top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Narko sukobi u Meksiku i Srednjoj Americi: Rat koji je formalno okončan, ali i dalje traje

Prema dostupnim podacima trenutno se u svijetu vodi preko stotinu oružanih konflikta. Neki od njih su manjeg obima i inteziteta, a neki se vode sa ogromnom žestinom, na ogromnom prostoru i gdje se broj ubijenih ljudi mjeri u stotinama hiljada. Neki traju svega nekoliko mjeseci, a neki decenijama i još uvijek nisu blizu svome kraju. Međutim, samo neki ratovi dobiju pažnju međunarodne javnosti. Ovi drugi, koji se najčešće vode u Africi i Aziji, često nisu ni vijest u najvećem broju medija. Zato su neki od njih, od strane različitih autora, opisani kao „zaboravljeni ratovi“. Na ovome mjestu, petkom, bavićemo se nekim od tih oružanih sukoba i u kratkim crtama predstaviti šta žele zaraćene strane i u kojoj mjeri velike svjetske sile stoje iza njih. Danas ćemo se osvrnuti na ratove u Meksiku i Srednjoj Americi, koje tamošnja javnost često podvodi pod termin „narko ratovi“.


Dok su početkom devedesetih godina prošlog vijeka u Kolumbiji, uz snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država, lovili „kralja kokaina“ i najbogatijeg mafijaša ikada Pabla Escobara, bilo je mnogo oni koji su vjerovali da će okončanjem tog lova problem droge biti umanjen, ili u potpunosti iskorjenjen. Vjerovalo se da Escobarovim smaknućem, zajedno sa njegovim klanom iz Medellina, droga teže doći do američkih ulica i da više nikad niko neće imati moć kao Escobar, ili njemu rivalski klan iz grada Cali. Imperisivna je bila snaga Escobara i njegovog klana. Ogromno privatno imanje, najveći zoološki vrt na svijetu (čije životinje danas žive slobodno u prirodi i narušavaju ekosistem Kolumbije, poput nilskih konja koji nemaju prirodnih neprijatelja i koji uništavaju sve pred sobom), podmornice za krijumčarenje, avioni, privatna vojska i članstvo u kolumbijskom Kongresu koje mu je garantovalo imunitet od gonjenja, bilo je pokazatelj bogatstva koje je posjedovao. Simbol moći je bila vojska koju su obučavali bivši pripadnici specijalnih jedinica iz istočne Evrope, a koja je ratovala istovremeno protiv kolumbijske države i pobunjenika iz grupe FARC.


Escobar je ubijen u decembru 1993. godine, a oni koji su vjerovali da će njegovo smaknuće značiti slabljenje narko kartela ubrzo su vidjeli u kakvoj su zabludi. Narko karteli su počeli da se rađaju širom Latinske Amerike, a meksički su postali jači i okrutniji od svih drugih. Kolumbijski karteli sada drogu dostavljaju, uglavnom, u Srednju Ameriku, a odatle je meksički karteli prenose do SAD. I to ne samo jedan kartel, već mnoštvo njih na čijem se čelu nalaze bivši vojnici, policajci i drugi poznati i nepoznati ljudi. Od kolumbijskih kartela uzimaju trećinu do polovinu kokainske pošiljke kao naplatu svojih usluga. Sukob tih kartela sa državom, a istovremeno i između njih samih, doveo je do toga da je pitanje narko kartela postao sigurnosni problem za Meksiko, SAD i niz država Srednje Amerike. Prijetnja je transnacionalna, zadire u sve pore društva i utiče na geopolitičke tokove u tom dijelu svijeta. Pored desetina hiljada mrtvih članova bandi, pripadnika sigurnosnih agencija i civila, stradali su čitavi gradovi, fabrike, sela, ulice, cjevovodi, nositelji vlasti, stvorivši stepen nesigurnosti kao da je Meksiko u ratu sa drugom državom.


Ipak, 2019. godine novoizabrani ljevičarski predsjednik Meksika Andrés Manuel López Obrador proglasio je završenim narko ratove koji su, prema nekima, počeli 2006. godine. To je naišlo na osudu dijela javnosti, jer je pred njihovim očima buktio rat i hapšene su vođa kartela. Novi predsjednik je imao plan borbe protiv narko bandi i to je bio glavni razlog da proglasi rat završenim. Jedan dio plana bila je amnestija kriminalce, što je bio recept iz Kolumbije u doba Escobara.


