• Haris Imamović

Presude međunarodnih sudova o učešću Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini


Iako je prošlo 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osnovni pojmovi o ratu nisu ni ugrubo razjašnjeni. U javnosti često možemo čuti da je „na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija“, ali ćemo rijetko čuti šta navedenu tezu, izuzev našeg (kolektivnog) iskustva, čini legitimnom. Tek poneko će pojasniti da je istina o agresiji dokazana u presudama međunarodnih sudova, ali po pravlu se ne govori o kojim je to presudama riječ.

Photo: S.Mirvić

Jedina presuda koja je proteklih godina dobila ogroman publicitet, u kontekstu dokazivanja agresije, jeste ona u predmetu Prlić i drugi. Rat je u njoj okarakterisan kao međunarodni sukob između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i ona služi kao konačni argument, kada govorimo o jednoj dimenziji rata, van šireg konteksta. Međutim, kada vršimo opću karakterizaciju rata, odnosno definišemo sveukupni sukob „sve tri strane“, onda presuda u predmetu Prlić i drugi prestaje biti dobar argument.


Naime, kada bismo rekli da je rat u Bosni i Hercegovini bio agresija, te da to dokazuje presuda Prliću i drugima, to bi prvenstveno značilo da Srbija nije izvršila agresiju na BiH. Ako je pred Haškim tribunalom dokazano samo učešće Hrvatske u ratu u BiH, a ne i Srbije, onda je to vrlo neugodna činjenica.


Srpske političke i kulturne elite od samog početka rata, pa sve do danas, uporno tvrde da ne može biti govora o agresiji, odnosno međunarodnom sukobu, već da se radi isključivo o građanskom ratu.


Hrvatske političke i kulturne elite, nakon presude u predmetu Prlić i drugi, sve su češće sklone tvrdnji da su „Srbija i Milošević amnestirani za zločine“, te da je u Hagu „Hrvatska prošla gore od Srbije“.


Čak i unutar bošnjačke javnosti postoje krugovi unutar kojih se, nakon neuspjeha revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, zaključuje da „Srbiju [zbog toga] nikada ne možemo zvati agresorom, pravno gledano, iako znamo kakva je njena uloga bila u agresiji“.


Da li je teza o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu nešto što pripada bošnjačkom kolektivnom iskustvu, te izvire iz činjenice da „mi znamo šta se desilo“, dok međunarodna zajednica, pa čak ni ostale etničke zajednice u BiH nisu obavezane slagati se s navedenom ocjenom, budući da međunarodni sudovi nisu potvrdili navedeni stav?


Predmet Tadić: Teške povrede Ženevskih konvencija


Rasprava o karakteru rata u Bosni i Hercegovini započela je sa prvim procesom pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv Duška Tadića, ratnog čelnika Srpske demokratske stranke u prijedorskom naselju Kozarac. Tadić, koji je 1994. godine uhapšen u Njemačkoj, bio je optužen da je, tokom napada na Kozarac u maju 1992. godine, učestvovao u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore, zatim u fizičkom i seksualnom zlostavljanju, te na koncu u ubistvu više zatočenika.


Tadić je optužen za tri različite kategorije ratnih zločina:


a) zločini protiv čovječnosti,

b) kršenje zakona ili običaja ratovanja i

c) teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine.


Da bi bio proglašen krivim, po Statutu Haškog tribunala, pored njegove individualne odgovornosti za počinjene zločine, Tužilaštvo je moralo dokazati da su zločini počinjeni u okviru oružanog sukoba. U slučaju optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, Tužilaštvo je moralo dokazati i da je navedeni oružani sukob bio međunarodni.


Po međunarodnom humanitarnom pravu, genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja su krivična djela koja se mogu počiniti u okviru bilo kojeg oružanog sukoba. Dotle se teške povrede Ženevskih konvencija, kao specifična forma ratnih zločina, mogu izvršiti samo tokom međunarodnog sukoba, jer Ženevska konvencija IV iz 1949. godine se, kako je to striktno propisano njenim 2. članom, primjenjuje samo „u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba između dvije ili više visokih strana ugovornica“.


Tako je Haško tužilaštvo, optuživši Tadića za teške povrede Ženevskih konvencija, preuzelo i obavezu da dokaže ne samo da je optuženi počinio zločine ubistva, premlaćivanja, silovanja i druge, već i da je to učinio u okviru međunarodnog oružanog sukoba.


Slučajevi Tadić i Nikaragva: Test efektivne kontrole


Pretresno vijeće u sastavu Gabrielle Kirk McDonald (SAD), Ninian Stephan (Australija) i Lal Chand Vohrah (Malezija) u prvostepenoj presudi proglasilo je Duška Tadića krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, ali ga je oslobodilo optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, ocijenivši da Tužilaštvo nije dokazalo da je sukob u BiH bio međunarodni u vrijeme kada je Tadić počinio zločine.


Na osnovu predočenih dokaza u vezi sa bombardovanjem Sarajeva, napadima na gradove duž granice BiH sa Srbijom, upadom jedinica iz Srbije i Crne Gore u istočnu Hercegovinu – Pretresno vijeće je zaključilo da je od početka 1992. do 19. maja iste godine na dijelu teritorije BiH vladalo stanje međunarodnog sukoba. To je, kako su konstatirale sudije, bio oružani sukob između snaga RBiH, s jedne strane, i JNA koja je djelovala sa različitim paravojnim snagama bosanskih Srba, s druge strane.


Međutim, Vijeće je zaključilo se stanje promijenilo 19. maja, nakon povlačenja JNA iz BiH. Oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini su, zaključile su haške sudije, od 19. maja nadalje bili pravni entiteti odvojeni od novoformiranih Vojske Jugoslavije i vlade Savezne Republike Jugoslavije.


Da bi se djela oružanih snaga i vlasti RS pripisala oružanim snagama i vlastima SRJ, Tužilaštvo je moralo dokazati da su oružane snage ili vlasti RS djelovale kao de facto organi SRJ.


Kako dokazati da li su oružane snage i vlasti RS bili de facto organi SRJ?


Vijeće se pozvalo na pravne kriterije iz presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Vojne i paravojne aktivnosti u Nikaragvi i protiv nje, koji se vodio po tužbi Nikaragve protiv Sjedinjenih Američkih Država.


Nikaragva je, kao podnosilac tužbe, tvrdila da su SAD djelovale protiv nje, koristeći pobunjeničke grupe (tzv. kontrase) kao svoje de facto organe.


Da bi se djela kontrasa mogla pripisati vladi SAD-a, Međunarodni sud pravde je zaključio da:


a) nije dovoljno samo dokazati da su SAD imale pretežno ili odlučujuće učešće u finansiranju, organiziranju, obuci i opremanju kontrasa, izboru njihovih vojnih ili paravojnih ciljeva


b) potrebno je dokazati da su SAD imale efektivnu kontrolu nad operacijama tokom kojih su počinjena navodna kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava


Šta tačno podrazumijeva pojam efektivne kontrole?


Pretresno vijeće naglašava mišljenje koje je iznio sudija Roberto Ago, ranije specijalni izvjestilac Komisije za međunarodno pravo u oblasti odgovornosti država:


Bilo bi stvarno nedosljedno principima koji regulišu ovo pitanje smatrati pripadnike snaga kontrasa licima ili grupama koje su djelovale uime ili za račun SAD-a. Samo u slučajevima u kojima se dogodilo da su određeni pripadnici tih snaga bili izričito zaduženi (podvukao H. I.) od strane organa SAD-a da počine određeno djelo ili da izvrše određeni zadatak neke vrste uime SAD-a bilo bi ih moguće smatrati takvima. Samo u takvim slučajevima, međunarodno pravo priznaje, kao rijedak izuzetak od pravila, da se postupci lica ili grupa koje nisu ni agenti ni organi neke države, niti pripadnici njenog aparata čak ni u najširem značenju te riječi, mogu smatrati djelima te države. (Izdvojeno mišljenje sudije Aga, navedeno prema Presudi Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, str. 213)


Na temelju ovog principa, Međunarodni sud pravde u predmetu Nikaragva je zaključio da se zločini i teroristička djela koja su počinili kontrasi ne mogu smatrati djelima SAD, jer nisu izneseni dokazi koji bi potvrdili da su organi SAD-a izričito zadužili kontrase da počine ova djela.


Kao što SAD ne mogu biti odgovorne za zločine kontrasa koje nisu izričito naredile, Pretresno vijeće u predmetu Tadić zaključuje da jednako tako ni SRJ ne može biti odgovorna za zločine snaga bosanskih Srba.


Pretresno vijeće je zaključilo da je okupacija Kozarca i okolnih sela bila dio šire vojne i političke operacije koja je počela prije 19. maja 1992. godine zauzimanjem Prijedora (29. aprila 1992.), a s ciljem uspostavljanja kontrole nad ovom općinom u sastavu koridora koji je povezivao SRJ sa tzv. Republikom Srpskom Krajinom.


Također, Vijeće pojašnjava detaljno (paragrafi 590-595) da je promjena JNA u VRS bila formalne prirode, te zaključuje da je JNA imala ključnu ulogu u opremanju, snadbijevanju, održavanju i kadrovskom popunjavanju 1. krajiškog korpusa VRS-a, kao što je činila i s drugim jedinicima VRS-a.


U tom smislu, Vijeće naglasava posebno dvije činjenice:


a) iz JNA u VRS nisu prebačeni samo oficiri koji su bili bosanskih Srbi, već i brojni drugi oficiri koji nisu bili iz Bosne i Hercegovine;


b) SRJ je i nakon 19. maja 1992. neprekidno isplaćivala plate značajnom broju oficira VRS-a.


Sve navedeno, međutim, nije bilo dovoljno, budući da Tužilaštvo nije dostavilo dokaz da je Vojska Jugoslavije ili neki drugi organ SRJ izričito naredio VRS-u ili političkom rukovodstvu bosanskih Srba da izvrše napad na Kozarac i počini zločine. Drugim riječima, nije dokazana efektivna kontrola VJ nad VRS-om, odnosno SRJ nad RS-om, tokom navedene vojne operacije, te RS ili VRS ne mogu biti posmatrani kao de facto organi SRJ, niti SRJ mogu biti pripisana djela RS-a i VRS-a.


Pretresno vijeće je zaključilo svoje razmatranje opaskom da Beogradu čak nije bilo ni potrebno da ostvari neki stvarni stepen kontrole nad VRS-om ili da izdaje instrukcije za napad na Kozarac, jer je bilo jasno da su vojni i politički ciljevi SRJ i RS bili komplementarni:


1. SRJ je bila zainteresirana za održavanje koridora od Srbije kroz Sjevernu Bosnu do Srpske Krajine u Hrvatskoj;


2. Političko rukovodstvo bosanskih Srba je imalo cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije.


Postojanje opće kontrole Beograda nad snagama bosanskih Srba, u zaključcima Pretresnog vijeća prestalo je biti argument protiv Beograda i postaje argument u koriste njegove amnestije:


Sve dok su RS i VRS ostale predane zajedničkim strateškim ciljevima rata i dok su glavni štabovi dvije vojske mogli da koordiniraju svoje aktivnosti na najvišim nivoima, bilo je dovoljno da SRJ i VJ obezbjeđuju VRS-u logističko-materijalna sredstva i, gdje je potrebno, popunjavaju bosanske elemente VRS-a nebosanskim oficirima VJ ili bivše JNA, kako bi se osiguralo nastavljanje ovog procesa. (Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragraf 604.)


Vijeće je na kraju konstatiralo da „nema nikakvih dokaza na osnovu kojih ovo Pretresno vijeće može pouzdano zaključiti da su oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini bile išta više od običnih saveznika, mada veoma zavisnih saveznika, vlade SRJ u njenom planu da stvori Veliku Srbiju od ostataka bivše Jugoslavije“.


Vijeće zaključuje da se, prema pravnom kriteriju definisanom u predmetu Nikaragva, VRS i RS ne mogu smatrati de factoorganima SRJ, što znači da se ne može govoriti o međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini nakon 19. maja 1992. godine.


