune koja je počela u novembru. Potpuno je jasno da su stotine hiljada ljudi na skupovima rekli aktuelnoj vlasti da ih ne žele, a što se isto odnosi i na opozicione stranke. Nedostatak lidera protesta omogućuje Vučiću da se održava na vlasti, i da njegova stranka na eventualnim izborima, po aktuelnim pravilima, ima dobar rezultat. Zato je Vučić pribjegao starom receptu vlasti u Beogradu – izvoz i internacionalizacija krize. Njegov odnos prema Dodiku i napadu na ustavni poredak Bosne i Hercegovine govori da je to još jedna karta u njegovim rukama. Istovremeno, nedostatak jake opozicije u Srbiji daje mu prostor da se stranim silama opet predstavi kao garant stabilnosti Balkana. Nedavno izabrana komesarka za proširenje Evropske unije Marta Kos zagrizla je taj mamac. Kos je krajem prošlog mjeseca branila pristup Brisela prema Srbiji. „S kim onda da razgovaram..., ...da Srbija ostane na evropskom putu“, odgovorila je Kos na novinarsko pitanje o sastanku sa Vučićem četiri dana nakon protesta 15. marta, na kojima je, prema tvrdnjama učesnika i opozicije, protiv prisutnih korištena neka vrsta zvučnog oružja. U tom intervjuu Kos je rekla „da ono što od Srbije traže demonstranti i studenti isto je što od Srbije zahtjeva i Evropska komisija“ te da Beograd, između ostalog, mora hitno krenuti u promjene stanja u medijima. To znači da će Bratina biti sagovornik Evropske unije, nakon što je četnički vojvoda Andrija Mandić ranije postao prihvatljiv na putu Crne Gore ka Briselu . Šutnja Zapada o protestima u Srbiji raduje Kremlj. Vučić je FSB uključio u istragu o navodnoj upotrebi pomenutog zvučnog topa. Rusi su zaključili da ništa slično nije korišteno 15. marta. Rusija nije u potpunosti zadovoljna politkom Vučića, pa koristi prilike da bi mu se još više približi. Studenti nisu natjerali Brisel da im se približi. Čini se da Brisel na Balkanu opet bira vođu ispred građana. Usamljenost studenata pomaže Vučiću. To što ih Vučić nije slomio za gotovo šest mjeseci govori o padu popularnosti političara koji trinaest godina vlada Srbijom uz pomoć Zapada i Rusije. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Nvidia je obavijestila regulatore da očekuje gubitak od 5,5 milijardi dolara u ovom kvartalu zbog novog zahtjeva za licenciranje u SAD-u za primarni čip koji može legalno prodavati u Kini . Foto: Logo kompanije Nvidia Američki zvaničnici su prošle sedmice rekli Nvidiji da mora dobiti licence za izvoz svojih H20 čipova u Kinu zbog zabrinutosti da bi se mogli koristiti u superračunarima tamo, saopštila je kompanija iz Silicijske doline u podnesku Komisiji za vrijednosne papire i berzu (SEC) . Dionice Nvidije, koje su već zabilježile visoku volatilnost od Trumpove najave carina 2. aprila, pale su za više od šest posto u postprodajnim trgovinama, javio je AFP. Novo pravilo licenciranja odnosi se na Nvidia GPU-ove (grafičke procesorske jedinice) sa propusnim opsegom sličnim onome kod H20. Nvidiji je rečeno da će zahtjev za licenciranje H20 čipova trajati neograničeno, navodi se u podnesku. Sjedinjene Američke Države su već zabranile izvoz u Kinu najsofistikovanijih Nvidijinih GPU-ova, prilagođenih za napajanje vrhunskih modela vještačke inteligencije . Nvidijin tekući fiskalni kvartal završava 27. aprila. „Očekuje se da će rezultati prvog kvartala uključivati ​​do približno 5,5 milijardi dolara troškova povezanih s H20 proizvodima za zalihe, obaveze kupovine i povezane rezerve“, navodi Nvidia.

Iranski nuklearni program još jednom je na listi prioriteta američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ovaj put američka administracija, nakon prijetnji sankcijama, prijeti i vojnim napadom ako Iran ne prihvati zahtjeve Washingtona i Izraela. Foto: Ilustracija- iranske rakete Administracija Baracka Obame postigla je 2015. godine sporazum o nuklearnom programu Irana. Teheran je ograničio aktivnosti na ovom polju i zauzvrat dobio ublažavanje sankcija. Kina, Rusija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska također su potpisnice sporazuma. Dvije godine kasnije, Trump povlači SAD iz sporazuma i Iranu uvodi sankcije. To je bila velika pobjeda izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji je bio protivnik sporazuma sa Iranom. Od 2015. godine Bliski istok se promijenio, ali neki planovi su i dalje na stolu. Jedan od njih je i rušenje vlasti u Teheranu. Iran je ostao jedini sa liste država iz poznatog istupa američkog generala Wesleya Clarka kojem je navodno rečeno u Pentagonu poslije 11. septembra 2001. godine da će Sjedinjene Države, nakon Afganistana, srušiti „sedam država u pet godina“. Na toj listi, pored Afganistana, bili su Irak, Sirija, Libija, Liban, Sudan, Somalija i Iran. Trump drugi put Padom Bashara al-Assada , kojeg je na vlasti u Damasku zamijenio bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede Ahmed al-Sharaa i koji je brzo postao partner Washingtona i Evropske unije, jedina država koje ostala na famoznoj listi koju je Clark pomenuo jeste Iran. Sve ostale države sa liste su u ovom stoljeću imale ratove i njihove vlade su, ponegdje više puta, mijenjane. Izraelski lobi pomogao je Trumpu da se vrati u Bijelu kuću. Imenovanja koja je Trump izvršio to dodatno dokazuju. Netanyahu, nakon što je Trumpa pritiskao da povuče SAD iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, sada pritiska Trumpa na vojnu akciju protiv Teherana. Ali, Iran je jači od svih država sa pomenute liste, iako znatno oslabljen nakon Assadovog pada i gubitaka Hezbollaha u Libanu u ratu protiv Izraela. Tu priliku Netanyahu ne želi propustiti, pa se Trump još jednom bavi Iranom, iako je američki interes da se hitno pozabavi Kinom . Od dolaska na vlast, Trump je u svom stilu slao poruke Iranu. To su radili i drugi američki zvaničnici. Neki od termina koji su se pominjali su „pakao“, „udari“, „sankcije“, „maksimalan pritisak“ i to sve ako Iran ne pristane na zahtjeve Washingtona. A zahtjev Washingtona je decenijama bio da Iran ne napravi nuklearno oružje, dok Teheran tvrdi da mu to nije cilj. Prije desetak dana Trump je iznenadio javnost. Najavio je da počinju pregovori sa Iranom tokom Netanyahuove posjete Bijeloj kući. Brzo je svijet saznao da će domaćin indirektnih pregovora dvije države biti Oman, a nešto prije Trumpove najave javnost je doznala da je američki predsjednik pisao iranskom ajatolahu Aliju Khameneiju i tražio razgovore. Pregovori u Omanu Od prvog Trumpovog mandata Iran nije mirovao. Pored toga što je u određenom periodu zabranio međunarodne inspekcije svojih postrojenja, krenuo je u obogaćivanje uranijuma. Mnogi stručnjaci tvrde da je Iran na pragu pravljenja nuklearnog oružja, ako to odluči. Iran godinama tvrdi da je njegov nuklearni program za civilnu upotrebu. Ipak, neki smatraju da se taj koncept treba napustiti. Neki iranski političari su pozvali ajatolaha Khameneija da donese fetvu koja traži nabavljanje nuklearnog oružja. Jedna od najvažnijih političkih figura u Iranu decenijama je Ali Larijani, a sada je Khameneijev savjetnik. On je krajem prošlog mjeseca rekao da će Teheran razviti nuklearno oružje ako Sjedinjene Države ili Izrael napadnu iranska nuklearna postrojenja. Upravo napadi na iranska nuklearna postrojenja su tema, kao prijetnja koja visi u zraku dok američka vojska sedmicama gomila snage na Bliskom istoku. Nakon prvog sastanka u Omanu, na kojem su bili američki izaslanik Steve Witkoff i šef iranske diplomatije Abbas Araghchi, Teheran je objavio da će 19. aprila u istoj državi biti druga runda razgovora, samo sedam dana nakon prve. Araghchi kaže da će na tom sastanku biti dogovoren „opšti okvir budućeg sporazuma“. O pregovorima javnost je saznavala sa različitih strana. Neki mediji su izvijestili, pozivajući se na svoje izvore, da su pregovori u Muskatu prošli u dobroj atomosferi. Zatim, da je Iran tražio da se ponovo potpiše sporazum koji je Trump napustio 2017. godine te predložio denuklearizaciju Bliskog istoka, uključujući Izrael. Pregovori u Omanu iznenadili su mnoge, posebno što je ne tako davno Khamenei rekao da nije moguće razgovarati sa Washingtonom, jer se ne drže dogovorenog. Ipak, do pregovora je došlo. A iranski prijedlozi, ako su tačni pomenuti navodi medija, ruše čitav američki i izraelski koncept politike prema Teheranu. Naime, jedan od argumenata Washingtona je da će Iran pokrenuti trku u nuklearnom oružju na Bliskom istoku, nakon što su prethodno tvrdili da Iran želi takvo oružje. Ako bi se prihvatili ti iranski zahtjevi, onda bi te dvije tvrdnje bile potpuno diskreditovane. Trumpovi planovi i odnos snaga Da je rat pred vratima vjeruju i u Parizu. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot je početkom mjeseca rekao da „u slučaju neuspjeha (pregovora) vojna konfrontacija čini se gotovo neizbježnom“ i dodao da je stav Pariza da „Iran nikad ne smije doći u posjed nuklearnog oružja“. Američki ministar odbrane Pete Hegseth prije nekoliko dana to je potvrdio. „Ako to ne uspijemo riješiti za pregovaračkim stolom, postoje druge mogućnosti da osiguramo da Iran nikada ne dođe do nuklearne bombe“, rekao je. „ Onim što radimo protiv Husa i u regiji , pokazali smo sposobnost da idemo daleko, duboko i vrlo snažno (...). Ne želimo doći do te tačke, ali ako bude potrebno, učinićemo to kako bismo spriječili Iran da razvije nuklearnu bombu.“ U maju 2023. godine, nekoliko mjeseci prije napada Hamasa na jug Izraela 7. oktobra, načelnik izraelskih oružanih snaga Herzi Halevi govorio je o iranskim nuklearnim postrojenjima. „Iran je napredovao u obogaćivanju uranijuma dalje nego ikada prije... Na horizontu su negativni razvoji koji bi mogli dovesti do (vojne) akcije“, rekao je, ne precizirajući ko bi, kada i kako poduzeo radnje protiv Irana. „Mi imamo sposobnosti, a drugi takođe imaju sposobnosti“, dodao je Halevi. Jučer je Trump govorio o pregovorima u Omanu i zaključio da Iran odugovlači, iako je od sastanka prošlo samo par dana. „Mislim da nas samo zavlače“, rekao je Trump. „Iran mora odustati od ideje nuklearnog oružja. Ne mogu imati nuklearno oružje”, rekao je i dodao da američke opcije „uključuju“i vojni udar na iranske nuklearne objekte. Ni iranska strana ne vjeruje suprotnoj. Jučer je ajatolah Khamenei rekao da su pregovori u Omanu „dobro implementirali svoje početne korake“, ali da je Iran „vrlo skeptičan“ prema drugoj strani. „Nismo ni pretjerano optimistični, ni pretjerano pesimistični u vezi s ovim razgovorima“, dodao je. Jučerašnje izjave Trumpa i Khameneija potvrda su loših odnosa Washingtona i Teherana, ali i pokazatelj da se ne radi o povjerenju. Naprosto, radi se o mogućnosti primjene sile i proračunu dobitaka i gubitaka ako bi rat bio pokrenut. Washington poznaje iranske sposobnosti, kao što i Teheran poznaje sposobnosti Sjedinjenih Država, Izraela i njihovih saveznika u regiji. Trump sada odlučuje da li je spreman platiti cijenu napada na Iran, nakon što to nije bio u svom prvom mandatu, ili će pristati na sličan dogovor koji je postigao Obama i tako priznati da je napravio grešku kada je napustio sporazum. Zahtjevi da se Iran odrekne raketnog programa i ponaša kako Netanyahu želi, također su na stolu i teško je vjerovati da će ih Teheran prihvatiti. Drugim riječima, Trump odlučuje, dok Amerikanci od njega očekuju da ne pokreće ratove kako je obećavao sve godine bavljenja politikom, da li će još jednom ispuniti Netanyahuove želje. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

Sudanske Snage za brzu podršku (RSF) preuzele su kontrolu nad glavnim kampom za raseljene osobe u Sjevernom Darfuru , objavila je paravojna grupa u nedjelju, nakon četverodnevnog napada za koji vlada i humanitarne grupe kažu da su stotine mrtvih ili ranjenih, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Borbe su se usredsredile oko kampa Zamzam , koji, zajedno sa obližnjim kampom Abu Shouk , prima oko 700.000 ljudi raseljenih zbog rata u Sudanu . Napad je uništio skloništa, pijace i zdravstvene ustanove, saopštile su humanitarne grupe. Iz RSF-a su rekli da je logor korišten kao baza od strane, kako je rekao, „frakcija plaćenika“ . Međutim, humanitarne grupe osudile su napad kao ciljani napad na ugrožene civile, uključujući žene, djecu i starije ljude, koji se već suočavaju s glađu. Sudanska oslobodilačka vojska (SLA) , darfurska milicija koja je saveznik nacionalne vojske , bori se protiv RSF-a oko grada al-Fashira (glavni grad provincije Sjeverni Darfur), oko petnaest kilometara od Zamzama, uz pomoć drugih lokalnih oružanih grupa. Desetine hiljada stanovnika kampa pobjeglo je u Al-Fashir pješice, tražeči skloništa, i sada spavaju na otvorenom bez hrane, vode ili lijekova, rekao je u nedjelju portparol SLA El-Sadiq Ali El-Nour . Al-Fashir bio je u nedjelju pod teškim granatiranjem i kopnenim napadima RSF-a, saopštila je SLA, pozivajući na vojnu podršku sudanskih oružanih snaga i savezničkih frakcija. Sudanska vojska ima bazu sa nekoliko hiljada vojnika u al-Fashiru. „Rukovodstvo oružanih snaga mora hitno djelovati kako bi hitno spasilo živote otprilike 1,5 miliona ljudi u al-Fashiru“, navodi se u saopštenju SLA. „Darfur se ne smije boriti sam.“ RSF je negirao da je ciljao civile i u subotu je optužio svoje rivale da su organizovali medijsku kampanju koristeći glumce i inscenirali scene unutar kampa kako bi ih lažno inkriminisali. Rat u Sudanu izbio je u aprilu 2023., potaknut borbom za vlast između vojske i RSF-a, razbijajući nade u prelazak na civilnu vlast. Sukob je od tada raselio milione i razorio regije poput Darfura, gdje se RSF sada bori da održi svoje uporište usred napredovanja vojske u Kartumu .

General zadužen za američku vojsku u Aziji rekao je da je raketni odbrambeni sistem Patriot nedavno premješten na Bliski istok iz Indo-pacifičke regije , javila je Al Arabiya. Foto: Zastava Sjedinjenih Američkih Država Šef Indo-pacifičke komande (INDOPACOM) admiral Sam Paparo rekao je poslanicima ove sedmice da su potrebna 73 teretna aviona C-17 da se jedan Patriot prebaci u regiju. Ovo dolazi nakon povećanja vojne sile koju je naložila Trumpova administracija dok prijeti napadom na iranska nuklearna postrojenja i nastavlja s napadima na ciljeve Husa u Jemenu . Ostala sredstva protivvazdušne odbrane koje su Sjedinjene Države nedavno rasporedile uključuju sisteme za Vazdušnu odbranu na velikim visinama (THAAD) , navodno u Izrael . Na Bliski istok je stigao i drugi američki nosač aviona, saopštila je u četvrtak američka vojska, noseći borbene avione F-35C . Nosač aviona USS Carl Vinson sada prati USS Harry S. Truman , koji je u regiji od decembra. Kampanja bombardovanja Husa eskalirala je 15. marta nakon što je Trump naredio agresivniji pristup kako bi izvršio pritisak na grupu da prestane s napadima na brodove u Crvenom moru . Carl Vinson je prebačen iz zone odgovornosti INDOPACOM-a. Očekuje se da će se Truman u narednim sedmicama vratiti u svoju matičnu bazu u Sjedinjenim Državama na redovno održavanje.

Južna Koreja i Sirija potpisale su u Damasku sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa, saopštilo je jutros južnokorejsko ministarstvo vanjskih poslova , otvarajući nove veze s tradicionalnim saveznikom njoj rivalske Sjeverne Koreje , javio je Reuters. Foto: Ilustracija To je prekretnica za Južnu Koreju koja je sada uspostavila diplomatske odnose sa svakom od 191 države članice Ujedinjenih nacija i otvorila „novo poglavlje bilateralne saradnje sa Sirijom, koja je dugo bila udaljena zbog bliskih veza sa Sjevernom Korejom“, saopštilo je južnokorejsko ministarstvo vanjskih poslova. Južna Koreja je prošle godine uspostavila diplomatske odnose sa Kubom , još jednim starim saveznikom Sjeverne Koreje. Državni mediji Sjeverne Koreje prestali su spominjati Siriju od svrgavanja bivšeg predsjednika Bashara al-Assada u decembru, osim što je lider Kim Jong Un jednom usputno pomenuo „ bliskoistočnu krizu“ . Zajedničko saopštenje potpisali su u četvrtak južnokorejski i sirijski ministri vanjskih poslova Cho Tae-yul i Asaad al-Shibani . Cho je izrazio spremnost da podijeli razvojno iskustvo Južne Koreje kako bi podržao obnovu Sirije, saopštilo je ministarstvo. Cho se kasnije sastao sa sirijskim predsjednikom Ahmedom al-Sharaaom , navodi se.

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću natjerao je mnoge u Evropi da razmišljaju šta će se desiti ako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država odluči promijeniti svoju politiku prema starom kontinentu i ako teret održavanja sadašnjeg poretka prebaci na saveznike. Foto: Mapa Evrope Želja nekoliko evropskih država da formiraju neku vrstu „evropske vojske“ dugo postoji. U tome je prednjačila Francuska, ali nije bila u stanju da to realizuje iz dva bitna razloga. Prvo, nijedna evropska država nema približno jaku vojsku kao što je američka. Drugo, mnoge države Evrope, posebno na istoku i sjeveru, više vjeruju u moć Washingtona nego u planove evropskih sila. Ali, od ideje da se Evropljani oslone na vlastite snage nikada se nije odustalo i ona se periodično vraća u javni prostor. Trumpovi pregovori sa Rusijom, u pokušaju da sklopi mir u Ukrajini, ovu ideju su ponovo učinili aktuelnom. Ujedinjeno Kraljevstvo je prošlog mjeseca okupilo države koje su spremne pomoći Ukrajini ako Washington napusti Kijev. Na pomenutom samitu bio je i šef turske diplomatije Hakan Fidan, jer London zna važnost Turske. Kada bi zanemarili sve druge osobenosti Turske i samo gledali na geografsku kartu, vidjeli bi da se ta država naslanja na sva velika žarišta u Evropi i na evropskim granicama. Od Bliskog istoka (Irak, Sirija, Iran), preko Kavkaza, Crnog mora (rat Rusije i Ukrajine), do Balkana, prostiru se granice Turske, a njeni interesi i krakovi uticaja i mnogo dalje. Da li Evropa može bez Turske? „Nezamislivo je uspostaviti evropsku sigurnost bez Turske“, izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ubrzo nakon pomenutog samita. Bez Turske nije moguće „da Evropa nastavi svoju ulogu globalnog aktera“, dodao je. „S obzirom da su sigurnosni parametri izmijenjeni zbog nedavnih događaja, nemoguće je osigurati evropsku sigurnost bez Turske“, rekao je Erdogan aludirajući na odnose Washingtona i Moskve u kontekstu Ukrajine . Nekoliko dana kasnije Erdoganu je u posjetu došao poljski premijer Donald Tusk. Tema sastanka i pitanje sigurnosti. „Ako Evropska unija želi spriječiti ili čak preokrenuti svoj gubitak moći i utjecaja, to može postići samo kroz punopravno članstvo Turske. Dosljedno naglašavamo da punopravno članstvo u Evropskoj uniji ostaje naš strateški cilj. Često razgovaramo s našim kolegama o našoj želji da unaprijedimo saradnju s Evropskom unijom na temelju uzajamne koristi i poštovanja“, rekao je Erdogan na zajedničkoj press konferenciji sa Tuskom. Tuskova posjeta je bila prava prilika da Erdogan kaže navedeno, jer Brisel decenijama Ankaru drži podalje od članstva u Evropskoj uniji. Naime, Poljska i Turska imaju tradiciju prijateljskih odnosa, a svijetle epizode mogu se tražiti stoljećima unazad, čak i onda kada je većinski muslimansko Osmansko carstvo bilo neprijatelj evropskim hrišćanskim državama. Te veze su nastavljene i kada je osnovana moderna Turska, pa je Poljska bila prva evropska država koja je priznala njenu nezavisnost 1923. godine. Dobri odnosi su prošireni poljskim pristupanjem NATO-u. Upravo je NATO dokaz da je sa Turskom moguće sarađivati na brojnim pitanjima. Recentni primjer je Ukrajina. Naime, Turska podržava teritorijalni integritet Ukrajine i prodaje oružje ovoj državi, dok održava dobre odnose s Kremljom, odbijajući da Rusiji uvede sankcije. Turska je od prvih dana agresije na Ukrajinu bila medijator i nudila svoje usluge. Tuska, budući da Poljska vidi Rusiju kao najveću prijetnju, vjerovatno je zanimala pozicija Turske kada se govori o istoku Evrope. Mnogi vjeruju da bi ove dvije evropske sile mogle postati značajan oslonac za novu evropsku sigurnosnu arhitekturu, čak i bez Sjedinjenih Država i Rusije. To nije slučajno, jer obje dijele granicu sa Rusijom i imaju jake oružane snage. U slučaju Turske, radi se o drugoj armiji u NATO-u kada se govori o brojnosti i jednoj od rijetkih koja ima borbeno iskustvo. Šta Turska može ponuditi Evropi? Namjera Evropljana da imaju veću ulogu na svjetskoj sceni u prvim koracima nailazi na prepreke. Objektivne slabosti Evropske unije su dobro poznate, a neke od njih mogu biti umanjene ako se postigne dogovor s Turskom. Kada se govori o sigurnosti to je posebno vidljivo, jer je Turska vojna sila i njena namjenska industrija raste velikom brzinom. To je, na primjer, najveća evropska briga kada se govori o odnosima s Rusijom i kada se raspravlja kako pomoći Ukrajini. Turska je čak rekla da je spremna da u Ukrajinu pošalje i mirovne snage. Na drugim kriznim žarištima na granicama Evropske unije i Evrope, Turska je i bez Brisela važan faktor. Padom Bashara al-Assada u Siriji, Turska je povećala uticaj na Bliskom istoku. Vlast u Damasku važna je karta u rukama Turske . Preko Sirije, turski uticaj je došao na granice Libana i Izraela. Uz to, Bliski istok je područje sa kojeg milioni migranata dolaze u Evropu. Turska bi Evropskoj uniji mogla pomoći i na Balkanu, s kojim Brisel decenijama ne zna da se pravilno nosi. Krize koje ovdje izbijaju, a iza kojih uglavnom stoji zvanični Beograd, pokazuju da Brisel nema načina da ih osujeti, već nastupa kao vatrogasac. Navedimo da je nakon sukoba u Banjskoj, kada su neke evropske vojske loše odradile svoj dio posla, Turska bila ta koja je radila na stabilizaciji, ojačala je kosovske sigurnosne snage i poslala svoju vojsku u Prištinu. Turska ima vojnu bazu u Albaniji, trupe u Bosni i Hercegovini i dobre veze sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom . Neki evropski političari pokazali su da ne razumiju Balkan, pa je najteži dio posla često padao na američke, britanske i turske diplomatske i svake druge ofanzive. Ali, otvorena pitanja u odnosima evropskih država i Ankare do sada su predstavljala problem. Kada se govori o sigurnosti, onda je to pitanje Kipra, a paralelno s tim je ono što se na Zapadu podvodi pod termin vladavina prava. Brisel decenijama kritikuje Tursku zbog tih pitanja. Ova pitanja Turska ne može riješiti preko noći čak i kad bi imala namjeru da ispuni sve zahtjeve Brisela, pa je pitanje da li je evropska strana spremna za realpolitiku, kojoj pribjegavaju Ankara, Washington, Moskva i drugi važni akteri kada je to potrebno. Evropska idealpolitika bi morala biti potisnuta u drugi plan, ako Brisel želi biti važan igrač na međunarodnoj sceni. Geopolitika Evrope i Bliskog istoka Apsurd takvog odnosa je da Turska ima najviše problema sa ljevičarskim vođama u Evropi, dok sa onima koji dolaze sa desnice ima bolje odnose. Spomenimo poljske ili mađarske desničare. Desnica, koja govori o „kršćanskoj Evropi“, u proteklim godinama uspjela je pronaći zajednički jezik s Turskom u mnogim poljima, a oni koji se zalažu za otvorena društva to ne uspijevaju. Iako je jasno da pomenute desničarske i ljevičarske stranke suštinski to sve manje jesu, čini se da na evropskoj ljevici nedostaje realpolitika. Da evropske vlade uče da pribjegavaju takvom pristupu pokazuje slučaj pomenute Sirije. Ahmed al-Sharaa, bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, postao je partner Briselu, koji mu je nedavno obećao ukidanje sankcija Siriji i milijarde dolara pomoći. Kako će se Evropska unija postaviti prema Turskoj biće poznato brzo, jer se važni geopolitički obrati događaju pred našim očima. Do tada Ankara neće sjediti skrštenih ruku. Sličnu ponudu kao Evropi Erdogan može iznijeti i Trumpu, pa i Vladimiru Putinu. Pitanja koja zanimaju Trumpa su u turskom dvorištu – Izrael i Iran, a Washington Erdoganu može pomoći oko pitanja Kurda u Siriji i Iraku. Pored toga, Erdogan i Trump, prema njihovim riječima, imaju dobar odnos. Trumpov zahtjev saveznicima da izdvajaju više za odbranu važan je za evropsku budućnost. Jačati NATO ili se osloniti na evropske potencijale, važno je pitanje za Tursku. U oba slučaja Turska ima prilike da maksimalizuje dobitke činjenicom da je vojna sila u važnom dijelu svijeta. Komplikovani sistem odlučivanja u Briselu i partikularni interesi članica otežavaju djelovanje. Ali, ako se evropske sile pokrenu i pokušaju ostvariti ono što priželjkuju, Turska postaje važna adresa. Konkurisanje Sjedinjenim Državama, Kini i Rusiji samo po sebi je ogroman posao, a ako bi protiv sebe imali i Tursku, ili druge evropske sile, onda to zvuči kao nemoguća misija. Tekst je ranije objavljivan na portalu nap.ba

Posljednjih dana fokus javnosti je na predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trumpu, dok se bavi ekonomskim temama. Za to vrijeme, državni sekretar Marco Rubio bavi se temama koje zanimaju evropske saveznike – sigurnost pod američkim vojnim kišobranom. Foto: Trump i Rubio Donald Trump je danima udarna vijest u gotovo svim svjetskim medijima. Odluka da uvede carine na uvoz u Sjedinjene Države iz gotovo svih država , potresa svjetske berze i tržišta. U sjeni Trumpovih carina prolaze aktivnosti državnog sekretara Marca Rubija. Nakon što se u prvim sedmicama svog mandata bivši senator bavio, uglavnom, bližim američkim susjedstvom, odnosno Srednjom i Južnom Amerikom koje odlično poznaje i razumije, Rubio je konačno preletio Atlantski okean i došao u grad u kome su smještene neke od najvažnijih institucija u Evropi. Naime, prošle sedmice Rubio je došao u Brisel u dvodnevnu posjetu. Razlog posjete bio je sastanak ministara vanjskih poslova država članica NATO-a, na kojem je učestvovao prvi put. Na njemu je Rubio, čije su imenovanje sa radošću prihvatili mnogi izvan Sjedinjenih Država jer predstavlja poznati kurs politike Washingtona, rekao ono što su željeli čuti svi oni koji žele da NATO opstane. Tvrda moć Iz sjedišta NATO-a, u obraćanju nakon sastanka s generalnim sekretarom Markom Rutteom, Rubio je govorio precizno i potvrdio Trumpovu namjeru da Sjedinjene Države žele ostati u ovom vojnom savezu. Uslov za ostanak u savezu je, poručio je Rubio, da sve članice povećaju izdvajanja za odbranu na najmanje pet posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Nakon ove izjave nije bilo euforije u mnogim evropskim državama. Famoznih dva posto BDP-a, koji je do sada važio za sve članice saveza, sada je pet posto. To znači da će članice morati izdvajati za svoju i kolektivnu odbranu još više novca. Neke od njih, na primjer, Poljska, nemaju primjedbi, jer su to i predlagali, ali neke druge države nisu sretne da čuju ovakve poruke iz Washingtona. Ipak, te države ne mogu reći da su iznenađene ovakvim stavom Amerikanaca. U svom prvom mandatu Trump je tražio od saveznika da ispune svoje obaveze iz članstva u NATO-u, a onda je administracija Josepha Bidena američkim oružjem do zuba naoružala neke države istočne Evrope. To je jasan kontinuitet jedne politike koja je davno osmišljena . Rubio se, tokom pomenutog obraćanja u Briselu, ponašao onako kako se naviklo od američkih republikanskih zvaničnika – bilo kakvoj ideologiji i politici potrebna je fizička sila, unaprijed odbacujući primjedbe da nema novca za odbranu. To je poruka onima koji govore o vrijednostima i pri tome zanemaruju da odbrana svojih pozicija zahtijeva moć da se zamišljeno provede. „Svi imamo svoje domaće potrebe, ali mi smo prioritet dali odbrani zbog uloge koju imamo u svijetu. I želimo od naših partnera da urade isto. Razumijem da neki možda ne žele da odustanu od politika socijalne sigurnosti, ali nas rat u srcu Evrope u posljednjih nekoliko godina podsjeća da je tvrda moć i dalje neophodna kao sredstvo odvraćanja“, rekao je Rubio. Iz ove poruke, koja u središte stavlja tvrdu moć – u ovom slučaju vojsku, vidi se želja Washingtona da se Evropa reformiše i da na listi njenih prioriteta bude odbrana. Rubio je poručio da Washington neće sam nositi teret odbrane, dok Trump poduzima opsežne reforme u Sjedinjenim Državama. Evropski doprinos „Sjedinjene Države su NATO, Sjedinjene Države su aktivne u NATO-u kao što su uvijek i bile. Vidim histeriju u globalnim medijima i u nekim medijima u SAD-u (u vezi sa eventualnim izlaskom SAD iz alijanse), ali je predsjednik Trump jasno rekao da podržava NATO i da ćemo ostati u NATO-u“, poručio je Rubio. Prethodno, uoči sastanka sa Rutteom u četiri oka, Rubio je poručio da Washington želi da NATO bude „snažniji i više održiv“ i da je jedini način da se to postigne da evropski saveznici „imaju više sposobnosti“. Ovome stavu Rubija obradovali su se oni koji žele da NATO opstane, posebno oni koji se nalaze na granicama Rusije i oni koji žele da se Ukrajina odupre agresiji. Iz ovog naizgled jednostavnog plana da sve države članice NATO-a odvoje više novca za odbranu, proizilazi da će Ukrajina, ili sve države koje se nađu u sličnoj situaciji, imati pomoć ako im je potrebna. Sjetimo se početka ruske agresije na Ukrajinu. Mnogo evropskih država nije moglo pomoći Kijevu, jer su njihove vojske bile u katastrofalnom stanju i nisu imali oružja i oruđa ni za vlastite potrebe. Washington saveznicima poručuje da je vrijeme besplatnog oslanjanja na američku vojsku prošlost i da moraju izdvajati više novca za odbranu. Rubio kaže da zna da to nije moguće odmah i da „niko ne očekuje da će neko to moći da uradi za godinu ili dvije“, ali da „put ka tome mora biti realan“. „Ako su prijetnje tako strašne kao što mislimo da jesu, moramo da imamo sposobnost da im se suprotstavimo. To je poruka i predsjednika Trumpa. On nije protiv NATO-a, on je samo protiv NATO-a koji nema sposobnost da ispuni obaveze koje Sjevernoatlantski ugovor nameće svakoj članici“, poručio je Rubio (ne)prijateljima. Rubio je tako u par rečenica, koje je uputio javnosti u Evropi, poručio da će NATO-a biti onoliko koliko ga članice žele. Da su naredne godine odlučujuće za budućnost NATO-a potvrđuju i navodi da američka vojska vrši povlačenje iz baza u Evropi. Drugim riječima, prije nego odu posljednji američki vojnici, Evropljani imaju šansu da popune prazna mjesta i sačuvaju važnog saveznika. To je jasna poruka i Rusiji koja je zainteresovana strana u ovom slučaju. Ukoliko Evropljani budu slijedili Amerikance, onda će NATO biti jači. U protivnom, otvara se mogućnost za približavanje Rusije i Sjedinjenih Država . Istovremeno, jačanje veza Washingtona i Moskve može da ne utiče na sigurnost Evrope, ako se članice NATO-a naoružaju i ojačaju svoju odbranu. Evropljani su na potezu. Amerikanci žele savezništvo i NATO, ali traže od Evropljana da ponesu dio tereta. Ova poruka Rubija došla je u vremenu kada se u Evropi raspravlja o osnivanju „evropske vojske“ izvan NATO-a, što se sigurno ne sviđa Sjedinjenim Državama. Evropske države ulaze u ta dva paralelna plana, koja znače da moraju više izdvajati za vojsku. Da su krenuli tim putem govore sve češća „upozorenja“ građanima da je Evropa na pragu rata i da se spreme na sve scenarije. U slučaju vlasti taj scenarij je izdvajanje više novca za odbranu i shodno tome biće ga manje za druge namjene. Tekst je ranije objavljivan na portalu nap.ba

Umjetna inteligencija nezaustavljivo preoblikuje ekosistem inovacija, dok postojeći zakoni o intelektualnoj svojini (IP) sve teže prate tempo njenog razvoja. Na Podforumu o zaštiti intelektualnog vlasništva i inovacijama, održanom u okviru Foruma Zhongguancun 2025 , posebno su istaknuti izazovi koje pred pravne sisteme postavljaju generativni AI, robotika, autonomna vozila i analitika velike količine podataka. Foto: Ilustracija Prema podacima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) , broj patentnih prijava povezanih s generativnim AI-jem porastao je za više od 800 posto od 2017. godine – što jasno ukazuje na ubrzan razvoj ove tehnologije i potrebu za pravnim redefinisanjem autorskih i patentnih prava. Kada AI stvara – ko je autor? U novembru 2023. godine, Sud za internet u Pekingu donio je presudu kojom je prvi put priznata autorska prava na sliku generisanu uz pomoć umjetne inteligencije. U predmetu Li protiv Liua , tužilac je koristio Stable Diffusion, open-source generativni AI model, za kreiranje slike žene putem tekstualnih uputa. Sud je zaključio da, iako je AI alat korišten u procesu, ključni elementi originalnosti i intelektualnog doprinosa potiču od ljudskog korisnika koji je definisao upute i parametre za generisanje slike. Stoga je sud dodijelio autorska prava tužiocu, ističući da AI modeli sami po sebi ne mogu biti smatrani autorima prema kineskom Zakonu o autorskim pravima. S obzirom na to da razlika između ljudske i algoritamske kreativnosti postaje sve nevidljivija, ovakvi slučajevi će, po svemu sudeći, postajati sve učestaliji i pravno kompleksniji. Evropa, Kina i potreba za novim pravilima Brojne zemlje i regije već prilagođavaju zakonodavstvo kako bi se nosile s novim digitalnim izazovima. Evropska unija je, na primjer, usvojila Zakon o digitalnim uslugama (Digital Services Act) , koji obavezuje online platforme na zaštitu autorskih prava i brzu reakciju na kršenja, uključujući AI-generisani sadržaj. Istovremeno, saradnja između Kine i EU u oblasti IP-a ulazi u novu fazu. Kina je 2024. godine činila više od 21% ukupnog vanjskog uvoza EU, čime je postala njen najveći trgovinski partner. Ipak, problemi poput krivotvorenja i digitalne piraterije i dalje predstavljaju ozbiljan izazov, posebno za evropske kompanije. Zajednički seminari i ekspertske radne grupe nastoje standardizovati praksu u oblasti zaštite žigova, patenata i autorskih prava. Hong Kong kao primjer moderne IP reforme Na istom podforumu, Hong Kong je predstavljen kao uspješan model reforme zakonodavstva u oblasti intelektualnog vlasništva. Tamošnji sistem originalnih patenata, uveden 2019. godine, omogućava direktnu prijavu inovacija bez potrebe za prethodnom registracijom u drugim jurisdikcijama. Od početka implementacije, primljeno je više od 1.000 prijava, od čega više od polovine dolazi izvan teritorije Hong Konga – što govori o povjerenju globalne zajednice u ovaj sistem. Uz to, prema najnovijem WIPO-ovom indeksu globalne inovacije za 2024. godinu, tehnološki klaster Shenzhen–Hong Kong–Guangzhou već petu godinu zaredom zauzima drugo mjesto u svijetu po naučno-tehnološkoj koncentraciji, odmah iza Tokija. Time se potvrđuje uloga šire regije Guangdong–Hong Kong–Macao (GBA) kao ključnog inovacijskog čvorišta Azije.

The Last Day of the Past Month Remains a Milestone in Modern French History – Marine Le Pen, Opposition Leader, Was Convicted and Banned from Running for Office. Yet, This Is Only Part of a Bigger Story. Photo: Marine Le Pen The West has undergone significant changes since the fall of the Soviet Union. With Donald Trump’s entry into politics, these changes have accelerated, bringing back some episodes from Western history—often in a new form. A good example of these transformations is Marine Le Pen, or her father, Jean-Marie Louis Le Pen, who founded the party his daughter would later transform beyond recognition. Jean-Marie Le Pen, founder of the National Front, was a classic far-right extremist—someone who found Adolf Hitler’s politics acceptable and automatically regarded Jewish and Muslim citizens of France as enemies. Because of this, he was for years considered the most troubling figure in French politics, someone whom the rest of the political establishment consistently prevented from gaining power. France’s major parties successfully united against him and his party whenever needed. Since 2002, when Jean-Marie Le Pen came close to winning the presidential election, the French establishment has relied on what's known as the “Republican Front.” But the National Front began to change. Marine Le Pen took over the party, expelled her father, and eventually renamed the party to the National Rally (Rassemblement National, RN). She reshaped the political strategy of her father and the party’s founder—now, Jews were no longer the enemy. The focus shifted primarily to Muslims and eventually to anyone who didn’t think like her, even if their positions occasionally overlapped with hers. Ultimately, anyone was acceptable if their support could help the RN gain power. In 2022, she appointed young Jordan Bardella—who was then romantically involved with her niece, the granddaughter of Jean-Marie Le Pen—as the head of the rebranded party. Bardella pushed the party further toward the political center in what was yet another rebranding. He claimed that anyone could be French if they embraced French culture and tradition, suggesting that becoming French was a matter of personal choice. He embodied this idea himself—Bardella is the son of a French father and an Italian mother from Turin, the daughter of an Algerian worker. When the Front Became a Rally Though the National Rally remained a family affair, the party was changing internally. Over a decade, Marine Le Pen brought together all those disillusioned with official Parisian politics and the programs of mainstream parties. Le Pen and her party became a movement of the dissatisfied—people who knew what they didn’t want but rarely articulated a clear vision of what they did want. Things became even more absurd when questions arose about how they intended to realize their goals. However, the crises afflicting France gave strength to the RN. The unpopular pension reform carried out by President Emmanuel Macron’s government, illegal immigration and declining street safety, increased military spending and aid to Ukraine, slowing economic growth, rising costs of goods and services, and cuts to health and education—these are just some of the issues the RN capitalized on. While the left fragmented, the right was dominated by the RN. In recent years, the RN has attracted conservatives, traditionalists, Eurosceptics, farmers, believers, old-school republicans, low-paid workers, those who support France remaining in the EU under certain conditions, supporters of Russian President Vladimir Putin, and more recently, those who view Trump as the leader of the future. RN’s allies—at least in rhetoric—are anyone who opposes any government policy at a given moment. Even if this coalition seems contradictory, it’s happening because France and the West are at a crossroads in a time when political ideologies are being redefined and new parties are replacing the traditional ones. In last year’s elections, RN came fourth in power after the second round of parliamentary voting, though it was the strongest individual party in the first round with nearly 30% of the vote. Bardella was described by the media as a “new kind of nationalist.” The party received over ten million votes. Marine Le Pen isn’t sitting idle. She remains the real leader and public face of the party, a shadow figure using Bardella’s media skills to advance. She makes strategic decisions, guiding the party politically and ideologically. Her conviction was the result of this role—she wanted to run in the next presidential elections with an expanded voter base. Conviction for Crime or Political Elimination? France, too, isn’t immune to politicians presenting themselves as victims of the system. Some try to portray their convictions as political conspiracies. While in some global cases, this may be true, Marine Le Pen’s case is not among them. Her supporters cite Romania, where the court removed Călin Georgescu from the ballot after he won the first round of annulled presidential elections. But the verdict against Le Pen is not a conspiracy—it concerns a specific case with clear evidence. According to many neutral observers in France, she broke the law of the country she swears loyalty to. She and 24 other members of the RN were accused of redirecting around €4 million—legally obtained from the European Parliament—to pay party staff in France. According to the verdict, Marine Le Pen personally embezzled €474,000 during her time as an MEP. The law clearly states that funds from the European Parliament must only be used for activities at that level. Otherwise, parties—especially in poorer EU countries—could use EU money to finance national election campaigns, gaining unfair advantages. The court found Le Pen guilty of embezzlement and barred her from running for public office for five years, sentencing her to four years in prison, two of which were suspended. She must also pay a €100,000 fine. Le Pen announced she will appeal the ruling and said she will fight it through legal means. Yesterday, she compared her case to Martin Luther King Jr., who fought racial segregation in the U.S. about 50 years ago. “Our struggle will be peaceful and democratic. We take Martin Luther King as our example, who defended civil rights—because today it is the civil rights of the French that are at stake,” Le Pen said. A few days earlier, her associates had also invoked the legacy of the American Baptist preacher and activist assassinated in Memphis on April 4, 1968. Le Pen and her supporters strongly condemned the verdict, calling it a political attack, a democratic crisis, and an assault on political freedom—refusing even to entertain the idea that laws can constrain political elites or that she committed a crime. What seems to hurt them most is the part of the verdict banning Le Pen from the 2027 presidential race. Polls had shown she was the frontrunner. The Emerging West? Le Pen and her RN supporters weren’t the only ones outraged by the verdict. She received support from both the Kremlin and the White House. Numerous statements of condemnation came from the U.S., particularly from Vice President JD Vance and the world’s richest man, Elon Musk. “When the radical left can’t win democratic elections, they abuse the judicial system to imprison their opponents,” Musk posted on X. “It’s their standard tactic globally.” But Musk isn’t entirely right—at least not regarding whom French courts target. In France, various politicians have been convicted for corruption or embezzlement: Prime Minister Alain Juppé (2004), Budget Minister Jérôme Cahuzac (2016), Presidential Candidate François Fillon (2020), President Nicolas Sarkozy (2021), President Jacques Chirac (2011), Interior Minister Claude Guéant (2015), and many more. Politicians from across the spectrum—including former presidents—have been tried. For years, the current opposition, including RN, has told President Macron that he too will one day face justice for alleged misdeeds. So, the post–WWII Western system still functions. Courts are often stronger than individuals, and laws apply to everyone—despite many flaws. Those very flaws are used as a justification by a group of politicians who argue that the system must be reshaped to match their version of democracy. In the last U.S. election, we often heard that democracy is “whatever the majority votes for.” That mindset includes Trump’s promise to “drain the swamp”—to reform institutions by firing anyone who doesn’t comply with the new leadership. Musk now has a department in the government focusing on this, while workers and unions are suing after being rapidly laid off. The courts appear to be the final barrier to the right’s vision. In Wisconsin, during recent elections for the state’s Supreme Court, Musk promoted Trump’s candidate, even offering voters $1 million prizes to support someone aligned with Washington’s ruling powers. Resistance of the Establishment But the resilience of the current system showed in that same election—the candidate Musk and Trump opposed won. Yet the new right doesn’t stop. After targeting international treaties and law during Trump’s first term, they now go after courts—and potentially the U.S. Constitution itself. Trump recently said he wanted to run for a third term—despite the Constitution forbidding it. “No, I’m not joking. I’m not joking,” Trump said. “But it’s too early to talk about that… There are ways you can do it, as you know.” Senator Bernie Sanders claims that the U.S. is becoming an oligarchy, threatening its democracy. “I’m trying to make it clear to people across the U.S. and the world that Americans will not sit back and let Trump create an oligarchy where Musk and other billionaires run our government,” Sanders said during a tour of the U.S. “We will not sit back and let him form an authoritarian society, undermining the Constitution, freedom of speech, and assembly, and dismantling what the Founding Fathers built in the 1790s: a system of divided power ensuring no one holds too much of it. That’s exactly what Trump wants,” Sanders said. Whether Sanders and his allies succeed remains to be seen—it’s a struggle that will take years. Meanwhile, the same type of politician stands behind Marine Le Pen and other far-right figures across powerful Western nations. Their goal is to defeat what they label as the "left"—even though the left has for decades focused on everything but working-class rights. In France, the next round of the battle is Le Pen’s appeal—and then the 2027 presidential election. Even if her conviction is upheld, that doesn’t mean she can’t support a candidate. Those who believe the trial has made her a martyr say the verdict is the perfect way for someone close to her to win the election and for RN to form the next government. After the trial? Perhaps another rebranding of the party that brings together discontented French people from across the ideological spectrum. If Martin Luther King has become Marine Le Pen’s inspiration, why shouldn’t her party become palatable to those who once rejected it? Donald Trump proved in just eight years that even your greatest enemies can become your allies. That was the price he paid to be accepted by the political establishment—and by American society. The article was previously published on PISjournal.net .

