Protekle sedmice agencije su javile da je u sirijskim provincijama Latakija i Tartus došlo do okršaja „ostatka snaga režima Bashara al-Assada“ i snaga odanih vlastima u Damasku. Društvene mreže su preplavile snimke likvidacija alevitskih civila.
Zadnji dani vlasti Bashara al-Assada još uvijek su misterija za javnost, odnosno čini se da postoji zavjera šutnje o detaljima tog događaja. Još niko nije ispričao potpunu priču o tome kako se za par dana slomila vojska koja je ratovala više od decenije. Tačnije, nije ni jasno da li je vojska slomljena kao takva, da li su se sve snage razoružale, da li su svi napustili državu…
Mediji bliski libanskom Hezbollahu opisali su tih dana dio drame u okolini grada Homs, a što se pokazalo kao ključni poraz Assadove vlade. Naime, Homs je važna raskrsnica i povezuje glavni grad Damask i priobalni dio Sirije gdje uglavnom žive aleviti kojima pripada Assad i mnogi drugi bivši sirijski zvaničnici.
Pomenuti mediji su pisali da su za odlučujuću bitku za Homs stigli neki od najboljih Hezbollahovih boraca, uprkos ratu sa Izraelom. U nekoliko manjih okršaja Hezbollahovi borci odnijeli su pobjede, a onda su počele da se dešavaju javnosti neobjašnjive stvari. Sirijska vojska je došla do pripadnika Hezbollaha i drugih milicija i tražila da se povuku i predaju impozicije. Ubrzo nakon toga, vojska je te iste pozicije predala sirijskoj Al-Qaedi koja se davno preimenovala u Hayat Tahrir al-Sham (HTS) i sada stoluje u Damasku uz razumijevanja Zapada i brojnih drugih država.
Gdje su otišle sirijske trupe i njeni najistaknutiji borci široj javnosti za sada nije poznato. Mediji su izvjestili da je dio vojske otišao u Irak, dio u Liban, a dio se predao novim vlastima i poslije toga otpušten. Međutim, neke od najelitnijih jedinica Assadove vojske navodno su se povukle u Alevitske planine, koje su prirodna granica između sirijske obale i unutrašnjosti Sirije i područje koje naseljavaju manjinski aleviti. Tokom trajanja pobune protiv Assada taj prostor ostao je u rukama vlasti uprkos napadima pobunjenika i terorista iz desetina država.
Upravo to područje je protekle sedmice bilo mjesto okršaja novih sirijskih vlasti i pobunjenika koji su navodno bili dio Assadove vojske. Također, taj dio Sirije bio je mjesto likvidacije civila od strane HTS-a ili njima bliskih grupa. Na video materijalima koje su napadači podjelili na internetu, vidi se kako muče i likvidiraju alevitske civile, nazivajući ih „nevjernicima“ i „svinjama“.
Prema informacija Sirijske opservatorije za ljudska prava iz Ujedinjenog Kraljevstva od subote, a koja je od svog osnivanja bila nastrojena protiv Assada, ubijeno je više od hiljadu ljudi, od čega su oko 745 civili i među njima ima žena i djece. Ostali nastradali su iz redova novih sirijskih vlasti i pobunjenika.
Sektaška podjela
Vođa HTS-a Ahmed al-Sharaa, koji je sunit i danas de facto predsjednik Sirije, više je puta rekao da neće biti sektaškog nasilja i da nova vlast pruža ruku saradnje svima. Likvidacije protivnika njegovi ljudi su pravdali da su tobivši pripadnici Assadovog režima koji su činili zločine nad sunitima i protivnicima režima. Al-Sharaa je u petak poručio da snage sigurnosti ne bi trebale „pretjerati u svom odgovoru… jer ono što nas razlikuje od našeg neprijatelja je naša posvećenost našim vrijednostima“. Uz podršku snagama koje nastoje da slome pobunu i gone Assadove pristalice, on je dodao da „kada odustanemo od svog morala, mi i naš neprijatelj završavamo na istoj strani“ i rekao da civile i zarobljenike ne treba maltretirati.
Šta se tačno dešava u Siriji ovih dana još uvijek ima najmanje dvije verzije. Ali po onome što javnost zna, u zasjedama navodno bivših Assadovih vojnika ubijene su desetine vojnika nove vlasti. Pripadnici HTS-a navodno su ubili stotine civila.U izvještajima iz Sirije se navodi da su hiljade civila spas potražile u ruskim vojnim bazama koje još uvijek tamo postoje. Među njima su i sirijski kršćani koji se sklanjaju u strahu od HTS-a i povezanih milicija.
