• Haris Imamović

Presude međunarodnih sudova o učešću Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini


Iako je prošlo 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osnovni pojmovi o ratu nisu ni ugrubo razjašnjeni. U javnosti često možemo čuti da je „na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija“, ali ćemo rijetko čuti šta navedenu tezu, izuzev našeg (kolektivnog) iskustva, čini legitimnom. Tek poneko će pojasniti da je istina o agresiji dokazana u presudama međunarodnih sudova, ali po pravlu se ne govori o kojim je to presudama riječ.

Photo: S.Mirvić

Jedina presuda koja je proteklih godina dobila ogroman publicitet, u kontekstu dokazivanja agresije, jeste ona u predmetu Prlić i drugi. Rat je u njoj okarakterisan kao međunarodni sukob između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i ona služi kao konačni argument, kada govorimo o jednoj dimenziji rata, van šireg konteksta. Međutim, kada vršimo opću karakterizaciju rata, odnosno definišemo sveukupni sukob „sve tri strane“, onda presuda u predmetu Prlić i drugi prestaje biti dobar argument.


Naime, kada bismo rekli da je rat u Bosni i Hercegovini bio agresija, te da to dokazuje presuda Prliću i drugima, to bi prvenstveno značilo da Srbija nije izvršila agresiju na BiH. Ako je pred Haškim tribunalom dokazano samo učešće Hrvatske u ratu u BiH, a ne i Srbije, onda je to vrlo neugodna činjenica.


Srpske političke i kulturne elite od samog početka rata, pa sve do danas, uporno tvrde da ne može biti govora o agresiji, odnosno međunarodnom sukobu, već da se radi isključivo o građanskom ratu.


Hrvatske političke i kulturne elite, nakon presude u predmetu Prlić i drugi, sve su češće sklone tvrdnji da su „Srbija i Milošević amnestirani za zločine“, te da je u Hagu „Hrvatska prošla gore od Srbije“.


Čak i unutar bošnjačke javnosti postoje krugovi unutar kojih se, nakon neuspjeha revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, zaključuje da „Srbiju [zbog toga] nikada ne možemo zvati agresorom, pravno gledano, iako znamo kakva je njena uloga bila u agresiji“.


Da li je teza o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu nešto što pripada bošnjačkom kolektivnom iskustvu, te izvire iz činjenice da „mi znamo šta se desilo“, dok međunarodna zajednica, pa čak ni ostale etničke zajednice u BiH nisu obavezane slagati se s navedenom ocjenom, budući da međunarodni sudovi nisu potvrdili navedeni stav?


Predmet Tadić: Teške povrede Ženevskih konvencija


Rasprava o karakteru rata u Bosni i Hercegovini započela je sa prvim procesom pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv Duška Tadića, ratnog čelnika Srpske demokratske stranke u prijedorskom naselju Kozarac. Tadić, koji je 1994. godine uhapšen u Njemačkoj, bio je optužen da je, tokom napada na Kozarac u maju 1992. godine, učestvovao u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore, zatim u fizičkom i seksualnom zlostavljanju, te na koncu u ubistvu više zatočenika.


Tadić je optužen za tri različite kategorije ratnih zločina:


a) zločini protiv čovječnosti,

b) kršenje zakona ili običaja ratovanja i

c) teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine.


Da bi bio proglašen krivim, po Statutu Haškog tribunala, pored njegove individualne odgovornosti za počinjene zločine, Tužilaštvo je moralo dokazati da su zločini počinjeni u okviru oružanog sukoba. U slučaju optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, Tužilaštvo je moralo dokazati i da je navedeni oružani sukob bio međunarodni.


Po međunarodnom humanitarnom pravu, genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja su krivična djela koja se mogu počiniti u okviru bilo kojeg oružanog sukoba. Dotle se teške povrede Ženevskih konvencija, kao specifična forma ratnih zločina, mogu izvršiti samo tokom međunarodnog sukoba, jer Ženevska konvencija IV iz 1949. godine se, kako je to striktno propisano njenim 2. članom, primjenjuje samo „u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba između dvije ili više visokih strana ugovornica“.