Žalbena presuda u predmetu Tadić: Test opće kontrole


S obzirom da se Tužilaštvo žalilo da je Pretresno vijeće napravilo pogrešnu analogiju sa slučajem Nikaragva, Žalbeno vijeće u sastavu Mohamed Shahabuddeen (predsjedavajući, Britanska Gvajana), Antonio Cassese (Italija), Wang Tieya (Kina), Rafael Nieto-Navia (Kolumbija) i Florence Ndepele Mwachande Mumba (Zambija) – posvetilo je svoju punu pažnju razjašnjavanju pravnih kriterija za utvrđivanje međunarodnog sukoba.


Žalbeno vijeće je, u drugostepenoj presudi, postavilo sljedeće bazično pitanje: kada se u oružanom sukobu koji je prima facie unutrašnji može smatrati da oružane snage djeluju u ime strane sile, čime sukob postaje međunarodni?


Kao polazište, Žalbeno vijeće je uzelo odredbe kojima je, u Ženevskoj konvenciji III, definisan status legitimnih boraca. Prema tim odredbama (u članu 4.), milicije ili paravojne grupe ili jedinice mogu se smatrati legitimnim borcima ako su „pripadnici oružanih snaga“ (član 4a[1]) strane u sukobu ili ako „pripadaju […] strani u sukobu“ (član 4a[2]).


Sadržaj uslova pripadanja strani u sukobu nije ni izdaleka jasno i precizno definisan. Međutim, Žalbeno vijeće smatra da je član 4. utemeljen univerzalnom odlukom, nakon iskustava Drugog svjetskog rata, da države trebaju biti odgovorne za ponašanje paravojnih snaga koje podržavaju.


Žalbeno vijeće se, u tom smislu, poziva na presudu Izraelskog vojnog suda u predmetu Kassem i drugi iz 1969. godine:


[No] s obzirom na iskustva iz dva svjetska rata, nacije svijeta smatrale su potrebnim da dodaju temeljni uslov potpune odgovornosti vlada za djelovanje paravojnih jedinica i na taj način obezbijede da se nekog može pozvati na odgovornost ako ovi ne budu djelovali u skladu sa ratnim pravom i običajima. (Navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, paragraf 93.)


Žalbeno vijeće smatra je, po međunarodnim normama i praksi država, za kvalifikaciju paravojnih snaga kao legitimnih boraca potrebno da te paravojne snage budu pod kontrolom jedne od strana u međunarodnom sukobu i da stoga između tih paravojnih snaga i te strane postoji odnos zavisnosti i lojalnosti.


Žalbeno vijeće je, dakle, uvjereno da Ženevska konvencija III pod uslovom „pripadanja strani u sukobu“ implicitno upućuje na kriterij kontrole.


Ovaj zaključak, utemeljen na slovu i duhu Ženevskih konvencija, potvrđuje sveukupna logika međunarodnog humanitarnog prava. Taj korpus prava nije izgrađena na formalističkim postulatima. On se ne zasniva na ideji da samo oni koji imaju formalni status organa države […] imaju dužnost da se uzdrže od kršenja međunarodnog prava, te da – ako su na položaju vlasti – spriječe ili kazne počinioce takvih zločina.


Naprotiv, posrijedi je korpus realističkih pravnih normi, utemeljen na konceptu efektivnosti i inspirisan ciljem da spriječi odstupanje od njegovih standarda koliko je to moguće. Iz ovoga, pored ostalog, proizlazi da humanitarnog pravo smatra odgovornima ne samo one koji su formalno na položaju vlasti nego i one koji de facto vrše vlast kao i one koji imaju kontrolu nad počiniocima teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 96.)


Žalbeno vijeće je primijetilo da je ipak potrebno konkretno navesti koji stepen kontrole strana država mora imati nad oružanim snagama koje se bore u njeno ime, a da bi oružani sukob, koji je prima facie unutrašnji – postao međunarodni.


Žalbeno vijeće je konstatiralo da međunarodno humanitarno pravo ne sadrži kriterije, koji bi bili specifični za taj pravni korpus, a koji služe za utvrđivanje kada se za grupu pojedinaca može smatrati da je pod kontrolom neke države, odnosno da ta grupa djeluje de facto kao organ države.


Zato je Žalbeno vijeće odgovor potražilo u općem međunarodnom pravu, fokusirajući se, slijedom postupaka Pretresnog vijeća, na predmet Nikaragva.


Rješavajući pitanje da li su SAD kao strana država – uslijed činjenice da su finansirale, organizovale, opremale, obučavale i planirale operacije grupa pobunjenika u Nikaragvi (tzv. kontrasa) – bile odgovorne za zločine, tj. kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinili kontrasi, Međunarodni sud pravde je zaključio da je za to potrebno dokazati da su SAD imale visok stepen kontrole nad pobunjenicima.


Šta podrazumijeva pojam visok stepen kontrole?


U predmetu Nikaragva Sud je razlučio tri kategorije pojedinaca ili grupa pojedinaca:


1. Pripadnici organa vlasti ili oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država;


2. Tzv. UCLAS-i, odnosno pojedinci koji nisu bili državljani SAD-a, a koji su primali platu i djelovali po direktnim uputstvima i pod nadzorom vojnog ili obavještajnog osoblja SAD-a, izvršavajući konkretne zadatke (npr. miniranje luka i postrojenja u Nikaragvi);


3. Tzv. kontrasi, odnosno pobunjeničke snage u Nikaragvi.


Sud je postavio dva testa za provjeru odgovornosti države (u ovom slučaju SAD-a) za djela navedenih kategorija pojedinaca:


a. test agenture, kojim se utvrđuje odgovornost države koja proizlazi iz protivpravnih djela državnih funkcionera ili organa; i


b. test efektivne kontrole, kojim se utvrđuje odgovornost države koja proizlazi iz djela koja su izvršila privatna lica djelujući kao de facto organi ili funkcioneri države;


Da bi se državi pripisala odgovornost za djela pripadnika njenih organa vlasti ili oružanih snaga, dovoljno je samo dokazati da su ta lica počinila kršenja međunarodnog humanitarnog prava.


Međutim, da bi se državi pripisala odgovornost za djela privatnih lica (slučaj b) potrebno je dokazati:


1. ne samo da država plaća, oprema i obučava ta lica, te koordinira i nadzire njihove postupke;


2. već i da im je izdala konkretna uputstva o izvršenju dotičnih protivpravnih djela.


Primjenjujući ovaj test efektivne kontrole ili konkretnih uputstava, Međunarodni sud pravde je zaključio da je on zadovoljen u slučaju UCLAS-a, koje su SAD plaćale, nadzirale i davale im konkretna uputstva; istovremeno, Sud je zaključio da ovaj test nije zadovoljen u slučaju kontrasa, budući da im SAD nisu izdavale nikakva konkretna uputstva za izvršenje tih zločina.


Sjetimo se, upravo je na temelju navedenog rezona, Pretresno vijeće u predmetu Tadić zaključilo da SRJ nije djelovala preko bosanskih Srba kao svojih de facto organa, jer nije dokazano da im je izdavala konkretna uputstva ne samo za zločine već i za bilo kakve konkretne operacije.


Žalbeno vijeće u predmetu Tadić je iznijelo stav da su zaključci Međunarodnog suda pravde u predmetu Nikaragva, kao i Pretresnog vijeća u predmetu Tadić – pogrešni, jer počivaju na pogrešnoj pretpostavci o univerzalnoj i isključivoj primjenjivosti testa efektivne kontrole.


Žalbeno vijeće je kazalo da uslov koji postavlja međunarodno pravo da bi se državi pripisala djela privatnih lica jeste da država vrši kontrolu nad tim privatnim licima.


Stepen kontrole može varirati zavisno od činjenica i okolnosti svakog pojedinog slučaja. Žalbeno vijeće ne vidi zašto bi u svim zamislivim okolnostima međunarodno pravo zahtijevalo visok stepen kontrole, kao u predmetu Nikaragva. Naprotiv, Žalbeno vijeće je skrenulo pažnju na činjenicu da je moguće izdvojiti različite situacije.


Žalbeno vijeće je, najprije, kao primjer uzelo slučaj kada država angažuje privatno lice radi nezakonitih djela na teritoriji druge države (npr. kidnapovanje funkcionera te države, ubistva funkcionera, napadi na postrojenja i sl.).


U ovom slučaju potrebno je dokazati da je država izdala konkretne instrukcije da se počini protivpravno djelo, kako bi se na taj način dokazalo, makar implikacijom, da je pojedinac djelovao kao de facto agent države. Alternativno, trebalo bi pokazati da je država retroaktivno odobrila djelo tog pojedinca.


Do slične situacije može doći i kada neorganizovana grupa počini djelo u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Da bi se ta djela pripisala državi mora se dokazati ne samo da je država nad tom grupom imala određeni stepen vlasti, već i da joj je izdala konkretna upustva o izvršenju dotičnih djela, ili da je ex post facto javno podržala ta djela.


Međutim, potpuno je drugačija situacija kada država privatnom licu ili grupi povjeri zadatak da u njeno ime izvrši neke zakonite radnje, a onda ti pojedinci ili grupa, izvršavajući zadatak, prekrše neku međunarodnu obavezu. (Npr. kada državne vlasti angažuju privatnog detektiva da štiti stranog diplomatu visokog ranga, a detektiv ga, izvršavajući zadatak, podvrgne teškom zlostavljanju.)


U ovom slučaju, po analogiji sa normama o odgovornosti država za djela državnih funkcionera koji postupaju ultra vires, može se smatrati da država snosi odgovornost na osnovu toga što je privatnom licu ili grupi povjerila da u njeno ime izvrše zadatak, iako nije izdala uputstvo za činjenje protivpravnog djela.


Žalbeno vijeće se pozvalo na Odredbe o odgovornosti država, u obliku u kojem ih je tada bila provizorno usvojila Komisija za međunarodno pravo, preciznije na član 10. Odredbi u kojima se kaže da država snosi međunarodnu odgovornost za djela svojih organa kad ovi postupaju ultra vires, tj. van svog djelokruga nadležnosti ili protivno nalozima države.


Logika na kojoj se temelji ova odredba jeste da se država mora smatrati odgovornom za djela svojih organa, bez obzira da li su se ti organi pridržavali eventualnih uputstava viših vlasti.


Žalbeno vijeće se, dokazujući prethodno, pozvalo i na, kako kaže, „mudre riječi“ Komisije za opća potraživanja između SAD-a i Meksika u predmetu Youmans. SAD su u tom predmetu tvrdile da je Meksiko odgovoran za ubistvo državljana SAD-a koje je linčovala razularena svjetina, jer su svjetinu činili i pojedini meksički vojnici. Meksiko je uložio prigovor da ne bi trebao snositi odgovornost, jer je dotičnim vojnicima najviši funkcioner u mjestu naredio da zaštite američke građane, te su oni, učestvujući u ubistvu, postupili suprotno od naređenja.


Komisija je, svejedno, zaključila da je Meksiko odgovoran, pojašnjavajući da – kada se državi ne bi pripisivala djela koja počine njeni organi ultra vires, posljedica bi bila da država ne bi nosila odgovornost ni za jedno protivzakonito djelo svojih organa ili funkcionera:


Vojnici koji nanose lične povrede ili počinjavaju bezobzirno uništavanje ili pljačku uvijek postupaju protivno nekim pravilima koje je donijela viša vlast. Kada bi se zauzeo stav da se sva djela vojnika koja su protivna uputstvima uvijek smatraju ličnim djelima, ne bi mogla postojati nikakva međunarodna odgovornost države. (Komisija za opća potraživanja između SAD-a i Meksika, navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, napomena 141.)


