top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Naoružavanje Njemačke: Priprema li se Berlin za drugačiju Evropu?

„Ne živimo u doba mira“, rekao je prije desetak dana njemački kancelar Olaf Scholz i dodao da Evropa mora krenuti u „masovnu proizvodnju oružja“, da bi stekli „moć da odvrate neprijatelja“, obećavajući daljnju pomoć Ukrajini koja se suočava sa ruskom agresijom.



"Foto: Tenk njemačke vojske "Leopard


Ova izjava na neki način sumira ono što zvanični Berlin radi posljednje dvije godine i kamo želi ići.


Nakon što je nacistička Njemačka poražena u Drugom svjetskom ratu i nakon što je u tu državu došla američka vojska, zvanični Berlin je imao specifičan pogled na svoju vojsku,bježeći i od ideje da je pretjerano jača, strahujući da bi ih neki mogli optužiti za oživljanje poraženih politika. Američko prisustvo u Njemačkoj, članstvo u NATO-u i Evropskoj unijii njihovo stalno širenje, davalo je Berlinu dovoljno prostora da svoju sigurnosnu politiku drži daleko od liste prioriteta.


Tome je došao kraj onda kada je u Bijelu kuću došao Donald Trump koji je pitao Evropljanje zašto ne ulažu u vojsku, odnosno zašto ne izdvajaju dva posto svog budžeta za odbranu, što je obaveza članica NATO-a. Njemačka je tada počela da radi na skeniranju stanja u odbrambenom sektoru, a tadašnja ministrica odbrane Ursula von der Leyen šokirala je njemačku javnost informacijama da njemačka vojska nije spremna za bilo kakav duži sukob i da vojsci nedostaje novca, opreme i ljudi sa borbenim iskustvom. Da je stanje u njemačkoj armiji i dalje jako loše govore i prošlogodišnje američke procjene da najveća evropska ekonomija nema niti jednu borbeno spremnu diviziju.


Kada je Rusija napala Ukrajinu i kada su ruski tenkovi bili pred Kijevom, Berlin je bio zatečen. Pozivali su na razgovore dvije strane, prethodno ne vjerujući Washingtonu i Londonu da Rusija sprema invaziju, zatim Kijevu ponudili šljemove, šatore i medicinsku opremu kao pomoć, da bi se na koncu pretvorili u jednog od najvećeg dobavljača oružja za Ukrajinu.Scholz je ubrzo poslije toga najavio jačanje njemačke industrije oružja, odnosno „historijsku prekretnicu“, izdvajajući stotinu milijardi dolara za te namjene. Od tada Berlin zauzima novi kurs – više ulaže u svoju industriju oružja, jača vojsku, pravi vojne aranžmane i posljedično mijenja svoju politiku.


Industrijska sila i oružje


Iako Njemačka nije mnogo ulagala u razvoj svoje vojske, njemačka privreda nije zaboravila kako se pravi kvalitetno oružje i oruđe. Neke od njemačkih kompanija spadaju u najbolje na svijetu u proizvodnji tenkova, oklopnih vozila i artiljerije. Međutim, ono što je predstavljalo problem jeste da su proizvodni kapaciteti bili mali u poređenju sa, na primjer, Rusijom. Uspavanost većeg dijela Zapada i oslanjanje na američku vojsku spriječilo je da države prave veće narudžbe, što je u konačnici dovelo do toga da se proizvodni kapaciteti smanje i da se na isporuke čeka prilično dugo.Berlinu je bilo jasno da taj problem mora riješiti, jer povećanje proizvodnih kapaciteta omogućava dostupnost oružja, a saveznici će početi kupovati više u skladu sa željom Trumpa i aktuelne administracije Josepha Bidena.


Teško je i nabrojati sve što je Njemačka uradila u 2023. godini za svoju namjensku industriju i svoju vojsku, odnosno za podizanje svojih odbrambenih kapaciteta. Tokom prošle godine vlada kancelar Scholza odobrila je izvoz namjenske industrije veći od 11,7 milijardi eura, što je rekord za tu državu, nakon što je 2019. godine izvezla rekordnih 9,35 milijardi eura. Treba napomenuti da je oružje u vrijednosti od 4,15 milijardi otišlo u Ukrajinu, a ostalo udruge države. Na primjer, Izraelu je prodato oružja za 323 miliona eura i ubrzalo prodaju poslije 7. oktobra, a izvozilo se u Japan, Južnu Koreju, Australiju, Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate…


Da se u Njemačkoj dešavaju promjene na planu proizvodnje i prodaje oružja govori i činjenica da je taj silni izvoz odobren od strane vlade koju čine Scholzovi socijaldemokrati, odnosno Zeleni i liberali iz FPD-a koji su godinama bili poznati po svojim pozivima da Berlin oružje ne izvozi u zone konflikta, ili u države koja krše ljudska prava. Ipak, treba naglasiti da je 90 posto odobrenog izvoza otišlo u zemlje članice NATO-a i Evropske unije, što u mnogome potvrđuje Scholzovu tezu da se Evropa naoružava u strahu od Rusije, a suštinski zbog toga što to traži Washington koji više ne želi sam nositi teret odbrane članica NATO-a.