Tako je Haško tužilaštvo, optuživši Tadića za teške povrede Ženevskih konvencija, preuzelo i obavezu da dokaže ne samo da je optuženi počinio zločine ubistva, premlaćivanja, silovanja i druge, već i da je to učinio u okviru međunarodnog oružanog sukoba.


Slučajevi Tadić i Nikaragva: Test efektivne kontrole


Pretresno vijeće u sastavu Gabrielle Kirk McDonald (SAD), Ninian Stephan (Australija) i Lal Chand Vohrah (Malezija) u prvostepenoj presudi proglasilo je Duška Tadića krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, ali ga je oslobodilo optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, ocijenivši da Tužilaštvo nije dokazalo da je sukob u BiH bio međunarodni u vrijeme kada je Tadić počinio zločine.


Na osnovu predočenih dokaza u vezi sa bombardovanjem Sarajeva, napadima na gradove duž granice BiH sa Srbijom, upadom jedinica iz Srbije i Crne Gore u istočnu Hercegovinu – Pretresno vijeće je zaključilo da je od početka 1992. do 19. maja iste godine na dijelu teritorije BiH vladalo stanje međunarodnog sukoba. To je, kako su konstatirale sudije, bio oružani sukob između snaga RBiH, s jedne strane, i JNA koja je djelovala sa različitim paravojnim snagama bosanskih Srba, s druge strane.


Međutim, Vijeće je zaključilo se stanje promijenilo 19. maja, nakon povlačenja JNA iz BiH. Oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini su, zaključile su haške sudije, od 19. maja nadalje bili pravni entiteti odvojeni od novoformiranih Vojske Jugoslavije i vlade Savezne Republike Jugoslavije.


Da bi se djela oružanih snaga i vlasti RS pripisala oružanim snagama i vlastima SRJ, Tužilaštvo je moralo dokazati da su oružane snage ili vlasti RS djelovale kao de facto organi SRJ.


Kako dokazati da li su oružane snage i vlasti RS bili de facto organi SRJ?


Vijeće se pozvalo na pravne kriterije iz presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Vojne i paravojne aktivnosti u Nikaragvi i protiv nje, koji se vodio po tužbi Nikaragve protiv Sjedinjenih Američkih Država.


Nikaragva je, kao podnosilac tužbe, tvrdila da su SAD djelovale protiv nje, koristeći pobunjeničke grupe (tzv. kontrase) kao svoje de facto organe.


Da bi se djela kontrasa mogla pripisati vladi SAD-a, Međunarodni sud pravde je zaključio da:


a) nije dovoljno samo dokazati da su SAD imale pretežno ili odlučujuće učešće u finansiranju, organiziranju, obuci i opremanju kontrasa, izboru njihovih vojnih ili paravojnih ciljeva


b) potrebno je dokazati da su SAD imale efektivnu kontrolu nad operacijama tokom kojih su počinjena navodna kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava


Šta tačno podrazumijeva pojam efektivne kontrole?


Pretresno vijeće naglašava mišljenje koje je iznio sudija Roberto Ago, ranije specijalni izvjestilac Komisije za međunarodno pravo u oblasti odgovornosti država:


Bilo bi stvarno nedosljedno principima koji regulišu ovo pitanje smatrati pripadnike snaga kontrasa licima ili grupama koje su djelovale uime ili za račun SAD-a. Samo u slučajevima u kojima se dogodilo da su određeni pripadnici tih snaga bili izričito zaduženi (podvukao H. I.) od strane organa SAD-a da počine određeno djelo ili da izvrše određeni zadatak neke vrste uime SAD-a bilo bi ih moguće smatrati takvima. Samo u takvim slučajevima, međunarodno pravo priznaje, kao rijedak izuzetak od pravila, da se postupci lica ili grupa koje nisu ni agenti ni organi neke države, niti pripadnici njenog aparata čak ni u najširem značenju te riječi, mogu smatrati djelima te države. (Izdvojeno mišljenje sudije Aga, navedeno prema Presudi Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, str. 213)


Na temelju ovog principa, Međunarodni sud pravde u predmetu Nikaragva je zaključio da se zločini i teroristička djela koja su počinili kontrasi ne mogu smatrati djelima SAD, jer nisu izneseni dokazi koji bi potvrdili da su organi SAD-a izričito zadužili kontrase da počine ova djela.


