• Armin Sijamić

Libijski predsjednički izbori: Da li Saif al-Islam al-Gaddafi može pobjediti?

Destrukcija nezavisne Libije, sa sigurnošću možemo reći, sistematski se provodi još od početka rata 2011. godine u kome je likvidiran Muammar al-Gaddafi. Libijska politika Tripolija je prošlost i teško je vjerovati da će vlast u skorije vrijeme vratiti suverenitet i nezavisnost. 24. decembra stanovnici Libije izlaze na izbore, dok naoružane grupe (domaće i strane) kontrolišu različite dijelove zemlje.

Saif al-Islam al-Gaddafi / foto Twitter


Libijski rat je klasičan primjer stranih selektivnih intervencija da se neka država razori, ili da se jedna vlast nikad ne etablira. Sa više od 1,7 miliona kvadratnih kilometara povšine (što je površina Francuske, Španije, Velike Britanije i Njemačke zajedno) i sa manje od 7 miliona stanovika, Libija je država s kojom strani partneri mogu manipulisati koliko i kako žele. Naravno, cilj je kontrola libijskih resursa, prije svega nafte i prirodnog gasa, ali sve više i kao važna tačka na centralnom dijelu Mediterana i dalje ka Africi. A kako je na tolikom području nemoguće uspostaviti stabilnu vlast, ako se tome opiru veće naoružane grupe podržane izvana, onda rat može trajati unedogled.


U ratu život je do sada izgubilo desetine hiljada ljudi, uključujući civile i vojnike. Tačan broj teško da će ikada biti utvrđen, budući da su u Libiji ratovale desetine plaćeničkih formacija i čak i stranih armija. Sa druge strane, libijski naftni i gasni kapaciteti uglavnom su pošteđeni razaranja i uprkos ratnim dešavanjima trgovina ovim energentima se odvija relativno normalno. U takvim okolnostima libijske vlasti i opozicija, podržane od strane svojih saveznika, kreću na izbore na kojima će biti kandidat i Saif al-Islam Gaddafi, jedan od sinova Muammara al-Gaddafija, koji je decenijama vladao Libijom čvrstom rukom da bi na kraju bio silovan, mučen i ubijen od strane pobunjenika podržanih od pojedinih arapskih i država sa Zapada, posebno predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyija koji je bila najveći zagovornik njegovog uklanjanja sa vlasti. Saif al-Islam je jedan od sedmorice njegovih sinova, a jedan od dvojice koji su živi.


Međunarodno (ne)priznata vlast


Uništavanje Libije i crpljenje njenih resursa traje godinama. Dokaz tome su i dogovori koje su podržali međunarodni akteri, da bi ih kasnije prekršili. Tokom 2016. godine na vlast u Tripoliju dolazi Fayez al-Sarray i grupa okupljenja oko njegovih političkih istomišljenika. Njegova vlada je međunarodno priznata i kao takva oficijelno je predstavljavala Libiju i u Ujedinjenim nacijama.


Na drugoj strani ove ogromne zemlje, u blizini granice sa Egiptom, u Benghaziju, Khalifa Haftar je odbijao da prizna tu vlast (optužujući Tripoli da se ne drži dogovora) i sa svojom armijom napadao glavni grad želeći ga pokoriti. Dok je međunarodno priznatu vlast nominalno podržavala gotovo čitava međunarodna zajednica, a posebno i direktno Turska, Katar i Italija, Haftar je dobio podršku Rusije, Francuske, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. U pomoć i jednim i drugim stigli su strani plaćenici, odnosno „vojni savjetnici“ da bi se „borili protiv terorizma“. Dvije sukobljenje strane jedna drugu su optuživale za terorizam, a u Libiji se pojavio ISIL i druge terorističke grupe.


