Posljednih sedmica puno je pokazatelja da bi se nešto značajano u Siriji moglo promijeniti u dogledno vrijeme, ako se stvari budu odvijale planiranom dinamikom. Najave iz Turske da su spremni pregovarati sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom i njegova posjeta Rusiji ukazuje da se stvari pomjeraju sa mrtve tačke, odnosno da bi sirijski sukob mogao ući u novu fazu.
Trinaest godina traje rat u Siriji. Iako ga na Zapadu mnogi nazivaju „građanskim ratom“, to je samo dio istine. U Siriji se proteklih godina vodio i međunarodni sukob, a svoje trupe u tu državu poslale su Rusija, Iran, Turska, Sjedinjene Američke Države, libanski i irački pokreti, tamo su bili i dobrovoljci, plaćenici i teroristi iz desetina država, a operacije su izvodili Izrael i Jordan. Desetine država bile su uključene slanjem novca ili oružja pojednim grupama, od kojih su neke i terorističke, dok su neke druge stale iza međunarodno priznate vlade u Damasku.
Assad je još uvijek na vlasti i za to može zahvaliti stanovništvu koje je stalo iza njega, a potom i ogromnoj pomoći koju su mu pružile Iran i Rusija, bilo kroz direktno učešće regularnih snaga, bilo preko slanja njima odanih naoružanih grupa, oružja, opreme i drugih vrsta pomoći. Na strani vlade učestvovali su plaćenici iz ruskog Wagnera i razne šiitske milicije.
Doborovoljci sa Zapada su pomagali Kurde, koje je obučavao Washington, a oni su od prilike do prilike sarađivali sa Assadom, posebno u okolini Halepa i uz tursku granicu. Dobar dio kurdskih snaga vjeruje Washingtonu i smatra ga jedinom zaštitom od Turske, ili Assada ako dođe do sukoba.
Na suprotnoj strani stvari su još komplikovanije. Neke opozicione grupe imale su podršku Zapada i Turske, a neke terorističke grupe bile su s njima u savezu. Sirijska Al-Qaida, koja je više puta promijenila ime u namjeri da se medijima predstavi kao samo još jedna od pobunjeničkih grupa, najbolji je primjer. Dijelovi te grupe su u Idlibu i godinama Turskoj predstavljaju problem.
Tome dodajmo i ISIL, „mitsku“ vojsku koja je u interpretacijama sa Zapada bez ičije pomoći gazila sve pred sobom u Siriji i Iraku, a onda navodno nestala, uglavnom, u nejasnim okolnostima i sa malo detalja. Ko je doveo desetine hiljada ljudi da ratuju za tu grupu, ko ih je ustrojio i naoružao, a potom pomogao njihov paradržavni aparat, tema je za sebe i zahtjeva čitave tomove knjiga. Pitanje gdje su nestali svi njihovi borci je dilema za različite sigurnosne službe mnogih država do današnjeg dana, posebno za države koje su upletene u sirijski konflikt. Mogući pregovori Ankare i Sirije sigurno će se baviti i ovim pitanjem, odnosno posljedicama uspostavljanja ove grupe.
Assad je ostao u Damasku, kontrolišući značajan dio teritorije i neke ključne tačke, poput glavnog grada i sirijske obale, zatim važne gradove Halep, Deir ez-Zor, Hama, Homs…, ali sa nedovršenom pobjedom koju mu nisu isporučili prije svih Rusi, koji imaju interese u Izraelu, u odnosu sa Zapadom i Turskom i strahuju da bi Iran mogao prevladati u Siriji, kao što je prevladao u Iraku kada su Amerikanci oborili Saddama Husseina – velikog neprijatelja Teherana. Tamo gdje su došli Turci i Amerikinaci, ruske snage su stale, iako jedino one imaju dozvolu vlasti u Damasku da vojnu djeluju.
Assad još uvijek vlada
Zato je bilo potrebno Assada vratititi u regionalnu igru, uprkos tome što se nalazi pod sankcijama Zapada. U arapskom svijetu to su prvo pokušali Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan, a pečat njegovom povratku u arapsko okrilje dala Saudijska Arabija pozivajući ga na samit Arapske lige. Svima njima je postalo jasno da pobunjeničke snage u Siriji ne mogu oboriti Assada, dok on jača veze sa Rusijom i Iranom, omogućavajući „Osovini otpora“ da kopnom poveže Iran i Mediteran.
Dodatni problem za arapske lidere je upliv Turske i Sjedinjenih Država, koje imaju svoje vojne ispostave i snage koje podržavaju. Tako je Sirija postala još jedan arapski konflikt na kojeg Arapi van te države imaju mali uticaj. Za rukovodstvo Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata to je poraz, dok posljednjih godina pokazuju veću samostalnost u odlučivanju i nagovještavaju da su spremni mijenjati svoje politike, jer su podržavali snage koje su se borile protiv Assada.