Osim što dokazuje da državna odgovornost nije striktno vezana za provedbu uputstva, te da, štaviše, postoji čak i u slučaju kada organ počini zlodjelo kršeći ta upustva, Žalbeno vijeće ukazuje i na suštinsku razliku između djelovanja pojedinaca i neorganiziranih grupa, s jedne strane, te organiziranih vojnih grupa, s druge:


Valja razlikovati slučaj kada pojedinci djeluju uime države bez konkretnih instrukcija od slučaja kad pojedinci sačinjavaju organizovanu i hijerarhijski struktuiranu grupu (npr. vojnu jedinicu) ili, u slučaju rata ili unutrašnjeg sukoba, naoružane bande neregularnih snaga ili pobunjenika.


Očito je da se organizovana grupa razlikuje od pojedinca po tome što grupa u pravilu ima strukturu, lanac komandovanja, pravila ponašanja a često i vanjske simbole autoriteta. Članovi grupe u principu ne djeluju na svoju ruku nego se pridržavaju standarda koji važe u grupi i podložni su autoritetu vođe grupe. Shodno tome, da bi se nekoj državi pripisala djela takve grupe, dovoljno je postaviti uslov da je grupa kao cjelina bila pod općom kontrolom države. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 120)


Država nosi odgovornost za djela svojih organa i de facto organa, bez obzira da li provode ili krše uputstva. Uputstva kao takva uopće nemaju presudnu važnost, kao što sugeriše presuda u predmetu Nikaragva. Ona su, ako ispravno razumijemo Žalbeno vijeće, važna samo da bi se utvrdilo da su pojedinci ili neorganizirane grupe djelovali kao de facto agenti ili organi države, jer u ovim slučajevima ne postoji drugi način da se to dokaže, dočim je u slučaju organizovanih vojnih grupa dovoljno dokazati da su one bile pod općom kontrolom države da bi se zaključilo da su djelovale de facto kao organ države.


Navedenu pravnu logiku Žalbeno vijeće potkrepljuje nizom primjera iz međunarodne i državne sudske prakse, koja – kako kaže Vijeće – „potvrđuje valjanost testa iz Nikaragve u odnosu na pojedince ili neorganizovane grupe pojedinaca koji djeluju u ime države, ali kada je riječ o vojnim ili paravojnim grupama praksa primjenjuje drugi test“.


Žalbeno vijeće se, prilikom osporavanja univerzalne primjenjivosti testa efektivne kontrole u za potrebe utvrđivanja državne odgovornosti za protivpravna djela paravojnih grupa, pored ostalog, pozvalo na sljedeća tri primjera iz prakse:


1. Presude Komisije za potraživanja između SAD-a i Meksika

2. Presude Tribunala za potraživanja između SAD-a i Irana

3. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Loizidou protiv Turske


Komisija za potraživanja između SAD-a i Meksika je, u predmetu Stephens, Meksiku pripisala ubistvo koje je počinio pripadnik meksičkih „neregularnih pomoćnih snaga vojske“. Premda navedene snage kojima je počinilac pripadao nisu nosile uniforme niti bilo kakve oznake, Komisija je zaključila da Meksiko nosi odgovornost za njegove postupke, iako uopće nije ispitivala da li je Meksiko izdao konkretna uputstva gardistima da počine ubistva.


Istovjetan stav je zauzeo Tribunal za potražiivanja između SAD-a i Irana u predmetu Kenneth P. Yeager, pripisavši Iranu protivpravna djela pripadnika iranske revolucionarne počinjena u periodu između 13. i 17. februara 1979. godine. Iran je tokom rasprave priznao da su pripadnici revolucionarne garde „bili uključeni u očuvanje reda i zakona od januara 1979. budući da su vladine policijske snage brzo izgubile kontrolu nad situacijom“, ali je tvrdio da se državi Iran ne mogu pripisati djela revolucionarne garde, budući da nije bila povezana sa Privremenom vladom. Tribunalu je ipak bilo dovoljno što je garda djelovala kao de facto državi organ:


Mnogi pobornici Ajatolaha Homeinija bili su organizirani u lokalne revolucionarne komitete, tzv. Komitehe od kojih su mnogi izrasli iz „lokalnih odbora“ koji su formirani prije pobjede revolucije. Ti Komitehi igrali su ulogu lokalnih snaga bezbjednosti u periodu odmah nakon revolucije. Prema izvještajima, oni su hapsili, konfiskovali imovinu i odvodili ljude u zatvore. […] Prema međunarodnom pravu, Iran ne može u jednu ruku tolerisati da revolucionarni Komiteh ili Garda vrše upravnu vlast, a u drugu ruku odbijati da preuzme odgovornost za protivpravna djela koja su oni počinili. (Tribunal za potraživanja između SAD-a i Irana, navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, napomena 162.)


Žalbeno vijeće naglašava da se Tribunal za potraživanja, pripisujući odgovornost Iranu za djela gardista, uopće nije bavio time da li gardistima data ikakva konkretna uputstva odnosno da li je iranska vlada imala efektivnu kontrolu nad njima.


Isti pristup je usvojio i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Loizidou protiv Turske. U navedenom predmetu radilo se o pitanju državne kontrole nad entitetom, a ne nad oružanim snagama koje su na teritoriji druge države. Sud je trebao da utvrdi da li je Turska odgovorna za odbijanje pristupa tužiteljke njenoj imovini na Sjevernom Kipru, što je imalo za posljedicu njen gubitak kontrole nad tom imovinom. Turska je tvrdila da djelo nisu počinile njene vlasti, već vlasti Turske Republike Sjeverni Kipar, te da bi se njima trebalo pripisati to djelo. Sud je, međutim, odbacio taj prigovor i konstatirao da je Turska odgovorna.


Zaključujući da se djelo (ograničenje prava vlasništva nad imovinom) pripisuje Turskoj, Evropski sud za ljudska prava nije smatrao potrebnim da utvrđuje da li su turske vlasti vršile detaljnu kontrolu, odnosno izdale konkretno uputstvo za provođenje tog protivpravnog djela.


Nije potrebno utvrditi da li, kao što tvrde tužilac i ciparska vlada, Turska stvarno vrši kontrolu nad politikom i djelovanjem vlasti TRSK-a. Iz velikog broja vojnika na aktivnoj dužnosti u sjevernom Kipru očito je […] da njena vojska vrši efektivnu kontrolu nad tim dijelom ostrva. Takva kontrola, prema relevantnom kriterijumu i u okolnostima ovog predmeta, povlači odgovornost za politiku i djelovanje TRSK-a. (Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, napomena broj 153.)


Žalbeno vijeće je dodalo da su sudovi usvojili drugačiji pristup u slučajevima koji su se ticali pojedinaca ili grupa koje pak nisu bile organizirane kao vojne strukture. U tim slučajevima, sudovi su insistirali da se iznesu dokazi o konkretnim uputstvima, ili su tražili dokaze o javnom odobravanju tih djela nakon što su već počinjena.


Međunarodni sud pravde je u predmetu Diplomatsko i konzularno osoblje SAD-a u Teheranu zaključilo da iranski studenti, koji nisu činili organizovanu oružanu grupu, a zauzeli su Američku ambasadu u Teheranu, držeći 52 američka državljana kao taoce, ipak nisu djelovali u ime Irana, jer ih iranske vlasti nisu konkretno uputile da to urade. Iranske su vlasti, međutim, kasnije formalno odobrile i podržale okupaciju ambasade i zatočenje državljanja SAD-a, te su studentima naložile da ne prekidaju okupaciju. U toj fazi, prema mišljenju Suda, studenti su postali de facto agenti Irana, te su se njihova djela mogla pripisati Iranu.


Slično gledište je zauzeo i Tribunal za potraživanja između SAD-a i Irana 1987. godine u predmetu Short. Iranu nije pripisano protivpravno istjerivanje Alfreda Shorta iz Irana, jer lica koja su mu naredila da napusti zemlju nisu sačinjavala organiziranu vojnu grupu, niti je dokazano da su djelovala kao de facto državni organi. Sud je naglasio da izjave imama Homeinija nisu sačinjavale konkretan poticaj revolucionarima da istjeruju strance.


Nakon što je analiziralo navedene primjere, Žalbeno vijeće je zaključilo da nesumnjivo postoji razlika u ophođenju prema, s jedne strane, pojedincima ili neorganiziranim grupama, te, s druge strane, grupama koje su vojno organizirane.


Žalbeno vijeće je zaključilo da – protivno zaključku vijeća u predmetu Nikaragva – međunarodno pravo ne zahtijeva uvijek isti stepen kontrole, kada utvrđuje da li se pojedinac ili grupa koji, po nacionalnim zakonima, nema status državnog organa moće smatrati de facto organom države.


1. Ako je potrebno utvrditi da li je jedno privatno lice ili grupa koja nije vojno organizovana djelovala kao de facto organ države u izvršavanju određenog djela valja ustanoviti da li je država dotičnom pojedincu ili grupi izdala konkretna uputstva za izvršenje tog konkretnog djela; alternativno, valja utvrditi da li je država ex post facto podržala ili odobrila protivpravno djelo. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 137.)


2. Kontrola države nad podređenim vojnim snagama, milicijama ili paravojnim formacijama može imati opći karakter, ali mora obuhvatati više od pukog pružanja finansijske pomoći, vojne opreme ili obuke. […] Prema međunarodnom pravu, nije nipošto potrebno da vlasti koje vrše kontrolu također i planiraju sve operacije jedinica koje od njih zavise, da biraju ciljeve ili daju konkretna uputstva za vođenje vojnih operacija i eventualnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava za koja se tvrdi da su se dogodila. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 137.)


Koji je onda stepen kontrole potreban u drugome slučaju; šta tačno podrazumijeva pojam opće kontrole, odnosno šta to može biti „više od pukog pružanja finansijske pomoći, vojne opreme ili obuke“, a da se ne pretvori u izdavanje konkretnih uputstava?


Žalbeno vijeće je zaključilo sljedeće:


Da bi se djela neke vojne ili paravojne grupe pripisala nekoj državi mora se dokazati da država vrši opštu kontrolu nad tom grupom, ne samo time što finansira, nego i tako što koordiniše ili pomaže pri opštem planiranju njenih vojnih aktivnosti. (Paragraf 131.)


Može se smatrati da postoji kontrola kakvu traži međunarodno pravo kad država igra ulogu u organizovanju, koordinisanju ili planiranju vojnih akcija vojne grupe, uz to što grupu još i finansira, obučava i oprema ili joj oruža operativnu podršku. (Paragraf 137.)


Budući da su oružane snage bosanskih Srba predstavljale vojno organiziranu grupu, Žalbeno vijeće je zaključilo da je dovoljno dokazati da je Savezna Republika Jugoslavija vršila nad njima opću kontrolu, kako bi se dokazao međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini.


Činjenični osnov u predmetu Tadić: opća kontrola VJ nad VRS-om


Da bi Duško Tadić bio proglašen krivim za teške povrede Ženevskih konvencija, Tužilaštvo je moralo dokazati da je SRJ preko VJ kao svog organa vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba, tako što ih je finansirala i materijalno-tehnički opremala, ali i učestvovala u organizaciji, koordinaciji i općem planiranju njihovih vojnih aktivnosti.


Žalbeno vijeće se moglo osloniti samo na dokaze koji su već bili izneseni pred Pretresnim vijećem. Ostala je, dakle, samo mogućnost njihove eventualne pravne reinterpretacije.