Meksički predsjednik je amnestijom ciljao na ljude koje u Meksiku zovu „huachicoleros“ i koji se bave krađom nafte iz naftovoda. 2018. godine ti ljudi su krali 56 hiljada barela nafte dnevno, što je tri milijarde dolara na godišnjem nivou. Ovakva krađa je devastirajuće uticala na meskičku privredu i stanovništvo, jer u određenim dijelovima zemlje nema goriva. Investitori odustaju od ulaganja, a građani se iseljavaju. Jasno je da se radi o poslu iza kojeg u najvećoj mjeri stoje karteli. López Obrador je ovim potezom želio odvojiti ta dva problema, odnosno narko kartele odmaknuti od naftovoda. Pomaci na ovome planu su vidljivi, ali problem nije riješen, baš kao što nisu riješeni ni narko ratovi. Jedan od razloga uspješnog širenja kartela, navode analitičari, jesu i veze kartela i Institucionalne revolucionarne partije koja je vladala 71 godinu Meksikom, sve do 2000. godine, kada na vlast dolazi desničar Vincente Fox iz stranke Stranke nacionalne akcije (PRI). Dogovor vlasti i kartela poremetili su obračuni između kartela, što je sve preraslo u višegodišnji krvavi rat. Smatra se da je hapšenje Félixa Gallarda 1989. godine bio uvod u nasilje koje će krenuti jedanaest godina kasnije. Gallardo je godinama bio glavni igrač na narko tržištu.


Rat koji je počeo i koji nema kraj


To što je vlast odlučila da unese pometnju u redove kriminalaca nije bitno promjenilo uhodane mehanizme po kojima oni rade s ciljem da droga stigne na ulice SAD gdje se, prema podacima Ujedinjenih nacija, proda najveći dio svjetskog kokaina. Meksičke bande u zadnjih dvadesetak godina počele su i proizvodnju i distribuciju kanabisa, metamfetamina i heroina. Kako se u tom poslu vrte desetine miliona dolara na dnevnom nivou, a životni standard u Meksiku je nizak, onda je to idealan prostor da se klanovi osnivaju, šire i međusobno bore.


U namjeri da porazi narko kartele 2006. godine meksički predsjednik Felipe Calderon (PRI), u područja gdje su klanovi najaktivniji, šalje oko pedeset hiljada vojnika i policajaca. Brzo se ispostavilo da je to malo, jer neki klanovi imaju vojske od desetak hiljada ljudi koje su bolje plaćene i jednako dobro naoružane kao meksičke snage sigurnosti u kojima karteli imaju doušnike. Calderon u prvom naletu hapsi neke šefove kartela, ali organizacije nisu slomljene. Procjenjuje se da u Meksiku zadnjih dvadesetak godina djeluje oko desetak moćnih i mnoštvo manjih klanova koji nastaju, nestaju, ujedinjuju se ili pregrupišu zavisno od situacije. Najpoznatiji među njima su Sinaloa, Golfo, CJNG, LFM, Tijuana, Juárez, Los Zetas, Los Negros, La Nueva Familia, Beltrán-Leyva, La Barredora..., a djeluju prema teritorijalnom principu, odnosno u skladu sa granicama meksičkih saveznih država.


Calderon je slanjem vojske i policije širom zemlje želio da okonča nasilje povezano sa ovim grupama. Međutim, pokrenut je nezapamćen val nasilja, pa je u periodu od 2006. do 2022. godine kada je Calderon bio predsjednik, ubijeno između 60 do 120 hiljada ljudi, zavisno kojom metodologijom se broje žrtve. Pored toga, desetine hiljada ljudi se formalno vode kao nestale. Ubijani su vojnici i policijaci, političari, sudije, novinari i pripadnici narko kartela. Istovremeno, krenuo je valj nasilja prema civilima, kao dio direktnih zločina kartela, ili kao dio indirektnih posljedica tog sukoba.


