Od početka ruske agresije na Ukrajinu jedna evropska država dobila je izuzetno važnu ulogu. Poljska, koja granici s Rusijom i Ukrajinom te Moskvi bliskom Bjelorusijom, za Washington je strateški važna ne samo zbog te tri susjedne države.

Poljsko iskustvo sa velikim silama je više nego gorko, iako to možda čudno zvuči za veliku državu smještenu u srcu Evrope. Dugo vremena Poljska je bila sila i kontrolisala veliki dio centralne, istočne i sjeverne Evrope, nekad sve do Moskve. Ali onda kada Poljska nije bila velika sila, ili kad je bila manja sila u odnosu na okolne, plaćala je ogromnu cijenu, čak i onda kada nije bila ni na koji način kriva, niti upletena u sukobe drugih.
Tako, na primjer, ako bi ratovale Njemačka i Rusija, odnosno države i carstva koja su im prethodila, najmanje bi jedna vojska barem dva puta prošla kroz Poljsku i pri tome je uništila. Često je sama Poljska bila poprišta borbi njemačkih i ruskih vladara, koji bi često prekrajali poljske granice i pri tome nisu uzimali u obzir interese poljskog naroda.
Njemačka i Rusija nisu bile jedine sile koje su koristile poljsko tlo za svoje ratove. Poljska se nalazi na glavnom dijelu Srednjoevropske nizije (poznatoj i pod nazivima Pribaltička nizija i Njemačko-poljska nizija) – jedinoj kopnenoj ruti koja povezuje predvorja Pariza i Moskve. Svi ostali putevi kroz Evropu na pravcu istok-zapad, ispresjecani su velikim planinama. Tako je, na primjer, Napoleon prošao kroz Poljsku da napadne Rusiju, a Rusi bi za napadačima u povlačenju išli kroz Poljsku, ili istim putem kada bi oni napadali prvi prema centralnoj i zapadnoj Evropi.
Zato i tako mnogobrojan narod kao poljski treba zaštitu od veće sile. Raspadom SSSR-a i kasnijim članstvom u NATO-u, Poljska je vidjela priliku koja joj se rijetko nudila u njenoj historiji – presudni uticaj na Varšavu neće imati susjedne Rusija i Njemačka, već Sjedinjene Američke Države. Iz straha da opet ne bude pregažena, Poljska je sve karte bacila na Washington i vlastito jačanje, a koji je to iskoristio pozicionirajući će na ruskim, bjeloruskim i ukrajinskim granicama, na oko hiljadu kilometara od Moskve.
Strateško zbližavanje Varšave i Washingtona počelo i prije ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine. Od tada ono dobija jasne konture.
Zašto je Poljska važna Washingtonu?
Ukrajina je samo jedan od razloga zašto je Poljska važna za Washington. Iako SAD predvode NATO i pomogle su da nastane Evropska unija, partikularni interesi još uvijek postoje. Sljedeći ideju „Međumorja“, ili „Intermariuma“, koju je nakon Prvog svjetskog rata lansirao poljski vojskovođa i političar Józef Klemens Piłsudski, u namjeri da pod poljskim vodstvom okupi narode između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora s ciljem stvaranja zajednice dovoljno jake da se odupre Rusiji i drugim evropskim silama, Sjedinjene Države počele su raditi na ideji koja je objedinjena u „Inicijativi tri mora”.
Incijativu je javnosti predstavila tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, a stvarni predlegač je, vjeruje se, bio poljski predsjednik Andrzej Duda. Ubrzo nakon što je inicijativa objelodanjena podržale su je i druge države, uključujući administraciju predsjednika Donalda Trumpa, inače skeptika u nadnacionalne inicijative. Trump je tada podržao zbližavanje niza država u namjeri da napravi barijeru prema Rusiji, ali i da Moskvu odvoji od Njemačke. Ovo potonje, naravno, nije javno rekao.
O bliskim vezama Dude i Trumpa govori i to da su se sretali i dok je trajala američka izborna utrka, ali i nakon toga. Povratak Trumpa u Bijelu kuću ne bi trebao pokvariti status koji Varšava uživa u Washingtonu posljednjih godina.
Plan Piłsudskog nije bio realizovan, jer su velike evropske sile bile protiv da Poljska postane jedna od njih, budući da je plan predviđao Poljake kao centralnu tačku zamišljene federacije. Sjedinjene Države nemaju namjeru praviti novu federaciju na istoku Evrope, ali su zbližavanje podržali, jer je to takozvana „nova Evropa”, na čemu insistira značajan broj američkih geopolitičkih stručnjaka. Pod tim se želi napraviti diferencijacija između grupe država koje su osnovale Evropsku uniju i rano se priključile NATO-u, uglavnom smještene na zapadu kontinenta, u odnosu na države istočne, sjeverne i južne Evrope, koje su to uradile posljednjih dvadesetak godina.
