top of page
  • Armin Sijamić

Kina želi na Bliski istok i potisnuti SAD: Koliko je to realno da se desi?

U sjeni Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, u susjednoj Saudijskoj Arabiji desio se događaj koji bi u perspektivi mogao biti označen kao prekretnica u odnosu Kine i arapskog svijeta. Sedmog decembra u Rijad je stigao kineski predsjednik Xi Jinping koji se sastao sa rukovodstvom zemlje domaćina, Vijeća za saradnju arapskih zemalja Zaljeva, Arapske lige i na koncu, na arapsko-kineskom samitu, sa liderima iz 21 države iz Azije i Afrike.

Tokom prošlog ljeta američki predsjednik Joseph Biden i njegov ruski kolega Vladimir Putin pokušali su na različite načine da privole Saudijsku Arabiju, zajedno sa okolnim zemljama na koje zvanični Rijad ima utjecaj, da posredno ili neposredno zauzmu stranu u rusko-ukrajinskom ratu. Washington i Moskva su tada od Mohammeda bin Salmana Al Sauda tražili pomoć u pitanju proizvodnje i distribucije nafte.


SAD su tražile da Saudijska Arabija poveća proizvodnju nafte, a Rusija da to ne čini kako cijena ovoga energenta ne bi radikalno opala. Mohammed bin Salman je pokazao svoju spremnost da vodi samostalnu politiku Kraljevine. Njegova odluka da ne poveća proizvodnju nafte bila je ekonomski racionalna – visoke cijene znače više novca. Saudijski prijestolonasljednik je otišao korak dalje pa je, prema tvrdnjama medija, počeo uvoziti rusku naftu i preprodavati je te na taj način uvećavao prihode Kraljevine i ojačavao svoju poziciju na međunarodnoj sceni.


Biden je bio ljut zbog ovakvog nastupa starog bliskoistočnog saveznika, a ni Putin nije bio presretan zbog činjenice da izvoz njegove nafte zavisi od saudijskog princa.


Kineska ponuda

Takav nastup Saudijske Arabije nije promakao Kini. Štaviše, Kina se pomno pripremala da Rijadu i njegovim saveznicima pruži ruku prijateljstva. Dolazak Xi Jinpinga se trebao desiti i ranije, ali je koronavirus pokvario planove. Peking je čvrsto oslonjen na dvije kalkulacije: Prvo, da je Rijad najveći izvoznik i da je Peking najveći uvoznik nafte na svijetu i drugo, Kina neće uslovljavati Saudijsku Arabiju u bilo kojem polju. Saudijskom princu ovakva postavka odgovara zbog činjenice da je godinama na udaru Zapada zbog ubistva novinara Jamala Khasoggija za čiju ga likvidaciju tereti i sam Biden.


Nekoliko dana prije samita kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi je objavio dokument pod nazivom „Kinesko-arapska saradnja u novoj eri“, naglašavajući da njegova zemlja to vidi kroz „stratešku saradnju i iskreno prijateljstvo“. U skladu s tim, Kina je na pomenutom samitu potpisale brojne sporazume sa različitim arapskim zemljama, sa posebnim akcentom na Saudijsku Arabiju. Milijarde dolara vrijedni ugovori potpisani su u oblasti energetike, ekonomije, tehnologije, infrastrukture, industrije, turizma pa čak i na vojnom planu. Kineska Inicijativa Pojas i put dobila je svoje nove karike. Inače i prije samog samita, Kina je Rijadu bila najveći trgovinski partner. Nove najave saradnje podrazumijevaju i kinesko učešće u gradnji grada Neom i drugih poslova u okviru saudijske Vizije 2030.


Čini se da se na samitu Kina prema arapskom svijetu ponijela kao prema afričkim zemljama u prvim godinama intenzivne saradnje. Kina je državama učesnicama ponudila različite projekte, čisto na ekonomskim osnovama, nemajući nimalo ili jako malo političkih zahtjeva. Šta je ta saradnja Kine i pojedinih afričkih zemalja proizvela u godinama koje su slijedile, druga je tema, ali govoreći o Saudijskoj Arabiji to je ono što Kraljevina treba – velikog ekonomskog partnera koji ih neće uslovljavati i pritiskati zbog njihove unutrašnje politike. To je suštinski velika prednost Kine u odnosu na SAD u ovom trenutku i sigurno je da su toga svjesni i u Pekingu i u Washingtonu, baš kao i činjenice da kineski novac nije dovoljan da oduševi bogate države u tom dijelu svijeta.