Polazeći od zaključka Pretresnog vijeća da je do 19. maja postojao međunarodni sukob sa učešćem JNA, te razmatrajući proces transformacije dijelova JNA u VR, Žalbeno vijeće je u fokus stavilo sljedeće faktore:


a. Reorganizacija JNA i promjena imena nisu bile indikacije promjene vojnih ciljeva i strategija. Komandana struktura JNA i preimenovanje dijela JNA u VRS, sprovedeno kako bi se stvorio privid povinovanja međunarodnim zahtjevima, u stvari je imalo za cilj da obezbijedi da znatne oružane snage etničkih Srba ostanu u Bosni i Hercegovini.


b. Povrh znatne finansijske, logističke i druge pomoći i podrške za koju je priznato da je VJ pružala VRS, Pretresno vijeće nije osporilo da je VRS, kao kreacija SRJ/VJ, imala istu strukturu i činove kao VJ, kao ni to da je SRJ/VJ rukovodila i nadgledala aktivnosti i operacije VRS. Posljedica toga bila je da je VRS održavala strategije i taktike koje je stvorila SRJ/JNA/VJ.


c. Nakon 19. maja 1992, elementi SRJ/VJ i dalje su neposredno intervenisali u sukobu u Bosni i Hercegovini, boreći se rame uz rame sa VRS i pružajući mu kritičnu borbenu podršku. Premda je zauzelo stav da je oružani sukob međunarodnog karaktera postojao samo do 19. maja 1992, Pretresno vijeće je ipak prihvatilo da su i nakon toga „aktivni elementi“ oružanih snaga SRJ, Vojske Jugoslavije (VJ), bili umiješani u oružani sukob u Bosni i Hercegovini. Bio je stoga očit znatan de facto kontinuitet u smislu nastavka neprijateljstava, te se čini da nema snažnog činjeničnog osnova za zaključak Pretresnog vijeća da od 19. maja 1992. nadalje SRJ/VJ više nije imala kontrolu nad VRS.


d. Vojne operacije JNA pod komandom Beograda koje su započele prije 19. maja 1992. nisu odmah prekinute. Sa čisto praktičnog gledišta, izuzetno je nevjerovatno da bi ih uopšte bilo moguće prekinuti preko noći.


Žalbeno vijeće je zaključilo da stvaranje VRS od strane SRJ nije ukazivalo na namjeru Beograda da se odrekne kontrole nad vojskom bosanskih Srba. Naprotiv, Vijeće je, na temelju dokaza, ostalo uvjereno da je VRS formirana kako bi se nastavili postizati politički i vojni ciljevi SRJ.


Navedeni zaključak, Žalbeno vijeće temelji pozivajući se i na činjenicu koju je utvrdilo Pretresno vijeće da je „okupacija Kozarca i okolnih sela bila dio vojne i političke operacije koja je započela prije 19. maja 1992. godine preuzimanjem grada Prijedora 29. aprila 1992. u cilju uspostavljanja kontrole nad ovom opštinom u sastavu kopnenog koridora bosanske teritorije koji je povezivao Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) sa takozvanom Republikom Srpskom Krajinom“.


Žalbeno vijeće preuzima i činjenične detalje koje je utvrdilo Pretresno vijeće o materijalno-logističkoj, finansijskoj i kadrovskoj pomoći VJ, u slučaju napada na Kozarac:


a) Napad na Kozarac su izvršile jedinice nekadašnje 343. mehanizovane brigade JNA iz Prijedora, koja je kasnije postala 43. brigada VRS-a.


b) Navedene jedinice bile su elementi bivšeg 5. korpusa JNA odnosno novoformiranog 1. krajiškog korpusa, čiji je komandant (i prije i poslije 19. maja) bio general Momir Talić.


c) 1. krajiški korpus se oslanjao na istu logističku bazu u Banjoj Luci, kao i dok je nosio ime 5. korpus JNA, a bazom je, uime VRS-a, nastavio komandovati pukovnik Osman Selak.


d) Jedinicama 43. brigade koje su učestvovale u napadu na Kozarac komandovali su pukovnik Vladimir Arsić i njegov zamjenik major Radmilo Zeljaja, obojica bosanski Srbi i bivši oficiri 343. brigade JNA.


e) Uprkos tome što su bili bosanski Srbi, general Talić, pukovnik Arsić i major Zeljaja, te su kao takvi prebačeni iz VJ u VRS, oni su nastavili i nakon 19. maja primati platu od Savezne Republike Jugoslavije, što uključuje i vrijeme napada na Kozarac.


f) Na brifingu oficira zaduženih za logistiku, general Đorđe Đukić, koji je do 18. maja bio načelnik štaba Tehničke uprave JNA u Beogradu, izjavio je da će sve aktivne pripadnike VRS i dalje plaćati savezna vlada u Beogradu.


g) Mnogi bivši JNA oficiri, koji nisu bili bosanski Srbi, ostali su u komandnoj strukturi 1. krajiškog korpusa, naročito u borbenim jedinicama.


h) Prema pukovniku Selaku, mada bi obično bilo nezakonito da se vojnik ili oficir VJ bori za bilo koje snage osim za VJ, oni oficiri koji nisu bili bosanski Srbi, a koji su ostali da službe u VRS-u, smatrali su da su na privremenom zadatku.


i) Premještaj oficira, koji nisu bili bosanski Srbi u VRS, vršen je uprkos nedostatku obučenih oficira u VJ u to vrijeme.


j) 1. krajiški korpus je bio dopunjen različitim paravojnim formacijama, koje je opremala, obučavala i direktno koristila JNA do 19. maja 1992, a iz iznesenih dokaza Pretresno vijeće se uvjerilo da je srpska Služba državne bezbjednosti davala uputsva Vojislavu Šešelju o raspoređivanju njegovih paravojnih snaga tokom 1991. i 1992.


Žalbeno vijeće se, utvrđujući širi kontekst, poziva na citat iz knjige Moje viđenje raspada: vojska bez države (dokazni predmet br. 30) generala Veljka Kadijevića, saveznog sekretara odbrane SRFJ, u kojem posve direktno objašnjava da je JNA formirala VRS da bi potonja nastavila ono što je JNA započela:


Jedinice i štabovi bivše JNA činili su kičmu vojske Srpske Republike (Republika Srpska), sa svim oružjem i opremom. […] Prvo je JNA, a zatim armija Republike Srpske koju je JNA postavila na noge, pomogla da se oslobode srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvore povoljni vojni uslovi za ostvarivanje interesa i prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. (Navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, napomena 187.)


Dalje, Pretresno vijeće je prihvatilo svjedočenje pukovnika Osmana Selaka, komandanta pozadinske baze VRS-a u Banjoj Luci, u kojem je govori o prirodi odnosa između Glavnog štaba VRS-a i Glavnog štaba VJ-a:


Nije postojao stvarni lanac komandnih instanci jer je zvanično komandant Vojske Republike Srpske bio general-pukovnik Ratko Mladić. Stoga je [ova veza] samo pro forma jer druge veze između načelnika štaba, glavnog štaba Vojske Jugoslavije i glavnog štaba vojske Republike Srpske nisu u stvari postojale, ali koordinacija među njima zapravo jeste. (Svjedočenje Osmana Selaka, navedeno prema Presudi Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragraf 598.)


Pretresno vijeće je, prihvatajući Selakovo svjedočenje i druge dokaze o prirodi odnosa između glavnih štabova VRS-a i VJ-a, zaključilo da:


Koordinacija nije isto što i rukovođenje i kontrola. Jedini dokaz koji je podnijelo Tužilaštvo jeste to da je, pored kanalisanja svih komunikacija VRS na visokom nivou preko sigurnih veza u Beogradu, uspostavljena i održavana svakodnevna komunikaciona veza između Glavnog štaba VRS i Glavnog štaba VJ u Beogradu. Tužilaštvo nije izvodilo dodatne dokaze o prirodi ovog odnosa. (Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragraf 598.)


Pretresnom vijeću nije bilo dovoljno što je Tužilaštvo dokazalo samo da je postojala koordinacija između VRS-a i VJ-a, jer je primjenjivalo test efektivne kontrole i zahtijevalo da bude dokazano da je Generalštab VJ izdavao i konkretna uputstva. Međutim, kada se primjenjuje test opće kontrole, kao što je Žalbeno vijeće utvrdilo da je ispravno, onda navedeni zaključak Pretresnog vijeća o potojanju koordinacije dobiva sasvim drugi smisao, te umjesto argumenta u korist odbrane, postaje argument u korist tužioca.


Sjetimo se, Žalbeno vijeće je utvrdilo da prema međunarodnom pravu, država, osim pružanja finansijske pomoći, vojne opreme ili obuke, mora učestvovati i u organizaciji, koordinaciji i općem planiranju vojnih aktivnosti vojne grupe.


1. postavljajući VRS na noge, kako je to formulisao general Kadijević, Beograd je učestvovao u organizaciji vojnih aktivnosti predmetne grupe (VRS);


2. pomažući da se oslobode srpske teritorije (npr. operacija zauzimanje Prijedora), zaštiti srpski narod i stvore povoljni vojni uslovi za ostvarivanje interesa i prava srpskog naroda u BiH, kako je to formulirao general Kadijević, Beograd je učestvovao u općem planiranju vojnih aktivnosti, prije nego što je i formiran VRS;


3. ostvarujući svakodnevnu komunikaciju sa Glavnim štabom VRS-a, Glavni štab VJ je učestvovao u koordinaciji vojnih aktivnosti VRS-a.


Time su ispunjena sva tri dodatna uslova, koja propisuje test opće kontrole dovoljan da se utvrdi da je VRS djelovao kao de facto organ SRJ, nastavljajući, nakon povlačenja JNA/VJ (iznuđenog zahtjevom Vijeća sigurnosti UN-a), da „djeluje na postizanju vojnih ciljeva formulisanih u Beogradu“ (paragraf 152).


Čak i ako su, zaključuje Žalbeno vijeće, nakon 19. maja, „usvojeni manje eksplicitni oblici komandovanja vojnim operacijama, veza između VJ i VRS očito je obuhvatala više nego puku koordinaciju ili saradnju između saveznika: u stvari preimenovana vojska bosanskih Srba i dalje je sačinjavala jednu vojsku pod komandom Generalštaba u Beogradu“ (paragraf 152).


Žalbeno vijeće je zaključilo i da je Pretresno vijeće, utvrđujući i da je odnos između SRJ i RS bio odnos saradnje saveznika, nekritički prihvatalo karakteristike koje je Beograd namjerno ustanovio kako bi stvorio privid da ima samo partnerske odnose s Palama:


Takav pristup ne samo da je pogrešan u konkretnim okolnostima, nego može dovesti do štetnih posljedica usvoji li se kao opšti pristup. Pridavanje neprimjerene važnosti vidljivim strukturama i javnim izjavama zaraćenih strana, umjesto istančane analize stvarnog odnosa koji postoji među njima, može prećutno sugerisati grupama koje vrše de facto kontrolu nad vojnim snagama da se odgovornost za djela tih snaga može izbjeći površnim restrukturisanjem tih snaga ili olakim izjavama da su restrukturisane snage od sada nezavisne od svojih dotadašnjih sponzora. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 154.)


Žalbeno vijeće je naglasilo da i sama finansijska i materijalno-logistička podrška SRJ nije bila bilo kakva, već je imala „ključni značaj“, jer su snage bosanskih Srba „skoro u potpunosti zavisile od sredstava VJ za sprovođenje ofanzivnih operacija“.


Za VJ i VRS je bilo karakteristično da su dijelili iste ciljeve, te su, kao što je zaključilo Pretresno vijeće, a prihvatilo i Žalbeno vijeće, bile nepotrebna naređenja iz Beograda, međutim, u situacijama kada bi došlo do razlika, Beograd je imao kontrolni mehanizam, s obzirom na visoku materijalno-logističku zavisnost VRS od VJ.


Žalbeno vijeće je ex post facto potvrdu svojih zaključaka našlo i u procesu pregovora i zaključenja Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma.


Iako ovaj proces ne može predstavljati neposredan dokaz o prirodi veze između VRS i VJ tokom 1992. godine, ipak može biti koristan za razumijevanje „stvarne strukture moći koja je postojala u Bosni i Hercegovini tokom čitavog sukoba“:


Činjenica da je od 4. avgusta 1994. SRJ, čini se, prekinula podršku Republici Srpskoj, jer jugoslovensko vodstvo nije imalo povjerenja u vlasti RS-a nije beznačajna. U stvari, taj „raskid veza“ upravo naglašava visok stepen opšte kontrole SRJ nad Republikom Srpskom, jer je ubrzo nakon povlačenja podrške SRJ, Republika Srpska uvidjela da nema mnogo izbora sem da se povinuje vlasti SRJ. (Žalbeno vijeće, paragraf 157.)


