• Armin Sijamić

Čečeni u Ukrajini: Borba za tuđe ili za vlastite interese?

Agresija Rusije na susjednu Ukrajinu traje više od tri mjeseca i mediji su prepuni izvještaja o žestokim borbama. U sudaru dvije velike armije, pažnju na sebe privukli su i pripadnici malobrojnog čečenskog naroda. Iako je glavnina čečenskih snaga na strani Rusije, postoje i oni koji se bore na strani Ukrajine. Otkud Čečeni u obje vojske? Ko su ti ljudi i za šta se oni bore?

Bataljon "Sheikh Mansur" /Foto Twitter


Moderno ratovanje gotovo da nije zamislivo bez medijske propagande, a ukrajinski rat nam to potvrđuje svakodnevno. Jedan od onih koji je mnogo prije početka ovoga rata shvatio moć medija je i čečenski vođa Ramzan Kadyrov, koga prate milioni ljudi na društvenim mrežama i čiji su lik i djelo iskoristile propagandne mašinerije obje strane. Mediji sa Zapada i iz Ukrajine Kadyrova prikazuju kao oličenje politike Vladimira Putina i sliku svijeta onako kako ga zamišljaju u Kremlju, dok ga ruski i proruski mediji predstavljaju kao domovini odanog, hrabrog vođu čija vojska nezaustavljivo napreduje i pobjeđuje „naciste“ na svakom koraku. Suštinski, obje strane koriste ranija ukorjenjena vjerovanja, a neka od njih stara su i stotinu godina.


Prikazati čečenske borce kao hrabre ratnike u Rusiji i u bivšim državama SSSR-a nije teško. Portretiranje pripadnika ovoga naroda u ruskom javnom prostoru kao vrhunskih ratnika započeo je Lav Tolstoy u svom djelu „Hadži Murat“, koje je pisao pred kraj svog života i koje je objavljeno nakon njegove smrti 1912. godine. Velikan ruske književnosti odaje priznanje čečenskim borcima koji polovinom 19. stoljeća na Kavkazu pružaju snažan otpor mnogo brojnijoj ruskoj vojsci, prenoseći u književnost dio onoga što je bila historija ovoga dijela svijeta. U to doba, ali i ranije, takva djela nisu bila strana ruskim piscima koji su pisali veličanstvene romane o životu naroda koji su živjeli uz Ruse. Ta djela, snažno ispunjena jasnim političkim pogledima, izvršile su ogroman uticaj na rusko stanovništvo koje je s ponosom čitalo svoje klasike. Korijen nepristajanja dijela Rusa da, na primjer, Ukrajince prihvate kao zasebnu naciju neki su autori našli baš u takvim djelima.


Zato današnja ruska propaganda mašinerija ima poprilično lagan zadatak da svojem stanovništvu pokaže čečenske borce kako nezaustavljivo probijaju ukrajinske linije odbrane, iako nema jasnih dokaza da su u dosadašnjem dijelu rata ove trupe odigrale presudnu ulogu na bilo kojem dijelu ratišta. Međutim, mora se istaći da Čečeni, ipak, imaju važnu ulogu u stvaranju određenog medijskog narativa, posebno zbog želje Rusije da pokaže kako njihove trupe nisu same i da jedan neslavenski narod dobrovoljno učestvuje u ratnim operacijama. Snimci koje objavljuje ruska strana na različitim platformama pokazuje dobro opremljenje trupe koje s osmijehom na licu i sa ruskom zastavom jurišaju na ukrajinske snage, dok njihov vođa Kadyrov preko društvenih mreža prijeti pojedincima ili čitavim državama. U jednom nastupu Kadyrov prijeti Poljskoj da će im „za šest sekundi“ pokazati moć svoje vojske, a prije toga prijeti i ukrajinskom predsjedniku da će ga uhapsiti i likvidirati.


Njegovim sunarodnicima koji se bore na ukrajinskoj strani pripao je teži zadatak. Prvo, bore se protiv snažnije i bolje opremljene ruske armije i drugo, ti ljudi pokušavaju svijetu pokazati drugo lice čečenskog naroda za kojeg je milionima ljudi prva asocijacija upravo Kadyrov. Na strani Ukranije djeluju dva čečenska bataljona. Prvi, nazvan po čečenskom vođi iz ratova devedesetih Dzhokaru Dudayevu, osnovan je 2014. godine u Danskoj od strane čečenske dijaspore. Drugi bataljon se bori pod imenom „Sheikh Mansur“. I ovaj put ime bataljona, nazvanog po čečenskom heroju koji je vodio vojsku u borbi protiv trupa Katarine Velike, upućuje na odnos prema Rusiji. O čudnim historijskim tokovima u Čečeniji govori i podatak da se po ovome kavkaskom vojskovođi devedesetih godina zvao trg u Groznom, a da danas taj trg i ulica nose ime Akhmata Kadyrova, oca Ramzanovog, i ako je vjerovati dostupnim mapama naslanja se na Aveniju Vladimira Putina. Zbog takvih historijskih zaokreta na Kavkazu, prije nego se ponovo osvrnemo na čečenski rat u Ukrajini, potrebno je reći nekoliko riječi o tome kako je Čečenija, površinom nešto manja od Slovenije, postala onakva kakvu je danas poznajemo. Narod koji broji oko dva miliona pripadnika, od čega oko 1,4 miliona živi u Rusiji, ponovo je postao predmet interesovanja i kod onih koji znaju jako malo o njima.