Pomenuti Haftar je svakako centralna figura libijske drame koja traje deset godina, ali nije njen kreator. Biografija ovoga čovjeka je nestvarna, a ovdje navedimo samo neke crtice. Rođen je 1943. godine i kao general ratovao je čak i protiv svoje vojske. Vojno obrazovanje je sticao u SSSR-u. Bio je dio Gaddafijeve grupe koja je izvela vojni puč 1969. godine, da bi kasnije imao važnu ulogu u libijskom vojnom aparatu. 1971. godine predvodi libijske snage u Yomkipurskom ratu, ratujući na strani Egipta protiv Izraela. 1986. godine doživljava katastrofalan poraz protiv susjednog Čada i biva zarobljen, da bi se nakon boravka u zatvoru u toj zemlji i kraćih boravaka u Zairu i Keniji 1990. godine nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov dolazak u tu zemlju organizovala je CIA. Od tada je radio na svrgavanju Gaddafija, da bi konačno 2011. godine došao u Libiju i vodio pobunjenike u ratu protiv bivšeg šefa. Već 2015. godine Haftar sa svojom vojskom (uglavnom sačinjena od bivših vojnika libijske Gaddafijeve vojske) počinje da ratuje protiv svojih saveznika, odnosno onih koji su ratovali protiv Gaddafija, optužujući ih da su teroristi.


Neke od Haftarovih meta posljednjih godina su ISIL, pokreti bliski Muslimanskoj braći i snage koje podržavaju vladu u Tripoliju. Pomoć za borbu protiv Muslimanske braće dobio iz Egipta i UAE, da bi od 2016. godine počeo dobijati podršku Rusije, koja je liječila njegove ranjene vojnike, dostavljala mu oružje, poslala plaćenike iz grupe „Wagner“ da ratuju na njegovoj strani i na koncu se zauzela da se ništa u Libiji ne može dogovoriti bez Haftara. Izraelski mediji ovih dana pišu da je protekle sedmice u tu zemlju došao Saddam Haftar, generalov sin, da traži izraelsku podršku za svoga oca. Prema istim izvorima, Haftar je tražio vojnu i diplomatsku pomoć, a zauzvrat će Libija priznati Izrael kao što su to uradili Maroko, UAE i Bahrein. Preduslov je pobjeda na izborima 24. decembra. Prije dva mjeseca se povukao sa vojnih funkcija kako bi mogao učestvovati na njima.


Očevim stopama ili Haftarova sudbina?


Životna priča Saifa al-Islama al-Gaddafija je podjednako zanimljiva kao Haftarova, baš kao što je i podjednako skrivena, posebno u onome dijelu koji se odnosi na podršku koju dobija iz same Libije, ali i iz vana. Jedan je od sinova koje je Gaddafi 1972. godine dobio sa Safiom Farkash, koja je po jednoj, nikada dokazanoj verziji, iz Mostara. Smatra se da ga je otac pripremao za svoga nasljednika (njegovo ime na arpskom znači „sablja islama“), budući da je godinama iz sjenke za oca obavljao najvažnije poslove. Doktorirao je u Londonu 2008. godine i najavio iste godine da se povlači iz politike. Prije i poslije toga obavljao je važne poslove za Libiju, a većinu toga vjerovatno javnost neće nikada saznati. Početkom libijske pobune 2011. godine stavio se vlastima na raspolaganje, da bi na koncu ostao jedini živi član porodice Gaddafi koji je ostao u Libiji. Uhapšen je, na putu za Niger, polovinom novembra 2011. godine od strane jedne libijske milicije i prebačen u grad Zintan koji je bio pod njihovom kontrolom.


Međunarodni krivični sud je tražio njegovo izručenje i procesuiranje zbog ratnih zločina, ali do toga nije došlo i slušaj je prepušten Libiji. Godinu dana kasnije vlast iz Tripolija je odlučila da mu sudi u Zintanu, ali već tada se vidjelo da čitava priča izlazi iz domena javnog. Suđenje je odgađano i tek 2014. godine pojavio se pred sudom u Tripoliju i to putem video linka. Zatim ga je sud u Tripoliju 2015. godine u odsustvu osudio na smrt. Vladari Zintana su se oglušili na zahtjeve glavnog grada. Godinu dana kasnije su se pojavile informacije da je izašao iz zatvora u Zintanu, da ga je vlast u Tripoliju prestala progoniti i da je smješten na tajnu lokaciju. Militanti iz Zintana su i dalje tvrdili da je zatvoren. 2017. godine bilo je saopšteno da je bio meta atentata u Zintanu.