Zadnji dan proteklog mjeseca ostaje važan u historiji moderne Francuske – Marine Le Pen, liderka opozicije osuđena je, uz zabranu kandidovanja na izborima. Ipak, to je samo dio jedne šire priče. Foto: Marine Le Pen Zapad od sloma SSSR-a prolazi kroz promjene. Ulaskom Donalda Trumpa u politiku te promjene se ubrzavaju i na scenu vraćaju neke epizode iz historije Zapada, često u nekom drugom obliku. Dobar primjer tih promjena jeste Marine Le Pen, odnosno njen otac Jean-Marie Luis Le Pen, koji je osnovao stranku, koju je kćer za par godina promijenila do neprepoznatljivosti. Osnivač stranke Nacionalni front Jean-Marie Luis Le Pen bio je klasični ekstremni desničar, čovjek kome je bila prihvatljiva i politika Adolfa Hitlera, a kome su gotovo po automatizmu bili neprijatelji francuski jevrejski i muslimanski sugrađani. Le Pen je zbog toga godinama bio najgore lice francuske politike, neko koga je ostatak političke scene spriječavao da dođe na vlast. Najveće stranke u Francuskoj su to uspješno radile, jer bi se naprosto udružili protiv njega i njegove stranke svaki put kada je to bilo potrebno.Od 2002. godine, kada je Jean-Marie Le Penimao šansu da pobijedi na izborima, francuski establišment odgovara onim što se naziva „republikanski front“. Ali, Nacionalni front se mijenja. Na čelo stranke dolazi Marine Le Pen i iz stranke izbacuje svog oca, da bi na koncu promijenila ime stranke u Nacionalno okupljanje (RN). Marine Le Pen mijenja politiku svog oca i osnivača stranke – sada neprijatelji nisu Jevreji.Neprijatelji su, uglavnom, samo muslimani. Zatim, neprijatelji su svi oni koji ne misle kao ona, iako se njeni stavovi nekada poplapaju sa njihovim. U konačnici, svi su prihvatljivi ako će to RN dovesti na vlast. Na čelo rebrendirane stranke 2022. godine dovodi mladog Jordana Bardellu, koji je tada bio u ljubavnoj vezi sa kćerkom njene sestre, odnosno unukom osnivača stranke. A onda Bardella pravi novi pomak ka centru, što je novo rebrendiranje stranke. Po njemu, svako može biti Francuz ako prihvati francusku kulturu i tradiciju, odnosno tvrdi da se Francuz postaje činom vlastite želje. To pokazuje i svojim primjerom. Jordan Bardella potiče od oca Francuza i majke iz Torina – kćerke alžirskog radnika u tom talijanskom gradu. Kada je front postao okupljanje Iako vlast u Nacionalnom okupljanu ostaje u krugu porodice, stranka seiznutra mijenja. U desetak godina Marine Le Pen je oko sebe okupila sve one koji su nezadovoljni politikom službenog Pariza i programima etabliranih stranaka. Le Pen i njena stranka postaju pokret nezadovoljnih, koji znaju šta neće, ali rijetko kada konzistentno definišu cjelokupnu sliku onoga šta hoće. Stvar postaje još apsurdnija ako se postavi pitanje na koji način žele da izvedu to što govore. Ali, krize koje pogađaju Francusku, RN-u daju snagu. Nepopularna reforma penzionog sistema koju je provela vlada predsjednika Emmanuela Macrona, ilegalne migracije i narušena sigurnost na ulicama, povećano izdvajanje za vojsku i pomoć Ukrajini, usporavanje ekonomskog razvoja i rast cijena roba i usluga, smanjena izdvajanja za zdravstvo i školstvo…, samo su neke od tema na kojima je RN ojačao. Dok se na ljevici javljaju raznestranke, na desnici RNdominira.RN u proteklim godinama okuplja desničare, tradicionaliste, euroskeptike, poljoprivrednike, vjernike, stare republikance, slabo plaćene radnike, one koji žele ostanak Francuske u Evropskoj uniji pod određenim uslovima, podržavatelje ruskog predsjednika Vladimira Putina i od skora one koji Trumpa vide kao lidera budućnosti. Saveznici RN-a, barem deklarativno, su svi oni koji su u određenom trenutku protiv neke politike. Iako to sve nekada zvuči kao nespojivo, to se ipak dešava, jer se Francuska i Zapad nalaze na prekretnici, u vremenu kada se politike redefinišu, a nove stranke potiskuju tradicionalne. RN je na izborima prošle godine bio četvrti po snazi nakon drugog kruga parlamentarnih izbora, dok je u prvom krugu bila pojedinačno najjača stranka sa gotovo trideset posto podrške. Bardellu su mediji opisali kao „nacionalistu novog tipa“. Stranka je dobila preko deset miliona glasova. Marine Le Pen ne sjedi skrštenih ruku. Ona je stvarni lider stranke i njeno zaštitno lice, vođa iz sjene koja koristi vještine medijskog nastupa mladog Bardelle.Ona vuče strateške poteze u stranci, usmjeravajući je politički i ideološki i često je sinonim za stranku. Presuda protiv nje rezultat je takvog djelovanja, jer je uzrok za osuđujuću kaznu njena želja da ojačana i sa proširenom glasačkom bazom izađe na predstojeće predsjedničke izbore. Presuda kriminalu ili eliminacija političarke? Ni Francuska nije pošteđena toga da se osuđeni političar predstavi kao žrtva sistema, da pokuša presudu protiv sebe pokazati kao dio političke zavjere. Neki procesi u svijetu, koji se često spomenu svi zajedno kada se dese ovakve situacije, možda jesu dio političke zavjere. Oni koji stoje iza Marine Le Pen ovih dana pominju slučaj iz Rumunije, gdje je sud sa glasačkog listića izbacio Călina Georgescua, nakon što je odnio pobjedu u prvom krugu poništenih predsjedničkih izbora. Ali presuda protiv Le Pen nijezavjera, jer se radi o konkretnom slučaju sa konkretnim dokazima. Ona je, prema ocjeni mnogih neutralnih posmatrača prilika u Francuskoj, prekršila zakon države u koju se kune.Naime, optužnica je teretila Le Peni 24 člana stranke Nacionalno okupljanje da su preusmjerili okočetiri miliona eura, koje su legalno dobili u Evropskom parlamentu, za plaćanje stranačkog osoblja za rad u Francuskoj. U nekoliko godina, prema presudi, Marine Le Pen je lično pronevjerila 474 hiljade eura dok je bila europarlamentarka. Zakoni jasno kažu da stranke novac iz Evropskog parlamenta mogu koristiti samo za finansiranje svojih aktivnosti na tom nivou. Propis je zamišljen tako da se novac Evropske unije koristi samo za ono što se odnosi na taj nivo vlasti. U protivnom, neke stranke, posebno one u siromašnijim državama Evropske unije, mogle bi evropskim novcem finansirati svoje kampanje na nacionalnim izborima i tako steći prednost u odnosu na ostale. Sud je presudio da je Le Pen kriva za pronevjeru novca i dobila je zabranu kandidovanja na javne funkcije u trajanju od pet godina te je osuđena na četiri godine zatvora, od čega su dvije godine uslovne kazne. Zatim, Le Pen mora platiti stotinu hiljada eura kazne. Le Pen je najavila žalbu na presudu i rekla da će se boriti legalnim putem protiv ovakve presude. Jučer je svoj slučaj usporedila sa Martinom Lutherom Kingom, koji se u Sjedinjenim Američkim Državama borio protiv rasne segregacije prije oko pola vijeka. „Naša će borba biti miroljubiva i demokratska borba. Za primjer uzimamo Martina Luthera Kinga koji je branio građanska prava jer su danas u pitanju građanska prava Francuza“, rekla je Marine Le Pen. Nekoliko dana ranije, slučaj tog američkog američkog baptističkog svećenika, aktiviste i političara, ubijenog u Memphisu 4. aprila 1968. godine, spominjali su i saradnici Marine Le Pen. Le Pen i njene pristalice su oštro reagovale na presudu, tvrdeći da se radi o političkom obračunu, krizi demokratije, napadu na slobodu političkog djelovanja…, odbijajući i pomisao da postoje propisi koji mogu ograničavati djelovanje političkih elita i da je ova političarka počinila kazneno djelo. Svima njima, čini se, teže pada dio presude koji se odnosi na zabranu kandidovanja na predstoječim predsjedničkim izborima 2027. godine. Prema anketama, Marine Le Pen je imala najviše šansi da pobijedi na ovim izborima. Zapad u nastajanju? Le Pen i pristalice RN-a nisu bili jedini koji su izrazili negodovanje zbog ovakve presude. Podršku osuđenici dali su iz Kremlja i Bijele kuće. Posebno brojne osude došle su iz Sjedinjenih Američkih Država i kao do sada u sličnim prilikama najglasniji su bili potpredsjednik JD Vance i najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk. „Kada radikalna ljevica ne može pobijediti na demokratskim izborima, zloupotrijebi pravosudni sistem kako bi zatvarala svoje protivnike“, napisao je Musk na svojoj društvenoj mreži X i dodao: „To im je standardni obrazac širom svijeta.“ Ipak, Musk nije upravu, barem u onom dijelu kada se govori kome to francuski sudovi presuđuju. Uglavnom zbog korupcije i pronevjera javnih sredstava u Francuskoj su suđeni i premijer Alain Juppé 2004. godine, ministar budžeta Jérôme Cahuzac 2016. godine, bivši predsjednički kandidat François Fillon 2020. godine, bivši predsjednik Nicolas Sarkozy 2021. godine, bivši predsjednik Jacques Chirac 2011. godine, bivši ministar unutrašnjih poslova Claude Guéant 2015. godine i mnogi drugi. Dakle, suđeno je političarima svih ideoloških boja, uključujući bivše predsjednike države. Sadašnja opozicija, među kojom je i Nacionalno okupljanje, godinama poručuju aktuelnom predsjedniku Macronu da će i on jednog dana morati izaći pred sud i odgovarati za brojna (ne)djela koja mu stavljaju na teret. Dakle, sistem koji je na Zapadu u najvećoj mjeri uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata još uvijek vrši svoju funkciju. Tamo su često, još uvijek, sudovi jači od pojedinaca i zakoni važe za sve, iako postoje brojni propusti. Upravo ti propusti su izgovor grupi političara na Zapadu da postojeći okvir se mora mijenjati u skladu sa demokratijom kako je oni razumiju. Na posljednjim američkim predsjedničkim izborima čuli smo više puta da je demokratija ono što većina izglasa. Dio tog narativa je Trumpova odluka da „isuši močvaru“, odnosno da reformiše državne institucije na način da se otpusti svako ko se ne pokori novom vođi. Musk je dobio odsjek u vladi koji se bavi ovim pitanjem, dok sindikati radnika i radnici pojedinačno na sudovima traže svoja prava nakon što su ekspresno otpušteni. Sudovi su, izgleda, jedina prepreka da nova desnica zamišljeno ostvari. Ovih dana svjedočimo slučajevima iz američke države Wisconsin gdje je na izborima bio popunjavan Vrhovni sud. Musk je agitovao za Trumpovog kandidata i biračima davao po milion dolara nagrade ako glasaju za čovjeka koji je po volji vlasti u Washingtonu. Otpor establišmenta Žilavost postojećeg sistema se pokazao i na tim izborima, jer je pobijedio kandidat kojeg Trump i Musk nisu podržavali.Ali nova desnica ne staje. Nakon što su u prvom Trumpovom mandatu bili na meti međunarodni ugovori i međunarodno pravo, sada su sudovi i u budućnosti sam američki Ustav. Trump je krajem prošlog mjeseca rekao da se želi kandidovati za treći predsjednički mandati, iako mu to Ustav ne dozvoljava. „Ne, ne šalim se. Ne šalim se“, rekao je Trump. „No prerano je da razmišljam o tome“, poručio je. „Postoje metode pomoću kojih to možete učiniti, kao što znate“. Američki senator Bernie Sanders kaže da je u Sjedinjenim Američkim Državama „oligarhija“ u usponu i da prijeti da srušti američku demokratiju. „Pokušavam razjasniti ljudima u cijelom svijetu i u cijeloj našoj zemlji da američki narod neće sjediti prekriženih ruku i dopustiti Trumpu da uspostavi oligarhijski oblik vlasti u kojem Musk i drugi milijarderi vode našu vladu“, rekao je Sanders tokom intervjua dok je obilazio Sjedinjene Države, u namjeri da probudi masu koja bi ga podržala. „Nećemo sjediti prekriženih ruku i dopustiti mu da formira autoritarni oblik društva, potkopavajući Ustav, slobodu govora, slobodu okupljanja i poništavajući ono što su oci utemeljitelji ove zemlje učinili 1790-ih, podjelu vlasti, osiguravajući da nIko nema vanrednu količinu moći, a to je upravo ono što Trump pokušava učiniti“, rekao je Sanders. Da li će Sanders i saborci biti uspješni ostaje da se vidi, jer je to borba koja će trajati godinama. U međuvremenu, isti profil političara stoji iza Marine Le Pen, ili bilo koje desničarske figure u moćnim državama Zapada. Njihov cilj je poraziti ono što zovu ljevica, iako to ona nije decenijama, jer je njen fokus na svemu osim na pravima radničke klase. U francuskom slučaju nova runda okršaja je žalbeni postupak na suđenju Marine Le Pen, a onda i predsjednički izbori 2027. godine.Čak i ako Le Pen bude pravosnažno osuđena to ne znači da neće moći podržati nekog kandidata. Oni koji smatraju da je ovim suđenjem Le Pen postala žrtva, kažu da je presuda protiv nje najbolji način da njoj blizak kandidat pobijedi na izborima i postane novi predsjednik Francuske, a RN da formira novu vladu. Nakon suđenja? Možda novo rebrendiranje stranke koja okuplja nezadovoljne Francuze raznih ideoloških uvjerenja. Ako je Martin Luther King od jučer inspiracija bogatoj Marine Le Pen, zašto ne bi njena stranka postala prihvatljiva onima koji su je do jučer odbacivali? Donald Trump je u razmaku od osam godina pokazao da je moguće da najveći neprijatelji postanu podrška. To je bila cijena koju je platio da bi postao prihvatljiv većini u političkom establišmentu i američkom društvu. Tekst je ranije objavljivan na portalu PISjournal.net .

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump u srijedu je uveo carinske tarife državama širom svijeta. Nešto ranije taj potez je opisao kao „Dan oslobođenja“, koji će „vratiti dušu“ Sjedinjenim Državama, na putu ka „zlatnom dobu“. Foto: Donald Trump Donald Trump još jednom je uzdrmao svijet. Dugo najavljivane carine su objelodanjene i važe za prijatelje i neprijatelje Washingtona. Uvoz na tržište najveće ekonomije svijeta postao je skuplji. Ovo je bila očekivana odluka republikanskog predsjednika, jer je to davno najavio. Šta više, u njegovom prvom mandatu carine (tarife), bile su važan alat u obuzdavanju Kine, koja je suštinski „krivac“ zašto je Trump krenuo ovim putem. Naime, ovo je samo epizoda u procesu koji traje decenijama – Sjedinjene Države su se deindustrijalizovale prebacujući proizvodnju u države gdje je radna snaga jeftinija i gdje je profit veći. Najveći dobitnik iz ove želje za profitom bila je Kina. Obuzdavanje Kine - poruka (ne)prijateljima Namjera da se zaustavi kinesko jačanje u Sjedinjenim Državama se može pratiti decenijama. U nekim tekstovima sa početka ovog stoljeća postavljalo se pitanje kako je Washington „izgubio Kinu“, odnosno kako da je Peking ojačan američkim novcem i znanjem postao američki rival. Dugo najavljivano obuzdavanje Kine, koje je javnosti obznanio bivši predsjednik Barack Obama, počelo je u prvom Trumpovom mandatu i nastavljeno je sa administracijom Josepha Bidena. Trump sada ide korak dalje i u jednačinu ubacuje skoro sve države svijeta, uvodeći različite stope carina. Kini su uvedene carine od 34 posto, Tajvanu od 32, Južnoj Koreji 25, Japanu 24, Evropskoj uniji 20, Ujedinjenom Kraljevstvu 10. Kambodža i Vijetnam su dobili najviše carine, 49 i 46 posto. Lideri širom svijeta poručuju da će uzvratiti carinama na uvoz iz Sjedinjenih Država, a što bi moglo izazvati ekonomsku krizu. To se posebno odnosi na države Evropske unije, koje spadaju u red najbližih američkih saveznika. Odgovori evropskih država mogli bi dovesti do novih Trumpovih mjera, a što bi u konačnici naštetilo ekonomskim i političkim odnosima na Zapadu . Trumpov potez je neke iznenadio, jer se vjerovalo da će uvesti carine samo najvećim trgovinskim partnerima. Ali, Trump je carine uveo i državama koje u Sjedinjene Države izvoze jako malo, a što može biti mjera prevencije da neke države dio svojih roba ne izvezu preko trećih država. Da će ovo dovesti do ekonomskih problema u Sjedinjenim Državama, posebno do porasta cijena roba koje se tamo ne proizvode, upozoravali su američki ekonomski stručnjaci. U predsjedničkoj utrci, grupa ekonomista, od kojih su neki dobili Nobelovu nagradu, dala je podršku Bidenu i pozdravila njegov ekonomski program. U pismu su naveli da bi carine na kinesku robu široke potrošnje dovele do inflacije u Sjedinjenim Državama i pohvalili su Bidena što to nije zastupao u svom ekonomskom programu za razliku od Trumpa. Sada je Trump otišao korak dalje, jer je uveo carine u mnogo većem obimu nego se pretpostavljalo. Ako su pomenuti ekonomski stručnjaci u pravu, a govorili su u slučaju uvođenja carina Kini, onda nije teško pretpostaviti posljedice nakon što su carine uvedene gotovo svim državama svijeta. Trumpova računica Ljudi oko Trumpa nemaju dileme da će nakon uvođenja carina u početku biti problema, ali vjeruju da će to brzo proći. Oni vjeruju da će poskupljenje uvoznih dobara i usluga dovesti do pokretanja američkih kompanija. Jedan od najvećih zagovornika ove politike je američki ministar trgovine Howard Lutnick , milijarder koji se zalaže za distanciranje od kineske ekonomije. Trumpov tim vjeruje da je moguće „vratiti poslove“ u SAD, čak i one koji su najmanje plaćeni. Neki ekonomisti upozoravaju da to nije moguće ni na duži rok ukoliko ne dođe do enormnog povećanja cijena takvih proizvoda. Navode primjer tekstilne i srodnih industrija, odjeće, obuće, hrane i proizvoda široke potrošnje. To će biti posebno teško postići, smatraju stručnjaci, ako Trump ispuni drugo obećanje – deportacija migranata koji rade na poslovima koje Amerikanci ne žele. Neki su pokušali objasniti način na koji je Trumpov tim određivao, kako su naveli „recipročne tarife“ i došli su do zaključka da se često radi o proizvoljnim izračunima. Neki će plaćati deset, a neki pedeset posto. U prosjeku, to je 29 posto za sve države. Trump je zaprijetio novim carinama svima koji odgovore na one koje je već uveo. Sjedinjene Države su zadnji put ovako drastično povisile carine tokom 1930-tih godina, što je, prema stručnjacima, pogoršalo Veliku depresiju. Međutim, i taj proizvoljni izračun za Trumpa zvuči sjajno. Vrijednost uvezene robe u Sjedinjene Države u prošloj godini iznosio je 3,3 triliona dolara. Budući da je prosječna stopa carine pomenutih 29 posto, grubim izračunom dođe se do cifre od oko jednog triliona dolara koji će američki budžet prihodovati ako se u narednoj godini zadrži isti nivo uvoza. Ovim novcem Trump će pokretati programe, koji se neće kositi sa međunarodnim sporazumima, jer ih Washington napušta. Washington tako ide ka protekcionizmu u ekonomiji. Trumpov politički i ekonomski model Iako mnogi kažu da je Trump odluku o carinama donio brzopleto, to nije tačno. Možda je jedino iznenađenje obim ovih odluka. Ljudi iz svijeta biznisa, koji stoje iza Trumpa, sigurno znaju šta žele postići, a o čemu su se periodično oglašavali u javnosti. Drugo je pitanje da li će te odluke biti uspješne i kakve će probleme donijeti Sjedinjenim Državama i partnerima. Odmah po objavama tarifa berze su doživjele pad, a pojedine kompanije izgubile stotine milijardi dolara od svoje vrijednosti. Oluja je zaustavljena jer su pogođene uglavnom države uzele vremena da odgovore na uvedene carine, dok neki stručnjaci tvrde da ne treba uzvraćati istom mjerom, odnosno da treba ciljati samo neke grane američke industrije, ili čak nikako ne odgovarati. Odgovor drugih država mogao bi pokrenuti spiralu carina i ograničenja, što bi uzdrmalo svjetsku ekonomiju. Iz Sjedinjenih Država neki upozoravaju da su Trumpove carine već otežale njihovu proizvodnju, jer poskupljuju uvozne materijale i sirovine, a to vodi do poskupljenja proizvoda na domaćem i međunarodnom tržištu. Oni tvrde da bi uzvratne mjere drugih država mogle dodatno poskupiti američki izvoz i tako ga smanjiti, a što bi se u konačnici moglo odraziti na američki dolar kao najvažniju svjetsku valutu. Trumpove carine posebno bi mogle pogoditi Kinu i Njemačku, jer su njihove ekonomije izvozno orijentisane. Kako se radi o drugoj i trećoj ekonomiji svijeta, a one za sebe vežu druge ekonomije, to bi mogao biti put ka recesiji. Washington sada želi političke i ekonomske dogovore. Trump je u četvrtak rekao da je spreman na pregovore sa svima ako „ponude nešto fantastično“. Fantastično u slučaju Kine u ovom trenutku je kineska kompanija ByteDance, koja je vlasnik TikToka - najpopularnije aplikacije kod mladih Amerikanaca . ByteDance je dobio rok od Bidenove administracije da proda TikTok, ili će biti zabranjen u Sjedinjenim Državama. Trump je rok pomjerio sa 19. januara na 5. april ove godine. Trump je rekao da je spreman razmotriti stopu carina Kini, ako prodaju TikTok. Odnos prema Kini otkriva Trumpove namjere. Tretman koji dobija druga najveća ekonomija svijeta može dobiti bilo koja država. Ako se Trump ovako odnosi prema ekonomiji za koju stručnjaci kažu da je trajno povezana sa američkom i da je tu vezu teško raskinuti, onda države sa manjim ekonomijama, a koje izvoze u SAD, imaju jasnu sliku šta im se može dogoditi. Čitava operacija izašla je izvan ekonomskih okvira i dobija globalne razmjere. To pokazuje i slučaj Rusije. Naime, Trump Rusiji nije uveo carine. Njegov tim je rekao da je Rusija pod američkim sankcijama i da tu trgovinu ne treba dodatno opterećivati. Međutim, Trump je uveo carine Iranu i Kubi, koje su pod američkim sankcijama. Nema sumnje da je izostavljanje Rusije sa liste država kojima su uvedene carine, ustvari, pružanje ruke Kremlju, koji očekuje ukidanje sankcija i Sjedinjenim Državama nudi rijetke minerale o kojima Trump pregovara sa Kijevom . Kako će se stvari odvijati i kako će izgledati svjetska ekonomija u narednom periodu niko sa sigurnošću ne zna, posebno što još uvijek nisu poznate mjere koje će poduzeti države pogođene Trumpovim carinama. Ono u čemu su složni brojni stručnjaci jeste da svjetska ekonomija ulazi u novo doba i da nas očekuju velike promjene. To praktično može uspostaviti nova pravila u odnosu država prema svojim (ne)prijateljima. Čini se da Trump ukida „besplatan ručak“ svima. Trump nema dilemu da je Washington na pravom putu. „Tržišta će procvjetati, berza će procvjetati, zemlja će procvjetati, a ostatak svijeta sad želi vidjeti može li se ikako postići dogovor“, rekao je. „Iskorištavali su nas dugi niz godina. Dugo smo bili na krivoj strani. I znate šta? Mislim da će ovo biti nevjerovatno. Vidjećete kako će se sve razviti – naša zemlja će procvjetati“, poručio je američki predsjednik dan nakon „Dana oslobođenja“. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Snage sigurnosti Ekvadora pokrenule su u subotu operaciju protiv narko-bandi , koju su nadgledali ministri i uz prisustvo osnivača američkog sigurnosnog poduzeća Blackwater Erika Princea , uoči drugog kruga izbora 13. aprila, javio je AFP. Foto: Glavni grad Ekvador - Quito U operaciji, u kojoj je učestvovalo 650 policajaca i vojnog osoblja, izvršene su racije u domovima i centrima za odvikavanje od narkomanije u kojima su stanovnici navodno bili prisiljeni da iznuđuju druge, rekao je Pablo Davila , šef policije u najvećem gradu u zemlji Guayaquilu . Predsjednik Ekvadora Daniel Noboa najavio je tokom svoje predizborne kampanje „strateški savez“ s osnivačem Blackwatera, čiji su plaćenici ubili i ranili desetine civila u Iraku , dok pokušava pobijediti ljevičarsku rivalku Luisu Gonzale z. Slike operacije prikazuju Princa, bivšeg američkog mornaričkog SEAL-a, u pratnji ministra odbrane Gian Carla Loffreda i ministra unutrašnjih poslova Johna Reimberga dok putuje u oklopnom vozilu. Takozvani „sigurnosni blok“, sastavljen od policije, vojnika i Princea, „već je na terenu i suočava se sa narkoterorizmom“, saopštilo je Ministarstvo odbrane na društvenim mrežama. Prince, čija je kompanija preimenovana u Academi nakon što je bila umiješana u masakr u Bagdadu , blizak je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu , kojem je ponudio pomoć u masovnoj deportaciji migranata bez dokumenata. On je u snimku koji je Ministarstvo odbrane postavilo na društvenoj mreži X rekao da smo „ovdje da pomognemo u borbi protiv bandi i da obezbjedimo alate za vladu da uspostavi red i zakon, mir i prosperitet.“ Ekvador, kroz koji prema zvaničnim podacima prolazi 73 posto svjetskog kokaina, do prije nekoliko godina bio je oaza mira između Kolumbije i Perua , najvećih proizvođača droge. Suočen s rastućim nasiljem zbog narkotika, Noboa je 2024. godine proglasio unutrašnji oružani sukob i od tada drži vojsku na ulicama. Nakon rekordnih 47 ubistava na 100.000 ljudi 2023. godine, stopa je pala na 38 u 2024. godini. Ova godina je počela kao najnasilnija u novijoj historiji sa preko 1.500 ubistava samo u januaru i februaru.

Russian President Vladimir Putin is playing multiple strategies in negotiations with his American counterpart Donald Trump, to secure a victory for the Kremlin in the war in Ukraine. Last week’s proposal indicates that one idea is the balkanization of Ukraine and "conflict management" by Moscow and Washington. Then, yesterday’s news from Moscow—they rejected Trump’s proposal to end the war. Photo: Vladimir Putin and Donald Trump The details of the negotiations between Putin and Trump, or their teams, are not publicly known. It is also unclear whether Kyiv would accept any agreed terms or whether European powers would agree to be mere observers in the division of influence zones in a country where, as Brussels has stated, "Europe and democracy are being defended." The answers to these questions lie in the balance of forces on the battlefield, as well as in precise data on the resources available for this war. Since the beginning of the aggression against Ukraine, there has been talk of Kyiv’s limited resources. However, the public does not know how much of its resources (material and human) Moscow has expended or how much longer it can sustain this destructive and costly war. Putin’s Proposal Trump’s victory in the November elections was good news for Putin, if for no other reason than his promise to end the war in Ukraine before even entering the White House. Moreover, Trump has distanced Washington from its European allies, which is an additional advantage for the Kremlin and Kyiv’s greatest fear. It is no surprise, then, that Putin has multiple proposals on how to handle the war in Ukraine—even if a lasting and mutually acceptable peace is not achieved. In that case, a "frozen conflict" would require "conflict management" by Washington and Moscow in the coming years, forcing the two nations into further contacts, negotiations, concessions, and plans... A key precondition for this scenario is the balkanization of Ukraine—the fragmentation of this vast country’s territory, in line with the term coined about two centuries ago and consistent with the American approach to "conflict management," which Washington has applied, for example, in the former Yugoslavia since its disintegration. "In principle, of course, it would be possible to discuss an interim government in Ukraine under the auspices of the UN, the U.S., with European countries, and, of course, with our partners and friends. To hold democratic elections, to bring to power a capable government that enjoys the people’s trust, and then proceed to negotiate a peace agreement with them," Putin said last Thursday. "I’m not saying there are no other options, but this is one of them, and such practices exist within the UN’s work," he added. To support his proposal, Putin cited East Timor, Papua New Guinea, and parts of the former Yugoslavia (without specifying which) as examples of countries where "there have been instances of what is called an external government, an interim administration" under UN peacekeeping forces. A few days later, yesterday, Moscow announced that it was rejecting Trump’s proposal to end the war in Ukraine—a proposal whose details remain unknown to the public—because it does not meet Russia’s interests. The Kremlin had anticipated this, so Putin had already prepared the international and domestic audience with his earlier proposal. Targeting Zelenskyy, Weakening Ukraine Putin’s proposal to install an interim government in Ukraine goes beyond just a plan to remove President Volodymyr Zelensky, whose term has expired. This time, the removal of Zelensky is not framed as a demand from Washington circles but serves a different purpose. Sowing divisions in Ukraine—given its history and the power dynamics within its political, military, and business elite—could lead to various demands for regional governance across the country, depending on the status of Zelensky or any new president. This statement by Putin is only a few days old, but the idea has been around for a decade. Controlling Kyiv from within was part of the Minsk agreements negotiated between Ukraine and Russia about ten years ago with French and German mediation. The Kremlin interpreted part of the agreement as giving Russian-backed separatists in eastern Ukraine veto power over all of Kyiv’s decisions—a right granted to entities in Bosnia and Herzegovina in 1995 and one that has been attempted, with varying success, in Skopje, Pristina, and Podgorica. Accepting such a proposal would tie a country’s hands, forcing it into endless mediated negotiations with those who seek its destruction. In the case of the Minsk agreements, it meant Ukraine remained stuck between the West and Moscow—a battleground for decisions aimed at mere political and economic survival, with a temporary pause before renewed conflict under new geopolitical circumstances. Kyiv reacted harshly to Putin’s new proposal. Alongside Zelensky, other officials spoke out bluntly, with one telling Putin to "take some pills to kickstart his brain activity." Zelenskyy called Putin’s proposal an attempt to find excuses not to end the war. "He is afraid of negotiations with Ukraine. He is afraid of negotiations with me, and by excluding the Ukrainian government, he suggests that Ukraine is not an independent actor for him," Zelensky said. The West’s Response So far, Putin’s proposal has not impressed Washington much. According to Reuters, an unnamed White House National Security Council official, when asked about Putin’s statement, said that Ukraine’s governance is determined by its Constitution and its people. Kyiv’s European allies will reject such a proposal outright—especially the UK and France. Prime Minister Keir Starmer and President Emmanuel Macron have repeatedly accused Russia of not wanting a fair peace in Ukraine. And shortly before Putin’s proposal, Starmer said the Russian leader was "playing games" and "buying time." Whether Putin is buying time, playing games to divide the West, or doing both may be debatable. But there is no doubt that Putin wants to cripple Ukraine. His proposal, supposedly meant to "help" Ukraine, sounds like a mockery of common sense. Among other things, the Russian leader calls for "democratic elections"—something he refuses to hold in Russia. There is also no doubt that Putin feels more complimentary with Trump’s return to the White House and appears, at least publicly, to be leading the game between the two. His demands and proposals seem to come from a position of strength, though it is unclear whether he is bluffing while hoping for a quick peace in Ukraine. Putin has laid out proposals and demands before Trump, calculating that more agreements with the White House will ensure Moscow is not isolated from the West—or from Washington and the countries that follow Trump unconditionally. This would commit the U.S. to constant engagement and joint action with the Kremlin. In practice, this means stripping Ukraine of its right to self-determination and thwarting Ukrainians’ aspirations to move toward the West—a promise made to them before Russia’s aggression began. Yesterday’s rejection of Trump’s peace proposal proves this and puts Trump in a position where he must offer the Kremlin even more, listen to Russia’s proposals, or end the negotiations. This article was previously published on nap.ba .

Američki ministar odbrane Pete Hegseth rasporedio je dodatne ratne avione kako bi ojačao vojno prisustvo na Bliskom istoku , saopštio je Pentagon , usred bombardovanja Jemena i pojačanih tenzija s Iranom , javio je Reuters. Foto: Zastava Sjedinjenih Američkih Država Pentagonova kratka izjava ne spominje određene letjelice. Međutim, najmanje četiri bombardera B-2 preselila su se u američko-britansku vojnu bazu na ostrvu Diego Garcija u Indijskom okeanu , prema američkim zvaničnicima, koji žele da ostanu anonimni. To je dovoljno blizu da dolete do Jemena ili Irana, kažu stručnjaci. „Sjedinjene Države i njihovi partneri ostaju posvećeni regionalnoj sigurnosti u CENTCOM-u (zona odgovornosti) i spremni su odgovoriti na bilo kojeg državnog ili nedržavnog aktera koji želi proširiti ili eskalirati sukob u regiji“ , rekao je g lasnogovornik Pentagona Sean Parnell u saopštenju. „Sekretar Hegseth i dalje jasno stavlja do znanja da će, ukoliko Iran ili njegovi proxyji prijete da  ugroze američko osoblje i interese u regiji, Sjedinjene Države poduzeti odlučne mjere za odbranu našeg naroda“, dodao je. CENTCOM se odnosi na Centralnu komandu SAD-a, koja se sastoji od regije koja se protežu preko sjeveroistočne Afrike , Bliskog istoka i centralne i južne Azije . Bombarderi B-2 su sposobni da nose nuklearno oružje i sa samo dvadeset takvih aviona u inventaru ratnog vazduhoplovstva obično se koriste štedljivo. U oktobru je administracija Josepha Bidena koristila ove bombardere u napadima na Huse u Jemenu.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin u pregovorima sa američkim kolegom Donaldom Trumpom igra na više varijanti koje bi Kremlju donijele pobjedu u ratu u Ukrajini. Prošlosedmični prijedlog pokazuje da je jedna od ideja i balkanizacija Ukrajine i „upravljanje konfliktom“ od strane Moskve i Washingtona. Potom, jučerašnja vijest iz Moskve - odbacujemo Trumpov prijedlog za kraj rata. Foto: Vladimir Putin i Donald Trump Kako teku pregovori Putina i Trumpa, odnosno njihovih timova, javnosti nije poznato. Nije jasno ni da li bi Kijev sve dogovoreno prihvatio i da li bi evropske sile pristale da budu samo posmatrač u raspodjeli zona uticaja u državi gdje se, kako su rekli iz Brisela, „brani Evropa i demokratija“. Odgovor na ova pitanja leži i u odnosu snaga na bojnom polju, kao i u tačnim podacima o raspoloživim sredstvima za ovaj rat. Od početka agresije na Ukrajinu govori se o ograničenim resursima kojima Kijev raspolaže. Ali, javnosti nije poznato koliko je svojih resursa (materijalnih i ljudskih) potrošila Moskva i koliko još dugo može voditi ovaj razorni i skupi rat. Putinov prijedlog Pobjeda Trumpa na novembarskim izborima bila je dobra vijest za Putina, ako ni zbog čega drugog onda zbog obećanja da će okončati rat u Ukrajini prije nego uđe u Bijelu kuću. Povrh toga, Trump je udaljio Washington od evropskih saveznika i to je dodatni adut Kremlju i najveći strah za Kijev. Zato nije čudo što Putin ima više prijedloga kako tretirati rat u Ukrajini, pa čak i ako ne dođe do trajnog i za obje strane prihvatljivog mira. U tom slučaju „zaleđeni konflikt“ zahtijevao bi „upravljanje konfliktom“ od strane Washingtona i Moskve u narednim godinama, a što bi dvije države natjeralo na dodatne kontakte, pregovore, ustupke, planove ... Kao jedan od važnih preduslova da se to desi jeste i balkanizacija Ukrajine, odnosno fragmentacija teritorija te ogromne države u skladu sa značenjem tog termina skovanog prije oko dva stoljeća i posljedično u skladu sa američkim pristupom u „upravljanju konfliktima“, koji Washington primjenjuje, na primjer, na prostoru bivše Jugoslavije od početka njenog raspada. „U principu, naravno, bilo bi moguće razgovarati o privremenoj vladi u Ukrajini pod okriljem UN-a, SAD-a, sa evropskim zemljama, naravno, sa našim partnerima i prijateljima. Da bi se održali demokratski izbori, da bi se na vlast dovela sposobna vlada koja uživa povjerenje naroda, a zatim krenuli u pregovore o mirovnom sporazumu s njima“, rekao je Putin prošlog četvrtka. „Ne kažem da nema drugih opcija, ali ovo je jedna od opcija i takva praksa postoji u radu UN-a“, dodao je. Da bi potkrijepio svoj prijedlog, Putin je naveo Istočni Timor, Papuu Novu Gvineju i dijelove bivše Jugoslavije, ne precizirajući koje, kao primjere zemalja u kojima je „nekoliko puta postojalo ono što se zove vanjska vlada, privremena uprava“ u okviru mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Nekoliko dana kasnije, jučer, iz Moskve je poručeno da odbacuju Trumpov prijedlog o kraju rata u Ukrajini, prijedlog o kome javnost ne zna sve, jer ne zadovoljava interese Rusije. Kremlj je računao na ovo, pa je međunarodnu i domaću javnost Putin pripremio pomenutim prijedlogom. Ciljati Zelenskog, oslabiti Ukrajinu Putinov prijedlog da se u Ukrajini uvede privremena vlada više je od plana da se predsjednik Volodimir Zelenski ukloni sa funkcije, jer mu je istekao mandat. Uklanjanje Zelenskog sa vlasti ovaj put ne dolazi sa pozicija kao kod krugova u Washingtonu , već ima drugi cilj. Sijanje podjela u Ukrajini, obzirom na njenu historiju i odnos snaga unutar ukrajinske političke, vojne i poslovne elite, može uzrokovati da se širom te velike države pojavljuju različiti zahtjevi o upravljanju njenim dijelovima, obzirom na status Zelenskog ili nekog novog predsjednika države. Ova Putinova izjave jeste stara samo nekoliko dana, ali je kao ideja prisutna deceniju. Način da se Kijev kontroliše iznutra dio je sporazuma iz Minska, koje su prije desetak godina dogovorili Ukrajina i Rusija, uz posredstvo Francuske i Njemačke. Jedan dio sporazuma Kremlj je čitao kao pravo veta ruskih separatista sa istoka Ukrajine na sve odluke Kijeva, a što je 1995. godine kao pravo pripisano entitetima u Bosni i Hercegovini i što se na razne načine pokušava, sa manje ili više uspjeha, nametnuti Skoplju, Prištini i Podgorici. Prihvatanje ovakvog prijedloga je vezanje ruku jednoj državi i njeno prisiljavanje da uz posrednike beskonačno pregovara sa onima koji državu žele uništiti. U slučaju dogovora iz Minska to je značilo da Ukrajina ostaje zaglavljena između Zapada i Moskve, kao mjesto na kome se implementiraju odluke u cilju pukog preživljavanja političkog i ekonomskog sistema, i kao predah do novog sukoba u novim geopolitičkim okolnostima. Na novi Putinov prijedlog Kijev je žestoko reagovao. Pored Zelenskog oglasili su se i drugi zvaničnici i nisu birali riječi. Jedan je poručio Putinu da „popije neke tablete kako bi pokrenuo svoju moždanu aktivnost“. Zelenski je Putinov prijedlog ocijenio kao traženje razloga da se rat u Ukrajini ne okonča. „On se plaši pregovora sa Ukrajinom. On se plaši pregovora sa mnom lično, a isključivanjem ukrajinske vlade sugeriše da Ukrajina za njega nije nezavisni akter“, rekao je Zelenski. Odgovor Zapada Putinov prijedlog, za sada, nije previše impresionirao Washington. Prema Reutersu, neimenovani predstavnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće, upitan o Putinovoj izjavi, rekao je da je upravljanje Ukrajinom određeno njenim Ustavom i narodom. Evropski saveznici Kijeva će sada odbaciti ovakav prijedlog. To se prije svih odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku. Premijer Keir Starmer i predsjednik Emmanuel Macron su više puta optužili Rusiju da ne želi sklopiti pošten mir u Ukrajini. A Starmer je, malo prije pomenutog prijedloga Putina, rekao da ruski lider „igra igre“ i „kupuje vrijeme“. Da li Putin kupuje vrijeme ili igra igre koje dijele Zapad, ili radi oboje, može biti dilema. Ali ne postoji dilema da Putin želi osakatiti Ukrajinu. Pomenuti Putinov prijedlog, koji bi navodno trebao pomoći Ukrajini, zvuči kao ruganje zdravom razumu. U njemu, između ostalog, ruski vođa poziva na „demokratske izbore“ koje on u Rusiji ne želi organizovati. Također, nema dileme i da se Putin od povratka Trumpa u Bijelu kuću osjeća slobodnije i da se čini, barem u javnosti, da on vodi igru njih dvojice. Njegovi zahtjevi i prijedlozi kao da dolaze sa pozicije moći , iako nije jasno da li nekada blefira dok se nada brzom miru u Ukrajini. Putin je pred Trumpa iznio prijedloge i zahtjeve, računajući da je više dogovora sa Bijelom kućom garancija da Moskva neće biti izolovana od Zapada, odnosno od Washingtona i država koje bezrezervno slijede Trumpa, obavezujući Amerikance na stalne kontakte i zajedničko djelovanje sa Kremljom. Praktično, to znači da se Ukrajini želi uzeti pravo na odlučivanje i da se osujeti težnja Ukrajinaca da idu ka Zapadu, a što im je obećano prije početka ruske agresije. Jučerašnje odbijanje Trumpovog prijedloga o miru to dokazuje i stavlja Trumpa u poziciju da Kremlju ponudi još više, sasluša prijedloge ruske strane ili naprosto da pregovore okonča. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Nivo siromaštva u Argentini naglo je pao u drugoj polovini 2024. godine nakon skoka tokom prvih mjeseci predsjedavanja Javiera Mileija , pokazuju zvanični podaci u ponedjeljak, javio je AFP. Foto: Panorama Buenos Airesa Udio stanovništva koje živi u siromaštvu pao je na 38,1 posto između juna i decembra, što je za 14,8 bodova manje u odnosu na prvu polovinu 2024. godine, objavila je s tatistička agencija Indec . Brojke predstavljaju dramatičan napredak za libertarijanca Mileija, čija je politika štednje okrivljena za povećanje stope siromaštva na 52,9 posto stanovništva u prvih šest mjeseci 2024. U drugoj polovini 2024. godine udio ljudi, od 47 miliona Argentinaca , koji žive u ekstremnom siromaštvu opao je na 8,2 posto sa 18,1 posto u prethodnom periodu. Poboljšanje je „direktan učinak borbe protiv inflacije... pored makroekonomske stabilnosti i eliminacije ograničenja koja su godinama ograničavala ekonomski potencijal Argentinaca“ , naveli su iz Mileijevog ureda. Godišnja inflacija pala je sa 211 posto u 2023. na 118 posto prošle godine. Mileijevo smanjenje potrošnje, otpustio je hiljade javnih službenika, zamrznuo javne radove i smanjio subvencije za transport i energiju nakon što je preuzeo dužnost u decembru 2023. godine, također je dovelo do prvog budžetskog suficita Argentine u četrnaest godina. Međutim, penzioneri kažu da im je mnogo gore nego prije, a potrošnja opada petnaest mjeseci. Indec definiše siromašne kao „domaćinstva... koja nemaju dovoljno prihoda da kupe osnovnu korpu hrane“, koja je u februaru vrijedila 342.370 pezosa (313 dolara po zvaničnom kursu).

Ljevičarka Luisa Gonzalez tijesno vodi sadašnjeg predsjednika Daniela Nobou u dvije ankete uoči drugog kruga trke za predsjednika Ekvadora 13. aprila, pokazala su istraživanja u ponedjeljak, nakon što je Noboa jedva ostvario pobjedu u prvom krugu, javio je Reuters. Foto: Luisa Gonzales i Daniel Noboa Gonzalez, štićenica bivšeg predsjednika Rafaela Corree , imala je 51,4% podrške u anketi koju je proveo Negocios & Estrategias na 3.000 glasača između 24. i 26. marta sa marginom greške od 1,8%. Noboa je na 48,6%, čime je njih dvoje gotovo izjednačeno Gonzales je vodila i u anketi Pedra Canga , sprovedenoj između 25. i 30. marta, sa 51,9% u poređenju sa Noboinih 48,1%, uz učešće 5.400 Ekvadoraca i uz marginu greške od 1,5%. Noboa, tridesetsedmogodišnji nasljednik porodičnog biznisa sa bananama, preuzeo je dužnost u novembru 2023. kako bi završio skraćeni mandat prethodnika Guillerma Lassa , koji je raspustio Kongres kako bi izbjegao glasanje o njegovom uklanjanju s funkcije. Noboa je pobijedio Gonzales (47) sa razlikom manjom od jedan posto, ispod 17.000 glasova, u prvom krugu predsjedničkih izbora u februaru. Obje ankete je odobrilo Nacionalno izborno vijeće (CNE) Ekvadora.

U još jednoj rundi razgovora američkih i ruskih zvaničnika o Ukrajini napravljen je novi dogovor. Taj dogovor mogao bi biti težak poraz za Kijev i njegove evropske saveznike koji se protive ruskoj agresiji na Ukrajinu. Foto: Ilustracija Dogovori američkih i ruskih zvaničnika, dok jedni druge javno obasipaju komplimentima, vode se gotovo bez ikakvog uticaja Kijeva i evropskih država, koje je bivši američki predsjednik Joseph Biden okupio u koaliciju. Ovosedmična serija izjava iz Washingtona i Moskve to dokazuje. Američka strana je rekla da su s Rusima u Saudijskoj Arabiji dogovorili sporazum o miru u Crnom moru, što znači da će trgovački brodovi slobodno ploviti. Ukrajina je pozdravila dogovor , a došao je brzo nakon sporazuma o nenapadanju na elektroenergetsku mrežu zaraćenih strana.
Ovim dogovorima, koji suštinski na terenu ne mijenjaju mnogo, prethodili su neočekivani, barem za evropske države, komentari iz Moskve. Prvo je Kremlj rekao da s Washingtonom pregovara o ukidanju sankcija Rusiji, zatim da očekuju da administracija predsjednika Donalda Trumpa natjera Evropljane da kupuju ruske energente i na kraju je ruski predsjednik Vladimir Putin dao neku vrstu podrške Bijeloj kući da zauzmu Grenland - dio Danske. Trumpova diplomatija i ruski zahtjevi Oni koji kritikuju Trumpa od trenutka kada je ušao u politiku tvrde da on nema šanse za pobjedu u direktnim pregovorima s iskusnim političarem kakav je Putin. Da li je Putin u telefonskim razgovorima nadmudrio Trumpa ili je to svjesna politika nove američke administracije, sada je manje važno od onoga šta to može značiti za Ukrajinu i evropske sile. Nakon što je dogovor o miru u Crnom moru postignut, ruski zvaničnici su rekli da je njihov uslov za implementaciju istog bio da se ukinu sankcije Rusiji . Portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da sporazum stupa na snagu kada se ukinu sankcije ruskim kompanijama, uključujući one iz sektora ribarstva i proizvodnje gnojiva. Zatim, Rusija očekuje da se ukinu ograničenja za osiguravajuće kuće koje posluju sa prehrambenim teretima i ukidanje sankcija protiv Rosselkhozbanke i drugih finansijskih institucija koje su uključene u međunarodnu trgovinu hranom. Da bi se to dogodilo potrebno je te subjekte vratiti u SWIFT. Mogući dogovor Washingtona i Moskve Trumpove pristalice su pohvalile, a neki najavljuju povratak američkih kompanija na rusko tržište. Da je ta opcija bila na stolu od trenutka kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima u novembru bilo je jasno i iz ruskih medija. Mjesecima ruski zvaničnici, obično oni koji nisu iz prvog ešalona, govore da Rusija treba dozvoliti povratak kompanija iz država koje su uvele sankcije ili koje su se povukle sa ruskog tržišta, samo onda kada ne ugrožavaju poslovanje onih koji su u međuvremenu popunili prazan prostor. Tako bi mogući povratak američkih kompanija na rusko tržište bio predstavljen kao uspjeh Bijele kuće. Rusi se nisu ovim zadovoljili. Sada očekuju da Trump doslovno natjera evropske lidere da kupuju ruske energente dok te iste političare nazivaju „bolesnicima“ i „samoubicama“. Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov početkom sedmice je govorio o tome da sa američkim partnerima pregovaraju o gasovodu Sjeverni tok. Podsjetimo, pored gasovoda koji su uništeni, jedna cijev je neoštećena. „Biće zanimljivo ako Amerikanci koriste svoj uticaj na Evropu i nateraju je da ne odbije ruski gas. Ovo bi izgledalo nadrealno“, rekao je Lavrov. Lavrovu se nije svidjelo odbijanje Evropljana da se Rusiji ukinu sankcije, a što su ove sedmice ponovo poručili evropski lideri sa više adresa, u čemu su se posebno isticali francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer .
„Troškovi goriva su nekoliko puta veći za Evropu i njene kompanije nego za američku kompaniju. U isto vrijeme, ljudi poput (vicekancelara Njemačke) Roberta Habecka, (predsjednice Evropske komisije) Ursule von der Leyen, (njemačkog ministra odbrane) Borisa Pistoriusa kažu da nikada neće dozvoliti obnovu gasovoda Sjevernog toka. Ovi ljudi su ili mentalno bolesni ili su suicidalni“, rekao je Lavrov. Ni ovdje nije kraj zabijanja klina među saveznike na Zapadu od strane Rusije. Sinoć je Putin govorio o Trumpovoj namjeri da od Danske uzme Grenland . „Ti planovi imaju duboke historijske korijene i jasno je da će SAD nastaviti promovisati svoje geopolitičke, vojne i ekonomske interese na Arktiku. Što se tiče Grenlanda, mislim da je to pitanje koje se tiče dviju država i da nema veze s nama“, rekao je Putin. Evropske pozicije Evropski lideri sedmicama su u šoku. Još uvijek se nisu izborili sa posljedicama Trumpovog povratka na vlast, a već se moraju nositi sa zbližavanjem Bijele kuće i Kremlja u najvažnijim geopolitičkim temama koje se direktno odnose na Evropu - Ukrajina i Grenland. Kijev je posebno nezadovoljan Trumpovom politikom. Jučer je predsjednik Volodimir Zelenski, koji se nalazi u nemilosti američkog predsjednika, govoreći o famoznom sporazumu o ukrajinskim mineralima koji bi trebali pripasti Washingtonu kao kompenzacija za pruženu pomoć od početka ruske agresije, rekao da Trump „neprestano mijenja uslove“ sporazuma. Zbog navedenog na trenutke se čini da američki saveznici u Evropi, uključujući zvanični Kijev, nemaju pojma o čemu Trump pregovara sa Rusima, pa se stoga njihov otpor na trenutke čini kao stihijski, iako imaju način da odgovore i Bijeloj kući i Kremlju. Jučerašnje insistiranje Macrona i Starmera da Evropljani pojačaju sankcije Rusiji govori u prilog tome. Odgovor Evropljana mora doći ili će cijela generacija političara potpisati kapitulaciju politike koju su godinama vodili. Politika nekih evropskih država, usmjerena protiv interesa Rusije, zahtijevala je od građana da trpe ekonomske i druge poteškoće. Ako bi pokleknuli pred Trumpovim zahtjevima o Ukrajini i Rusiji, onda bi postao očit učinak politike koju je osmislila Bidenova administracija, a koju je najveći dio Evrope vjerno slijedio. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Sjevernokorejski lider Kim Jong Un nadgledao je testiranje dronova samoubica s tehnologijom vještačke inteligencije (AI) , izvjestila je sjevernokorejska agencija KCNA u četvrtak, a prenio Reuters. Foto: Ilustracija Kim je pregledao nove nadograđene izviđačke bespilotne letjelice koje su u stanju da otkriju različite taktičke ciljeve i neprijateljske aktivnosti na kopnu i na moru, objavila je KCNA. „Kim Jong Un je rekao da oprema bez posade i tehnologija vještačke inteligencije moraju biti glavni prioriteti u modernizaciji oružja“ , izvijestila je KCNA. Kim je naglasio važnost promovisanja usklađenog dugoročnog nacionalnog programa kako bi bili na čelu pojačane konkurencije i nteligentnih bespilotnih letjelica (UAV) za vojnu upotrebu. Sjeverna Koreja je napravila snažan poticaj u razvoju bespilotnih letjelica uključujući i municiju za kamikaze. Sumnja se da je projekat dio rastuće vojne saradnje između Sjeverne Koreje i Rusije . Vjeruje se da su sjevernokorejske trupe raspoređene u ratu Rusije protiv Ukrajine bile uključene u ratovanje dronovima, stječući dragocjeno iskustvo na bojnom polju.

Ruski predsjednik Vladimir Putin predao je jučer Vladi na ratifikaciju Sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu Rusije sa Iranom , javio je TASS. Foto: Kremlj Dokument će parlamentarcima predstaviti zamjenik ministra vanjskih poslova Andrey Rudenko . „(Ovim dekretom) imenujem zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Andreya Rudenka za službenog predstavnika ruskog predsjednika kada domovi Federalne skupštine Rusije razmatraju pitanje ratifikacije ugovora o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu između Ruske Federacije i Islamske Republike Iran, potpisanog u Moskvi 17. januara 2025.“, naveo je Putin u dekretu. Sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu potpisan je tokom posjete iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana Moskvi u januaru 2025. godine. Dokument uspostavlja pravni okvir za dalji razvoj saradnje Moskve i Teherana na dugi rok. Ugovor konsoliduje status Rusije i Irana kao strateških partnera i pokriva sve sfere, uključujući odbranu, borbu protiv terorizma, energetiku, finansije, transport, industriju, poljoprivredu, kulturu, nauku i tehnologiju.