Gledajući vlastiti interes, američko prisustvo u Poljskoj znači da nema potencijalnih veza Berlina i Moskve, osovine koja prijeti da dominira Evropom i sve do Centralne Azije. Anglosaksonskim stratezima stoljećima je jasno, baš kao i svim drugim koji se bave geopolitkom Evrope, da bi njemačka tehnologija i njen geografski položaj u kombinaciji sa ruskim resursima i vojnom snagom bili sila koja bi promijenila geopolitičku sliku Evrope i dobrog dijela Azije, a shodno tome i svijeta. To je scenarij koji se sigurno ne sviđa Ujedinjenom Kraljevstvu ili Francuskoj, na primjer.
U ovoj kalkulaciji treba gledati i priču oko gasovoda „Sjeverni tok 1“ i „Sjeverni tok 2“, kojim su se direktno povezale Njemačka i Rusija, s cijevima položenim na dno Baltičkog mora. Njihovo uništenje, smatraju mnogi, nije bilo samo u namjeri da se našteti Rusiji, nakon što je napala Ukrajinu, već i zbog toga da se trajno onemogući rusko-njemačka veza na kojoj je predano radio njemački kancelar Gerhard Schröder, kasniji lobista ruskog energetskog giganta Gazproma.
Bez gasovoda na dnu Baltika njemačko-ruske veze slabe, a sankcije koje Zapad godinama uvodi tu mogućnost isključuju na kraći i srednji rok. Ponovno povezivanje Rusije i Njemačke bio bi izuzetno težak posao. Prošle sedmice agencije su javile da je Berlin u Njemačkoj zaledio rusku imovinu vrijednu 3,5 milijardi dolara.
Da bi se prekinula zavisnost Evrope od ruskih energenata mora se imati i plan o energetskoj sigurnosti. Plan predviđa da se ruskih gas zamijeni američki LNG-om, koji će do terminala u Poljskoj i drugdje biti dopremljen brodovima. Dio tog plana je i terminal na Krku o kojem se ovih dana govori i kod nas, u namjeri da se Bosna i Hercegovina priključi na gasovod iz Hrvatske. Planirano je da se sa otoka Krk, pored Hrvatske i Bosne i Hercegovine, snabdijevaju Slovenija, Mađarska, Austrija i jug Njemačke. LNG gas bi dolazio iz Sjedinjenih Država, ili američkim brodovima, odnosno u svakom slučaju sa američkim odobrenjem.
Na početku ruske agresije na Ukrajinu i poslije uvođenja sankcija Rusiji, poljski ministar vanjskih poslova Zbigniew Rau bio je u Teheranu da bi razgovarao o mogućnosti saradnje. Ubrzo se u igru uključio i katarski emir Tamim bin Hamad al-Thani, kojeg Zapad vidi kao jednog od ključnih aktera u energetskoj diverzifikaciji. Podsjetimo, Iran i Katar zajednički koriste najveće polje prirodnog gasa na svijetu. Poljski LNG terminali godinama dobro posluju, a to što poljski ministar o tako važnim stvarima pregovarao sa iranskom stranom govori o poziciji Poljske u Washingtonu.
Ojačati Poljsku, oslabiti Rusiju, pomoći Ukrajinu
Pretvaranje Poljske u vojnu silu, sposobnu da vodi odlučniju politiku, ide naporedo sa ekonomskim jačanjem te države. Američke kompanije uložile su ogromna sredstva u Poljsku u posljednjih nekoliko godina, uz pomenute LNG terminale. Pomenimo da je u maju 2020. godine Microsoft uložio milijardu dolara u Poljsku, s ciljem da tu državu pretvori u regionalni tehnološki centar.
Dakle, Washington stvara preduslove za jačanje Poljske u polju ekonomije, tehnologije i vojske, što će posljedično donijeti jačanje pozicija Varšave. Američke trupe prisutne su u Poljskoj u velikom broju, pa je i dio trupa iz Njemačke tamo prebačen. Na koncu, u selu Redzikowo, u blizini ruske eksklave Kaljiningrad, SAD smjestile su napredne presretače raketa, pretvorivši Poljsku u jednu od najvažnijih tačaka u odmjeravanju snaga između NATO-a i Rusije. Zajedno sa američkim brodovima u Mediteranu, bazama u Rumuniji i instalacijama na sjeveru Evrope, Sjedinjene Države prave integralni sistem odbrane. Dakle, na potezu između Mediterana i Arktika, Poljska i Rumunija dobijaju centralno mjesto u američkim vojnim planovima.
Međutim, to Poljskoj nije dovoljno. Bjelorusija, gdje živi značajan broj Poljaka, nedavno je dobila ruske posade sa nuklearnim oružjem. I prije nego li je Bjelorusija dobila rusko nuklearno oružje, Varšava je tražila da Amerikanci postave svoje nuklearno oružje u Poljsku. U međuvremenu, Varšava je najavila da pravi najsnažniju kopnenu vojsku u Evropi i tražila da države članice NATOa izdvajaju više od tri posto svog BDP-a za odbranu, u vremenu kada se mnoge bore sa trenutnim pragom od dva posto.
Počela je masovna kupovina američkog, južnokorejskog i drugog oružja. Navedimo da je samo nakon dva mjeseca poslije ruske invazije na Ukrajinu, Poljska potpisala sporazum sa Sjedinjenim Državama vrijedan 4,75 milijardi dolara o isporuci 250 tenkova Abrams. Nekoliko desetina američkih raketnih sistema HIMARS na ukrajinskom ratištu je pravilo razliku kada su isporučeni. Poljska je naručila čak 500. Zatim, Poljska je tražila američke avione, helikoptere, južnokorejsku artiljeriju… Nema sumnje da će to dobiti, a sposobnost da to plati govori o stanju njene ekonomije.
U cilju da ojača istočno krilo NATO-a i tako sebi da priliku da djeluju u drugim dijelovima svijeta, Washington je nizu država (Grčka, Rumunija, Bugarska, Finska, baltičke države…) isporučio ogromne količine oružje i opreme. Poljska, sa svojih 37 miliona ljudi, okosnica je zida prema Rusiji. Ako se tome doda i Ukrajina, koju je Poljska zadnje tri godine pomagala na gotovo sve načine, to je blok od osamdeset miliona Slavena (druga i treća najmnogoljudnija država Slavena) naspram najveće slavenske države Rusije, kojoj uz bok stoji Bjelorusija. Ova strateška pobjeda Washingtona nad Moskvom sigurno je upalila alarme u Kremlju.
Između Evrope i Washingtona
Nije prvi put da Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata neku državu pretvaraju u regionalnu silu, povjeravajući joj dio poslova u nekoj regiji. Jačanje Poljske u interesu je Washingtona, jer im se poklapaju interesi u nekoliko važnih pitanja. I jedni i drugi Rusiju smatraju prijetnjom, žele pobjedu zvaničnog Kijeva, žele jačanje NATO-a i traže pomenutu „novu Evropu“, koja bi dala zamah drugačijim politikama i donijela novu dinamuku na kontinentu.
Glavne političke stranke u Poljskoj to isto žele, ali uz jednu važnu razliku. Aktuelna vlast premijera Donald Tuska, bivšeg visokog zvaničnika u Briselu, želi privrženost Varšave Evropskoj uniji i što bolje odnose sa Njemačkom. Njihova opozicija iz stranke Pravo i pravda (PiS), koja je jedna od vodećih antiruskih stranaka u Evropi, pretjerano ne mari za naloge Brisela i želje Berlina. PiS je u opoziciji, nakon što su prošle godine izgubili vlast, ali njihove ideje i dalje preovladavaju među Poljacima, posebno u ruralnim dijelovima gdje imaju najveću podršku. Stranka se protivi ilegalnim migracijama, LGBT+ vrijednostima, ne želi nacionalizaciju poljskog bogatstva, zastupa katoličke i porodične vrijednosti i kao takvi imali su podršku Trumpove i administracije Josepha Bidena.
Prihvatanje stavova Varšave od strane Washingtona govori da je ojačana Poljska američki interes. Stratezi u Washingtonu su pragmatični i zažmire ako je u pitanju konkretan interes. Pored toga, narodi istočne Evrope, osim Bjelorusa, ne žele biti dio ruske sfere uticaja, nakon iskustva iz prošlosti. Ono što se zove „soft power“ (mehka moć) i na čemu države rade decenijama, u slučaju Poljske je završeno davno od strane Rusije i bilo bi suludo očekivati da će Sjedinjene Države propustiti priliku. U Poljskoj oni koji bi željeli da se ponovo približe Rusiji na političkoj sceni gotovo ne postoje.
Paničan strah od Rusije pokazao se i u ratu u Ukrajini. Tamo je Poljska imala dva cilja. Prvi je bio da Rusija ne uđe u Kijev i drugi je da sebe paralelno pretvara u glavnu snagu na istoku Evrope. Za sada u tome uspijeva i trenutna Tuskova vlada nastavlja ono što je radila prethodna. Tom politikom Varšava oko sebe okuplja niz država, počevši od Litvanije, Latvije i Estonije, pa do Norveške i od skora Finske, a koje su u bliskim odnosima sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom. Tom klubu treba dodati i Švedsku, koja je svojim učlanjenjem u NATO Baltičko more pretvorila u „NATO more“, u kojem Rusija ima sve manju ulogu. Nabrojani američki saveznici su garancija Washingtonu da će sjever Evrope, koji postaje strateški sve važniji zbog izolacije Kremlja i otvaranja trke za resurse Arktika, ostati čvrsto uz najveću svjetsku silu.
Ovako jačanje Poljske brine evropske sile, jer prije ili kasnije Varšava će tražiti više uticaja unutar Evropske unije. To nije prihvatljivo, na primjer, za Francusku. Zvaničnom Parizu, koji želi samostalne evropske vojne snage, smeta to što je Washington najveća vojna sila na kontinentu i snažno je prisutan. Poljska sada ne pomišlja da pravi evropske snage koje bi oslabile američki uticaj. Historijsko iskustvo sa evropskim silama je škola koju je Poljska prošla i ne želi ponovo probati. Zato ne treba da čudi ako američki uticaj u ovoj državi dodatno dobije na snazi. Varšava bi takvu odluku Washingtona pozdravila.
Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net.
Comments