Borba za slobodu


Kao i za brojne narode širom svijeta, i za Čečene se može reći da su tokom historije nastojali da stvore vlastitu državu. Iako su samo jedan od brojnih naroda koji žive na Kavkazu, ili jedan od brojnih naroda koji gravitiraju prema toj prirodnoj granici dva kontinenta, Čečeni su već odavno postali planetarno poznati. Ovaj gorštački i ratnički narod, zajedno sa njemu bliskim Ingušima i dagestanskim narodima, stoljećima pokušava da pronađe svoje mjesto na Kavkazu, na koji su pretendovale imperije poput perzijske, osmanske ili ruske. Zbog strukture ovoga kratkog teksta, nećemo ići daleko u historiju, ali treba navesti da su Čečeni stari narod, koji svoje tragove nalazi i hiljadama godina unazad kada su praktikovali tadašnje religijske norme. Iako su već stoljećima muslimani, tragovi običaja i kulture iz daleke historije tog naroda prisutni su i danas u svakodnevnom životu, poput često prikazivanog plesa lezginka kojeg javno izvode najviši čečenski funkcioneri, uključujući Ramzana Kadyrova. Čečeni, koje je Kadyrov poslao u Ukrajinu, na jednom od snimaka upravo na taj način proslavljaju svoje ratne pobjede. Preživjeli su kod Čečena i klanovi i različite porodične veze, što je dodatni faktor podjela ili kohezije u tom narodu.


Ako bi se osvrnuli na zadnjih dvjestotinjak godina čečenske historije, onda bi uvidjeli da se onaj malobrojni narod konstantno opire velikoj Rusiji. Taj odnos nekada je bio i partnerski, pa su Čečeni ulazili u sastav ruske vojske. Međutim, nikada kao u posljednjih dvadesetak godina Čečeni nisu iskazali toliku vjernost Moskvi. Tokom burne ruske historije Čečeni su pokušavali da iskoriste svaku krizu i oslobode se okupatora. Rusija ih naprosto nije mogla ostaviti na miru, budući da su Čečeni nastanjeni na sjevernim kapijama Kavkaza koje dalje vode ka Aziji. Zbog toga Rusi nisu prezali ni od najtežih zločina. Etnička čišćenja, raseljavanje stanovništva, razaranje čitavih gradova i masovne likvidacije bile su dio mjera koje je Moskva provela protiv Čečena. U zadnjih stotinu godina to se desilo čak tri puta. Oktobarsku revoluciju u Rusiji, Čečeni su pokušali da iskoriste i platili su cijenu, a vjerovatno najveći zločin prema njima učinio je Staljin koji je ovaj malobrojni narod raselio po Sibiru i Centralnoj Aziji, kao kaznu za koketiranje sa nacističkom Njemačkom, čije je širenje na istok Evrope ovaj kavkaski narod vidio kao priliku za oslobođenje od Rusa. Smatra se da je deportovano oko pola miliona ljudi iz tog dijela Kavkaza, a da su stotine hiljada ubijene ili umrle u egzilu u teškim životnim uslovima. Ovaj stravični zločin Čečeni nazivaju „Ardakhar“. Tokom 1957. godine Nikita Khruschev dozvolio je povratak prognanika u svoj zavičaj.


Iako desetkovani i malobrojni, Čečeni su čekali novu priliku za pobunu i pokušaj da pobjegnu ispod ruske čizme. Raspad SSSR-a bio je nova prilika koji su objeručke prihvatili. I ovaj put scenario je bio isti – Čečeni bi u početku bilježili vrijedne vojne pobjede, a na kraju bi Rusi ugušili pobunu. Međutim, dva rata tokom devedesetih i početkom dvijehiljaditih, oblikovala su današnju Čečeniju, ali bitno i Rusiju i Putina.