Promjene koje su počele na Zapadu u prvom mandatu Donalda Trumpa polahko dolaze na Balkan, koji je gotovo uvijek kasnio za glavnim evropskim političkim tokovima. U drugom Trumpovom mandatu poduzimaju se konkretni koraci. Hrvatska, Albanija i Kosovo žele uhvatiti voz promjena. Deklaracija potpisana 18. marta u Tirani dokaz je tome. Foto: Sa potpisivanja dokumenta 18. marta Kada je Trump prvi put ušao u Bijelu kuću poručio je saveznicima u Evropi da izdvajaju više za vlastitu i kolektivnu odbranu, u protivnom ne mogu računati da će ih Sjedinjene Američke Države braniti, posebno ciljajući na bogate države. Trump je tada ispravno primijetio da se neke članice NATO-a ne drže dogovorenog – izdvajanje dva posto nacionalnog BDP-a za potrebe odbrane. Administracija Josepha Bidena je nastavila sa istom politikom, ali bez teških riječi kao u slučaju Trumpa. Agresija Rusije na Ukrajinu ubrzala je naoružavanje Evropljana američkim i drugim oružjem, pa je mnogo država dostiglo tih famoznih dva posto. Dakle, već devet godina traje jedna američka politika koja je osmišljena izvan Bijele kuće i koja izabranim zvaničnicima napominje da je najveća svjetska sila „overstretched“ (prenapregnuta) „overcommitted“ (prezauzeta), odnosno da američki saveznici moraju voditi brigu o sebi. Balkanska pozornica Ova politika osmišljena je prije svega zbog najvećih ekonomija Evrope koje su decenijama pod američkim vojnim štitom, dok su njihove armije doslovno odumirale. Najpoznatiji primjer te vrste je Njemačka. Sa druge strane, Sjedinjene Države su postale prezadužene. Ove godine u američkom budžetu više novca je predviđeno za plaćanje kamata na dugove nego za potrebe vojske. Dio ovih američkih troškova otpada i na Balkan, posebno na njegov krajnji jug. I drugi dijelovi Balkana često su uživali benefite američkog vojnog i svakog drugog prisustva, dok su ekonomski poslovi i resursi pripali drugim državama. Od stabilizacije balkanskih prilika, zahvaljujući američkoj vojnoj i drugoj moći, profitirale su i Kina i Rusija. To vrijeme je iza nas i Washington od saveznika sada očekuje da se naviknu da više nema „besplatnog ručka“. Da je na novembarskim predsjedničkim izborima pobijedila Kamala Harris to bi opet bila američka politika, samo lijepo upakovana. Trumpov način komunikacije je brutalan, ali je u oblasti odbrane njegova politika suštinski ista kao kod Bidena , u čije je vrijeme istok Evrope za kupovinu američkog oružja utrošio stotine milijardi dolara. Hrvatska i Albanija, razumjevši ove trendove, idu u, američkim terminima rečeno, „skraćivanja lanaca opskrbe“ i oslanjanja na „pouzdane dobavljače“. U taj posao uključili su i Kosovo, a dogovoreni dokument su poslali Bugarskoj i ostavili mogućnost da se i druge države pridruže. Šta je dogovoreno? Hrvatska i Albanija, kao članice NATO-a, imaju međusobne obaveze. Zato je potpisani dokument neke zbunio, posebno što je potpisnik Kosovo, čiju nezavisnost ne priznaju sve članice tog saveza. Međutim, takvi sporazumi nisu novost za Kosovo, ni za članice NATO-a. Tako je, na primjer, Kosovo sa Turskom potpisalo niz sporazuma, uključujući gradnju fabrika namjenske industrije. Pretpostavlja se da će Turska neke fabričke pogone prebaciti Prištini i tako je ojačati. U Albaniji, na primjer, dugo postoje turske vojne baze, bez obzira na albansko članstvo u NATO-u. Zvanični Zagreb je procijenio da je dobar potez sklapanje veza sa Albanijom i Kosovom, jer između ostalog Hrvatska naoružava kosovske oružane snage. Pored toga, hrvatski vojnici su u misiji KFOR-a u Prištini i Peći. To je osnova da se veze prodube i ojača pozicija Zagreba. „Hrvatska, Albanija i Kosovo zajedničkom deklaracijom o odbrambenoj saradnji žele povećati sigurnost u jugoistočnoj Evropi i povećati spremnost za sadašnje i buduće prijetnje“, stoji u tekstu deklaracije. Potpisnice imaju „namjeru jačanja trilateralne sigurnosne i odbrambene saradnje radi poboljšanja sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Evropi i Jadransko-jonskoj regiji“ te naglašavaju „važnost zajedničkih napora u odgovoru na nove sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji mogu ugroziti regionalnu, evropsku i međunarodnu stabilnost“. Posebna pažnja stavlja se na četiri područja: promovisanje odbrambenih sposobnosti i industrijske saradnje, unaprjeđenje interoperabilnosti kroz obrazovanje, obuku i vježbe, zatim borba protiv hibridnih prijetnji i jačanje otpornosti te pružanje podrške euroatlantskim integracijama. Strane će istraživati „mogućnosti razvoja i nabavke odbrambenih sposobnosti putem multinacionalnih rješenja za povećanje spremnosti vojnih snaga“ i pojačati „ulaganja u nove tehnologije i inovacije radi ubrzanja i osiguravanja jedinstvenog pristupa sigurnosnoj i odbrambenoj transformaciji“. Dogovorene su „razmjene stručnih znanja i najboljih praksi u regrutaciji, razvoju i zadržavanju kvalifikovanog osoblja“, „poboljšanje individualnih i kolektivnih obrazovnih i mogućnosti obuke kroz odgovarajuće vojne akademije i visoka vojna učilišta“ te „jačanje bilateralnih i/ili trilateralnih vježbi, u skladu s politikom obuke i vježbi NATO-a i EU, radi osiguravanja odgovarajuće pripremljenosti snaga.“ U borbi protiv hibridnih prijetnji, potpisnice će istraživati „mogućnosti odgovora na širok spektar potencijalnih prijetnji kritičnoj infrastrukturi i komunikacijskim mrežama“. Hrvatska, Albanija i Kosovo su dogovorile „bližu saradnju i koordinaciju radi potpune integracije Kosova u regionalne sigurnosne i odbrambene inicijative“ te podršku „euroatlantskoj perspektivi Kosova kroz zalaganje za njegov status u NATO-vom Partnerstvu za mir“. Šta ovo u praksi znači? Iako se u zaključku deklaracije navodi da potpisano „ne stvara nikakve nove međunarodne ili međuvladine pravne obveze između država niti utječe na postojeće obaveze s drugim državama“, dogovoren je važan momenat za Hrvatsku, Albaniju i Kosovo. Sporazumom se otvara put da se svaka od potpisanih stavki u budućnosti razvije i pretvori u sveobuhvatne dogovore. To se odnosi na političke, ekonomske i vojne ciljeve potpisnica. Kako tri države budu razvijale svoje odnose u bilo kojoj od tih oblasti, tako će njihova pozicija jačati. Kada se govori o ekonomskim ciljevima, a koji su vezani za vojsku, potpisnici zajednički mogu razvijati određene projekte ili vršiti nabavku sredstava koja su preskupa za te male države. Tako, na primjer, četiri članice NATO-a (Slovenija, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija) nemaju vlastiti „Air policing“ i za njih to rade Italija, Grčka i Mađarska. Kako je Hrvatska udaljena od Albanije stotinjak kilometara zračne linije, a od Kosova oko dvije stotine, ne bi bilo čudno da ojačana hrvatska vojska na sebe preuzme neke od poslova ove vrste, u zraku, na moru ili kopnu. Albanija i Kosovo dobijaju novog regionalnog saveznika, što je posebno važno u odnosima sa Srbijom. Prištini, koja zadnjih godina radi na stvaranju oružanih snaga, svaka pomoć Zagreba i Tirane je dobrodošla. U slučaju Albanije, približavanje sa Hrvatskom ojačava status Prištine i albanskoj vojsci otvara pristup hrvatskim kompanijama namjenske industrije i transferu znanja. Ovo je veliki uspjeh za hrvatsku vanjsku politiku. Jačanje veza sa balkanskim državama ojačava poziciju Zagreba na Zapadu, koji sada od saveznika očekuje da se oslone na svoje snage . Tako je Hrvatska, kao država koja je do skora bila primalac sigurnosne i svake druge pomoći Zapada, na putu da postane neko ko pomaže drugima. Istovremeno, Hrvatska kupuje oružje od Francuske, Njemačke, Turske i Sjedinjenih Američkih Država i tako ojačava svoju političku poziciju. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Istanbul Mayor Ekrem Imamoglu, a prominent opposition figure seen as President Recep Tayyip Erdogan’s most formidable challenger, was abruptly barred from Turkey’s presidential race this week in a sweeping legal maneuver. Days before his party was set to nominate its candidate, authorities revoked Imamoglu’s university diploma—a constitutional requirement for presidential bids—citing regulatory violations. He was then arrested on charges of corruption, extortion, and "managing a criminal organization," stripping him of his role as mayor of Istanbul. Erdogan’s timing reflects a confluence of favorable conditions. Internationally, he faces little pushback: the U.S., under a Trump-era foreign policy ethos indifferent to democratic norms, dismissed Imamoglu’s arrest as a “domestic issue.” At the same time, Europe, wary of antagonizing Turkey amid security dependencies and shifting U.S.-Russia dynamics, has muted its criticism. Domestically, Erdogan’s military successes in Syria and a fractured opposition coalition further embolden him. The pro-Kurdish Peoples' Equality and Democracy Party (DEM), once a pillar of Imamoglu’s support, has grown hesitant amid clandestine government-PKK talks, leaving protests fragmented. With three years until elections, Erdogan’s team bets economic recovery will eclipse public outrage, while legal assaults on the CHP—including a case to oust its chairman—weaken rivals long-term. Mass Protests and Government Crackdown The arrest ignited Turkey’s most significant wave of protests since the 2013 Gezi Park uprising , with demonstrations erupting nationwide. Tens of thousands gathered in at least 55 provinces, with crowds in Istanbul chanting slogans and waving Turkish flags outside City Hall. Riot police deployed water cannons, tear gas, and rubber bullets to disperse protesters, leading to over 700 arrests. Imamoglu’s wife, Dilek Kaya Imamoglu, addressed the crowd , calling the charges against her husband an “injustice” that “struck a chord with every conscience.” In a message relayed through his lawyers , Imamoglu urged supporters to “defend democracy” and hailed their defiance as proof that Turkey had “had enough” of Erdogan’s rule. The Republican People’s Party (CHP) organized solidarity votes nationwide, claiming 15 million participants. Yet cracks in the opposition were evident: while Imamoglu’s supporters rallied at City Hall, DEM Party members seemed to prioritize Nowruz celebrations over joining the protests—a sign of Erdogan’s success in exploiting divisions. Erdogan’s Two-Decade Power Consolidation Over 20 years in power, Erdogan has been accused of systematic dismantling of democratic institutions. After surviving a 2016 coup attempt , he purged thousands of judges, replacing them with loyalists, and tightened control over media—90% of which now aligns with his government. While Turkey still holds elections, the system operates as a “ competitive authoritarian ” regime: opposition parties exist, but state mechanisms heavily favor Erdogan’s Justice and Development Party (AKP). The latest crackdown highlights Erdogan’s reliance on legal and institutional weaponization. Istanbul University’s revocation of Imamoglu’s diploma—now challenged in Turkey’s Constitutional Court and the European Court of Human Rights—threatens his eligibility for the 2028 presidential race. Prosecutors also sought terrorism charges tied to Imamoglu’s alleged links to the pro-Kurdish DEM party, a ccused of affiliations with the PKK (a designated terrorist group). Erdogan’s strategy mirrors past tactics against figures like Kurdish leader Selahattin Demirtas but benefits now from a fractured geopolitical landscape and an opposition in disarray. Imamoglu emerged as a direct threat after his 2019 victory in Istanbul’s mayoral race ended the AKP’s 25-year hold on the city. Authorities annulled his initial narrow win, prompting a rerun that saw him triumph by a historic margin. His reelection in 2023 further solidified his cross-partisan appeal, positioning him as Erdogan’s likeliest challenger. However, Erdogan’s recent moves—including backchannel negotiations with the PKK—have sowed distrust between Imamoglu and Kurdish voters, undermining the alliance that propelled his rise. Economic Crisis and Public Discontent Turkey’s economic instability—marked by soaring inflation and a currency crisis since 2018—has eroded Erdogan’s popularity, particularly among youth frustrated by unemployment and authoritarian policies. The 2024 municipal elections delivered the AKP its worst defeat, even as Erdogan mobilized state resources to aid his party. Yet with three years until the next national vote, Erdogan’s allies aim to stabilize the economy and outlast public anger over Imamoglu’s arrest. Simultaneously, the CHP faces existential threats: a court case alleging election fraud seeks to remove Chairman Ozgur Ozel , while Istanbul Municipality itself risks a government-appointed trustee if charges against Imamoglu advance. Losing Istanbul in 2019 also severed Erdogan’s access to the city’s vast financial networks, which had funded his patronage system for decades. Retaking control of Istanbul’s resources is now a key priority, with the Interior Ministry appointing a government-aligned governor to replace Imamoglu. Erdogan’s removal of Imamoglu marks a decisive shift toward what many see as autocracy, transforming elections into hollow formalities. By leveraging international complacency, a divided opposition, and time to suppress dissent, he seeks to enter the 2028 election cycle unopposed. Yet Turkey’s economic turmoil and Imamoglu’s relative popularity reveal vulnerabilities in Erdogan’s rule. The upcoming elections—far more than a political contest—will test whether Turkey’s democracy can withstand this authoritarian surge or succumb to one-man dominance.

Istanbulski gradonačelnik Ekrem Imamoglu, istaknuti opozicioni lider i glavni politički rival predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, iznenada je isključen iz predsjedničke utrke u Turskoj putem sveobuhvatnog pravnog manevra. Nekoliko dana prije nego što ga je njegova stranka trebala službeno predložiti kao kandidata, vlasti su poništile Imamogluovu univerzitetsku diplomu — što je ustavom određen preduslov za predsjedničku kandidaturu — navodeći kršenje propisa, a ubrzo je i uhapšen pod optužbama za korupciju, iznudu i "vođenje kriminalne organizacije", čime je razriješen dužnosti gradonačelnika Istanbula. Erdoganov tajming odražava spoj povoljnih okolnosti. Na međunarodnom planu, suočava se s minimalnim otporom: SAD, vođene Trumpovom vanjskopolitičkom doktrinom ravnodušnom prema demokratskim normama, odbacile su Imamogluovo hapšenje kao 'unutrašnje pitanje'. I stovremeno, Europa, svjesna sigurnosne ovisnosti o Turskoj i promjenjivih odnosa između SAD-a i Rusije, prigušila je kritike. Na domaćem terenu, Erdoganove vojne pobjede u Siriji i razjedinjena opoziciona koalicija dodatno jačaju njegovu poziciju . Prokurdska Demokratska stranka naroda (DEM), nekadašnji stub Imamogluove podrške, postala je oprezna zbog tajnih pregovora između vlade i PKK-a, ostavljajući proteste fragmentiranim. S tri godine do sljedećih izbora, Erdoganov tim kladi na to se da će ekonomski oporavak nadmašiti javni bijes, dok pravni napadi na CHP — uključujući slučaj za smjenu njegovog predsjednika — dugoročno slabe opoziciju. Masovni protesti i represija Hapšenje je izazvalo najveći talas protesta u Turskoj još od pobune u Gezi parku 2013. godine, s demonstracijama širom zemlje. Deseci hiljada ljudi okupili su se u najmanje 55 provincija, dok su se u Istanbulu mase okupljale ispred Gradske vijećnice, uzvikujući parole i mašući turskim zastavama. Interventna policija upotrijebila je vodene topove, suzavac i gumene metke kako bi rastjerala demonstrante, što je dovelo do više od 700 hapšenja. Imamogluova supruga, Dilek Kaya Imamoglu, obratila se okupljenima, nazvavši optužbe protiv svog supruga 'nepravdom' koja je 'probudila osjećaj pravde u svima'. Porukom prenesenom preko svojih advokata, Imamoglu je pozvao pristalice da 'brane demokratiju' i pohvalio njihov otpor kao dokaz da je Turska 'sita Erdoganove vladavine'. Republikanska narodna stranka (CHP) organizirala je širom zemlje akcije solidarnosti, tvrdeći da je u njima učestvovalo 15 miliona građana. Ipak, podjele unutar opozicije bile su očite: dok su Imamogluove pristalice protestovale ispred Gradske vijećnice, članovi DEM stranke dali su prednost proslavi Novruza umjesto pridruživanju demonstracijama—što ukazuje na Erdoganov uspjeh u iskorištavanju opozicione razjedinjenosti. Dvadesetogodišnja konsolidacija Erdoganove moći Tokom više od 20 godina na vlasti, Erdogan je često optuživan za sistematsko podrivanje demokratskih institucija. Nakon što je preživio pokušaj državnog udara 2016. godine, smijenio je hiljade sudija, zamijenivši ih sebi lojalnim, i stegao kontrolu nad medijima — od kojih 90% sada podržava njegovu vladu. Iako Turska još uvijek održava izbore, sistem funkcionira kao " konkurentski autoritarni režim ": opozicione stranke postoje, ali državni mehanizmi uveliko favorizuju Erdoganovu Stranku pravde i razvoja (AKP). Najnoviji obračun naglašava Erdoganovo oslanjanje na pravnu i institucionalnu represiju. Oduzimanje Imamogluove diplome od strane Univerziteta u Istanbulu—što se sada osporava pred Ustavnim sudom Turske i Evropskim sudom za ljudska prava—dovodi u pitanje njegovu podobnost za predsjedničku utrku 2028. godine. Tužioci su također pokrenuli optužbe za terorizam, tvrdeći da je Imamoglu povezan s prokurdskom DEM strankom, koju vlasti optužuju za veze s PKK-om (organizacijom koja je označena kao teroristička). Erdoganova strategija odražava ranije metode upotrijebljene protiv političara poput kurdskog lidera Selahattina Demirtaša, ali sada dodatno profitira od fragmentirane geopolitičke situacije i opozicije u rasulu. Imamoglu se nametnuo kao neposredna prijetnja nakon što je njegova pobjeda na izborima za gradonačelnika Istanbula 2019. godine okončala 25-godišnju vladavinu AKP-a u gradu. Vlasti su poništile njegovu prvobitnu tijesnu pobjedu, što je dovelo do ponovljenih izbora na kojima je pobijedio s historijskom razlikom. Njegov ponovni izbor 2023. dodatno je učvrstio njegovu političku privlačnost, postavljajući ga kao Erdoganovog najozbiljnijeg takmaca. Međutim, Erdoganovi nedavni potezi — uključujući tajne pregovore s PKK-om — posijali su nepovjerenje između Imamoglua i kurdskih glasača, potkopavajući savez koji je potaknuo njegov uspon. Ekonomska kriza i javno nezadovoljstvo Ekonomska nestabilnost Turske — obilježena visokom inflacijom i valutnom krizom od 2018. godine — nagrizla je Erdoganovu popularnost, posebno među mladima frustriranim visokom nezaposlenošću i autoritarnim politikama. Općinski izbori 2024. donijeli su AKP-u najveći poraz, usprkos Erdoganovom mobiliziranju državnih resursa u korist svoje stranke. Ipak, s tri godine do sljedećih nacionalnih izbora, Erdoganovi saveznici nastoje stabilizirati ekonomiju i preživjeti javni bijes zbog hapšenja čelnika opozicije. Istovremeno, CHP suočava sa egzistencijalnim prijetnjama: sudski postupak zbog navodne izborne prijevare, gdje se nastoji smijeniti predsjednika Özgüra Özela, dok samoj Istanbulskoj općini prijeti postavljanje vladinog povjerenika ako optužbe za protiv Imamoglua budu napredovale. Gubitak Istanbula 2019. godine presjekao je Erdoganu pristup gradskim finansijskim mrežama koje su desetljećima finansirale njegov sistem patronaže. Ponovno preuzimanje kontrole nad resursima Istanbula sada je ključni prioritet, a Ministarstvo unutrašnjih poslova imenovalo je guvernera bliskog vladi kao zamjenu za Imamoglua. Erdoganovo uklanjanje Imamoglua označava odlučan zaokret prema onome što mnogi kritičari nazivaju autokratskim režimom, pretvarajući izbore u puku formalnost. Iskorištavajući međunarodnu ravnodušnost, podjele unutar opozicije i vremenski prostor za suzbijanje pobune, Erdogan nastoji ući u izborni ciklus 2028. godine bez ozbiljnih protivkandidata. Ipak, turska ekonomska kriza i Imamogluova relativno visoka popularnost ukazuju na slabosti u Erdoganovoj vlasti. Nadolazeći izbori — više od pukog političkog natjecanja — postat će test sposobnosti turske demokratije da se suprotstavi autoritarnom naletu ili da potone pod dominacijom jednog čovjeka.

Just under two weeks ago, Armenia and Azerbaijan triumphantly announced to the world that they were on the verge of signing a peace agreement. Nearly all countries with interests in the Caucasus welcomed the agreement, yet open questions remain. Photo: Illustration On March 13, Armenia and Azerbaijan announced that they had agreed on the text of a peace deal, with only two points left to finalize. Armenian Prime Minister Nikol Pashinyan and Azerbaijani President Ilham Aliyev are most responsible for this convergence of positions between the two countries—not just due to the act of agreeing on a text to sign and ratify. Through their actions (or inaction), these two politicians have brought their countries to a point that would have been unthinkable a decade ago. Pashinyan and Aliyev Pashinyan came to power in 2018 in what his critics call a sort of "color revolution" and attempted to pivot Armenia toward the West. He soon damaged relations with Russia, which maintains military bases in Armenia, and consequently alarmed neighboring Iran, which opposes the growth of Turkish influence in the Caucasus and Central Asia through Azerbaijan’s strengthening. Tehran assessed that a significant weakening of Armenia would lead to a decline in Iranian and Russian influence in the region. Aliyev, upon assuming power in 2003, continued the policies of his father Heydar, from whom he inherited power—at least in terms of realpolitik behavior, a strategy the USSR relied on for decades and in which the elder Aliyev was a key figure. The younger Aliyev formed alliances with anyone who could help him bring Nagorno-Karabakh back under Baku’s control. This brought Israel, among others, into the Caucasus, a move that certainly damaged Aliyev’s reputation in much of the Muslim world. Over the past decade, Ilham Aliyev has achieved major successes for Azerbaijan after a series of military defeats at the hands of Armenian rebels in Nagorno-Karabakh and neighboring Armenia, which has a fraction of Azerbaijan’s population and a far smaller economy. Thanks to the geography of that part of the Caucasus, entrenched rebels inflicted heavy losses on the Azerbaijani army, which relied largely on Soviet-era weapons while trying to break through their defensive lines. Baku’s tactical shift came with Turkey’s growing influence and Israel’s entry into Caucasian geopolitics. The massive use of drones and other modern weaponry brought a decisive victory to Baku in 2023, in a war that lasted only a few days and marked the end of the breakaway entity on Azerbaijani territory. Armenia still feels the consequences of the Nagorno-Karabakh war. According to the opposition, Pashinyan is to blame for the national catastrophe. Alongside efforts to come to terms with the defeat, Yerevan must also care for hundreds of thousands who fled Azerbaijan after the fall of Nagorno-Karabakh. Since then, Pashinyan has sought to secure lasting peace with Baku and resolve key outstanding issues for both sides. The Peace Agreement Since the end of the Nagorno-Karabakh war, Azerbaijani and Armenian representatives have met numerous times—sometimes one-on-one, sometimes mediated by a third power, and sometimes on the sidelines of forums both countries attended. The topic was always the same: how to permanently reconcile the two neighbors. The draft agreement reportedly includes 15 agreed-upon clauses, with two remaining unresolved. The first concerns mutual lawsuits between the two countries in international courts (the International Court of Justice, the International Criminal Court, and the European Court of Human Rights). The second pertains to the presence of foreign troops near their shared border. Though these two issues may seem minor, they are fundamentally important for the past and future of both states. The lawsuits aim to establish historical responsibility for the war, while the question of foreign military presence is one of the most critical geopolitical issues in the Caucasus. Before examining these geopolitical shifts, it should be noted that Armenia’s opposition is furious over Pashinyan’s concessions in the draft agreement. "These authorities have agreed to everything Azerbaijan demanded," said Artur Khachatryan from the opposition Hayastan alliance, adding that Baku is blackmailing Yerevan into accepting its terms or else face war. Armenia’s Republican Party called the agreement a "one-sided anti-state concession" and a "double capitulation." They asked Pashinyan whether he would win an election if he told the public he was ready to surrender Artsakh (the Armenian name for Nagorno-Karabakh) and later legitimize "ethnic cleansing and genocide." The Geopolitics of the Caucasus For the international community, more important than these legal disputes and Armenian political debates is the geopolitical context surrounding the (non-)acceptance of this agreement. The presence of international forces along the two countries’ borders is a crucial issue—not just for monitoring the ceasefire but because it could lead to a land connection between Turkey and Azerbaijan, which Iran sees as a threat to its interests. Azerbaijan’s Nakhchivan exclave, bordering Turkey, is separated from the rest of the country by sovereign Armenian territory. For decades, Azerbaijan’s land traffic has depended on transit through Iran. To change this and connect the two parts of Azerbaijani territory, the so-called "Zangezur Corridor" would need to be opened. Since the start of hostilities, Baku has demanded this corridor through Armenian territory, proposing various modalities. Azerbaijan now cites the 2020 ceasefire agreement, which stipulated that the corridor would be under Russian supervision and that Armenia would "guarantee the security of transport links" between Nakhchivan and the rest of Azerbaijan. That agreement was backed by Russia and Turkey. The new draft agreement, yet to be finalized, must address this issue. There is no doubt that Turkey supports Baku’s stance, while Iran has clearly stated its opposition to any corridor that would alter the region’s geopolitical landscape. Tehran has urged Moscow to reconsider its 2020 position and reminded its ally of Iran’s strategic interests. One such interest is preventing the severing of Iran’s land connection to Russia and Europe via Armenia. The "Zangezur Corridor" would reduce the number of Iran’s neighboring countries by one, leaving Armenia and Iran without a shared border. This idea is also opposed by Armenia’s opposition, but Pashinyan has made unpredictable moves in the past that are sometimes hard to explain. Recently, an Armenian activist wrote on social media that the Armenian PM’s positions "align with official Azerbaijan’s," calling it "unprecedented." Numerous Obstacles Pashinyan’s policies, thus far supported by the West, have left many bewildered. The only explanation for his moves may be his desire to shed the burdens of the past and turn toward the future as if nothing happened. If true, this stance likely has some public support among those weary of war and poverty. But politics is not always as idealists imagine. For instance, Azerbaijani Foreign Minister Jeyhun Bayramov recently stated that "as a next step, Azerbaijan expects Armenia to amend its Constitution… and eliminate claims against the territorial integrity and sovereignty of the Republic of Azerbaijan." He also demanded Armenia dissolve the OSCE Minsk Group, a 1992 format backed by the U.S., Russia, and France to resolve the Nagorno-Karabakh conflict. To meet Bayramov’s first demand, Armenia would have to change its Constitution, which references the unification of Armenia and Artsakh (Nagorno-Karabakh) in its preamble. Pashinyan has said he will attempt to pass a new constitution via referendum. Experts believe this could not happen before mid-next year, and opposition resistance suggests the outcome is uncertain. The biggest obstacle to Pashinyan’s plans, however, maybe Russia and Iran—especially if Tehran convinces Moscow of its position. Russia may reject Azerbaijan’s insistence on the 2020 agreement, given the changed circumstances in Nagorno-Karabakh and, more importantly, in Russia’s relations with Armenia after Turkey-backed forces ousted Syria’s Bashar al-Assad. Additionally, Armenia suspended its participation in the Collective Security Treaty Organization (CSTO, often called "Russia’s NATO") last year. Iran has repeatedly—sometimes sharply—warned Russia through official statements and pro-government media to respect Tehran’s interests as a strategic partner. It has also cautioned Armenia against relinquishing its border with Iran and weakening its position. Tehran insists it opposes any geopolitical changes in the region while acknowledging Azerbaijan’s right to connect its territories via Armenia or Iran. Iran fears the corridor, which would separate it from Armenia, could further entrench Turkey and potentially Israel in the region, beyond existing oil arrangements. Tehran’s seriousness was demonstrated years ago by military drills along the Azerbaijani border and warnings to Baku against bringing Syrian fighters (backed by Turkey) into the Caucasus. Earlier reports suggested mercenaries from Idlib had fought in Nagorno-Karabakh during Syria’s ceasefire. Likely to calm domestic and regional concerns, Armenian Foreign Minister Ararat Mirzoyan stated that this month’s agreement does not include "any extraterritorial transport links for Nakhchivan," later adding that he "will not answer all possible questions" about the near-finalized deal. Like Pashinyan, Mirzoyan wants peace with Azerbaijan and a new chapter in regional relations. However, this policy worries both Armenia’s opposition and some neighboring states. Pashinyan’s unconventional approach suggests anything is possible—and expected. The article was previously published on PISJournal.net .

Prije nešto manje od dvije sedmice Armenija i Azerbjedžan su slavodobitno poručile svijetu da su na pragu sklopanja mirovnog sporazuma. Gotovo sve države koje imaju interes na Kavkazu sporazum su pozdravili, ali ipak postoje otvorena pitanja. Foto: Ilustracija Armenija i Azerbejdžan su 13. marta saopštile da su dogovorili tekst mirovnog sporazuma, odnosno da ostaju još samo dvije tačke koje moraju usaglasiti. Premijer Armenije Nikol Pashinyan i predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev najzaslužniji su za ovo približavanja stavova dvije države i to ne samo zbog čina dogovora teksta koji trebaju potpisati i verfikifovati. Ova dva političara svojim (ne)činjenjem dovela su svoje države u situaciju da se dogodi nešto što prije desetak godina nije bilo nezamislivo. Pashinyan i Aliyev Pashinyan je došao na vlast 2018. godine u, kako njegovi kritičari kažu, nekoj vrsti „obojene revolucije“ i Armeniju pokušao okrenuti ka Zapadu. Ubrzo je pokvario je odnose sa Rusijom, koja ima vojne baze u Armeniji, a posljedično zabrinuo susjedni Iran kome se ne sviđa rast turske moći na Kavkazu i Centralnoj Aziji preko jačanja Azerbejdžana. Teheran je tada procijenjivao da znatno slabljenje Armenije dovodi do slabljenja Irana i Rusije na Kavkazu. Aliyev je od dolaska na vlast 2003. godine nastavio politiku oca Heydara, od kojeg je naslijedio vlast, barem u onom što se zove realpolitičko ponašanje kojem je decenijama pribjegavao SSSR i čiji je važan činovnik stari Aliyev bio. Mlađi Aliyev je sklapao saveze sa svima koji bi mu pomogli da odmetnuti Nagorno-Karabakh vrati pod vlast Bakua. Tako je na Kavkaz došao, između ostalih, i Izrael, što je sigurno bio udarac na reputaciju Aliyeva u velikom dijelu muslimanskog svijeta. Ilham Aliyev je za desetak godina učinio velike stvari za Azerbjedžan, nakon serije poraza njegove vojske od pobunjenih Armena u Nagorno-Karabakhu, i susjedne Armenije koja ima nekoliko puta manje stanovnika i mnogo manju ekonomiju od svog dugogodišnjeg neprijatelja. Zahvaljujući geografiji tog dijela Kavkaza, ukopani pobunjenici nanosili su velike gubitke azerbejdžanskoj vojsci, oslanjajući se uglavnom na sovjetsko oružje, koja je pokušavala da probije njihove linije odbrane. Promjena taktike Bakua došla je sa jačanjem Turske i ulaskom Izraela u kavkaske kombinacije. Masivna upotreba dronova i drugih modernih borbenih sredstava donijela je veliku pobjedu Bakuu 2023. godine, u ratu koji je je praktično trajao samo nekoliko dana i koji je označio kraj postojanja odmetnutog entiteta na teritoriji Azerbejdžana. Armenija i danas osjeća posljedice ishoda rata u Nagorno-Karabakhu. Pashinyan je, prema opoziciji, krivac za nacionalnu katastrofu. Pored nastojanja da se poraz prihvati, Jerevan se mora brinuti i za stotine hiljada ljudi koji su napustili Azerbejdžan padom Nagorno-Karabakha. Od tada Pashinyan pokušava da sklopi trajni mir sa Bakuom i riješi preostala važna pitanja za obje strane. Dogovor o miru Od kraja rata u Nagorno-Karabakhu azerbejdžanski i armenski predstavnici sastali su se mnogo puta. Sastajali su se u četiri oka, uz posredništvo neke sile, ili na marginama foruma na kojima su dvije države učestvovale. Tema je uvijek bila ista – kako trajno pomiriti dvije susjedne države. U spomenutom sporazumu navodno je petnaest članova dogovoreno, a dva još uvijek nisu. Prvi se tiče međusobnih tužbi dvije države pred međunarodnim sudovima (Međunarodni sud pravde, Međunarodni krivični sud i Evropski sud za ljudska prava), a druga na prisustvo stranih trupa oko zajedničke granice. Iako se ova dva pitanja čine kao banalna, ona su suštinski važna za prošlost i budućnost dvije države. U tužbama obje strane pokušavaju dokazati ko nosi historijsku odgovornost za rat dvije države, a pitanje prisustva stranih vojnika na teritoriji dvije države je jedno od najvažnijih geopolitički pitanja na Kavkazu. Prije nego se osvrnemo na ova geopolitička kretanja, recimo i to da je opozicija u Armeniji ogorčena onim što je Pashinyan dogovorio u poznatom dijelu sporazuma. „Ove vlasti su pristale na sve što je tražio Azerbejdžan“, rekao je Artur Khachatryan iz opozicionog saveza Hayastan, dodavši da Baku ucjenjuje Jerevan da pristane na njegove zahtjeve ili će u protivnom „doći do rata“. Republikanska stranka Armenije sporazum je nazvala „jednostranim antidržavnim ustupkom“ i „dvostrukom kapitulacijom“. Iz iste stranke upitali su Pashinyana da li bi dobio izbore ako bi narodu rekao da je spreman da preda Artsakh (armenski naziv za Nagorno-Karabakh) i kasnije legalizuje „etničko čišćenje i genocid.“ Geopolitika Kavkaza Ali za međunarodnu javnost važnije od ovih pravnih pitanja i rasprave armenskih političara jeste pomenuti geopolitički kontekst, a koji se crta (ne)prihvatanjem sporazuma o kome je ovdje riječ. Naime, pitanje prisustva međunarodnih snaga uz granice dvije države je suštinsko. Ne radi se tu samo o liniji razdvajanja Armenije i Azerbejdžana i monitoringu provedbe dogovora, već suštinski to je pitanje koje bi moglo dovesti do kopnenog povezivanja Turske i Bakua, a što Iran vidi kao prijetnju svojim interesima. Azerbejdžanska provincija Nakhchivan, naslonjena na Tursku, odvojena je od ostatka države suverenom armenskom teritorijom i decenijama kopneni saobraćaj Azerbejdžana ovisi o prolasku kroz Iran. Da bi se to prekinulo, odnosno spojila dva dijela azerbejdžanske teritorije, potrebno je otvoriti takozvani „Zanzegurski koridor“. Još od početka neprijateljstava Armenije i Azerbejdžana, Baku traži da se koridor kroz armensku teritoriju otvori i pri tome predlaže razne modalitete.Baku se sada hvata za sporazum o primirju iz 2020. godine, nakon runde okršaja u Nagorno Karabakhu, kojim se predviđa da taj koridor bude pod nadzorom ruskih snaga i da Armenija „garantuje sigurnost transportnih veza“ između Nakhchivana i ostatka Azerbejdžana. Taj dogovor tada su podržale Rusija i Turska. Novi dogovor koji je na pomolu, a koji još nije zaključen, sada mora tretirati to pitanje. Nema sumnje da stavove Bakua podržava Turska, a Iran je jasno rekao da je protiv bilo kakvih koridora koji će promijeniti geopolitičku sliku regiona. Teheran je tražio od Moskve da svoj stav po ovom pitanju promijeni u odnosu na 2020. godinu i podsjetio svog saveznika da Iran ima svoje interese. Jedan od tih interesa je onemogućavanje presjecanja iranske kopnene veze, preko Armenije, sa Rusijom i dalje sa Evropom. „Zanzegurski koridor“ bi tako broj iranskih susjednih država smanjio za jedan, ostavljajući Armeniju i Iran bez zajedničke granice. Ovu ideju ne podržava ni opozicija u Armeniji, ali Pashinyan već godinama vuče neočekivane poteze koji se nekada teško mogu objasniti. Ovih dana jedan politički aktivista iz Armenije je na društvenoj mreži napisao da se stavovi premijera Armenije poklapaju sa stavovima službenog Azerbejdžana i da je to nečuveno. Brojne prepreke Pashinyanova politika, a koju je Zapad do sada podržavao, naprosto zbunjuje mnoge. Jedino objašnjenje za sve njegove poteze bila bi njegova želja da se Armenija riješi svih balasta prošlosti i da se okrene budućnosti, kao da se ništa nije desilo. Takav stav, ako je tačan, sigurno ima podršku dijela stanovništva koje je izmoreno ratovima i siromaštvom. Ali u politici stvari nisu uvijek onakve kako ih zamišljaju idealisti. Na primjer, nedavno je govoreći o predloženom planu o miru dvije države azerbejdžanski ministar vanjskih poslova Jehyun Bayramov rekao da „kao sljedeći korak, Azerbejdžan očekuje da će Armenija izmijeniti Ustav i … eliminisati zahtjeve protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Azerbejdžan“.Bayramov je dodao da Armenija, mora raspustiti Grupu iz Minska, format iz 1992. godine stvoren kako bi se riješio sukob oko Nagorno-Karabakha, u okviru Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), a iza kojeg su stajale Sjedinjene Američke Države, Rusija i Francuska. Da bi izašao prvom zahtjevu Bayramova u susret, mora se promijeniti Ustav Armenije u kome se u Preambuli poziva na ujedinjene ostatka države i Artsakha (Nagorno-Karabakha). Pashinyan je rekao da će pokušati donijeti novi ustav putem referenduma. Stručnjaci procjenjuju da se to ne bi moglo desiti prije polovine naredne godine, a otpor opozicije Pashinyanovim potezima govori da bi utrka mogla biti neizvjesna. Ipak, najveća prepreka Pashinyanovim planovima mogle bi biti Rusija i Iran, posebno ako Teheran uvjeri Moskvu u ispravnost svojih stavova. Insistiranje Azerbejdžana na dogovoru iz 2020. godine Rusija bi mogla odbaciti, jer su se u međuvremenu promijenjene okolnostu u Nagorno-Karabakhu i još važnije u odnosima sa Rusijim, nakon što su snage podržane iz Turske svrgnule sirijsku vladu Bashara al-Assada. Zatim, Armenija je prošle godine suspendovala svoje učešće u Organizaciji ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), poznatoj i kao „ruski NATO“. Iran je više puta, čak i u oštrom tonu kroz istupe zvaničnika i pisanje medija bliskih vlasti upozorio Rusiju da trebaju poštovati interese Teherana kao strateškog parntera, a Armeniji su poručili da se ne odriče granice sa Iranom i ne slabi svoje pozicije. Teheran insistira da se protivi bilo kakvim geopolitičkim promjenam u regiji, ne odričući pravo Azerbejdžanu da svoje teritorije povezuje preko Armenije ili Irana. Teheran strahuje da bi koridor, koji bi odvojio Iran i Armeniju, u regiju mogao još više uvući Tursku i u perspektivi Izrael, pored već postojećih naftnih aranžmana. Ozbiljnost Teherana iskazana je prije nekoliko godina vojnim vejžbama uz granicu sa Azerbejdžanom i porukom Bakuu da na Kavkaz ne dovodi borce iz Sirije koje je tamo podržavala Turska. Prethodno, pojavile su se vijesti da u Nagorno-Karabakhu ratuju kao plaćenici borci iz Idlibe u vremenu dok je u Siriji vladalo primirje. Vjerovatno da bi umirio domaću javnost i susjede, šef diplomatije Armenije Ararat Mirzoyan je rekao da ovomjesečni sporazum ne predviđa „nikakve eksteritorijalne transportne veze za Nakhchivan“, da bi kasnije rekao da „neće odgovarati na sva moguća pitanja“ o sporazumu koji je pred finalizacijom. Mirzoyan kao i Pashinyan želi mir sa Azerbejdžanom i okretanje nove stranice u odnosima sa susjedima. Međutim, takva politika brine i opoziciju u Armeniji i neke susjedne države. Specifičan način vođenja politike od strane Pashinyana ukazuje da je sve moguće i da je sve očekivano.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net .

Američki predsjednik Donald Trump naredio je proteklih dana napade na jemenske Huse. Na meti su vojne lokacije, elektroenergetska mreža, razna postrojenja, a zabilježene su smrti desetine civila. Zašto Trump, koji se proglasio za mirotvorca, napada najsiromašniju državu arapskog svijeta? Foto: Donald Trump Vlada Benjamina Netanyahua bez obzira šta radi uživa podršku Donalda Trumpa. Proteklih dana izraelska vojska je prekinula primirje u Pojasu Gaze, uprkos protestima dijela izraelskih građana. Pod različitim izgovorima, Netanyahu ne prestaje da ratuje sa susjedima u cilju stvaranja „novog Bliskog istoka“, pa je ranije prekršio primirje u Libanu i napao razne lokacije u Siriji. U Netanyahuovoj ideji novog Bliskog istoka, Izrael je jedina regionalna sila i ima pravo da radi šta želi. Među rijetkim koji na to ne pristaju su Husi, koji su napadali Izrael kao čin solidarnosti sa Palestincima u Pojasu Gaze. Pobunjeni Husi, koji kontrolišu glavni grad Sanaau, dio su i takozvane „Osovine otpora“, odnosno iranske koalicije koja se bori protiv Izraela i Zapada na Bliskom istoku. Izrael je izvodio napade na Huse, ali geografska udaljenost mu onemogućava da operacije budu efikasne i učestale. Zato je upomoć pozvao Trumpa. Zahvaljujući mreži vojnih baza i nosačima aviona, Sjedinjene Države mogu djelovati širom svijeta. To se i desilo u Jemenu, a izgovor je bio da Husi napadaju američke i druge brodove u Crvenom moru. Od Bidena do Trumpa Od oktobra 2023. godine Husi su napadali brodove koji su išli u izraelske luke, a onda i druge. Izuzetak su bile države koje Husi smatraju prijateljima, poput Rusije i Kine, iako su te dvije države omogućile Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu da ih napadaju po dozvoli Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Administracija Josepha Bidena tako je dobila rat koji joj nije trebao i koji, uz manje prekide, traje do danas. Međutim, od januara ove godine, kada su Hamas i Izrael sklopili primirje u Pojasu Gaze, Husi kažu da nisu napali nijedan američki brod. Jedina meta Husa bili su brodovi povezani sa Izraelom, a ranije su rekli da će prestati napadati i te brodove ako se ukine blokada Pojasa Gaze. Zato je mnoge iznenadila Trumpova odluka da pokrene napade na Huse. U nekoliko valova napada američka vojska gađala je vitalne objetke Husa, uključujući elektroenergetsku mrežu, fabrike, vojne lokacije, a pogođen je i svadbeni salon u izgradnji. Desetine civila su ubijene. Za one koje je potez iznenadio Trump je ubrzo na društvenim mrežama dao objašnjenje početkom ove sedmice – za sve napade Husa kriv je Iran, koji ih prema njegovim riječima naoružava i obučava. Husi su poručili da se neće povući, jer je njihova ljudska i vjerska dužnost da ne ostave Palestinu . Proteklih dana gađali su raketama i dronovima Izrael i američke ratne brodove. Sa druge strane, Iran je ponovio da ne kontroliše Huse i da oni odlučuju o svojim potezima. Da Trump vuče konce u novoj eskalaciji pokazao je nekoliko dana kasnije nakon pomenutog istupa na društvenim mrežama. Polovinom sedmice je opet preko društvenih mreža poručio da je Iran smanjio „intenzitet“ pomoći u oružju i „podršci“ Husima, koje je nazvao „barbarima“, te poručio Teheranu da pusti Huse da se „sami bore“, jer će „svakako izgubiti“ i uz iransku pomoć. Trumpovo zapažanje da je Iran smanjio podršku Husima je proizvoljno, jer to nije moguće utvrditi za tako kratko vrijeme. Ako jednog dana ne isplovi brod ili ne poleti avion, ne znači da neće narednog. Dakle, očito je da Trump pravi predstavu za javnost i da cilja na Iran, koji je Izraelu najveći naprijatelj i godinama se opire planovima Washingtona i Tel Aviva na Bliskom istoku. Između pregovora i rata Nakon pada režima Bashara al-Assada u Siriji, udaraca koje je pretrpio šiitski Hezbollah u Libanu i ostajući bez kopnene veze sa Irakom i Iranom, Teheran sada ne želi rat. Povratak Trumpa u Bijelu kuću dodatni je problem, jer ratoborni republikanac ne preza da Izrael podrži na sve načine. Sa druge strane, Netanyahu je više puta rekao da je ovo pravo vrijeme da se stvori „novi Bliski istok“, odnosno da dođe do preraspodjele moći u regiji, što bi značilo jačanje Tel Aviva i savezničkih arapskih režima, i na drugoj strani slabljenja Irana i (pro)iranskih snaga širom regije. Međutim, Netanyahu zna da Izrael sam ne može poraziti Iran, a što se pokazalo i prošle godine kada su mu upomoć, da se odbrani od iranskih raketnih napada, dva puta pritekle neke arapske države i saveznici sa Zapada. Također, izraelski napad na Iran podržan je od Sjedinjenih Država i saveznika. Za novi, veliki i po mnogo čemu odlučujući napad, Izraelu treba podrška Trumpa. Netanyahu decenijama ne krije da želi uništiti iranski nuklearni program i srušiti iransku vladu. Trump je, kao i njegovi prethodnici u Bijeloj kući, rekao da je crvena linija za Washington iranska atomska bomba. Iz Irana su više puta poručili da ne žele bombu, jer nije u skladu sa njihovim vjerskim uvjerenjima, ali da se neće odreći civilnog nuklearnog programa. Ipak, iranski nuklearni program polahko izlazi iz zadanih okvira, jer Teheran ne dozvoljava da međunarodni inspektori pregledaju sva postrojenja, a neki od ajatolaha traže da fetvom naredi nabavku atomske bombe. To znači da je Bliski istok na rubu velikog rata i to krivicom Trumpa ne samo zbog napada na Huse i novih prijetnji Iranu. Trump je u svom prvom mandatu SAD povukao iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, koji je predviđao da se Teheran odrekne bilo kakvih namjera za nuklearnim oružjem u zamjenu za ukidanje sankcija. Dogovor su podržali Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Rusija i Kina. Ali ako Trumpu nije jasno o kakvom bi se ratu radilo, američkim vojnim stručnjacima jeste. Oni godinama upozoravaju da se Iran sprema za okršaj sa Sjedinjenim Državama i da ima ozbiljne kapacitete da gađa američke vojne baze širom Bliskog istoka. Takav sukob odnio bi brojne žrtve na obje strane, a nije isključena ni ekološka katastrofa ako se unište iranske nuklearne lokacije. Još prije nego će preuzeti predsjedničku poziciju Trump je navodno kontaktirao Iran i u tajnosti pregovarao. Mediji su o tome izvijestili više puta, a kao jedan od pregovarača sa američke strane spominjao se i Trumpov saradnik Elon Musk. Obje strane neke od tih izvještaja su negirale. Sukob, ali koje vrste? Trump neće odustati od bavljenja Iranom, jer ga na to tjera Netanyahu. Iz Teherana su skoro poručili da ne žele pregovarati sa Trumpom, zato što se ne drži postignutih dogovora. Koliko je Trumpovoj administraciji važno da slomi Iran govori i događaj iz Pariza u januaru ove godine, koji je organizovala iranska dijaspora naklonjena idejama Zapada. Svijet se mora vratiti politici "maksimalnog pritiska" na Iran kako bi ga pretvorio u demokratskiju zemlju, rekao je tada Trumpov izaslanik za Ukrajinu Keith Kellogg. Penzionisani američki general je dodao da „ovi pritisci nisu samo kinetički, ne samo vojna sila, već moraju biti i ekonomski i diplomatski“. Trump je bio direktniji. On želi natjerati Iran da se odrekne nuklearnog programa, da prekine proizvodnju balističkih raketa i da promijeni politiku prema regionu. Drugim riječima, Trump želi da Iran ne bude sposoban samostalno voditi politiku. Napad na Huse je dio plana koji testira granice iranske privrženosti saveznicima, baš kao što je to bilo slučaj kod nedavnog sastavljanja libanske vlade . Iran do sada nije popuštao, dok se bori sa ekonomskim problemima. „Maksimalni pritisak“ ostavlja posljedice, a neki se pitaju šta bi se desilo kada bi Teheran pristao na zahtjeve Washingtona. Trump je izrazio želju da s Iranom dogovori mir na Bliskom istoku, ali njegov saveznik u Tel Avivu želi mnogo više od toga. Budući da je Trump taj koji vodi novu rundu eskalacije na Bliskom istoku, od njega i zavisi kako će i da li će uspjeti pomiriti sve razlike. Ukoliko dogovor izostane i Trump nastavi napadati na iranske interese na Bliskom istoku, onda je svaka vrsta sukoba moguća. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

In recent days, U.S. President Donald Trump ordered attacks on Yemen’s Houthis. The targets included military sites, power grids, and various facilities, with dozens of civilian deaths reported. Why is Trump, who has declared himself a peacemaker, attacking the poorest country in the Arab world? Photo: Donald Trump Benjamin Netanyahu’s government enjoys Donald Trump’s support no matter what it does. Recently, the Israeli military broke a ceasefire in the Gaza Strip despite protests from some Israeli citizens. Under various pretexts, Netanyahu continues to wage war with neighboring countries to create a “new Middle East,” having previously violated ceasefires in Lebanon and attacked multiple locations in Syria. In Netanyahu’s vision of a “new Middle East,” Israel is the only regional power with the right to do as it pleases. Among the few who resist this are the Houthis, who have attacked Israel in solidarity with Palestinians in Gaza. The rebel Houthis, who control the capital Sana’a, are part of the so-called “Axis of Resistance,” an Iranian-led coalition fighting against Israel and the West in the Middle East. Israel has carried out attacks on the Houthis, but geographical distance makes these operations inefficient and infrequent. This is why Israel called on Trump for help. Thanks to its network of military bases and aircraft carriers, the United States can operate globally. This is what happened in Yemen, with the justification being that the Houthis were attacking American and other ships in the Red Sea. From Biden to Trump Since October 2023, the Houthis have attacked ships heading to Israeli ports and then others. Exceptions were made for countries the Houthis consider friends, such as Russia and China, although these two countries allowed the United States and the United Kingdom to attack them under the authorization of the UN Security Council. The administration of Joseph Biden thus found itself in a war it did not need, which, with minor interruptions, continues to this day. However, since January of this year, when Hamas and Israel agreed to a ceasefire in the Gaza Strip, the Houthis say they have not attacked any American ships. Their only targets have been ships linked to Israel, and they previously stated they would stop attacking these ships if the blockade of the Gaza Strip were lifted. This is why Trump’s decision to launch attacks on the Houthis surprised many. In several waves of attacks, the U.S. military targeted vital Houthi infrastructure, including power grids, factories, and military sites, with a wedding hall under construction also hit. Dozens of civilians were killed. For those surprised by the move, Trump quickly provided an explanation on social media at the beginning of this week—blaming Iran for all Houthi attacks, claiming that Iran arms and trains them. The Houthis have stated they will not back down, as it is their human and religious duty not to abandon Palestine. In recent days, they have fired rockets and drones at Israel and U.S. warships. On the other hand, Iran has reiterated that it does not control the Houthis and that they decide their actions. That Trump is pulling the strings in this new escalation was shown a few days after his social media post. Midweek, he again took to social media to claim that Iran had reduced the “intensity” of its weapons assistance and “support” to the Houthis, whom he called “barbarians,” and urged Tehran to let the Houthis “fight on their own,” as they would “certainly lose” even with Iranian help. Trump’s assertion that Iran has reduced its support to the Houthis is arbitrary, as this cannot be confirmed in such a short time. If a ship does not sail or a plane does not fly one day, it does not mean it won’t the next. Thus, it is clear that Trump is creating a narrative for the public and targeting Iran, which is Israel’s greatest adversary and has resisted the plans of Washington and Tel Aviv in the Middle East for years. Between Negotiations and War After the fall of Bashar al-Assad’s regime in Syria, the blows suffered by the Shiite Hezbollah in Lebanon, and losing its land connection to Iraq and Iran, Tehran now does not want war. Trump’s return to the White House is an additional problem, as the hawkish Republican does not hesitate to support Israel in every way. On the other hand, Netanyahu has repeatedly said that this is the right time to create a “new Middle East,” meaning a redistribution of power in the region that would strengthen Tel Aviv and allied Arab regimes while weakening Iran and (pro-)Iranian forces across the region. However, Netanyahu knows that Israel alone cannot defeat Iran, as was shown last year when some Arab states and Western allies came to its aid twice to defend against Iranian missile attacks. Additionally, Israeli attacks on Iran are supported by the United States and its allies. For a new, large, and decisive attack, Israel needs Trump’s support. Netanyahu has not hidden for decades that he wants to destroy Iran’s nuclear program and overthrow the Iranian government. Trump, like his predecessors in the White House, has said that Iran obtaining a nuclear bomb is a red line for Washington. Iran has repeatedly stated that it does not want a bomb, as it contradicts its religious beliefs, but it will not abandon its civilian nuclear program. However, Iran’s nuclear program is slowly moving beyond its stated limits, as Tehran does not allow international inspectors to examine all facilities, and some ayatollahs are calling for a fatwa to acquire a nuclear bomb. This means the Middle East is on the brink of a major war, and Trump is to blame not only for the attacks on the Houthis and new threats against Iran. In his first term, Trump withdrew the U.S. from the Iran nuclear deal, which required Tehran to abandon any intentions for atomic weapons in exchange for lifting sanctions. The United Kingdom, Germany, France, Russia, and China supported the agreement. However, if Trump is unclear about what kind of war this would entail, U.S. military experts are not. They have warned for years that Iran is preparing for a confrontation with the United States and has serious capabilities to target U.S. military bases across the Middle East. Such a conflict would result in numerous casualties on both sides, and an environmental disaster cannot be ruled out if Iranian nuclear sites are destroyed. Even before assuming the presidency, Trump reportedly contacted Iran and secretly negotiated. Media outlets have reported on this multiple times, with Trump’s associate Elon Musk mentioned as one of the negotiators on the American side. Both sides have denied some of these reports. Conflict, but of What Kind? Trump will not stop dealing with Iran, as Netanyahu is pushing him to do so. Tehran has recently stated that it does not want to negotiate with Trump because he does not honor agreements. How important it is for Trump’s administration to break Iran is illustrated by an event in Paris this January, organized by the Iranian diaspora sympathetic to Western ideas. The world must return to a policy of “maximum pressure” on Iran to turn it into a more democratic country, said Trump’s envoy for Ukraine, Keith Kellogg, at the time. The retired U.S. general added that “these pressures are not just kinetic, not just military force, but must also be economic and diplomatic.” Trump was more direct. He wants to force Iran to abandon its nuclear program, stop producing ballistic missiles, and change its policy toward the region. In other words, Trump wants Iran to be incapable of independently conducting its policies. The attack on the Houthis is part of a plan testing the limits of Iran’s commitment to its allies, as was the case with the recent formation of the Lebanese government. Iran has not relented so far, despite struggling with economic problems. “Maximum pressure” is having an impact, and some wonder what would happen if Tehran agreed to Washington’s demands. Trump has expressed a desire to negotiate peace with Iran in the Middle East, but his ally in Tel Aviv wants much more than that. Since Trump is the one leading this new round of escalation in the Middle East, it is up to him whether and how he will reconcile all differences. If no agreement is reached and Trump continues to attack Iranian interests in the Middle East, any kind of conflict is possible. This article was previously published on the nap.ba .

