top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Američko-iranski okršaj na Bliskom istoku: Između al-Tanfa i al-Bukamala traje jedna od najvažnijih bitaka za kontrolu Bliskog istoka

Nedavni napad dronom na američke vojnike stacionirane u pograničnom prostoru Jordana i Sirije samo je dio onoga što se dešava godinama, često daleko od očiju javnosti.



Foto: Ilustracija


Napad proiranskih snaga na američke vojnike, a od čega se Iran ogradio, samo je još jedna epizoda u velikom geopolitičkom okršaju od čijeg ishoda zavisi mnogo toga u nekoliko država Bliskog istoka.


Nakon što je slom ISIL-a bio izvjestan, a to se desilo onoga momenta kada je toj grupi ekstremista rat objavila skoro svaka država i kada su se protiv njih okrenule brojne snage na terenu, u Siriji je počelo pozicioniranje stranih sila, odnosno uspostavljanje vlastitih vojnih ispostava, čak i bez odobrenja službenog Damaska.


Amerikanci su se smjestili uz granični prijelaz al-Waleed, u blizini tromeđe Sirije, Jordana i Iraka i formirali vojnu bazu danas poznatu pod imenom al-Tanf. U pustinji u kojoj se nalazi al-Tanf, to znači kontrolu autoputa koji povezuje Damask i Bagdad. U neposrednoj blizini, u Jordanu, smještene su i druge američke ispostave, često kao logistička i svaka druga podrška vojnicima u al-Tanfu.


Iranci su, korištenjem iračkih i sirijskih milicija, šiitskih dobrovoljaca iz Afganistana, libanskog Hezbollaha, sirijske vojske i uz pomoć raketnih udara iz Irana i ruskih zračnih napada, potisnuli ISIL iz grada al-Bukamal (poznat i pod imenom Abu Kamal), smještenog na desnoj obali Eufrata i uz irački grad al-Qaim. Na taj način, hvalili su se tih dana iranski mediji, Teheran je kopnom došao do Mediteranskog mora, preko Iraka i Sirije, odnosno uz stotinama kilometara duge autoputeve raspoređene su (pro)iranske snage. U širem kontekstu, tako su Iranci zaustavili prodor Kurda sa sjevera Sirije dolinom rijeke Eufrat i omogućili prisustvo sirijske države na granici sa Irakom.


Od tada su al-Tanf i al-Bukamal neke od centralnih tačaka američkog i iranskog okršaja u Siriji i Iraku, a kako stvari stoje i uz granicu sa Jordanom. Sukob (pro)iranskih milicija i vojske Sjedinjenih Američkih Država zbog rata Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze povećao je opasnost od direktnog okršaja Teherana i Washingtona, iako niti jedna strana ne želi rat. Ipak, sukob se nastavlja, jer Iran želi potisnuti Sjedinjene Države sa Bliskog istoka, a Washington želi zadržati prisustvo u tom dijelu svijeta, braneći svoje i interese svojih saveznika i nastojeći umanjiti iranski uticaj.


Važnost al-Tanfa


U tom američko-iranskom nadmetanju al-Tanf je bio kruna američkog uspjeha kada su 2016. godine otuda potisnute snage ISIL-a od strane sirijskih pobunjenika koje je obučavala američka vojska. Nakon toga, tamo su došle američke snage, uspostavile baze i proglasile „Zonu 55 kilometara“, slikovito opisujući perimetar za koji su zaduženi. Prethodno u al-Tanfu i njegovoj široj okolini djelovao je i ISIL, ali i neke sirijske opozicione grupe. Slabo naoružane grupe, bez zračne podrške i protivvazdušne odbrane, tamo nisu bili nikakav faktor. Međutim, dolazak američkih vojnika sve je promjenio. Američke snage su taj prostor hermetički zatvorile (kopneno i zračno) i odatle djeluju stotinama kilometara daleko, projektujući svoju moć. Mediji su izvještavali da su tamo viđeni i pripadnici drugih vojski iz NATO-a, uključujući one iz Ujedinjenog Kraljevstva.