Od tada se pojavljuje u javnosti i iznosi svoje ocjene stanja u zemlji, čvrsto braneći politike svoga oca. Polovinom jula ove godine dao je intervju za The New York Times, a prethodno su njegova obraćanja prenosili različiti mediji. Ono što je očito jeste da je zatvor u Zintanu napustio. Međutim, oko toga postoji dosta nedoumica, baš kao i o sudbini brojnih službenika Muammara al-Gaddafija koji su nakon njegove likvidacije nestali iz javnog života, nastanili se u različite države, da bi se neki na koncu vratili u zemlju i otvoreno počeli komunicirati sa javnošću. Njegova majka se 2016. godine pozvana u Libiju da pomogne u smirivanju napetosti u zemlji, dok je Moussa Ibrahim (Gaddafijev glasnogovornik poznat po upečatljivim nastupima u stranim medijima tokom ustanka u Libiji) postao gost mnogih medija, poput ruskog RT, kojem je rekao da je Haftarova armija „vozilo za suverenu Libiju“, dok je na drugom mjestu optužio i vladu u Tripoliju i Haftara da su samo dio igre koju vodi Zapad u namjeri da se Afrika nikada ne oslobodi kolonijalizma.


Unaprijed osuđeni izbori


Izbori koji bi se trebali održati krajem ove godine donose dosta pitanja i daju malo odgovora, sljedeći logiku libijskog sukoba da se odluke donose daleko od te zemlje i sa minimalnim uticajem lokalnih snaga. Bilo kako bilo, pored Khalife Haftara i Saifa al-Islama al Gaddafija, u izbornu trku ulaze i aktuelni premijer Libije Abdulhamid al-Dbeibah te predsjedavajući parlamenta Aguila Saleh. Zbog podjeljenosti države, rasparčane između više vojski, teško je procijeniti ko je favorit za pobjedu, mada mnogi tipuju na Saleha. Ono što je prilično jasno jeste da će mnogo glasova biti po automatizmu dodjeljeno po mjestu u kome pojedini kandidati imaju prevlast. Teško je vjerovati da na istoku zemlje neko može imati više glasova od Haftara, baš kao i da će Haftar dobiti glasove na zapadu zemlje koji je pokušao vojno pokoriti. U takvim okolnostima neki bi mogli zaključiti da je to šansa ta Saifa al-Islama al-Gaddafija koji će igrati na kartu vladavine svoga oca kojeg mnogi Libijci pamte i po dobru, ali i po zlu.


Svoju kandidaturu sin bivšeg vođe najavio je iz grada Sebha, gdje je popunio formulare da bi uzeo učešće na izborima, a kandidaturu je objavio obučen u tradicionalnu nošnju, što ranije nije bio čest slučaj. U isto vrijeme iz Tripolija su stigle vijesti da vlast razmišlja da se njegova kandidatura odbaci budući da postoji sudski proces protiv njega. Zapad i Rusija su najavili, na konferenciji održanoj u Parizu nekoliko dana prije, da u izborima vide način da država izađe iz krize te da će biti sankcionisan svako ko bude opstruisao izbore. Međutim, kako je primjetio Reuters, moglo bi se desiti da čitave frakcije bojkotuju izbore.


Izbori su zakazani za 24. decembar, a ukoliko u prvom ne bude pobjednika, planiran je i drugi krug. Od tog trenutka za 52 dana biće održani i parlamentarni izbori. Oni koji prate stanje u Libiji tvrde da ovi izbori mogu biti i otkazani i pomjereni, a da će njihova regularnost biti teško osigurana. Podjele koje postoje u Libiji traže osobe koje mogu prevazići takvo stanje i povesti Libiju ka miru i dijalogu. Provedene izbore nakon toga trebaju priznati sve strane, a to u Libiji, kako smo vidjeli, nije samo stvar domaćih igrača, jer „arapsko proljeće“ suštinski još uvijek traje.