Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću snažno je odjeknuo u Latinskoj Americi. Njegov povratak neki slave, a drugi se pripremaju za obračun, kao nastavak onoga iz Trumpovog prvog mandata, kada je sankcijama uništio Kubu i Venecuelu. Izbor senatora Marka Rubija za državnog sekretara upućuje da će Latinska Amerika imati novog Mikea Pompea, ali ovaj put možda i ratobornijeg.
Foto: Ilustracija
Iako je ovih dana u Latinskoj Americi „ukrao show“ kineski predsjednik Xi Jinping, koji je u Peruu otvorio veliku pomorsku luku vrijednu 3,6 milijardi dolara, pažnju javnosti privlači povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Dok se čeka 20. januar, kada je planirano da Trump preuzme dužnost predsjednika, mnogi se pitaju kakva će biti njegova politika prema najbližem susjedstvu.
U protekle četiri godine Kina je dodatno pojačala svoj ekonomski angažman u ovom dijelu svijeta, nastavljajući da jača svoje prisustvo, sarađujući i sa ljevičarima i desničarima.
Trump u svom prvom mandatu nije to mogao spriječiti, ali je imao nekoliko pobjeda nad Kinom i njenim saveznicima. Prvo, doveo je Kubu i Venecuelu pred bankrot i urušavanje sistema, zatim je u Gvajani radio na pripremama za crpljenje nafte, čime bi oslabio prihode zvaničnog Caracasa i smanjio ruski udio na svjetskom tržištu, a preko brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, poznatog i kao „brazilski Trump“ i „tropski Trump“, zaustavio je gotovo sve važne procese u BRICS-u.
Američko „zadnje dvorište“
Koliko je nadmetanje Kine i Sjedinjenih Američkih Država sveobuhvatno, navedimo jedan primjer, koji je sve osim banalan. Prema podacima platforme Statista, Latinoamerikanci su 2022. godine potrošili oko 122 milijarde dolara na kupovinu putem interneta, a očekuje se da će ta cifra porasti na 200 milijardi dolara do 2026. godine, ovih dana javljaju agencije, prateći posjetu Xija Jinpinga državama Latinske Amerike. Među glavnim dobavljačima u tim narudžbama su kineske kompanije Shein i Temu. Iz toga se može zaključiti da Kina ulazi u domove u Latinskoj Americi na sve načine, često mijenjajući SAD i u oblastima gdje je to ranije bilo nezamislivo.
U mnogim drugim oblastima stvari su i poraznije za Sjedinjene Države. Kina je odavno najveći trgovinski partner Latinske Amerike i najveći ulagač u brojne sektore, šireći svoj uticaj i tamo gdje nije dobrodošla. Na primjer, Kinu raširenih ruku dočekuju ljevičarske vlade, koje su često u sukobu sa Washingtonom, ali saradnju ne odbijaju ni desničari, koji žele vidjeti američku dominaciju u regiji. Posebno se cijeni kineska visoka tehnologija, često jeftinija od one sa Zapada.
Sve ovo se dešava u američkom „zadnjem dvorištu“, kako Latinsku Ameriku doživljava dio američke političke elite već dvije stotine godina. „Monroeva doktrina“, nazvana po američkom predsjedniku Jamesu Monroeu, kaže da, pojednostavljeno, u Zapadnoj hemisferi glavnu riječ vodi Washington i da će u skladu s tim otuda potisnuti tadašnje evropske sile i naknadno sve druge koje bi se željele pozicionirati. Da bi stvar postala potpuno jasna u teoriji se koristi i termin „zadnje dvorište“, koje je u američkom slučaju prostor nasuprot ulaznih vrata u američke domove, tamo gdje gosti i prolaznici ne zalaze i u koje se odlaže sve ono što se neće staviti u ljepši dio dvorišta.
Dakle, prostor u koji je Kina ušla ekonomski, sada je briga Trumpove administracije, a koja mora suzbijati kineski uticaj. Ta bitka neće biti slična onoj sa Rusijom na istoku Evrope, već će se raditi o ekonomskom i obavještajnom ratu, koji će se probati sakriti iza politike ustupaka, ucjena, investicija, sankcija, povlaštene trgovine… Tako je bilo i u prvom Trumpovom mandatu.
Sada Latinska Amerika očekuje Trumpa i njegovog državnog sekretara Marka Rubija, koji je poznat kao protivnik kubanskog komunizma, jer potiče iz porodice koja je izbjegla sa Kube nakon što je na vlast došao Fidel Castro. Rubio je poznat kao ratoborni senator i nema sumnje da bi se kao prvi američki državni sekretar latinoameričkog porijekla snažno bavio Latinskom Amerikom.