Kao što SAD ne mogu biti odgovorne za zločine kontrasa koje nisu izričito naredile, Pretresno vijeće u predmetu Tadić zaključuje da jednako tako ni SRJ ne može biti odgovorna za zločine snaga bosanskih Srba.


Pretresno vijeće je zaključilo da je okupacija Kozarca i okolnih sela bila dio šire vojne i političke operacije koja je počela prije 19. maja 1992. godine zauzimanjem Prijedora (29. aprila 1992.), a s ciljem uspostavljanja kontrole nad ovom općinom u sastavu koridora koji je povezivao SRJ sa tzv. Republikom Srpskom Krajinom.


Također, Vijeće pojašnjava detaljno (paragrafi 590-595) da je promjena JNA u VRS bila formalne prirode, te zaključuje da je JNA imala ključnu ulogu u opremanju, snadbijevanju, održavanju i kadrovskom popunjavanju 1. krajiškog korpusa VRS-a, kao što je činila i s drugim jedinicima VRS-a.


U tom smislu, Vijeće naglasava posebno dvije činjenice:


a) iz JNA u VRS nisu prebačeni samo oficiri koji su bili bosanskih Srbi, već i brojni drugi oficiri koji nisu bili iz Bosne i Hercegovine;


b) SRJ je i nakon 19. maja 1992. neprekidno isplaćivala plate značajnom broju oficira VRS-a.


Sve navedeno, međutim, nije bilo dovoljno, budući da Tužilaštvo nije dostavilo dokaz da je Vojska Jugoslavije ili neki drugi organ SRJ izričito naredio VRS-u ili političkom rukovodstvu bosanskih Srba da izvrše napad na Kozarac i počini zločine. Drugim riječima, nije dokazana efektivna kontrola VJ nad VRS-om, odnosno SRJ nad RS-om, tokom navedene vojne operacije, te RS ili VRS ne mogu biti posmatrani kao de facto organi SRJ, niti SRJ mogu biti pripisana djela RS-a i VRS-a.


Pretresno vijeće je zaključilo svoje razmatranje opaskom da Beogradu čak nije bilo ni potrebno da ostvari neki stvarni stepen kontrole nad VRS-om ili da izdaje instrukcije za napad na Kozarac, jer je bilo jasno da su vojni i politički ciljevi SRJ i RS bili komplementarni:


1. SRJ je bila zainteresirana za održavanje koridora od Srbije kroz Sjevernu Bosnu do Srpske Krajine u Hrvatskoj;


2. Političko rukovodstvo bosanskih Srba je imalo cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije.


Postojanje opće kontrole Beograda nad snagama bosanskih Srba, u zaključcima Pretresnog vijeća prestalo je biti argument protiv Beograda i postaje argument u koriste njegove amnestije:


Sve dok su RS i VRS ostale predane zajedničkim strateškim ciljevima rata i dok su glavni štabovi dvije vojske mogli da koordiniraju svoje aktivnosti na najvišim nivoima, bilo je dovoljno da SRJ i VJ obezbjeđuju VRS-u logističko-materijalna sredstva i, gdje je potrebno, popunjavaju bosanske elemente VRS-a nebosanskim oficirima VJ ili bivše JNA, kako bi se osiguralo nastavljanje ovog procesa. (Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragraf 604.)


Vijeće je na kraju konstatiralo da „nema nikakvih dokaza na osnovu kojih ovo Pretresno vijeće može pouzdano zaključiti da su oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini bile išta više od običnih saveznika, mada veoma zavisnih saveznika, vlade SRJ u njenom planu da stvori Veliku Srbiju od ostataka bivše Jugoslavije“.