Argentinski Kongres dao je predsjedniku Javieru Mileiju zeleno svjetlo za postizanje novog sporazuma o zajmu sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) , povrh 44 milijarde dolara koje Buenos Aires već duguje ovom zajmodavcu, javio je sinoć AFP. Foto: Zastava Argentine Milei je 11. marta zatražio od poslanika da odobre novi desetogodišnji zajam za povećanje deviznih rezervi centralne banke i pokriće nadolazećih otplata duga. Iznos budućeg zajma drugoj po veličini ekonomiji Južne Amerike , koju je Međunarodni monetarni fond spasio 22 puta, uprkos nekoliko neplaćanja duga još nije objavljen. Prema zakonu iz 2021. godine, argentinski predsjednik mora tražiti odobrenje od oba doma Kongresa da uzme novac od MMF-a, ali mu je potrebna podrška samo jednog da bi to uradio. Sa 129 glasova za, 108 protiv i šest uzdržanih u Zastupničkom domu , donjem domu, Milei sada ima odriješene ruke da finalizira sporazum. Milejeva mala libertarijanska stranka je u manjini u Kongresu, ali je formirala ad hoc saveze kako bi progurala svoj plan smanjenja troškova. Glasanje o zajmu MMF-a održano je u trenutku kada su se hiljade demonstranata okupile u blizini parlamenta da protestuju zbog Mileijevih drakonskih mjera štednje i njegovih pregovora sa MMF-om. Demonstracije su bile veće, ali mirnije od prošlosedmičnih protesta penzionera i navijača u kojima je povrijeđeno 45 ljudi. Milei kaže da će novi zajam MMF-a omogućiti vladi da otplati svoje dugove prema centralnoj banci i pomoći da se „istrijebi“ inflacija, vječni problem zemlje. Argentina ima jednu od najviših stopa inflacije u svijetu. Otkako je Milei preuzeo vlast u decembru 2023. i počeo da smanjuje javnu potrošnju, rast cijena je znatno usporio, iako je nivo siromaštva porastao. Inflacija je pala sa 211 posto u odnosu na prethodnu godinu na kraju 2023. na trenutno 66 posto. Vlada je u novembru započela razgovore s MMF-om o novom „proširenom fondu“ (EFF) koji bi zamijenio sporazum koji je na snazi ​​od 2022. godine. EFF služi za refinansiranje argentinskog duga, kako bi joj pomogao da otplati zajam od 44 milijarde dolara o kojem je pregovarao predsjednik iz desnog centra Mauricio Macri 2018. godine. To je bio najveći zajam ikad odobren od strane MMF-a.

Jučer su predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump i njegov ruski kolega Vladimir Putin razgovarali putem telefona. Glavna tema bila je Ukrajina, iako dva predsjednika nisu previše zainteresovani da za pregovarački sto dovedu ukrajinskog kolegu Volodimira Zelenskog. Foto: Donald Trump i Vladimir Putin Javnost još uvijek skuplja fragmente telefonskog razgovora Trumpa i Putina, koji je trajao oko devedeset minua, i pokušava ih staviti u kontekst aktuelnih događaja, odnosno povezati sa onim šta su američka i ruska strana pregovarale proteklih sedmica. Citiraju se zvanična saopštenja obje strane, prenose izjave zvaničnika bliskih Trumpu ili Putinu, navode poznati stavovi... Ranije spektakularni sastanci američkih i ruskih predsjednika preselili su se na telefonske i video veze što njihove pregovore mistifikuje do krajnjih granica, iako je i ranije bilo jasno da javnost sa tih sastanaka dobije mrvice i nekad čeka decencije da sklopi širu sliku. Međutim, ovaj put javnost nije morala nagađati da je Ukrajina bila glavna tema razgovora Trumpa i Putina. Nepisano diplomatsko pravilo da onaj koji nije za stolom gdje se odlučuje obično bude na tom stolu i o njemu se odlučuje jučer je primijenjeno na Ukrajini. O Ukrajini bez Zelenskog Da Zelenski ne stoji najbolje u dijelu Zapada , posebno u Sjedinjenim Državama nije tajna. Nedavni skandalozni razgovor Zelenskog i njegovih domaćina u Bijeloj kući pokazao je ono što je dugo u zraku – dio američkih zvaničnika želi da Zelenski napusti predsjedničku poziciju, smatrajući bi se bez njega lakše došlo do mira na istoku Evrope. Sa druge strane, Putin mjesecima ponavlja da Zelenski nije partner za pregovore, jer mu je mandat istekao i da Ukrajini trebaju novi izbori ili da tamošnji parlament izabere njegovog nasljednika. Međutim, stvarni razlog ne leži u legitimitetu Zelenskog. Washington i Moskva ne paze na takve „sitnice“ dok prekrajaju Ukrajinu ili druge države. Zelenski od početka ruske agresije na Ukrajinu ponavlja da neće pristati da se Moskvi ustupi ni najmanji dio teritorije i to je najveći problem koji s njim imaju Bijela kuća i Kremlj. Washington zna da Ukrajina nema snage da povrati sve izgubljene teritorije, a Kremlj zna da ruski resursi (ekonomski i ljudski) nisu beskonačni i da zbog toga žele da Kijev čim prije odustane od borbe i dozvoli da se o njemu odlučuje i nakon rata. Dok je Zelenski putovao u Finsku, Trump i Putin su pregovarali o Ukrajini i dogovorili da Rusija prestane trideset dana napadati ukrajinsku elektroenergetsku mrežu , da traže „tehničke pregovore“ o miru u regionu Crnog mora i da su spremni da se dogovore o kraju rata. Kako navodi američka strana, Putin je odbio da se primirje od trideset dana uspostavi na čitavom frontu. Zelenski je rekao da prihvata dogovor, ali da mu trebaju detalji o čemu su dvije strane pregovarale. Dogovor o tridesetodnevnom prekidu napada na elektroenergetsku mrežu odmah je otvorio pitanje o tome kome to više odgovara. Oni koji brane Trumpove stavove kažu da je to dobar sporazum za Ukrajinu, a oni koji brane Putina kažu da je dobar za Rusiju. Vjerovatno su i jedni i drugi upravu, jer Ukrajina štedi municiju za protivvazdušnu odbranu, a Rusija rakete i dronove kojima napada. Međutim, kako se bliži proljeće i zima odmiče, djeluje da se radi o simboličnom činu. Ista meta, još veće odstojanje Putin nije bio jedini koji je odbijao zahtjeve druge strane. Amerikanci kažu da je Putin tražio od Trumpa da prekine slanje naoružanja Kijevu i da obustavi razmjenu obavještajnih podataka Sjedinjenih Država i Ukrajine. Trump je prijedlog odbio. Zelenski je komentarisao i ovaj dio razgovora i rekao da Ukrajina nikada neće pristati na takav dogovor. To što Zelenski zvuči kao komentator svoje sudbine i budućnosti Ukrajine govori o apsurdnosti pregovora Trumpa i Putina. Ako je Zapad Ukrajinu proglasio za važnog saveznika, onda bi Kijev morao znati o čemu se pregovara i u javnosti ne istupati kao da je o sadržaju razgovora obaviješten iz medija. Poruka Zelenskog da treba još detalja i da ne vjeruje Rusiji govori o tome da pretjerano ne vjeruje ni Washigntonu pod Trumpom, a u čemu je ranije dobio podršku evropskih sila. Ali Trump želi da sklopi mir na istoku Evrope po svaku cijenu i onda da se okrene Izraelu i planu koji u Sjedinjenim Državama ima dvostranačku podršku – obuzdavanje Kine. Da bi se to desilo potrebno je da Kijev prihvati sve što mu se ponudi, a da Putin namiri svoje teritorijalne pretenzije. Kijev je jučer pokazao da se to ne prihvata. Nakon što su dijelom povukli snage iz ruskog regiona Kursk, Ukrajinci su upali u region Belgorod, nekih desetak kilometara od državne granice. To pokazuje namjeru Kijeva da Moskvi još jednom poruči da nemaju dovoljno vojnika za cjelokupni front i da je pošten dogovor jedini način da se rat okonča. Rusija je jučer saopštila da je odbila pet pokušaja upada ukrajinske vojske na rusku teritoriju, uz ocjenu da je Kijev izveo operaciju kako bi sabotirao pregovore Trumpa i Putina. Razgovore sa Putinom američki predsjednik će sigurno predstaviti kao uspjeh. Ali sve ukazuje da su na početku teškog puta i da je Trump dalje od mira od svog predhodnika Josepha Bidena. Biden je pokušavao da slomi Moskvu i donese „pravedan mir“ za Ukrajinu, a Trump istovremeno lomi obje strane. Trumpovo jučerašnje insistiranje na miru u regionu Crnog mora dobra je vijest za Ukrajinu, jer bi tako mogla zadržati grad Odesu, koja je po mnogima ključ ovoga rata . Da li su Trump i Biden razgovarali samo o Ukrajini javnosti nije poznato. Međutim, jasno je da će Ukrajina prije ili kasnije prestati biti jedina tema u razgovorima Bijele kuće i Kremlja. Neke od tema koje se nameću su Bliski istok (Izrael, Palestina, Sirija, Liban, Jemen i Iran), Kina, Grenland i Arktik, sankcije Zapada protiv Rusije, energetska sigurnost i odnos prema Evropi. I Washingtonu i Moskvi se žuri da se okonča rat u Ukrajini, dok Kijev traži uvažavanje njegovih interesa. Razgovori Trumpa i Putina bez ukrajinskih zvaničnika garantuju da nešto od tih želja neće biti ispunjeno.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Yesterday, the President of the United States, Donald Trump, and his Russian counterpart, Vladimir Putin, held a phone conversation. The main topic was Ukraine, although the two presidents showed little interest in bringing Ukrainian President Volodymyr Zelenskyy to the negotiating table. Photo: Donald Trump and Vladimir Putin The public is still piecing together fragments of the 90-minute phone call between Trump and Putin, attempting to contextualize it with recent events and connect it to what the U.S. and Russia have been negotiating in recent weeks. Official statements from both sides are being cited, along with remarks from officials close to Trump or Putin, and known positions are being referenced. Previously, the spectacular meetings between U.S. and Russian presidents have moved to phone and video calls, shrouding their negotiations in mystery to the extreme. Even before, it was clear that the public would only receive crumbs from these meetings, sometimes waiting years to create a broader picture. However, this time, the public did not have to guess that Ukraine was the main topic of the Trump-Putin conversation. Yesterday, the unwritten diplomatic rule that those not at the table where decisions are made often end up being the subject of those decisions was applied to Ukraine. About Ukraine Without Zelenskyy It is no secret that Zelenskyy does not stand well with part of the West, particularly in the United States. A recent scandalous conversation between Zelenskyy and his hosts at the White House revealed what has long been in the air—some U.S. officials want Zelenskyy to step down from the presidency, believing it would be easier to achieve peace in Eastern Europe without him. On the other hand, Putin has been repeating for months that Zelenskyy is not a partner for negotiations, as his mandate has expired, and that Ukraine needs new elections or for its parliament to elect his successor. However, the real reason does not lie in Zelenskyy's legitimacy. Washington and Moscow do not pay attention to such "trivialities" when redrawing Ukraine or other states. From the start of the Russian aggression against Ukraine, Zelenskyy has repeatedly stated that he will not agree to cede even the smallest part of the territory to Moscow, and this is the biggest problem that both the White House and the Kremlin have with him. Washington knows that Ukraine does not have the strength to reclaim all lost territories, and the Kremlin knows that Russian resources (economic and human) are not infinite, which is why they want Kyiv to give up the fight as soon as possible and allow decisions to be made about it even after the war. While Zelenskyy was traveling to Finland, Trump and Putin negotiated about Ukraine and agreed that Russia would stop attacking Ukraine's power grid for 30 days, seek "technical talks" on peace in the Black Sea region, and are ready to agree on ending the war. As reported by the U.S. side, Putin refused to establish a 30-day ceasefire across the entire front. Zelenskyy said he accepted the agreement but needed details about what the two sides discussed. The agreement on a 30-day halt to attacks on the power grid immediately raised the question of who benefits more. Those defending Trump's stance say it is a good deal for Ukraine, while those defending Putin say it is good for Russia. Both are probably right, as Ukraine saves ammunition for air defense, and Russia saves missiles and drones used in attacks. However, as spring approaches and winter recedes, it seems like a symbolic gesture. The Same Target, an Even Greater Distance Putin was not the only one rejecting the other side's demands. The Americans say Putin asked Trump to stop sending weapons to Kyiv and to halt the exchange of intelligence data between the U.S. and Ukraine. Trump rejected the proposal. Zelenskyy commented on this part of the conversation, saying Ukraine would never agree to such a deal. The fact that Zelenskyy sounds like a commentator on his fate and the future of Ukraine speaks to the absurdity of the Trump-Putin negotiations. If the West has declared Ukraine an important ally, then Kyiv should know what is being negotiated and not appear in public as if informed about the conversation's content through the media. Zelenskyy's message that more details are needed and that he does not trust Russia indicates that he does not overly trust Washington under Trump either, a stance in which he previously received support from European powers. But Trump wants to broker peace in Eastern Europe at any cost and then turn to Israel and the plan that has bipartisan support in the U.S.—containing China. For this to happen, Kyiv must accept whatever is offered, and Putin must satisfy his territorial ambitions. Kyiv showed yesterday that this is not acceptable. After partially withdrawing forces from the Russian region of Kursk, Ukrainian troops entered the Belgorod region, about ten kilometers from the state border. This shows Kyiv's intent to once again signal to Moscow that they do not have enough troops for the entire front and that a fair agreement is the only way to end the war. Russia announced yesterday that it had repelled five attempts by Ukrainian forces to enter Russian territory, assessing that Kyiv carried out the operation to sabotage the Trump-Putin talks. Trump will certainly present the talks with Putin as a success. However, everything indicates that they are at the beginning of a difficult path and that Trump is further from peace than his predecessor, Joseph Biden. Biden tried to break Moscow and bring a "just peace" for Ukraine, while Trump is simultaneously pressuring both sides. Trump's insistence yesterday on peace in the Black Sea region is good news for Ukraine, as it could help retain the city of Odesa, which many see as key to this war. Whether Trump and Biden discussed only Ukraine is not known to the public. However, Ukraine will sooner or later cease to be the sole topic of conversations between the White House and the Kremlin. Some of the topics that are emerging include the Middle East (Israel, Palestine, Syria, Lebanon, Yemen, and Iran), China, Greenland and the Arctic, Western sanctions against Russia, energy security, and relations with Europe. Both Washington and Moscow are in a hurry to end the war in Ukraine, while Kyiv demands that its interests be respected. The Trump-Putin talks without Ukrainian officials guarantee that some of these desires will not be fulfilled. This article was previously published on the nap.ba .

Američki predsjednik Donald Trump objavio je materijal vezan za atentat na predsjednika Johna F. Kennedyja 1963. godine, nastojeći da ispoštuje svoje predizborno obećanje da će pružiti više transparentnosti o šokantnom događaju u Texasu , javio je Reuters. Foto: John F. Kennedy „To je puno stvari, a vi ćete sami donijeti odluku“, rekao je Trump novinarima u ponedjeljak, rekavši da će biti objavljeno 80.000 stranica. Trump je nakon preuzimanja dužnosti u januaru potpisao nalog za objavu, što je navelo američki Federalni istražni biro da pronađe hiljade novih dokumenata vezanih za atentat na Kennedyja. U borbi da se povinuje Trumpovom nalogu, Ministarstvo pravde SAD-a naredilo je nekim od svojih advokata koji se bave osjetljivim pitanjima nacionalne sigurnosti da hitno pregledaju zapise o atentatu, navodi se u e-mailu koji je u ponedjeljak navečer vidio Reuters. Zvaničnik Bijele kuće rekao je da će dokumenti biti objavljeni preko Nacionalnog arhiva . Kennedyjevo ubistvo se pripisuje revolverašu Lee Harveyju Oswaldu . Ministarstvo pravde i drugi savezni državni organi potvrdili su taj zaključak u narednim decenijama. Ali ankete pokazuju da mnogi Amerikanci vjeruju da je njegova smrt rezultat zavjere. Stručnjaci sumnjaju da će nova količina informacija promijeniti osnovne činjenice slučaja, da je Lee Harvey Oswald otvorio vatru na Kennedyja sa prozora u skladištu školskih knjiga dok je predsjednička povorka vozila prolazila pored Dealey Plaza u Dallasu . „Ljudi koji očekuju velike stvari gotovo će sigurno biti razočarani“, rekao je Larry Sabato , direktor Centra za politiku na Univerzitetu Virginij a, koji je napisao knjigu o atentatu. Trump je također obećao da će objaviti dokumente o ubistvima lidera građanskih prava Martina Luthera Kinga Jr. i senatora Roberta Kennedyja , koji su obojica ubijeni 1968. godine. Trump je sebi dao više vremena da smisli plan za te objave. Trumpov sekretar za zdravstvo i ljudske službe, Robert F. Kennedy Jr. , sin Roberta Kennedyja i nećak Johna F. Kennedyja, rekao je da vjeruje da je Centralna obavještajna agencija (CIA) bila umiješana u smrt njegovog ujaka, što je pomenuta agencija opisala kao neosnovano. Kennedy Jr. je također rekao da vjeruje da je njegovog oca ubilo više naoružanih napadača, što je tvrdnja koja je u suprotnosti sa zvaničnim izvještajima. Jedno otkriće koje bi dokumenti mogli sadržavati je da je CIA bila svjesnija Oswalda nego što je ranije otkrila. Ostala su pitanja o tome šta je CIA znala o Oswaldovim posjetama Mexico Cityju šest sedmica prije atentata. Tokom tog putovanja Oswald je posjetio sovjetsku ambasadu. „Ljudi su čekali decenijama na ovo“ , rekao je Trump. „Biće veoma zanimljivo“ , dodao je.

Sinoć su održani, prema tvrdnjama srbijanskih medija, najveći protesti u historiji Beograda i Srbije. Prema raznim procjenama, između devedeset hiljada i pola miliona ljudi bilo je na ulici. Nakon još jednog protesta Srbija se nalazi tamo gdje je i bila – predsjednik Aleksandar Vučić ima moć da zemljom upravlja onako kako želi, a broj nezadovoljnih građana spremnih na otpor raste. Foto: Studenti na protestu u blizini zgrade Narodne skupštine u Beogradu. Vanredno političko stanje u Srbiji, uz kratke prekide, traje od kada je beogradska nacionalistička elita odlučila da sruši Jugoslaviju krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. I onda kada bi stanje u Srbiji bilo na zadovoljavajućem nivou vlast nije propustila priliku da to promijeni, da pronađe neprijatelja, da stvori krizu kod kuće ili u susjedstvu. Novi talas vanrednog stanja počeo je prije nešto manje od pet mjeseci, kada je pala nadstrešnica na Željezničkoj stanici u Novom Sadu . Vučić se tada predstavio kao odgovorna osoba za sve što se dešava u Srbiji, iako su studenti tražili da institucije, a ne vođa, rade svoj posao. Beogradski protesti Sinoćnji skup u Beogradu bio je kulminacija borbe studenata nakon višemjesečnih protesta u nekoliko gradova i nakon što su prepješačili gotovo čitavu Srbiju u namjeri da je oslobode od straha od represivne vlasti. Mnogi su očekivali da će ovaj protest završiti velikim sukobom sa Vučićevim pristalicama i snagama sigurnosti. Ali to se nije desilo. Na prve naznake primjene sile studenti su prekinuli proteste i poručili građanima da se raziđu i da ovo više nisu njihovi protesti. Mnogi srbijanski mediji i učesnici protesta tvrde da je upotrijebljen „zvučni top“. Emitujući snažnu buku uređaj izaziva bol, panične reakcije i tjera ljude na udaljavanje sa mjesta protesta. U mnogim državama uređaj je zabranjen, jer može izazvati trajne posljedice poput oštećenja sluha. Na press konferenciji koju je održao po okončanju protesta, Vučić je negirao da su organi reda koristili taj uređaj i optužio demonstrante za nasilje, da su napali njegove pristalice ispred zgrade Predsjedništva Srbije, a među kojima su i bivši pripadnici zloglasnih Crvenih beretki. Rekao je da će zbog toga neki biti procesuirani i da će platiti štetu koji su prouzrokovali, između ostalog i na traktorima koji su raspoređeni oko kampa gdje su danima boravile njegove pristalice. Vučić je rekao da je je sinoć lakše povrijeđeno 56 osoba i da su 22 osobe uhapšene. Pored tvrdnji, za koje nije dao dokaze, da iza protesta stoje strane sile koje žele „obojenu revoluciju“ i rušenje njegove vlasti, Vučić je rekao da je protest bio veliki i da je razumio poruku građana. Studentski uspjeh i stanje u opoziciji Nema sumnje da je Vučić razumio poruku, odnosno da je sve pažljivo pratio. Studenti su pokrenuli neku vrstu narodne pobune. U koloni prema Beogradu pridružili su im se poljoprivrednici, prosvjetni radnici, bajkeri, vojni veterani i mnogi drugi. To je pobuna ljudi koji žive više od decenije u zemlji u kojoj je Vučić, kao predsjednik i premijer, nebrojno puta izašao izvan svih ustavnih i zakonskih okvira. Uspjeh studenata je veći zbog činjenice da nisu imali podršku neke velike sile, odnosno da je Vučić imao podršku Zapada . Organizacija Arhiv javnih skupova procijenila je da je sinoć na protestima bilo „između 275.000 i 325.000 ljudi uz mogućnost da je taj broj i veći“, da su se ljudi okupljali širom Beograda i da zbog toga nije moguće odrediti tačan broj. Ako znamo da je posljednji popis stanovništva u Srbiji 2013. godine pokazao da prosječno domaćinstvo u toj zemji ima 2,55 članova, to znači da su studenti samo po tom osnovu skupili oko milion birača oko nekog političkog stava. Ovaj fantastičan uspjeh u mobilizaciji građana je impresivniji i zbog činjenice da je Srbija godinama u medijskom mraku, da je nasilje prema neistomišljenicima gotovo pa dozvoljeno i da su tamošnji izbori sa brojnih adresa ocijenjeni kao neregularni. Navodnoj upotrebi takozvanog „zvučnog topa“ treba dodati i medijske izvještaje da je Srbija kupila kineske kamere za praćenje i prepoznavanje lica te špijunski softver iz Izraela kojim prate novinare, aktiviste, opoziciju... Vučić nije pokleknuo pred zahtjevima studenata. Iluzorno je bilo očekivati da će predati vlast u strahu od mirnih građana. Štaviše, poručio je više puta da ga moraju ubiti da dobiju „prijelaznu vladu“, koja bi poslije po logici stvari Srbiju pripremala za izbore, iako to studenti nisu tražili. Prekidom masovnog protesta u Beogradu studenti su poručili opoziciji da mora voditi pobunu. S obzirom na stanje u opoziciji, Vučić može biti sretan. Opozicija sa podjelama i pogrešnim odabirom lidera neće pobijediti. Drugim riječima, u opoziciji mora doći do promjena, ili će Vučić i dalje biti jedina važna politička figura u Srbiji. Mirna okupljanja građana Vučiću ne znače mnogo i utisak je da se ne bi povukao sa vlasti ni kada bi svi stanovnici Srbije izašli na proteste. Ipak, studenti su uzdrmali Vučića i Srpsku naprednu stranku. Veliki broj ljudi se oslobodilo straha od vlasti, a što se moglo vidjeti širom Srbije. To je važna činjenica obzirom da je opozicija u Beogradu uspjevala da u nekoj mjeri parira Vučiću, ali u ostatku Srbije to nije bio slučaj. Najveće opozicione stranke u mnogim dijelovima Srbije gotovo da ne postoje. Studenti su protestima i proglasima ispisali politički program, a istraživanja pokazuju da više od osamdeset posto građana Srbije ih u tome podržava. To otvara prostor da neko preuzme taj program i sa prihvatljivim kandidatima izađe na izbore kojima bi prethodile promjene izbornih uslova. Ukoliko se to ne desi brzo, ova velika pobuna naroda mogla bi biti ugašena kao i neke ranije. Sa druge strane, Vučić sada ima dvije opcije. Prva je nastavak dosadašnje politike i stalno kreiranje neprijatelja i kriza, a druga je promjena politike unutar Srbije i izvan njenih granica. Zamor od takve politike pokazao se i u Beogradu, iako su se mnoge bitke vodile daleko od tog grada. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Last night, according to claims by Serbian media, the largest protests in the history of Belgrade and Serbia took place. Estimates suggest that ninety thousand and a half a million people were on the streets. After another protest, Serbia finds itself where it has always been—President Aleksandar Vučić retains the power to govern the country as he sees fit, while the number of dissatisfied citizens ready to resist continues to grow. Photo: Crowd gathers in protest near the National Assembly building in Belgrade. The state of political emergency in Serbia, with brief interruptions, has persisted since the Belgrade nationalist elite decided to dismantle Yugoslavia in the late 1980s. Even when the situation in Serbia was at a satisfactory level, the authorities never missed an opportunity to change it, to find an enemy, or to create a crisis at home or in the neighborhood. The new wave of emergency began a little less than five months ago, when a roof collapsed at the Novi Sad railway station. Vučić then presented himself as the person responsible for everything happening in Serbia, even though students demanded that institutions, not the leader, do their job. Belgrade Protests Last night's gathering in Belgrade was the culmination of the students' struggle after months of protests in several cities and after they marched across almost the entire country to free it from fear of the repressive regime. Many expected this protest to end in a major clash with Vučić's supporters and security forces. But that did not happen. At the first signs of force being used, the students halted the protests and urged citizens to disperse, stating that this was no longer their protest. Many Serbian media outlets and protest participants claim that a "sound cannon" was used. Emitting powerful noise, the device causes pain, panic reactions, and forces people to move away from the protest site. In many countries, the device is banned because it can cause permanent damage, such as hearing loss. At a press conference held after the protest, Vučić denied that law enforcement used the device and accused the demonstrators of violence, claiming they attacked his supporters in front of the Presidency of Serbia building, among whom were former members of the notorious Red Berets. He said that some would be prosecuted for this and would pay for the damage they caused, including to tractors deployed around the camp where his supporters had stayed for days. Vučić stated that 56 people were slightly injured last night and that 22 people were arrested. In addition to claims, for which he provided no evidence, that foreign forces seeking a "color revolution" and the overthrow of his government were behind the protests, Vučić acknowledged that the protest was large and that he understood the message from the citizens. Student Success and the State of the Opposition There is no doubt that Vučić understood the message, as he carefully monitored everything. The students sparked a kind of popular uprising. On their march to Belgrade, they were joined by farmers, educators, bikers, military veterans, and many others. This is a rebellion of people who have lived for more than a decade in a country where Vučić, as president and prime minister, has repeatedly stepped outside all constitutional and legal frameworks. The students' success is even greater because they did not have the support of any major power, while Vučić enjoyed Western backing. The Archive of Public Gatherings organization estimated that between 275,000 and 325,000 people attended last night's protests, with the possibility of the number being even higher, as people gathered across Belgrade, making it impossible to determine an exact count. If we consider that the last census in Serbia in 2013 showed that the average household in the country has 2.55 members, this means that the students alone mobilized around a million voters around a political stance. This fantastic success in mobilizing citizens is even more impressive given that Serbia has been in a media blackout for years, violence against dissenters is almost tolerated, and elections there have been widely criticized as irregular. In addition to the alleged use of the so-called "sound cannon," media reports indicate that Serbia has purchased Chinese surveillance cameras with facial recognition technology and Israeli spyware to monitor journalists, activists, and the opposition... Vučić did not yield to the students' demands. It was illusory to expect him to hand over power out of fear of peaceful citizens. Moreover, he repeatedly stated that they would have to kill him to get a "transitional government," which, logically, would prepare Serbia for elections, although the students did not demand this. By halting the mass protest in Belgrade, the students sent a message to the opposition that it must lead the rebellion. Given the state of the opposition, Vučić can be content. The opposition, with its divisions and poor choice of leaders, will not win. In other words, changes must occur within the opposition, or Vučić will remain the only significant political figure in Serbia. Peaceful gatherings of citizens do not mean much to Vučić, and the impression is that he would not step down even if all of Serbia's residents took to the streets. Nevertheless, the students have shaken Vučić and the Serbian Progressive Party. A large number of people have overcome their fear of the authorities, as could be seen across Serbia. This is an important fact, considering that the opposition in Belgrade has managed to somewhat counter Vučić, but this has not been the case in the rest of Serbia. The largest opposition parties are almost non-existent in many parts of the country. Through their protests and proclamations, the students have outlined a political program, and surveys show that over eighty percent of Serbian citizens support them. This opens the door for someone to take up that program and, with acceptable candidates, push for elections preceded by changes to electoral conditions. If this does not happen quickly, this great popular uprising could be extinguished like some previous ones. On the other hand, Vučić now has two options. The first is to continue his current policy of constantly creating enemies and crises, and the second is to change his policy both within Serbia and beyond its borders. The fatigue from such a policy was evident in Belgrade, even though many battles have been fought far from the city. This article was previously published on nap.ba .

Posljednjih sedmica politički akteri iz Bosne i Hercegovine i Srbije govore o tome da je regija na prekretnici. Iako to govore iz različitih razloga, upravu su – neke stvari su do srži ogoljene. Foto: Aleksandar Vučić i Milorad Dodik Prvostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine u slučaju Milorada Dodika zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika u kratkom roku je pokazala ono što je jasno decenijama i što su neki, posebno u Sarajevu i na Zapadu, odbijali da vide – na prostoru bivše Jugoslavije postoje dva politička tabora. Jedan želi da ovaj dio Evrope bude mjesto gdje bogate autokrate vode zavađena plemena od bitke do „dogovora naroda“, a drugi želi članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u. Po prinicipu da ono „što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljenu volu“, Dodik pokušava „dokazati“ da sud nema pravo suditi. Ali sve da je i tako kako Dodik kaže, a nije, on i njegovi politički partneri su kreirali taj sud. Pred taj sud izašle su hiljade građana Bosne i Hercegovine i prihvatile presudu. Vođa „srpskog sveta“ Aleksandar Vučić, koji se godinama predstavlja kao regionalni mirotvorac, podržao je Dodika. Vučiću nije palo napamet da kaže da se sudske odluke moraju poštovati, a da se pravda može tražiti na drugim instancama. To bi Vučić trebao znati budući da često ističe da je bio odličan student prava. Strani uticaj Nenad Stevandić, predsjednik skupštine entiteta kojim Dodik upravlja, a čijim bi se (ne)djelima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu trebali baviti sudovi, rekao je da „u svemu što radi Republika Srpska nije sama i izolovana, jer ima razumijevanje Srbije, Mađarske i Hrvatske.“ Podršku institucijama države Bosne i Hercegovine dale su sve važne adrese na Zapadu: Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španija, NATO, OSCE... Stav onih na koje se Stevandić oslanja vjerovatno podržava Rusija, barem do onog momenta kada počnu trgovati sa Zapadom. U jednoj takvoj razmjeni Kremlj je „prodao“ Slobodana Miloševića. O tome kako je Zapadu isporučio „jednog od najciničnijih političara s kojima se morao baviti“, ruski predsjednik Boris Jeljcin je pisao u svojoj knjizi „Ponoćni dnevnici“, gdje je ustvrdio da je Milošević činio zločine nad nesrbima i da je Kremlj branio Beograd samo zbog interesa Moskve. Sa druge strane, nalaze se države koje su bile ideal i Jeljcinu, ali mnogo godina i Vladimiru Putinu i Dmitriju Medvedevu kao predsjednicima i premijerima Rusije. Istim tim državama Zapada i balkanski političari su „prodavali“ svoje usluge, pa i na štetu država iz kojih dolaze. Oni koji su istinski za euroatlantski put ovoga dijela svijeta, Zapadu pokušavaju otvoriti oči i traže od Washingtona i Brisela da promijene politiku prema Balkanu . Pogled iz Washingtona Pomenute adrese sa Zapada dale su različite izjave o događajima u Bosni i Hercegovini i rekle da će pomoći domaćim institucijama da rade ono za šta su plaćeni. Ali jedan od tih komentara međunarodnoj javnosti je pokazao šta je stvarni ulog na balkanskoj političkoj sceni. Drugi čovjek Senata, republikanac Chuck Grassley, jedan od najvažnijih zvaničnika Sjedinjenih Država, rekao je da regiji prijeti rat, genocid, izbjeglička kriza... Grassley je rekao i da se Dodiku u rušenju države Bosne i Hercegovine pridružuju i „separatisti među bosanskim Hrvatima“ i poručio im da se to neće za njih okončati dobro. Grassleyeve primjedbe odbacili su neki iz osovine na čije se „razumijevanje“ poziva Stevandić, ali brojni dokazi govore da je senator rekao istinu – rat protiv Bosne i Hercegovine traje decenijama i nacionalističke elite u Beogradu i Zagrebu tokom godina prilagođavaju okolnostima metode rada. To se moglo vidjeti i prilikom formiranja aktuelnog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, kada su Dodik i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Dragan Čović izabrali „muslimansku reprezentaciju“. Diplomatsku ofanzivu Zapada protiv Rusije i njenih partnera u Evropi, zbog agresije na Ukrajinu, dvojac je preživio u „proevropskoj vladi“ koja Bosni i Hercegovini nije donijela mnogo. Prije nego se oglasio američki državni sekretar Marco Rubio o stanju u Bosni i Hercegovini, Dodik je govorio o promijenjenim i za njega povoljnim okolnostima u međunarodnoj politici, a njegovi partneri iz Mostara o „legitimnom predstavljanju“ o čijem značenju i suštini ni najveći zagovornici ne mogu reći dvije smislene rečenice. Senator Grassley je sa važne adrese oslikao problem koji Bosna i Hercegovina ima i američkoj javnosti praktično objasnio srž problema – institucije koje kontroliše neka etnička grupa. To što bi presuda jednom čovjeku mogla dovesti do novog genocida govori da je politički sistem Bosne i Hercegovine nakaradan. To je priznanje iz Washingtona da je daytonskom Ustavu istekao rok. Od Kosova do Bosne i Hercegovine Ako se politička matrica ponavlja širom regije, onda je vjerovatno njen izvor na jednoj adresi. Posljednjih godina svjedočimo da se u sklopu borbe za „srpski svet“ dešavaju slične pobune . Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina nalaze se pod stalnom prijetnjom etničkih sukoba, pred odbijanjem poslušnosti političkih i policijskih organa zagledanih u Beograd, događaju se protesti koje organizuje vlast i crkva sve sa zastavama Rusije i likom Vladimira Putina. Svijet koji Vučić stvara, od kada je preuzeo vlast u Beogradu, prostor bivše Jugoslavije doveo je na rub vanrednog stanja. Iako, na primjer, Boris Tadić nije odustajao od velikosrbijanskih ideja, on nije prijetio nasiljem. Ipak, Vučić ima podršku većeg dijela Zapada, jer navodno čuva mir. Ali, praktično on pravi od Balkana njegovu najgoru verziju, mjesto zarobljenih institucija, sudove koji će selektivno suditi, mjesto na kome korupcija cvjeta do te mjere da ubija slučajne prolaznike, što se pokazalo u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu . Protesti protiv zarobljene države traju mjesecima i koji bi svoju prijelomnu tačku mogli imati tokom ovog vikenda, govore o tome da je i velikom broju stanovnika Srbije dosta Potemkinovih sela u režiji Vučića. Mali odaziv na Dodikove skupove to pokazuje i sa druge strane Drine i to ne samo zato što je stanovništvo pobjeglo iz Bosne i Hercegovine u vremenu vladavine „patriota“. Lažiranje stvarnosti od strane Vučića vidjeli smo i proteklih dana. Prvo je otišao u Banja Luku da Dodiku da podršku, zatim ga pozvao u Srbiju da se obrati tamošnjoj skupštini koja bi trebala da raspravlja o Bosni i Hercegovini, da bi ga na kraju javno zamolio da ne dolazi. U međuvremenu, Dodik je izvrijeđao one koji protestuju u Srbiji i pridružio se Vučiću u optužbama da su studenti strani plaćenici. To je čudna optužba od strane onih koji prave budžete svojih vlada na zaduživanju kod stranaca i koji im u zamjenu za podršku nude zemljište, rijeke, rude... Promjene koje se dešavaju na Zapadu moraju zahvatiti i Balkan, barem posljedično. Sarajevo, Podgorica i Priština dobili su priliku da svoje stavove još jednom predstave i da traže angažovanje Zapada u ovom dijelu svijeta na drugim osnovama. Periodično gašenje požara međunarodnim vojnim snagama je užasna politika, a podilaženje autokratama i političarima koji ovaj dio Evrope vide kao mjesto na kome ne važe evropske norme je unaprijed upisan poraz. Tome nas uči historija. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Protekle sedmice agencije su javile da je u sirijskim provincijama Latakija i Tartus došlo do okršaja „ostatka snaga režima Bashara al-Assada“ i snaga odanih vlastima u Damasku. Društvene mreže su preplavile snimke likvidacija alevitskih civila. Foto: Ilustracija Zadnji dani vlasti Bashara al-Assada još uvijek su misterija za javnost, odnosno čini se da postoji zavjera šutnje o detaljima tog događaja. Još niko nije ispričao potpunu priču o tome kako se za par dana slomila vojska koja je ratovala više od decenije. Tačnije, nije ni jasno da li je vojska slomljena kao takva, da li su se sve snage razoružale, da li su svi napustili državu… Mediji bliski libanskom Hezbollahu opisali su tih dana dio drame u okolini grada Homs, a što se pokazalo kao ključni poraz Assadove vlade. Naime, Homs je važna raskrsnica i povezuje glavni grad Damask i priobalni dio Sirije gdje uglavnom žive aleviti kojima pripada Assad i mnogi drugi bivši sirijski zvaničnici. Pomenuti mediji su pisali da su za odlučujuću bitku za Homs stigli neki od najboljih Hezbollahovih boraca, uprkos ratu sa Izraelom. U nekoliko manjih okršaja Hezbollahovi borci odnijeli su pobjede, a onda su počele da se dešavaju javnosti neobjašnjive stvari. Sirijska vojska je došla do pripadnika Hezbollaha i drugih milicija i tražila da se povuku i predaju impozicije. Ubrzo nakon toga, vojska je te iste pozicije predala sirijskoj Al-Qaedi koja se davno preimenovala u Hayat Tahrir al-Sham (HTS) i sada stoluje u Damasku uz razumijevanja Zapada i brojnih drugih država. Gdje su otišle sirijske trupe i njeni najistaknutiji borci široj javnosti za sada nije poznato. Mediji su izvjestili da je dio vojske otišao u Irak, dio u Liban, a dio se predao novim vlastima i poslije toga otpušten. Međutim, neke od najelitnijih jedinica Assadove vojske navodno su se povukle u Alevitske planine, koje su prirodna granica između sirijske obale i unutrašnjosti Sirije i područje koje naseljavaju manjinski aleviti. Tokom trajanja pobune protiv Assada taj prostor ostao je u rukama vlasti uprkos napadima pobunjenika i terorista iz desetina država. Upravo to područje je protekle sedmice bilo mjesto okršaja novih sirijskih vlasti i pobunjenika koji su navodno bili dio Assadove vojske. Također, taj dio Sirije bio je mjesto likvidacije civila od strane HTS-a ili njima bliskih grupa. Na video materijalima koje su napadači podjelili na internetu, vidi se kako muče i likvidiraju alevitske civile, nazivajući ih „nevjernicima“ i „svinjama“. Prema informacija Sirijske opservatorije za ljudska prava iz Ujedinjenog Kraljevstva od subote, a koja je od svog osnivanja bila nastrojena protiv Assada, ubijeno je više od hiljadu ljudi, od čega su oko 745 civili i među njima ima žena i djece. Ostali nastradali su iz redova novih sirijskih vlasti i pobunjenika. Sektaška podjela Vođa HTS-a Ahmed al-Sharaa, koji je sunit i danas de facto predsjednik Sirije, više je puta rekao da neće biti sektaškog nasilja i da nova vlast pruža ruku saradnje svima. Likvidacije protivnika njegovi ljudi su pravdali da su tobivši pripadnici Assadovog režima koji su činili zločine nad sunitima i protivnicima režima. Al-Sharaa je u petak poručio da snage sigurnosti ne bi trebale „pretjerati u svom odgovoru… jer ono što nas razlikuje od našeg neprijatelja je naša posvećenost našim vrijednostima“. Uz podršku snagama koje nastoje da slome pobunu i gone Assadove pristalice, on je dodao da „kada odustanemo od svog morala, mi i naš neprijatelj završavamo na istoj strani“ i rekao da civile i zarobljenike ne treba maltretirati. Šta se tačno dešava u Siriji ovih dana još uvijek ima najmanje dvije verzije. Ali po onome što javnost zna, u zasjedama navodno bivših Assadovih vojnika ubijene su desetine vojnika nove vlasti. Pripadnici HTS-a navodno su ubili stotine civila.U izvještajima iz Sirije se navodi da su hiljade civila spas potražile u ruskim vojnim bazama koje još uvijek tamo postoje. Među njima su i sirijski kršćani koji se sklanjaju u strahu od HTS-a i povezanih milicija. Iz Damaska kažu da su snage koje su izvršile napad „odane Assadu“. Javnost nema nikakvih informacija da li Assad održava bilo kakvu vezu sa nekim snagama u Siriji, jer je mjesecima u Moskvi pod zaštitom ruskih vlasti. Malo vjerovatno je da bi Assad iz Rusije bez dozvole Kremlja mogao naređivati bilo kome. Najveći mediji sa Zapada slabo se interesuju za Siriju nakon Assadovog pada, jer je glavni cilj vlada Zapada u toj zemlji postignut kada je režim pao. Budući da je „sirijska opozicija“ sada došla na vlast, a godinama je imala medijsku i svaku drugu pomoć od velikog dijela Zapada, dio medija je odlučio da priče iz Sirije budu sporedne. Treba se prisjetiti reakcija medija i zvaničnika sa Zapada kada su sirijske snage pod vodstvom Assada činile ili bile optuživane za zločine protiv civila. Zločini nad civilima iz sekte kojoj Assad pripada sada Zapadu nisu važni. Nasilje u dijelu Sirije gdje žive aleviti se očekivalo od momenta kada je Assad napustio Siriju. Bilo je jasno da će nove vlasti tražiti osvetu i kazniti istaknute članove prethodne vlasti, a da će posebno strani ratnici, uglavnom pripadnici salafističke sekte, pokazati okrutnost prema „nevjernicima“,što praktično znači da bi njihova žrtva mogao biti bilo ko. Al-Sharaa je takve scene uglavnom spriječio u Damasku, ali širom Sirije to nije u stanju. Za takvo držanje postoji nekoliko razloga. Prvi je to što nova vlast traži legitimitet i želi se predstaviti kao inkluzivna. Drugi razlog je taj što dio snaga koje su rušile Assada, al-Sharaa ne kontroliše. Treći razlog je to što nova sirijska vlast ne kontroliše čitavu teritoriju zemlje. Na sjeveroistoku države Kurdi podržani Sjedinjenim Američkim Državama odbijaju da se potčine Damasku, a do samih predgrađa glavnog grada došla je izraelska vojska, bez otpora HTS-a i al-Shaare. Pobuna u Latakiji i Tartusu govori da se i drugi ne mire sa trenutnim stanjem. Al-Sharaa svoju politiku objašnjava slabošću centralne vlasti i razorenošću Sirije. Ali sve je više onih koji u tu priču ne vjeruju. Ne tako davno Al-Sharaa je, kao pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, ratovao protiv Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Irana, Iraka, Sirije, Hezbollaha i brojnih šiitskih milicija. Njegovo sklanjanje pred izraelskom vojskom i lov na „ostatke režima“ drugi su stavili pod lupu. Na primjer, neke sirijske grupe su imale okršaje i sa libanskom vojskom i pripadnicima Hezbollaha u pograničnom prostoru dvije države, dok je Al-Sharaa poručivao da su najveća opasnost za njegovu vlast Iran i njegovi saveznici. Al-Sharaa istovremeno žmiri na napade Izraela i najave premijera Benjamina Netanyahua da će njegova vojska braniti manjinske Druze, koji žive na strateški važnoj Golanskoj visoravni i poslao vojsku do predgrađa Damaska. Netanyahu je poručio je neće „ekstremistima“ u Damasku dozvoliti da napadaju Druze, nakon što je došlo do razmjene vatre između dvije suprostavljene milicije, od kojih je jedna navodno odana vlastima, a druga pripadnicima tog manjninskog naroda. Izraelski premijer tako crta novu kartu Sirije izbijajući na sirijsku strane planine Hermon, što mu omogućava stratešku prednost u odnosu na snage Damaska i stvara uslove da libanski Hezbollah dovede u poluokruženje svojim snagama, odnosno gotovo potpuno okruženje jer HTS tu šiitsku grupu vidi kao neprijatelja. Pobuna ili društveni dogovor? Pokolje alevitskih civila osudio je Iran, a libanski Hezbollah odbacio optužbe da stoji iza napada na snage odane vlastima u Damasku. Turska i Saudijska Arabija su podržale režim u Damasku. Prošlosedmični sukob nije prvi ove vrste koji je zabilježen od pada Assada. Ostaci vojske i razne grupe napadale su vladine snage iz zasjeda i u drugim dijelovima zemlje, a stradanje civila također je zabilježeno po sličnom scenariju kao u Latakiji i Tartusu ali u puno manjem obimu. Sve to može biti uvod u obnovu sukoba u Siriji, koji bi opet mogli uključiti brojne države. Slomom Assadovog režima iz sirijskogrebusa ispao je Iran, a u igru je ušao Izrael. Turska, Sjedinjene Države i Rusija su i dalje u igri. Dakle, u Siriji i danas imaju najmanje četiri strane vojske od kojih najmanje dvije nisu pozvane od strane centralnih vlasti u Damasku. Ove razlike al-Sharaa je pokušavao pomiriti u nekoliko svojih izjava. Neki napredak je postignut, ali pobunjeni Kurdi odbijaju položiti oružje, uzdajući se u Washington i američku vojsku, uprkos prijetnjama Turske da se razoružaju. Alevitske vođe zamjeraju novom vladaru Sirije izostanak pregovora sa njihovim prvacima, iako je obećao inkluziju svih sirijskih grupa i zajednica. Agencije navode da još uvijek nije došlo do sastanka alevitskih predstavnika i novog sirijskog vođe, niti da ima najava da će se to desiti, za razliku od drugih manjinskih grupa. Al Sharaa je vratio optimizam kod velikog broja stanovnika Sirije kada se sastao sa Walidom Jumblattom,vođom Druza, a onda i sa Josephom Aounoom, kršćanskim predsjedikom Libana. Pored njih, Al-Sharaa je sreo najviše zvaničnike Turske, Katara, Saudijske Arabije, mnogih država Evropske unije i predstavnike Sjedinjenih Američkih Država, pa čak i predsjednika Egipta Abdela Fattaha el-Sisija, koji je poznat kao sekularni političar i kao neko ko Muslimansko bratstvo, blisko novim sirijskim vlastima, drži za terorističku organizaciju. Međutim, indikativno je da nema sastanaka sa predstavnicima alevita, a koji su ogranak šiita. Zatim, meta vlasti u Damasku je i šiitski Hezbollah. Pored toga što se trude da spriječe Iran da Hezbollahu kopnenim putem preko Iraka i Sirije dostavi oružje, zabilježeni su i pogranični okršaji u kojima je učestvovala i vojska Libana. Početkom prošlog mjeseca al-Sharaa je rekao da je „prisustvo iranskih milicija pod prethodnim (sirijskim) režimom predstavljalo stratešku prijetnju cijelom regionu“, i da Teheran „podstiče nestabilnost“ u mnogim državama, a što je nastavak njegovog odnosa prema Iranu od trenutka kada je javnost čula za njega. Nova Sirija Al-Sharaa je obećao da neće graditi državu u kojoj ćejedan čovjek sam odlučivati, ali još uvijek nema naznaka kada će se moći formirati političke stranke i kada će biti održani izbori za najviša tijela u Siriji. Sa druge strane, neke grupe, posebno alevitske, imaju strah da nad njima vlada bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaedi. Metode rada tih grupa Sirijici su dobro upoznali u proteklim godinama. Al-Sharaa nije jedini. Na drugim pozicijama imenovani su razni „emiri“ iz te dvije grupe, a za koje se vežu najteže optužbe. Zato je sirijsko pitanje još uvijek otvoreno, dok se mnogi pitaju da li Sirija kao država postoji. Ali i ako postoji kao država, sigurno ne postoji kao sekularna arapska republika, kao jedna od uzdanica panarabizma. Nova sirijska vlast primat daje šerijatu. Problem nastaje u tumačenju vjerskih zakona i njihovoj primjeni, uz činjenicu da mnogi Sirijci iz svih sekti žele sekularnu državu kakva je do skora bila. I tu leži jedna od najvećih dilema za novu vlast – koje društveno uređenje izabrati i kako sektama dozvoliti da budu ono što jesu, odnosno da li nametnuti primat jedne nad drugima. Nova vlast je rekla da je digla ustanak protiv Assada jer je, između ostalog, favorizovao sektu iz koje potiče. Ali i kada bi al-Sharaa pronašao spasonosno riješenje ni onda ne bi bio u stanju da sam odlučuje. Ponašanje, na primjer, Izraela na jugu Sirije i držanje Zapada prema njemu govori da oni od njega očekuju određeni obrazac ponašanja, a što prevashodno znači da ne ugrožava interese Tel Aviva, ili će mu u protivnom pod raznim izgovorima uvoditi sankcije i oduzimati teritorije. I nisu jedini. Svoje interese u Siriji imaju i Turska, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arpaski Emirati. Ako al-Sharaa sve to može da trpi pitanje je da li mogu i hoće mnogi Sirijci izmučeni dugogodišnjim ratom. Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net .