Mediji navode da je u al-Tanfu između stotinu i više stotina vojnika, ali taj broj ne govori puno, budući da su druge američke baze u blizini i da su američke zračne snage sveprisutne, dok sam al-Tanf ima misiju osmatranja gotovo nenaseljenje pustinje. Preciznije, to je tačka odakle američka vojska prati kretanje sirijskih, (pro)iranskih i ruskih trupa.


Američki predsjednik Donald Trump, sklon pojednostavljenju svega u politici, krajem 2019. godine je rekao da su američke trupe u Siriji „samo zbog nafte“, ciljajući na to da se uz sirijska naftna polja koje kontrolišu Kurdi nalaze i američke snage koje ih štite od napada Sirije i saveznika, odnosno Turske koja ima svoje interese koji se često ne podudaraju sa američkim i iranskim interesima. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad je tada ironično primjetio da je Trump najbolji američki predsjednik ikad, jer govori istinu. Međutim, al-Tanf je puno više od toga, jer sa i bez sirijskih naftnih polja, koja se nalaze stotinama kilometara od ove američke vojne baze, nafta će teći Bliskim istokom.


Da je al-Tanf puno više od vojne ispostave iz koje se čuvaju naftna polja govori i činjenica da izraelski avioni često koriste taj dio Sirije da napadnu (pro)iranske snage na granici Sirije i Iraka, odnosno al-Bukamala i al-Qaima sa iračke strane granice. Prije dvije noći, u osveti za ubistvo tri američka vojnika u zoni al-Tanfa, američka vojska je ciljala upravo ove gradove i njihovu okolicu. Razlog tome je jednostavan – tamo je jedno od najvažnijih uporišta Teherana, ali i njegova izloženost napadima, budući da je sirijska protivazdušna odbrana koncentrisana na drugom kraju države i da im američke snage tamo ne dozvoljavaju pristup.


Iranski odgovor: al-Bukamal i al-Qaim


Da će al-Tanf biti biti ono što je danas, bilo ja jasno od samog početka i američki rivali morali su pronaći odogovor. Kako je sjeveroistok Sirije pod kontrolom Kurda (koje štite Sjedinjene Države), a jugoistok pod kontrolom američkih snaga, Teheranu, Damasku i Moskvi nije preostalo ništa drugo nego da napadnu između ta dva područja, direktno udarajući na gradove u dolini rijeke Eufrat. Posao je završen u novembru 2017. godine, čime je Damask iz okruženja ISIL-a spasio stanovnike grada Deir ez-Zor, a Teheran kopnom povezao svoje snage u Siriji i Iraku.


Ova strateški važna pobjeda ima veliki uticaj do današnjeg dana, a u vremenu koje dolazi mogla bi biti i važnija. Damasku, koji je godinama bio izolovan od arapskih država, to je jedina kopnena veza sa Irakom i garancija da se Kurdi sa sjevera kopneno neće spojiti sa američkim snagama i sirijskom opozicijom na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. Pored toga, to je važna karika u snabdjevanju Sirije iz Iraka, odnosno dalje iz Irana.


Važnost kontrole gradova al-Bukamal i al-Qaim potvrđuje i činjenica da je se tokom 2014. godine Al-Qaida u ovom dijelu Sirije i Iraka zaklela na vjernost ISIL-u u zamjenu za kontrolu nad ovim područjem. Pored toga, dok su Damask i saveznici napredovali prema al-Bukamalu isto su pokušali i sirijski Kurdi, ali i sirijska opozicija iz pravca al-Tanfa, uz svesrdnu podršku Sjedinjenjih Država i njihovih saveznika.


Iranske snage su bile brže, a prilikom zauzimanja al-Bukamala Teheran je rivalima pokazao dio svojih sposobnosti. ISIL je gađan preciznim raketama iz Irana, što je bila potvrda koliko je Iran napredovao u tom polju. Zatim, Iran je pokazao da njegove regularne vojne snage mogu zajednički djelovati sa različim milicijama koje podržavaju u Iraku i Siriji, odnosno sa libanskim Hezbollahom. Povrh toga, Iran je pokazao spremnost da se bori u bitkama koje skupo koštaju i koje donose velike ljudske i materijalne gubitke, odnosno odlučnost da brani svoje interese.


