top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

ZABORAVLJENI RATOVI: Borba za resurse u državi koja je mjesto okršaja dvadeset stranih armija

Prema dostupnim podacima trenutno se u svijetu vodi preko stotinu oružanih konflikta. Neki od njih su manjeg obima i inteziteta, a neki se vode sa ogromnom žestinom, na ogromnom prostoru i gdje se broj ubijenih ljudi mjeri u stotinama hiljada. Neki traju svega nekoliko mjeseci, a neki decenijama i još uvijek nisu blizu svome kraju. Međutim, samo neki ratovi dobiju pažnju međunarodne javnosti. Ovi drugi, koji se najčešće vode u Africi i Aziji, često nisu ni vijest u najvećem broju medija. Zato su neki od njih, od strane različitih autora, opisani kao „zaboravljeni ratovi“. Na ovome mjestu, petkom, bavićemo se nekim od tih oružanih sukoba i u kratkim crtama predstaviti šta žele zaraćene strane i u kojoj mjeri velike svjetske sile stoje iza njih. Danas ćemo se osvrnuti na rat u Mozambiku.


Ono što se dešava u Mozambiku nije predmet pretjeranog interesovanja niti medija koji u svakom kraju svijeta imaju svoje dopisnike. Međutim, sada je već izvjesno da će u narednim godinama ta država dobiti pažnju i odjednom će postati „bliža“ Evropi nego li je to danas. Ukrajinski rat je glavni krivac za to, odnosno odluka Evrope da prekine kupovinu ruskih energenata. Tada počinje ubrzano traženje novih partnera koji će evropskim zemljama prodati prirodni gas. Njemački kancelar Olaf Scholz prošloga ljeta, između ostalih, posjetio je i niz afričkih država (Senegal, Niger, Južna Afrika). U novembru, prve pošiljke gasa iz Mozambika stigle su na evropske LNG terminale i to sa polja kojima upravlja Eni iz Italije. Mozambik je tako postao važna tačka u energetskim planovima Zapada i to bi mogao biti još dugo godina.


Mozambik je decenijama poprište sukoba lokalnih pokreta, regionalnih igrača i velikih sila. Sada već davne 1975. godine Mozambik je prestao biti kolonija, nakon portugalskog prisustva i kontrole ovih teritorija još od 1505. godine.Okončanjem desetogodišnjeg rata protiv Portugala svijet je rijetko obraćao pažnju na Mozambik i uvijek ga je gledao kao prostor na kome se nadmeću strane sile. U godinama koje slijede taj interes politike, ali ne i medija, rastao je i oblikovao Mozambik kakav postoji danas.


Prije nego se osvrenemo na političke prilike, koje su u konačnici dovele do ratova i sukoba, navedimo da je ova jugoistočna afrička država teritorijom ogromna i da ima malo stanovnika. Na 801 hiljadi kvadratnih kilometara (što je gotovo kao površina Španije i Italije zajedno) živi tridesetak miliona ljudi iz desetak različitih naroda. Zbog političkih i ekonomskih razloga u zemlju se naselio i značajan broj ljudi iz Indije i Kine. Mozambik je i religijski izmješan i ima oko 60 posto kršćana, 20 posto muslimana, a ostalo su pripadnici tradicionalnih religija, ili onih koji ne pripadaju niti jednoj. Različitosti se posebno vide u provinciji Cabo Delgado u kojoj su većina muslimani, a manjina kršćani.


Upravo tamo, na sjeveru države, temelj je sukoba koji je uključio tolike vojske, a pozadina sukoba je kontrola nad teritorijem sa velikim rezervama prirodnog gasa, rubina, zlata, grafita i drugih resursa.


U građanskom ratu koji je počeo 2017. godine i koji traje do danas ubijeno je preko četiri hiljade ljudi, a oko milion je raseljeno. Kako se sukob ne bi širio i kako protivnička strana ne bi preuzela kontrolu nad važnim resursima, prema pisanju BBC-ija, najmanje 24 države su u Mozambik poslale vojsku, što je rijedak slučaj i u afričkim okvirima gdje kolonijalizam nije poražen. Metode crpljenja afričkih resursa su se mijenjale, ali interes evropskih država, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine nije nestao. Sada su se u igri uključile i afričke države koje nekada rade na svoju ruku, a nekada kao produžena ruka većih sila.