In recent weeks, political actors from Bosnia and Herzegovina and Serbia have been discussing how the region is at a turning point. Although their motivations differ, they are correct—the underlying tensions and divisions in the region have become undeniable. Photo: Aleksandar Vučić and Milorad Dodik The recent verdict against Milorad Dodik for ignoring the High Representative’s decisions has exposed a decades-old truth. Despite denial by some in Sarajevo and the West, the former Yugoslav region is divided into two political camps. One camp envisions this part of Europe where wealthy autocrats lead feuding tribes from one battle to the next. The other seeks membership in the European Union and NATO. Following the principle that "what is allowed to Jupiter is not allowed to the ox," Dodik is trying to "prove" that the court has no right to judge. But even if it were as Dodik claims—and it is not—he and his political allies established this court. Thousands of citizens of Bosnia and Herzegovina have appeared before this court and accepted its verdict. Aleksandar Vučić, the leader of the "Serbian world," who has long presented himself as a regional peacemaker, has supported Dodik. It did not occur to Vučić to say that court decisions must be respected and that justice can be sought through other legal avenues. Vučić should know this, given that he often emphasizes that he was an excellent law student. Foreign Influence Nenad Stevandić, the president of the assembly of Republika Srpska—the Serb-dominated entity within Bosnia and Herzegovina—which Dodik governs, said that " in everything it does, Republika Srpska is not alone or isolated, as it has the understanding of Serbia, Hungary, and Croatia ." His actions during the aggression against Bosnia and Herzegovina should be addressed by courts. All major Western powers have expressed support for the institutions of Bosnia and Herzegovina, including the United States, the European Union, France, Germany, the United Kingdom, Italy, Spain, NATO, and the OSCE. The stance of those Stevandić relies on is likely supported by Russia, at least until the moment they begin trading with the West. In one such exchange, the Kremlin "sold out" Slobodan Milošević. In his book Midnight Diaries, former Russian President Boris Yeltsin wrote about how the West was handed "one of the most cynical politicians they had to deal with," asserting that Milošević committed crimes against non-Serbs and that the Kremlin defended Belgrade solely for Moscow's interests. On the other hand, there are the countries that were once ideals for Yeltsin and, for many years, for Vladimir Putin and Dmitry Medvedev as presidents and prime ministers of Russia. These same Western countries have been "sold" services by Balkan politicians, often to the detriment of their states. Those genuinely committed to the Euro-Atlantic path for this part of the world are trying to open the eyes of the West and are calling on Washington and Brussels to change their policy toward the Balkans. A Warning from Washington The aforementioned Western powers have issued various statements about the events in Bosnia and Herzegovina, pledging to help domestic institutions do what they are paid to do. But one of these comments has shown the international public the real role on the Balkan political stage. The second-ranking official in the U.S. Senate, Republican Chuck Grassley, one of the most important U.S. officials, said that the region is threatened by war, genocide, and a refugee crisis. Grassley also stated that Dodik is aided by "separatists among Bosnian Croats" in undermining Bosnia and Herzegovina and warned them that this would not end well for them. Some dismissed Grassley's remarks from the axis Stevandić appeals to for "understanding," but numerous pieces of evidence suggest the senator spoke the truth. The war against Bosnia and Herzegovina has been ongoing for decades, and nationalist elites in Belgrade and Zagreb have adapted their methods to the circumstances over the years. This was also evident during the formation of the current Council of Ministers of Bosnia and Herzegovina, when Dodik and the president of the Croatian Democratic Union, Dragan Čović, selected the "Muslim representation." The diplomatic offensive by the West against Russia and its partners in Europe, due to the aggression against Ukraine, was survived by the duo in a "pro-European government" that has not brought much to Bosnia and Herzegovina. Before U.S. Secretary of State Marco Rubio spoke about the situation in Bosnia and Herzegovina, Dodik talked about changed and favorable circumstances in international politics, while his partners from Mostar spoke of "legitimate representation," the meaning and essence of which even their biggest advocates cannot explain in two coherent sentences. Senator Grassley, from a prominent position, painted the problem Bosnia and Herzegovina faces and practically explained the core issue to the American public—institutions controlled by ethnic groups. The fact that a verdict against one man could lead to another genocide speaks to the absurdity of Bosnia and Herzegovina's political system. This is an admission from Washington that the Dayton Constitution has expired. From Kosovo to Bosnia and Herzegovina If the political matrix is repeating itself across the region, its source is likely at one address. In recent years, we have witnessed similar rebellions as part of the struggle for the "Serbian world." Kosovo, Montenegro, and Bosnia and Herzegovina are under constant threat of ethnic conflicts, with political and police organs looking to Belgrade refusing obedience. Protests organized by the government and the church feature Russian flags and images of Vladimir Putin. Since taking power, Vučić has pushed the former Yugoslav region to the brink of crisis. Although, for example, Boris Tadić did not abandon Greater Serbian ideas, he did not threaten violence. Yet, Vučić enjoys the support of much of the West because he supposedly maintains peace. However, in practice, he is turning the Balkans into its worst version—a place of captured institutions, selective courts, and corruption so rampant that it kills random passersby, as shown by the collapse of the roof at the Novi Sad railway station. Protests against the captured state have been ongoing for months and could reach a turning point this weekend, indicating that a large number of Serbian citizens are tired of Vučić's Potemkin villages. The low turnout at Dodik's rallies shows the same on the other side of the Drina, not just because the population has fled Bosnia and Herzegovina during the rule of "patriots." We have also seen Vučić fabricating reality in recent days. First, he went to Banja Luka to support Dodik, then invited him to Serbia to address the parliament, which was supposed to discuss Bosnia and Herzegovina, only to publicly ask him not to come. Meanwhile, Dodik insulted those protesting in Serbia and joined Vučić in accusing students of being foreign mercenaries. This is a strange accusation from those who build their government budgets by borrowing from foreigners and, in exchange for support, offer them land, rivers, and minerals. The changes happening in the West must also affect the Balkans, at least consequentially. Sarajevo, Podgorica, and Priština have been given another opportunity to present their positions and call for Western engagement in this part of the world on a different basis. Periodically extinguishing fires with international military forces is a terrible policy, and pandering to autocrats and politicians who see this part of Europe as a place where European norms do not apply is a pre-written defeat. History teaches us this. The article was previously published on nap.ba .

Last week, agencies reported clashes between "remnants of the Bashar al-Assad regime" and forces loyal to the Damascus government in the Syrian provinces of Latakia and Tartus. Social media has been flooded with footage of the killings of Alawite civilians. Photo: Illustration The final days of Bashar al-Assad's rule remain a mystery to the public, with a conspiracy of silence seemingly surrounding the details of the event. No one has yet provided a full account of how an army that fought for over a decade collapsed in just a few days. More precisely, it is unclear whether the military was truly defeated, whether all forces were disarmed, or whether everyone abandoned the country. Media outlets close to Lebanon's Hezbollah described part of the drama in the vicinity of the city of Homs during those days, which proved to be a key defeat for Assad's government. Homs is an important crossroads, connecting the capital Damascus and the coastal region of Syria, where Alawites, to whom Assad and many other former Syrian officials belong, predominantly live. These media outlets reported that some of Hezbollah's best fighters arrived for the decisive battle for Homs, despite the ongoing war with Israel. In several smaller clashes, Hezbollah fighters emerged victorious, but then inexplicable events began to unfold. The Syrian army approached Hezbollah and other militia members, demanding their withdrawal and surrender of positions. Shortly thereafter, the army handed over those same positions to the Syrian Al-Qaeda, which had long since rebranded as Hayat Tahrir al-Sham (HTS) and now sits in Damascus with the understanding of the West and numerous other countries. Where the Syrian troops and their most prominent fighters have gone remains unknown to the wider public. Media reports suggest that part of the army went to Iraq, part to Lebanon, and part surrendered to the new authorities and were subsequently dismissed. However, some of the most elite units of Assad's army reportedly retreated to the Alawite Mountains, a natural boundary between the Syrian coast and the interior, inhabited by the minority Alawites. During the rebellion against Assad, this area remained under government control despite attacks by rebels and terrorists from dozens of countries. Just last week, this area was the site of clashes between the new Syrian authorities and rebels allegedly part of Assad's army. This part of Syria was also the scene of civilian killings by HTS or groups affiliated with them. In video footage shared online by the attackers, Alawite civilians are seen being tortured and killed, labeled as "infidels" and "pigs." According to information from the UK-based Syrian Observatory for Human Rights, which has been anti-Assad since its inception, over a thousand people have been killed since Saturday, including around 745 civilians, among them women and children. The remaining casualties were from the ranks of the new Syrian authorities and rebels. Sectarian Division HTS leader Ahmed al-Sharaa, a Sunni and de facto president of Syria, has repeatedly stated that there will be no sectarian violence and that the new government extends a hand of cooperation to all. His forces justified the killings of opponents by claiming they were former members of Assad's regime who committed crimes against Sunnis and regime opponents. On Friday, al-Sharaa warned that security forces should not "overreact... because what sets us apart from our enemy is our commitment to our values." With the support of forces aiming to quell the rebellion and pursue Assad loyalists, he added that "when we abandon our morals, we and our enemy end up on the same side," stating that civilians and prisoners should not be mistreated. What exactly is happening in Syria these days still has at least two versions. But based on what the public knows, dozens of soldiers from the new government have been killed in ambushes by alleged former Assad soldiers. HTS members reportedly killed hundreds of civilians. Reports from Syria indicate that thousands of civilians have sought refuge in Russian military bases still present in the country. Among them are Syrian Christians fleeing fear of HTS and affiliated militias. Damascus claims that the forces behind the attacks are "loyal to Assad." The public has no information on whether Assad maintains any connection with forces in Syria, as he has been under Russian protection in Moscow for months. It is unlikely that Assad could issue orders from Russia without Kremlin approval. Major Western media outlets have shown little interest in Syria since Assad's fall, as the primary goal of Western governments in the country was achieved with the regime's collapse. Since the "Syrian opposition" has now come to power, having received media and other support from much of the West for years, some media have decided to relegate Syrian stories to the background. It is worth recalling the reactions of Western media and officials when Assad-led Syrian forces committed or were accused of crimes against civilians. Crimes against civilians from Assad's sect are now of little importance to the West. Violence in the part of Syria where Alawites live was expected from the moment Assad left the country. It was clear that the new authorities would seek revenge and punish prominent members of the previous regime, and that foreign fighters, mostly from Salafist sects, would show cruelty towards "infidels," meaning practically anyone could be their victim. Al-Sharaa has largely prevented such scenes in Damascus, but he cannot control the entire country. There are several reasons for this. First, the new government seeks legitimacy and wants to present itself as inclusive. Second, al-Sharaa does not control all the forces that overthrew Assad. Third, the new Syrian government does not control the entire territory of the country. In the northeast, Kurds supported by the United States refuse to submit to Damascus, and Israeli forces have reached the outskirts of the capital without resistance from HTS or al-Sharaa. The rebellion in Latakia and Tartus indicates that others are also dissatisfied with the current situation. Al-Sharaa explains his policy by the weakness of the central government and the devastation of Syria. But more and more people are skeptical of this narrative. Not long ago, al-Sharaa, as a member of ISIL and Al-Qaeda, fought against the United States, Russia, Iran, Iraq, Syria, Hezbollah, and numerous Shiite militias. His retreat from the Israeli army and hunt for "remnants of the regime" have raised eyebrows. For example, some Syrian groups have clashed with the Lebanese army and Hezbollah in the border area between the two countries, while al-Sharaa has claimed that Iran and its allies are the greatest threat to his rule. Al-Sharaa has simultaneously turned a blind eye to Israeli attacks and Prime Minister Benjamin Netanyahu's announcements that his army will protect the minority Druze, who live on the strategically important Golan Heights, and sent troops to the outskirts of Damascus. Netanyahu warned that he would not allow "extremists" in Damascus to attack the Druze after an exchange of fire between two opposing militias, one allegedly loyal to the government and the other belonging to the minority group. The Israeli Prime Minister is thus redrawing the map of Syria by advancing into the Syrian side of Mount Hermon, giving him a strategic advantage over Damascus forces and creating conditions to semi-encircle Hezbollah, as HTS views the Shiite group as an enemy. Rebellion or Social Agreement? The massacre of Alawite civilians has been condemned by Iran, while Lebanese Hezbollah has denied accusations of being behind attacks on forces loyal to Damascus. Turkey and Saudi Arabia have supported the Damascus regime. Last week's conflict is not the first of its kind since Assad's fall. Remnants of the army and various groups have ambushed government forces in other parts of the country, and civilian casualties have been recorded in similar scenarios to Latakia and Tartus, albeit on a smaller scale. All this could be a prelude to renewed conflict in Syria, potentially involving numerous countries. With the collapse of Assad's regime, Iran has been pushed out of the Syrian chessboard, and Israel has entered the game. Turkey, the United States, and Russia remain players. Thus, Syria today has at least four foreign armies, at least two of which were not invited by the central government in Damascus. Al-Sharaa has attempted to reconcile these differences in several statements. Some progress has been made, but rebel Kurds refuse to lay down their arms, relying on Washington and the US military, despite Turkish threats to disarm. Alawite leaders criticize the new Syrian ruler for failing to negotiate with their leaders, despite promising inclusivity for all Syrian groups and communities. Agencies report that there has yet to be a meeting between Alawite representatives and the new Syrian leader, nor are there any indications that such a meeting will occur, unlike with other minority groups. Al-Sharaa has restored optimism among many Syrians after meeting with Walid Jumblatt, leader of the Druze, and Joseph Aoun, the Christian president of Lebanon. In addition to them, al-Sharaa has met with senior officials from Turkey, Qatar, Saudi Arabia, many EU countries, and representatives of the United States, even Egyptian President Abdel Fattah el-Sisi, known as a secular politician who considers the Muslim Brotherhood, close to the new Syrian government, a terrorist organization. However, it is indicative that there have been no meetings with Alawite representatives, who are a branch of Shiites. Additionally, the target of the Damascus government is the Shiite Hezbollah. Beyond efforts to prevent Iran from supplying Hezbollah with weapons via land routes through Iraq and Syria, border clashes involving the Lebanese army have also been recorded. Earlier this month, al-Sharaa stated that "the presence of Iranian militias under the previous (Syrian) regime posed a strategic threat to the entire region," and that Tehran "encourages instability" in many countries, continuing his stance on Iran since he became known to the public. The New Syria Al-Sharaa has promised not to build a state where one man makes all decisions, but there are still no signs of when political parties will be allowed to form or when elections for Syria's highest bodies will be held. On the other hand, some groups, particularly Alawites, fear being ruled by a former member of ISIL and Al-Qaeda. Syrians are well acquainted with the methods of these groups from recent years. Al-Sharaa is not alone. Various "emirs" from these two groups have been appointed to other positions, facing serious accusations. Thus, the Syrian question remains open, with many wondering if Syria exists as a state. But even if it exists as a state, it certainly does not exist as a secular Arab republic, a bastion of pan-Arabism. The new Syrian government prioritizes Sharia law. The problem lies in interpreting religious laws and their application, given that many Syrians from all sects desire a secular state as it once was. This presents one of the greatest dilemmas for the new government—choosing a social order and allowing sects to be what they are, or imposing the dominance of one over the others. The new government has stated that it rose against Assad because, among other reasons, he favored the sect from which he hails. But even if al-Sharaa finds a salvific solution, he would not be able to decide alone. The behavior of, for example, Israel in southern Syria and the West's stance towards it indicate that they expect a certain pattern of behavior from it, primarily meaning it does not threaten Tel Aviv's interests, or else they will impose sanctions and seize territories under various pretexts. And they are not the only ones. Turkey, Qatar, Saudi Arabia, and the United Arab Emirates also have interests in Syria. Whether al-Sharaa can endure all this is a question, as is whether many war-weary Syrians can or will. This article was previously published on PISJournal.net .

"America is back," Trump began his address, which lasted just under one hour and forty minutes—the longest speech by any U.S. president at a joint session of Congress. Photo: President Trump delivers a fiery address to Congress, doubling down on 'America First' amid cheers and jeers. On Tuesday night (local time), U.S. President Donald Trump delivered a speech before both houses of Congress. U.S. presidents often use such addresses to call for unity and highlight challenges facing the nation. But not Trump. In his world, everything is rosy—except the politics of defeated American Democrats. "America is back," Trump began his speech, which lasted just under one hour and forty minutes, the longest by any U.S. president at a joint session of Congress. His addresses during his first term averaged around eighty minutes, suggesting he was particularly inspired for this performance. Trump was frequently interrupted by applause from politicians and dignitaries, as well as his applause directed at individuals he mentioned who were present in the chamber. The hall, often synonymous with serious politics, resembled a sports arena where the crowd cheers and applauds their favorites. To complete the sports arena atmosphere, Democratic Congressman Al Green, who was escorted out of the chamber just minutes after Trump began speaking, shouted and heckled Trump, claiming he "has no mandate" and refusing to sit down. House Speaker Mike Johnson, a Trump ally, stated that Green had "terribly made history." Some Democrats held signs reading "False" and "Musk Steals," targeting the world’s richest man, whom Trump’s critics call the "real president" of the United States, highlighting his influence in the White House. Elon Musk was in the audience and received strong applause after Trump praised his work in the "Office of Government Efficiency." Trump Against All Odds Trump remained undeterred by the behavior of some Democrats. From start to finish, he maintained the same energy, never relenting in proclaiming himself and his policies as the greatest in U.S. history while portraying his political opponents as the exact opposite. He presented arbitrary and false data, made threats... Some media outlets fact-checked Trump’s claims and concluded he had uttered many falsehoods. Some statements were difficult to assess. "We’ve achieved more in 43 days than some administrations have in four or eight years, and we’re just getting started," he said, touting his administration’s successes. For those outside the U.S., however, this was the least of the issues with Trump’s speech. He threatened certain countries, repeating that he would "take the Panama Canal back from Panama" and that Greenland would "one way or another" belong to Washington. Trump’s remarks about other nations often sounded like a call for submission, disregarding their positions. Nearly every mention of foreign countries or international agreements was framed as "cheating" the U.S., even as he spoke of a "golden age" under his presidency. As proof of success, he cited executive orders signed since returning to the White House. Ideological Warfare The most critical part of Trump’s address was his continued feud with the minority Democrats in Congress and former President Joseph Biden, whose political career appears to have ended with his term. Targeting Biden was no accident and likely signals the revenge many feared when Trump returned to the White House. Undoubtedly, Trump used the congressional address to legally and legitimately dismantle Biden administration policies. From the same podium, Biden had targeted Trump long before the November presidential elections. Trump’s spin doctors framed LGBTQ+ issues and ‘woke culture’ as symbols of America’s decline. He pinned these policies—some even backed by Republicans and parts of their base—on Democrats. Such easy targets, Trump attacked by citing U.S. funds funneled to Lesotho, Serbia, Moldova, Uganda, and others—tens of millions wasted, he claimed. Many voters will support this. It’s easy to argue that an over-indebted nation like the U.S. should not send millions abroad for programs voters wouldn’t support in their neighborhoods. To Americans struggling to feed themselves, the idea of sending U.S. funds for social inclusion programs in Peru or Colombia sounds absurd. Support for Trump’s stance will grow, especially if economic hardships persist and his narrative dominates. This is how Trump aims to bury the policies he defeated in the presidential election. This ideological battle, spanning various spheres of life, will be Trump’s trump card on the domestic political scene. Regardless of results in other areas, his administration will leverage its elimination of all genders except male and female, its protection of women’s sports from transgender athletes, and its removal of gender-inclusive language. Trump will "export" this worldview to regions where his political allies and followers of so-called conservatism—claiming to "save ordinary people from the evil left"—still exist, despite the left having largely abandoned such rhetoric decades ago. Through this framework, Trump will garner global sympathy and strengthen U.S. influence in certain regions. However, this won’t change the fact that the U.S. and the West need change, as problems pile up. Divisions among Western nations are growing, and Trump fuels them. In Biden’s speeches, there was at least hope for cooperation and the need for allies. In Trump’s worldview, even the closest ally can become an enemy. During his congressional speech, he reinforced this by implying that Democrats and U.S. allies have only done wrong. Some Republicans, aware of this, will likely push Trump toward positions held by past administrations, regardless of party affiliation. Otherwise, talk of the United States "we once knew" will resurface quickly. The article was previously published on nap.ba .

U noći sa utorka na srijedu po našem vremenu, američki predsjednik Donald Trump održao je govor pred oba doma Kongresa. Ovakva obraćanja američki predsjednici često su koristili kao priliku da pozovu na zajedništvo i ukazivali su na izazove koji stoje pred državom. Ali ne i Trump. U njegovom svijetu sve je ružičasto, osim politike poraženih američkih demokrata. Foto: Američki predsjednik Donald Trump održao je žestok govor u Kongresu, snažno ističući kako je 'Amerika na prvom mjestu' uz podršku i kritike. „Amerika se vratila“, počeo je Trump svoje obraćanje koje je trajalo nešto manje od jednog sata i četrdeset minuta, što je najduži govor nekog američkog predsjednika na zajedničkoj sjednici oba doma Kongresa. Da je Trump bio posebno inspirisan za ovaj nastup govori i činjenica da su njegova obraćanja sa ovog mjesta u prvom mandatu trajala u prosjeku oko osamdeset minuta. Trumpa su prekidali brojni aplauzi političara i zvanica, ali i njegovi aplauzi upućeni osobama koje je pominjao, a koje su bile u sali. Tako je dvorana, koja je često sinonim za mjesto ozbiljne politike, ličila na sportsku arenu u kojoj publika aplauzima i uzvicima pozdravlja svoje miljenike. Da bi ugođaj sportske arene bio potpun potrudio se i demokratski kongresmen Al Green, kojeg je osiguranje udaljilo iz dvorane samo nekoliko minuta nakon što je Trump počeo govoriti. On je vikao i dobacivao Trumpu da „nema mandat“ i odbijao da sjedne. Predsjedavajući Predstavničkog doma Mike Johnson, blizak Trumpu, rekao je da se „Green upisao u historiju na strašan način“. Dio demokrata držao je natpise na kojima je stajalo „Netačno“ i „Musk krade“, ciljajući na najbogatijeg čovjeka na svijetu kojeg Trumpovi kritičari zovu stvarnim predsjednikom Sjedinjenih Država, a što ističe njegovu ulogu u Bijeloj kući. Elon Musk je bio u publici i također je dobio snažne aplauze nakon što je Trump pohvalio njegov rad u Odjelu za vladinu efikasnost .
Trump protiv svih Trump se nije dao omesti uprkos ponašanju dijela demokrata. Od prvog do posljednjeg trenutka svog obraćanja pokazivao je istu energiju i ni u jednom trenutku nije odustao od toga da sebe i svoju politiku proglašava za najbolje u historiji Sjedinjenih Američkih Država, a da političke protivnike portretira potpuno suprotno od toga, da iznosi proizvoljne i netačne podatke, da prijeti... Neki mediji provjerili su tačnost Trumpovih tvrdnji i došli do zaključka da je izrekao mnogo neistina. Neke od izjava teško je ocijeniti na bilo koji način. „Postigli smo više u 43 dana nego neke administracije za četiri ili osam godina i tek smo počeli“, rekao je hvaleći uspjehe svoje vlade. Ali to je za neke ljude van Sjedinjenih Država najmanji problem u Trumpovom govoru. Trump je prijetio nekim državama te ponovio da će Panamski kanal uzeti od Paname i da će Grenland „na ovaj ili onaj način“ pripasti Washingtonu. Trumpov govor o drugim državama ponekad je djelovao kao poziv na pokoravanje, bez uvažavanja bilo čije pozicije. Gotovo svako pominjanje drugih država i međunarodnih ugovora opisao je kao potkradanje Sjedinjenih Država, dok je prije i poslije toga govorio o „zlatnom dobu“ u državi čiji je predsjednik. Kao dokaz uspjeha naveo je izvršne naredbe koje je potpisao od kada se vratio u Bijelu kuću. Ideološki rat Međutim, najvažniji dio u Trumpovom obraćanju je nastavak njegovog obračuna sa u Kongresu manjinskim demokratama i bivšim predsjednikom Josephom Bidenom, koji je po svemu sudeći svoju političku karijeru okončao sa krajem svog predsjedničkog mandata. Ciljanje Bidena nije slučajno i vjerovatno upućuje na revanšizam, čega se mnogi pribojavaju od trenutka kada se vratio u Bijelu kuću. Ali, nema sumnje da je Trump obraćanje pred Kongresom iskoristio da se, što je legalno i legitimno, obračuna sa politikama Bidenove administracije. Sa istog mjesta Biden je ciljao Trumpa mnogo prije predsjedničkih izbora u novembru . Spin majstori iz Trumpovog tima uzeli su LGBTQ+ pitanja i „woke kulturu“ kao simbol sunovrata američkog društva. Sve što je vezano za to, a što su podržavali i neki republikanci bivajući između ostalog i dio te populacije, Trump je pripisao demokratama. Takve politike nije teško napadati, a Trump to radi navodeći gdje je i kako utrošen američki novac. Navodio je Lesoto, Srbiju, Moldaviju, Ugandu... kao mjesta gdje su za ove namjene utrošene desetine miliona dolara. Mnogi birači će to podržati. Nije teško utvrditi da jedna prezadužena država, a što Sjedinjene Države jesu, ne treba širom svijeta slati milione dolara za programe koje birači ne bi podržali ni u svojoj ulici. Amerikancu koji se bori da se prehrani užasno zvuči ideja da se američki novac šalje za programe socijalne inkluzije u Peruu ili Kolumbiji. Broj onih koji će podržati taj Trumpov stav sigurno će rasti, posebno ako dožive ekonomske teškoće i dok taj narativ postaje dominantan. Tako će Trump pokušati pokopati politiku koju je porazio na predsjedničkim izborima . Taj ideološki obračun, a koji će zahvatiti razne oblasti života, biće Trumpova magična karta na domaćoj političkoj sceni. Bez obzira kakve će rezultate imati u drugim oblastima, njegova administracija će koristiti činjenicu da je ukinula sve rodove osim muškog i ženskog, da je ženski sport zaštitila od transrodnih osoba ili da je iz jezika eliminisala riječi koje označavaju takve ljude. Ovakav pogled na svijet Trump će „izvoziti“ tamo gdje su pristalice njegove politike i sljedbenici navodnog konzervativizma koji bi „obične“ ljude trebao spasiti od „zle ljevice“, a koja je suštinski u najvećem dijelu svijeta to prestala biti prije nekoliko decenija. Na toj matrici Trump će skupljati simpatije širom svijeta i ponegdje ojačati američke pozicije. Ipak, to neće promijeniti činjenicu da Sjedinjene Države i Zapad trebaju promjene i da se problemi gomilaju. Podjele među državama Zapada su sve izraženije, a Trump ih podstiče. U Bidenovim obraćanjima je barem bila prisutna nada da je saradnja moguća i da Washington treba saveznike. U Trumpovom poimanju svijeta i najbliži saveznik može biti neprijatelj. U govoru u Kongresu to je potvrdio, sugerišući da su demokrate i američki saveznici radili samo ono što je pogrešno. Dio republikanaca, svjesni navedenog, vjerovatno će u jednom trenutku početi Trumpa gurati na pozicije koje su zauzimale prošle administracije, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. U protivnom, veoma brzo će se govoriti o Sjedinjenim Državama „koje smo nekad poznavali“. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

If Tusk or Starmer know the answer, they will likely find a way to strengthen Europe. Until then, even London’s best intentions to help Kyiv will depend on Washington’s will and strength, as well as European unity in the face of fear of Russia. Photo: UK PM Sir Keir Starmer, flanked by Ukrainian President Volodymyr Zelenskyy (R) and French President Emmanuel Macron (L), at the European leaders summit in London. Last weekend, leaders from numerous Western countries, at the invitation of UK Prime Minister Keir Starmer, gathered in London intending to find a response to Russian aggression in Ukraine, following a series of unexpected moves by U.S. President Donald Trump. Since the end of World War II, the United States has been the driving force behind Anglo-Saxon and Western policy. Until this year, Washington was the place where policies were forged to minimize Moscow’s influence outside Russia to the greatest extent possible. The focus of this policy shifted over time. In the early years after World War II, the emphasis was on Europe, ensuring that Russian tanks from Eastern and Central Europe did not reach the Atlantic. As the years passed, almost the entire world became a battleground between capitalism and communism, Washington and Moscow, with Europe divided by the "Iron Curtain." Eastern Europe and London In recent years, things have changed. China has taken center stage on the global scene, and some old Russian strongholds (such as Warsaw or Prague) have permanently switched sides. However, a drama began on Russia’s borders that has kept Moscow and the West on opposite sides for about a decade. Russia’s aggression against Ukraine in February 2022 is a continuation of the war in the east of the country and the annexation of Crimea in 2014. Now, other factors are at play, as Trump has shaken the Western alliance. Simply put, Trump is not overly focused on containing Russia, as he intends to deal with China, as he did during his first term. But official London has different plans. Any attempt by Russia to push toward Europe’s warm seas and the central part of the continent triggers alarm bells in London. And if London were to try to extend its influence toward Russia’s borders, Moscow would respond harshly, as Ukraine recently experienced when it sought to move closer to NATO and distance itself from Russia. The history of relations between London and Moscow has shaped some of the most important processes in Europe. The two capitals have fought directly and through proxies, supported rivals to the detriment of the other side, and at times jointly drawn spheres of influence. Even alliances in wars against third countries have not changed the fact that London and Moscow view each other’s geopolitical plans as a threat. Since the beginning of the war in Ukraine, London has sided with Kyiv. The UK has allocated enormous resources to the Ukrainian military, sent weapons, trained Ukrainian troops, and exerted diplomatic pressure on Russia... Moscow has not forgotten this. Russian propagandists have repeatedly stated that in the event of a war between NATO and Russia, London should be the first target. Russian media have shown simulations of nuclear strikes on the British Isles, the activation of bombs that could trigger tsunamis and wipe out British cities, and questioned the capabilities of the British military... Perhaps the greatest insult to London is Moscow’s public appeal to Washington to negotiate peace in Ukraine without Europeans, particularly without the British. In these Russian statements, London’s interests are dismissed, and British policy is seen as confrontational. The London Summit Despite all the blows and Trump’s wavering, London has not given up on the fight against Russia. How deeply rooted this policy is in the British political establishment is evidenced by Boris Johnson’s address to parliament shortly before leaving the prime minister’s office. Among the advice he gave to his successors on how to lead the country, he particularly emphasized that they must not abandon Ukraine. Sunday’s summit confirmed that even Labour is following the Conservative Johnson’s guidance. The British, as masters of protocol, paid attention to the smallest details, from showing support for Ukrainian President Volodymyr Zelensky after he clashed with Trump at the White House, to the reception and seating arrangements for those invited to the summit. The "coalition of the willing" was gathered on two sides of the table, with Starmer, Zelensky, and French President Emmanuel Macron presiding in the middle. How important Ukraine is to London was shown by Starmer’s words that this is a "once-in-a-generation" event. Polish Prime Minister Donald Tusk summed up the gravity of the situation with a striking statement: "It’s a paradox, listen to how it sounds: 500 million Europeans are begging 300 million Americans to protect them from 140 million Russians. If you can count—rely on yourself!" The summit sent a message that Kyiv will not surrender to Russia and that those present will help in this fight, although many did not commit to what that aid might look like. At the informal meeting, in addition to the presiding leaders and the Polish prime minister, the heads of state and government of Italy, Germany, Spain, Norway, Finland, Sweden, Denmark, Romania, the Czech Republic, the Netherlands, Canada, the leaders of the European Union, the NATO Secretary General, and the Turkish foreign minister were also present. Starmer and Macron argue that peace in Ukraine is impossible without Kyiv and Europe’s involvement and are asking Trump to bring them to the table with the Russians. In return, the UK and France will try to take on part of the burden of defending Ukraine, relying on European capabilities. "Today we are at a historic turning point," Starmer said from London, explaining that "Europe must take on the burden" and then gain the support of the United States. In other words, continue the policy designed by the Biden administration, for which Trump has no time. Trump’s calls for Europe to arm itself are reaching European leaders, but not quickly enough. In January, Tusk declared that "the era of comfort is over" and called on Europeans to strengthen their military capabilities. Tusk is one of the European leaders who has precisely summarized Europe’s problems and pointed out where the continent should go if it wants to strengthen itself against Russia. From London, at the summit, he noted that Europe and Ukraine have 2.6 million soldiers compared to Russia’s 1.1 million, that Europeans have 2,091 combat aircraft compared to Russia’s 1,224, and that Europeans have 14,400 artillery pieces compared to Russia’s 5,157. In other words, quantity is on Europe’s side. But more important than these numbers is Tusk’s reflection on the "paradox" that 500 million Europeans seek protection from 300 million Americans against 140 million Russians. The most important question is how Europe ended up in this situation and who is to blame. If Tusk or Starmer know the answer, they will likely find a way to strengthen Europe. Until then, even London’s best intentions to help Kyiv will depend on Washington’s will and strength, as well as European unity in the face of fear of Russia. The article was previously published on nap.ba .

Prošlog vikenda lideri brojnih država Zapada, na poziv premijera Ujedinjenog Kraljevstva Keira Starmera, došli su u London sa namjerom da pronađu odgovor na rusku agresiju na Ukrajinu, nakon što je američki predsjednik Donald Trump povukao niz neočekivanih poteza. Foto: Premijer Ujedinjenog Kraljevstva Sir Keir Starmer, okružen ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskijem (desno) i francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom (lijevo), na samitu evropskih lidera u Londonu. Od kraja Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države su udarna pesnica anglosaksonske i politike Zapada. Od tada pa do ove godine Washington je bio mjesto gdje se kovala politika koja je, jednostavno rečeno, trebala da uticaj Moskve izvan Rusije smanji na najmanju moguću mjeru. Do raspada SSSR-a težište te politike se mijenjalo. U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata akcenat se stavljao na Evropu i radilo se o tome da ruski tenkovi iz istočne i centralne Evrope ne prodru do Atlantika. Kako su godine odmicale, gotovo čitav svijet je postao mjesto sukoba kapitalizma i komunizma, Washingtona i Moskve, a Evropu je dijelila „gvozdena zavjesa“. Istok Evrope i London Posljednjih godina stvari se mijenjaju. Dio svjetske pozornice preuzela je Kina, a neka stara ruska uporišta (na primjer Varšava ili Prag) trajno su promijenila stranu. Međutim, na ruskim granicama počela je drama koja već desetak godina Moskvu i Zapad drži na suprotnim stranama. Ruska agresija na Ukrajinu u februaru 2022. nastavak je rata sa istoka te države i aneksije Krima 2014. godine. Sada su u igri i druge stvari, jer je Trump uzdrmao savezničke odnose na Zapadu. Pojednostavljeno rečeno, Trump ideji obuzdavanja Rusije ne daje pretjeranu pažnju, jer namjerava da se bavi Kinom, kao što je to radio u svom prvom mandatu. Ali zvanični London ima drugačije planove. Svaki pokušaj Rusije da prodre ka evropskim toplim morima i ka centralnom dijelu kontinenta u Londonu pali alarme za uzbunu. A kada bi London pokušao da uticaj širi ka ruskim granicama, Moskva bi odgovarala žestoko, što je posljednja osjetila Ukrajina u namjeri da se približi NATO-u i distancira od Rusije. Historija odnosa Londona i Moskve obilježila je neke od najvažnijih procesa u Evropi, pa su dvije prijestolnice ratovale direktno i preko posrednika, pomagale rivale na štetu druge strane, a nekada su zajednički crtali zone uticaja. Ni savezništa u ratovima protiv trećih država nisu promijenila postavku da London i Moskva geopolitičke planove suprotne strane smatraju opasnošću. Od početka rata u Ukrajini London je na strani Kijeva. London izdvaja ogromna sredstva za ukrajinsku vojsku, šalje oružje, obučava ukrajinske trupe, vrši diplomatski pritisak na Rusiju... Moskva to nije zaboravila. Ruski propagandisti više su puta ponovili da u slučaju rata između NATO-a i Rusije prvo treba gađati London, a ruski mediji su pokazivali simulacije nuklearnog udara na britansko ostrvo, aktiviranja bombi koje bi izazvale cunami i zbrisale britanske gradove, dovodili u pitanje sposobnost britanske vojske... Možda najveća uvreda za London je javni apel Moskve prema Washingtonu da oni dogovore mir u Ukrajini bez Evropljana , posebno ističući bez Britanaca. U tim ruskim istupima interesima Londona se ne pridaje nikakva važnost, a britansku politiku se gleda kao konfliktnu. Londonski samit Pored svih pretrpljenih udaraca i Trumpa koji se koleba, London nije odustao od borbe protiv Rusije. Koliko je ta politika ukorijenjena u britanski politički establišment svjedoči i obraćanje Borisa Johnsona parlamentu nešto prije nego će napustiti premijersku funkciju. Uz savjete koje je dao nasljednicima kako da vode državu, posebno je naglasio da ne smiju ostaviti Ukrajinu. Nedjeljni samit bio je potvrda da se i laburisti drže uputa konzervativca Johnsona. Britanci kao majstori protokola pazili su na najsitnije detalje, od davanja podrške ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, nakon svađe sa Trumpom u Bijeloj kući, do dočeka i rasporeda za one koji su bili pozvani na samit. „Koalicija voljnih“ bila je okupljena na dvije strane stola, a između njih kao predsjedavajući sjedili su Starmer, Zelenski i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Koliko je Ukrajina važna Londonu pokazuju i Starmerove riječi da se ovo događa „jednom u generaciji“, a svu težinu problema sažeo je jednom upečatljivom izjavom poljski premijer Donald Tusk – „To je paradoks, poslušajte kako to zvuči: 500 miliona Evropljana moli 300 miliona Amerikanaca da ih zaštite od 140 miliona Rusa. Ako znaš brojati - računaj na sebe!“ Sa samita je poručeno da se Kijev neće predati Rusiji i da će prisutni pomagati u toj borbi, iako se mnogi nisu obavezali kako bi ta pomoć mogla izgledati. Na neformalnom sastanku prisustvovali su, pored pomenutih predsjedavajućih i poljskog premijera, šefovi država i vlada Italije, Njemačke, Španije, Norveške, Finske, Švedske, Danske, Rumunije, Češke, Nizozemske, Kanade, šefovi Evropske unije, generalni sekretar NATO-a i turski šef diplomatije. Starmer i Macron tvrde da mir u Ukrajini nije moguć bez učešća Kijeva i Evrope i od Trumpa traže da ih dovede za sto sa Rusima. Zauzvrat, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska će pokušati preuzeti dio tereta odbrane Ukrajine , oslanjajući se na evropske kapacitete. „Danas smo na historijskoj prekretnici“, poručio je Starmer iz Londona, objašnjavajući da „Evropa mora preuzeti teret“ i onda dobiti podršku Sjedinjenih Država. Drugim riječima, nastaviti politiku koju je osmislila administracija Josepha Bidena, a za koju Trump nema vremena. Trumpovi apeli da se Evropa počne naoružavati dolaze do evropskih lidera, ali ne dovoljno brzo. U januaru je Tusk poručio da je „vrijeme komfora gotovo“ i pozvao Evropljanje da ojačaju svoje vojne kapacitete. Tusk je jedan od evropskih lidera koji je precizno sumirao evropske probleme i ukazao kuda bi se kontinent trebao kretati ako želi ojačati u odnosu na Rusiju. Iz Londona, sa pomenutog samita, on je poručio da Evropa i Ukrajina imaju 2,6 miliona vojnika naspram 1,1 ruskih, da Evropljani imaju 2.091 borbenih aviona a Rusi 1.224, te da Evropljani imaju 14.400 komada artiljerije naspram 5.157 ruskih. Drugim riječima, kvantitet je na strani Evrope. Ali bitnije od ovih brojeva jeste pomenuto Tuskovo razmišljanje o „paradoksu“ da 500 miliona Evropljana traži zaštitu od 300 miliona Amerikanaca protiv 140 miliona Rusa. Kako je Evropa došla u tu situaciju i ko je za to kriv najvažnije je pitanje. Ako Tusk ili Starmer znaju odgovor, onda će vjerovatno pronaći i način da Evropa ojača. Do tada će i najbolja namjera Londona da pomogne Kijevu zavisiti od volje i snage Washingtona i jedinstva Evropljana u strahu od Rusije. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Kao odgovor na japansku politiku sankcija, Rusija zabranjuje da devet japanskih državljana uđu na našu teritoriju, uključujući japanskog ministra vanjskih poslova Takeshija Iwaya , saopštilo je rusko Ministarstvo vanjskih poslova , javio je TASS. Foto: Panorama Moskve „U sklopu odgovora na tekuću takozvanu politiku sankcija, koju Tokio vodi protiv naše zemlje u vezi sa specijalnom vojnom operacijom, donesena je odluka o uvođenju neograničene zabrane ulaska u Rusku Federaciju (određenim pojedincima)“, saopšteno je iz ministarstva u Moskvi. Na listi su i japanski ambasador u Ukrajini Masashi Nakagome , bivši ambasador Kuninori Matsuda , viši potpredsjednik Japanske agencije za međunarodnu saradnju (JICA) Shohei Hara i šef JICA-inog ureda u Ukrajini Hideki Matsunaga , kao i najviši rukovodioci IHI Corporation , Isuzu Motors Limited , Prodrone i Cyberdyne .

Anthropic je u ponedjeljak objavio da je prikupio 3,5 milijardi dolara u rundi finansiranja koja je procijenila startup s vještačkom inteligencijom (AI) na 61,5 milijardi dolara, javio je AFP. Foto: Ilustracija Anthropic je rekao da će kapital biti uložen u unaprijeđenje svojih AI sistema , širenje računarskih kapaciteta i ubrzavanju međunarodne ekspanzije. Krug finansiranja vodili su Lightspeed Venture Partners , a lista onih koji su učestvovali uključivala je Salesforce Ventures , Fidelity Management i Bessemer Venture Partners , navodi Anthropic. Anthropic je prošle sedmice objavio, kako je rekao, svoj najpametniji model vještačke inteligencije do sada, posebno kada je u pitanju kompjutersko kodiranje. Uz Claude 3.7 Sonnet , kompanija sa sjedištem u San Franciscu je u ograničenom pregledu istraživanja stavila na raspolaganje digitalnog „agenta“ nazvanog Claude Code koji je skrojen da bude alat za programere softvera. AI kompanije daju nove proizvode i sa inovacijama koje konkurenti brzo reprodukuju, često po nižoj cijeni, što izaziva zabrinutost oko mogućnosti povrata ogromnih investicija. Otkako je OpenAI izdao ChatGPT krajem 2022. godine, AI modeli su se pomakli od generisanja slika, video zapisa ili pisanih radova na pružanje „agenta“ specijalizovanih za polja ili zadatke. OpenAI je objavio verziju ChatGPT-a prije otprilike šest mjeseci koja je dijelila njegov proces „razmišljanja“ , a Anthropic je to slijedio omogućavajući svom modelu Claudea da upravlja računarima kao što to rade ljudi. OpenAI je odgovorio nedavnim izdanjem svog prvog AI agenta pod nazivom Operator sa sličnim mogućnostima . Anthropic, koji su 2021. godine osnovali bivši zaposlenici OpenAI-a, i njegov najveći rival nastoje da se istaknu na sve gušćem tržištu. Amazon je uložio ukupno osam milijardi dolara u Anthropic, a Google u Alphabet dvije milijarde.