Iz Damaska kažu da su snage koje su izvršile napad „odane Assadu“. Javnost nema nikakvih informacija da li Assad održava bilo kakvu vezu sa nekim snagama u Siriji, jer je mjesecima u Moskvi pod zaštitom ruskih vlasti. Malo vjerovatno je da bi Assad iz Rusije bez dozvole Kremlja mogao naređivati bilo kome.
Najveći mediji sa Zapada slabo se interesuju za Siriju nakon Assadovog pada, jer je glavni cilj vlada Zapada u toj zemlji postignut kada je režim pao. Budući da je „sirijska opozicija“ sada došla na vlast, a godinama je imala medijsku i svaku drugu pomoć od velikog dijela Zapada, dio medija je odlučio da priče iz Sirije budu sporedne. Treba se prisjetiti reakcija medija i zvaničnika sa Zapada kada su sirijske snage pod vodstvom Assada činile ili bile optuživane za zločine protiv civila. Zločini nad civilima iz sekte kojoj Assad pripada sada Zapadu nisu važni.
Nasilje u dijelu Sirije gdje žive aleviti se očekivalo od momenta kada je Assad napustio Siriju. Bilo je jasno da će nove vlasti tražiti osvetu i kazniti istaknute članove prethodne vlasti, a da će posebno strani ratnici, uglavnom pripadnici salafističke sekte, pokazati okrutnost prema „nevjernicima“,što praktično znači da bi njihova žrtva mogao biti bilo ko.
Al-Sharaa je takve scene uglavnom spriječio u Damasku, ali širom Sirije to nije u stanju. Za takvo držanje postoji nekoliko razloga. Prvi je to što nova vlast traži legitimitet i želi se predstaviti kao inkluzivna. Drugi razlog je taj što dio snaga koje su rušile Assada, al-Sharaa ne kontroliše. Treći razlog je to što nova sirijska vlast ne kontroliše čitavu teritoriju zemlje. Na sjeveroistoku države Kurdi podržani Sjedinjenim Američkim Državama odbijaju da se potčine Damasku, a do samih predgrađa glavnog grada došla je izraelska vojska, bez otpora HTS-a i al-Shaare. Pobuna u Latakiji i Tartusu govori da se i drugi ne mire sa trenutnim stanjem.
Al-Sharaa svoju politiku objašnjava slabošću centralne vlasti i razorenošću Sirije. Ali sve je više onih koji u tu priču ne vjeruju. Ne tako davno Al-Sharaa je, kao pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, ratovao protiv Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Irana, Iraka, Sirije, Hezbollaha i brojnih šiitskih milicija. Njegovo sklanjanje pred izraelskom vojskom i lov na „ostatke režima“ drugi su stavili pod lupu. Na primjer, neke sirijske grupe su imale okršaje i sa libanskom vojskom i pripadnicima Hezbollaha u pograničnom prostoru dvije države, dok je Al-Sharaa poručivao da su najveća opasnost za njegovu vlast Iran i njegovi saveznici.
Al-Sharaa istovremeno žmiri na napade Izraela i najave premijera Benjamina Netanyahua da će njegova vojska braniti manjinske Druze, koji žive na strateški važnoj Golanskoj visoravni i poslao vojsku do predgrađa Damaska. Netanyahu je poručio je neće „ekstremistima“ u Damasku dozvoliti da napadaju Druze, nakon što je došlo do razmjene vatre između dvije suprostavljene milicije, od kojih je jedna navodno odana vlastima, a druga pripadnicima tog manjninskog naroda.
Izraelski premijer tako crta novu kartu Sirije izbijajući na sirijsku strane planine Hermon, što mu omogućava stratešku prednost u odnosu na snage Damaska i stvara uslove da libanski Hezbollah dovede u poluokruženje svojim snagama, odnosno gotovo potpuno okruženje jer HTS tu šiitsku grupu vidi kao neprijatelja.
Pobuna ili društveni dogovor?
Pokolje alevitskih civila osudio je Iran, a libanski Hezbollah odbacio optužbe da stoji iza napada na snage odane vlastima u Damasku. Turska i Saudijska Arabija su podržale režim u Damasku.
Prošlosedmični sukob nije prvi ove vrste koji je zabilježen od pada Assada. Ostaci vojske i razne grupe napadale su vladine snage iz zasjeda i u drugim dijelovima zemlje, a stradanje civila također je zabilježeno po sličnom scenariju kao u Latakiji i Tartusu ali u puno manjem obimu.
