• Armin Sijamić

Iran i SAD: Daljnji sukob ili iznuđeni dogovor?

Već dvije godine u prvim danima januara svjetske medije preplave informacije iz Irana, kao i iz onih država gdje Teheran ima značajan uticaj. Tako je bilo i ove godine. Vlast u Teheranu u novoj godini čekaju mnogi izazovi i šanse, a sjećanje na generala Qasema Soleimanija i početkom ovog januara pokazuje granice uticaja Irana u svom susjedstvu.

Prije dvije godine, 3. januara, po naredbi američkog predsjednika Donalda Trumpa, izvršena je likvidacija iranskog generala Qasema Soleimanija, najvažnijeg i najpoznatijeg iranskog vojnika. Ovaj prekaljeni borac, koji je prvi uspio zadati teške udarce ISIL-u, ubijen je kod aerodroma u Bagdadu, zajedno sa Abu Mahdijem al-Muhandisom, jednim od lidera iračkih šiitskih milicija. Američki napad dronom mogao je biti okidač za veliki rat na Bliskom istoku, ali do toga nije došlo, iako je Iran odgovorio raketiranjem američkih baza u Iraku. Od tada su američka ambasada u Bagdadu i američke vojne baze u toj zemlji više puta bile mete raketnih napada iračkih milicija.


Druga godišnjica ubistva generala Soleimanija je prošla kao i prethodne. Protesti protiv SAD, kao i podrška Teheranu, dolazili su iz nekoliko država u kome su šiiti važan politički i svaki drugi faktor. Ove godine hakovana je i web-stranica izraleskog Jerusalem Posta, raketiran je aerodrom u Bagdadu, a iranski predsjednik Ebrahim Raisi poručio da će biti osvećena smrt generala Soleimanija, ukoliko na „nepristrasnom sudu“ ne bude suđeno Trumpu i bivšem državnom sekretaru Mikeu Pompeu. Kako su šanse minimalne da bilo koji sud na svijetu sudi Trumpu i Pompeu, onda se poruka iranskog predsjednika može shvatiti da se od konflikta sa SAD neće odustajati. Polovinom prošle godine, iz Irana je stigla vijest da ta zemlja razmišlja o pokretanju sudskog postupka protiv Njemačke, jer je ova evropska zemlja Saddamu Husseinu dobavljala hemijsko oružje koje je irački diktator koristio protiv svojih protivnika.


Ovo je posebno važno zbog pregovora o iranskom nuklearnom programu i teškom porazu proiranskih snaga na izborima u Iraku, gdje je narod poklonio povjerenje Muqtadi al-Sadru, šiitskom kleriku koji pokušava da održi dobre veze sa Teheranom, ali i da zadrži iračku autonomiju. Prethodnih godina više puta je ponovljeno da će se SAD povući iz Iraka. Takva najave za Teheran su zvučale kao veliki poklon, budući da su SAD iz Iraka ukolonile njihovog velikog neprijatelja Saddama Husseina i na taj način, uvođenjem demokratije, tu zemlju predale šiitskoj većini. Međutim, situacija po Iran neočekivano se usložnjava.


Vrijeme ovaj put ne radi za Iran


Ulazak Josepha Bidena u Bijelu kuću u Teheranu su dočekali sa optimizmom, budući da je američki predsjednik u administraciji Baracka Obame bio njegov zamjenik i zagovornik je dogovora sa Iranom, posebno kada je riječ o iranskom nuklearnom programu. Promjena u Bijeloj kući dovela je do ponovnog pokretanja razgovora o iranskom nuklearnom programu, ali vremena i prostora za dogovor je sva manje.


Ovdje nije samo riječ o izraelskom opiranju da se sporazum postigne, već je stvar u tome da se Iranu gomilaju mnoge krize kojima Teheran dugoročno ne može uspješno upravljati. Teška ekonomska situacija u zemlji i svijetu, likvidacije iranskih naučnika, zaoštravanje odnosa sa Azerbejdžanom, nastavak rata u Siriji i Jemenu, politička kriza u Libanu i Palestini, mogućnost da Iran u potpunosti padne pod uticaj Kine i Rusije, vraćanje talibana na vlast u Afganistanu, samo su neke od problema koje pritišću vlast u Teheranu. Većina ovih kriza može biti okončana za pregovaračkim stolom, ili barem umanjena i kontrolisana, ali malo ko hoće da razgovara ako je sa druge strane Iran i to zbog američkih sankcija. Porazom proiranskih partija na izborima u Iraku stvar je dodatno otežana.