Američko-ruski pregovori oko Ukrajine, a onda i oko istoka Evrope i budućnosti odnosa na kontinentu, traju sedmicama. Francuski predsjednik Emmanuel Macron u ovim nepovoljnim okolnostima pokušava popraviti evropske pozicije i svojoj zemlji povratiti dio slave stare sile. Foto: Emmanuel Macron Ako bi Macron mogao birati kada se intenzivno baviti vanjskom politikom u dijelovima svijeta gdje je francuski uticaj ograničen, onda to sigurno ne bi bilo sada. Kod kuće traje politička kriza, a njegova stranka ne stoji onako kako on to želi . Pored toga, njegova popularnost trenutno je daleko od svojih najboljih dana. Ali Macron se mora baviti istokom Evrope, pokušavajaći da od Sjedinjenih Američkih Država i Rusije izvuče maksimum za Evropsku uniju, koja bi po svemu sudeći mogla biti, uz Ukrajinu, najveći gubitnik dogovora Donalda Trumpa i Vladimira Putina u četiri oka. Parizu je to obaveza. Prvo, Francuska je jedina nuklearna sila u Evropskoj uniji. Drugo, Macron tako testira svoje dvije ideje na kojima radi. On dugo vremena traži formiranje oružanih snaga Evropske unije, bez učešća Sjedinjenih Američkih Država, a onda je pokrenuo Evropsku političku zajednicu (EPZ) u koju je uključio i države koje nisu članice Evropske unije. Macron želi da parira i Putinu i Trumpu Od početka ruske agresije na Ukrajinu, Macron je pokušavao nametnuti Francusku kao faktor na istoku Evrope. To se nije dobro završilo. Mnogima je u sjećanju njegov sastanak s Putinom u Moskvi, kada ga je domaćin smjestio na suprotnu stranu stola dugačkog desetak metara. Macron se potom svrstao uz administraciju američkog predsjednika Josepha Bidena i zajedno sa drugim evropskim državama pomagao Ukrajinu. Kijevu je poslao rakete dugog dometa SCALP, čime je Francuska postala jedna od onih država koje su posebno naljutile Moskvu. Ovim raketama ukrajinska vojska je pogađala neke vrijedne ruske ciljeve u Ukrajini i Rusiji. Tu nije stao. Govorio je da će u Ukrajinu poslati francusku vojsku, posebno pominjući grad Odesu , koji bi po mnogima mogao biti ključ ukrajinskog rata. Odesa je grad na Crnom moru i jedina ukrajinska operativna luka, odnosno ukrajinski izlaz na more. Povratkom Trumpa u Bijelu kuću stvari su se naglo promijenile. Službeni Washington od tada nije bio spreman da uključuje evropske saveznike u pregovore sa Moskvom o Ukrajini . Još ranije je Kremlj poručio Washingtonu da im Evropljani ne trebaju u tim pregovorima. Macron je pokušao ubijediti Trumpa da evropske sile budu za pregovaračkim stolom, ali čini se da je za sada uspjeh ograničen zato što Bijela kuća još uvijek nema širu sliku dogovora bez svojih saveznika sa Rusijom, posebno u kontekstu Kine i svoje namjere da se okončanjem rata na istoku Evrope posveti Pacifiku. U srži pregovora Washingtona i Kijeva su ukrajinski rijetki metali koje žele najveće američke tehnološke kompanije. Sedmicama se pregovara ko će dobiti pravo da ih koristi, a Trump kaže da bi trebali pripasti Amerikancima kao garancija i zahvalnost za upućenu pomoć Kijevu. Francuska se uključila i u ovu priču. Jučer je francuski ministar odbrane Sebastien Lecornu rekao da pregovori sa Ukrajinom o ovom pitanju traju od oktobra i da rijetke minerale treba i francuska industrija, posebno oružja „u idućih trideset ili četrdeset godina“. Lecornu je rekao i da Francuska predlaže da se Evropljani brinu o sigurnosti Ukrajine. „Ovo je ideja koju namjeravamo da predložimo evropskim zemljama“, rekao je objašnjavajući prijedlog da Evropa stvori rezerve naoružanja za ukrajinsku armiju. „Smisao trenutnih diskusija je osigurati da ukrajinska vojska može nastaviti da se brani, ne samo sada već i kada oružje utihne“. Evropsko (ne)pristajanje Francuski plan pomoći Ukrajini i oslanjanja na evropske snage trenutno podržava Njemačka i nekoliko drugih država. Ali tu stvar počinje da se komplikuje. Francusku politiku prema Ukrajini podržava i aktuelna vlada Ujedinjenog Kraljevstva, kao vjerovatno i pomenutu Evropsku političku zajednicu. Međutim, London je bio protiv evropskih oružanih snaga bez Sjedinjenih Država, a listi treba dodati odane američke saveznike, poput Poljske i većine skandinavskih i baltičkih država. Macron, kome predsjednički mandat ističe za dvije godine, ima malo vremena. Ali osim njega u Evropi je malo lidera koji bi se usudili i probati ovo što radi. Kriza liderstva u Evropi je decenijama prisutna i nije rijetko da se čuje ocjena da Evropska unija ne zna šta će sama sa sobom, a kamoli kako da se nadmeće sa geopolitičkim divovima kakve su Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Indija... Macron isto pokušava i van Evropske unije. Jedan je od rijetkih evropskih lidera koji pokušava biti snažno prisutan u gotovo svim balkanskim državama . U ponudu Macron je uključio energetske projekte, naoružanje, investicije, vojne misije, specijalne izaslanike, jačanje EPZ-a... Francuskoj je jasno da je njen uticaj ograničen, posebno njeni resursi. To što je i takva Francuska, uz Njemačku, daleko najmoćnija unutar Evropske unije govori o stanju starih evropskih sila. Ali ta relativna slabost može biti prednost Francuske, posebno kada se govori o Evropi gdje se već decenijama favorizuju zajednički projekti malih država i gdje neki zaziru od ideje da se pojavi novi hegemon na kontinentu. Zato je Macron više puta ponudio Evropljanima zajedničke projekte, posebno insistirajući da oni proizvode većinu svojih borbenih sistema. Francuska vojska se oslanja na francusku pamet i to bi značilo da se ne bi kretalo od nule, odnosno da bi zajednička ulaganja u kratkom vremenu mogla promijeniti sliku na terenu. Ukrajinski rat je jedinstvena prilika, ali i opasnost da Evropska unija i evropske sile potonu u beznačajnost na svjetskoj političkoj sceni. Pretvaranje Francuske i drugih evropskih država u regionalne sile počelo je još od kraja Drugog svjetskog rata. Posljednjih dvadesetak godina evropske sile gube i na Mediteranu, Bliskom istoku i Africi , a tamo jačaju SAD, Rusija, Kina, Turska, Iran, Egipat, pa čak i manje države. To je razlog više da se Evropljani posvete svom kontinentu, sređujući stanje u Evropskoj uniji i na njenim rubovima. Poznat je Macronov stav da nema proširenja Evropske unije bez unutrašnjih reformi, a posljednjih godina vidi se sve robusnija francuska politika u državama koje se naslanjaju na taj blok, čak i po cijenu konfrontacije. Iako Francuska nije sila koja dominira u Evropi, ne treba gubiti iz vida da je ova nuklearna sila, između ostalog, stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, članica NATO-a, vodeća država Evropske unije zajedno sa Njemačkom, veliki proizvođač oružja i razne opreme, a od skora jedina evropska država koja ozbiljno ulaže u tehnologiju vještačke inteligencije. Macronov plan ovih dana testira se na pitanju Ukrajine. Zvanični Kijev nije odbacio ideju da se osloni na evropske sile, iako su svjesni da su SAD u ovom trenutku jedina prava garancija za sigurnost Ukrajine. Naprosto, Putin u vojnom smislu se jedino pribojava Washingtona, svjestan da je većina evropskih armija u očajnom stanju. Ali ako Macron uspije da pronađe države koje su spremne da rade na jačanju evropskog faktora, onda se stvar suštinski mijenja, dok oponenti računaju na one evropske države koje daju primat Sjedinjenim Državama. Za Macrona i Francusku bi to bio uspjeh i kratkoročno ako bi bilo dovoljno da se „preživi“ Trumpov mandat. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

French President Emmanuel Macron is attempting to improve Europe's position and restore some of his country's glory as a former great power under these unfavorable circumstances. Photo: Emmanuel Macron The U.S.-Russian negotiations over Ukraine, and subsequently over Eastern Europe and the future of relations on the continent, have been ongoing for weeks. In these challenging circumstances, French President Emmanuel Macron is striving to strengthen Europe's position and reclaim some of his nation's prestige as a former great power. If Macron could choose when to focus intensely on foreign policy in parts of the world where French influence is limited, it certainly wouldn’t be now. At home, a political crisis is unfolding, and his party is not performing as he would like. Additionally, his popularity is far from its peak. However, Macron must engage with Eastern Europe, trying to extract the maximum for the European Union from the United States and Russia. The EU, along with Ukraine, could likely be the biggest loser in any deal struck between Donald Trump and Vladimir Putin behind closed doors. For Paris, this is an obligation. First, France is the only nuclear power in the European Union. Second, Macron is testing two key ideas he has been working on. He has long advocated for the formation of European Union armed forces without U.S. involvement and has launched the European Political Community (EPC), which includes non-EU member states. Macron Aims to Counter Both Putin and Trump Since the beginning of the Russian aggression against Ukraine, Macron has tried to position France as a key player in Eastern Europe. This has not ended well. Many remember his meeting with Putin in Moscow, where the host seated him at the opposite end of a table over ten meters long. Macron later aligned himself with the administration of U.S. President Joseph Biden and, alongside other European nations, supported Ukraine. He sent long-range SCALP missiles to Kyiv, making France one of the countries that particularly angered Moscow. These missiles have been used by Ukrainian forces to strike high-value Russian targets in Ukraine and Russia. Macron didn’t stop there. He spoke of sending French troops to Ukraine, specifically mentioning the city of Odesa, which many believe could be a key factor in the Ukrainian war. Odesa, a port city on the Black Sea, is Ukraine’s only operational seaport and its gateway to the sea. With Trump’s return to the White House, things have changed rapidly. Official Washington has since been unwilling to involve European allies in negotiations with Moscow over Ukraine. Earlier, the Kremlin had signaled to Washington that Europeans were not needed in these talks. Macron has tried to convince Trump to include European powers at the negotiating table, but success seems limited so far, as the White House still lacks a broader vision of an agreement with Russia without its allies, especially in the context of China and its intention to focus on the Pacific after ending the war in Eastern Europe. At the core of the negotiations between Washington and Kyiv are Ukraine’s rare earth metals, which major U.S. tech companies are eager to acquire. Talks have been ongoing for weeks over who will gain the rights to these resources, with Trump stating that they should go to Americans as a guarantee and gratitude for the aid provided to Kyiv. France has also entered this discussion. Yesterday, French Defense Minister Sébastien Lecornu stated that negotiations with Ukraine on this issue have been ongoing since October and that French industry, particularly the arms sector, will need these rare minerals "over the next thirty or forty years." Lecornu also mentioned that France is proposing that Europeans take responsibility for Ukraine’s security. "This is an idea we intend to propose to European countries," he said, explaining the proposal for Europe to create arms reserves for the Ukrainian army. "The point of the current discussions is to ensure that the Ukrainian army can continue to defend itself, not just now but also when the guns fall silent." European (Non-)Alignment France’s plan to aid Ukraine and rely on European forces is currently supported by Germany and several other countries. However, complications arise here. France’s policy toward Ukraine is also backed by the current UK government, as is the aforementioned European Political Community. However, London has opposed European armed forces without U.S. involvement, and the list includes staunch U.S. allies like Poland and most Scandinavian and Baltic states. Macron, whose presidential term ends in two years, has little time. But apart from him, there are few leaders in Europe who would dare to attempt what he is doing. The leadership crisis in Europe has been present for decades, and it is not uncommon to hear assessments that the European Union does not know what to do with itself, let alone how to compete with geopolitical giants like the United States, China, Russia, and India. Macron is also trying to extend his influence beyond the EU. He is one of the few European leaders attempting to maintain a strong presence in almost all Balkan countries. His offers include energy projects, arms deals, investments, military missions, special envoys, and strengthening the EPC. France is aware that its influence is limited, particularly its resources. The fact that France, along with Germany, remains the most powerful country within the EU speaks volumes about the state of the old European powers. However, this relative weakness could be an advantage for France, especially in a Europe where small states have favored joint projects for decades and where some are wary of the idea of a new hegemon emerging on the continent. This is why Macron has repeatedly proposed joint projects to Europeans, particularly insisting that they produce most of their combat systems. The French military relies on French ingenuity, which means that joint investments could quickly change the situation on the ground. The Ukrainian war is a unique opportunity but also a danger that the EU and European powers could sink into irrelevance on the global political stage. The transformation of France and other European states into regional powers began after the end of World War II. Over the past two decades, European powers have been losing ground in the Mediterranean, the Middle East, and Africa, while the U.S., Russia, China, Turkey, Iran, Egypt, and even smaller states have been gaining influence. This is all the more reason for Europeans to focus on their continent, addressing issues within the EU and its periphery. Macron’s stance is well-known: there can be no EU enlargement without internal reforms, and in recent years, France has pursued a more robust policy in countries leaning toward the bloc, even at the risk of confrontation. Although France is not a dominant power in Europe, it should not be overlooked that this nuclear power is, among other things, a permanent member of the UN Security Council, a NATO member, a leading EU state alongside Germany, a major arms and equipment producer, and, more recently, the only European country seriously investing in artificial intelligence technology. Macron’s plan is currently being tested on the issue of Ukraine. Official Kyiv has not rejected the idea of relying on European powers, though they are aware that the U.S. is currently the only real guarantor of Ukraine’s security. Simply put, Putin only fears Washington militarily, knowing that most European armies are in dire straits. But if Macron succeeds in finding countries willing to work on strengthening the European factor, the situation could fundamentally change, while opponents rely on European states that prioritize the United States. For Macron and France, this would be a success, even in the short term, if it helps "survive" Trump’s presidency. This article was previously published on nap.ba .

Kineski lider e-trgovine Alibaba rekao je u srijedu da je njen model vještačke inteligencije (AI) za generisanje videa i fotografija, Wan 2.1 , sada javno dostupan, kroz otvoreni kod, u potezu koji će vjerovatno povećati njegovo prihvatanje i pojačati konkurenciju u AI svijetu, javio je Reuters. Foto: Ilustracija Najava Alibabe prati sličnu akciju kineskog startupa DeepSeek , čiji su naizgled jeftini modeli otvorenog koda ranije ove godine izazvali uzbuđenje među tehnološkim investitorima i iznenađenje u kapitalno intenzivnom sektoru sa performansama sličnim onima etabliranih rivala kao što je OpenAI . Alibaba je objavila četiri varijante Wan 2.1 (T2V-1.3B, T2V-14B, I2V-14B-720P i I2V-14B-480) koje generišu slike i video zapise iz teksta i slike. „14B“ označava da varijanta prihvata četrnaest milijardi parametara, što znači da može obraditi mnogo više unosa da bi dala preciznije rezultate. Modeli su dostupni globalno na Alibaba Cloud platformama ModelScope i Hugging Face za akademsku, istraživačku i komercijalnu upotrebu. Alibaba je u januaru predstavila najnoviju verziju svog AI modela za generisanje videa i fotografija, pa mu kasnije skratila ime u Wan od Wanx , proširujući svoju sposobnost generisanja vrlo realističnih vizuala. Firma je od tada istakla svoju vrhunsku poziciju na VBench-u , ljestvici za generativne video modele, gdje vodi u funkcionalnosti kao što je interakcija s više objekata. Alibaba je u utorak objavila pregled modela obrazloženja QwQ-Max , koji planira da napravi sa otvorenim kodom nakon potpunog objavljivanja. Kompanija je također najavila planove ove sedmice za ulaganje najmanje 380 milijardi juana (52 milijarde dolara) u naredne tri godine kako bi se ojačalo računarstvo u cloudu i ojačala AI infrastruktura.

While many in the West are questioning what Washington and Trump stand to gain from this meeting, there is no doubt in Russia that a deal would be a major victory for the Kremlin. Photo: Vladimir Putin and Donald Trump U.S. President Donald Trump and Russian President Vladimir Putin are eager to meet, and diplomats from both countries are already working to make it happen. While many in the West wonder what Washington and Trump would gain from such a meeting, in Russia, there is no hesitation—any agreement would be seen as a significant win for the Kremlin. By criticizing former President Joseph Biden and his policy toward Ukraine, Trump has stepped into a contentious arena. It would have been far easier for Trump to turn a blind eye to Ukraine, as he has done with other issues, and pretend nothing was happening. However, he promised to end the war in Eastern Europe as soon as he won the election, even before entering the White House. Such an initial stance does not bode well for diplomatic negotiations, as it allows the other side to negotiate from a position of strength. When combined with the current situation on the frontlines and the months-long confusion in the West, the challenges for Trump become even more complex. Putin’s Position For Russia, the situation is simpler—at least until the moment, any agreement is presented to the public. This is especially true when it comes to calculating losses, whether demographic, military, economic, or diplomatic. For Putin, any deal that grants Russia de facto and de jure gains, and is endorsed by the West, would be a victory. His enthusiasm for negotiating with Trump, along with the broad support for this move in Russia, underscores this point. Russia is well aware that its resources are not unlimited and that the war in Ukraine is taking a toll. A three-year conflict involving the most advanced weaponry in the world is bound to leave deep scars. The rapprochement between Putin and Trump comes on the third anniversary of Russia’s aggression against Ukraine. War fatigue is palpable on all sides. If Ukraine is at risk of running out of soldiers, Russia faces the danger of its economy entering a prolonged race against the West, which has been accelerating arms production for three years. This is why Putin must capitalize on Trump’s desire to end the war. In a short span, both leaders have spoken about economic cooperation between their countries, following years of no direct contact between the White House and the Kremlin. “I am in serious talks with Russian President Vladimir Putin to end the war, as well as to pursue major economic development deals between the United States and Russia. The talks are going very well,” Trump wrote on his Truth Social platform. A day later, on Tuesday, Putin spoke favorably of Trump on state television, stating that the U.S. president is acting “in the interest of Ukraine” and “to preserve Ukrainian statehood.” Putin then publicly offered Trump the opportunity to jointly exploit rare minerals in Russia, emphasizing that the world’s largest country possesses “orders of magnitude more” of these resources than Ukraine. Putin made this statement just hours after Trump met with French President Emmanuel Macron, during which Ukrainian rare minerals—sought by Trump for American companies as compensation for U.S. aid to Kyiv—were reportedly discussed. While Macron was still in the United States, neighboring Canada imposed new sanctions on Russian officials, individuals, foundations, and even the head of the Russian Ski Federation. These sanctions were a symbolic message from Prime Minister Justin Trudeau to Washington. Post-War: Sanctions and China Putin’s offer to Trump regarding joint exploitation of Russian minerals, coupled with Trump’s confirmation of ongoing economic talks, is a ticking time bomb for the West. If the United States agrees to such deals, it would necessitate lifting the extensive sanctions against Russia, potentially causing divisions within the Western alliance. For now, Europe and Canada are not ready for such a move. Putin is offering rare minerals that American companies are eager to acquire. If Trump accepts, Putin will secure peace in Ukraine and Russia, a suspension of sanctions, and divisions within the West. Macron was aware of this when he told Trump in Washington that the U.S. should focus its economic war on China, not Europe. The inclusion of China in this equation is no coincidence. After the war in Eastern Europe concludes, Trump plans to focus on containing China. However, any U.S. economic strategy against China is doomed to fail without European support. This is why some supporters of Trump and Putin’s negotiations are now considering whether Russia might assist the U.S. in its confrontation with China. Regardless of China, Putin is determined to see sanctions against Russia lifted. Over the past three years, he has demonstrated that Moscow cannot be diplomatically isolated in much of the world, but he has failed to achieve his ultimate goal—reducing dependence on the U.S. dollar and the economic and financial mechanisms controlled by the West. Putin is ready to negotiate with Trump as soon as possible. Economic cooperation with Trump could be more valuable than gaining control over a small town in Eastern Ukraine, as it would lead to the lifting of sanctions and the entry of American companies into Russia. These companies, which supported Trump’s rise to power, could then establish operations in Russia. If Ukraine were to concede its rare minerals to American companies, the same players would emerge as key actors on both sides of the Russian-Ukrainian border. Putin now has the opportunity to capitalize on what his troops have achieved in Ukraine and what his economy has accomplished under wartime conditions. A deal with Trump would mean an end to Western isolation, the lifting of sanctions, divisions among U.S. allies, and a devastated Ukraine serving as a warning to Russia’s neighbors about the consequences of defying Moscow. In such a scenario, Washington and Trump would gain far less, while Ukraine and Europe would gain even less. European resistance to Trump, particularly from Paris, London, and Berlin, could pressure Washington to consider Kyiv’s and Europe’s positions in negotiations with Putin. This would test the U.S.’s relationship with its European allies. Europeans argue that Putin cannot be trusted, citing his 2008 invasion of Georgia, the 2014 annexation of Crimea, and the 2022 attack on Kyiv. They are not alone in this view. Current U.S. Secretary of State Marco Rubio, speaking as a senator on a Spanish-language channel, stated that he “does not believe anything coming from the Kremlin” and that Russia “invaded” Ukraine, which is “defending itself.” It will be interesting to see what Rubio and the U.S. delegation negotiate with the Russians and whether those not at the negotiating table will trust the outcome. The article was previously published on nap.ba .

Američki predsjednik Donald Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin žele sastanak. Diplomate iz dvije države već rade da se to desi. I dok se na Zapadu mnogi pitaju šta od tog sastanka dobijaju Washington i Trump, u Rusiji niko nema dilema da bi dogovor za Kremlj bio velika pobjeda. Foto: Vladimir Putin i Donald Trump Kritikujući bivšeg predsjednika Josepha Bidena i njegovu politiku prema Ukrajini, Trump je upao u živo blato. Trumpu bi bilo puno lakše da je, kao kod drugih problema, okrenuo glavu od Ukrajine i pravio se da se ništa ne događa. Obećao je da će okončati rat na istoku Evrope čim pobijedi na izborima, čak i prije ulaska u Bijelu kuću. Takva početna pozicija ne obećava u diplomatskim pregovorima, jer drugoj strani omogućava da nastupa sa pozicije sile. Ako se tome doda i trenutno stanje na frontu i konfuzija koja na Zapadu vlada mjesecima , onda su stvari za Trumpa složenije. Putinove pozicije Stvari za rusku stranu su jednostavnije, barem do onog trenutka kada postignuto budu predstavljali svojoj javnosti. To se posebno odnosi na računicu o gubicima, bilo da se govori o demografskim, vojnim, ekonomskim, diplomatskim... Zato je za Putina pobjeda svaki dogovor koji će Rusiji de facto i de jure dati nešto i na šta će Zapad staviti pečat. Njegov entuzijazam da pregovara sa Trumpom i široka podrška u Rusiji tom potezu to dokazuje. U Rusiji znaju da država nema neograničene resurse i da rat u Ukrajini uzima danak. Rat koji se tri godine vodi uz upotrebu najnaprednijeg oružja na svijetu mora ostaviti duboke rane. Približavanje Putina i Trumpa događa se na treću godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu. Zamor od rata prisutan je na svim stranama. Ako je Ukrajina u opasnosti da ostane bez vojnika, onda je Rusija u opasnosti da njena ekonomija uđe u višegodišnju trku sa Zapadom, koji tri godine ubrzava proizvodnju oružja. Zato je Putinu važno da iskoristi Trumpovu želju da okonča rat. U kratkom razmaku dva predsjednika govorila su o ekonomskoj saradnji dvije države, nakon što godinama nije bilo direktnih kontakata Bijele kuće i Kremlja. „U ozbiljnim sam razgovorima s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o okončanju rata, kao i o velikim transakcijama ekonomskog razvoja koje će se dogoditi između Sjedinjenih Država i Rusije. Razgovori teku veoma dobro“, napisao je Trump na svojoj platformi Truth Social. Dan kasnije, u utorak, na državnoj televiziji, Putin je govorio pohvalno o Trumpu, koji po njegovom mišljenju djeluje „u interesu Ukrajine“ i „kako bi se očuvala ukrajinska državnost“. Zatim je Putin javno ponudio Trumpu da zajedno iskorištavaju rijetke minerale u Rusiji, jer ih najveća država na svijetu ima „red veličine više“ od Ukrajine. Putin je to rekao samo nekoliko sati poslije Trumpovog sastanka sa francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a jedna od tema u Washingtonu bili su i ukrajinski rijetki minerali koje Trump želi za američke kompanije, kao kompenzaciju za američku pomoć upućenu Kijevu. Dok je Macron još uvijek bio u Sjedinjenim Državama susjedna Kanada je uvela nove sankcije ruskim vlastima, pojedincima, fondacijama, pa čak i čelnici skijaškog saveza. Kanadske sankcije bila su znakovita poruka premijera Justina Trudeaua savezniku u Washingtonu. Poslije rata: Sankcije i Kina Putinova ponuda Trumpu da zajedno rade na korištenju ruskih minerala i Trumpova potvrda da traju pregovori o ekonomskoj saradnji dvije države su kao tempirana bomba za Zapad. Naime, ako Sjedinjene Države pristanu na takve poslove, onda bi se moralo pristupiti uklanjanju silnih sankcija protiv Rusije, što bi dovelo da podjela na Zapadu. Evropljani i Kanada za to trenutno nisu spremni. Putin zato nudi rijetke minerale koje potražuju američke kompanije. Ako Trump prihvati, Putin dobija mir u Ukrajini i Rusiji, suspenziju sankcija i podjele na Zapadu. Macron je toga bio svjestan kada je Trumpu u Washingtonu rekao da ne vodi ekonomski rat protiv Evrope, već protiv Kine. Ubacivanje Kine u ovu računicu nije slučajno. Po završetku rata na istoku Evrope Trump će se posvetiti obuzdavanju Kine. Ali svaki ekonomski plan Washingtona protiv Kine osuđen je na propast ako ga ne podrži Evropa. Zato nije čudo da ovih dana neki koji podržavaju Trumpove i Putinove pregovore razmatraju da li je Rusija spremna da mu pomogne u okršaju protiv Kine. Ali bez obzira na Kinu, Putin želi da se ukinu sankcije Rusiji. U protekle tri godine on je pokazao da Moskvu nije moguće diplomatski izolovati u velikom dijelu svijeta, ali nije uspio ono što je najviše želio – smanjenje ovisnosti od američkog dolara i ekonomskih i finansijskih mehanizama koje Zapad ima na raspolaganju. Putin je spreman na pregovore sa Trumpom čim prije. Ekonomska saradnja sa Trumpom može biti važnija od nekog gradića na istoku Ukrajine, jer bi tako bile ukinute sankcije i američke kompanije, koje su podržale aktuelnog predsjednika u usponu na vlast u Washingtonu, došle bi u Rusiju i pokrenule poslove. Ako bi Ukrajina pristala da svoje rijetke minerale ustupi američkim kompanijama, onda bi se isti akteri pojavljivali kao faktor sa obje strane rusko-ukrajinske granice. Putin je tako dobio priliku da kapitalizuje ono što su njegove trupe izborile u Ukrajini i što je njegova privreda uradila u ratnom režimu. Dogovor sa Trumpom bi značio prekid izolacije na Zapadu, ukidanje sankcija, podjele među američkim saveznicima i razorena Ukrajina kao poruka ruskim susjedima šta im se može desiti ako Moskvi okrenu leđa. U takvim okolnostima puno manje bi dobili Washington i Trump. Ukrajina i Evropa bi dobili još manje. Evropski otpor Trumpu, posebno od strane zvaničnog Pariza, Londona i Berlina, mogao bi natjerati Washington da u pregovorima sa Putinom uvaži i stavove Kijeva i Evrope, čime će američka strana testirati odnose sa svojim evropskim saveznicima . Evropljani kažu da se ne može vjerovati Putinu, jer je 2008. napao Gruziju, 2014. anektirao Krim i 2022. godine poslao trupe na Kijev. U tome nisu jedini. Sadašnji američki državni sekretar Marco Rubio je, govoreći kao senator za jedan američki kanal na španskom jeziku, rekao da „ništa ne vjeruje onome što iz Kremlja kažu“ i da je Rusija „izvršila invaziju“ na Ukrajinu „koja se brani“. U razgovorima sa Rusima biće zanimljivo pratiti šta će Rubio i američka delegacija dogovoriti i da li će u to vjerovati oni koji ne budu prisutni za pregovaračkim stolom. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

OpenAI-jev rival Anthropic je u ponedjeljak objavio, kako je rekao, najpametniji model vještačke inteligencije (AI) do sada, posebno kada je u pitanju kompjutersko kodiranje, javio je AFP. Foto: Ilustracija Zajedno sa Claude 3.7 Sonnet , kompanija sa sjedištem u San Franciscu stavlja na raspolaganje u ograničenom pregledu istraživanja digitalnog „agenta“ nazvanog Claude Code koji je skrojen da bude alat za programere softvera. Anthropic kojeg podržava Amazon opisao je Claude Code kao sposobnog za pretraživanje i čitanje koda, uređivanje datoteka, pokretanje testova i još mnogo toga. Predstavljanje dolazi kada kompanije sa vještačkom inteligencijom guraju nove proizvode brzim tempom i sa inovacijama koje su konkurenti brzo reprodukovali, često po nižoj cijeni, što izaziva zabrinutost oko mogućnosti povrata ogromnih investicija. Anthropicov novi model je „mnogo jači u kodiranju, a posebno u preuzimanju i izvođenju zaista komplikovanih testova kodiranja“, rekao je za AFP suosnivač i glavni naučni službenik Anthropica Jared Kaplan . Pored sveukupno poboljšane inteligencije, najnovija iteracija Claudea ima „hibridni“ model razmišljanja koji omogućava korisnicima da dobiju brze odgovore na pitanja ili da provedu vrijeme razmišljajući o složenim upitima i dijele korake u procesu, kaže Kaplan. Poboljšanje omogućava Claudeu da bolje prati uputstva i radi sa sofisticiranijim analizama, dodao je. Otkako je OpenAI izdao ChatGPT krajem 2022. godine, vodi se trka u tehnologiji za koju se predviđa da će promijeniti način na koji ljudi žive i rade. AI modeli su se pomakli dalje od generisanja slika, video zapisa ili pisanih radova na pružanje „agenta“ specijalizovanih za polja ili zadatke. OpenAI je objavio verziju ChatGPT-a prije oko šest mjeseci koja je dijelila njegov proces „razmišljanja“, ali je Anthropic to slijedio omogućavajući svom modelu Claudea da upravlja računarima kao što to rade ljudi. OpenAI je odgovorio nedavnim izdanjem svog prvog AI agenta pod nazivom Operator sa sličnim mogućnostima. Anthropic, koji su 2021. godine osnovali bivši zaposlenici OpenAI-a, i njegov najveći rival nastoje da se istaknu na sve jačem tržištu. „Vrlo se trudimo da poboljšamo model zasnovan na problemima kupaca“, rekao je Mike Krieger , direktor proizvoda Anthropic. „Kada je samo noviji, bolji, brži, to nije toliko uticajno. Pokušavamo da čujemo šta ljudi govore i da sljedeći model zadovolji te potrebe.“ Amazon je uložio ukupno osam milijardi dolara u Anthropic, dok je Google u Alphabet uložio dvije milijarde dolara u startup.

Kanadske vlasti dodale su 76 fizičkih i pravnih lica na spiskove sankcija Rusiji , navodi se u izjavi premijera Justina Trudeaua na web stranici, javio je sinoć TASS. Foto: Zastava Kanade „Kako bi održao pritisak na Rusiju, premijer Trudeau je najavio nove sankcije protiv 76 pojedinaca i entiteta“, navodi se u saopštenju. „Premijer je također najavio da Kanada poduzima mjere protiv ruske flote u sjeni sankcionirajući 109 plovila na osnovu njihove umiješanosti u transfer sankcionisane robe, uključujući ugljikovodonike“, navodi se u dokumentu. Prema dokumentu objavljenom na web stranici kanadske vlade, na spisku sankcija su, ruski ministar energetike Sergey Tsivileva , guverner Primorskog regiona Oleg Kozhemyako , zamjenik ministra odbrane Ruske Federacije i predsjedavajuća Fondacije branitelja otadžbine Anna Tsivileva , predsjednica Ruske skijaške federacije Elena Vyalbe , osnivač Ruske bakarne kompanije Igor Altushkin , TV novinar Vladimir Pozner i biznismen Vasily Anisimov . Na listi su i ruske Vazduhoplovne snage , trupe za nuklearnu , hemijsku i biološku odbranu Ministarstva odbrane Ruske Federacije, Federalna državna budžetska obrazovna ustanova Međunarodni dječiji centar Artek , Fondacija Akhmat-Kadirov , Ruska bakarna kompanija , 924. državni centar za bespilotnu avijaciju , Komanda avijacije za vojni transport , komercijalna luka Olya i Institut za razvoj interneta (IRI) . Sankcije dolaze u vremenu kada američki predsjednik Donald Trump govori o obnavljanju odnosa sa Rusijom i dok Kanadi prijeti carinama na njenu robu.

In the initial weeks of his second term, newly re-elected U.S. President Donald Trump has demonstrated a keen interest in various regions across the globe. Naturally, America's closest neighbors are among his top priorities. Photo: Illustration Since Barack Obama's presidency, U.S. presidents and top officials have been announcing a confrontation with China. According to official U.S. documents and presidential statements, often later categorized under the term "doctrine," China is the only country capable and willing to challenge Washington globally on political, technological, and ideological fronts. China is indeed doing so, though it often appears to avoid confrontations with the U.S. while calling for peace and cooperation. In international relations theory, it is common for the leading global power to be replaced by its closest rival after some form of clash, usually a war. However, China has a different strategy, which has been successful so far. For decades, impoverished China relied on its large population and cheap labor, eventually transforming into a global power capable of competing with the U.S. in various fields. America’s Backyard For two centuries, the United States has adhered to the Monroe Doctrine, which asserts that any European interference in North and South America would be considered an act of hostility by Washington. President James Monroe was already mapping out the geopolitical landscape of a world emerging with the decline of old European colonial powers. Consequently, the U.S. systematically ousted Britain, France, Spain, and Portugal from its "backyard" through various means. Trump's recent actions upon re-entering the White House last month suggest that he still considers this region America's backyard. A closer look at the territories he has referenced confirms his intention to consolidate control over these areas, even if, as many predict, the U.S. under Trump moves toward a form of isolationism. He has demanded Greenland from Denmark and the Panama Canal from Panama, not ruling out the use of military force. He then called for Canada to become a U.S. federal state, referring to the Canadian prime minister as a governor. Trump also threatened Mexico, Colombia, and Brazil with sanctions and tariffs, Venezuela with military intervention, and at the southern tip of South America, Argentine President Javier Milei does not question the idea that Washington should dictate terms while China or any other power has no place in the region. That this struggle is ongoing and escalating was confirmed last week by China. Notably, Beijing’s response was uncharacteristically bold, confrontational, and direct, making it even more significant. "Latin America belongs to the people of Latin America and is not anyone's backyard," said Chinese Foreign Minister Wang Yi. "China supports Latin American countries in preserving their sovereignty, independence, and national dignity and supports Bolivia in defending its legitimate rights and interests. China will always be a reliable friend and partner to Latin America," he added. His statement was published by the Chinese Ministry of Foreign Affairs. Wang Yi made these remarks at the United Nations last week during a meeting with Bolivia's foreign minister. Celinda Sosa Lunda, along with many leftists across Latin America, was eager to hear this assurance—that their countries would receive Chinese support, particularly in technology, and that China's market would remain open to their products. During the UN gathering, Celinda Sosa Lunda stated, "We are fighting for a transition to a multipolar world." This statement was not just diplomatic rhetoric; it was music to Beijing’s ears and a boost for the government in La Paz. The Bolivian News Agency (ABI) recently reported, not coincidentally, on two previously signed agreements allowing the Chinese consortium CBC, a subsidiary of CATL, access to Bolivia's lithium reserves. Bolivia, home to some of the world's largest lithium reserves, has partnered with CATL, the world's leading lithium battery manufacturer. The same ABI article noted that Russia's Uranium One Group, part of the state corporation Rosatom, has a similar agreement with Bolivia. Awarding critical industry contracts to China and Russia signals Bolivia's intent to resist Washington’s influence, opening doors for Beijing and Moscow to strengthen their foothold in Latin America. A statement from the Chinese Foreign Ministry following Wang Yi's meeting with the Bolivian diplomat highlighted that China welcomed Bolivia as a new partner in BRICS. Trump vs. China Wang's statements were not just intended for impoverished Bolivia. Beijing is reaching out to Latin America, particularly leftist-led countries that have historically resisted Washington's dictates. This includes major nations like Brazil, Mexico, and Colombia, which collectively have nearly 400 million people—more than the combined populations of the U.S. and Canada. Newly appointed U.S. Secretary of State Marco Rubio made his first trip in office to Panama, attempting to "persuade" its government to cut ties with China and protect the Panama Canal from Chinese influence. After meeting with Rubio, Panamanian President Jose Raul Molino announced that Panama would not renew its participation in China's Belt and Road Initiative, an agreement nearing expiration. Thus, Central America unexpectedly became a focal point of global attention, placing these small, economically struggling nations in a position to choose between two superpowers. By appointing Rubio as Secretary of State, Trump underscored his commitment to Latin America. Rubio, from a Cuban exile family, speaks Spanish fluently and, as a U.S. senator, was a staunch opponent of Cuba, China, and anything remotely associated with communism and leftist ideologies. In other words, Rubio has a well-defined perspective on Latin America, politically, culturally, and in every other aspect. Rubio’s interest in Latin America and China aligns perfectly with Trump’s strategy of containing Beijing. While logic suggests that containment should occur near China's borders, Beijing has instead strengthened its presence near U.S. borders. Thus, Rubio must begin countering China in America's neighborhood, where the Asian superpower has gained significant ground by capitalizing on long-standing regional resistance to U.S. hegemony. Chinese Investments China is now South America's largest trading partner and is deeply involved in all aspects of the region's economy. Chinese investments span from basic trade to the construction of ports, roads, and railways, as well as ventures in communications, energy, and rare metals. In recent decades, Chinese weapons have also entered the region, and the Chinese diaspora continues to grow. Consequently, Chinese state-owned enterprises have become major investors in America's "backyard," causing unease in Washington. President Joseph Biden labeled China a "strategic competitor" in the Americas but did not focus much on the region. His presidency was dominated by the Russian invasion of Ukraine, leaving Latin America below the radar—an opportunity China seized. However, as the war in Ukraine winds down and Washington shifts focus to confronting China, Trump is expected to intensify engagement with America’s immediate neighbors. This explains his aggressive stance toward Mexico and Colombia, aiming to demonstrate his willingness to push back against China. Yet, this will not be an easy task. China’s rise in Latin America has been swift. Since joining the World Trade Organization in 2001, Beijing has deepened its ties with the region. At the start of the 21st century, less than 2% of Latin America's exports went to China; now, the figure has increased dozens of times for many nations. According to Chinese government data, trade between China and Latin America reached $450 billion, with projections to rise to $700 billion in the coming years. Trump's administration will focus on confronting China, and the Americas will be a key battleground. Numerous countries may face U.S. sanctions—Trump’s preferred foreign policy tool. Some nations are already under sanctions yet remain aligned with China, as Beijing has consistently kept its doors open whenever Washington has closed them. The article was previously published on PISJournal.net .

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump u nekoliko sedmica svog drugog mandata pokazao je interes za mnogim dijelovima svijeta. Po logici stvari američko bliže susjedstvo kotira visoko na listi prioriteta. Foto: Ilustracija Još od mandata Baracka Obame američki predsjednici i najviši zvaničnici najavljuju obračun s Kinom. Prema zvaničnim dokumentima Sjedinjenih Američkih Država, odnosno akata njenih predsjednika, koji često kasnije budu kolokvijalno podvedeni pod termin „doktrina“, Kina je jedina država koja se Washingtonu može i hoće suprostaviti širom svijeta na političkom, tehnološkom i ideološkom planu. Kina to i radi, iako se često čini da izbjegava oštrije sukobe sa Sjedinjenim Državama, dok poziva na mir i saradnju. U teoriji međunarodnih odnosa navodi se da je čest slučaj da najveću silu zamijeni ona iza nje nakon neke vrste okršaja, najčešće rata. Ali Kina, očigledno, ima drugačiji plan i za sada joj dobro ide. Decenijama je siromašna Kina računala na brojnost svoje populacije i jeftinu radnu snagu, da bi se na koncu pretvorila u svjetsku silu sposobnu da parira Sjedinjenim Državama u mnogim oblastima. Američko dvorište Već dvije stotine godina u Sjedinjenim Državama drže se „Monroeove doktrine“, prema kojoj će Washington svako miješanje evropskih sila na tlo Sjeverne i Južne Amerike smatrati činom neprijateljstva. Predsjednik James Monroe već tada je crtao geopoličke karte svijeta koji nastaje sa opadanjem moći starih evropskih kolonijalnih sila. Tako su Sjedinjene Države, na različite načine, iz svog „dvorišta“ protjerale Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Španiju, Portugal… Da Trump i dalje ovaj dio svijeta smatra američkim dvorištem govore i njegovi potezi po ulasku u Bijelu kuću prošlog mjeseca. Ako se pažljivo pogledaju granice teritorija o kojima je govorio, onda nema sumnje da se radi na zaokruživanju prostora koji planira kontrolisati, čak iako se obistine prognoze mnogih da Sjedinjene Države pod Trumpom idu ka svojevrsnoj izolaciji. Zatražio je Grenland od Danske i Panamski kanal od Paname, ne isključujući upotrebu vojne sile. Zatim jetražio da Kanada postane savezna američka država i kanadskog premijera nazivao guvernerom. Potom je Meksiku, Kolumbiji i Brazilu prijetio različitim sankcijama i carinama, Venecueli od ranije upotrebom sile, a na krajnjem jugu Južne Amerike argentinski predsjednik Javier Milei ne dovodi u sumnju ideju da Washington treba da odlučuju o svemu i da Kina, ili bilo koja druga sila, nema mjesta u tom dijelu svijeta. Da ta borba traje i da će se zahuktavati potvrdila je prošle sedmice i Kina. Treba primjetiti da je takav istup za zvanični Peking neobičan, ratoboran i direktan. Upravo zbog toga je indikativan. „Latinska Amerika je dom naroda Latinske Amerike i nije ničije dvorište“, rekao je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi.„Kina podržava zemlje Latinske Amerike u očuvanju suvereniteta, nezavisnosti i nacionalnog dostojanstva i podržava Boliviju u zaštiti svojih legitimnih prava i interesa. Kina će uvijek biti pouzdan prijatelj i partner Latinske Amerike“, rekao je Wang Yi.Izjavu kineskog šefa diplomatije objavilo je ministarstvo na čijem je čelu. Wang Yi je to rekao u Ujedinjenim nacijama prošle sedmice, na sastanku sa šeficom bolivijske diplomatije. Celinda Sosa Lunda, kao i brojni ljevičari širom Latinske Amerike, upravo to žele čuti – da će njihove države imati kinesku pomoć, posebno u oblasti tehnologije, i da je kinesko tržište otvoreno za njihove proizvode. Tokom skupa u Ujedinjenim nacijama Celinda Sosa Lunda je rekla: „Mi se borimo za tranziciju ka multipolarnom svijetu“. Ova muzika za uši za vlast u Pekingu i vjetar u jedra za vlast u La Pazu nije bila samo protokolarne prirode. Bolivijska novinska agencija (ABI) ovih dana piše, ne slučajno,odva ranije sklopljena ugovora prema kojima kineski konzorcij CBC, podružnica kompanije CATL, dobija pristup bolivijskim nalazištima litijuma. Bolivija, kao jedna od država sa najvećim rezervama litijuma, ušla je u posao sa kineskom kompanijom CATL, koja je najveći proizvođač litijumskih baterija na svijetu. U istom članku ABI navodi da sličan ugovor s Bolivijom ima i ruska kompanija Uranium One Group, a koje je dio državne korporacije Rosatom. Davanje poslova u važnim oblastima Kini i Rusiji je indikatvino. To pokazuje namjeru Bolivije da nastavi da se opire uticaju Washingtona, što otvara vrata Pekingu i Moskvi da se dalje pozicioniraju u Latinskoj Americi. U saopštenju kineskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je uslijedilo nakon pomenutog sastanka dvaju diplomata, navodi se da je Wang Yi čestitao Boliviji što je postala država partner BRICS-a. Trump protiv Kine Wangove izjave nisu namjenje samo ljudima u siromašnoj Boliviji. Peking se obraća Latinskoj Americi, posebno državama na čijem su čelu ljevičari, a koji u proteklom vremenu nisu pristajali na diktate iz Washingtona. To se prije svega odnosi na najmnogoljudnije među njima: Brazil, Meksiko i Kolumbija. U te tri države živi gotovo četristo miliona ljudi, što je više od populacije Sjedinjenih Američkih Država i Kanade zajedno. Američki državni sekretar Marco Rubio u svojim prvim danima na toj funkciji otputovao je u Panamu kako bi tamošnje vlasti „uvjerio“ da odustanu od saradnje sa Kinom te da se Panamski kanal zaštiti od uticaja kineskih kompanija, odnosno Pekinga. Poslije sastanka sa Rubijom panamski predsjednik Jose Raul Molino je rekao da njegova država neće obnoviti članstvo u kineskoj inicijativi „Pojas i put“ koje je svakako pred istekom prema tom sporazumu. Srednja Amerika je tako neočekivano došla u fokus svjetske javnosti, a tamošnje uglavnom male i siromašne države u priliku da biraju između dvije velike sile. Izborom Rubija za državnog sekretara Trump je pokazao koliko mu je stalo do bližeg susjedstva, odnosno do Latinske Amerike. Rubio potiče iz kubanske porodice koja je emigrirala u Sjedinjene Države i španski jezik govori tečno kao engleski. U mandatu američkog senatora on se pokazao kao vrlo oštar protivnik Kube i Kine i svega drugog što ima bilo kakvu, makar i nepreciznu, poveznicu sa komunizmom i ljevicom. Drugim riječima, Rubio ima izgrađen pogledna Latinsku Amerikuu političkom, kulturnom i svakom drugom segmentu. Interes Rubija za Latinsku Ameriku i Kinu odlično se uklapa u politiku obuzdavanja Pekinga. Po logici stvari ono bi trebalo da vrši na kineskim granicama, ali protekle decenije Peking je ojačao i na američkim granicama. Rubio u obračun s Kinom mora krenuti od američkog susjedstva, nakon što je azijska silatu pronašla jaka uporišta, koristeći činjenicu da decenijama traje pobuna protiv američke hegemonije i da se vlast u mnogim državama često mijenja do te mjere da administracije u potpunosti promijene kurs države. Tako je, na primjer, u Argentini i Brazilu u petnaesetak godina više puta mijenjena vlast koja je za i protiv savezničkih veza sa Washingtonom ili Pekingom. Kineski poslovi Navedimo da je Kina najveći trgovinski partner Južne Amerike i da je tamo prisutna u svim oblastima ekonomije. Kineske investicije širom Latinske Amerike sežu od najjednostavnijih trgovačkih poslova, preko izgradnje brodskih luka, puteva i željeznica, pa sve do ulaganja u sektore komunikacije, energetike i rijetkih metala. Posljednih decenija u tom dijelu svijeta prodaje se i kinesko oružje, a i broj kineske dijaspore stalno raste. Tako su kineske državne kompanije postale veliki investitor u „američko dvorište“, stvarajući nelagodu u Washingtonu. Američki predsjednik Joseph Biden označio je Kinu kao „strateškog konkurenta“ u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, ali nije se detaljnije bavio regijom. Njegov mandat bio je obilježen ruskom agresijom na Ukrajinu, pa mu je susjedstvo ostajalo ispod radara, što je Kina iskoristila. Ali ako ukrajinski rat ide prema svom kraju, dok se Washington sprema za obračun s Kinom, onda bi se Trump mogao baviti najbližim susjedstvom. Zato njegov agresivni nastup u odnosu sa Meksikom i Kolumbijom ne čudi, jer želi pokazati spremnost na okršaj u cilju potiskivanja Kine. Međutim, to neće biti jednostavno. Rast kineskog uticaja u Latinskoj Americi je bio munjevit. Tek od kineskog ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine Peking se ozbiljno okreće ka ovom dijelu svijeta. Do tada bilo je mnogo država koje su priznavale Tajvan. U godinama koje su uslijedile broj takvih država sveo se na Belize, Gvatemalu, Paragvaj i Haiti, uz karipske države Saint Kitts i Nevis, Sveta Lucija i Saint Vincent i Grenadini. Honduras je zadnja država koja se 2023. godine odrekla veza sa Tajvanom u korist Pekinga, nakon što su iz Kine obećane investicije koje odmetnuto kinesko ostrvo nije moglo pružiti. Koliko je Kina od tada uložila u ovaj dio svijeta pokazuje i sljedeći podatak. Na početku ovoga stoljeća manje od dva posto izvoza iz Latinske Amerike išlo je u Kinu, a sada su ti brojevi za mnoge države više desetina puta veći. Prema podacima kineske vlade, Latinska Amerika i Kina su imale trgovinsku razmjenu vrijednu 450 milijardi dolara. Procjene govore da bi u narednih godina obim trgovine mogao porasti na 700 milijardi dolara. Po Kinu je posebno povoljan i „kvalitet“ ove razmjene. Iz Latinske Amerike Kina uvozi soju, povrće, voće, životinjske prizvode, naftu, bakar i sirovine koje prerađuje, a u suprotnom smjeru šalje gotove proizvode svih vrsta. Koliko su ti odnosi jaki govori i to da je desetak država u ovom dijelu svijeta odlučilo da koristi 5G tehnologiju kineskog proizvođača Huawei, uprkos američkim prijetnjama sankcijama. Podsjetimo, Trump je tu kompaniju sankcionisao u svom prvom mandatu. Okršaj sa Washingtonom Kina svojim kreditima doslovno spašava neke vlade. Tako je, na primjer, Kina dala Venecueli, koja je pod žestokim američkim sankcijama, desetine milijardi dolara kredita, a koje ta latinoamerička država otplaćuje, uglavnom, naftom. I druge države u ovom dijelu svijeta uzimaju kineske kredite. Procjenuje se da je od 2005. godine cifra narasla na 120 milijardi dolara. U Latinskoj Americi Kina ima baze za istraživanje svemira i satelitske zemaljske stanice. U Argentini je najveća kineska baza, a zemaljske stanicesu u Venceuli, Boliviji, Čileu, Brazilu… Kina je u ovom dijelu nudi sve ono što osim Sjedinjenih Država niti jedna država ne može ponuditi. Najnaprednije tehnologije, medicinske uređaje, letjelice, brodove, vozila, vještačku inteligenciju, velike infrastrukturne projekte, naoružanje…, pa čak i ideologiju. Tako su Kuba, Nikaragva i Venecuela, po potrebi i Bolivija i neki pokreti, zagledani u Peking kao što su komunističke vlasti širom svijeta bile zagledane u Moskvu od kraja Drugog svjetskog rata do sloma SSSR-a. Da je Kini ovaj dio svijeta jako važan pokazuje i podatak da je regiju aktuelni predsjednik Xi Jinping posjetio najmanje pet puta od kada je došao na to mjesto 2013. godine. Malo je drugih regija u svijetu koje se mogu pohvaliti tolikim brojem posjeta kineskog predsjednika. Kina je pravilno procijenila da ovaj dio svijeta odlična prilika za daljnju ekspanziju. Pored toga što zalazi u „američko dvorište“, a što kao takvo od prošle sedmice i zvanično osporava, Kina dobija veliko tržište, sirovine i razna prirodna bogatstva kojim Latinska Amerika obiluje. Ako se tome doda da Washingtonu mnogi u Latinskoj Americi decenijama pružaju otpor i onda kada im Kina ne pruža nikakvu podršku, onda plan kineskog djelovanja postaje jasniji i jednostavniji. Trumpova administracija će se posvetiti obračunu sa Kinom, a Sjeverna, Srednja i Južna Amerika biće važno bojno polje. Desetine država mogle bi doći pod udar američkih sankcija, koje su postale važan Trumpov vanjskopolitički alat. Neke od njih su već pod sankcijama i nisu se odrekle Kine, jer onda kada im je Washington zatvorio vrata saradnje Peking ih je posljedično širom otvorio. Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net .