Vijeće se poziva na izvještaj predstavnika Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, u kojem se navodi da Vlada SRJ 4. avgusta 1995. naredila da se prekinu sve političke i privredne veze sa RS-om, te da se zatvori granica prema RS za sav promet robe, izuzev hrane, odjeće i lijekova. Međunarodni posmatrači su u navedenom izvještaju potvrdili da se navedena blokada provodila na terenu, a nedugo nakon toga, kako je zaključilo Vijeće, uprkos snažnom otporu unutar Republike Srpske prema mirovnim sporazumima koje je predlagala međunarodna zajednica, vlasti RS su pristale da ih na dejtonskoj konferenciji zastupa SRJ. Štaviše, u delegaciji, koju je činilo po tri člana iz SRJ i RS-a, pristale su da u slučaju da glasovi budu prepolovljeni odlučujući glas ima predsjednik SRJ Slobodan Milošević.


Opšti okvirni sporazum, kojim su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i SRJ pristupile različitim sporazumima u aneksu i obavezale se da će poštivati i aktivno podržati ispunjenje obaveza koje iz njih proizlaze, potpisao je predsjednik Milošević. Taj potpis imao je efekat garancije da će Republika Srpska poštivati te obaveze.


Nadalje, pismom od 21. novembra 1995. upućenom raznim državama (Sjedinjenim Državama, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu), SRJ se obavezala da će „preduzeti sve potrebne korake, u skladu sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i političkom nezavisnošću Bosne i Hercegovine, da obezbijedi da Republika Srpska u potpunosti poštuje i povinuje se odredbama“ Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog dogovora (Aneks 1 uz Dejtonsko-pariški sporazum). Sem toga, pismo kojim se Republika Srpska obavezala da će poštivati gorepomenuti sporazum potpisao je 21. novembra 1995. ministar inostranih poslova SRJ, g. Milutinović, za Republiku Srpsku. (Žalbeno vijeće, paragraf 159.)


Ovo, zaključuje Žalbeno vijeće, ide u prilog tvrdnji da je Savezna Republika Jugoslavija vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, koja je bila na snazi sve do okončanja sukoba.


Uzimajući u obzir sve navedeno, Žalbeno vijeće je zaključilo da su snage RS u predmetom periodu (1992.) djelovale uime SRJ, te se oružani sukob u Bosni i Hercegovini između centralnih vlasti i snaga bosanskih Srba mora kvalificirati kao međunarodni. Također, na temelju utvrđenog, Žalbeno vijeće je ukinulo oslobađajući presudu Dušku Tadiću za teške povrede Ženevskih konvencija, te ga proglasilo krivim i po tim tačkama optužnice.


Slučaj Brđanin: Ista mjerila, dodatni dokazi


Za razliku od lokalnog funkcionera Duška Tadića, Radoslav Brđanin bio je jedna od ključnih političkih figura u Republici Srpskoj u periodu rata, obavljajući funkcije potpredsjednika Vlade Republike Srpske i predsjednika Kriznog štaba Autonomne regije Krajina u periodu 1992-1995. godina.


Brđanin je optužen za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine u vezi sa zločinima koje su snage bosanskih Srba počinile u 13 općina u sastavu Autonomne regije Krajina, od aprila do decembra 1992. godine.


Primjenjujući pravni standard (test opće kontrole) koji je definisalo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, Pretresno vijeće u sastavu Carmel Agisu (predsjedavajući, Malta), Ivana Janu (Češka) i Chikako Taya (Japan) utvrdilo je u prvostepenoj presudi Brđaninu postojanje međunarodnog oružanog sukoba u BiH između BiH i SRJ, te ga proglasilo krivim za „teške povrede“.


Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Brđanin temelji se, uglavnom, na istoj argumentaciji kao i ona u predmetu Tadić, uz neke nove momente, koje vrijedi istaknuti na ovom mjestu.


Utvrđujući visok stepen materijalno-logističke zavisnosti Vojske RS-a u odnosu na Vojsku Jugoslavije, Vijeće se poziva na čitav niz dokumenata (naređenja, depeša, izvještaja i zapisnika), kao što su:


1. Dopis 18/5-27 komande 1. krajiškog korpusa od 5. avgusta 1992. u kojem se „upozorava na potrebu rigorozne štednje municije i goriva, jer su rezerve ovih sredstava minimalne, izvori snadbijevanja ograničeni i nalaze se u SRJ“.


2. Depeša 1. krajiškog korpusa br. 18/5-29 od 14. septembra 1992. u kojoj se navodi da je stanje u pogledu rezervi municije u 14. logističkoj bazi kritično.


3. Naređenje br. 16/28 od 9. marta 1993. u vezi sa sve većim teškoćama s kojima se suočava VRS prilikom osiguravanja materijalne podrške za svoje trupe.


4. Naređenje br. 18/1-28 od 9. jula 1992. koje je izdao pomoćnik komandanta za pozadinu u vezi s prevozom materijalno-tehničkih sredstava iz Beograda u Banjaluku.


5. Dnevni pozadinski izvještaj 1. krajiškog korpusa br. 16/1-1 upućen Generalštabu VRS-a od 1. januara 1993. u kojem se izvještava da je upućeno 29 kamiona s prikolicama za prevoz materijalno-tehničkih sredstava iz SRJ u skladu s planom „Izvor 3“.


6. Izvještaj komande 1. krajiškog korpusa u vezi s odobrenjem za transfer 225 tona municije (pored 220 tona koje je trebalo prebaciti kasnije) VRS-u iz Generalštaba Vojske SRJ 13. septembra 1993.


7. Izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. decembra 1993. u kojem se navodi da „snage bosanskih Srba navodno i dalje primaju zalihe i podršku od elemenata iz SRJ“.



Dalje, u ovoj presudi izložen je čitav niz dokaza o finansijskoj i kadrovskoj podršci SRJ snagama bosanskih Srba:


1. „Regulisanje statusa aktivnih vojnih lica i građanskih lica“, dokument komande 5. korpusa JNA u vezi sa odlukom Predsjedništva SFRJ od 5. maja 1992. godine u kojem stoji da pripadnici JNA koji ostaju na teritoriji BiH ili se upućuju na tu teritoriju zadržavaju ista prava kao i ostali pripadnici JNA.


2. Cirkularni dopis Generalštaba VRS-a od 10. juna 1992. svim jedinicama u kojem se pripadnicima VRS-a daju općenita objašnjenja u pogledu prava i statusa aktivnih vojnih lica koja privremeno služe izvan svojih mjesta službe i navodi da će Personalna uprava Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu isplaćivati plate ljudstvu koje je upućeno neposredno iz beogradskih garnizona, dok će rezervne (i penzionisane) starješine dobivati naknadu u skladu s uputstvima o isplati rezervnih vojnika angažovanih u službu u Oružanim snagama SRJ u uslovima neposredne ratne opasnosti.


3. Izvještaj komande 1. krajiškog korpusa „Analiza aktivnosti po elementima borbene gotovosti u 1992. godini“ (str. 13): „Svim institucijama vojske SRJ dati do znanja da nam ne upućuju kadrove koji će po raznim osnovama posle 2-3 meseca i ulaska u posao napustiti vojsku RS.“


4. Izvještaj Centralne informativne agencije (CIA) „Balkanska ratišta“, aneks 24, str. 274, gdje stoji da je „zahvaljujući toj strukturi, u kojoj bivši profesionalni oficiri JNA popunjavaju najvažnija mjesta u vojsci, posebno na štabnim i tehničkim funkcijama, VRS snažna, žilava i efikasna sila na strateškom i operativnom nivou.“



Nakon što je utvrdilo materijalno-logističku zavisnost, Vijeće se posvetilo i drugom kriteriju iz testa opće kontrole: učešću SRJ u organizovanju, koordinaciji ili planiranju vojnih aktivnosti.


Vijeće je zaključilo da je od 1991. pa nadalje glavni cilj SDS-a, kao i vlasti u Beogradu, bio da se SRJ očuva kao država i da se osigura da svi Srbi žive u jednoj državi. Očekivalo se, kaže Vijeće, da će otcjepljenje BiH dovesti do posljedica po SFRJ i bosanske Srbi, koji bi se time našli u poziciji manjine i bez jedinstvene teritorije povezane sa Srbijom.


Pretresno vijeće se uvjerilo da je u mjesecima prije rata, rukovodstvo u Beogradu vršilo pripreme u vezi sa organizacijom, koordinacijom i općim planiranjem vojnih aktivnosti vojske bosanskih Srba.


Vijeće se poziva na naređenje koje je Slobodan Milošević izdao 5. decembra 1991. godine, a po kojem su svi vojnici JNA koji su bili rodom iz BiH morali biti premješteni u BiH, a svi koji su se nalazili u BiH, a bili su rodom iz drugih republika, morali su biti premješteni van BiH.


O sastanku koji je 5. decembra 1991. održao sa Miloševićem, Borisav Jović, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ“ zabilježio je sljedeći citat, na koji upućuje Pretresno vijeće u predmetu Brđanin, a koji se u cijelosti navodi u prvostepenoj presudi u predmetu Čelebići:


Kada Bosna i Hercegovina postane međunarodno priznata, JNA će biti proglašena stranom vojskom i zahtevaće se njeno povlačenje što je nemoguće izbeći. U toj situaciji srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, koje nije stvorilo svoje paravojne jedinice, ostaće nezaštićeno i ugroženo.


Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA. (Čelebići, paragraf 218.)




Vijeće se poziva i na još jednu Jovićevu bilješku, iz iste knjige, u kojoj je rečeno da je general Kadijević 25. decembra 1991. izvijestio Miloševića i Jovića da je završeno 90% navedenih premještaja.


Pozivajući se na čitav niz presretnutih razgovora (između Karadžića i Miloševića, te Karadžila i drugih predstavnika bosanskih Srba, uključujući i Brđanina) – Pretresno vijeće je zaključilo da je „tokom cijele 1991. godine i početkom 1992., rukovodstvo bosanskih Srba [je] komuniciralo s rukovodstvom SFRJ u pogledu strateške politike u slučaju da BiH postane nezavisna.“ (paragraf 151.)


Vijeće je zaključilo da su težnje i ciljevi VRS-a i SRJ bili isti: proširenje teritorije koja će biti u sastavu srpske BiH i onemogućavanje njene integracije u nezavisnu BiH.


Uzimajući u obzir činjenicu da preobrazba JNA u VRS nije dovela ni do kakvih bitnijih promjena u vojnim ciljevima i strategiji, te da „vojne operacije JNA koje su pod komandom Beograda

započele prije 19. maja 1992. nisu odmah obustavljene i isti elementi VJ su i dalje bili neposredno angažovani u njima“ – Vijeće zaključuje:


Pretresno vijeće je stoga uvjereno da su mjere koje su preduzete da se osnuje VRS bile samo trik da bi se izbjegle potencijalne optužbe da SRJ interveniše u oružanom sukobu koji se odvija na teritoriji BiH i da bi se utišali zahtjevi međunarodne zajednice za obustavu svakog učešća u tom sukobu. (Pretresno vijeće u predmetu Brđanin, paragraf 151.)


Pored svih onih dokaza iz predmeta Tadić, Vijeće u predmetu Brđanin se pozvalo i na čitav niz stavova koja su tijela UN-a zauzela za vrijeme trajanja rata u BiH.


a) Vijeće je podsjetilo na Rezoluciju 757 od 30. maja 1992. godine u kojoj je Vijeće sigurnosti osudilo neispunjenje zahtjeva za neodložni prekid miješanja izvana i povlačenje JNA iz BiH koje je postavio u ranijoj Rezoluciji 752 od 15. maja 1992. godine.


b) Vijeće sigurnosti je donijelo odluku da uvede trgovinske sankcije SRJ dok se ne usvoje efektivne mjere s ciljem ispunjenjenja zahtjeva iz Rezolucije 752.


c) Nadalje, Vijeće je podsjetilo da je Generalna skupština UN-a usvojila Rezoluciju A/RES/46/242 od 25. avgusta 1992. u kojoj je ponovila zahtjev za prekid miješanja izvana od strane JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine.


d) Na koncu, izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. decembra 1992. jeste još jedan pokazatelj da do tog datuma nisu ispunjeni zahtjevih iz navedenih rezolucija.