Vijeće zaključuje da se, prema pravnom kriteriju definisanom u predmetu Nikaragva, VRS i RS ne mogu smatrati de factoorganima SRJ, što znači da se ne može govoriti o međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini nakon 19. maja 1992. godine.


Žalbena presuda u predmetu Tadić: Test opće kontrole


S obzirom da se Tužilaštvo žalilo da je Pretresno vijeće napravilo pogrešnu analogiju sa slučajem Nikaragva, Žalbeno vijeće u sastavu Mohamed Shahabuddeen (predsjedavajući, Britanska Gvajana), Antonio Cassese (Italija), Wang Tieya (Kina), Rafael Nieto-Navia (Kolumbija) i Florence Ndepele Mwachande Mumba (Zambija) – posvetilo je svoju punu pažnju razjašnjavanju pravnih kriterija za utvrđivanje međunarodnog sukoba.


Žalbeno vijeće je, u drugostepenoj presudi, postavilo sljedeće bazično pitanje: kada se u oružanom sukobu koji je prima facie unutrašnji može smatrati da oružane snage djeluju u ime strane sile, čime sukob postaje međunarodni?


Kao polazište, Žalbeno vijeće je uzelo odredbe kojima je, u Ženevskoj konvenciji III, definisan status legitimnih boraca. Prema tim odredbama (u članu 4.), milicije ili paravojne grupe ili jedinice mogu se smatrati legitimnim borcima ako su „pripadnici oružanih snaga“ (član 4a[1]) strane u sukobu ili ako „pripadaju […] strani u sukobu“ (član 4a[2]).


Sadržaj uslova pripadanja strani u sukobu nije ni izdaleka jasno i precizno definisan. Međutim, Žalbeno vijeće smatra da je član 4. utemeljen univerzalnom odlukom, nakon iskustava Drugog svjetskog rata, da države trebaju biti odgovorne za ponašanje paravojnih snaga koje podržavaju.


Žalbeno vijeće se, u tom smislu, poziva na presudu Izraelskog vojnog suda u predmetu Kassem i drugi iz 1969. godine:


[No] s obzirom na iskustva iz dva svjetska rata, nacije svijeta smatrale su potrebnim da dodaju temeljni uslov potpune odgovornosti vlada za djelovanje paravojnih jedinica i na taj način obezbijede da se nekog može pozvati na odgovornost ako ovi ne budu djelovali u skladu sa ratnim pravom i običajima. (Navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, paragraf 93.)


Žalbeno vijeće smatra je, po međunarodnim normama i praksi država, za kvalifikaciju paravojnih snaga kao legitimnih boraca potrebno da te paravojne snage budu pod kontrolom jedne od strana u međunarodnom sukobu i da stoga između tih paravojnih snaga i te strane postoji odnos zavisnosti i lojalnosti.


Žalbeno vijeće je, dakle, uvjereno da Ženevska konvencija III pod uslovom „pripadanja strani u sukobu“ implicitno upućuje na kriterij kontrole.


Ovaj zaključak, utemeljen na slovu i duhu Ženevskih konvencija, potvrđuje sveukupna logika međunarodnog humanitarnog prava. Taj korpus prava nije izgrađena na formalističkim postulatima. On se ne zasniva na ideji da samo oni koji imaju formalni status organa države […] imaju dužnost da se uzdrže od kršenja međunarodnog prava, te da – ako su na položaju vlasti – spriječe ili kazne počinioce takvih zločina.


Naprotiv, posrijedi je korpus realističkih pravnih normi, utemeljen na konceptu efektivnosti i inspirisan ciljem da spriječi odstupanje od njegovih standarda koliko je to moguće. Iz ovoga, pored ostalog, proizlazi da humanitarnog pravo smatra odgovornima ne samo one koji su formalno na položaju vlasti nego i one koji de facto vrše vlast kao i one koji imaju kontrolu nad počiniocima teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 96.)