Američke pozicije su, također, teške, ali Washington ima još aduta u rukama. Sankcije koje nanose štetu Iranu jedan su od glavnih aduta. Zato su pregovori o iranskom nuklearnom programu šansa Zapada da Iran pokušaju otrgnuti iz kineskog i ruskog zagrljaja. Te dvije države godinama Iranu isporučuju sve ono što Zapad neće, pa bi neupitna politička nezavisnost Teherana mogla biti uzdrmana ukoliko Peking i Moskva ostanu desetljećima jedine adrese za iransko vodstvo. Da Rusija i Kina ne nastupaju na taj način prema Iranu, vjerovatno bi ova velika i moćna azijska država bila pod dugoročnim sankcijama kao Sjeverna Koreja. SAD ne ide u prilog u ovome trenutku niti ukrajinska kriza gdje se spore sa Rusijom, kao ni odnosi sa Kinom u Južnom kineskom moru. Iran koji bi bio pod dominacijom Rusije i Kine, ili Iran koji bi uskladio svoje stavove sa ove dvije sile, najgora je moguća opcija za Washington.


Zbog navedenog Iran ne želi, kako se vidjelo mjesecima unazad, dogovor sa Zapadom po svaku cijenu, a posebno u vezi sa SAD sa kojima se kao otvoreno pitanje nameće i likvidacija Soleimanija. Neosporno najomiljeniji iranski vojnik bio je uzdanica miliona ljudi u Iranu, pa narod od službenog Teherana očekuje adekvatnu reakciju u trenucima kada se mora postići i dogovor oko nuklearnog programa Irana. Predsjednik Raisi važi za tradicionalistu i beskompromisnog borca iranske revolucije, pa je ta obaveza time i veća. Također, od Raisija se očekuje za zadrži neosporno nezavisnu politiku Irana.


Irak kao važna tačka pregovora


Početkom oktobra održani su izbori u Iraku, a njihovo ratificikovanje Vrhovni sud je obavio protekle sedmice. Pomenuti Sadr je osvojio 73 od ukupno 329 mjesta u parlamentu, ostavljajući iza sebe proiransku alijansu Fatah sa 17 mjesta, koliko je osvojila jedna od dvije kurdske političke organizacije. Kurdi Masouda Barzanija osvojili su 31 mjesto u parlementu. Progresivna partija, koja se zalaže za izgradnju novog, građanskog i modernog Iraka, osvojila je 37 mjesta, a koalicija na čelu sa etabliranim političarem Nourijem al-Malikijem 33.


Ovakvi rezultati razljutile su Fatah koji je na prošlim izborima imao 48 mjesta. Rezultate izbora su opisali kao „prevaru“ i na ulice su izašle njihove pristalice kako bi natjerale sud da rezultate poništi. To se u konačnici nije desilo, čime je Teheran pretrpio veliki poraz, iako će većina u parlamentu biti šiitska. Naime, iako su neki irački političari manje ili više bliski Iraku, neki od njih žele da se Irak poštuje kao ravnopravan sagovornik svima. Muqtada al-Sadr je najbolji primjer toga, budući da je ovaj klerik godinama uvažen sagovornik u Iranu, Saudijskoj Arabiji i SAD. U jeku iračkog rata SAD su otvorene priznale da se nivo nasilja u zemlji smanjio nakon samo jednog apela ovoga vjerskog i političkog vođe, što pokazuje njegov uticaj u narodu koji se odazvao njegovom pozivu i pridružio se oružanim snagama kojim je on komandovao.


Kao i Sadr, Maliki je više puta pokazao da zna „plesati“ i sa SAD i Iranom, iako suštiniski niti jedan od njih nema dilemu da se stavovi službenog Bagdada moraju usaglašavati i sa Teheranom. Toga su svjesni i u Iranu, pa odatle i odbacivanje rezultata izbora od strane Fataha u trenucima kada Irak može biti važna tačka pregovora, kao što je sada važna karika u kopnenom povezivanju Irana sa Libanom i Sirijom. Međutim, stvari ne idu po planu i Iraku prijete novi sukobi. Čak je i premijer Mustafa al-Kadhimi bio meta napada dronom. Niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali poruka je više nego jasna: Svi u Iraku mogu biti meta.


Američko povlačenje iz Iraka u ovakvim okolnostima ima drugačije značenje. Prethodni irački saziv parlamenta je zatražio od SAD da napuste zemlju, što su iz Washingtona i obećali, povlačeći najveći dio svojih snaga. Ukoliko bi Sadr formirao koalicijsku vladu i SAD nastave povlačenje, faktički bi glavne zasluge pripale njemu koji se borio protiv američkih snaga. Njegova popularnost i uticaj bi rasli, što bi u konačnici moglo stvoriti najjaču iračku stranku u vremenu koje dolazi, što bi značilo da bi Sadr morao biti dio gotovo svakog rješenja. Ovakav razvoj situacije mogao bi ugroziti mnogo toga što je Iran postigao u Siriji, Libanu i samom Iraku, a kasnije i drugdje.