Sve to može biti uvod u obnovu sukoba u Siriji, koji bi opet mogli uključiti brojne države. Slomom Assadovog režima iz sirijskogrebusa ispao je Iran, a u igru je ušao Izrael. Turska, Sjedinjene Države i Rusija su i dalje u igri. Dakle, u Siriji i danas imaju najmanje četiri strane vojske od kojih najmanje dvije nisu pozvane od strane centralnih vlasti u Damasku.
Ove razlike al-Sharaa je pokušavao pomiriti u nekoliko svojih izjava. Neki napredak je postignut, ali pobunjeni Kurdi odbijaju položiti oružje, uzdajući se u Washington i američku vojsku, uprkos prijetnjama Turske da se razoružaju.
Alevitske vođe zamjeraju novom vladaru Sirije izostanak pregovora sa njihovim prvacima, iako je obećao inkluziju svih sirijskih grupa i zajednica. Agencije navode da još uvijek nije došlo do sastanka alevitskih predstavnika i novog sirijskog vođe, niti da ima najava da će se to desiti, za razliku od drugih manjinskih grupa.
Al Sharaa je vratio optimizam kod velikog broja stanovnika Sirije kada se sastao sa Walidom Jumblattom,vođom Druza, a onda i sa Josephom Aounoom, kršćanskim predsjedikom Libana. Pored njih, Al-Sharaa je sreo najviše zvaničnike Turske, Katara, Saudijske Arabije, mnogih država Evropske unije i predstavnike Sjedinjenih Američkih Država, pa čak i predsjednika Egipta Abdela Fattaha el-Sisija, koji je poznat kao sekularni političar i kao neko ko Muslimansko bratstvo, blisko novim sirijskim vlastima, drži za terorističku organizaciju.
Međutim, indikativno je da nema sastanaka sa predstavnicima alevita, a koji su ogranak šiita. Zatim, meta vlasti u Damasku je i šiitski Hezbollah. Pored toga što se trude da spriječe Iran da Hezbollahu kopnenim putem preko Iraka i Sirije dostavi oružje, zabilježeni su i pogranični okršaji u kojima je učestvovala i vojska Libana. Početkom prošlog mjeseca al-Sharaa je rekao da je „prisustvo iranskih milicija pod prethodnim (sirijskim) režimom predstavljalo stratešku prijetnju cijelom regionu“, i da Teheran „podstiče nestabilnost“ u mnogim državama, a što je nastavak njegovog odnosa prema Iranu od trenutka kada je javnost čula za njega.
Nova Sirija
Al-Sharaa je obećao da neće graditi državu u kojoj ćejedan čovjek sam odlučivati, ali još uvijek nema naznaka kada će se moći formirati političke stranke i kada će biti održani izbori za najviša tijela u Siriji.
Sa druge strane, neke grupe, posebno alevitske, imaju strah da nad njima vlada bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaedi. Metode rada tih grupa Sirijici su dobro upoznali u proteklim godinama. Al-Sharaa nije jedini. Na drugim pozicijama imenovani su razni „emiri“ iz te dvije grupe, a za koje se vežu najteže optužbe.
Zato je sirijsko pitanje još uvijek otvoreno, dok se mnogi pitaju da li Sirija kao država postoji. Ali i ako postoji kao država, sigurno ne postoji kao sekularna arapska republika, kao jedna od uzdanica panarabizma. Nova sirijska vlast primat daje šerijatu. Problem nastaje u tumačenju vjerskih zakona i njihovoj primjeni, uz činjenicu da mnogi Sirijci iz svih sekti žele sekularnu državu kakva je do skora bila.
I tu leži jedna od najvećih dilema za novu vlast – koje društveno uređenje izabrati i kako sektama dozvoliti da budu ono što jesu, odnosno da li nametnuti primat jedne nad drugima. Nova vlast je rekla da je digla ustanak protiv Assada jer je, između ostalog, favorizovao sektu iz koje potiče.
Ali i kada bi al-Sharaa pronašao spasonosno riješenje ni onda ne bi bio u stanju da sam odlučuje. Ponašanje, na primjer, Izraela na jugu Sirije i držanje Zapada prema njemu govori da oni od njega očekuju određeni obrazac ponašanja, a što prevashodno znači da ne ugrožava interese Tel Aviva, ili će mu u protivnom pod raznim izgovorima uvoditi sankcije i oduzimati teritorije. I nisu jedini. Svoje interese u Siriji imaju i Turska, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arpaski Emirati. Ako al-Sharaa sve to može da trpi pitanje je da li mogu i hoće mnogi Sirijci izmučeni dugogodišnjim ratom.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net.
Comments