• Armin Sijamić

Shinzo Abe je želio trajno preoblikovati Japan

Atentat na bivšeg japanskog premijera Shinza Abea potresao je tu zemlju, ali i međunarodnu javnost obzirom da takve vijesti ne dolaze često iz ove azijske države. Njegov odlazak sa premijerske pozicije u septembru 2020. godine, zbog lošeg zdravlja, prošao je gotovo neopaženo, iako se radi o čovjeku koji je želio korijenito promijeniti Japan koji još uvijek sam sebi postavlja ograničenja zbog politike te države tokom Drugog svjetskog rata.

Shinzo Abe / Wikimedia Commons / https://commons.wikimedia.org/


Prije tri dana svijet je potresla vijest o ubistvu bivšeg japanskog premijera. Na njega je, iz oružja koje je sam napravio, pucao bivši japanski marinac, nezadovoljan Abeom. Ubistvo na javnom mjestu i pred kamerama, dok se je Abe obraćao svojim pristalicama, u Japanu će pokrenuti velike promjene, posebno kada se govori o sigurnosti političara i javnih zvaničnika. Naime, u toj zemlji je normalno da najviši vladini zvaničnici izlaze na ulicu i traže podršku birača u izbornoj kampanji. Takav način vođenja kampanje Abea je koštao života. Nakon ovoga Japan će se sigurno odrediti prema ovome događaju i izvući važne pouke.


Iako će u ostatku svijeta Abe vjerovatno ostati upamćen kao neko ko je izgubio život u atentatu, u Japanu će sigurno biti upamćen po nekoliko stvari koje su ga činile različitim od njegovih prethodnika na poziciji premijera. Abe je tokom svoje karijere nastojao da bitno izmjeni stvari koje su od strateške važnosti za Japan, poput modernizacije i ojačavanje vojske, reforme ekonomije, zdravstva i socijalnog sistema (posebno u oblasti demografije) te u konačnici vraćanju snage Japanu na međunarodnoj političkoj sceni, s ciljem da se suprostavi Kini i Sjevernoj Koreji.


Najmlađi i najdugovječniji premijer


Abe je od svog ulaska u japansku politiku bio u mnogo čemu jedinstven. Japanski i američki student, član Liberalno-demokratske partije, talentovani političar koji je treća generacija u tom zanimanju u svojoj porodici, lider koji se hvatao u koštac sa japanskim tabuima, kao što je pitanje snage japanske vojske i japanska historija. Kada je 2006. godine izabran za premijera, bio je najmlađi Japanac na toj poziciji i imao je 52. godine. Bio je prvi Japanac rođen poslije Drugog svjetskog rata koji je došao na premijersko mjesto. Taj mandat trajao je jednu godinu, ali već u svom povratku na mjesto premijera 2012. godine ostaje devet godina, što je najduže od svih japanskih premijera poslije Drugog svjetkog rata. U Japanu je takva politička karijera opisana kao simbol uspjeha mladosti i nade u promjene, budući da su Japanci povjerenje za vođenje države davali mnogo starijim od Abea.


Abe je bio jedan od onih političara koji su se penjali na vlast i gubili izbore, ali se iznova vraćali u političku arenu i tražili podršku građana. Ta predanost svojim idelima i upornost da opstaje na političkoj sceni, Abea je učinila prepoznatljivim izvan granica Japana, kao i njegove političke ciljeve. Dakle, nije se radilo o tehnokrati koji traje koliko i njegov mandat i onda se posveti nekom drugom poslu. Abe je bio tip politčara koji su na Zapadu, kome Japan po mnogo čemu pripada, postali izuzetno rijetki. Skandali i politički porazi samo su usporavali provođenje njegovih politika, ali odustajanja nije bilo. Atentat na predizbornom skupu to i pokazuje, jer i poslije povlačenja sa pozicije premijera Abe je uzimao učešće u političkim aktivnostima svoje partije kojoj je nastojao da pomogne da ostvari što bolji rezultat.


U Japanu će ostati upamćen i kao konzervativac, nacionalista, pa čak i revizionista o ulozi te zemlje u Drugom svjetskom ratu. Naprosto, Abe je smatrao da sve za šta se optužuje Japan u tom velikom ratu nije tačno. Također, Japanci će ga pamtiti kao reformatora i političara koji je hvatao u koštac sa svim temama, posebno po pitanju jačine japanske vojske.


Njegovo nastojanje da izvrši ekonomsku reformu poznato je pod imenom „abenomics“, a plan se ogledao u pokretanju velikih infrastrukturnih projekata, davanju jeftinih kredita privredi, povećanju državne potrošnje i pokretanju usporene ekonomije u različitim oblastima. Abe je imao i demografsku politiku, želeći da potakne natalitet u državi koja je oficijelno zemlja sa najstarijom populacijom u svijetu sa prosječnom starošću od 48 godina. Neke od mjera su uključivale i fleksibilnija radna mjesta za žene, više dječijih vrtića i škola, kao i reformu socijalnog sistema koja je praćena reformama u oblasti porezne i zdravstvene politike. Mnogi su ocijenili da ove Abeove politike nisu donijele željeni rezultat. U konačnici, Abe će biti upamćen kao neko čija je vlada izborila i organizovala Ljetne olimpijske igre 2020. godine u Tokiju, a koje su pomjerene za narednu godinu zbog koronavirusa.