Gdje su resursi tu je „Islamska država“


Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka Mozambik je svjedočio ratu koji je bio dio nadmetanja SAD i SSSR-a. Tada je život izgubilo oko milion ljudi. Rat je okončan 1992. godine, a već naredne održani su prvi demokratski izbori na kojima pobjeđuju stranka FRELIMO (Front za oslobođenje Mozambika), odnosno oni koji su držali vlast i borili se protiv pobunjenika.


Do današnjeg dana niti na jednim izborima ova partija nije poražena, a svoju raniju komunističku i antizapadnjačku politiku zamijenila je kapitalističkim narativom. Njihovi rivali iz sukoba u doba hladnog rata, iz pokreta RENAMO (Mozambički narodni otpor), su položili oružje i potpisali mir 2019. godine, ali pojavili su se novi pobunjenici. Ovaj put radi se o pobuni u priobalnom dijelu zemlje kojeg većinski naseljavaju muslimani. Tamošnji vjerski lideri tvrdili su da FRELIMO ne daje dovoljno za razvoj provincije Cabo Delgado i vjeruju da se ekonomska nejednakost može izbrisati primjenom šerijatskog zakona. Upravo pred obalama ove provincije smještena su najveća gasna polja.


Predsjednik države i stranke FRELIMO Filipe Nyusi za sve krivi strane faktore, tvrdeći da je pobuna uvezena, finansirana sa Bliskog istoka i da na njegovoj vladi, koja je na proteste odgovorila silom, nema krivice. Evropska unija je pokušala da stanje u zemlji smiri doznakama novca, želeći da se izbjegne još jedan rat i da se ne ugroze energetski projekti u zemlji, ali nisu uspjeli.


U Mozambiku se pojavila „Islamska država“, još jedna od verzija preimenovanog ISIL-a protiv kojeg se borio gotovo čitav svijet i koji nekako uspjeva da preživi, a kome su vjernost iskazale lokalne naoružane grupe. Za kratko vrijeme vidio se isti potpis djelovanja ISIL-a kao i drugdje – brutalna ritualna masovna smaknuća i njihovo plasiranje u javnost, zločini, otmice i progoni „nevjernika“. Smatra se da su protjerali oko 200 hiljada kršćana za nekoliko mjeseci, čime su dodatno otežali život muslimanima koji su opravdano bili nezadovoljni potezima vlade.


U strahu od ISIL-a i od nesposobnosti svoje korumpirane vojske, vlada Mozambika u pomoć zove trupe iz Ruande koje brzo razbijaju pobunjenike blizu polja prirodnog gasa u priobalnim okruzima Palma i Mocimboa da Praia, ali onda pobunjenici prelaze na gerilsko ratovanje. Ruandi su pomoć pružile Uganda i Francuska i stvaraju međunarodnu koaliciju koja je najbliža aktuelnim vlastima.


U martu 2021. godine ISIL-Mozambika SAD proglašavaju kao „globalne teroriste“, a već u julu državni sekretar Antony Blinken saopštava da je glavni interes njegove zemlje u Mozambiku poraz ISIL-a. U aprilu prošle godine SAD Mozambik dodaju na listu pet zemalja kojima prijeti kolaps, čime sebi zakonski daju mogućnost da se tamošnjem ISIL-u suprostave na sve načine.


Vlasti Mozambika, koje su se već borile protiv pokreta RENAMO koje je podržavao Zapad, odlučuju da od SAD prihvate simboličnu pomoć u vidu treninga trupa. Portugal, u sklopu snaga koje je poslala EU, zajedno sa drugih desetak država (uključujući Italiju, Španiju, Grčku), počinje obuku domaćih snaga i uspostavlja svoje punktove. Ali ni tu nije kraj stranim trupama u zemlji. Južna Afrika, kao najjača država u tom dijelu svijeta ima svoje interese, u junu 2021. godine dobija dozvolu vlasti u Maputu da predvode afričku misiju koja broji više od deset zemalja. Tako je Mozambik postao mjesto u kojoj preko dvadeset stranih vojski navodno pokušava da porazi slabo naoružanu gerilu i da zaštiti civile u jednoj od najsiromašnijih država svijeta.