Xi Jinping se osvrnuo i na političke teme, poput pitanja Palestine. On smatra da se moraju formirati dvije države sa granicama iz 1967. godine i Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom Palestine. Obavezao je Kinu da će raditi da Iran ne napravi nuklearno oružje, a zauzvrat je tražio da arapske zemlje poštuju politiku „jedne Kine“, odnosno da Tajvan smatraju otokom koji pripada Pekingu, što je suprotna strana i prihvatila. Međutim, spominjući Iran, bliskog kineskog saveznika, Xi Jinping je mogao vidjeti koliko je na Bliskom istoku teško voditi politiku i odakle tolika želja SAD da se povuku sa Bliskog istoka te odakle nemogućnost Rusije da se od intervencije u Siriji nametne kao bitan faktor u tome dijelu svijeta i da okonča tamošnji rat.


Zamke i rivali


Xi Jinping je u zajedničkoj izjavi učesnica samita naveo da poziva Iran da u razgovoru sa UAE riješi pitanje strateški važnih otoka Abu Musa, Veliki Tunb i Mali Tunb. Ove otoke Iran kontroliše i uz njihove obale plove brodovi koje uplovljavaju u Perzijski zaljev. Ta izjava toliko je naljutila Iran da je ministar vanjskih poslova Hussein Amir-Abdollahian na svom Twitter profilu na kineskom jeziku napisao da su pomenuti otoci iranska teritorija i da će zauvijek ostati tako. Iransku ljutnu je sigurno pojačala i izjava Kine da žele Iran bez nuklearnog oružja, odnosno što je Peking sebi dopustio da o Iranu odlučuju druge zemlje i to bez prisustva Irana. Ovako očite nesuglasice Kine i Irana nisu se desile dugo, a dvije zemlje su u prošlosti potpisale brojne dogovore o strateškoj saradnji u različitim poljima.


Ono što je za Peking bitnije od iranske reakcije u ovome trenutku jeste odgovor SAD na kineske korake prema arpskom svijetu. Kineska računica je prilično jasna – razvući američki pritisak gdje je to moguće i odmaći ih od svojih granica. Washington još od vremena Baracka Obame svoju pažnju sa Bliskog istoka prebacuje na Pacifik kako bi obuzdao Kinu, pri tome ostajući najveća sila i u dijelu svijeta sa kojeg povlači svoj fokus. U Bahreinu je američka Peta flota, zračna baza u Kataru Al-Udeid je i dalje impresivna, a američke kompanije kontrolišu čitave sektore.


Međutim, prilike za SAD se usložnjavaju. Iran je nestvarno ojačao posljednju deceniju, Rusija je u Siriji, Kina ulazi na Bliski istok (preko arapskih država, a ranije i preko Irana), a Izrael je dobio novu desničarsku vladu koja bi mogla ugroziti čitav američki plan o normalizaciji odnosa između jevrejske države i arapskih susjeda. Zatim, posljednjih godina primjetno je jačanje Egipta koji igra na kartu dobrih odnosa sa svim silama i Turske koja ima snažan utjecaj na Bliski istok, a Saudijska Arabija pod Muhammedom bin Salmanom pokazuje želju da se nametne kao regionalna sila, bez upliva, ili sa uplivom, SAD ili Kine.


Navedeno naslućuje dio onoga u šta se Kina upušta i koliko je mogućih scenarija na terenu. Nimalo lagan posao upravljanja ovim prostorom, a što su SAD radile sa manje ili više uspjeha još od kraja Drugog svjetskog rata, poziva na oprez i jasno pokazuje da Kina u ovome trenutku ne može igrati tu ulogu. Ono čemu se nadaju u Rusiji i Kini jeste početak napuštanja „petrodolara“ i uspostavljanja „petrojuana“, odnosno potiskivanja američke valute kao glavnog sredstva plaćanja nafte i energenata te prelazak na obračun u kineskoj valuti. Međutim, to neće biti nimalo jednostavan zadatak.


Sistem „petrodolara“ kakav danas poznajemo uspostavljen je tek krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka u vremenu Richarda Nixona, snažno oslonjen na trideset godina saradnje Washingtona i Rijada. Tih trideset godina SAD su se, kao i trideset godina poslije, zajedno sa saveznicima, bavili i drugim pitanjima na Bliskom istoku od koja su neka aktuelna i danas. To će reći da su neki ekonomski dogovori postignuti kao rezultat političkih procesa, a trenutak kada će Kina imati presudan utjecaj na Bliski istok je još uvijek daleko, ili čak je i nedostižan u mjeri kako je to ostvario Washington poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, to ne znači da Kina neće pokušavati da potisne SAD sa Bliskog istoka i da im nanese teške udarce kada za to ima priliku.



Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.

 

bottom of page