Žalbeno vijeće je primijetilo da je ipak potrebno konkretno navesti koji stepen kontrole strana država mora imati nad oružanim snagama koje se bore u njeno ime, a da bi oružani sukob, koji je prima facie unutrašnji – postao međunarodni.


Žalbeno vijeće je konstatiralo da međunarodno humanitarno pravo ne sadrži kriterije, koji bi bili specifični za taj pravni korpus, a koji služe za utvrđivanje kada se za grupu pojedinaca može smatrati da je pod kontrolom neke države, odnosno da ta grupa djeluje de facto kao organ države.


Zato je Žalbeno vijeće odgovor potražilo u općem međunarodnom pravu, fokusirajući se, slijedom postupaka Pretresnog vijeća, na predmet Nikaragva.


Rješavajući pitanje da li su SAD kao strana država – uslijed činjenice da su finansirale, organizovale, opremale, obučavale i planirale operacije grupa pobunjenika u Nikaragvi (tzv. kontrasa) – bile odgovorne za zločine, tj. kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinili kontrasi, Međunarodni sud pravde je zaključio da je za to potrebno dokazati da su SAD imale visok stepen kontrole nad pobunjenicima.


Šta podrazumijeva pojam visok stepen kontrole?


U predmetu Nikaragva Sud je razlučio tri kategorije pojedinaca ili grupa pojedinaca:


1. Pripadnici organa vlasti ili oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država;


2. Tzv. UCLAS-i, odnosno pojedinci koji nisu bili državljani SAD-a, a koji su primali platu i djelovali po direktnim uputstvima i pod nadzorom vojnog ili obavještajnog osoblja SAD-a, izvršavajući konkretne zadatke (npr. miniranje luka i postrojenja u Nikaragvi);


3. Tzv. kontrasi, odnosno pobunjeničke snage u Nikaragvi.


Sud je postavio dva testa za provjeru odgovornosti države (u ovom slučaju SAD-a) za djela navedenih kategorija pojedinaca:


a. test agenture, kojim se utvrđuje odgovornost države koja proizlazi iz protivpravnih djela državnih funkcionera ili organa; i


b. test efektivne kontrole, kojim se utvrđuje odgovornost države koja proizlazi iz djela koja su izvršila privatna lica djelujući kao de facto organi ili funkcioneri države;


Da bi se državi pripisala odgovornost za djela pripadnika njenih organa vlasti ili oružanih snaga, dovoljno je samo dokazati da su ta lica počinila kršenja međunarodnog humanitarnog prava.


Međutim, da bi se državi pripisala odgovornost za djela privatnih lica (slučaj b) potrebno je dokazati:


1. ne samo da država plaća, oprema i obučava ta lica, te koordinira i nadzire njihove postupke;


2. već i da im je izdala konkretna uputstva o izvršenju dotičnih protivpravnih djela.


Primjenjujući ovaj test efektivne kontrole ili konkretnih uputstava, Međunarodni sud pravde je zaključio da je on zadovoljen u slučaju UCLAS-a, koje su SAD plaćale, nadzirale i davale im konkretna uputstva; istovremeno, Sud je zaključio da ovaj test nije zadovoljen u slučaju kontrasa, budući da im SAD nisu izdavale nikakva konkretna uputstva za izvršenje tih zločina.


Sjetimo se, upravo je na temelju navedenog rezona, Pretresno vijeće u predmetu Tadić zaključilo da SRJ nije djelovala preko bosanskih Srba kao svojih de facto organa, jer nije dokazano da im je izdavala konkretna uputstva ne samo za zločine već i za bilo kakve konkretne operacije.


Žalbeno vijeće u predmetu Tadić je iznijelo stav da su zaključci Međunarodnog suda pravde u predmetu Nikaragva, kao i Pretresnog vijeća u predmetu Tadić – pogrešni, jer počivaju na pogrešnoj pretpostavci o univerzalnoj i isključivoj primjenjivosti testa efektivne kontrole.


Žalbeno vijeće je kazalo da uslov koji postavlja međunarodno pravo da bi se državi pripisala djela privatnih lica jeste da država vrši kontrolu nad tim privatnim licima.