Ovakav enorman rast proizvodnje i prodaje rezultat je pomenute Scholzove odluke iz 2022. godine da vlada u taj posao uloži stotinu milijardi eura, odnosno da dijelom obezbjedi jeftina finansijska sredstva za svoje kompanije. U normalnim okolnostima to bi dovelo do primjedbi Brisela, ili barem ispitivanje da li ta odluka krši pravila unije o slobodnom tržištu i fer poslovanju unutar svake od članica. Primjedbi Brisela nije bilo, što će reći da je Scholz uradio ono što od njega očekuju članice EU-a koje su već izvršile narudžbe njemačkog oružja, što se posebno odnosi na Poljsku i Mađarsku, odnosno na saveznice iz NATO-a Norvešku i Ujedinjeno Kraljevstvo.


Podaci švedskog instituta SIPRI pokazali su da je od 2018. do 2022. evropski uvoz oružja porastao za 47 posto u odnosu na period od 2013. do 2017. godine, dok se na globalnom nivou uvoz oružja smanjio za 5,1 posto, a na nemirnom Bliskom istoku za 8,8 posto. Ovakvi podaci naslućuju Evropa ulazi u novu fazu, odnosno da gomila oružje


Ukrajinski rat kao prekretnica


Povećavanje kapaciteta u namjenskoj industriji u državama članicama NATO-a pokazalo se kao imperativ nakon otkrivanja bolne činjenice da u nekim oblastima Rusija može proizvoditi više nego sve članice ovoga saveza zajedno. To se posebno odnosi na artiljerijske granate koje su uz dronove najvažniji faktor na bojnom polju u Ukrajini. Od kada su se uspostavili jasni obrisi linija fronta, artiljerija je postala glavni adut obje strane. Mediji sa Zapada su izvještavali da Rusija u jednom danu može da ispali deset puta više projektila od Ukrajine. Navodno je Ukrajina u pojedinim periodima rata dnevno ispaljivala i do deset hiljada granata.


Jedan od odgovora Zapada bilo je i slanje artiljerije sa većim dometom od one koju ima Rusija, ali ni to nije napravilo prekretnicu u ratu.Zato su u NATO-u odlučili da se vrate na postavke iz Hladnog rata – masovna proizvodnja artiljerije i granata da bi se pomoglo Ukrajini, ali i vlastitim oružanim snagama i saveznicima širom svijeta. Sjedinjene Države i nekoliko evropskih država pokrenulo je planove da prošire svoje proizvodne kapacitete, a razmatraju se opcije otvaranja ogranaka njemačkih i britanskih kompanija u Ukrajini, Rumuniju i drugdje, što jasno upućuje da bi se rat na istoku Evrope mogao pretvoriti u rat iscrpljivanja.


Prije tačno godinu u NATO-u su započeli razgovore o tome da li su izdaci za odbranu od dva posto bruto domaćeg proizvoda dovoljni da zadovolje potrebe Ukrajine.„Mislim da bi trebalo da pređemo sa dva posto kao gornje granice do dva posto BDP-a kao minimuma“, rekao je u februaru prošle godine generalni sekretar Jens Stoltenberg.„Mislim da samo kretanje ka cilju od dva posto neće biti dovoljno, to može biti samo osnova za dalje korake“, rekao je nakon njega njemački ministar odbrane Boris Pistorius.


Rat u Ukrajini je trebao koštati njemačku privredu oko 160 milijardi eura u 2023. godini, ili oko četiri posto njene bruto domaće proizvodnje u stvaranju izgubljene vrijednosti do kraja godine, rekao je prošlog februara šef Njemačkeindustrijske i trgovinske komore Peter Adrian, zbrajajući gubitke zbog povećane cijene energije i prekida energetskih i poslovnih veza sa Moskvom.

Godinu dana kasnijepostalo je jasno da je Berlin odlučio platiti tu cijenu.


Koliko će Njemačkoj trebati vremena da provede zacrtane planove nije poznato. Ministar Pistorius je u aprilu prošle godine rekao da njegova „vojska ne može u potpunosti popuniti svoje postojeće praznine do 2030. godine“, te da je vojska u gorem stanju nego godinu ranije, jer je svoje zalihe dala Kijevu, a nove nije dobila. „Iskreno rečeno, kao i druge nacije, imamo ograničen inventar. Kao savezni ministar odbrane, ne mogu odati sve“, rekao je, ne ostavljajući dilemu da se Berlin pati sa zadatim ciljevima.