Da je al-Bukamal postao važna tačka iranskog uticaja na Bliski istok postalo je jasno kada je tamo počela izgradnja vojne baze „Imam Ali“, a neki američki mediji su tvrdili da će tamo biti smještene elitne iranske snage. Izraelski mediji su u maju 2020. godine pisali da Iran tamo pravi podzemna skladišta u koja vjerovatno može smjestiti napredna oružja kojima može ugroziti Izrael. O kakvim skladištima je riječ javnosti nije poznato, ali iranski mediji su javljali da su taj stateški važan grad i tamošnju bazu posjećivali brojni iranski vojni funkcioneri.


Iz perspektive Irana to je sasvim razumljivo, budući da kontrolom al-Bukamala i al-Qaima Teheran ima kontrolu od afganistanske granice do Sredozemnog mora, odnosno kopnenim putem povezan je sa svojim saveznicima u Iraku, Siriji i Libanu, što je posebno važno za Hezbollah koji se oslanja na pomoć Irana.


Bitka se nastavlja


Ovakva postavka prijetnja je za američke i posebno izraelske interese, a čini se da vrijeme radi u korist Teherana, posebno kada je riječ o djelovanju brojnih milicija. Naime, te milicije su svakim danom snažnije, dok gomilaju oružje i iskustvo u borbama. Njihova brojnost i pozicioniranost u tri države, zajedno sa odlučnošću koju imaju, predstavlja ogroman problem za stratege u Washingtonu i Tel Avivu.


Sukob u Pojasu Gaze koji traje od 7. oktobra pokazao je da je to činjenica s kojom se mora računati. (Pro)iranske snage u samo nekoliko mjeseci vršile su napade iz Libana, Jemena, Sirije, Iraka, a iz Irana ciljanje su mete u Pakistanu. To govori o njihovoj rasprostranjenosti i njihovim sposobnostima, posebno ako se uzme u obzir da iranski saveznici sjede u četiri glavna arapska grada (Bejrut, Damask, Bagdad i Sana).


Izraelski i američki udari na njihove ciljeve posljednjih sedmica pokušavaju napraviti novu dinamiku na terenu, ali za sada sa malo uspjeha, jer iranski saveznici zbrajaju gubitke, ali i napadaju i nanose štetu drugoj strani, pretvarajući aktuelni sukob u igru iscrpljivanja. U toj igri Iran je u prednosti obzirom da lokalne snage neće napustiti svoje države, a Sjedinjene Države, osim Ujedinjenog Kraljevstva, ne mogu računati na mnogo država koje su spremne poslati svoju vojsku u nove beskrajne ratove na Bliskom istoku.


Sjedinjene Države a posebno Izrael neće odustati, nastojeći da oslabe Iran i ojačaju svoje pozicije. Posljednih sedmica svjedočimo svojevrsnoj eskalaciji sukoba širom Bliskog istoka, iako je Washington pokušao sve da spriječi bilo koga da pritekne u pomoć Hamasu i Palestinicima. Zato se ponovo ovih dana čuju pozivi da se napadne Iran.


Međutim, takva postavka je pogrešna i pokazuje nedostatak detaljnog uvida situacije na terenu, jer su iranske ispostave već na granicama Izraela i izmiješane sa brojnim američkim vojnim bliskoistočnim bazama. Apeli Washingtona da do sukoba sa Teheranom ne dođe to i potvrđuju, jer je jasno da takav sukob u ovakvim okolnostima ne bi odgovarao ni Sjedinjenenim Državama ni Iranu. Ipak, ova velika geopolitiča igra na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana se nastavlja i onda kada oči javnosti budu uprte na druge tačke na Bliskom istoku.



Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net.

 

Comentários


bottom of page