Čitavu političku igru predsjednik Nyusi je izgleda svjesno prihvatio i odlučio da se Ruandom, Ugandom i Francuskom radi jako blisko, izolujući provincije u kojima traju sukobi i spriječavajući Portugal, SAD i Južnu Afriku da se nametnu kao faktor na terenu. Mnogi su upozorili da se tamo dešavaju različita kršenja ljudskih prava običnog civilnog stanovništva koje se našlo u unakrsnoj vatri vojske i pobunjenika. Zvanični Maputo odbacuje takve primjedbe i nastavlja da provodi operacije do današnjeg dana, čvrsto držeći vlast koju obnašaju trideset godina.


Interesi i velike kompanije


Ponašanje Nyusija nije iznenađenje. On naprosto želi da njegova stranka upravlja resursima koje zemlja ima i pri tome ne mari za žrtve u provicnijama Cabo Delgado, Niassa i Nampula. Ljudi su raseljenji, uništene su bolnice, škole, domovi ljudi i pojavile su se različite zarazne bolesti, a milionima je potrebna humanitarna pomoć da bi preživjeli. Sve opravdane kritike prema vlastima koje su iskazivali stanovnici provincije Cabo Delgado, poput onih da dobijaju malo od ugovora koje potpisuje centralna vlada sa multinacionalnim korporacijama ili zbog rastuće diskriminacije tamošnjih muslimana, sada su pale u drugi i plan i vodi se rat u zemlji i izvan nje. Prema tvrdnjama The Moscow Timesa u 2019. godini u Mozambiku je djelovala i ruska plaćenička grupa Wagner koja je došla na poziv tamošnje vlade, a navodno djelovali su i plaćenici iz Južne Afrike i SAD.


Neke strane kompanije su zabrinute zbog takvog pristupa vlasti, pa su u aprilu prošle godine iz TotalEnergies, iz Francuske, poručili da će nastaviti rad u Mozambiku samo ako se u okrug Mocimboa da Praia vrate protjerani civili. Prethodno, protjerano je oko milion ljudi i mnogi smatraju da se sukob može prenijeti na Tanzaniju, pa čak i na Južnu Afriku. Izgleda da je vlast procijenila da biznis ne smije stati ni po koju cijenu i pitanje je šta će se dešavati u budućnosti, jer vojska nije uspjela da u potpunosti slomi pobunjenike koji su se iz gradova povukli u šume.


Stručnjaci smatraju da bi Mozambik u poslovanju sa Evropom mogao zaraditi ogroman novac i pomoći stanovništvu kojeg samo trećina ima električnu energiju.Potencijal za razvoj postoji, budući da Mozambik ima treće najveće rezerve prirodnog gasa u Africi, odmah iza Nigerije i Alžira. To su prepoznale i velike svjetske kompanije koje tamo već rade, poput pomenutih Eni, TotalEnergies, zatim ExxonMobile, Total, južnoafričke Sasol. Anadarko iz Teksasa, Chiyoda iz Japana i druge. Mnogi vjeruju da bi Mozambik, kao i druge afričke zemlje, mogle biti mjesto razvoja i zelene energije zbog velikog broja sunčanih sati, zatim gradnjom hidroelektranate na taj način podstaći svoj ekonomski razvoj. Ukratko, smatra se da Afrika ima ogroman potencijal za razvoj energetskog sektora, posebno sada kada je Rusija pod sankcijama. Iskustvo iz provincije Cabo Delgado pokazuje da su ti potencijali u nekim državama mač sa dvije oštrice. Uostalom, takvo iskustvo ima veliki dio Afrike već stoljećima.



Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.

 

コメント


bottom of page