Dva čečenska rata i Putin


Koristeći činjenicu da se SSSR urušio, a da je novonastala Rusija sebe dovela do bankrota i opšteg društvenog rasula, Čečeni pokušavaju da ostvare svoj san – dobijanje nezavisne države. Na čelu nove čečenske pobune protiv Moskve je već spomenuti Dzhokhar Dudayev, bivši vojni pilot SSSR-a, kada se proglašava Čečenska Republika Ičkerija. Nekoliko godina političkih i društvenih previranja dovodi do početka rata između Čečena i centralne vlasti u Moskvi. U decembru 1994. godine Rusija pokreće vojnu operaciju sa namjerom da ponovo vrati Čečeniju pod kontrolu Moskve. Rat je okončan u augustu 1996. godine kada se ruske snage poražene i ponižene povlače izvan Čečenije. Ruska vojska, uključujući elitne jedinice, doživjele su sramne poraze od čečenske gerile pojačane dobrovoljcima iz mnogih islamskih zemalja. Glavni grad Grozny držale su obje strane u jednom trenutku, a na koncu čitav grad je razorila ruska armija.


Rusija je tada bila prisiljena da potpiše sporazum sa Čečenima koji im je garantovao široku autonomiju, ali ne i nezavisnost. Pregovori o konačnom statusu Čečenije ostavljeni su za naredni period, što je bila prva velika greška čečenskog rukovdstva. Do nastavka ovih razgovora nije došlo, a već 1999. godine ruska vojska se vraća u Čečeniju, ali sada sa jasnijim planovima. Prestanak rata protiv Rusije obnovio je unutrašnje klanovske podjele, koje su ovaj put pojačane uplivom stranih boraca. Jedan od vođa bio je i arapski džihadista Emir Khattab koji je 1999. godine izvršio invaziju na susjedni Dagestan. To je bio povod za Drugi čečenski rat koji je trajao deset mjeseci i u kojem je Rusija pobjedila. Moskva je povratila kontrolu nad Čečenijom, ali je gerila još uvijek pružala otpor. Pored gerilskih napada širom Rusije izvođeni su i teroristički napadi u godinama koje su uslijedile. Otpor prema Moskvi zadržao se do današnjeg dana, ali značajnijih uspjeha pobunjeni Čečeni nemaju.


Početkom novog vijeka Putin polahko preuzima kormilo i počinje da upravlja Rusijom. Brza pobjeda u Čečeniji bila mu je vjetar u leđa na domaćoj političkoj sceni, ali isto tako i putokaz kako će kasnije djelovati. Čečenski rat je bio prvi od četiri rata koje je Putin vodio (kasnije je ratovao u Gruziji, Siriji i Ukrajini) i baš taj sukob mu je donio ugled u zemlji i inostranstvu. Prije svega, Putin je podržao Georga W. Busha u njegovoj „borbi protiv terorizma“, čime je sebi odvezao ruke da stvari u Čečeniji posloži kako njemu odgovara. Sa druge strane, Putin je je uspio da iskoristi čečenske plemske razlike i da nametne svoju volju u tom dijelu zemlje. Istovremenom upotrebom vojne sile i diplomatije Rusija dobija rat, ali Putin Čečene nije ponizio i kaznio kao njegovi prethodnici u Kremlju, već im je pružio ruku saradnje. Akhmad Kadyrov, Ramzanov otac, odlučuje da promijeni stranu u ratu i da se pridruži Rusima u borbi protiv ostatka čečenske vojske i stranih boraca koji su, uglavnom, praktikovali selefizam. 2003. godine Akhmad Kadyrov postaje predsjednik Republike Čečenije, a već naredne godine biva ubijen u eksploziji bombe koji su postavili njegovi bivši saborci, a kasniji protivnici.


Likvidacija Akhmada Kadyrova zatekla je Moskvu, ali rješenje je brzo pronađeno. Na njegovo mjesto postavljen je njegov sin Ramzan koji je u Kremlj pred Putina došao u trenirci što je ruskog vođu, sudeći po snimku koji se i danas može pronaći na internetu, iznenadilo i stavilo u neugodan položaj. Od tada Ramzan Kadyrov postaje poznat i izvan Rusije, a u godinama koje slijede i veoma važna ličnost u zemlji. Neki autori su primjetili da iznad ruskog ustava postoje samo dva čovjeka: Putin i Kadyrov. Putin snažno pomaže Čečeniju i iz ruševina niču nove i velike građevine, čime je Grozny postao važno mjesto na Kavkazu. Promociju razvoja Čečenije Ramzan Kadyrov je izveo odlično, a u tome su mu pomogli i sportisti iz cijelog svijeta, holivudski glumci i poznate ličnosti. Tako je Kadyrov, uz Putinovog „političkog tehnokratu“ Vladislava Surkova, postao najpoznatiji Čečen u Rusiji i svijetu. U godinama koje su uslijedile, Ramzan Kadyrov je napravio „državu u državi“, pa čak i osnovao vojne snage i nazvao ih „Kadyrovci“, čiji se 12 hiljada pripadnika sada nalazi u Ukrajini.