Od Meksika do Venecuele
Ali i bez Rubija, Trump mora pažnju posvetiti Latinskoj Americi. Od Hladnog rata kineski uticaj tamo raste munjevito brzo, a svoja uporišta našli su i Rusija, Iran, čak i libanski Hezbollah. Pored toga, iz Latinske Amerike dolaze migranti, koje Trump ne želi u Sjedinjenim Državama, kao i droga, pa i ona koja se proizvodi u Kini – fentanil. Tamo je i nafta, minerali, sirovine i tržište.
Trumpa u Latinskoj Americi očekuju oni koji od njega strahuju, preko onih s kojim mora pregovarati i oni to očekuju da se dogodi na ravnopravnim osnovama, do onih koji ga nestrpljivo očekuju. U ovome kratkom radu nećemo moći pomenuti sve te korelacije, pa ćemo se pozabaviti sa nekoliko njih, koje su možda i najznačajnije, iako je nemoguće odrediti sve njih zbog dinamike odnose u Latinskoj Americi.
Počevši od američke granice, za Trumpa počinju problemi i prilike. Tako će se jedno od njegovih glavnih obećanja, deportacija miliona ilegalnih migranata, sudariti sa odbijanjem Meksika, koji ne želi primiti one koje Trump protjera. To je više puta rekao bivši predsjednik Andrés Manuel López Obrador, a to se očekuje i od njegove nasljedinice Claudije Sheinbaum, koja je njegov lični izbor.
Pored toga, Trump će insistirati na pitanju sugurnosti granice, čime će također pokušati spriječiti trgovinu drogom. Iako postoje mnogi koji kažu da je tu dugu granicu moguće fizički zatvoriti, i za to platiti milijarde dolara, ostaje pitanje poštenog odnosa prema Meksiku. Naime, Meksiko je prvi put u dvadeset godina tokom 2023. godine prestigao Kinu kao država od koje su SAD kupile više dobara. Dakle, važnost Meksika za ukupan obračun sa Kinom je enormna.
Rubio nije volio Lópeza Obradora. Kao senator optužio ga je da je kapitulirao pred narko kartelima i da je „apologeta tiranije“ na Kubi, Venecueli i Nikaragvi. Meksički ljevičarski predsjednik je u odgovoru Rubija nazvao „rasistom“.
Blizu Meksika nalaze se neprijateljske vlade za Trumpa. Kuba i Nikaragva dugo su meta Washingtona, ali njihova geoplitička važnost je simbolična. Pored toga što svoje pristalice hrabre time da su „nepokoreni“, ove male države imaju malo šta da ponude, osim blizine Sjedinjenih Država, što je posebno bilo važno, na primjer, tokom Kubanske krize.
Ali kada se iz Srednje Amerike pređe u Južnu Ameriku, tu počinju veliki ulozi. Meta američke politike je Venecuela, naftom bogatom država kojom dugo vremena loše upravlja Nicolás Maduro Moros, ali ipak se drži na vlasti uprkos miješanjima iz vana. Venecuela je još od vremena dok je njom upravljao Hugo Rafael Chávez Frías predmet interesovanja Washingtona, Pekinga i Moskve.
Razlog je jednostavan – to je država sa najvećim rezervama nafte na svijetu. Trump nije krio da želi uzeti venecuelansku naftu i poduzimao je razne mjere da bi došao do tog cilja, uključujući pomenuti slučaj iz Gvajane. Venecueli su nametnute sankcije s ciljem da se vlast uruši. „Kada sam otišao, Venecuela je bila spremna za kolaps. Mi bismo to preuzeli. Stigli bismo do sve te nafte, to bi bilo odmah tu pored“, rekao je Trump prošle godine, priznajući šta je bio cilj njegove politike prema Venecueli. Protiv te države Trump je zagovarao i „vojnu opciju“, a kao legitimnog predsjednika države priznao je vođu opozicije Juana Guaidóa, što je i Rubio podržao.
Od Kolumbije do Argentine
Na granicama Venecuele je Kolumbija, velika država koja je bila decenijama američki saveznik. Pod vlašću ljevičara Gustava Petra ti odnosi su dovedeni u pitanje, a sa Trumpu veoma važnim Izraelom svedeni na nulu. Petro je postao jedan od najvećih kritičara vlade Benjamina Netanyahua zbog zločina u Pojasu Gaze, ugrozivši i dijelove vlastite vojske, koja se oslanjala na izraelsku opremu. Trumpova administracija će biti puna ljudi koji su naklonjeni Izraelu i za Trumpa će biti pravi izazov odnosi sa Petrom, koji nije spreman na bespogovornu poslušnost.
Na granicama Venecuele i Kolumbije je Brazil. Ova država je najveća sila u Južnoj Americi, a trenutno na njenom čelu je Luiz Inácio Lula da Silva, ljevičar, koji se iz penzije vratio da bi porazio „tropskog Trumpa“ Jaira Bolsonara. Brazilski desničari su presretni povratkom Trumpa na vlast i očekuju da će to ojačati njihove pozicije. Ali sa Lulom da Silvom neće stvari ići onako kako to možda Trump zamišlja. Aktuelni brazilski predsjednik je pokušao biti blizak sa administracijom Josepha Bidena, ali nije pristao da Rusiji uvede sankcije zbog rata u Ukrajini. Također, nije pomogao Rusiju u tom ratu, iako su saveznici u BRICS-u. Zatim, žestok je kritičar Izraela.
