• Armin Sijamić

Njemačka o sebi i saveznicima: Najveća kriza od ujedinjenja

Vodeća sila Evropske unije upala je u brojne probleme na domaćem i međunarodnom planu. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je prošle sedmice to jezgrovito objasnio. „Njemačka se nalazi u najvećoj krizi od ujedinjenja“, a ono što je zvučalo i zlokobnije jeste da za tu državu „stižu teže godine“ i da „svijet ulazi u fazu sukoba“.


Njemački kancelar Olaf Scholz kada je preuzimao funkciju od Angele Merkel, kojoj je bio zamjenik i ministar finansija, sigurno nije ni zamišljao da će se najveća evropska ekonomija suočiti sa toliko problema kod kuće i izvan svojih granica. Štaviše, nadolazeću lavinu Scholz nije mogao vidjeti niti onda kada su je najavili iz Washingtona i Londona. Ovako brutalan i dugotrajan rat u Ukrajini za njemačkog kancelara bio je nezamisliv. Scholz nije vjerovao da će do ruske agresije doći i ponudio je svoje usluge posredovanja prema Vladimiru Putinu. Nakon toga, odbio je Ukrajini dostaviti oružje na zaprepaštenje vlasti u Kijevu. „Mislim da nije realno vjerovati da bi izvoz oružja (u Ukrajinu) mogao preokrenuti vojnu neravnotežu“, izjavio je tada njemački kancelar. Nekoliko mjeseci kasnije, Njemačka šalje oružje Ukrajini, a kancelar Scholz poručuje Putinu da mora priznati da ne može dobiti taj rat i da „nećemo prihvatiti nikakav mir koji diktira Rusija“.


Problemi kod kuće


Vanjska politika neke zemlje gotovo u pravilu je preslikavanje unutrašnjih političkih i ekonomskih kretanja. Primjer Njemačke posljednjih mjeseci to najbolje pokazuje. Ekonomska kriza kuca na vrata velikog broja njemačkih firmi i desetina miliona stanovnika. Posljedice mjera u borbi protiv koronavirusa, a zatim i rast cijene energenata zbog rata u Ukrajini, počinju da guše njemačku ekonomiju. Pored već pomenute procjene o ukrajinskom ratu, njemačke vlasti napravile su seriju grešaka u polju snabdijevanja energijom. Godinama Njemačka se odriče uglja, a zatim su na red za likvidaciju došle i nuklearne elektrane koje ne žele Zeleni ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock. Paralelno s tim rasla je njemačka ovisnost o ruskom gasu, što nije promaklo ni bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji je o tome govorio u svom prepoznatljivom stilu ističući da Rusija kontroliše važnu evropsku zemlju. Pitanje gasa izazvalo je duboke političke podjele. Demokršćanska i proevropska kancelarka Merkel predano je radila na gasnom povezivanju sa Rusijom, a koje je u osnovi ideja njemačkih socijaldemokrata. Na koncu, debakl sa Sjevernim tokom 2 desio se u vremenu kada Zeleni vode vanjsku politiku, a koji su ideološki „zagledani“ u američke demokrate poput Josepha Bidena. Međutim, to nije spriječilo ministra ekonomije i još jednog kadra Zelenih Roberta Habecka da konstatuje da SAD Njemačkoj prodaju gas po astronomskim cijenama.


Nezadovoljni građani i saveznici


Ovakva bura na njemačkoj političkoj sceni naljutila je građane koji u anketama izražavaju nezadovoljstvo radom vlade, jer se efekti ekonomske krize pojačavaju. Prije desetak dana Bundestag je dao zeleno svjetlo vladi da se zaduži izvan budžeta za novih 200 milijardi eura do 2024. godine i da tim novcem pomogne građane i privredu u plaćanju skupih energenata. Taj plan je naljutio evropske saveznike, posebno Francusku od koje se očekuje da zajedno sa Njemačkom vodi EU. Nakon povlačenja Angele Merkel iz politike pretpostavljalo se da će kormilo u EU preuzeti Emmanuel Macron, a da će mu Scholz asistirati. Međutim, to se još uvijek nije desilo, a razlike između dvije najmoćnije države EU svakim danom rastu. Povremeni sastanci dvije vlade i kurtoazne izjave ne mogu sakriti razlike u strateškim pitanjima. Davanje novca privredi i građanima Francuska je, zajedno sa Italijom i Nizozemskom, ocijenila kao narušavanje konkurencije na zajedničkom tržištu. Zatim, pojavili su se i drugi problemi koje je ukrajinski rat naglasio, iako Macron i Scholz tvrde da imaju iste stavove prema Kijevu i Moskvi. To nejedinstvo evropskih država je upravo šansa za Putina, a smrtna opasnost za Ukrajinu.