Stepen kontrole može varirati zavisno od činjenica i okolnosti svakog pojedinog slučaja. Žalbeno vijeće ne vidi zašto bi u svim zamislivim okolnostima međunarodno pravo zahtijevalo visok stepen kontrole, kao u predmetu Nikaragva. Naprotiv, Žalbeno vijeće je skrenulo pažnju na činjenicu da je moguće izdvojiti različite situacije.


Žalbeno vijeće je, najprije, kao primjer uzelo slučaj kada država angažuje privatno lice radi nezakonitih djela na teritoriji druge države (npr. kidnapovanje funkcionera te države, ubistva funkcionera, napadi na postrojenja i sl.).


U ovom slučaju potrebno je dokazati da je država izdala konkretne instrukcije da se počini protivpravno djelo, kako bi se na taj način dokazalo, makar implikacijom, da je pojedinac djelovao kao de facto agent države. Alternativno, trebalo bi pokazati da je država retroaktivno odobrila djelo tog pojedinca.


Do slične situacije može doći i kada neorganizovana grupa počini djelo u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Da bi se ta djela pripisala državi mora se dokazati ne samo da je država nad tom grupom imala određeni stepen vlasti, već i da joj je izdala konkretna upustva o izvršenju dotičnih djela, ili da je ex post facto javno podržala ta djela.


Međutim, potpuno je drugačija situacija kada država privatnom licu ili grupi povjeri zadatak da u njeno ime izvrši neke zakonite radnje, a onda ti pojedinci ili grupa, izvršavajući zadatak, prekrše neku međunarodnu obavezu. (Npr. kada državne vlasti angažuju privatnog detektiva da štiti stranog diplomatu visokog ranga, a detektiv ga, izvršavajući zadatak, podvrgne teškom zlostavljanju.)


U ovom slučaju, po analogiji sa normama o odgovornosti država za djela državnih funkcionera koji postupaju ultra vires, može se smatrati da država snosi odgovornost na osnovu toga što je privatnom licu ili grupi povjerila da u njeno ime izvrše zadatak, iako nije izdala uputstvo za činjenje protivpravnog djela.


Žalbeno vijeće se pozvalo na Odredbe o odgovornosti država, u obliku u kojem ih je tada bila provizorno usvojila Komisija za međunarodno pravo, preciznije na član 10. Odredbi u kojima se kaže da država snosi međunarodnu odgovornost za djela svojih organa kad ovi postupaju ultra vires, tj. van svog djelokruga nadležnosti ili protivno nalozima države.


Logika na kojoj se temelji ova odredba jeste da se država mora smatrati odgovornom za djela svojih organa, bez obzira da li su se ti organi pridržavali eventualnih uputstava viših vlasti.


Žalbeno vijeće se, dokazujući prethodno, pozvalo i na, kako kaže, „mudre riječi“ Komisije za opća potraživanja između SAD-a i Meksika u predmetu Youmans. SAD su u tom predmetu tvrdile da je Meksiko odgovoran za ubistvo državljana SAD-a koje je linčovala razularena svjetina, jer su svjetinu činili i pojedini meksički vojnici. Meksiko je uložio prigovor da ne bi trebao snositi odgovornost, jer je dotičnim vojnicima najviši funkcioner u mjestu naredio da zaštite američke građane, te su oni, učestvujući u ubistvu, postupili suprotno od naređenja.


Komisija je, svejedno, zaključila da je Meksiko odgovoran, pojašnjavajući da – kada se državi ne bi pripisivala djela koja počine njeni organi ultra vires, posljedica bi bila da država ne bi nosila odgovornost ni za jedno protivzakonito djelo svojih organa ili funkcionera:


Vojnici koji nanose lične povrede ili počinjavaju bezobzirno uništavanje ili pljačku uvijek postupaju protivno nekim pravilima koje je donijela viša vlast. Kada bi se zauzeo stav da se sva djela vojnika koja su protivna uputstvima uvijek smatraju ličnim djelima, ne bi mogla postojati nikakva međunarodna odgovornost države. (Komisija za opća potraživanja između SAD-a i Meksika, navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, napomena 141.)


Osim što dokazuje da državna odgovornost nije striktno vezana za provedbu uputstva, te da, štaviše, postoji čak i u slučaju kada organ počini zlodjelo kršeći ta upustva, Žalbeno vijeće ukazuje i na suštinsku razliku između djelovanja pojedinaca i neorganiziranih grupa, s jedne strane, te organiziranih vojnih grupa, s druge:


Valja razlikovati slučaj kada pojedinci djeluju uime države bez konkretnih instrukcija od slučaja kad pojedinci sačinjavaju organizovanu i hijerarhijski struktuiranu grupu (npr. vojnu jedinicu) ili, u slučaju rata ili unutrašnjeg sukoba, naoružane bande neregularnih snaga ili pobunjenika.


Očito je da se organizovana grupa razlikuje od pojedinca po tome što grupa u pravilu ima strukturu, lanac komandovanja, pravila ponašanja a često i vanjske simbole autoriteta. Članovi grupe u principu ne djeluju na svoju ruku nego se pridržavaju standarda koji važe u grupi i podložni su autoritetu vođe grupe. Shodno tome, da bi se nekoj državi pripisala djela takve grupe, dovoljno je postaviti uslov da je grupa kao cjelina bila pod općom kontrolom države. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 120)


Država nosi odgovornost za djela svojih organa i de facto organa, bez obzira da li provode ili krše uputstva. Uputstva kao takva uopće nemaju presudnu važnost, kao što sugeriše presuda u predmetu Nikaragva. Ona su, ako ispravno razumijemo Žalbeno vijeće, važna samo da bi se utvrdilo da su pojedinci ili neorganizirane grupe djelovali kao de facto agenti ili organi države, jer u ovim slučajevima ne postoji drugi način da se to dokaže, dočim je u slučaju organizovanih vojnih grupa dovoljno dokazati da su one bile pod općom kontrolom države da bi se zaključilo da su djelovale de facto kao organ države.


Navedenu pravnu logiku Žalbeno vijeće potkrepljuje nizom primjera iz međunarodne i državne sudske prakse, koja – kako kaže Vijeće – „potvrđuje valjanost testa iz Nikaragve u odnosu na pojedince ili neorganizovane grupe pojedinaca koji djeluju u ime države, ali kada je riječ o vojnim ili paravojnim grupama praksa primjenjuje drugi test“.


Žalbeno vijeće se, prilikom osporavanja univerzalne primjenjivosti testa efektivne kontrole u za potrebe utvrđivanja državne odgovornosti za protivpravna djela paravojnih grupa, pored ostalog, pozvalo na sljedeća tri primjera iz prakse:


1. Presude Komisije za potraživanja između SAD-a i Meksika

2. Presude Tribunala za potraživanja između SAD-a i Irana

3. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Loizidou protiv Turske


Komisija za potraživanja između SAD-a i Meksika je, u predmetu Stephens, Meksiku pripisala ubistvo koje je počinio pripadnik meksičkih „neregularnih pomoćnih snaga vojske“. Premda navedene snage kojima je počinilac pripadao nisu nosile uniforme niti bilo kakve oznake, Komisija je zaključila da Meksiko nosi odgovornost za njegove postupke, iako uopće nije ispitivala da li je Meksiko izdao konkretna uputstva gardistima da počine ubistva.


Istovjetan stav je zauzeo Tribunal za potražiivanja između SAD-a i Irana u predmetu Kenneth P. Yeager, pripisavši Iranu protivpravna djela pripadnika iranske revolucionarne počinjena u periodu između 13. i 17. februara 1979. godine. Iran je tokom rasprave priznao da su pripadnici revolucionarne garde „bili uključeni u očuvanje reda i zakona od januara 1979. budući da su vladine policijske snage brzo izgubile kontrolu nad situacijom“, ali je tvrdio