Ono što je u ovom predmetu zanimljivo jeste i to da je odbrana Radoslava Brđanina nije ni pokušavala da, u žalbenom postupku, osporava zaključke Pretresnog vijeća da se vodio međunarodni sukob, te Žalbeno vijeće u ovom predmetu nije ni razmatralo to pitanje.


Predmet Čelebići: Test „kontinuiteta kontrole“


U predmetu Čelebići, optuženi za „teške povrede“ bili su komandant logora Čelebići Zdravko Mucić, njegov zamjenik a kasnije i sam komandant Hazim Delić, stražar Esad Landžo i komandant Armije RBiH Zejnil Delalić.


Pretresno vijeće u sastavu Adolphus G. Karibi-Whyte (predsjedavajući, Nigerija), Elizabeth Odio Bentio (Kostarika) i Saad Saood Jan (Pakistan) u prvostepenoj presudi osudilo je optužene za „teške povrede“, utvrdivši postojanje međunarodnog sukoba između BiH i SRJ.


Ono što je specifično za ovu presudu jeste da je Vijeće počelo od sljedeće postavke: ako je sukob do 19. maja 1992. godine bio međunarodni, kao što su prihvatala sva vijeća, onda je zapravo trebalo dokazivati da li je on to nakon 19. maja prestao biti, tj. da li je povlačenje snaga JNA dovelo do toga da je sukob postao unutrašnji?


Pretresno vijeće mora imati na umu da su snage koje su činile VRS imale prethodni identitet kao stvarni organ SFRJ, to jest JNA. Kada je SRJ preuzela upravljanje ovim organom a potom, stvaranjem VJ i VRS, presjekla formalnu vezu, ostaje pretpostavka da su ove snage zadržale s njom vezu, ukoliko se drugačije ne dokaže. (Pretresno vijeće u predmetu Čelebići, paragraf 232.)


Pretresno vijeće je našlo da ništa u iznesenim dokazima ne ukazuje na to da je došlo do stvarnih promjena, te je iskazalo saglasnost sa stavom sutkinje McDonald iz njenog izdvojenog mišljenja u prvostepenoj presudi Dušku Tadiću:


[D]okazi dokazuju da je stvaranje VRS bilo pravna fikcija. Jedine promjene koje su izvršene nakon rezolucije Savjeta bezbjednosti od 15. maja 1992. bile su premještaj trupa, osnivanje Glavnog štaba VRS, promjena imena vojne organizacije i pojedinačnih jedinica i promjena oznaka. Ostalo je isto oružje, ista oprema, isti oficiri, isti zapovjednici, uglavnom iste trupe, isti logistički centri, isti snadbjevači, ista infrastruktura, isti izvor plaćanja, isti ciljevi i zadatak, ista taktika, i iste akcije. […] Bilo bi možda naivno ne shvatiti da stvaranje VRS, koje se podudaralo sa najavljeenim povlačenjem JNA, nije bilo ništa drugo do lukavstvo. (Navedeno prema Presudi Pretresnog vijeća u predmetu Čelebići.)


Sudije su zato proglasile krivim optužene, utvrdivši da je u BiH od aprila postojao međunarodni sukob u BiH, čija se priroda nije mijenjala, već je samo postojao smišljeni pokušaj da se maskira učešće SRJ.


Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići, u sastavu David Hunt (predsjedavajući), Fouad Riad (Egipat), Rafael Nieto-Navia (Kolumbija), Mohamed Bennouna (Maroko) i Fausto Pocar (Italija) potvrdilo je, u drugostepenoj presudi, navedeni zaključak.


Zdravko Mucić, Hazim Delić i Esad Landžo tvrdili su, preko svojih zastupnika, da se Pretresno vijeće nije oslanjalo ni na jedan precizno određen test, ni test opće ni test efektivne kontrole.


Uistinu, u vrijeme kada je objavljena presuda Pretresnog vijeća u predmetu Čelebići, još uvijek nije bila objavljena presuda Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, sa detaljno utvrđenim testom opće ili sveukupne kontrole.


Žalbeno vijeće je primijetilo da je Pretresno vijeće u predmetu Čelebići, iako nije eksplicitno navelo da se vodilo bilo kakvim testom, implicitno primijenilo test opće kontrole:


Pretresno vijeće nije se usredsredilo na izdavanje konkretnih uputstava što je inače u osnovu testa „efektivne kontrole“. S druge strane, očito je da je u ocjenjivanju dokaza Pretresno vijeće uzelo u obzir sve elemente koji upućuju na uticaj i kontrolu koju je nad VRS-om zadržala VJ, kako to zahtijeva test sveukupne kontrole. […] Mada Pretresno vijeće nije formalno primijenilo „test sveukupne kontrole“ […] Žalbeno vijeće smatra da je pravno rezonovanje Pretresnog vijeća u skladu sa dosadašnjom pravnom praksom Međunarodnog suda. (Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići, paragraf 41. i 48.)


Advokati optuženih su, također, tvrdili da je Žalbeno vijeće u predmetu Tadić trebalo slijediti, a ne osporavati pravni kriterij (test efektivne kontrole) koji je u predmetu Nikaragva uspostavio Međunarodni sud pravde, jer je Međunarodni sud pravde „primarni sudski organ OUN-a“, „u osnovu Vrhovni sud UN-a“, za razliku od Haškog tribunala koji je „samo pomoćni organ Vijeća sigurnosti“.


Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići nije prihvatilo ovu tezu. Ono se složilo sa stavom sudije Shahabuddeena, iznesenim u drugostepenoj presudi Tadiću, da „barem u odnosu na međunarodno pravo, ideali konzistentnosti, stabilnosti i predvidljivosti ne prestaju vrijediti van granica Međunarodnog suda […] Žalbeno vijeće se ne može ponašati kao da ga uopšte ne zanima opšta situacija prava u međunarodnoj zajednici čijim interesima ono služi“ – ali je naglasilo da je Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju autonomno međunarodno sudsko tijelo i, premda je Međunarodni sud pravde „glavni pravosudni organ“ u sistemu UN-a, ova dva suda nisu ipak u hijerarhijskom odnosu.


Žalbeno vijeće je, ostajući dosljedno testu opće kontrole, potvrdilo osuđujuću presudu optuženima u predmetu Čelebići za „teške povrede“.


Simić, Tadić i Zarić: Kobne greške Tužilaštva


Optužbe za teške povrede Ženevskih konvencija bile su dio optužnice protiv članova ratnog političko-vojnog rukovodstva u Bosanskom Šamcu Blagoja Simića (predsjednik lokalnog SDS-a i Kriznog štaba), Miroslava Tadića (pomoćnik komandant za pozadinu 4. odreda TO, kasnije 5. bataljona 2. posavke brigade VRS-a) i Sime Zarića (pomoćnika komandanta 4. odreda za obavještajne poslove).


Njih trojica su na osnovu člana 2. Statua Tribunala optuženi za teške povrede Ženevskih konvencija što je značilo da se mora utvrditi da li je postojao međunarodni sukob. Međutim, ono što izdvaja ovaj slučaj jeste da Pretresno vijeće nije ni ušlo u razmatranje ovog pitanje zbog formalnih nedostataka Optužnice.


Da bi se utvrđivalo postoji li stanje međunarodnog sukoba Tužilaštvo mora u optužnici iznijeti izričit osnov za takvu tvrdnju. Pretresno vijeće u predmetu Hadžihasanović utvrdilo da tužilac mora precizno navesti „pod čijom općom kontrolom je jedna od strana u sukobu navodno djelovala“. Zato je Pretresno vijeće u predmetu Hadžihasanović smatralo da optužnica, koja samo spominje „stanje međunarodnog sukoba“, ima nedostatke te je naložilo tužiocu da jasno navede između kojih je država postojao međunarodni sukob. (Tužilaštvo je na kraju podnijelo novu optužnicu bez „teških povreda“.)


Istu vrstu greške Tužilaštvo je napravilo i u predmetu Simića, Tadića i Zarića. U optužnici je navelo da je na snazi bio „oružani sukob“, te da su „žrtve bile zaštićene Ženevskih konvencijama“, ali nije navelo stranu državu koja je učestvovala u tom sukobu.


Navodi da je postojalo „stanje oružanog sukoba“ i da su „žrtve zaštićene Ženevskim konvencijama“, kako kaže Pretresno vijeće, nedovoljni su da jasno obavijeste odbranu o pravno relevantnim činjenicama optužbe zasnovane na članu 2 Statuta“.


Optužba je u slučaju Simić i drugi uputila pretpretresni podnesak, u kojem je pojasnila da je, za potrebe ovog slučaja dovoljno dokazati, da je međunarodni sukob bio na snazi od 6. aprila do 19. maja 1992. te da se radi o učešću snaga SRJ u sukobu u BiH. Također, Tužilaštvo je dodalo da će optužba, ukoliko to sudsko vijeće zatraži, moći ponuditi neophodne dokaze za dokazivanje međunarodnog sukoba i poslije 19. maja 1992, kao što je to utvrđeno u slučajevima Tadić i Čelebići.


Pretresno vijeće je u svojoj presudi ocijenilo da je Tužilaštvo ponovo bilo neprecizno, te da se iz podneska ne može razlučiti da li optužba namjerava dokazati da je međunarodni sukob bio na snazi i poslije 19. maja, jer ostavlja i drugu mogućnost. Također, Vijeće je ocijenilo da se pozivanjem na presude u predmetima Tadić i Čelebići „ne daju na znane potrebne pravno relevantne činjenice, pošto je svako pretresno vijeće, na osnovu konkretnih okolnosti u predmetu pred sobom, obavezno utvrditi da li je u određeno vrijeme i na određenom mjestu postojao međunarodni oružani sukob“.


Pretresno vijeće smatra da nejasnost produbljuje tvrdnja iz završenog podneska Tužilaštva u kojoj se kaže da je „zločin za koji se tereti u optužnici bio povezan sa međunarodnim oružanim sukobom koji se vodio između, s jedne strane, redovne vojske Republike Hrvatske (HV) i drugih snaga pod njenom kontrolom, poput HVO-a, i, s druge strane, JNA i VRS-a“, te da su „u raznim dijelovima teritorije BiH obje pomenute vojske bile u oružanom sukobu s Armijom RBiH“.


Činjenica da Tužilaštvo otpočetka nije precizno definisalo međunarodni sukob dovelo je do toga da odbrana nije bila jasno obaviještena o optužbama. Tužilaštvo najprije nije u optužnici izričito odredilo koja je strana sila učestvovala u sukobu u BiH, zatim je u pretpretresnom podnesku dodalo da je riječ o SRJ, a kasnije je – u završnom podnesku – uvelo i Hrvatsku, što je napravilo potpunu zbrku.


Značaj ispravnog iznošenja navoda prije suđenja je u tome da se odbrani omogući da prije suđenja prikupi materijalne dokaze i pronađe potencijalne svjedoke kako bi bila potpuno spremna da, u fazi izvođenja dokaza optužbe, unakrsno ispita njene svjedoke. (Pretresno vijeće u predmetu Simić i drugi)


S obzirom da prije početka ili u toku suđenja Tužilaštvo nije ispravilo nedostatak optužnice u pogledu navoda o postojanju međunarodnog sukoba, te je pripremi odbrane optuženih nanesena materijalna šteta, Pretresno vijeće je zaključilo u presudi da je tačka optužnice, koja se odnosi na „teške povrede“ neodrživa te ju je odbacilo.


Predmet Mladić: Argumentacija bez zaključka


Ratko Mladić u konačnoj optužnici nije terećen za „teške povrede“, te samim time tužioci nisu imali zadatak da dokažu međunarodni karakter sukoba, ali u samom postupku je iznesen čitav niz zapažanja i činjenica važnih u kontekstu naše rasprave.