Suočena sa ratom na istoku Evrope, Njemačka je najavila kupovinu izraelskog protivraketnog štita, ojačanog izraelskim dronovima i američkim avionima. Njemački plan je podržalo desetak država, a cilj je braniti zračni prostor od Rumunije do Baltika. Francuska i Italija smatraju da evropske države mogu izgraditi ovaj štit i da se mora ojačati evropski odbrambeni kapaciteti.


Zatim, Francuska je posvećena korištenju nuklearnih elektrana, dok Njemačka traži načine da ih zatvori. Dvije se zemlje razlikuju i po pitanju proširenja unije. Dok Njemačka želi da drži vrata otvorenima, Macron na različite načine demonstrira svoj raniji stav da proširenja unije nema sve dok se ne srede priliku u Briselu.


Ono što posebno može da zabrinjava Njemačku, ali i Francusku, jeste ponašanje nove evropske sile u nastajanju. Poljska, snažno podržana iz SAD, zajedno sa članicama V4 i baltičkim državama može formirati novu snagu unutar Evrope i težište odlučivanja premjestiti sa zapada kontinenta. Država sa gotovo 40 miliona stanovnika, ojačanom vojskom i privredom u snažnom zamahu gradi svoje mjesto, posebno se pozicionirajući naspram Rusije koju vidi kao prijetnju. Posljednjih godina sve su češće nesuglasice Poljske i Njemačke, što govori u prilog tome da u Berlinu sve više nedostaje sveobuhvatan plan usaglašen sa partnerima iz EU, a da su potezi povučeni u zadnjih nekoliko mjeseci iznuđeni i da neki od tih poteza brinu evropske saveznike.


Kuda dalje?


Već decenijama je jasno da samo jedna evropska država ne može voditi EU, odnosno da je za taj poduhvat potrebno barem dvoje. Osovina Berlina i Pariza decenijama je to uspijevala, a ozbiljne odluke donedavno zajednički su donosili Macron i Merkel. Francuski predsjednik posljednjih mjeseci sve manje nalazi zajednički jezik sa Berlinom. Jedan od razloga za nesuglasice može biti i to što njemačku vladu čini koalicija stranaka koje često imaju udaljene stavove. Recimo, socijaldemokrati su bili posvećeni saradnji sa Moskvom, dok su se Zeleni užasavali takve pomisli. Stoga je pravi politički izazov definisati ono što bi se moglo nazvati jasnim planom za godine koje dolaze, odnosno pronaći način kako da se odgovori na prijetnje o kojima govori predsjednik Steinmeier.


Osim toga što Njemačka posljednjih mjeseci ne može da pronađe zajednički jezik sa članicama EU, čini se da joj to ide teško i sa SAD i Ujedinjenim Kraljevstvom. Član Bundestaga Adis Ahmetović koji ovih dana otvoreno i opširno govori za bh. medije, između ostalog je rekao da su na dugogodišnjeg njemačkog demokršćanskog političara Christiana Schmidta, koji je kao prvi čovjek OHR-a u Bosni i Hercegovni u izbornoj noći promijenio Izborni zakon BiH i Ustav FBiH, utjecali Washington i London uprkos protivljenju zvaničnog Berlina. Ovakav slučaj djeluje gotovo anegdotalno, ali i on pokazuje da njemačka politika ima problema kod kuće koji se iskazuju u njenoj vanjskoj politici. To svakako nije dobra vijest ni za Balkan ni za EU koja treba solidarnost i Njemačku koja vodi Evropu. To vodstvo posebno je važno u vremenu krize, a najveća evropska ekonomija je sve više posvećena sebi iščekivajući još gori scenario. U tim okolnostima Francuska ne može sama uspješno djelovati kao velika sila, što bi u konačnici moglo značiti da bi o EU i čitavoj Evropi moglo biti odlučeno negdje drugo. Takav razvoj situacije unazad samo nekoliko mjeseci teško da je nekome zvučao, parafrazirajmo Scholza kada je govorio o odnosu snaga u Ukrajini, kao realna opcija.


Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba