Grčka zajednica u Istanbulu, nekada vitalan i značajan dio multikulturalnog tkiva Grada, danas je svedena na manje od 500 osoba, kao bolno podsjećanje na historijske preokrete koji su oblikovali grad i njegovu demografiju kroz stoljeća.
Ekumenska patrijaršija Konstantinopolja, koja se sada nalazi u četvrti Fener, snažan je simbol otpornosti ove zajednice. Nakon Konstantinopolja 1453. godine, Patrijaršija je premještena iz Aje Sofije—koja je tada pretvorena u džamiju—na svojoj sadašnjoj lokaciji. Transformacija Aja Sofije označila je i početak nove arhitektonske ostavštine, budući da je njena ikonska kupola i minareti inspirisala dizajn većine kasnijih osmanskih džamija.
Na svom vrhuncu, grčka populacija u Istanbulu činila je značajan dio kulturnog, ekonomskog i vjerskog života grada. Historijski podaci pokazuju da su 1919. godine Grci činili približno 31% stanovništva Istanbula, brojeći preko 350.000 osoba. Međutim, niz razarajućih događaja—uključujući antigrčke nerede 1955. godine, represivne politike i masovne emigracije—drastično je smanjio brojnost ove zajednice. Do 1935. godine, broj Grka je pao na samo 11% ukupnog stanovništva grada, a danas ih je ostalo jedva 500. Većina Grka u Istanbulu su starije osobe, dok je ostalo samo nekoliko mladih porodica, što izaziva zabrinutost za dugoročni opstanak ove nekada procvjetale zajednice.
Razmjena stanovništva između Grčke i Turske 1922–1923. godine bio je ključni trenutak za grčku zajednicu u Maloj Aziji i Istanbulu. Prema odredbama Ugovora iz Laussanea, stotine hiljada pravoslavnih kršćana iz Anadolije preseljeno je u Grčku, dok su muslimani iz Grčke preseljeni u Tursku. Grčka populacija u Istanbulu bila je izuzetna iz ove razmjene, ali su kasniji politički i društveni pritisci, uključujući porez na imovinu iz 1942. godine, antigrčke pogrome iz 1955. godine i ograničenja manjinskih prava, doveli do talasa iseljavanja. Do 1970-ih, grčka populacija se smanjila na samo nekoliko hiljada, a danas je gotovo nestala.
Uprkos ovim izazovima, preostala grčka zajednica nastavlja održavati svoju kulturnu i religijsku tradiciju. Oko Patrijaršije, nekoliko crkava, škola poput Velike škole nacije i kulturnih organizacija, čuvaju naslijeđe jedne od najstarijih zajednica u Gradu.
U Grčkoj su se izbjeglice iz Anadolije i Istanbula integrirale u društvo, donoseći sa sobom svoju tradiciju, kuhinju i jedinstvenu kulturnu baštinu. U međuvremenu, sve manja grčka populacija u Istanbulu se suočava s neizvjesnom budućnošću, držeći se za svoj identitet u gradu koji se brzo mijenja.
Priča o grčkoj zajednici u Istanbulu je priča o otpornosti usred nedaća, naslijeđe koje i dalje odjekuje u uskim ulicama Fenera i šire.
Comments