Tako se u odjeljku 9.2.6 pod nazivom Uloga Vojske Jugoslavije, u presudi Mladiću, iznosi se najdetaljniji opis zavisnog odnosa između Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije.


Odjeljak obuhvata sljedeće pododjeljke:


a. Uspostava Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske

b. Uloga VJ u snadbijevanju VRS-a opremom

c. Uloga VJ u snadbijevanju VRS-a ljudstvom

d. Uloga VJ u borbenim operacijama VRS-a


U navedenim dijelovima presude Mladiću, do u detalj je opisan proces prebacivanja oružja iz SRJ za potrebe VRS-a. U presudi se navode različiti izvještaji, naređenja i zapisnici nadležnih oficira VRS-a i VJ-a, zatim svjedočenja oficira VRS-a i vojnih vještaka, kao i ugovori preduzeća (npr. Krušik i Pretis) putem kojih se odvijalo prebacivanje naoružanja i preme. Opisane su i vrlo jasno utvrđene procedure za prebacivanje naoružana, municije i opreme, na relaciji između vlade i Glavnog štaba VJ-a i vlade i Glavnog štaba VRS-a.


Pretresno vijeće je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdilo da sve do juna 1994. VRS nije imala nikakav vojni budžet, te se oslanjala na VJ kako bi zadovoljila svoje potrebe. U ovom smislu, Pretresno vijeće se referiše na iskaz optuženog Mladića koji je potvrdio da je skoro 90% municije, koju je iskoristila VRS između maja 1992. i aprila 1995, dobila od VJ i njenog prethodnika JNA.


Zatim je opisan proces prebacivanja ljudstva iz VJ u VRS u periodu nakon 19. maja 1992.


Vijeće se poziva na podatak, koji je na 7. sjednici Vrhovnog vijeća odbrane SRJ iznio tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić, da je VJ poslala 2.500 komandnih oficira na službu u VRS.


Vrhovni savjet odbrane je, saznajemo iz ove presude, također odobrio da svi oficiri koji steknu promociju u VRS imaju automatski istu promociju u VJ; zatim odluku da svi preostali vojnici bosanski Srbi iz VJ budu prebačeni u VRS (odlučeno je da okvirno 19.000 vojnih obveznika i 3.500 regruta bude prebačeno u Han Pijesak i raspoređeno u jedinice VRS), što je Mladić zabilježio u svom dnevniku. Vijeće zaključuje i da su svi vojnici VJ koji bi odbili da služe u VRS rizikovali da odmah budu isključeni iz VJ i ne bi više mogli računati na vojno napredovanje.


Pretresno vijeće je ukazalo na stavove koje je general Momčilo Perišić iznio na 21. sjednici Vrhovnog vijeća odbrane:


a) da RS održava superiornost jer se mogu osloniti na materijalne i tehničke prednosti koje im osigurava VJ, te da


b) ukoliko bi VJ prestala da im pomaže u sferi obrazovanja i finansiranja osoblja, kao i materijalne podrške borbenim operacijama, VRS počeo da gubi teritorije.


Pretresno vijeće se poziva na stenogram sa 21. sjednice Vrhovnog vijeća odbrane SRJ u kojem general Perišić ističe i da RS nema nikakav vojni budžet, niti zakon koji regulira pitanje finansiranja vojske, niti ima bilo kakva izdvajanja za VRS, te se isključivo oslanja na VJ.


Na istoj sjednici Perišić je iznio podatak da SRJ finansira plate za 4.173 pripadnika VRS. Na 50. sjednici Skupštine bosanskih Srba održanoj 15. i 16. aprila načelnik Glavnog štaba VRS Manojlo Milovanović je – kako ukazuje transkript – iznio upozorenje da bi sankcije SRJ prema RS imale ogromne posljedice za porodice oficira koji bi na šest mjeseci ostali bez plata.


Sudsko vijeće je, na temelju transkripata, zaključilo da su se svi članovi Vrhovnog savjeta odbrane SRJ slagali da se VRS morao osloniti isključivo na VJ da zadovolji svoje potrebe, što ukazuju na odnos potpune zavisnosti.


Pored podrške u opremi i ljudstvu, Pretresno vijeće je razmatralo i učešće jedinica VJ u borbenim operacijama u BiH, te u općoj koordinaciji i saradnji sa VRS-om, nakon 19. maja 1992.


Na dan 6. februara general-poručnik Zoran Stojković, pomoćnik komandanta Glavnog štaba Vojske Jugoslavije, uputio je zahtjev VRS-u da osiguraju blagovremene i potpunije informacije u svrhu procjene i praćenja situacije na području RS-a. VJ traži informacije o neprijateljskim i vlastitim trupama, u vezi sa njihovim sastavom, rasporedom, snagom, zadacima jedinica, kao i vjerovatnim namjerama, metodama i težištima neprijateljskih aktivnosti.


Prema izvještaju Glavnog štaba VJ datiranog 26. oktobra 1993. general Perišić je 27. septembra na sastanku komande Glavnog štaba izdao instrukciju Sektoru za operativne poslove VJ da unaprijedi koordinaciju i saradnju sa VRS-om, kao i naređenje Obavještajnoj službi da, u saradnji sa Glavnim štabom VRS-a, osigura što više verificiranih saznanja o situaciji u RS-u.


Zatim se Vijeće poziva na dokument od 11. aprila 1994. u kojem general Mladić izvještava Glavni štab VJ o borbenim operacijama koje su se odvijale tog dana (dva napada Armije BiH, uništenje neidentificiranog helikoptera od strane VRS na području Nišićke visoravni i ofanzivi NATO-a protiv VRS-a na području Goražda).


Pretresno vijeće je utvrdilo i direktno učešće Gardijske motorizovane brigade VJ u operacijama VRS u Sarajevu u novembru i decembru 1993. godine.


Na dan 13. januara 1994. potpukovnik Ljubiša Stojimirović, komandant Gardijske motorizovane brigade VJ, navodi u izvještaju (dokazni predmet P5209) da su dijelovi jedinica njegove brigade pojačali Sarajevsko-romanijski korpus.


Na dan 13. decembra 1993. po dolasku Gardijske motorizovane brigade u Vogošću, jedinice za podršku su se ponovo priključile Gardijskoj motorizovanoj brigadi. Počev od 2. do 30. januara 1994. (kada su se vratile u SRJ) sve jedinice Gardijske motorizovane brigade, sa izuzetkom jedinica vojne policije, bile su angažirane u zoni odgovornosti Koševske, Mrkonjićke i Vogošćanske brigade.


Pretresno vijeće u konačnici zaključuje da nema dokaza da je VJ izdavala instrukcije (ili bila u mogućnosti) da izdaje instrukcije svojim vojnicima koji bi bili inkorporirani u VRS, te da nisu izneseni


Međutim, unatoč nepostojanju takvih dokaza potrebnih za test efektivne kontrole, Vijeće na jednom mjestu donosi sljedeći zaključak:


Pretresno vijeće smatra da SRJ nije obustavila svoje vojno uplitanje u Bosni i Hercegovini u maju 1992. godine. (Podvukao H. I.) U provođenju instrukcije Vrhovnog vijeća odbrane SRJ, Glavni štab VJ je uspostavio tajni kadrovski centar pod nazivom 30. kadrovski centar kroz koji su vojnici Vojske Jugoslavije bili plaćani da se bore u Bosni i Hercegovini kao dio VRS-a. Ovi vojnici su bili zaposleni i plaćani od strane 30. kadrovskog centra (te su primali i druge srodne beneficije, poput penzija) i bili su i formalno zavedeni kao zaposleni u SRJ. (Pretresno vijeće u predmetu Mladić, paragraf 3777.)


Slično kao u predmetu Čelebići, Vijeće je, vodeći se implicitno testom opće kontrole, (skoro pa uzgred) zaključilo da je SRJ učestvovala i nakon 19. maja 1992. u oružanom sukobu, odnosno da nakon tog datuma „nije obustavila svoje vojno uplitanje“.


Pretresno vijeće, međutim, nije razrađivalo ovaj zaključak, jer nije imalo obavezu da se bavi karakterom oružanog sukoba u BiH, budući da Mladić nije bio optužen za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.


Zašto Mladić i Karadžić nisu optuženi za „teške povrede“


U zajedničkoj izvornoj optužnici iz jula 1995. godine, Karadžić i Mladić bili su optuženi za zločine širom BiH, uključujući i teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine prema članu 2. Statuta za protuzakonitog zatočenja civila, rasprostranjeno uništavanje imovine, prisvajanje i pljačku imovine, uzimanje talaca i njihovo korištenje kao živog štita.


U drugoj optužnici iz novembra 1995. godine protiv Karadžića i Mladića, koju potpisuje tadašnji glavni tužilac Richard Goldstone, iznesene su optužbe koje se tiču isključivo genocida u Srebrenici.


U aprilu 2000. godine spojeni su navodi iz dvije prethodne optužnice (BiH i Srebrenica) u jednu, zasebnu optužnicu protiv Karadžića, a u njoj se, pored ostalog, nalaze i optužbe za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. po članu 2. Statuta.


Devet godina kasnije, a pola godine nakon hapšenja Karadžića sredinom 2008, Tužilaštvo ponovo mijenja optužnicu, izostavljajući optužbe za teške povrede Ženevskih konvencija. U odluci Pretresnog vijeća u predmetu Karadžić samo se konstatira da je Tužilaštvo zatražilo, pored ostalog, izbacivanje tačke 6. koja se odnosi na „teške povrede“, ali se u samoj odluci ne razmatraju razlozi.


Slična redukcija se desila i u slučaju Mladić. U oktobru 2002. godine objavljena je zasebna optužnica protiv Mladića u kojoj nema optužbi za „teške povrede“. Objedinjene su prva i druga optužnica protiv Mladića iz 1995. i smanjen je ukopan broj optužbi, tako da su „ostale samo one najteže“, po mišljenju Tužilaštva.


U svom nalogu kojim odobrava izmijenjenu optužnicu sudija Alphons Orie se složio sa stavom da će „ova konsolidovana optužnica ubrzati postupak ukoliko Ratko Mladić bude uhapšen“. Iako je optužnica protiv Mladića tokom 2011. još tri puta mijenjana, „teške povrede“ nisu vraćene.


Tužilaštvo se prilikom izmjene optužnica vodilo sa dva ključna kriterija: (1) pojednostaviti optužnicu kako bi se ubrzalo suđenje i (2) sačuvati u optužnici najteža djela.


Razloge za izostavljanje optužbi za „teške povrede“ Tužilaštvo je najdetaljnije obrazložilo u predmetu protiv Gorana Jelisića. Iako je Jelisić u prvobitnoj optužnici bio terećen i za „teške povrede, Tužilaštvo je povuklo taj dio optužnice.


Optužbe u skladu s članom 2. Statuta stoga zahtijevaju dokaz o postojanju međunarodnog karaktera sukoba, što uključuje komplikovana činjenična i pravna pitanja. Tužilaštvo i dalje tvrdi da je sukob bio međunarodnog karaktera. Međutim, Tužilaštvo smatra da bi povlačenje tih optužbi značajno ubrzalo tok suđenja, uz razumijevanje da preostale optužbe pokrivaju cjelokupno navodno kriminalno ponašanje optuženog. (Saopćenje Tužilaštva nakon podnošenja zahtjeva za izmjenom optužnice u predmetu Jelisić)


Iz presude u predmetu Simić i drugi, vidjeli smo da se Tužilaštvo nije moglo pozivati na činjenice utvrđene u presudama u predmetima Tadić, Čelebići i Brđanin, te bi svaki put iznova moralo u cjelini dokazivati postojanje međunarodnog oružanog sukoba, što bi značajno usložnjavalo i usporavalo procese, te značajan dio pažnje sa zločina za koje su se teretili optuženi skretalo na rasprave o općim političkim i historijskim pitanjima.