Tokom 2012. godine novoizabrani predsjednik Enrique Peña Nieto, također iz stranke PRI, želio je smanjiti stopu nasilja povlačeći vojsku i policiju iz otvorenog rata sa kartelima. Kao rezultat te odluke građani su na jugu zemlje formirali narodne milicije koji su se opirale kartelima, ali su se brzo raspale zbog unutrašnjih nesuglasica, jer su karteli u njih ubacili svoje ljude. Tako je novom pomenutom Lópezu Obradoru iz stranke MORENA (akronim izveden iz španskog naziva Pokret nacionalne obnove) preostalo da ide u dalju deeskalaciju i da odobrovolji pripadnike kartela da izađu iz kriminalnih struktura, obećavajući im amnestiju i bolje životne uslove u okviru njegovih ekonomskih programa, zvanično proglašavajući kraj rata. Kao uzrok pojave i širenja kartela ljevičarski predsjednik je vidio velike socijalne razlike koje će on poništiti, a glavne šefove kartela pohapsiti. Neke je šefove uhapsio, neki ljudi su prihvatili amnestiju, ali narko karteli su ostali.


Posljedice osjećaju i okolne zemlje


Pored SAD, koje su glavno tržište za drogu iz Kolumbije i Meksika, posljedice osjećaju i druge države, poput Belizea, Guatemale, Hondurasa i El Salvadora. Meksički karteli su i u tim državama napravili svoje veze za krijumčarenje, a posljedično tamo je došlo meksičko oružje. Stopa kriminala u tim državama je ogromna, pa se tamošnje bande bave iznudama, trgovinom ljudi i krijumčarenjem u SAD (uz pomoć meksičkih veza), uzgojom i prodajom droge, a onda svoju moć pokušavaju da projektuju u mnogim društvenim oblastima. Tako je većina tih država bliže slomu, nego li punoj stabilnosti. Korupcija je okovala te siromašne države, a karteli kupuju saradnju ondje gdje ne mogu primjeniti silu. Primjer toga je i slučaj Juana Joséa Esparragoze Morena poznatog pod nadimkom „Plavi“ (El Azul) koji je vodio kartel Sinaloa, a prethodno bio službenik meksičke tajne službe. On je radio zajedno sa Joaquínom Guzmánom poznatijim pod imenom „El Chapo“ i vodili su rat s kartelom Juárez poznatom po odrubljivanju glava, sakaćenju protivnika i pokazivanjem na javnim mjestima.


U pokušaju da obuzdaju kartele visoku cijenu su platili vojska, policija i vlast. Smatra se da je od 2006. godine do danas ubijeno njih preko 4500, a oko 150 se vodi kao nestalo. Dvadesetak hiljada pripadnika bandi je ubijeno, preko 120 hiljada uhapšeno, a mnogi su u bijegu. Civili su platili najveću štetu, jer oni ginu i kada se karteli ne sukobljavaju. Česte su otmice, iznude, pljačke, ubistva i smaknuća kojim se šalje poruka vlasti i kartelima. Na meti su i migranti koji pokušavaju doći do SAD. Nasilje se prenijelo i na najbogatiju državu na svijetu, pa su na njene ulice došle bande iz Meksika i pustile svoje grane od Teksasa do sjevera zemlje. SAD meksičke kartele smatraju „najvećom kriminalnom prijetnjom za nacionalnu sigurnost“, što je dovelo do trošenja milijardi dolara za borbu protiv njih. Nedavno je bivši američki predsjednik Donald Trump optužio aktuelnog predsjednika Josepha Bidena da je otvorio južne granice za migrante i pripadnike bandi, čime je izjednačio otvorene granice za migrante sa otvorenim granicama za kriminalce.


Tako je u konačnici nastao problem koji niko ne može da riješi, pa aktuelni predsjednik samo deklarativno okončava rat koji još uvijek traje. Količina nasilja koja se javlja u ovom ratu je ogromna i može se porediti sa oružanim sukobima dvije države. Međutim, ono što je možda i strašnije jeste urušavanje društva i posljedično šansi za promjene u državi. Vjerovatno se mnogi u Meksiku nadaju da je Mao Zedong bio u krivu kada je rekao da „priroda rata određuje odnos vlasti i naroda: to je zakon historije.“



Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.

 

תגובות


bottom of page