Abe i vanjska politika


Pomenute Olimpijske igre bile su zamišljenje kao pozornica na kojoj će Abe i Japan i pokazati svijetu obnovljenju i narastajuću snagu ove azijske države. Svijet je trebalo zadiviti „Pametnim gradom Tokiom“, uvezanim 5G mrežom, u kome će brzi vozovi kretati sa stanice svake dvije do četiri minute i prikupljati podatke o navikama i potrebama putnika. Japan je svijetu namjeravao pokazati i sistem za zaštitu od zemljotresa i cunamija, grad bez C02, autonomna vozila koja prevoze učesnike igara, robot koji na aerodromu dočekuje goste govoreći više jezika i upućuje ih na željene destinacije, dok istovremeno otkriva sumnjivi prtljag. Zatim, roboti kao asistenti sportistima na borilištima, sistemi za prepoznavanje lica, napredne i nikad viđenje statistike sportskih učinaka, medalje od recikliranih mobitela i umjesto vatrometa umjetni meteori kreirani uz pomoć mikrosatelita.


Abe nije na premijerskoj poziciji dočekao igre koje su pomjerene za 2021. godinu, ali njegova namjera tada je bila jasna i uklapala se u politički kurs koji je zastupao. Naime, Abe je svijetu želio pokazati novi i snažni Japan koji je oslonjen na najnaprednije tehnologije i koji kao takav može da se takmiči sa svima, a u prvom redu s Kinom koja ima deset puta više stanovnika. Narastajuća snaga Kine brinula je Abea koji je zagovarao suprostavljenje Pekingu i Sjevernoj Koreji na različite načine, a ključ te strategije bila bi saradnja njegove zemlje, Sjedinjenih Američkih Država i Južne Koreje, kao i jačanje veza sa Evropskom unijm i NATO-om. Ipak, okosnica njegove vanjske politike bile su dobre veze sa SAD, pa je održavao odlične odnose sa svim američkim predsjednicima tokom njegova dva mandata, bez obzira da li se radilo o republikancima (George W. Bush i Donald Trump) ili demokratama (Barack Obama). Sa Trumpom je imao posebno dobre odnose, a jedan je od rijetkih kome je taj američki predsjednik otvoreno izražavao poštovanje.


Želja Japana da parira Kini nužno vodi do pitanja vojske. Naime, Japan je nakon Drugog svjetskog rata sebi nametnuo ustavom različita ograničenja o snazi i veličini vojske. Abe je znao da se to mora promijeniti ukoliko se želi postati ozbiljan igrač u Aziji. Snažno je nastojao da promijeni ustav, ili da na kreativan način zaobiđe postojeće odredbe. Tako je, na primjer, dva nosača helikoptera „Izumo“ uz manje izmjene pretvorio u nosače aviona. Kupovinom američkih aviona F-35, koji uzlijeću vertikalno, Japan je tako de facto dobio nosače aviona.


Međutim, pogrešno bi bilo reći da je Abe vodio militarističku i neprijateljsku politiku prema susjednim zemljama, posebno prema Kini i Rusiji. Abe je, doduše neuspješno, pokušao da popravi odnose sa Pekingom i Moskvom, ali su svi bili svjesni da američka politika obuzdavanja Kine u Južnom kineskom moru i na Pacifiku znači uključivanje Japana kao važnog saveznika Washingtona. Sa Moskvom se nije uspio dogovoriti oko spornih Kurilskih otoka koje obje države svojataju. Abe nije uspio ni u popravljanju odnosa sa Južnom Korejom s kojom Japan ima otvorena pitanja još od Drugog svjetskog rata. Nepovjerenje Seoula prema Japanu traje preko 70 godina i Abeova namjera promjene pacifističkog ustava zabrinula je Južnu Koreju. Koliko je to pitanje važno za ukupne odnose u regiji pokazuje i podatak da je američki državni sekretar Antony Blinken posebnu pažnju posvetio ovome pitanju i da mjesecima nastoji dobiti povjerenje Seula, čak i kada na vlasti nije Abe, uz garancije Washingtona da se Tokio neće okrenuti protiv te zemlje kada ojača svoju vojsku.


Japan bez Abea


Japan u narednom periodu očekuju izbori, ali i važne promjene u određenim državnim politikama, nakon što je ubijen Abe. Te promjene se odnose na unutrašnju politku, posebno na onu sigurnosnu. Koliko će te promjene biti duboke i koliko će se odraziti na ostale politike Japana za sada nije poznato.


Iako je Japan, posebno nakon što je u Bijelu kuću došao Joseph Biden, čvrsto odlučio da se drži Zapada (čak i u pitanju rata u Ukrajini i tako je rješenje spora oko Kurilskih otoka ostavljeno za neko drugo vrijeme), ipak ostaje pitanje da li će Liberalno-demokratska partija nastaviti da se još jače bori za Abeove stavove, posebno u želji da ojača vojsku i da Japan nametne kao važan politički subjekt na međunarodnoj političkoj sceni.


Ubistvo bivšeg premijera, dok se u kampanji borio za svoje ideje, to pitanje posebno ističe i naglašava ga čak i kao pitanje političkog naslijeđa. Međutim, ono što je sigurno, pored mnogih drugih stvari kojima je Abe obilježio političku scenu svoje države, jeste da je pitanje promjene japanskog ustava i hrabrijeg nastupanja na međunarodnoj političkoj sceni otvoreno na najvećem nivou u ovoj azijskoj zemlji, a ubijeni premijer je bio glasan zagovornik teze da su takve promjene potrebne i da su one i pravo i obaveza Japana. Ako Tokio krene punom snagom u tom pravcu, onda Japan i Azija više neće biti isti, a Abe bi u takvim okolnostima zauzeo posebno mjesto u historiji Japana.