SAD imaju jasan i precizan cilj opstrukcije širenje zona koje Assad kontroliše, suzbijanja ruskog i iranskog uticaja i zaštititi Kurde od Turske, članice NATO-a, istovremeno upravljajući velikim dijelom sirijskih naftnih polja. Ankara na problem posmatra iz više uglova i ima neuporedivo više starteških kalkulacija i neuporedivo više briga, jer se radi o susjednoj državi sa kojom dijele granicu dugu preko 900 kilometara i sa kojom stoljećima imaju jake veze u različitim poljima.
Susjedna Sirija je mjesto na kome djeluju kurdske snage, koje Ankara optužuje da su povezane sa terorističkim kurdskim grupama koje djeluju i u Turskoj. U više navrata turska vojska je ulazila u Siriju kako bi potisnula kurdske snage od svoje granice, stvarajući tampon zone u kojima bi dio ovlasti kasnije preuzele pobunjeničke sirijske grupe. Ali takve operacije donijele su malo strateških pobjeda, jer izvan tih zona kurske snage, uz američku zaštitu, djeluju i izvode borbene operacije protiv, kako kažu iz Washingtona, ostataka ISIL-ovih snaga. Pored toga, Kurdi čuvaju kampove gdje su smješteni bivši borci ISIL-a i članovi njihovih porodica.
Turska je prisutna i u provinciji Idlib, gdje njene snage spriječavaju Assada da povrati kontrolu nad tim dijelom Sirije. Operacija sirijskih i savezničnikih snaga zaustavljena je dolaskom turskih vojnika, i dogovorom Ankare, Teherana i Moskve. Od tada Turska upravlja Idlibom na razne načine, ali to košta Tursku i resursa i reputacije. U međuvremenu, Zapad je sav teret Idliba prebacio na Tursku, iako je u početku rata u Siriji ohrabrivao Ankaru da ruši Assada.
Stari prijatelji i stari neprijatelji
Do rata u Siriji, Recep Tayyip Erdogan i Bashar al-Assad održavali su dobre odnose. Mediji često podsjećaju da su sa porodicama zajedno ljetovali samo nekoliko godina prije početka rata u Siriji. Ali odluka Erdogana da podrži pobunu protiv Assada pretvorilo ih je u velike neprijatelje, a turska politika u Idlibu i prema Kurdima ne dozvoljava da se ponovo približe.
Ko i kako je pokrenuo inicijativu da se proba razgovarati, javnosti nije sasvim jasno. Međutim, izjava da su spremni pregovarati u javnost je nedavno došla iz Turske, iako je Assad više puta rekao da je spreman pregovarati ukoliko se turska vojska povuče iz Sirije. Prošle godine su turski i sirijski ministar odbrane pregovarali u Moskvi, ali nije bilo konkretnih rezultata na terenu. Sa ove tačke gledišta može se reći da je i taj sastanak vjerovatno bio pokušaj približavanja stavova.
„Svugdje govorimo o posredovanju, pa zašto ne bismo s onim ko je na našoj granici“, rekao je Erdogan početkom prošlog mjeseca govoreći o Siriji, za koju je prethodno rekao da u prošlosti nisu bili neprijatelji. Nekoliko dana kasnije ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, razgovarajući sa svojim kolegom iz Saudijske Arabije Faisalom bin Farhanom Al Saudom, rekao da se nada da će Damask „cijeniti poziv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na mir“. Ali da to nije jednostavno govori i nastavak Fidanove izjave: „Nećemo promijeniti naš stav prema sirijskoj opoziciji. Ne možemo zaboraviti žrtvu koju su podnijeli protiv terorizma. Nećemo ih napustiti.“
Ubrzo nakon toga oglasio se i Assad i rekao je da će se sastati s Erdoganom samo ako se dvije zemlje mogu fokusirati na ključna pitanja podrške Ankare „terorizmu“ i povlačenju turskih snaga sa sirijske teritorije. „Problem nije u sastanku, već u njegovom sadržaju“, rekao je Assad. „Šta je osnova za sastanak? Da li bi se time okončali razlozi za problem, a to su podrška terorizmu i povlačenje sa sirijskih zemalja?… To je srž problema“, rekao je. „Kada ne bi bilo rasprave o srži šta bi takav sastanak značio?” Assad je dodao da će pozitivno odgovoriti na svaku inicijativu koja ima za cilj poboljšanje bilateralnih odnosa, ali da se prvo mora postaviti osnova za takve razgovore.
Na pomenutom sastanku sa Al Saudom Fidan je na neki način sumirao brojna pitanja o kojima želi razgovarati sa Damaskom. „Postoji Rusija, postoji Iran na terenu. Postoje milicije, krijumčari, napadi Izraela. Sukobi su različiti. Ne možemo djelovati samo razmišljajući o našim interesima. Moramo ispitati šta Siriji treba“, rekao je.