Tu je i niz država koje ne pripadaju u prvi red latinoameričkih sila, ali prate šta će Trump uraditi. Ljevičari u Boliviji nisu oduševljeni Trumpom, za razliku od vlasti u Ekvadoru koja traži šansu da se približi Washingtonu. Paragvaj i Urugvaj i ovaj put će čekati rasplet, a vlast u Peruu, koja je naklonjena najvećoj svjetskoj sili, ovih dana, kako smo naveli, ušla je u važan projekat s Kinom.
Na koncu, tu su Čile i Argentina, države u kojima je američki uticaj rastao i slabio decenijama. U trenutnoj podjeli karata mladi predsjednik Čilea Gabriel Boric vjerovatno nije jedan od onih koji će Trumpu pasti na koljena. Jake veze Čilea i Sjedinjenih Država upućuju na mogućnost saradnje, ali ne pod svaku cijenu. Rubio je ranije opisao Borica kao „jednog od vodećih antiizraelskih glasova u Latinskoj Americi“ i optužio ga da je dao utočište finansijerima Hezbollaha.
Ipak, postoje i oni koji su na svaki način oduševljeni Trumpom. Jedan od njih je argentinski predsjednik Javier Gerardo Milei, koji je u namjeri da se što više približi Trumpu i Izraelu uradio nezamislive stvari. Navedimo da je prihvatio judaizam u znak podrške Izraelu, a da je nedavno plesao pred zvanicama na proslavi Trumpove izborne pobjede. Taj „ples“ toliko je razbjesnio Argentince da su neki tražili njegovu ostavku, tvrdeći da to ne priliči jednom predsjedniku.
Milei se neće na to obazirati i dolaskom Trumpa na vlast ima priliku da provede obećanje uvođenja američkog dolara kao nacionalne valute Argentine. Politika deregulacija tržišta i debirokratizacije zemlje, ukidajući čitava ministarstva uključujući ministarstvo obrazovanja, sada ima saveznika u Washingtonu. Američke poslovne elite ulaganjima mogu preporoditi Argentinu i pokazati da Trumpov politički program djeluje, odnosno da je dobro imati Sjedinjene Države kao saveznika.
Teška borba
Iz ovoga kratkog pregleda jasno je da Trumpovu administraciju očekuju pune ruke posla. Ovoliko pitanja otvara i dilemu da li sa neposlušnim treba pregovarati sa pozicije sile, što je bio slučaj sa Madurom, ili na ravnopravnijoj osnovi, što radi Kina. Da li pružiti ruku Luli da Silvi, ili čekati promjenu vlasti? Da li se približiti predsjedniku El Salvadora Nayibu Bukeleu, koji je čvrstom rukom pomeo kriminalce u zemlji, ili se držati Trumpove postavke da je mladi predsjednik iskorijenio kriminal tako što je bandite poslao u Sjedinjene Države u karavanima migranata. Uspjesima Bukelea bili su oduševljeni američki mediji koji su podržavali Trumpa, ali i sam Rubio.
Pitanje „čvrste ruke“ i sankcija usko je vezano i za pitanje suzbijanja ilegalnih migracija. Naime, milioni stanovnika Venecuele su izbjegli iz te države nakon Trumpovih sankcija i krenuli prema Kolumbiji i dalje ka Sjedinjenim Državama. Ukoliko bi sankcije postale alat za masovnu primjenu protiv drugih država, broj migranata bi možda porastao. To bi dalje sigurno usložnilo pitanje borbe protiv narko kartela, jer prekidom saradnje sa državama Latinske Amerike, Washington bi sebi vezao povez na oči i odmogao svojim službama.
Dakle, Trump će birati između oštrije politike prema drugim državama, ili da Sjedinjenim Državama pokuša dodijeliti prirodnu ulogu lidera Zapadne hemisfere. U slučaju poznate postavke Zbigniewa Brzezinskog o Washingtonu kao „svjetioniku“, to bi značilo i bavljenje problemima koje svi ignorišu, poput stanja na Haitiju gdje lokalne bande kontrolišu čitave gradove. Ukoliko Trump izabere da koristi silu onda mora računati da njegovi protivnici imaju Kinu, ili Rusiju, koja ih čeka raširenih ruku. Zato bi bilo najlogične očekivati da će Trump najviše primjenjivati politiku „mrkve i štapa“ prema velikim državama Latinske Amerike. Ali koji god pristup da izabere, Trump mora računati s tim da svijet danas nije isti kao prije četiri godine kada je napustio Bijelu kuću.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.net.
コメント