Nova Čečenija


Ramzan Kadyrov je do 2009. godine imao posla sa čečenskom gerilom koja je boravila u kavkaskim planinama i između ostalog vršila terorističke napade čak i u ostatku Rusije. U međuvremenu, Kadyrov je postao i medijska zvijezda koja se obraća preko društvenih mreža. U tim silnim video zapisima Ramzan Kadyrov, uglavnom, hvali Putina, promoviše islam, zagovara bavljenje sportom i posebno borilačke vještine. Javnost u Rusiji je zgrozio organizacijom MMA meča u kome su borci bila djeca, čak i njegova tri sina. Javnost na Zapadu je zaprepastio progonom LGBT populacije, a od optužbi se branio riječima da takvih osoba u Čečeniji nema i da ih onda on ne može ni progoniti. Američke sankcije Kadyrova nisu poljulale, šta više njegovu reputaciju čovjeka bliskog Kremlju su dodatno ojačale.


Putin je njegove usluge koristio i u Siriji gdje je čečenska vojska bila raspoređena na zahtjev svoga vođe. Cilj je bio da sirijske muslimane dobiju na svoju stranu, dok u isto vrijeme vode borbu protiv sirijskih pobunjenika, ISIL-a i Al-Qaide. Sirijska operacija je bila uspješna za Kadyrova, ali ipak i gorki podsjetnik da dio Čečena ne prihvata njegovu vlast i savez sa Moskvom. Naime, brojni Čečeni su se borili na strani sirijskih pobunjenika i različitih terorističkih grupa. Njihov motiv je i tada bio jasan – želja da se porazi Rusija.


Rat u Ukrajini i pitanja bez odgovora


Vremenom je Kadyrov koncentrisao ogromnu moć u svoje ruke, pa čak sebi dao pravo da sudi o odnosima u ostatku zemlje. Optužbe protiv takvog djelovanja Kadyrova stizale su godinama sa različitih strana. 2005. godine ubijena je novinarka Anna Politkovskaya, a neki su optužili Kadyrova da stoji iza ubistva. Dio opozicije je 2015. godine čečenskog vođu optužio da je ubio poznatog ruskog politčara Borisa Nemtsova. Pet osoba je osuđeno za ovo ubistvo i svi pet su Čečeni, od kojih je jedan bio blizak Kadyrovu. Međutim, čečenski vođa je ostao netaknut. Mediji su tada pisali da je ovaj događaj razbjesnio Putina koji je razmišljao da li Kadyrov treba nastaviti uživati sve dodjeljene privilegije. I tada se postavljalo pitanje šta će biti sa Čečenijom poslije odlaska Kadyrova.


U ovom trenutku pozicija Kadyrova, čini se, nije ugrožena, iako su u Rusiji svakakvi obrati mogući. Brojni su izvještaji različitih medija da je Putin od 24. februara sklonio sa pozicija mnoge ljude u različitim oblastima. Kadyrovci su i dalje u Ukrajini i pod budnim su okom kamera uzvikuju svoj poklič „Ahkmat sila“, ubjeđeni da će iz ovoga rata izaći kao pobjednici. Nasuprot njima, dva pomenuta čečenska bataljona imaju više iskustva u ukrajinskom ratu. Sastavljeni od Čečena i dobrovoljaca iz redova kavkaskih i centralnoazijskih naroda te snage ukrajinske armije važe za elitne i njima su povjerene važne operacije. Iako malobrojni već su na sebe privukli pažnju ukrajinskih i svjetskih medija. U svojim istupima stalno ponavljaju da je njihov interes u ovome ratu poraz Moskve, kako bi se u perspektivi otvorila prilika za novi čečenski ustanak.


Šta više, neki smatraju da će do takvog ustanka i doći ako Rusija u Ukrajini ne dobije ono što želi. Nova velika politička i ekonomska kriza u Rusiji, bila bi šansa koju čeka veliki broj Čečena. Pitanje je na čiju bi stranu tada stao najveći broj njih. Da li bi ostali vjerni Moskvi, zajedno sa Kadyrovom, pitanje je na koje niko ne može u ovome trenutku dati pouzdan odgovor. Međutim, ono što ostaje kao činjenica jeste spremnost određenog broja Čečena da se opet bore protiv jedne od najmoćnijih svjetskih armija, što to su dokazali u nekoliko tuđih ratova.