Nova Njemačka


Iako problemi postoje, Njemačka nije odustala. Zeleni koji vode ministarstvo vanjskih poslova u aktulenoj vladi snažno su zagledani u Bidena i prate politiku najveće svjetske sile. U konkretnom slučaju to znači nastavak oslanjanja na Sjedinjene Države, jačanje svojih i ukrajinskih snaga i daljnje kopanje rovova prema Moskvi. Da bi to izvršio Berlin je rizikovao i sukob sa drugom najvećom ekonomijom unutar Evropske unije i jedinom nukleranom silom – Francuskom.


Naime, polovinom prošle godine Emmanuel Macron je pozivao Berlin da dvije države zajednički rade, pretvarajući se u glavni faktor evropske sigurnosti. Francuski predsjednik je Scholzu predložio da dvije države grade zajednički antiraketni štit, jer je Berlin ranije najavio da kreće u projekat „European Sky Shield“ (Evropski nebeski štit), odnosno da sa petnaestak država gradi evropsku protivvazdušnu odbranu zasnovanu na tehnologijama iz Sjedinjenih Država i Izraela, nabavljajući američki sistem Patriot i izraelski Arrow 3.


Njemačka, sa Ujedinjenim Kraljevstvom i drugim državama, namjerava svoje sisteme IRIS-T inkorporisati sa američkim i izraelskim, dok Francuska želi da se evropske države oslanjaju na francusko-italijanski sistem MAMBA. Pariz je odbio ponudu Berlina da se sistem MAMBA uključi uEvropski nebeski štit, želeći da se evropske države oslanjaju na svoje kapacitete. Dva mjeseca poslije tog Macronovog apela Berlin je potpisao sporazum sa Izraelom vrijedan 3,5 milijardi dolara za kupovinu sistema Arrow 3 namjenjen presretanju balističkih projektila. Pomenuti sistem Izrael je razvijao sa Sjedinjenim Državama, koje su dale odobrenje da se izvrši „historijska“ prodaja, prema riječima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, odnosno najveći izraelski izvoz te vrste ikada.


Sve ovo ukazuje da se Berlin sprema za novo doba, drugačiju Njemačku i drugačiji evropski kontinent. Da u takvom razmišljanju nisu sami pokazuju planovi Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su jedine nuklerane sile unutar NATO na evropskom kontinentu.


Sljedeći sedmogodišnji budžet Francuska će povećati na 413 milijardi eura za period od 2024. do 2030. godine sa sadašnjih 295 milijardi eura, najavio je početkom prošle godine Macron. Francuska će povećati vojni obavještajni budžeta za 60 posto, tražeći prilagođavanje sukobu „visokog intenziteta“ ulaganjem u dronove, cyber-odbranu i bolju protivvazdušnu odbranu. „Moramo biti jedan rat ispred“, rekao je Macron tada.


Nedugo poslije tog London je najavio proširenje svojih kapaciteta u namjenskoj industriji, želeći da prati potrebe ukrajinske i svoje vojske, posebno stavljajući akcenat na proizvodnju granata i dronova, a prošlog mjesecaministar odbrane Grant Shapps rekao je da je posthladnoratovska „dividenda mira“završena i da se države Zapada trebaju pripremiti za sukobe koji uključuju Kinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i Iran u sljedećih pet godina.


U julu prošle godine komandant njemačke vojske general Alfons Mais rekao je da će Njemačka do 2025. godine imati najbolje opremljenu diviziju u Evropi, odnosno vojnu formaciju koja će brojati više od dvadeset hiljada ljudi, a već 2027. godine još jednu takvu. Pored toga, Njemačka u ovoj godini planira izdvojiti za odbranu sedamdeset milijardi eura i nabaviti američke avione F-35, a četiri hiljade vojnika će trajno smjestiti u Litvaniju.


Ovaj njemački zaokret u kratkom vremenu pokazuje da se Njemačka želi pretvoriti u važnu vojnu silu, što i priliči najbogatijoj evropskoj državi, dok na istoku kontinenta traje rat. Njemački plan je napravljen veoma brzo, ali je suštinski dobro zamišljen jer se oslanja na vlastite kapacitete i gradnju dodatnih veza sa saveznicima. Nepopularnost aktuelne vlade i ekonomske poteškoće koje trenutno Njemačka ima ovaj plan nisu zaustavile, štaviše nije malo onih koji bi željeli da se čitav proces ubrza i dodatno razvija. Od Londona, preko Pariza i Berlina, do Kijeva i Moskve ozbiljno se računa na vojnu silu kao faktor za buduće odnose na evropskom kontinentu.



Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net.

 


Comments


bottom of page