Sve ove teme zanimaju i Damask, ali prioritetno je pitanje Idliba. One koje Turska podržava za Assada su teroristi, a oni se bore i protiv Kurda koje Ankara zove teroristima i čiji su dijelovi sarađivali sa vlastima u Damasku u borbama protiv Al-Qaide, ISIL- i drugih sirijskih grupa. Drugim riječima, jedna od strana bi morala prihvatiti tvrdnju druge strane da podržava teroriste.
Prošle sedmice Assad je otišao u Moskvu kod Putina, prvi put nakon marta 2023. godine kada su razgovarali tri sata. Ove godine u martu razgovarali su telefonom. O čemu su razgovarali prošle sedmice javnosti nije poznato, a medijima dato par suhoparnih rečenica. Neki mediji tvrde da je Assad bio kod Putina u namjeri da ga uvjeri da bude posrednik u razgovorima Ankare i Damaska.
Gdje su granice Sirije?
Nema sumnje da i Turska i Sirija žele dogovor. Rat je razorio Siriju, a i Turskoj uzima sve više resursa i otežava njene odnose sa arpaskim svijetom, Kurdima, Iranom i Rusijom. Posljedice toga što je briga o Idlibu spala samo na nju, dok se Zapad povukao zaboravivši „demokratsku opoziciju“ u Siriji, godinama Ankara osjeća, čak i na svojim ulicama. Tako je, na primjer, početkom prošlog mjeseca u centralnoj Turskoj došlo do antisirijskih protesta, nakon što je jedan Sirijac optužen da je seksualno uzemiravao djevojčicu. Tursko stanovništvo odgovorilo je nasilnim protestima i pozivima Sirijcima da idu u svoju zemlju.
Zatvaranje fronta u Idlibu omogućio bi Assadu da se posveti drugim poslovima, uključujući pitanja istoka Sirije gdje djeluju američke snage, što je posebno važno u kontekstu pregovora koje Washington vodi sa Irakom o povlačenju iz te zemlje, u debati je li ISIL poražen i ima li potrebe za američkim vojnim bazama.
Povlačenjem Sjedinjenih Država iz Iraka i Sirije kurdske snage bi bile prisiljene na saradnju sa Assadom i vjerovatno razoružanje, što bi umanjilo brige Ankare. Zatim, pitanje Idliba nosi i pitanje stranih državljana koji su tamo, a koje niko ne želi da primi. Godinama oni su briga Turske i Ankara ne bi imala ništa protiv ako bi se to pitanje moglo riješiti, na primjer, dozvolom da tamo ostanu.
Zatvaranjem fronta u Idlibu Assad i njegovi (pro)iranski saveznici imali bi više resursa za obračun sa Izraelom, koji traje na granici sa Libanom i postoji mogućnost eksalacije rata sa Hezbollahom.
A u odnosu Sirije i Izraela, Rusija ima ključnu ulogu. Moskva je dozvolila sve ove godine da Izrael napada mete u Siriji, iako tamo ima svoju bazu sa snagama sposobnim da brane sirijsko nebo. Osim toga, Rusija može Siriji isporučiti sisteme protivvazdušne odbrane, ali to nije uradila godinama, jer želi očuvati veze sa Izraelom, koji strahuje da bi se (pro)iranske snage nesmetano ukopale na njegovoj granici, zaštićene ruskim PVO sistemima. Upravo odbijanje Rusije da Siriju zaštiti od Izraela je razlog zašto Tel Aviv ne pomaže Ukrajinu, iako to on njega traži i Zapad i Kijev. Zbog odnosa Moskve prema Izraelu, potencijalni dogovor Damaska sa Turskom je posebno važan i zato ne čudi Assadova posjeta Putinu nakon pružene ruke iz Ankare.
Dvije strane, Ankara i Damask, bi postepeno mogle obnoviti ekonomske veze, što je posebno važno za Siriju, a mogla bi biti i prilika za turske kompanije, posebno u obnovi razurešene države.
Izlazak u javnost turske i sirijske strane govori da je tema otvorena, a neke stvari su možda i dogovorene, kao i da bi neke promjene na terenu mogle proći bez pompeznih vijesti. Assadova stalna komunikacija sa Iranom i Rusijom i sve češća sa arapskim državama, sa kojima je obnovio diplomatske odnose nakon više od decenije prekida, te interesovanje Turske da se sklopi dogovor, može biti najava boljih dana za Siriju. Sama činjenica da rat traje trinaest godina govori o težini situacije i volji Sirijaca da se vrati mir. Međutim, to što je u procese u Siriji uključeno toliko država komplikuje svaki dogovor dvije strane i uvijek postoji mogućnost da planovi ne budu ostvareni.
Tekst je ranije objaljen na portalu PISJournal.net.
Comentarios