Tužilaštvo, koje nije imalo političku obravezu da utvrdi sve detalje u vezi sa učešćem SRJ i Hrvatske u sukobu u BiH, već je imalo pravosudnu obavezu da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost zločinaca, izabralo da većinu onoga što bi se moglo kvalificirati kao „teške povrede“ Ženevskih konvencija kvalificira kao zločine protiv čovječnosti ili kršenja zakona i običaja ratovanja, što su djela koja se mogu procesuirati bez uslova da se prethodno utvrdi postojanje međunarodnog sukoba.


Konačna riječ: Presuda Međunarodnog suda pravde iz 2007.


Ključna presuda u vezi sa utvrđivanjem karaktera sukoba izrečena je 2007. godine, u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.


Važno je naglasiti da Međunarodni sud pravde nije obavezu da razmatra karakter rata, jer se njegova nadležnost u ovom sporu isključivo zasnivala na članu 9. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida.


Sud je imao nadležnost da se isključivo bavi pitanjima – da li je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, te da li tadašnja Srbija i Crna Gora, kao sukcesor Savezne Republike Jugoslavije, ima međunarodnu odgovornost za genocid; a ne da li je Srbija i Crna Gora učestvovala u sukobu u BiH.


Međutim, razmatrajući pitanje odgovornosti SRJ sa počinjeni genocid u Srebrenici, Sud se dotaknuo i pitanja karaktera sukoba, preciznije dotaknuo se parametara koje je utvrdilo Žalbeno vijeće u slučaju Tadić.


Sjetimo se, Žalbeno vijeće u slučaju Tadić je, prilikom utvrđivanja pravnih kriterija za dokazivanje postojanja međunarodnog sukoba, zaključilo da je dovoljno utvrditi opću kontrolu SRJ nad VRS da bi se zločini koje je počinio VRS pripisali SRJ.


S obzirom da se Bosna i Hercegovina, kao podnosilac tužbe, pozvala na navedeni stav Žalbenog vijeća iz predmeta Tadić– Međunarodni sud pravde se morao izjasniti u vezi s time.


Međunarodni sud pravde je odbacio zaključak Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, te je zauzeo istu poziciju kao i u slučaju Nikaragva, odnosno zahtijevao primjenu testa efektivne kontrole: da bi SRJ nosila odgovornost za genocid u Srebrenici, koji su počinile snage VRS-a, tužilac mora dokazati da je SRJ izdala konkretnu naredbu snagama VRS da počine genocid.


Međunarodni sud pravde se, da bi utemeljio svoje stajalište, pozvao na član 8. Odredaba o državnoj odgovornosti, koje je utvrdila Komisija za međunarodno pravo, a u kojem se kaže:


Ponašanje osoba ili grupe osoba smatrat će se djelom države po međunarodnom pravu ukoliko ta osoba ili grupa osoba djeluje po instrukcijama ili na osnovu usmjeravanja ili kontrole te države.


Pridržavajući se kriterija iz predmeta Nikaragva, Međunarodni sud pravde je utvrdio da SRJ ne nosi međunarodnu državnu odgovornost za genocid u Srebrenici, jer – kako je većina sudija smatrala – Bosna i Hercegovina nije dokazala da je SRJ u julu 1995. imala efektivnu kontrolu nad VRS, odnosno nije dokazano da je Beograd izdao konkretno uputstvo za vršenje genocida.


Također, Međunarodni sud pravde je konstatirao da „Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju nije bio pozvan u slučaju Tadić, niti je on uopće pozvan, da odlučuje o pitanjima državne odgovornosti, jer je njegova nadležnost krivična i proteže se samo na pojedince“, što znači da se u presudi Tadiću „bavio pitanjem koje nije bilo nužno za vršenje njegove nadležnosti“.


Međunarodni sud pravde je istaknuo i da „pridaje najveći značaj činjeničnim i pravnim kvalifikacijama do kojih je došao Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju prilikom odlučivanja o krivičnoj odgovornosti optuženih pred njim i Sud, u ovom sporu, u potpunosti uzima u obzir suđenjje i presude po žalbi MKTBJ koji se bave događajima u osnovi tog spora“.


Međutim, Međunarodni sud pravde naglašava da „situacija nije ista što se tiče stavova koje je usvojio MKTBJ o pitanjima općeg međunarodnog prava“.


To je slučaj s doktrinom iznijetom u presudi Tadić. U onoj mjeri u kojoj je kriterij o sveukupnoj kontroli korišten da bi se utvrdilo da li oružani sukob ima međunarodni karakter ili ne – što je predstavljalo jedino pitanje koje je Žalbeno vijeće bilo pozvano da odluči – ovaj kriterij je primjenjiv i odgovarajući. (Aplikacija Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida, paragraf 404, podvukao H. I.)


Međunarodni sud pravde je, na ovaj način, potvrdio da je test opće kontrole odgovarajući za dokazivanje međunarodnog karaktera sukoba, što ima ogroman značaj za pitanje koje smo otvorili u ovom radu, jer to znači da su, pravno gledajući, zaključci Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, kao i svih drugih vijeća u kojima je utvrđen međunarodni karakter sukoba, bili ispravni i po mišljenju Međunarodnog suda pravde.


Istovremeno, Međunarodni sud pravde smatra da nije ista stvar – (1) dokazivati karakter sukoba i (2) dokazivati državnu odgovornost za počinjene zločine, na što je pažnju skretao i predsjedavajući Žalbenog vijeća u predmetu Tadić u svom izdvojenom mišljenju i čitavo Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići. Evo šta kaže Međunarodni sud pravde u vezi s time:


Prije svega, treba primijetiti da nikakve logička neophodnost ne traži primjenu istog kriterija za rješavanje ova dva pitanja koja su po svojoj prirodi veoma različita: stepen i priroda učešća jedne države u oružanom sukobu na teritoriji druge države, koji su potrebni kako bi se sukob okarakterizirao kao međunarodni, mogu se, bez logičke nedosljednosti, razlikovati od stepena i prirode učešća koji su nužni da bi se pokrenula odgovornost te države za konkretno djelo izvršeno tokom sukoba. (Aplikacija Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida, paragraf 405)


Drugim riječima, nije isto dokazivati:


1. Da je Srbija učestvovala u ratu u BiH, i

2. Da je Srbija, učestvujući u ratu, izvršila konkretne zločine (npr. genocid u Srebrenici).


Međunarodni sud pravde smatra da se djelokrug državne odgovornosti za počinjena zlodjela ne smije širiti izvan osnovnog principa pravila međunarodne odgovornosti: država je odgovorna samo za vlastito ponašanje, odnosno za ponašanje svojih organa i organa, koji nisu njeni, ali kojima je izdala konkretno uputstvo. U ovom smislu, kaže Sud, kriterij opće kontrole nije prikladan jer „odvaja skoro do tačke kidanja, vezu koja mora postojati između ponašanja organa države i njene međunarodne odgovornosti“.


Haški tribunal i Međunarodni sud pravde se slažu da je test opće kontrole dovoljan da se dokaže međunarodni karakter rata u BiH, odnosno učešće SRJ u tom ratu; ali Međunarodni sud pravde smatra da se mora, dodatno, primijeniti i test efektivne kontrole da bi se utvrdila odgovornost Srbije za neki konkretan zločin, u ovom slučaju genocid u Srebrenici.


Navedeno stajalište je, kako rekosmo, anticipirao predsjedavajući Žalbenog vijeća u predmetu Tadić sudija Mohamed Shahabuddeen, koji je još 1997. godine u izdvojenom mišljenju napisao:


Pitanje je – i to lako razlučivo – da li je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, a ne da li je SRJ odgovorna za bilo koje kršenje međunarodnog humanitarnog prava počinjeno od strane VRS. (Presuda Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, paragraf 17)


Korisno je, kaže sudija Shahabuddeen, imati na umu da postoji razlika između pukog korištenja sile i kršenja međunarodnog humanitarnog prava: moguće je koristiti silu, a da se pri tom ne krši međunarodno humanitarno pravo.


Upravo zbog toga dokaz o korištenju sile ne predstavlja dokaz o kršenju međunarodnog humanitarnog prava.


Shodno tome ono što treba dokazati da bi se ustanovilo kršenje međunarodnog humanitarnog prava je više od onoga što treba dokazati da bi se ustanovilo korištenje sile. Ovo je važno zato što, prema članu 2, stav 1 Ženevske konvencije IV, sve što treba dokazati u ovom predmetu jeste da je došlo do oružanog sukoba između BiH i SRJ koja je djelovala putem VRS, a ne da li je SRJ počinila kršenja međunarodnog humanitarnog prava. (Presuda Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, paragraf 18)


Zauzimajući stav da je test opće kontrole primjenjiv i odgovarajući za utvrđivanje međunarodnog karaktera sukoba, Međunarodni sud pravde je potvrdio ispravnost pravnih kriterija na temelju kojih je, u predmetima Tadić, Čelebići i Brđanin, utvrđeno da je sukob u Bosni i Hercegovini bio međunarodni, sa učešćem SRJ.


Iako je u paragrafu 238. Presude, Međunarodni sud pravde prihvatio i činjenični osnov iz presude u slučaju Tadić, on ipak nije donosio eksplicitan zaključak o međunarodnom karakteru sukoba (ni da je postojao ni da nije postojao), jer on je u ovom predmetu imao obavezu


Kada se sve navedeno uzme u obzir, presuda Međunarodnog suda pravde potpuno je komplementarna presudama u slučajevima Tadić, Čelebići i Brđanin, kada su u pitanju pravni kriteriji i činjenični osnov za utvrđivanje međunarodnog sukoba, te s razlogom može figurirati kao nezamjenjiv argument za određivanje rata u BiH kao međunarodnog sukoba.


Zaključak: međunarodni konsenzus iznad unutaretničkog konsenzusa


Imamo li u vidu navedeno, postaje jasno u kojoj mjeri su deplasirane tvrdnje da Srbiju, pravno gledano, ne možemo zvati agresorom, ili da je Hrvatska prošla gore od Srbije, ili da se u Bosni i Hercegovini desio građanski rat, a ne međunarodni sukob.


Konsenzus unutar jedne etničke zajednice (npr. bosanskih Srba i Hrvata) po pitanju karaktera sukoba u Bosni i Hercegovini ne može biti legitiman, niti imati jednaku spoznajnu vrijednost kao presude međunarodnih sudova. Sukladno principu vladavine prava, presude međunarodnih sudova su obavezne poštovati sve države i one to, u pravilu, i čine što znači da navedene presude predstavljaju formu međunarodnog, odnosno globalnog konsenzusa.


Isto tako, nedovoljno je da stav o međunarodnom karakteru sukoba u Bosni i Hercgovini crpi svoj legitimitet samo iz kolektivnog iskustva Bošnjaka. Nije dovoljno, niti može biti dovoljno što „mi znamo šta se desilo“, jer bi iskustvo jedne etničke zajednice imalo jednaku težinu kao iskustvo druge etničke zajednice.


Stav da „svako ima svoju istinu“, praćen pozivom da potražimo najmanji zajednički imenitelj, ili da se makar suzdržimo od sporenja, predstavlja izraz možda čak i dobronamjernog spoznajnog relativizma. Navedeni relativizam ostaje, međutim, neuvjerljiv jer zanemaruje činjenicu da iskustvo jedne grupe ne može imati istu vrijednost kao i tvrdnje međunarodnih institucija pravde utemeljene na rigoroznim i općeprihvaćenim kriterijima.


Uporno insistiranje srpske, hrvatske i dijelova bh. javnosti da vlastito iskustvo stavi iznad presuda međunarodnih sudova predstavlja intelektualnu autarhiju i otpadništvo od civilizacijskih normi koje ne zavređuje odobravanje.


Stručna historiografska javnost, zatim cjelokupna intelektualna zajednica i obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kada se bave pitanjem karaktera rata u Bosni i Hercegovini, trebaju posvetiti veću pažnju mjerodavnim zaključcima međunarodnih sudova po navedenom pitanju, kako bi se dao potreban doprinos rasvjetljavanju pojmova koji, premda se intenzivno koriste u političkoj i općoj javnosti, ostaju u značajnom stepenu nerasvijetljeni.



Tekst je prenesen sa Medium.com uz dopuštenje autora.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.