For weeks, the new U.S. administration has been questioning Washington’s previous policies while setting conditions for Europe and probing Russia for possible concessions. Photo: Volodymyr Zelensky and Donald Trump In Kyiv, those familiar with diplomatic history recall Henry Kissinger’s famous remark: "America has no permanent friends or enemies, only interests." Others remember reports that former UK Prime Minister Boris Johnson allegedly persuaded Kyiv to abandon a peace deal with Moscow early in the war. While Kissinger had varying views on alliances, Ukrainian President Volodymyr Zelensky recently denied Johnson’s involvement, insisting he made decisions independently. (In)experienced Politicians Zelensky, once a comedian, won the presidency promising peace, only to find himself at the heart of Europe's biggest geopolitical struggle. His lack of experience led him to trust one great power against the world’s largest nuclear state. Defending the more seasoned Johnson, he claimed sole responsibility for critical decisions—a statement that raises questions about his leadership. His decision-making remains a topic for historians and analysts, but his approach—such as reshuffling Ukraine’s military leadership amid elite conflicts—raises eyebrows. Meanwhile, the world watches how the U.S. and NATO, without the right to strategic errors, handle the war that supposedly defends European democracy and security. What does Taiwan think now? Biden’s departure marks the end of a strategic vision backed by hundreds of billions in military aid. While costly, it yielded successes. Trump's stance isn't surprising; he has repeatedly dismissed previous U.S. commitments. However, NATO Secretary General Mark Rutte’s recent claim that Ukraine was never promised membership contradicts his earlier statements that Kyiv was closer than ever to joining. Trump’s Approach and Zelensky’s Fate With Trump’s return, Western leaders face a new reality. Trump openly declares that Ukraine must offer rare minerals and natural resources in exchange for U.S. support. His blunt rhetoric shatters the traditional Western narrative of "fighting for democracy and human rights," instead framing the war as a transaction. For Ukrainian soldiers, his words may sound like a call to abandon their fight. Yet, Trump isn’t solely responsible. Biden’s late 2023 decision allowing Ukraine to strike deep into Russian territory limited Trump’s leverage, as it escalated tensions and removed a potential bargaining chip. Now, Trump must either continue Biden’s policy or strike a deal with Moscow—one likely to disadvantage Ukraine and Europe. As Russian and U.S. representatives discuss Europe’s future, the continent must decide: Will it strengthen Trump’s negotiating power through further funding and arms purchases, or push for an independent European military strategy? Zelensky sees Denmark’s direct investment in Ukraine’s defense industry as a model, urging Europe to follow suit—without Washington. But does he have the backing of Ukraine’s political and military elite? For nearly two years, rumors have swirled that Zelensky is a burden for the West. Now, with Trump calling him a "dictator" and Putin questioning his legitimacy, his position is more fragile than ever. His vision of reclaiming all occupied territories seems increasingly distant—an idea no major Western leader considers realistic. This article was originally published on nap.ba .

Ukrajina je na prekretnici. Sedmicama nova američka administracija dovodi u pitanje dosadašnju politiku Washingtona, dok Evropi postavlja uslove i ispituje kod Rusije koje ustupke može dobiti. Foto: Volodimir Zelenski i Donald Trump Ovih dana u Kijevu, oni koji poznaju historiju diplomatije, sjetiće se čuvenog Henrya Kissingera i njegove rečenice da „Amerika nema stalne prijatelje i neprijatelje, ima samo interese“. A oni koji prate dešavanja u i oko Ukrajine od početka ruske agresije na tu zemlju prije tri godine sjetiće se bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona, koji je navodno nekoliko sedmica nakon početka invazije nagovorio zvanični Kijev da poništi dogovor iz Turske sa Moskvom o kraju rata. Kissinger će na drugim mjestima reći i druge stvari o savezništvu sa Sjedinjenim Državama ili sa bilo kojom drugom velikom silom, a prije desetak dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski će reći da Johnson nije uradio to što mu se stavlja na teret, tvrdeći da je odluke donosio sam. (Ne)vješti političari Dva navedena iskaza terete Zelenskog, bivšeg zabavljača. U želji da Ukrajini donese mir, podržan od strane mnogih u toj zemlji, bio je kandidat za predsjednika i pobijedio na izborima, stavljajući sebe u srce najveće geoplitičke igre u Evropi u 21. stoljeću. Tako je neiskusni političar napravio grešku da slijepo vjeruje jednoj sili u okršaju sa najvećom nuklearnom silom na svijetu, a onda je, braneći puno iskusnijeg i vještijeg političara Johnsona, rekao da je odluke donosio on sam. Na osnovu čega i kako Zelenski sam donosi odluke pitanje je za ukrajinske historičare, politologe, novinare... Ali ono što je poznato i van Ukrajine je njegova namjera da donosi odluke, koje su u najmanju ruku čudne, poput one da mijenja vojni vrh zbog sukoba u kijevskoj eliti . Za ostatak svijeta interesantnije je ponašanje najveće svjetske sile – Sjedinjenih Američkih Država i najjačeg vojnog saveza u historiji – NATO-a, jer ako je Zelenski imao pravo na grešku, stratezi sa Zapada nisu. U Ukrajini se, kako su često ponavljali sa Zapada, brani evropski mir, sigurnost, jedinstvo, demokratija... Šta o slučaju Ukrajine misle sada, na primjer, na Tajvanu? Odlaskom Josepha Bidena sa vlasti otišla je i jedna politička vizija. Ta vizija nije bila samo idealpolitička. Iza nje su stajale ozbiljne vojne procjene i takvi napori su podržani sa stotinama milijardi eura i davale su uspjehe, iako su i Ukrajina i Zapad primali teške udarce. Trumpov stav nije iznenađenje. On je više puta rekao da njega i njegove ljude ne obavezuju dogovori prethodnih administracija. Ali riječi generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea sigurno su iznenadile Ukrajince. Bivši nizozemski premijer je nedavno izjavio da Ukrajini nikada nije bilo obećano članstvo u NATO-u. Najjednostavnija pretraga interneta pokazuje Rutteove riječi od, na primjer, prije oko pola godine, kada je rekao da je Kijev nikad bliže članstvu i da će se to desiti. Trumpov nastup i sudbina Zelenskog Da na Zapadu postoje drugačiji kalibri političara od onih koji su trenutno na čelu najsnažnijih država među njima, sigurno bi odlučnije reagovali na Trumpove nastupe od povratka na vlast, posebno kada se radi o Ukrajini. Trump pred milionima ljudi poručuje da želi ukrajinske rijetke minerale i druga prirodna bogatstva, kao garanciju da će američka pomoć biti naplaćena. Pored toga što Trump u direktnom prijenosu razbija decenijsku agendu o „borbi za ljudska prava“, o „demokratskim vrijednostima“ i samoproklamovano misionarstvo Zapada da se pita o svemu u svakom kutku svijeta, on ukrajinskim vojnicima poručuje da trebaju poginuti za interese američkih kompanija. Jer ako oni odbrane dijelove zemlje od ruskih napada, onda će članica Ujedinjenih nacija to ustupiti stranim kompanijama. Ukrajinskim vojnicima, koji se tri godine herojski bore protiv jačeg protivnika, ove Trumpove riječi mogu zvučati kao poziv na dezertiranje. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je Trump jedini krivac za ovakav odnos prema Kijevu. Njegovo obećanje da će okončati rat u Ukrajini u nekoliko dana od pobjede na izborima, čak i prije nego uđe u Bijelu kuću, prethodna administracija je minirala. Jedan od takvih primjera je Bidenova odluka iz novembra da Ukrajini dozvoli da koristi američko oružje u dubini ruske teritorije. To je praktično značilo eskalaciju i prijetnju Rusije da će koristiti nuklearno oružje, a istovremeno je Trumpovoj administraciji iz ruku uzela važnu kartu – mogućnost da Trump ucjenjuje Kremlj sa isporukom takvog oružja, što su ljudi bliski njemu i priznali . Trumpu sada ne preostaje ništa drugo nego da nastavi Bidenovu politiku ili da pokuša sa Rusima postići dogovor. Prve informacije govore da bi taj dogovor mogao biti na štetu Ukrajine i Evrope. Za pregovačakim stolom su Putinovi i Trumpovi ljudi, a raspravlja se o temama koje se tiču Evrope. Nedavno su iz Kremlja poručili da žele takav sastanak, odnosno da Moskva i Washington, kao u doba Hladnog rata, crtaju glavne konture politike i sigurnosti na evropskom kontinentu. Kako će budući pregovori izgledati i šta će sve biti na stolu za sada javnosti nije poznato. Evropa ima nešto vremena da pojača Trumpove pregovaračke pozicije – finansiranje ukrajinskog rata i ogromna izdvajanja za (američko) oružje. Trumpova administracija tvrdi da Ukrajina gubi rat i da se mora djelovati brzo u namjeri da se spasi što se spasiti može. Kijev i Evropa imaju mogućnost da sporazum Moskve i Washingtona odbiju. Zelenski kaže da će se to desiti ako se ne uvaže zahtjevi Kijeva. Ovih dana Zelenski hvali „danski model“ pomoći Ukrajini, koji je direktnim investicijama u ukrajinsku industriju naoružanja ojačao pozicije Kijeva i poziva Evropljanje da nastave u tom pravcu te da formiraju evropsku vojsku bez Washingtona. Da li će Kijev rizikovati i da li za ovakve stavove Zelenski ima podršku političke elite i vojske, za sada nije jasno. Ali još prije gotovo dvije godine govorilo se o tome da je Zelenski teret za Zapad. Sada kada ga Trump zove „diktatorom“, a Putin „nelegitimnim predsjednikom“, njegova pozicija je sve teža , dok njegov plan o apsolutnoj pobjedi nad Rusijom i vraćanje cjelokupne teritorije Ukrajine pod kontrolu Kijeva u Evropi nijedna važna adresa ne vidi kao realan. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

On Sunday, Germany will hold the most important and uncertain election of this century. Never before has a single party had such a strong chance to change the existing system—with the backing of the world's most powerful nation. Photo: Alice Weidel The United States has had enormous influence over German politics since the end of World War II, partly due to its numerous military bases there. Moreover, what is known as American “soft power” has remained largely unquestioned in a country with a long and rich history of political and social thought. Germany, which has long looked to Washington—particularly the current government under the administration of Joseph Biden—has been in shock since Donald Trump’s return to the White House. The current U.S. administration believes that Berlin is pursuing the wrong policies. U.S. Vice President JD Vance claims that Germany is being destroyed by illegal migration and deindustrialization, while the world's richest man, Elon Musk, criticizes its bureaucracy, saying it is terrible based on his experience running a company there. Musk has stated that the “only hope” for Germany is the far-right Alternative for Germany (AfD), which the government views as a radical right-wing party. A Tough Time for Polls Since the emergence of COVID-19, economic problems have become more evident. When the pandemic ended, the war in Ukraine began, causing a major shock to German companies. The largest economy in Europe lost access to cheap Russian energy and the vast Russian market, where German companies had long been thriving, due to sanctions imposed on Moscow over its aggression against Ukraine. Another issue has been brewing in the background—(il)legal migration to Germany, particularly since 2016. While the government in Berlin, along with many German media outlets, often dismissed any criticism of migration and accused critics of xenophobia, the issue has become increasingly important. Some frame it as a security concern, given the rise in attacks on citizens, while a few views it from an economic perspective—an influx of immigrants means cheaper labor. AfD has been Germany's loudest critic of migration, adding ideological and demographic concerns to security and economic arguments. The party has fueled fears among millions of Germans that their country is losing its identity. Given the mounting problems, it is no surprise that AfD is gaining strength, especially since other parties tend to approach these issues with “kid gloves.” To improve its image—since AfD is widely seen in Germany as an extreme right-wing party that has not distanced itself enough from Nazi heritage—the party has begun rebranding itself, following the example of Marine Le Pen in France. AfD’s co-leader, Alice Weidel, attempts to present its radical stances on migration, the European Union, NATO, and the euro as acceptable policies. She claims to be a liberal, citing former British Prime Minister Margaret Thatcher as her role model. The leader of the German right-wing party is in a relationship with a migrant of Sri Lankan origin, supports Israel, opposes setting a minimum wage in Germany, backs Trump, and calls for the deportation of certain migrants, especially Muslims. Speaking about the state of Germany and her same-sex relationship, she said: “I don't want to live in a society with a Muslim majority under Sharia law, where I could be thrown off a rooftop with a bag over my head.” Mainstream Parties Have No Answer Germany’s major parties largely have no response to AfD’s rising popularity. About fifteen months ago, there were discussions about banning the party through a court ruling, as suggested by its political rivals. Recent polls show AfD at around 20% support, just behind the Christian Democratic Union/Christian Social Union (CDU/CSU), which has about 30%. Chancellor Olaf Scholz’s Social Democrats (SPD) and the ruling Greens each stand at around 15%. No other party is certain to pass the 5% threshold required to enter parliament. One major challenge for AfD is that all leading German parties have vowed not to form a coalition with them, meaning that even with significant public support, they may not be able to take power. However, Weidel has received backing from Musk, who has even addressed AfD rallies via video link. This week, Musk shared a post on his social network X in which a user asked, “Is it time for Germany to be liberated again?”—to which Musk responded, “Yes, seriously.” Last Friday, American support for AfD reached unprecedented levels. Vice President JD Vance met with Weidel after causing outrage—bringing some to tears—at the Munich Security Conference, where German hosts accused him of interfering in their elections. In his speech, Vance echoed AfD’s platform, particularly on migration. After the Elections As things stand, neither AfD nor any other party will have enough votes to form a government alone after Sunday’s election. The most likely outcome is another “grand coalition” between CDU/CSU and SPD, as last seen under Angela Merkel’s government. In that case, the chancellor would likely be the CDU’s leader, Friedrich Merz. However, if Germany's political elite excluded AfD from power, they could face backlash from the White House. This would be especially risky for Germany’s economy, as Trump has threatened tariffs and has leverage over energy prices. If German parties leave AfD in the opposition, it would mark Trump’s first major foreign policy defeat. That makes this election even more significant, as the new Berlin government will have to respond to Trump’s stance on Russia and Ukraine. In other words, forming Germany’s next government will also be a test of whether Europeans have the strength and willingness to stand up to Trump. Regardless of the election outcome, some policies will inevitably change. Migration is already high on the priority list. Many in Europe and the West have realized that keeping the doors wide open for immigrants is unsustainable, and they have been preparing for a policy shift for some time. Whether Germany will address the root causes of migration or just its consequences remains unclear. It would be absurd to expect the continued destruction of the Middle East and Africa while shutting the doors to those who have lost everything there. As discussions about the displacement of people from Gaza continue, a parallel debate about censorship is unfolding in Germany. Former Greek Finance Minister Yanis Varoufakis, through his political project, reports on social media that while mainstream media remain silent, German police have been disrupting events featuring Francesca Albanese, the UN Special Rapporteur on the Occupied Palestinian Territories, who speaks about Palestinian suffering. “Totalitarianism has returned to Germany even before AfD has won,” Varoufakis wrote on X. Germany’s stance on Palestine and Israel mirrors the position of Joseph Biden and Kamala Harris, as well as the response of Muslim voters and liberals who previously supported the Democrats. Many of them backed Trump or simply refused to vote for Harris. One of the key questions in this German election is the turnout of immigrants with voting rights. Managing Germany’s political landscape has become increasingly difficult. Problems are mounting, and external influence—both direct and loud, as in the case of Vance and Musk, and indirect and quiet, through those who have migrated to Germany—is growing. Any development in this election would not be surprising, including the possibility of the results being annulled, as happened in Romania a few months ago. Everything points to significant reforms awaiting the new German government, regardless of who formed it. Some of these measures may not even be mentioned during the election campaign, but they will inevitably be implemented. The course Germany’s next government takes will heavily influence the direction of the rest of Europe. This article was previously published on the news portal nap.ba .

Njemačka u nedjelju izlazi na vjerovatno najvažnije i najneizvjesnije izbore u ovom stoljeću, jer nikada ranije nije se desilo da jedna stranka ima dobre šanse da promijeni postojeći sistem i da za to dobije podršku najveće svjetske sile. Foto: Alice Weidel Njemačka u nedjelju izlazi na vjerovatno najvažnije i najneizvjesnije izbore u ovom stoljeću, jer nikada ranije nije se desilo da jedna stranka ima dobre šanse da promijeni postojeći sistem i da za to dobije podršku najveće svjetske sile. Sjedinjene Američke Države imaju ogroman uticaj na politiku Njemačke od kraja Drugog svjetskog rata zahvaljujući i tome što su tamo brojne američke vojne baze. Pored toga, ono što se naziva američka „mehka moć“ (soft power) više od sedamdeset godina nije dovodena u pitanje u državi koja ima dugu i prebogatu historiju vlastite političke i socijalne misli. Njemačka snažno zagledana u Washington, posebno aktuelna vlada u administraciju Josepha Bidena, od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću je u šoku. Sadašnja administracija smatra da Berlin vodi pogrešnu politiku. Američki potpredsjednik JD Vance kaže da Njemačku uništavaju ilegalne migracije i deindustrijalizacija, a najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk kaže da je njena birokratija užasna i da je to vidio vodeći tamo kompaniju. Musk kaže da je „jedina nada“ za državu desničarska Alternativa za Njemačku (AfD), koju vlast vidi kao radikalnu desnicu. Tim gore po ankete Od pojave koronavirusa počinju sve očitiji problemi u privredi. Sa krajem epidemije počeo je rat u Ukrajini, koji je donio veliki šok za njemačke kompanije. Najveća evropska privreda, usljed sankcija Moskvi zbog agresije na Ukrajinu, ostala je bez jeftinih ruskih energenata i bez pristupa ogromnom ruskom tržištu na kome su njemačke kompanije odlično kotirale. U pozadini ključao je još jedan problem – (i)legalne migracije u Njemačku, posebno od 2016. godine. Iako je vlast u Berlinu, kao i mnogi njemački mediji, često odbacivala svaku kritiku i uzvraćala optužbama prema onima koji to vide kao problem, migracije su postale važna tema. Neki su o tome govorili u kategorijama sigurnosti, usljed učestalih napada na građane, a rijetki sa pozicije ekonomije – puno useljenika znači i mogućnost da se radnik dobije jeftinije. Najveći kritičar migracija u Njemačkoj je AfD, dodajući aspektu sigurnosti i ekonomije i pitanja ideološke i demografske naravi, budeći strahove kod miliona Njemaca da ta država prestaje biti ono što je bila. Usljed nagomilanih problema ne iznenađuje što opozicioni AfD dobija na snazi, posebno što druge stranke nekim problemima prilaze sa „rukavicama“. Da bi popravili svoje pozicije i svoj imidž, budući da ih u Njemačkoj naširoko vide kao ekstremne desničare koji se nisu dovoljno udaljili od nacističkog naslijeđa, AfD je krenuo u rebrendiranje, a koje je već ranije prošla, na primjer, Marine Le Pen u Francuskoj. Radikalan obračun sa migrantima, Evropskom unijom, NATO-om, eurom... ko-liderka stranke Alice Weidel pokušava pretočiti u prihvatljive politike, tvrdeći da je liberalka i da je njen uzor bivša britanska premijerka Margaret Thatcher. Vođa njemačke desnice je u ljubavnoj vezi sa migrantkinjom porijeklom iz Šri Lanke, daje podršku Izraelu, protivi se određivanju minimalne plate u Njemačkoj, podržava Trumpa i traži deportacije nekih migranata, posebno muslimana. Govoreći o stanju u Njemačkoj i činjenici da je u istospolnoj vezi rekla je: „Ne želim da me društvo s muslimanskom većinom po šerijatskom zakonu kasnije gurne s krova sa torbom preko glave.“ Na popularnost AfD-a glavne stranke, uglavnom, nemaju odgovor. Prije petnaestak mjeseci govorilo se o tome da tu stranku sud zabrani, a na prijedlog njihovih političkih rivala . Posljednje ankete pokazuju AfD ima oko dvadeset posto podrške, odmah iza demokršćanske Unije CDU/CSU koji imaju oko trideset posto. Socijaldemokrate (SPD) kancelara Olafa Scholza i također vladajući Zeleni su na oko petnaest posto. Osim njih niti jedna druga stranka nije sigurna da će preći cenzus od pet posto. Za AfD je posebno teška okolnost to što su se sve vodeće njemačke stranke zarekle da s njima neće u koaliciju, što će reći da sva popularnost koju uživaju možda neće biti dovoljna da dođu na vlast. Weidel je dobila podršku od Muska, koji je čak i govorio na njihovim skupovima putem video linka. Ove sedmice Musk je podijelio na svojoj društvenoj mreži X status jednog korisnika koji se pita „da li je vrijeme da se Njemačka ponovo oslobodi“, a onda odgovorio sa „Da, ozbiljno“. U prošli petak američka podrška AfD-u je porasla do neslućenih razmjera. Potpredsjednik JD Vance održao je sastanak sa Weidel, nakon što je na Mihnenskoj konferenciji o sigurnosti izazvao bijes, i poneku suzu, kod domaćina, koji su osudili gosta za miješanje u njemačke izbore. Vance u pomenutom govoru kao da je izgovorio dio programa AfD-a, ciljajući posebno na migracije. Poslije izbora Kako stvari stoje AfD niti bilo koja druga stranka neće imati dovoljno glasova da samostalno formira vlast nakon nedjeljnih izbora. Zato je najvjerovatnija opcija da Njemačka ponovo dobije „veliku koaliciju“ koju će činiti CDU/CSU i SPD, što se posljednji put desilo u vladi Angele Merkel. Tada bi kancelar najvjerovatnije bio iz redova demokršćana, njihov lider Friedrich Merz. Međutim, njemačka politička elita suočila bi se sa bijesom Bijele kuće ukoliko izvan vlasti ostavi AfD. To bi bilo posebno opasno za njemačku ekonomiju dok Trump prijeti carinama i ima mogućnost da manipuliše cijenama energenata . Ukoliko njemačke stranke ostave AfD u opoziciji, bio bi to prvi veliki Trumpov vanjskopolitički poraz. Odatle su ovi izbori dodatno važni, jer će nova vlada u Berlinu morati dati odgovor na Trumpovu politiku prema Rusiji i Ukrajini. Drugim riječima, sastavljanje njemačke vlade biće i test da li Evropljani imaju snage i volje da se suprostave Trumpu. Ali bez obzira na ishod njemačkih izbora, neke stvari će se mijenjati. Visoko na listi prioriteta su i migracije. Očigledno je da su mnogi u Evropi i širom Zapada shvatili da nije moguće širom otvoriti vrata za useljenike i da se već dugo vremena spremaju za promjenu te politike . Da li će Njemačka liječiti uzrok ili posljedice, za sada nije poznato. Bilo bi suludo očekivati da se nastavi rušenje Bliskog istoka i Afrike, a da se zatvore sva vrata ljudima koji su tamo izgubili sve. Ovih dana, dok se govori o raseljavanju ljudi iz Pojasa Gaze, na margini njemačkih političkih tokova traje priča o cenzuri. Bivši grčki ministar finansija Yanis Varoufakis, u okviru političkog projekta koji vodi, izvještava preko društvenih mreža da, dok mediji šute, specijalnoj izvjestiteljici Ujedinjenih nacija za okupirane Palestinske teritorije Francesci Albanese u Njemačkoj policija upada na skupove na kojima govori o stradanju Palestinaca. „Totalitarizam se vratio u Njemačku i prije nego što je AfD pobijedio“, napisao je Varoufakis na društvenoj mreži X. Takav odnos Njemačke prema Palestini i Izraelu navodi na paralele sa držanjem Josepha Bidena i Kamale Harris prema tom konfliktu i na odgovor muslimanskih glasača i liberala ranije odanih demokratama. Mnogi od njih su podržali Trumpa ili naprosto odbili da glasaju za Harris. Jedno od pitanja na ovim izborima u Njemačkoj jeste i odaziv useljenika sa pravom glasa. Da je sve teže upravljati njemačkim političkim procesima odavno je jasno. Problema je sve više i sve je veći uticaj izvana, direktan i glasan kao u slučaju Vancea i Muska, ili indirektan i tih preko onih koji su došli u Njemačku da žive i rade. Zato bilo kakav razvoj situacije ne bi bio iznenađenje, pa čak ni da se njemački izbori ponište kao u Rumuniji prije nekoliko mjeseci . Sve upućuje da brojne reforme očekuju novu njemačku vladu bez obzira ko će je formirati. Neke od takvih poteza možda niko neće pomenuti u predizbornoj kampanji, ali ipak će biti povučeni. A kurs koji zauzme nova njemačka vlada umnogome će odrediti kurs koji će zauzeti ostatak Evrope. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

In the past few days, several public figures, commenting on Trump's moves and his policies, have said almost the same thing – we are only at the beginning of his term, and we have four years left. Photo: Donald Trump The return of Donald Trump to the White House is seen as a disaster by many politicians in Europe. Long before the U.S. presidential elections, the majority of European leaders supported Joseph Biden, and after his withdrawal from the race, they backed Kamala Harris. Three weeks into Trump's new term, it has become clear why they held such a stance. In Europe, where the majority of U.S. allies are located, many would likely say the same if they were not afraid of the White House's reaction. This is especially true for officials of the European Union, which Trump has never shown much respect for. During his first term, there was a notorious conversation with Angela Merkel, where he repeatedly asked the Chancellor to sign a trade deal between Washington and Berlin, to which she responded that it was only possible with the European Union, of which Germany is a member. The first to respond to the new U.S. president's policies should be Estonian politician and EU High Representative for Foreign Affairs and Security Policy, Kaja Kallas. The fact that there is no confirmation that Trump and Kallas have spoken since his return to power speaks volumes about how much he values her opinions. Meanwhile, Trump has already spoken with Russian President Vladimir Putin. The case of Denmark, a long-time ally of Washington, also shows that Trump does not prioritize small European countries. In the early days of his term, Trump threatened the EU and NATO members, demanding they hand over Greenland or face potential military and economic measures. Aligning with Trump Such a stance from Trump towards Europe was expected. Trump is well aware that Europe depends on Washington, while European allies sometimes act as if this is not the case. This primarily concerns European security, which Washington takes care of, while Europeans refuse to fulfill their NATO obligations of allocating two percent of their GDP to defense. During his first term, Trump reminded Europeans of their obligations and threatened not to defend them for free. This prompted action, and during his and Biden's terms, almost all countries have met the required defense spending. However, this is not enough, as most European armies, by their admission, are not ready for war. Polish President Andrzej Duda, who maintained communication with Trump even when facing potential jail time in U.S. courts, spoke this summer about allocating at least three percent of GDP to defense. Now, some are even talking about five percent, gauging public opinion. Massive military investment by European allies could soften Trump, especially given his threats to impose tariffs, as the U.S. economy has a trade deficit with Europe. Such investment would not necessarily mean war. There are similar examples elsewhere in the world. For instance, some wealthy Arab monarchies buy weapons they will never use, while the U.S. guarantees their security. Such examples were also noted during Trump's first term. Purchasing weapons from the United States gives Trump significant leverage regarding Russia and the war in Ukraine. It is not hard to imagine that Trump would agree to continue arming Ukraine, directly or indirectly, if European allies were to foot the bill. Musk's Hammer But Europe's problems with Trump do not end there. The world's richest man, Elon Musk, has been waging an ideological war against some European countries for months. Musk, whom Trump's critics call the "real" U.S. president, has recently targeted the United Kingdom and Germany. The former is a nuclear power outside the EU, while the latter is the economic engine of the Union and a country with significant influence from the Baltic to Turkey. Musk is particularly bothered by some positions of the modern left, which he sees as disconnected from their roots. He targets illegal migrants and transgender policies, which he called "neo-Marxism" in an October 2022 interview. Earlier this year, he shared a post by J.K. Rowling on social media platform X, where she wrote that "gender ideology has undermined free speech, scientific truth, gay rights, and the safety, privacy, and dignity of women and girls." Musk commented on the lengthy post with "Absolutely." Musk's ideological war with Europeans, after taking on the policies of U.S. Democrats, also has a personal touch. The issue of (il)legal migration is at the core of his success, as he is an immigrant to the U.S. and employs experts from around the world in his companies, which some criticize as a way to pay workers less. Additionally, his son Alexander has transitioned and now, as Vivian Jenna Wilson, refuses to have contact with him. For weeks, Musk has been targeting British Prime Minister Keir Starmer, accusing him of protecting gangs of rapists, mostly of migrant origin, during his time as a prosecutor. Musk claims that Starmer is protecting illegal immigrants in the UK, preventing their deportation, and introducing censorship in public spaces. In one of his many posts about Starmer on X, Musk asked his followers in a poll, "Should America free the British people from their tyrannical government?" Musk's target is also the current German government. Despite having a significant company in Germany, Musk is dissatisfied with the government there. Yesterday, he posted on X that "AfD is the only hope for Germany." In recent weeks, he has supported the Alternative for Germany (AfD) in various ways, even addressing their rallies, as they prepare for general elections while other parties refuse to cooperate with them. Trump's Strategic Advantage and the Lack of European Leadership Those who study Trump's moves say that the U.S. president often makes statements to improve his negotiating position. In other words, Trump sometimes bluffs. But in the case of Europe, he may not need to, as the old continent is now even more dependent on the United States than before. This is especially true for Germany. Since the start of Russia's aggression against Ukraine, Europeans have been cutting energy ties with Moscow, making themselves dependent on the U.S. and its more expensive liquefied natural gas. On this issue, Trump has both Moscow and Brussels in a passive position. If he wants to impose new sanctions on Russian energy and if Europeans follow as allies, the price of oil and gas will rise. At the same time, Trump has ordered increased oil and gas extraction across the U.S., disregarding environmental standards that the previous administration sometimes upheld. Thus, Washington can now dictate oil and gas prices, with no guarantee that prices won't rise, potentially leading to inflation across the EU, particularly in Germany. Europeans fell into this double trap by aligning with Biden against Russia, assuming that Washington would always have the same stance towards Europe. Now that ties with Russia are severed, rebuilding them would cost the current European leadership their political careers. But even for better relations with Russia, European unity is a prerequisite, which under Trump will not exist if it means opposing his policies. The aforementioned Duda, Italian Prime Minister Giorgia Meloni, Hungarian Prime Minister Viktor Orbán, Austria's Freedom Party, Spain's Vox, and France's National Front... are just some of Trump's admirers. This unification on the new right has been acknowledged by Argentine President Javier Milei, who, along with some of the aforementioned, included himself and Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu in the same group. All of them, Milei says, stand with Trump. For all European politicians who disagree with Trump, there is a way out of this blind alley as a battle plan that must be fought without knowing the outcome until the very end. The idea of a common European defense without Washington's involvement, for example, advocated by France's Emmanuel Macron, will once again be relevant in the coming period, as will questions about relations with China, international trade, the development of modern technologies, access to energy and rare metals, and the development of artificial intelligence... This plan might be more achievable in another generation of European politicians. However, Europe has long lacked politicians of the caliber of Helmut Kohl, Jacques Chirac, or Margaret Thatcher. But if Musk is right and the "only hope" for Germany, and consequently for Europe, lies with those he supports, then Europe has little to hope for in a clash with Trump and the billionaires behind him. This article was previously published on the news portal nap.ba .

February brought optimism to the residents of Lebanon as a government was finally formed and a president was elected earlier. On the other side of the world, Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu brought a gift to U.S. President Donald Trump, which The Independent described as "morbid." Photo: Newly elected Lebanese government The formation of the Lebanese government took months. The story became particularly relevant after the ceasefire between Hezbollah and Israel, when Nawaf Salam was appointed prime minister and tasked with forming a government. Some believed that this was the right moment to reshape Lebanon's political landscape, as Hezbollah had lost its leader, Hassan Nasrallah, and a number of officials. The goal was to eliminate Hezbollah as a significant factor in Lebanon's political life, with Beirut promised aid in return. Such an offer implies that Lebanon is the focus of larger states, and no one is hiding it. The United States and France have promised financial and military aid, Saudi Arabia investments in Lebanon, and neighboring Israel peace if Hezbollah, supported by Iran, is removed from power. American and Israeli Interests The U.S. has backed Israel for decades, regardless of what Tel Aviv does. But just last year, Washington tried to maintain a semblance of neutrality in mediating between Lebanon and Israel. With Trump's return to power, Washington has shed formalities—Israeli interests are now American interests. On Friday, Lebanese President Joseph Aoun, a Christian, was visited by U.S. Deputy Special Envoy for the Middle East Morgan Ortagus. Unlike her boss, Special Envoy Steve Witkoff, who, like his predecessor Amos Hochstein, tried to maintain diplomatic protocol, Ortagus has no brakes. Lebanese media, especially those close to Hezbollah, reacted angrily after Ortagus stated that the entry of the Shiite party into the new government was a "red line" for the United States. Additionally, she wore a ring shaped like a six-pointed star, known as the Star of David, a clear reference to her adopted Judaism during her mission in Baghdad. Photo: The gift Trump received from Netanyahu In other words, she publicly pressured the Lebanese to ensure Hezbollah would not be part of the new government, exactly as Netanyahu had demanded. France, for example, issued a much milder statement, calling for all parties to focus on reconstruction and reforms in Lebanon while respecting its diversity. However, the Lebanese had different plans from Ortagus, given the balance of power and the fact that, according to unwritten rules, Shiites hold a significant share of power in one of the world's most complicated political systems, with Shiites making up about a third of Lebanon's population. After her statement, Hezbollah supporters blocked the road she was supposed to travel on. The New Government Nawaf Salam faced an extremely difficult task of reconciling the interests of domestic and foreign actors in Lebanon. This specifically meant that he had to secure support from the Lebanese parliament, led by Shiite politician Nabih Berri, head of the Amal party, an ally of Hezbollah. Berri has been the contact person between Hezbollah leadership and Western envoys since the start of the war with Israel. Thus, Sunni Prime Minister Salam, with the consent of others, formed his cabinet with 24 ministers, five of whom were Shiites. Hezbollah and Amal appointed four, including the very important finance minister, while Salam appointed the fifth. This development has been variously commented on in Lebanon, with some claiming that Hezbollah suffered a defeat, while others argued that it had extracted the maximum under the circumstances. Some say that the Shiites and Hezbollah have lost a third of their seats in the government for the first time and the ability to block decisions and that some Shiite ministers are aligned with the West, concluding that this is a result of the weakening of the Shiite movement and official Tehran after the war with Israel. Others argue that Hezbollah got what it wanted—a breather for reorganization. Indeed, after the fall of Bashar al-Assad's regime, Hezbollah must undergo transformation, turn into local forces, and seek new supply channels from Iran, as the new government in Damascus does not allow this to continue through Syria. Additionally, Hezbollah is seeking the reconstruction of Shiite community homes, as the Israeli army targeted these sites, even as its withdrawal from southern Lebanon is expected. Ceasefire Expires, Netanyahu Sends a Message to Trump The ceasefire agreed upon by Hezbollah and Israel expired at the end of January and was unilaterally extended by Israel, under Western pressure, until February 18. Israel has repeatedly violated the ceasefire. Dozens of civilians attempting to return to their homes in southern Lebanon were killed, Shiite-populated areas were bombed, and the Lebanese army was prevented from reaching the border. Hezbollah, however, did not fall into the trap and refrained from responding to the attacks. But Netanyahu wants war and does not hide it, believing he is on the path to creating a "new Middle East." During his recent visit to Trump, he gifted him a golden pager. The British Independent called this act "morbid." The golden pager, inscribed with "press with both hands," is an allusion to the operation against Hezbollah, in which dozens, including children, were killed and hundreds wounded. In Lebanon, some were particularly angry because the pager was placed on a tree stump, which they believe was an olive tree. Olive branches are a symbol of peace, and the olive tree often symbolizes the presence of a people in a certain territory, as some trees grow for hundreds of years. Palestinians and residents of southern Lebanon see the olive tree as a metaphor for their presence and survival, and the Israeli army has sometimes destroyed these trees for various reasons. "To President Donald J. Trump, our greatest friend and greatest ally. Prime Minister Benjamin Netanyahu," reads the gift brought to Washington. A source told The Telegraph that Trump responded upon receiving it: "It was a great operation." The Lebanese Puzzle What will happen in the region can be guessed if the ceasefires in Lebanon and the Gaza Strip collapse and if Netanyahu does not get what he wants. Trump has already approved Israel for a new arms sale worth more than seven billion dollars, and some media report that the new administration, after decades of refusal, is ready to deliver eleven tons of a heavy bomb known as MOAB (Mother of All Bombs), intended for destroying fortifications, which would be a message to Iran and Hezbollah, whose leader was killed when his bunker was reportedly hit with eighty tons of explosives. While waiting to see what Netanyahu and Trump will do, Salam must reform Lebanon, initiate reconstruction, and prepare the country for elections next year. The main thing Trump and Netanyahu will be watching is the status of Hezbollah, specifically whether and to what extent the group will disarm. All parties refer to United Nations Security Council Resolution 1701 from 2006 and interpret it differently, especially the part about who has the right to bear arms in southern Lebanon. At yesterday's meeting of the Lebanese government, this was one of the topics. The text, which is supposed to become the government's position, states that the state has a "monopoly on weapons," meaning that the Lebanese army, trained and supported by the U.S., is responsible for the country's security. The text does not mention "resistance," a reference to Shiite militias. According to Al-Akhbar, Amal and Hezbollah persuaded Prime Minister Salam to include Article 51 of the UN Charter, which emphasizes the "inherent right to individual or collective self-defense if an armed attack occurs against a member of the United Nations, until the Security Council takes measures necessary to maintain international peace and security." This is a continuation of the dispute over what Hezbollah will look like in the future, which is being prepared, as announced, for the historic moment of Hassan Nasrallah's funeral with participants from 79 countries on February 23 in Beirut. Tens of thousands of people are expected to take to the streets of Beirut that day, confirming that Hezbollah leads Lebanese Shiites, who, many warn, are now in fear and more reliant on each other after Nasrallah's assassination and the fall of Assad in Syria. Hezbollah-affiliated media these days highlight that Nabih Berri told Morgan Ortagus at a meeting on Friday, "Israel is absolute evil," and that everyone must adhere to Resolution 1701, especially the part that demands Israel's withdrawal from Lebanon. At the same time, Hezbollah's rivals in Lebanon express hope that the party's dominance in Lebanon has ended and that a time of stability is coming. But both sides are aware that a small country like Lebanon, located amid regional tremors on the Iran-Israel-Saudi Arabia-West axis, will not decide its fate. On the border between Lebanon and Syria, clashes between local groups and smugglers were reported this week, Trump is developing a plan to resettle Palestinians from the devastated Gaza Strip and develop tourism there, and Netanyahu is pushing him into a confrontation with Iran. Thus, Lebanon is simultaneously very close to both a new war and a period of stability. This article was previously published on the portal nap.ba

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću za mnoge političare u Evropi je ravno katastrofi. Mnogo prije američkih predsjedničkih izbora najveći broj evropskih lidera podržao je Josepha Bidena, a onda nakon njegovog povlačenja iz utrke i Kamalu Harris. Nakon tri sedmice novog Trumpovog mandata postalo je jasno zašto su imali takav stav. Foto: Donald Trump U proteklih nekoliko dana više javnih ličnosti, komentarišući Trumpove poteze i njegovu politiku, izjavilo je gotovo isto – tek smo na početku mandata, preostaju nam četiri godine. U Evropi, gdje je najveći broj američkih saveznika, sigurno bi rekli slično da se ne pribojavaju reakcije Bijele kuće. To se posebno odnosi na zvaničnike Evropske unije, kojoj Trump nikada nije iskazivao preveliko poštovanje. Iz njegovog prvog mandata ostao je navodni razgovor sa Angelom Merkel, kada je kancelarku uzastopno više puta pitao da Washington i Berlin sklope trgovinski ugovor i njen odgovor da je to moguće samo sa Evropskom unijom čija je Njemačka članica. Politici novog američkog predsjednika odgovor prije svih treba dati estonska političarka i visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Kaja Kallas. Koliko Trump drži do stavova Kaje Kallas govori i to da nema potvrde da su razgovarali od njegovog povratka na vlast. U međuvremenu, Trump je razgovarao i sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Da pretjerano ne drži do malih evropskih država govori i slučaj Danske, koja je decenijama saveznica Washingtona. Članici Evropske unije i NATO-a Trump je u prvim danima mandata zaprijetio da mu preda Grenland ili ne isključuje korištenje vojnih i ekonomskih mjera . Svrstavanje uz Trumpa Ovakav Trumpov stav prema Evropi je očekivan. Trumpu je jasno da Evropa ovisi o Washingtonu, a da se evropski saveznici ponekad ponašaju kao da to nije tako. Tu se prije svega radi o evropskoj sigurnosti o kojoj se brine Washington, dok Evropljani odbijaju da urade i ono što su potpisali ulaskom u NATO - izdvojiti dva posto bruto društvenog proizvoda za vojsku. U prvom mandatu Trump je podsjetio Evropljane na obaveze i zaprijetio da ih neće besplatno braniti. Tada su se stvari pokrenule i tokom njegovog i Bidenovog mandata gotovo sve države vrše tražena izdvajanja. Ali to nije dovoljno, jer većina evropskih armija, po vlastitom priznanju, nije spremna za rat. Poljski predsjednik Andrzej Duda, koji je sa Trumpom održavao komunikaciju i kada mu je prijetio zatvor u slučajevima pred američkim sudovima, ljetos je govorio o izdvajanju od najmanje tri posto bruto društvenog proizvoda. Sada neki govore i o pet posto, ispitujući raspoloženje javnosti. Masovno ulaganje u vojsku od strane evropskih saveznika moglo bi omekšati Trumpa, posebno usljed njegovih prijetnji da će uvesti carine, jer američka ekonomija ima deficit u trgovini sa Evropom. To ulaganje ne bi nužno značilo rat. Sličnih primjera ima i na drugim krajevima svijeta. Na primjer, neke bogate arapske monarhije kupuju oružje koje nikada neće koristiti, dok im SAD garantuju sigurnost. Takvi primjeri zabilježeni su i tokom prvog Trumpovog mandata. Kupovina oružja od Sjedinjenih Američkih Država daje Trumpu i važnu polugu u odnosu prema Rusiji i ukrajinskom ratu. Nije teško zamisliti da bi Trump pristao da američke kompanije i dalje naoružavaju Ukrajinu, direktno i indirektno, ako bi to evropski saveznici platili. Muskov čekić Ali tu nije kraj problema koje Evropa ima sa Trumpom. Najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk već mjesecima protiv nekih evropskih država vodi i ideološki rat. Muska, kojeg Trumpovi kritičari nazivaju „pravim“ američkim predsjednikom, u proteklom periodu ustrijemio se na Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačku. Prva je nuklearna sila i van je Evropske unije, a druga je ekonomski motor te iste unije i država koja ima enorman uticaj od Baltika do Turske. Musku posebno smetaju neke postavke moderne ljevice, a koja sa svojim korijenima nema nikakve veze. Musk cilja na ilegalne migrante i na politiku transrodnosti koju je u oktobru 2022. u jednom intervjuu nazvao „neomarksizmom“. Početkom februara ove godine na društvenoj mreži X je podijelio objavu J. K. Rowling koja je između ostalog napisala da je „rodna ideologija potkopala slobodu govora, naučnu istinu, prava homoseksualaca, te sigurnost, privatnost i dostojanstvo žena i djevojčica.“ Poprilično dugu objavu britanske književnice komentarisao je sa „apsolutno“. Muskov ideološki rat sa Evropljanima, nakon što se obračunao sa politikom američkih demokrata , ima i lični pečat. Pitanje (i)legalnih migracija je u srži njegovog uspjeha, jer pored toga što je i sam useljenik u Sjedinjene Države, on u svojim kompanijama zapošljava stručnjake iz cijelog svijeta, a što neki kritikuju kao način da radnika plati manje. Zatim, njegov sin Alexander je promijenio spol i sada mlada Vivian Jenna Wilson odbija kontakt s njim. Sedmicama na Muskovom udaru je britanski premijer Keir Starmer. Musk ga optužuje da je kao tužilac štitio bande silovatelja, pretežno migrantskog porijekla. Musk kaže da premijer Starmer štiti ilegalne useljenike u Ujedinjeno Kraljevstvo, sprječava njihovu deportaciju i uvodi cenzuru u javnom prostoru. U jednom od svojih brojnih postova na društvenoj mreži X o Starmeru, Musk je svoje pratioce pitao u anketi „da li bi Amerika trebala osloboditi britanski narod od njihove tiranske vlade?“. Muskova meta je i aktuelna njemačka vlada. Iako u Njemačkoj ima ogromnu kompaniju, Musk nije zadovoljan tamošnjom vladom . Jučer je na društvenoj mreži X napisao da je „AfD jedina nada za Njemačku“. Proteklih sedmica Alternativu za Njemačku podržao je na razne načine, čak i obraćanjima na njihovim skupovima, dok se spremaju za opšte izbore i dok ostale stranke odbijaju saradnju sa njima. Trumpova strateška prednost i nedostatak evropskog liderstva Oni koji proučavaju Trumpove poteze kažu da američki predsjednik često izjavi nešto samo da bi popravio svoje pozicije, pripremajući se za pregovore. Drugim riječima, Trump nekad blefira. Ali u slučaju Evrope to ne mora raditi, jer je stari kontinent sada u još većoj zavisnosti od Sjedinjenih Država nego ranije. To se posebno odnosi na Njemačku. Naime, Evropljani su od početka ruske agresije na Ukrajinu počeli prekidati energetske koridore sa Moskvom, dovodeći se u situaciju da zavise od Sjedinjenih Država i njihovog ukapljenog gasa, a koji je skuplji od ruskog. Trump na ovom pitanju u pasivnom položaju ima i Moskvu i Brisel. Ako želi uvesti nove sankcije na ruske energente i ako ga u tome slijede Evropljani, kao saveznici, cijena nafte i prirodnog gasa će rasti. Trump je istovremeno naložio crpljenje nafte i gasa širom Sjedinjenih Država, ne mareći za ekološke standarde na koje se ponekad pozivala prošla administracija. Dakle, Washington sada može da određuje cijenu nafte i gasa i nema garancija da cijene neće rasti, što bi moglo dovesti do inflacije širom Evropske unije, posebno Njemačke. U ovu dvostruku zamku Evropljani su upali svrstavajući se uz Bidena protiv Rusije, računajući da će Washington zauvijek imati isti stav prema evropskom kontinentu. Sada kada su pokidane veze sa Rusijom, njihovo obnavljanje koštalo bi političke karijere aktuelno evropsko rukovodstvo. Ali i za bolje odnose s Rusijom preduslov je evropsko jedinstvo, koje pod Trumpom neće postojati ako znači opiranje njegovim politikama. Pomenuti Duda, premijerka Italije Giorgia Meloni, mađarski premijer Viktor Orban, Slobodarska partija u Austriji, španski Vox, francuski Nacionalni front... samo su neki od Trumpovih poklonika. To ujedinjavanje na novoj desnici priznao je i argentinski predsjednik Javier Milei, koji je pored nekih od pomenutih u istu grupu svrstao sebe i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Svi oni, kaže Milei, stoje uz Trumpa. Izlaz iz ove slijepe ulice za sve evropske političare koji se ne slažu sa Trumpom postoji kao plan bitke koju treba voditi i ne znati njen ishod do samog kraja. Priča o zajedničkoj evropskoj odbrani bez učešća Washingtona, na primjer, koju zagovara Francuska Emmanuela Macrona, u narednom periodu opet će biti aktuelna, kao i pitanje odnosa prema Kini, međunarodnoj trgovini, razvoju modernih tehnologija, pristupu energentima i rijetkim metalima, razvoju vještačke inteligencije... U nekoj drugoj generaciji evropskih političara taj plan bi bio ostvariviji. Međutim, Evropa već dugo nema političara kalibra Helmuta Kohla, Jacquesa Chiraca, Margaret Thatcher... Ali ako je Musk upravu i ako su „jedina nada“ za Njemačku, i shodno tome za Evropu, oni koje on podržava, onda Evropa nema čemu da se nada u srazu sa Trumpom i milijarderima koji stoje iza njega. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Februar je donio stanovnicima Libana optimizam, jer je konačno formirana vlada i ranije je izabran predsjednik. Na drugi kraj svijeta izraelski premijer Benjamin Netanyahu je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu odnio poklon koji je list The Independent nazvao „morbidnim“. Foto: Novoizabrana libanska vlada Formiranje libanske vlade trajalo je mjesecima . Priča je postala posebno aktuelna nakon primirja između Hezbollaha i Izraela, a Nawaf Salam dobio je mjesto premijera i zadatak da formira vladu. Neki su smatrali da je sada pravi trenutak za pravljenje nove političke slike Libana, jer je Hezbollah izgubio vođu Hassana Nasrallaha i niz zvaničnika. Cilj je eliminacija Hezbollaha kao važnog faktora u političkom životu Libana, a zauzvrat je Bejrutu obećana pomoć. Takva ponuda implicira da se Liban nalazi u fokusu većih država i to niko ne krije. Sjedinjene Američke Države i Francuska su obećale finansijsku i vojnu pomoć, Saudijska Arabija ulaganja u Liban, a susjedni Izrael mir ako se iz vlasti izbaci Hezbollah kojeg podržava Iran. Američki i izraelski interes SAD decenijama stoje iza Izraela bez obzira šta Tel Aviv čini. Ali još samo prošle godine Washington je pokušavao držati privid neutralnosti u posredovanju između Libana i Izraela. Povratkom Trumpa na vlast Washington se oslobodio formalnosti – izraelski interes je američki. U petak je libanskog predsjednika Josepha Aouna, koji je iz redova kršćana, posjetila zamjenica specijalnog izaslanika Sjedinjenih Američkih Država za Bliski istok Morgan Ortagus. Za razliku od njenog šefa, specijalnog izaslanika Stevea Witkoffa, koji se kao i njegov prethodnik na toj funkciji Amos Hochstein, pokušavao da drži diplomatskog protokola, Ortagus nema kočnica. Libanski mediji, posebno oni bliski Hezbollahu, ljutito su reagovali nakon što je Ortagus poručila da je za Sjedinjene Države „crvena linija“ ulazak te šiitske stranke u novu vladu. Pored toga ona je nosila prsten koji je imao oblik šestrokrake zvijezde, poznate i kao Davidova zvijezda, što je jasna referenca pripadnosti judaizmu koji je prihvatila tokom svog boravka u misiji u Bagdadu. Foto: Poklon koji je Trump dobio od Netanyahua Drugim riječima, javno je vršila pritisak na Libance da Hezbollah ne smije biti dio nove vlade, baš kako je to tražio Netanyahu. Francuska, na primjer, dala je puno blažu izjavu i tražila da se sve strane posvete obnovi i reformana u Libanu poštujući njegovu raznolikost. Međutim, Libanci su imali drugačije planove od Ortagus obzirom na odnos snaga i činjenicu da prema nepisanim pravilima šiitima pripada značajan dio vlasti u jednom od najkomplikovanijih političkih sistema na svijetu te da šiiti čine oko trećine stanovnika Libana. Nakon pomenute izjave Hezbollahove pristalice blokirale su cestu kuda je gošća trebala da se kreće. Nova vlada Nawaf Salam imao je izuzetno težak zadatak da pomiri interese domaćih i stranih aktera u Libanu. To je konkretno značilo da je za vladu morao dobiti podršku i libanskog parlamenta na čijem je čelu šiitski političar Nabih Berri, vođa stranke Amal koja je saveznik Hezbollaha. Berri je od početka rata sa Izraelom bio kontakt osoba između rukovodstva Hezbollaha i izaslanika sa Zapada. Tako je sunitski premijer Salam, uz pristanak drugih, formirao svoj kabinet sa 24 ministra od čega je pet mjesta pripalo šiitima. Hezbollah i Amal su imenovali četvoricu, uključujući veoma važnog ministra finansija, a Salam je imenovao petog. Ovakav razvoj situacije mnogi su u Libanu oprečno komentarisali, tvrdeći da je Hezbollah doživio poraz, a oni drugi da je u trenutnim okolnostima izvukao maksimum. Jedni kažu da su šiiti i Hezbollah prvi put izgubili trećinu mjesta u vladi i mogućnost blokade te da su neki od šiitskih ministara po volji Zapada, zaključujući da je to posljedica slabljenja šiitskog pokreta i zvaničnog Teherana nakon rata sa Izraelom. Drugi tvrde da je Hezbollah dobio ono što je želio – predah za reorganizaciju. Naime, nakon pada režima Bashara al-Assada Hezbollah mora ići u transformaciju, pretvoriti se u lokalne snage i tražiti nove kanale snabdijevanja iz Irana, budući da nova vlast u Damasku ne dozvoljava da se to nastavi odvijati preko Sirije. Pored toga, Hezbollah traži obnovu domova šiitske zajednice, jer je izraleska vojska ciljala ta mjesta, pa čak i dok se očekuje njeno povlačenje sa juga Libana. Primirje ističe, a Netanyahu šalje Trumpu poruku Primirje koje su dogovorili Hezbollah i Izrael isteklo je krajem januara , a onda je jednostrano produženo od strane Izraela, pod pritiskom Zapada, do 18. februara. Izrael je više puta prekršio primirje. Ubili su desetine civila koji su pokušali da se vrate na jug Libana u svoje domove, bombardovane su lokacije gdje žive šiiti, sprječavali su libansku vojsku da izađe na granicu. Hezbollah se, ipak, nije dao uvući u zamku i odgovoriti na napade. Ali Netanyahu želi rat i to ne krije, smatrajući da je na putu da kreira „novi Bliski istok“. Tokom prošlosedmične posjete Trumpu on mu je poklonio zlatni pejdžer. Britanski The Independent taj čin je nazvao morbidnim. Zlatni pejdžer, na kome piše „pritisni sa obje ruke“, aluzija je na operaciju protiv Hezbollaha , kada su desetine, uključujući djecu, ubijene i stotine ranjene. U Libanu su neki bili posebno ljuti jer je pejdžer postavljen na podsječeno drvo, koje je po njima maslinovo. Maslinove grančice su simbol mira, a drvo masline je često simbol prisutnosti nekog naroda na određenom teritoriju, jer neka stabla rastu stotinama godina. Palestinci i stanovnici na jugu Libana drvo masline uzimaju kao metaforu svog prisustva i opstanka, a izraelska vojska ponekad je ta stabla uništavala iz različitih razloga. „Predsjedniku Donaldu J. Trumpu, našem najvećem prijatelju i najvećem savezniku. Premijer Benjamin Netanyahu“, stoji na poklonu koji je donesen u Washington. Izvor je za The Telegraph rekao da je Trump odgovorio po njegovom prijemu: „To je bila sjajna operacija.“ Libanski rebus Šta će se dešavati u regiji da se naslutiti ako primirja u Libanu i Pojasu Gaze propadnu i ako Netanyahu ne dobije ono što želi. Izraelu je već od Trumpa odobrena nova prodaja oružja vrijedna više od sedam milijardi dolara, a neki mediji navode da je nova administracija, nakon decenija odbijanja, spremna isporučiti i jedanaest tona teške bombe poznate pod imenom MOAB (Majka svih bombi), koje su namijenjene za razbijanje utvrda, što bi bila poruka Iranu i Hezbollahu čiji je lider ubijen kada je na njegov bunker navodno bačeno osamdeset tona eksploziva. Čekajući šta će Netanyahu i Trump poduzeti, Salam mora reformisati Liban, pokrenuti obnovu i zemlju spremiti za izbore naredne godine. Glavna stvar na koju će motriti Trump i Netanyahu jeste status Hezbollaha, odnosno da li će se i u kojoj mjeri grupa razoružati. Sve strane se pozivaju na Rezoluciju 1701 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija iz 2006. godine i različito je tumače, posebno onaj dio oko toga ko ima pravo da nosi oružje na jugu Libana. Na jučerašnjem sastanku libanske vlade to je bila jedna od tema. U tekstu koji bi trebao postati stav vlade stoji da država ima „monopol na oružje“, što će reći da se vojska Libana, koju obučavaju i podržavaju SAD, brine o sigurnosti države. U tekstu nema riječi „otpor“, što je referenca na šiitske milicije. Ali prema pisanju lista Al-Akhbar, Amal i Hezbollah su privoljeli premijera Salama da se u tekst uvrsti i 51. član Povelje UN-a koji naglašava „inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako dođe do oružanog napada na članicu Ujedinjenih nacija, sve dok Vijeće sigurnosti ne preduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“. Ovo je nastavak spora o tome kako će Hezbollah u budućnosti izgledati , a koji se sprema, kako su saopštili, za historijski trenutak sahrane Hassana Nasrallaha uz učesnike iz 79 zemalja 23. februara u Bejrutu. Očekuju se desetine hiljada ljudi tog dana na ulicama Bejruta, kao potvrda da Hezbollah predvodi libanske šiite, koji su, upozoravaju mnogi, sada u strahu i još više upućeni jedni na druge nakon likvidacije Nasrallaha i pada Assada u Siriji. Mediji bliski Hezbollahu ovih dana na naslovnicama drže da je Nabih Berri u petak na sastanku sa Morgan Ortagus rekao „Izrael je apsolutno zlo“ i da se svi moraju pridržavati Rezolucije 1701, posebno u dijelu koji nalaže da se Izrael povuče iz Libana. Istovremeno, libanski rivali Hezbollaha izražavaju nadu da je dominacija te stranke u Libanu prestala i da dolazi vrijeme stabilnosti. Ali i jedni i drugi su svjesni da mala država kao Liban, a koja se nalazi usred regionalnih potresa na relaciji Iran – Izrael - Saudijska Arabija – Zapad, neće odlučivati sama o sebi. Na granici Libana i Sirije zabilježeni su ove sedmice okršaji navodno lokalnih grupa i krijumčara, Trump razvija plan da raseli Palestince iz razrušenog Pojasa Gaze i tamo razvija turizam, a Netanyahu ga gura u okršaj sa Iranom. Dakle, Liban je istovremeno veoma blizu i novom ratu i periodu stabilnosti. Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