Zapad: Iran i Izrael


Paralelno sa iračkom izbornom i svakom drugom dramom, odvijaju se pregovori u Beču u koje su uključeni SAD, Iran, Kina, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Njemačka. Bilo kakav dogovor i ukidanje sankcija Iranu, Izrael vidi kao prijetnju i zbog toga su bili veliki zagovornici povlačenja SAD iz tih pregovora, što je Trump i uradio. Zapad je ranije pristao da Iran ima civilni nuklearni program bez mogućnosti da pravi nuklearnu bombu, u zamjenu da se Teheranu ukinu sankcije. I sadašnji pregovori, za koje je više puta rečeno da se kreću u dobrom smjeru i nakon toga da su naišli na prepreke, ne mogu ništa radikalno promijeniti u ranije postavljenoj formuli. Naime, Iranu Zapad neće dati dozvolu da napravi bombu, ali je iluzorno očekivati da će biti postignut dogovor ukoliko Iran ostane pod sankcijama.


Kao i njegov prethodnik, Biden ovo jasno vidi kao način da Iran ne napravi nuklearno oružje i istovremeno ne padne u potpuni zagrljaj Moskve i Pekinga. Uostalom, svima je jasno da onaj koji ovlada procesima dobijanja obogaćenog urana (što je Iran odavno uz pomoć Rusije postigao) ovladao je i načinom pravljenja nuklearne bombe ukoliko proces obogaćivanja nastavi. Posljednje informacije govore da su SAD u više navrata pokušale odobrovoljiti Izrael da se složi sa dogovorom o iranskom nuklearnom programu i na taj način popravi odnose dvije prijateljske administracije.


Dogovor ili nastavak sukoba


Proteklih dvadesetak godina Iran je ojačao do te mjere da sada kontroliše četiri arapska glavna grada (Bejrut, Damask, Bagdad, Sana) i nametnuo se kao regionalna sila koju svi moraju da uvažaju. U pomenutim arapskim gradovima svi žele da Iran i SAD postignu dogovor kako bi pritisak Zapada prema njima oslabio, što bi u konačnici dovelo do njihovog dodatnog jačanja i rješavanja otvorenih pitanja za pregovaračkim stolom. Prije desetak dana irački ministar vanjskih poslova Fuad Hussein pozvao je SAD i Iran na direktne pregovore o nuklearnom programu Teherana i o drugim otvorenim pitanjima, svjestan da neprijateljstvo ove dvije zemlje razvaljuje Irak.


U ovakvim okolnostima dogovor SAD i Irana značio bi mnogo za obje strane, iako bi svi pretrpjeli određenu političku štetu. Biden i njegova stranka bi se našli pod snažnim udarom republikanaca u trenucima kada se spremaju izbori za Kongres i Senat, a iranska administracija pod udarom najkonzervativnijih snaga u zemlji koje smatraju da se sa SAD i Izraelom ne smije pregovarati.


Dogovor sa Iranom bila bi i dobra vijest za kompanije sa Zapada, a mnoge od njih su i ranije poslovale u toj zemlji. Mogućnost ulaganja u Iran, posebno kompanija iz evropskih država, moglo bi Zapadu donijeti velike koristi, što je bio i dio dogovora iz kojeg se povukao Trump. U konačnici, najveći uspjeh pregovora bila bi mogućnost da se smire sukobi u Libanu, Siriji, Iraku, Palestini i Jemenu, što je interes obje strane, ali i mnogih drugih država.


Zamrznuti konflikti i periodično obnavljanje oružanih sukoba u ovim zemljama košta mnogo sve strane. U trenucima kada se države širom svijeta spremaju za ekonomsku i energetsku krizu, zatvaranje barem jednog fronta bila bi dobra vijest za SAD i Iran. To se posebno odnosi na Iran kojem sankcije nanose veliku štetu i gdje nezadovoljstvo građana raste. Na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, na kojima je pobjedio Raisi, izlaznost je bila najmanja u historiji zemlje (48 posto), a čak 13 posto listića bilo je nevažeće, što je jasan znak protesta građana.


Sve navedeno govori koliko je dogovor Irana i SAD važan i na koliko se mjesta na Bliskom istoku vodi bitka. U nedostatku dogovora dvije sile sukobi će se nastaviti, a krajnji ishod na svim frontovima bit će nemoguće predvidjeti. Sirijski rat Rusija i Iran ne mogu da završe, čak ni uz podršku Turske. Američko prisustvo u Siriji i Iraku govori koliko je teško potisnuti najveću svjetsku silu iz neke zemlje. Povlačenje SAD iz Afganistana prošlo ljeto pokazatelj je da se sporazumi sa SAD mogu postići na različite načine i da je dogovor sa Iranom moguć ukoliko ima spremnosti na dijalog. U protivnom Bliski istok će i dalje biti regija iz koje dominiraju vijesti o sukobima.

 

Recent Posts

See All