Konzorcij predvođen Elonom Muskom rekao je da je ponudio 97,4 milijarde dolara za kupovinu neprofitne organizacije koja kontroliše OpenAI , mjesecima nakon što je Musk tužio startup koji se bavi vještačkom inteligencijom (AI) da bi spriječio njeno pretvaranje u profitnu firmu. Foto: Ilustracija Muskova ponuda mogla bi podići dugogodišnje tenzije sa izvršnim direktorom OpenAI-a, Samom Altmanom , oko budućnosti startupa u srcu procvata generativne AI tehnologije , javio je Reuters. Altman je odmah objavio na društvenoj mreži X: „ne, hvala, ali mi ćemo kupiti twitter za 9,74 milijarde dolara ako želite.“ Njih dvojica su već upleteni u parnicu koja je u toku. Musk je kritikovao 500 milijardi dolara vrijedan OpenAI projekat pod nazivom Stargate koji je najavljen sa velikom pompom u Bijeloj kući netom nakon što se predsjednik Donald Trump vratio na funkciju, sugerišući da uključeni investitori nisu imali sredstva za projekat. „Vrijeme je da se OpenAI vrati na snagu otvorenog koda, fokusiranu na sigurnost, zauvijek, kao što je nekada bio“, rekao je Musk u saopštenju za javnost. „Pobrinućemo se da se to dogodi.“ Ponudu podržava Muskova AI kompanija xAI , koja bi se mogla spojiti s OpenAI nakon dogovora, navodi Wall Street Journal koji je prvi objavio Muskovu ponudu u ponedjeljak. Čak i bez ikakvih antimonopolskih implikacija, Musk i konzorcij bi za posao ove veličine trebali ogromna sredstva. OpenAI je procijenjen na 157 milijardi dolara u svom posljednjem krugu finansiranja u oktobru, čime je učvrstio svoj status jedne od najvrijednijih privatnih kompanija na svijetu. SoftBank grupa je u pregovorima da predvodi krug finansiranja do 40 milijardi dolara u OpenAI-u u vrijednosti od 300 milijardi dolara, uključujući nova sredstva, izvijestio je Reuters u januaru. Musk je suosnivač OpenAI-ja sa Altmanom 2015. godine, ali ga je napustio prije nego što je kompanija počela sa radom. Osnovao je konkurentski AI startup xAI 2023. godine. OpenAI sada pokušava da pređe u profitni subjekt iz neprofitnog entiteta, za koji kaže da je potreban da bi se obezbjedio kapital potreban za razvoj najboljih modela vještačke inteligencije. Muskova tužba protiv OpenAI-ja i Altmana kaže da su mu osnivači prvobitno pristupili da finansiraju neprofitnu organizaciju fokusiranu na razvoj vještačke inteligencije u korist čovječanstva, ali da je sada fokusirana na zarađivanje novca.

The return of Donald Trump to power in the United States continues to be a major topic in media worldwide. On the agenda of the unpredictable president is once again Iran, a responsibility imposed on him by those who helped him come to power. Photo: Illustration If someone were to ask Donald Trump, away from television cameras, why Iran is the subject of his interest and what exactly bothers him about Tehran's policies, they would likely receive no answer. The newly elected president would struggle to find a strong argument that the policies of this Asian country contradict the positions he advocates. Let's list just a few examples that Trump's supporters tend to ignore, likely to avoid raising the question of why the newly elected president of the world's greatest power is bothered by Iran. This would inevitably open the question of why he is so determined to focus on a country on the other side of the world, which over the past eight years has gone from being interested in communication with Trump to issuing an arrest warrant for him, to completely rejecting any contact with him. Ayatollah Ali Khamenei wrote on the social network X on Friday that "there should be no negotiations with a government like the United States," targeting Washington's failure to adhere to agreements. This particularly applies to Trump, who destroyed the Tehran agreement with major powers on Iran's nuclear program at the beginning of his first term. For decades, Washington and Tehran have had almost no diplomatic relations and mostly communicate through weapons and intermediaries. Trade, which has been Trump's obsession since the beginning of his second term, does not exist between the United States and Iran. Iran has no ambition to camp on American borders, and Trump wants to withdraw American troops from missions around the world. Similarly, when discussing the ideological basis of the policies of the two sides, assuming Trump adheres to any ideology, the conservative values that Trump wants to reimpose in the United States have not been questioned in Iran for almost half a century. Thus, Trump's isolationist policies and economic model based on achieving a trade surplus with other countries should keep Iran out of his interest. Yet, Trump has been dealing with Iran since his first day in the White House. It is clear that someone for whom Iran is much more important than Trump, who is working to isolate the United States to avoid involvement in other parts of the world unless it brings profit, is pushing Trump in this direction. From sanctions to sanctions Trump's first term was also marked by his policy towards Iran. Trump entered into dangerous confrontations with Iran at least three times. First, he withdrew the U.S. from the aforementioned nuclear agreement, then imposed heavy sanctions on Iran, and finally brought the two countries to the brink of war, with American troops in Iraq under attack by American missiles, when he ordered the assassination of General Qasem Soleimani in Baghdad. The famous Iranian general was planning to meet with Iraqi Prime Minister Adil Abdul-Mahdi. On that occasion, the leader of the Popular Mobilization Forces, Abu Mahdi al-Muhandis, was also killed. The mentioned Shia militia, later largely integrated into Iraq's military and security system, is one of the most deserving of the defeat of ISIL. In addition to the three aforementioned acts targeting Iranian diplomacy, economy, and military, Trump prevented Iran and Russia, along with the Syrian army, from bringing large parts of the country and its oil fields under Damascus' control. Later, Trump said that American troops were in Syria to control oil fields, prompting then-Syrian President Bashar al-Assad to "praise" him as the best American president in history for telling the truth about what he was doing. Trump also began his new term with sanctions against Iran. Last week, Trump sanctioned, according to agencies, a network of Iranian companies and individuals transporting Iranian oil to China. This symbolic move, since, for example, the company Sepehr Energy was sanctioned by then-President Joseph Biden at the end of 2023 and now again by Trump, is not typical of the current president's policy. Without fanfare, Trump imposed sanctions on an already sanctioned company, then stated that Iran must not have a nuclear bomb and that he wants negotiations with Tehran and peace in the Middle East. Before and after that, Trump threatened "maximum pressure" on Iran, essentially announcing a return to his policy from his first term. The fact that Trump wants negotiations with Tehran and openly says so, which he refused in his first term, is an important moment. He is now simultaneously extending a hand to Iran and threatening financial sanctions, preparing the ground for his next moves, and improving his negotiating positions while threatening the harshest financial measures at his disposal. Last week, Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu was in Washington, undoubtedly the main reason why Trump is dealing with Iran again. The new round of sanctions was a kind of gift to the guest who has long advocated military intervention against Iran. Netanyahu knows that Israel cannot successfully carry this out without direct American military support. What Trump and Netanyahu discussed behind closed doors is not known to the public, but what the American president said in front of cameras certainly did not please his guests. In a verbal exchange with a journalist, Trump even claimed that Iran is militarily strong, and before and after that, he called for the mentioned talks and expressed his intention not to allow Tehran to have nuclear weapons. In this regard, it should also be noted that Iran has repeatedly said it does not want to build a nuclear bomb, and that part of the American media, before Netanyahu's visit, "prepared the ground" with articles, published as needed for decades, claiming that Iran is a few months away from producing such a weapon. Trump has not publicly said he will undertake a military operation against Iran, which he has not ruled out in the case of Panama, or even Denmark—an American ally in NATO—over Greenland, which he claims is important for American national security, or in the case of the displacement of Palestinians from the Gaza Strip. Iran's Stance The media have reported, and both sides have sometimes denied, that Trump's administration contacted the Iranian leadership immediately after his electoral victory in the presidential race last November. In this context, even Elon Musk, the richest man in the world, was mentioned, whom some of Trump's critics these days call the "president" of the United States to show his real power in the new presidential administration. On the other hand, since Trump's return to the White House, Iran has conducted military exercises and then shown the public secret underground bases filled with missiles, and tunnels hiding the capabilities of its navy. Finally, Iran presented to the world a drone carrier and new missiles and air defense systems. Tehran also said they have purchased modern Russian Sukhoi Su-35 aircraft, without giving details on the number or whether they have been put into service by the Iranian military. It seems that Iran has decided to show Trump that the country has the strength to wage war, and Ayatollah Khamenei's stance on negotiations with Washington indicates that they are not ready to agree to new tricks and are seeking guarantees that they will not negotiate only for the other side to withdraw from the agreement again. There is no doubt that Trump does not shy away from using the military and any other force. After all, that is what Netanyahu expects from him in the case of Iran. This should not be overlooked, especially since Trump is building an image of a leader without limits. But more important is the fact that Trump has the same capabilities as Biden, and in that regard, nothing has changed in the twenty days of his presidency. This is clear to both Tehran and Washington, and the balance of power is more or less the same as before. What is even more important in this strategic maneuvering between Washington and Tehran is the fact that in the past four years, the world has undergone numerous changes, and American rivals are more connected than ever. The integration of the payment systems of Iran and Russia, for example, illustrates this new world, as does the fact that the number of Chinese and other companies and individuals sanctioned by the United States is increasing, meaning that some of them naturally turn to those who reject these sanctions. New Middle East or Old Balance of Power? Hamas's attack on Israel on October 7, 2023, changed the Middle East. The direct consequences were the ousting of Assad from power in Damascus, the assassination of the leader of Lebanon's Shia Hezbollah, Hassan Nasrallah, a double direct attack by Iran on Israel, and one in the opposite direction, the rise of Yemen's Houthis as a regional factor, and the suffering of Palestinians that led Netanyahu and other Israeli officials to international manhunts and pillars of shame around the world. Netanyahu, however, does not stop. His army has occupied parts of Lebanon and important parts of Mount Hermon in Syria. He believes that the next target should be Iran and that now is the time to do it. However, Israel cannot defeat Iran alone. An Israeli attack on Iran showed that it can strike, but that is not enough for a strategic defeat. The double Iranian attack on Israel, defended by the United States and several of its Arab allies, was a moment that irreversibly shook Netanyahu's rule and shattered the myth that Tel Aviv could not be the target of an attack. Netanyahu repeats that Israel has a historic opportunity to create a "new Middle East." The consequences of this stance are Israel's behavior in the Gaza Strip, Lebanon, and Syria. Victories along Israel's borders could be a sufficient reason to continue such a policy in the coming period, counting on the fact that in politics, there can always be a turnaround. But if the conflict between Iran and Israel continues in this way, without direct American military involvement, it could last a long time and, as before, have ups and downs for both sides. (Pro-)Iranian forces and Israel have exchanged heavy blows in recent years, but neither has been strong enough to bring the other to its knees. Trump can now choose between continuing sanctions against Iran, direct military conflict with the participation of Israel and perhaps some Arab regimes, or attempting to reach at least a tacit agreement with Tehran on what the Middle East will look like in the coming years. Knowing Trump's history of choosing possible solutions, it would not be surprising if, even with the best intentions, he chooses the worst, whether for the United States and Israel, or Iran, or the entire Middle East. Netanyahu will push Trump towards escalating relations with Iran. These days, Netanyahu stated that Tel Aviv has found the greatest friend in the White House ever, and the biographies of the people Trump has surrounded himself with suggest that this is probably the most Israel-friendly administration in history. Trump certainly has in mind that any prolonged military conflict with Iran would lead to scenarios like Iraq and Afghanistan, which he has repeatedly cited as reasons for the decline of American power. Iran's show of strength does not please him, as it should be remembered that the announcements of tough measures against Mexico and Colombia, made about ten days ago after their response, were changed into a good-neighborly conversation about real problems. In other words, Trump is not immune to resistance and preserving the image of a man who does not lose battles. And that is the crux of the problem that Trump has with Iran and Iran with Trump. All the moves Trump can make are known to Iran and its allies, just as all the cards Tehran is counting on are known to Washington. In such circumstances, entering into open conflict is preceded by a calculation of how much it will cost each side and then the question of whether each side is willing to pay that price. Trump does not have a magic wand to change this, so an analysis of the conflict with Iran would lead him to the same conclusion reached by George W. Bush, Barack Obama, and Joseph Biden. However, if he achieves a sustainable agreement with Iran, to the satisfaction of both sides, it will set him apart from his predecessors. In that case, many worldwide would applaud him, but it would likely mean a break with Netanyahu's policy. This article was previously published on PISJournal.net .

Povratak Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama ne prestaje da bude glavna tema u medijima širom svijeta. Na dnevnom redu nepredvidivog predsjednika ponovo je Iran, kao obaveza koju mu nameću oni koji su mu pomogli da dođe na vlast. Foto: Ilustracija Kada bi neko Donalda Trumpa pitao daleko od televizijskih kamera zašto je Iran predmet njegovog interesa i šta je to što mu smeta u politici Teherana vjerovatno ne bi mogao dobiti nikakav odgovor, jer novoizabrani predsjednik bi teško pronašao snažan argument da je politika ove azijske zemlje u suprotnosti sa stavovima koje on zastupa. Navedimo samo nekoliko primjera koje Trumpove pristalice prešućuju, vjerovatno u namjeri da se ne postavi pitanje zašto novoizabranom predsjedniku najveće svjetske sile smeta Iran, jer bi se onda otvorilo pitanje zašto želi da se tako predano bavi državom na drugom kraju svijeta, koja je u proteklih osam godina prešla put od interesa za komunikacijom za Trumpom, preko naloga za njegovo hapšenje, do potpunog odbacivanja kontakata s njim. Ajatolah Ali Khamenei je u petak na društvenoj mreži X napisao da se „ne treba pregovarati sa vladom poput američke“, ciljajući na to da se Washington ne drži dogovora. To se posebno odnosi na Trumpa, jer je uništio sporazum Teherana i velikih sila o iranskom nuklearnom programu na počektu svog prvog mandata. Već decenijama Washington i Teheran nemaju gotovo nikakve diplomatske odnose i uglavnom komuniciraju oružjem i preko posrednika. Trgovina, koja je Trumpova opsesija od početka drugog mandata, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ne postoji. Iran nema ambiciju da se utabori na američkim granicama, a Trump želi američku vojsku povući iz misija širom svijeta. Slično je i kada govorimo o ideološkoj podlozi politike dvije strane, pod uslovom da Trump pripada bilo kakvoj ideologiji. Konzervativne vrijednosti koje Trump želi da ponovo nametne u Sjedinjenim Državama u Iranu nisu dovedene u pitanje gotovo pola stoljeća. Dakle, Trumpova izolacionistička politika i ekonomski model zasnovan na ostvarivanju viška u trgovini sa drugim državama trebala bi Iran držati izvan njegovog interesa. Ipak, Trump se bavi Iranom od svog prvog dana u Bijeloj kući. Očito je da Trumpa u tom smjeru gura neko kome je Iran puno važniji nego njemu koji radi na izolaciji Sjedinjenih Država, u namjeri da se ne bave drugim dijelovima svijeta ukoliko to neće donijeti profit. Od sankcija do sankcija Prvi Trumpov mandat bio je obilježen i politikom prema Iranu. Trump je u najmanje tri slučaja ušao u opasnu konfrontaciju sa Iranom. Prvo je povukao SAD iz spomenutog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, onda je Iranu uveo teške sankcije, da bi na kraju dvije države doveo na rub rata, a američke trupe u Iraku pod udar američkih raketa, kada je naredio likvidaciju generala Qasema Soleimanija u Bagdadu. Čuveni iranski general namjeravao je da se sretne sa iračkim premijerom Adilom Abdul-Mahdijem. Tom prilikom je likvidiran i vođa Snaga narodne moblizacije Abu Mahdi al-Muhandis. Pomenuta šiitska milicija, kasnije u velikoj mjeri integrisana u vojni i sigurnosni sistem Iraka, jedna je od najzalužnijih za slom ISIL-a. Pored tri pomenuta čina koja su ciljala na iransku diplomatiju, ekonomiju i vojnu silu, Trump je onemogućavao da Iran i Rusija, zajedno sa sirijskom armijom, pod kontrolu Damaska vrate velike dijelove te države i njena naftna polja. Kasnije je Trump je rekao da su američke trupe u Siriji da bi kontrolisale naftna polja, pa ga je tadašnji sirijski predsjednik Bashar al-Assad „pohvalio“ da je najbolji američki predsjednik u historiji jer govori istinu o onome što radi. I novi mandat Trump je počeo sa sankcijama protiv Irana. Prošle sedmice Trump je sankcionisao, kako navode agencije, mrežu iranskih kompanija i pojedinaca koje transportuju iransku naftu u Kinu. Ovaj simboličan potez, budući da je recimo kompaniju Sepehr Energy krajem 2023. godine sankcionisao tadašnji američki predsjednik Joseph Biden i da je to sada ponovo učinio Trump, nije tipična politika aktuelnog predsjednika. Bez pompe Trump je uveo sankcije i već sankcionisanoj firmi, a onda poručio da Iran ne smije imati nuklearnu bombu i da želi pregovore sa Teheranom i mir na Bliskom istoku. Nakon i prije toga Trump je zaprijetio „maksimalnim pritiskom“ na Iran, što je suštinski najava vraćanja na njegovu politiku iz prvog mandata. To što Trump želi pregovore sa Teheranom i to otvoreno kaže, a što je odbijao u prvom mandatu, važan je momenat. On sada istovrememo Iranu pruža ruku i prijeti finansijskim sankcijama, odnosno priprema teren za svoje naredne poteze, ujedno popravljajući svoje pregovaračke pozicije i prijeteći najoštrijim finansijskim mjerama koje su mu na raspolaganju. Prošle sedmice u Washingtonu boravio je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, a koji je bez sumnje glavni krivac zašto se Trump ponovo bavi Iranom. Nova runda sankcija bila je neka vrsta poklona gostu koji godinama zagovara vojnu intervenciju protiv Irana. Netanyahuu je jasno da to Izrael ne može uspješno izvesti bez direktne američke vojne podrške. Šta su Trump i Netanyahu govorili iza zatvorenih vrata javnosti niste poznato, ali ono što je američki predsjednik rekao pred kamerama sigurno ne raduje njegovog gosta. U verbalnoj razmjeni sa novinarom Trump je čak tvrdio da je Iran vojno jak, a prije i poslije toga pozvao je na pomenute razgovore i izrečenu namjeru da neće dozvoliti da Teheran ima nuklearno oružje. S tim u vezi navedimo i to da je Iran više puta rekao da ne želi napraviti nuklearnu bombu, a da je dio američkih medija pred Netanyahuovu posjetu „pripremao teren“ članicima, koji objavljuju decenijama po potrebi, u kojima navode da je Iran na nekoliko mjeseci od proizvodnje tog oružja. Trump sada nije javno rekao da će poduzeti vojnu operaciju protiv Irana, a što nije isključio u slučaju Paname, pa čak ni Danske – američke saveznice iz NATO-a zbog Grenlanda za kojeg tvrdi da je važan za američku nacionalnu sigurnost, ili u slučaju raseljavanja Palestinaca iz Pojasa Gaze. Iransko držanje Mediji su izvještavali, a dvije strane ponekad demantovale, da je Trumpova administracija stupila u kontakt sa iranskim državnim vrhom odmah po izbornoj pobjedi u predsjedničkoj utrci novembru prošle godine. U tom kontekstu pominjao se čak i Elon Musk, najbogatiji čovjek svijeta, kojeg ovih dana pojedini Trumpovi kritičari nazivaju „predsjednikom“ Sjedinjenih Američkih Država u namjeri da pokažu njegovu stvarnu moć u novoj predsjedničkoj administraciji. Sa druge strane, Iran je od Trumpovog povratka u Bijelu kuću proveo vojne vježbe, a onda javnosti pokazao tajne podzemne baze ispunjene raketama, tunele u kojima skriva kapacitete svoje ratne mornarice. Na koncu, Iran je svijetu predstavio nosač dronova i nove rakete i protivvazdušnu odbranu. Iz Teherana je rečeno i da su kupili moderne ruske avione Sukhoi Su-35, bez davanja detalja o broju i o tome da li su isti uvedeni u upotrebu od strane iranske vojske. Čini se da je Iran odlučio da Trumpu pokaže da ta država ima snage da ratuje, a stav ajatolaha Alija Khameneija o pregovorima sa Washingtonom upućuje da nisu spremni pristati na nove trikove i da traže garancije da neće pregovarati da bi se suprotna strana opet povukla iz sporazuma. Nema sumnje da Trump ne preza ni od upotrebe vojne i svake druge sile. Uostalom, to od njega očekuje Netanyahu u slučaju Irana. To se ne smije zanemariti, posebno što Trump gradi imidž vođe za kojeg ne postoje granice. Ali važnije od toga je činjenica da Trump na raspolaganju ima iste kapacitete kao i Biden i da se u tom pogledu ništa nije promijenilo u dvadesetak dana njegovog predsjednikovanja. To je jasno i Teheranu i Washingtonu, a odnos snaga manje-više isti kao ranije. Ono još važnije u ovom strateškom nadmudrivanju Washingtona i Teherana jeste činjenica da je u protekle četiri godine svijet doživio brojne promjene i da su američki rivali povezaniji nego ikada ranije. Integrisanje platnih sistema Irana i Rusije, na primjer, oslikava taj novi svijet, kao i činjenica da se broj od Sjedinjenih Američkih Država sankcionisanih kineskih i drugih kompanija i lica uvećava, a što znači da se neki od njih prirodno upućuju na veze sa onima koji te sankcije odbacuju. Novi Bliski istok ili stari odnos snaga? Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine promijenio je Bliski istok. Direktna posljedica je zbacivanje Assada sa vlasti u Damasku, ubistvo vođe libanskog šiitskog Hezbollaha Hassana Nasrallaha, dvostruki direktni napad Irana na Izrael i jedan u suprotnom smjeru, izrastanje jemenskih Husa u regionalni faktor i stradanje Palestinaca koje je dovelo Netanyahua i druge izraelske zvaničnike na međunarodne potjernice i stubove srama širom svijeta. Netanyahu, ipak, ne staje. Njegova vojska je okupirala dijelove Libana i važne dijelove planine Hermon u Siriji. On smatra da sljedeća meta treba biti Iran i da je sada prilika da se to učini. Međutim, Izrael ne može sam poraziti Iran. Izraelski napad na Iran je pokazao da može nanijeti udarac, ali da to nije dovoljno za strateški poraz. Dvostruki iranski napad na Izrael, kojeg su branile Sjedinjene Države i nekoliko njihovih arapskih saveznika, bio je momenat koji je nepovratno uzdrmao Netanyahuovu vlast i razbio mit o tome da Tel Aviv ne može biti meta napada. Netanyahu ponavlja da se Izraelu otvorila historijska šansa da stvori „novi Bliski istok“. Posljedice tog stava je izraelsko ponašanje u Pojasu Gaze, Libanu i Siriji. Pobjede uz izraelske granice mogle bi biti dovoljan razlog za nastavak takve politke u vremenu koje slijedi, uz računanje na činjenicu da u politici uvijek može doći do preokreta. Ali ako bi se nastavio sukob Irana i Izraela na ovaj način, bez direktnog vojnog učešća Sjedinjenih Država, on bi mogao potrajati dugo i kao do sada imao bi uspone i padove za obje strane. (Pro)iranske snage i Izrael ramjenjivali su teške udarce proteklih godina, ali niti jedan od njih nije bio dovoljno jak da suprotnu stranu baci na koljena. Trump sada može birati između nastavka sankcija prema Iranu, direktnog vojnog sukoba uz učešće Izraela i možda nekih arapskih režima, ili pokušaja da se sa Teheranom postigne, barem prešutan, dogovor o tome kako će Bliski istok izgledati u narednim godinama. Poznavajući Trumpovu historiju odabira mogućih rješenja ne bi čudilo da i u najboljoj namjeri izabere najgore, bilo za Sjedinjene Američke Države i Izrael, bilo za Iran,ili za cijeli Bliski istok. U smjeru zaoštravanju odnosa sa Iranom Trumpa će gurati Netanyahu. Ovih dana Netanyahu je izjavio da je Tel Aviv dobio najvećeg prijatelja u Bijeloj kući ikad, a biografije ljudi s kojima se Trump okružio govore da se radi vjerovatno o Izraelu najnaklonjenijoj vladi u historiji. Trump sigurno ima na umu da bi bilo kakav dugotrajan vojni sukob sa Iranom doveo do scenarija iz Iraka i Afganistana, koje je on više puta navodio kao razloge opadanja američke moći. Pokazivanje snage od strane Irana ga ne raduje, jer treba se prisjetiti da su najave teških mjera protiv Meksika i Kolumbije izrečene prije desetak dana nakon njihovog odgovora promijenjene u dobrosusjedski razgovor o problemima koji realno postoje. Drugim riječima, Trump nije imun na otpor i na čuvanje imidža čovjeka koji ne gubi bitke. I tu je ključ problema koji Trump ima sa Iranom i Iran sa Trumpom. Svi potezi koje Trump može povući su poznati Iranu i njegovim saveznicima, kao što su Washingtonu poznati svi aduti na koje Teheran računa. U takvim okolnostima ulasku u otvoren sukob prethodi kalkulacija o tome koliko to košta svaku od strana i potom pitanje da li je svaka strana spremna platiti tu cijenu. Trump nema čarobni štapić da to promijeni, pa bi ga analiza sukoba sa Iranom dovela do istog zaključka do kojeg su došli Geroge W. Bush, Barack Obama i Joseph Bidena. Ali ukoliko postigne održivi dogovor sa Iranom,na zadovoljstvo obje strane, to će ga izdovijiti od njegovih prethodnika. U tom slučaju mnogi širom svijeta bi mu aplaudirali, ali to bi vjerovatno bio razlaz sa Netanyahuovom politikom. Članak je ranije objavljen na portalu PISJournal.net .

The Gaza Strip is a place of destruction, a "hellhole," a place where everything is destroyed and life is impossible, Trump conveyed, among other things, to Netanyahu. Photo: Benjamin Netanyahu and Donald Trump Two days ago, during a visit by Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu, the President of the United States, Donald Trump, shocked the world and surprised only those who did not want to see it – there is a plan to relocate Palestinians from the Gaza Strip under the guise of concern for their safety. The Gaza Strip is a place of destruction, a "hellhole," a place where everything is destroyed and life is impossible, Trump conveyed, among other things, to Netanyahu, who was smiling and who is the main culprit for why that piece of territory is exactly as the American president described it. The United Nations has estimated that there are fifty million tons of rubble in the Gaza Strip and that it will take over twenty years and more than a billion dollars to remove it. Trump did not criticize his guest, who is on an international warrant for crimes in the Gaza Strip, but at one point even held a chair for him as he tried to sit down. The American president said he is ready to send American troops to take over the Gaza Strip, clear the rubble, turn it into a tourist destination, and "create thousands and thousands of jobs." Who is Running the United States? This performance by Trump towards his guest did not go without criticism from his supporters. On social media, they expressed their disappointment, seeing it as a departure from Trump's proclaimed "America First" policy. Others noted that Trump is returning favors to the pro-Israel lobby in the United States for the help they provided him during his campaign. Returning favors in the American political system is not new. Everyone has the right to lobby as long as it is transparent. Politicians are expected to represent the views of those who paid them or helped them in other ways. For decades, powerful Israeli, Armenian, Albanian, and other lobbies have been successfully operating there. But even in such circumstances, Trump's calls for the ethnic cleansing of two million people sound like a conspiracy theory. It is no secret that the current American administration is filled with pro-Israeli officials like never before, which likely led Netanyahu to conclude that Israel has never had a greater friend in the White House than President Trump. What Trump said on Tuesday, Netanyahu did not say. Even for him, it is too much to say that he intends to expel millions of people from their land after their homes, roads, schools, hospitals, water systems, religious buildings, and water sources have been destroyed in bombings... A day later, U.S. Secretary of State Marco Rubio, who for many represents the voice of reason in Trump's administration because he upholds known tenets of American policy, tried to fix things. From Guatemala, he conveyed that Trump meant temporary relocation of the population, as otherwise, reconstruction could not begin, adding that the president's offer to the Palestinians was a "generous move" and that they would return to their homes. An Elephant in a China Shop or a Saboteur? Trump's unprecedented performance and Rubio's subsequent attempt to justify the president revealed to the world that a plan to relocate Palestinians exists. With his statement, Trump showed the world that there is a plan to relocate Palestinians and that accordingly, we can conclude that the reason there is no Palestinian state lies in the circles from which Netanyahu comes. Former minister and Netanyahu's coalition partner Itamar Ben-Gvir, who has spoken about this before, did not hide his enthusiasm for Trump's statements. Netanyahu described Trump's call for the de facto ethnic cleansing of the Gaza Strip as "thinking outside the box with fresh ideas." If we accept Rubio's explanation of Trump's good intentions, then the American president has exposed a policy in front of millions of people. Trump has shown that the blame lies on the Israeli side and that the authorities in Tel Aviv do not want the formation of a Palestinian state. Some have concluded that Trump's "strong" statements are just preparing the ground for negotiations and that this is his style, as he has shown recently in relations with Panama, Canada, Mexico, and Denmark. If that is the case, then Trump acted like an "elephant in a china shop," showing ignorance of international politics and revealing the criminal intentions of his allies and his administration, or perhaps he is a cold-blooded saboteur of Netanyahu's policy. In support of this dilemma, let's cite two examples related to Trump's political style. Preparing for Netanyahu's visit, part of the American media rehashed a story several decades old – Iran is a few months away from a nuclear bomb. Then Trump conveyed that Tehran must not have a nuclear bomb and said he wants to see Iran as a "great and successful" country, proposing negotiations and a "great Middle Eastern celebration" in case of an agreement. The second example is an ironic praise of such an approach to politics. Former Syrian President Bashar al-Assad said during Trump's first term that he is the best American president ever because he is honest. Shortly before, Trump had stated that he sent American troops to eastern Syria to control the oil fields there. These days, numerous media reported, that the Israeli army is destroying Palestinian homes in the West Bank, in territory never ruled by Hamas, and Trump is imposing sanctions on the International Criminal Court, which has issued an international warrant for Netanyahu. What Trump and the United States will do shortly in the Gaza Strip and the West Bank is currently unknown. But what is certain is that Trump's management of the White House will leave serious consequences for America's reputation in the world, even among allies, and subsequently, consequences for American political, economic, and other interests around the world. This article was previously published on the news portal nap.ba .

Prije dva dana predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump, tokom posjete izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, šokirao je svijet i iznenadio samo one koji to nisu željeli da vide – postoji plan da se Palestinci iz Pojasa Gaze rasele pod krinkom brige za njihovu sigurnost. Foto: Benjamin Netanyahu i Donald Trump Pojas Gaze je mjesto uništenja, to je „paklena rupa“, mjesto na kome je sve uništeno i život tamo nije moguć, poručio je između ostalog Trump pred Netanyahuom, koji se smješkao i koji je glavni krivac zašto je taj komadić teritorije upravo onakav kako ga je američki predsjednik opisao. Ujedinjene nacije su procijenile da se u Pojasu Gaze nalazi pedeset miliona tona ruševina i da će za njihovo uklanjanje biti potrebno preko dvadeset godina i više od milijardu dolara. Trump nije kritikovao gosta, koji je na međunarodnoj potjernici zbog zločina u Pojasu Gaze , već mu je u jednom trenutku pridržavao stolicu dok je pokušavao da sjedne. Američki predsjednik je rekao da je spreman poslati američku vojsku da preuzme Pojas Gaze, raščisti ruševine, tamo napravi turističku destinaciju i „otvori hiljade i hiljade radnih mjesta“. Ko upravlja Sjedinjenim Državama? Ovaj Trumpov nastup prema svom gostu nije prošao bez kritika njegovih pristalica. Na društvenim mrežama oni su izražavali svoje razočarenje, jer su to vidjeli kao napuštanje proklamovane Trumpove politike „Amerika na prvom mjestu“. Neki drugi su konstatovali da Trump vraća uslugu proizraleskom lobiju u Sjedinjenim Državama za pomoć koju su mu pružili u kampanji. Vraćanje usluge u američkom političkom sistemu nije novost. Svako ima pravo na lobiranje sve dok je transparentno. Od političara se očekuje da zastupa stavove za koje ga je neko platio ili pomogao na drugi način. Decenijama tamo uspješno djeluju moćni izraelski, armenski, albanski i drugi lobiji. Ali i u takvim okolnostima Trumpovi pozivi na etničko čišćenje dva miliona ljudi zvuče kao teorija zavjere. Nije tajna da je aktuelna američka administracija popunjena proizraleskim zvaničnicima kao nikada prije, što je vjerovatno navelo Netanyahua da konstatuje da Izrael nikada nije imao većeg prijatelja u Bijeloj kući od aktuelnog predsjednika Trumpa. Ono što je Trump izgovorio u utorak Netanyahu ne izgovara. I za njega je previše da kaže da ima namjeru da milione ljudi otjera sa njihove zemlje, nakon što su im u bombardovanju uništeni domovi, putevi, škole, bolnice, vodovodi, vjerski objekti, izvori vode ... Dan kasnije američki državni sekretar Marco Rubio, koji za mnoge predstavlja glas razuma u Trumpovoj administraciji jer zastupa poznate postavke američke politike, pokušao je popraviti stvari. On je iz Gvatemale poručio da je Trump mislio na privremeno raseljavanje stanovništva, jer u protivnom obnova ne bi mogla početi, dodajući da je predsjednikova ponuda Palestincima „velikodušan potez“ i da će se oni vratiti svojim kućama. Slon u staklarskoj radnji ili saboter? Nečuven nastup Trumpa i potom pokušaj Rubija da opravda predsjednika otkrio je svijetu da plan o raseljavanju Palestinaca postoji. Svojim istupom Trump je pokazao svijetu da postoji plan da se Palestinci rasele i da shodno tome možemo zaključiti da je krivac zašto nema palestinske države u krugovima iz kojih Netanyahu dolazi. Oduševljenje Trumpovim izjavama nije krio bivši ministar i Netanyahuov koalicioni partner Itamar Ben-Gvir, koji je i ranije o tome govorio. Trumpov poziv na faktičko etničko čišćenje Pojasa Gaze Netanyahu je opisao kao „razmišljanje izvan okvira sa svježim idejama“. Ako prihvatimo objašnjenje koje je Rubio dao o Trumpovim dobrim namjerama, onda je američki predsjednik razotkrio jednu politiku pred milionima ljudi. Trump je pokazao da krivica leži na izraelskoj strani i da vlast u Tel Avivu ne želi formiranje palestinske države. Neki su zaključili da su Trumpove „snažne“ izjave samo pripremanje terena za pregovore i da je to njegov stil, što je proteklih dana pokazao u odnosima sa Panamom, Kanadom, Meksikom i Danskom . Ako je to tačno onda je Trump postupio kao „slon u staklarskoj radnji“, pokazujući neznanje o međunarodnoj politici i otkrivajući zločinačke namjere svojih saveznika i svoje administracije, ili se možda radi o hladnokrvnom saboteru Netanyahuove politike. U prilog ovoj dilemi navedimo i dva primjera vezana za Trumpov stil politike. Pripremajući se za posjetu Netanyahua, dio američkih medija ponovo je plasirao priču staru nekoliko decenija - Iran je na nekoliko mjeseci od atomske bombe. A onda je Trump poručio da Teheran ne smije imati atomsku bombu i rekao da želi vidjeti Iran kao „veliku i uspješnu“ zemlju te im predložio pregovore i „veliku bliskoistočnu proslavu“ u slučaju postizanja sporazuma. Drugi primjer je ironična pohvala takvog pristupa politici. Bivši sirijski predsjednik Bashar al-Assad je tokom prvog Trumpovog mandata rekao da je on najbolji američki predsjednik ikada zato što je iskren. Nešto ranije Trump je izjavio da je poslao američke vojnike na istok Sirije kako bi kontrolisao tamošnja naftna polja. Ovih dana, izvjestili su brojni mediji, izraelska vojska uništava palestinske domove na Zapadnoj obali, na teritoriju kojim nikada nije vladao Hamas, a Trump uvodi sankcije Međunarodnom krivičnom sudu koji je Netanyahua stavio na međunarodnu potjernicu. Šta će Trump i Sjedinjene Američke Države poduzeti u dogledno vrijeme u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali za sada je nepoznanica. Ali ono što je sigurno jeste da će Trumpovo upravljanje Bijelom kućom ostaviti teške posljedice po američki ugled u svijetu, čak i kod saveznika, a poslije toga i posljedice na američke političke, ekonomske i druge interese širom svijeta . Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba .

Donald Trump u drugom mandatu na čelu Sjedinjenih Američkih Država želi promijeniti najveću svjetsku silu. Za tu namjenu formirao je Doge (Odjeljenje za vladinu efikasnost) i povjerio ga biznismenu Elonu Musku, koji drži da je svako pravilo loše dok se ne pokaže suprotno. Foto: Donald Trump i Elon Musk Da bi svojim glasačima objasnio ko su njegovi protivnici, Trump je davno prigrlio termin „duboka država“. Oni su navodni zavjerenici koji odlučuju o tuđim životima uprkos rezultatima glasanja. Zato Trumpove pristalice govore o eliminaciji duboke države kao preduslovu za promjene. Trump, naravno, nije rekao ništa novo. O tome kako vladina tijela, stoljećima označena terminom birokratija, oblikuju politiku sve je rečeno. Francuski filozofi su prvi definisali taj termin, a neki od najvažnijih nalaza o ovoj temi nalaze se kod njemačkog sociologa Maxa Webera, čije će djelo „Protestantska etika i duh kapitalizma“ imati uticaj na oblikovanje Sjedinjenih Država. (Ne)vladina institucija Da bi se pozabavio otporom koji su mu u prvom mandatu pružali različiti činovnici u državnom aparatu, Trump je odlučio da formira Doge. Tijelo nije vladino, jer ga nije osnovao Kongres i dao mu ovlasti i budžet, već neka vrsta agencije koja savjetuje Trumpa kako reformisati upravu. Krajem novembra Elon Musk i milijarder Vivek Ramaswamy pišu za Wall Street Journal da će oni raditi kao „volonteri“ i da neće biti „državni službenici ili zaposlenici.“ Dva autsajdera, po Trumpovom nalogu, dobila su dozvolu da izvrše reformu dijelova američke administracije i da, kako navode, smanje obim savezne vlade. Ramaswamy se brzo povukao iz ovoga posla, navodno u namjeri da se kandiduje za guvernera države Ohio. Tako je Musk ostao široj javnosti jedino poznato lice koje će pokušati pojedine američke institucije dovesti u red onako kako to Trump zamišlja. Ovih dana širom svijeta se govori o tome kako je Musk upao u USAID i potom saopštio kako je američki novac utrošen. Dio američke javnosti bio je šokiran. Trump je istovremeno ukinuo slanje pomoći širom svijeta, s izuzetkom Izraela i Egipta, a USAID i programi strane pomoći došli su u ruke državnog sekretara Marca Rubija koji će odlučivati koga, kada i kako finansirati. Ovaj primjer pokazuje kako će neke američke institucije biti reformisane, odnosno kao će njihove politike i stavovi biti promijenjeni. Trump je u svojim prvim izvršnim naredbama počeo sa promjenama u načinu rada i karakteru mnogih institucija. Musk i Trump: Biznis i politika To što je Trump najbogatijem čovjeku na svijetu povjerio ovaj posao govori o ozbiljnosti namjere. Musk je sigurno imao preča posla od reformi američke javne uprave, a Trump je njegovo znanje, moć i kontakte mogao drugačije koristiti. Musk je više nego ozbiljan u tome da služi Trumpu. Tokom njegove kampanje potrošio je stotine milione dolara i svoju društvenu mrežu X širom otvorio za Trumpov politički narativ , što ga je pretvorilo u jednog od njegovih najbližih i najvažnijih saveznika. Veza Muska i Trumpa nije počela od zadnjih predsjedničkih izbora. Njih dvojica su i ranije sarađivala, a Musk je podržavao Baracka Obamu i Hillary Clinton. „Čini se da se njegov karakter ne odražava dobro na Sjedinjene Države“, reći će Musk o Trumpu 2016. godine. Ali onda se dešava preokret. Walter Isaacson će u svojoj knjizi posvećenoj Musku, a pisao ju je kao njegovu biografiju i dnevnik koji je vodio provodeći dane uz njega, navesti da su na sastanku njih dvojice iste te godine otkrili da imaju slične ciljeve. Trump je želio da NASA opet bude snažna kao nekad, a Musk ga je ubjeđivao da planira nešto veliko, poput odlaska ljudi na Mars. „Odlazak na Mars koštao bi mnogo para. Tako je Musk kombinovao, kao što je često radio, ambicioznu misiju sa praktičnim biznis planom“, napisaće Isaacson. Čini se da ta postavka važi za mnogo toga što povezuje Muska i Trumpa. Naime, Musk godinama ima ugovore sa američkom vojskom, jer njegova kompanija Starlink lansira za njih špijunske i druge satelite. Također, Musk je sarađivao i sa NASA-om, a Ukrajini je ustupao satelite da se odbrani od ruske agresije, po dogovoru sa američkim vlastima. Čini se da Muska i Trumpa povezuje ideja odlaska na Mars i uspostavljanja kolonije na toj planeti, a u čemu će pomoći država znanjem i novcem. To bi trebalo preporoditi američku tehnologiju i shodno tome ekonomiju. Muskova dječačka želja, maštana kroz čitanje naučno-fantastičnih romana, postala je predmet politike najveće svjetske sile. Pravi čovjek za posao? Dok se priprema teren za tehnološki napredak Sjedinjenih Država, Musk ima obavezu da američke institucije podvrgne svojevrsnom eksperimentu. On će pokušati dokazati da se državom upravlja kao bilo kojim velikim preduzećem, dajući prednost tehnokratiji kao niko ranije . Muskov način vođenja kompanija je upravo ono što Trump želi u politici. Tako, na primjer, još od svog prvog mandata Trump govori o „vraćanju poslova“ u SAD i traži oslanjanje na vlastite resurse, a Musk u svojim pogonima nastoji eliminisati sve dobavljače i osloniti se samo na vlastite pogone koji iznova moraju nuditi kvalitetnije i jeftinije proizvode. Zatim, Trumpovo „sudaranje sa zakonom“ odlično se uklapa u Muskov moto da je svako pravilo loše dok se ne pokaže suprotno. Trumpovi problemi sa zakonom javnosti su više poznati nego Muskove sudske i pravne bitke sa državom i konkurencijom. To što je Trump dao Musku odriješene ruke da se obračuna sa državnom birokratijom vjerovatno za neke Amerikance djeluje zastrašujuće, posebno ako se zna njegov odnos prema radnicima koje nekad tjera da rade svaki dan. Postoje mnoga svjedočenja o sukobima Muska i radnika, uglavnom zbog toga što Musk ne preza da dođe do cilja i pri tome ne pokazuje ni najmanje razumijevanje za druge ljude. Isaacson je o tome detaljno pisao u pomenutoj knjizi. Ovih dana američki mediji izvještavaju da nezadovoljnim državnim službenicima Trump i Musk spremaju otpremnine i otkaze ukoliko se ne žele povinovati savjetodavnom tijelu ovlaštenom da unaprijedi „vladinu efikasnost“. Imajući ovo u vidu, nema sumnje da će Musk nametnuti, barem privremeno, svoja pravila u institucije u koje uđe. Ali već sada se neki pitaju da li će američki državni aparat biti efikasan kao ranije, jer bi mnogi u njemu mogli postati višak, dok neki drugi dociraju da je ušao u pogrešne insitucije i da u nekim drugima leži srž problema koji imaju Sjedinjene Države. Nije teško presuditi da finansiranje stripa o transrodnim temama u Peruu nije interes američkog poreznog obveznika, o čemu ovih dana američki mediji bruje nakon jedne provjere kako je bivša administracija trošila novac, ali je teško presuditi, očima biznismena, koja politika donosi (finansijsku) korist na drugom kraju svijeta. Američka „mehka moć“ (soft power) često je bila jača od bilo koje druge politike rivala. Ta moć je iz Južne Afrike dovela Elona Muska u Sjedinjene Države i nekoliko decenija kasnije lansirala u vrh državne i međunarodne politike. Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba